Povežite se sa nama

INTERVJU

Oni pali – svi se ubili

Objavljeno prije

na

Bankarski sektor u Crnoj Gori je s kraja 2006. trebao da nastavi trendove uređenih konkurentskih odnosa na tržištu, prisutne ali dovoljne regulative, i tako doprinese daljnjem ukupnom ekonomskom razvoju. Ova slika se poremetila neutemeljenim individualnim snovima o mogućnostima ponavljanja ranijeg uspjeha i rasta CKB-a kupovinom jedne dotadašnje provincijalne banke, kaže za Monitor Mila Kasalica, autor studije Slučaj Prve banke- lekcije za supervizora i ostale donosioce odluka. KASALICA: Time je izazvan strukturni zemljotres u sistemu koji se sada, u najtežim uslovima kulminacije svjetske krize, mora rješavati na lokalnom finansijskom tržištu. Izvori ukupnog sistemskog poremećaja Prve banke su bili loš menadžment – bez profesionalnih kapaciteta da upravlja snažnim rastom banke; uprava – koja nije imala ni u jednom kadrovskom profilu znanja i stručnih kvaliteta da zaštiti interese akcionara, ali i deponenata; akcionari – koji su olako prihvatili blagoglagoljivu priču da su prisutnost u medijima, kafanama i kuloarima i gužve na šalterima signali uspjeha, a ne najava budućih problema sa likvidnošću, a samim tim i egzistencije banke.

MONITOR: Mislite li da je Prva banka bila privilegovana u odnosu, obzirom da su njeni akcionari političari visokog ranga?
KASALICA: Odgovor na ovo pitanje je dobro poznat, ali nije važan sa aspekta odnosa na finansijskom tržištu jer je pozornost javnosti na taj segment poremećaja prolaznog karaktera. Svi deponenti banke su se našli u nezavidnoj situaciji, pa su odgovorni analitički pristup i odmjerenost u javnoj riječi potrebni za umirenje tržišta i saniranje nepovoljne likvidne pozicije banke.
Moramo sa stručne strane prihvatiti realnost da je bankarstvo surova, konzervativna i strogo komercijalna djelatnost. To je moderna diplomatska verzija zelenašenja, koja ima dokazanu vjekovnu tradiciju. Dobru ili lošu, to je već predmet ličnih impresija.
Sve ostalo je predmet političke percepcije, a to je već privilegija pojedinih članova uprave banke koji ne vide „šumu od drveta” kod problema u poslovanju banke, pa nedavni stručni projekat o tome šta se stvarno desilo u Prvoj banci diskvalifikuju kroz prizemnu priču o političkoj pozadini, koja još eto služi supervizorima kao razlog da donesu odluku o posebnoj reviziji. Tipična crnogorska impotentna relativizacija suštine.
Ovakvim nekonktrolisanim izlivom postignut je kontraefekat produbljivanja nepovjerenja prema banci i menadžerskim naporima da se sanira.

MONITOR: Zašto se Centralna banka odlučila da izvrši posebnu reviziju Prve banke sada, kada njena uprava najavljuje da banka uplivava u sigurne vode?
KASALICA: Uvjerenja sam da je Prva banka uplivala u mirniju fazu oporavka i obnove stabilnosti, ali do momenta povraćaja ukupnog duga prema poreskim obveznicima ne može zahtijevati da ne bude predmet interesovanja javnosti. Negativnu reputaciju banci nije nametnula javnost, nego je ona samo-produkovana unutar sistema bančinog odnosa prema strukturnim definicijama rasta i razvoja, odnosno odobravanja kredita prema klijentima i (ne)organizacije tekuće likvidnosti.
Odluka CB CG o posebnoj reviziji je došla u dosta spornom trenutku, jer se ova vrsta odluke mogla i trebala na neformalan način dogovoriti sa upravom i menadžmentom Prve banke.
Odluka o posebnoj reviziji se, najčešće, donosi tek kada se utvrdi da su nalazi već dostavljene eksterne revizije nepotpuni. Ipak, bilo je uputno ispratiti da je tek dan nakon objavljivanja odluke CBCG o posebnoj reviziji, Prva banka konačno reagovala i sazvala godišnju skupštinu akcionara na kojoj će se raspravljati i eventualno odobriti nalazi godišnje revizije. Ovim naknadnim oglasom CB CG je dobila obavještenje o kašnjenju rokova vezanih za spoljnju reviziju, pa je odlučivanje o posebnoj reviziji za sada samo trošak za obje strane, dok ne obezbjeđuje dodatnu kvalitetnu informaciju o sigurnosti i stabilnosti sistema.

MONITOR: U Prvoj banci očekuju bolje dane, po izjavama njihovih direktora, a nadu baziraju na očekivanoj ekonomskoj stabilnosti i učincima turističke privrede. Koliko su ove nade realne?
KASALICA: Do momenta potpunog vraćanja pozajmice iz državnog budžeta, Prva banka nije u mogućnosti da planira razvoj i ne treba da se time bavi. Važno je da se „dan nakon” povraćaja četvrte rate duga dočeka interno restrukturirano i pripremljeno za eventualne projekte novog investicionog ciklusa. Do tada, sve izjave o sezoni su samo malo veći marketinški pokušaj da se tematika skrene sa problema likvidnosti.

MONITOR: Vaša studija je pokazala da je Prva banka svoju aktivu uvećala za 24 puta za dvije godine. To je, kažete, predstavljao jasan signal za ,,anticipativnu akciju” CB CG, ali je ona izostala. Zašto?
KASALICA: Studija Slučaj Prve banke-lekcije za supervizora… je stručni projekat, urađen na zahtjev domaćeg (Institut Alternativa) i ino nevladinog sektora (Fondacija Friedrich Ebert), u trenutku kada je banka ušla u mirnije vode poslovanja, što predstavlja najpovoljniji trenutak za sveobuhvatnu stručnu analizu prethodnog perioda.
Krajnji rezultat poslovanja banke je nekontrolisani rast svih parametara, osim indikatora izdvajanja za obaveznu rezervu i izdvajanja za rezervisanja na rizičnu aktivu, koji je u sveukupnom efektu zatekao CB CG potpuno nespremnu da reaguje na vrijeme. Daljnja pasivizacija CB CG, posebno nakon donošenja novog Zakona o bankama, je već dovoljno kompleksnu situaciju dodatno zaokružila kao rizičnu, što je i rezultiralo javno prepoznatim snažnim sistemskim rizikom s kraja 2008. godine.
U ovoj dobrovoljnoj, ali i nametnutoj, pasivizaciji Centralne banke može se naći stručna argumentacija o kontrolorovoj potrebi kontinuiranog (neformalnog) kontakta sa upravom i menadžerima banke, jer je to u interesu sigurnosti i stabilnosti ukupnog sistema.

MONITOR: Iz Prve banke od jeseni najavljuju prinudne naplate kredita prodajom založenih hipoteka. Kako ce to uticati na poslovanje banke, a kako na klijente koji privučeni agresivnom marketinškom kampanjom?
KASALICA: Prva, ali i ostale banke u Crnoj Gori, su ovdje na svojem terenu. Uz dobru zalogu, sa jasnom pratećom dokumentacijom, bankama jeste zadatak da polumrtvo tržište nekretnina pokrenu, odnosno da ,,klizaju sa cijenama do pojave nove tražnje”, s ciljem naplate svojih potraživanja. Traženo razumijevanje za poslovne teškoće njihovih dužnika iz sektora građevinarstva nije i ne treba da bude predmet interesovanja bankarskog menadžmenta.
Koliko god je činjenica da je ovo mala sredina i da se sa određenim ljudima ranije ili učilo, ili živjelo, ili pozdravljalo, ili slavilo, ili im se već poznaje neko iz porodice, ipak su to samo opisna opravdanja a ne konkretni limitirajući faktori da banke ne pokrenu naplatu po svaku cijenu, kako bi spasile sebe i svoje deponente. Ekonomska kriza donosi ovakvu vrstu drastičnih scenarija, koja u krajnjem iščišćavaju igrače na tržištu, što je prirodna odrednica konkurencije. Sa aspekta naplate potpuno je svejedno kako je kredit odobren i da li je dužnik htio pare ili ne, odnosno imao poslovni projekat koji je opravdavao kreditiranje.

Miodrag RAŠOVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo