Povežite se sa nama

INTERVJU

Ne patim od gorčine

Objavljeno prije

na

Mihajlo Mihajlov je jedan od velikih svjedoka našeg vremena. Porijeklom Rus iz carske emigracije nižeg plemstva, ,,Srbin” i ,,Amerikanac” po državljanstvu, Titov zatočenik, koji načinom života i mišljenja stalno postavlja nove zahtjeve pred svoje lijenje slušaoce.

MONITOR: Josip Broz je bitno uticao na vašu sudbinu.
MIHAJLOV
: Glavni njegov cilj je bila vlast. Pretpostavljam da bi on, kada je vlast u pitanju, bio i bilo šta drugo, a ne samo marksista. Jednom je i sam rekao ,,Da sam u Americi rođen, bio bih milijuner”. Kako je rođen ovde i u komunistički pokret upao još u vreme Prvog svetskog rata, najviše mu je ležalo da bude baš komunistički diktator. A diktatori su uvek oni kojima je vlast na prvom mestu. Komunisti su pokazali veliku moć prilagodjavanja da bi zadržali vlast. Pogledajte Miloševića, bio je prema potrebi i komunista i nacionalista, ali je vlast uvek bila na prvom mestu. MONITOR: Mislite da se i kod Tita radi o ,,karakteru kao sudbini”…
MIHAJLOV: Jeste. Ali, on je u tome zaista bio uspešan. Kao diktator u maloj zemlji, uspeo je da kroz pokret nesvrstanih postane jedan od svetskih lidera svoga vremena. Pokret nesvrstanih je u UN imao veliku glasačku mašinu tako da je i Titov uticaj bio mnogo veći nego što bi bio prema zemlji iz koje je. Po nekima, Tito je bio ,,bravar”, ali ne običan zanatlija kako stoji u njegovoj zvaničnoj biografiji, već istaknuti član svetske masonerije. Na njegovoj sahrani su bili i neki od najuticajnijih masona sveta. Zbog lične vlasti je bio spreman na sve. Ako je zbog toga trebalo da nekoga likvidira to bi i uradio. Ali, ako nije morao, kao u slučaju Milovana Đilasa i mom, vodio je računa da se to ne desi. Naravno, mogao je i nas ubiti, ali mu je bilo važnije svetsko javno mnjenje i bio je svestan njegovog uticaja i onog da ,,umiljato jagnje dve majke sisa”. Uspeo je da ga izdržava Amerika a da mu se, nakon Staljinove smrti, dodvorava i SSSR.

MONITOR: Vi ste jedan od onih koji su mu pokvarili mogućnost da kruniše svoje međunarodne uspjehe, Nobelovom nagradom za mir.
MIHAJLOV: Još dok sam bio u zatvoru u Mitrovici, Andrej Saharov koji je Nobela dobio za 1974, kandidovao je mene za isto priznanje za 1975. To mora da je Tita dovoljno iznerviralo. Kada sam već bio u SAD, 1978, kod mene su došli predstavnici Nobelovog komiteta sa pitanjem da li bih ja negodovao ako bi Nobelovu nagradu za mir podelio sa Titom. Rekao sam da ne bih zbog toga pravio nikakav skandal, ali je Titu to izgleda bilo previše. Nijesmo je dobili ni on ni ja… Mislim da za tu godinu nagrada za mir uopšte nije dodeljena…

MONITOR: Znači da ste Tito i vi bili najozbiljniji kandidati?
MIHAJLOV: Izgleda. Pogotovu što je zajedničko dodeljivanje nagrade ličnostima koje su bili u velikom sukobu već bila praksa Nobelovog komiteta. Ali, Tito nije hteo da popusti. To je jedino objašnjenje.

MONITOR: Imate li danas, kada ponovo živite u Beogradu, osjećaj gorčine zbog svega što se u vašem životu dogodilo?
MIHAJLOV: Ne patim od ,,gorčine”. Na neki način je baš to što me je lično Tito ,,prozvao” bila i zaštita od samovolje nekih manje moćnih ljudi, Na primer, nisu me tukli i mučili u istrazi. Mene je Tito javno napao kada je sovjetski ambasador Puzanov negativno reagovao na moje reportaže o SSSR pred kraj vlasti Nikite Hrušćova. Ne bi se ništa desilo da Hruščov po mom povratku u Beograd nije pao. Jer je on ipak označavao jedan liberalniji period. Čak je hteo i da se vidi sa mnom. Moji tekstovi su se pojavili u Delu kada je on pao i polako dolazilo do neke vrste restaljinizacije. Puzanov je onda uložio protest kod Tita, a Tito u nameri da uspešno balansira u politici, na godišnjoj konferenciji državnih tužilaca požalio se zašto uvek političari moraju da pravosuđu ukazuju da neko krši zakoni, pominjući kako neki Mihajlov kleveće bratski Sovjetski savez i nazvao to novom vrstom đilasizma. Istog dana kada je to objavljeno, a iz nekih razloga objavljeno je mesec dana kasnije, uhapšen sam, 4. marta 1965. Moja sreća je što je to imalo veze sa SSSR-om, pa me je Zapad odmah uzeo u zaštitu. Da sam stradao samo kao Titov protivnik, malo ko bi na to obratio pažnju. Zapad je podržavao Tita i od 1948. dao mu je i ogromne pare. Američka istoričarka Elizabet Li je o tome napisala knjigu Držeći Tita na površini gde je dokazala da je Tito dobio preko sto milijardi dolara od Zapada koji je tako sprečavao da pokret nesvrstanih ne upadne u sovjetsku orbitu.

MONITOR: Tito je bio pravi globalni igrač?
MIHAJLOV: Jeste. To je i mene spaslo, na neki način. Mislim da je to u životu sačuvalo i Đilasa. Tito je već tada imao velike, globalne ambicije.

MONITOR: Priča o Titu je aktualizovana vraćanjem Jovanke Brozu u javnost. Njena sudbina je na neki način simbol kakva je bila država njenog muža?
MIHAJLOV: Pa jasno je da to nije bila pravna država. Ono što mene iznenađuje nije to kako je ona živela bez ličnih dokumenata nego kako je nova dokumenta dobila a da izgleda nije napuštala svoju vilu? Na koji način?

MONITOR: Nije po proceduri?
MIHAJLOV: Ne samo da nije po proceduri, nego je nemoguće fizički to izvesti. Pola sata u policiji traje ta procedura. Možda je to samo neka maketa pasoša, a kasnije će ona morati da prođe normalnu proceduru?

MONITOR: Neki od disidenata u SFRJ su krojili njenu sudbinu devedesetih. Tvrdili ste da naši disidenti nijesu dijelili ista ideološka uvjerenja…
MIHAJLOV: Tako je bilo ne samo ovde, već i u SSSR. Po logorima je bilo mnogo nacionalista-disidenata.To se najbolje videlo po raspadu SSSR. Neki nacionalisti su došli na vlast….

MONITOR: Kako pamtite Đilasa?
MIHAJLOV: Kada ga je Tito 1937 uvukao u Politbiro, ja sam imao tri godine. Na mnoge stvari smo morali gledati različito. Kad me je Tito 1964. optužio za novu formu đilasizma, ja iskreno rečeno nisam ni znao šta je to đilasizam. Predavao sam rusku književnost u Zadru, to je bilo izvan mojih preokupacija. Ali sam eto te godine morao da proučavam Đilasa. Zato se šalim kad me pitaju da li mi smeta što sam ,,disident broj dva” – nisam nikako mogao da budem broj jedan, to je jasno.

MONITOR: U jednom tekstu ste primjetili da Putin često koristi izraze koje koriste oni koji su radili u zatvorima?
MIHAJLOV: Jeste. Iako je, zvanično, bio obaveštajac a ne neki logorski upravnik. Ali, ko zna, možda je i tamo prošao neku praksu.

MONITOR: Putin je jedan od najmoćnijih ljudi na svetu.U Rusiji su mnoga politička ubistva ostala nerazjašnjena.
MIHAJLOV: Sasvim je jasno da Putin nije demokrata. On kontroliše i KGB i SSB, federalnu službu bezbednosti. Njegova kontrola je krajnje promišljena jer on zaustavlja aktivnosti samo onih tajkuna za koje postoji sumnja da podržavaju ili da bi podržali opoziciju.

MONITOR: Postoji mišljenje da je ruski model kontrole nacionalnog bogatstva, preko proizvođenja tajkuna, implementiran i u našim krajevima…
MIHAJLOV: Sličnost je veoma velika.

MONITOR: U SAD nije tako?
MIHAJLOV: Smanjile su se razlike između Zapada i Istoka. Tamo ima manje korupcije, naročito na nižim nivoima gde se praktično ne može korumpirati zbog višestrukih kontrola. Na vrhovima je to lakše. Ovde je moguće na svim nivoima. Globalizacija je, međutim, u velikoj meri uniformila svet.

MONITOR: Imanuel Volerstin tvrdi da nakon ovog sloma svijet mora krenuti u nekom novom smjeru, pitanje je samo da li će time on postati gori ili bolji?
MIHAJLOV: Globalizacija je fakat, koji pokazuje i svoje loše strane. Postoji i neka vrsta pretnje od novog totalitarizma, novog imperativa za globalnom uniformnošću.

MONITOR: Da li nas čeka vrijeme kada političari neće biti toliko moćni koliko su to bili u 20. vijeku?
MIHAJLOV: Sve je manje važno ko je na vlasti. Eto, u Kini je vlast nekako sve anonimnija, a u parlamentu ima oko pet hiljada ljudi.

MONITOR: Šta mijenja dolazak Baraka Obame na čelo SAD?
MIHAJLOV: Prvo, to je istorijski događaj. Sada više niko ne može poslovično da pita ,,A šta vi radite sa Crncima u Americi?” Kao u starom vicu kada Rusi Amerikancima pokazuju metro u Moskvi i kažu im kako se svaka dva minuta pojavi voz. Kada voza nema ni za pet minuta i ovi pitaju šta je to, domaćini im uzvraćaju kontrapitanjem ,,A šta vi radite sa Crncima?”

MONITOR: Obama je nedavno na sofisticiran način potvrdio da u SAD još ima rasne diskriminacije, pozivajući crne Amerikance da još više rade na unapređenju američke demokratije?
MIHAJLOV: Da, to je bilo povodom ovog skandala sa profesorom sa Kolumbije. Koji je nastradao ispred svog stana jer je pokušavajući da ga otključa, privukao pažnju policajca koji ga je legitimisao i uhapsio pod sumnjom da obija tuđu bravu…

MONITOR: Aktuelne su i rehabilitacije za osude koje su imale političke a ne pravne osnove. Vi ne tražite rehabilitaciju?
MIHAJLOV: Ne. Država koja me je osudila više ne postoji. Od koga da tražim? Šta bih time dobio? Nisam kriv, pa šta?

MONITOR: Smatrate da ste faktičku rehabilitaciju doživjeli i u svijetu i ovdje, u javnosti?
MIHAJLOV: Sad sam ovde slobodan, slobodno živim, objavljujem. Šta mogu da tražim? Da mi vrate stanarsko pravo nad stanom u Novom Sadu?

MONITOR: Da li mislite da vam ova zemlja ipak nešto duguje?
MIHAJLOV: Ne, ne mislim.

MONITOR:Danas ste jedan od najvećih stradalnika naše novije istorije?
MIHAJLOV: Nisam. Daleko su veći stradalnici robijaši Golog otoka.

MONITOR: Ali, oni su, smatra se bili na pogrešnoj strani?
MIHAJLOV
: To je drugo. Oni su ipak veliki stradalnici. Mene je ,,spasao Tito”.

MONITOR: U vašim tekstovima se primjećuje da vam je vjera bila oslonac u najtežim časovima u zatvoru, časovima najvećih moralnih i fizičkih iskušenja? Šta je to transcendentno što vas je držalo – vjera, nada?
MIHAJLOV: To je osećaj nečeg većeg i moćnijeg od svega što je bilo oko mene. Može da se zove unutrašnji glas, Bog. Ali nije to nekakav crkveni Bog… Pratiti taj ,,unutrašnji glas” koji daje snagu i podstiče hrabrost, za to je potreban veliki pritisak, to je otkriće kojim nas ,,daruju” krajnje opasnosti.

MONITOR: Oni koji imaju toliku moć nisu svemogući?
MIHAJLOV: Da, da nisu svemogući.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, HRVATSKI KNJIŽEVNI KRITIČAR I ESEJIST: Predsjednica Hrvatske nije dorasla toj dužnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naša lijepolika predsjednica poprilično je površna, sklona jeftinim efektima, brzopleta, neodgovorna

 

 

MONITOR: Hrvatska se ovih dana našla u fokusu javnosti i van našeg regiona zbog izjava predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i obilježavanja 24. godišnjice vojno-policijske akcije Oluja. Kakvo je Vaše mišljenje o predsjednici Hrvatske?

VISKOVIĆ: Onima koji prate moje izjave u medijima i na društvenim mrežama nije nikakva tajna da o hrvatskoj predsjednici imam vrlo kritičko mišljenje. Samo ja više volim biti kritičan prema hrvatskim političarima unutar hrvatskog medijskog prostora, nego ih “ogovarati” u inozemstvu. Premda je, naravno, to inozemstvo masovnom upotrebom interneta postalo jako relativan pojam. Utoliko više što između Hrvatske i Crne Gore ne postoji jezična barijera.Stoga najkraće – mislim da je naša lijepolika predsjednica poprilično površna, sklona jeftinim efektima, brzopleta, neodgovorna, nedorasla dužnosti koju obavlja.

MONITOR: Predsjednica Grabar Kitarović je za vrijeme nedavne posjete Izraelu kazala da je BiH nestabilna zemlja koju kontroliše militantni islam. Njena izjava osuđena je u BiH kao skandalozna kao i izjava da je Oluja spasila Bosnu i Hercegovinu. Kako će se to odraziti  na odnose između Hrvatske i BiH? 

VISKOVIĆ: Podsjećam kako je potom demantirano da je hrvatska predsjednica to rekla. Valja znati kako je to rečeno u razgovoru “u četiri oka” i očito je nekome na izraelskoj strani odgovaralo da u medijima osvane informacija o vezama bosanske i iranske vlade i uvozu militantnog islama u jednu evropsku zemlju. Kad je to objavljeno, izazvavši burne bosanske reakcije, Kolinda je očito tražila od svojih domaćina da pritisnu redakciju Jerusalem Posta, pa su sporni fragmenti razgovora povučeni.

Naravno, ima dosta razloga da vjerujemo kako je gospođa Grabar Kitarović izrekla te optužujuće riječi pro interno, a da ih je izraelska strana zbog svojih interesa učinila javnima. Tim neodmjerenim riječima je produbljen jaz u odnosima s BiH. Samo to nije prvi put da gospođa predsjednica spominje rastući utjecaj militatnog islama u BiH, a odnosi dviju zemalja prethodno su ozbiljno narušeni traženjem dvojice članova Predsjedništva da se pokrene sudski spor koji bi onemogućio gradnju, za Hrvatsku vitalnoga, Pelješkog mosta. I za mene osobno vitalnog, jer mi se zadnjih nekoliko godina događalo da putujući  za Podgoricu u Neumu provedem nekoliko sati čekajući prelazak granice.

MONITOR: Povodom 24. godišnjice Oluje, iz Srpskog narodnog vijeća saopštili su da rat nije gotov i da nikada nije bio prisutniji…

VISKOVIĆ:Nisam vidio da je netko to tako oštro formulirao, nekako mi je nespojivo s karakterom Borisa Miloševića i Milorada Pupovca, čelnika Vijeća, koji su vrlo trezveni političari.

Gledano nacionalističkim optikama, a one su dominantne, unatoč naporima Dokumente i sličnih udruga, teško će u bliskoj budućnosti doći do zajedničkog stava o operaciji Oluja. Za veliku većinu Hrvata to je bila legitimna operacija kojom je oslobođena Hrvatska (od pobunjenika ili “agresora”) prostorno objedinjena. Za većinu Srba to je martirij kojim  je više od 200 tisuća Srba izgnano iz Hrvatske. Nesumnjivo je Oluja i jedno i drugo: sa Srpskom krajinom u svome trbuhu (od Vrlike do Karlovca ima 250 kilometara) Hrvatska je bila potpuno disfunkcionalna kao država, podijeljena na dva dijela (povezana pontonskim mostom kod Maslenice, a i taj most bio je pod nadzorom srpske artiljerije). Bilo je jasno u onom trenutku kad je Hrvatska priznata od međunarodne zajednice kao država da je Krajina neodrživa kao posebna država unutar države. Međunarodni posrednici (poredvođeni Amerikancima) nudili su Krajini vrlo široku autonomiju planom Z1.

MONITOR: Ali Srbi su odbili taj plan…

VISKOVIĆ: Srpska strana je odbila taj plan unatoč upozorenjima posrednika kako je alternativa hrvatska intervencija. Sve upućuje na to da su Martić i krajinsko društvo znali kako ih u slučaju hrvatske intervencije neće podržati Beograd, jer je sama Srbija devastirana sankcijama, iscrpljena dugotrajnim pomaganjem bosanskih Srba, pa i financiranjem krajinske administracije. A bila bi još dodatno kažnjena za interveniranje u Hrvatskoj.

Mogu samo pretpostaviti koliko se kod Tuđmana slavilo kad su krajinski Srbi definitivno odbili Z1. Jer to je značilo kako Hrvatska više neće imati problema ni s autonomijama ni sa Srbima. Neću kao Rašković reći da su Srbi lud narod, ali je ovo zapravo značilo samoubojstvo; znali su da ih neće, i ne može, pomoći ni Milošević, ni Karadžić i Mladić; znali su pritom da nemaju vojne efektive kojima se mogu suprotstaviti Hrvatskoj vojsci, raspolagali su s otprilike pet puta manje vojnika (200 tisuća prema 40).

Ne vjerujem da je pred Olujom iselilo 250 tisuća ljudi, kako tvrde neki srpski izvori. Radilo se o slabo naseljenim, pasivnim krajevima, s kojih je i prije Oluje bilo intenzivno iseljavanje, pa i bježanje vojno sposobnih muškaraca; vjerojatnije je da se radi o 150 tisuća ljudi koji su pokrenuti na masovni odlazak od srpskih vlasti.

Što se tim masovnim odlaskom htjelo pokazati? Kako Srbi ne pristaju ni pod kojim uvjetima živjeti u “ustaškoj Hrvatskoj”? Čak ni u relativno velikoj autonomiji? Da su njihovi vođi imali smisao za realnost, znali bi kako je autonomija jedini mogući izlaz. Ako ne mogu dobiti sve, Srbi će suicidalno radije izabrati ništa. A to su hrvatski nacionalisti jedva dočekali. Znam da će me naši nacionalisti zbog ovoga napasti i dokazivati kako je Tuđman pozvao krajinske Srbe na samom početku Oluje da ostanu, polože oružje i budu lojalni hrvatskim vlastima te nastave živjeti u nezavisnoj Hrvatskoj. Ali, realno, njegov je san bila maksimalna etnička homogenizacija Hrvatske, svođenje Srba na – kako bi on rekao – “podnošljivu mjeru” od 3-4 odsto. Lideri Krajine su mu išli na ruku  I odabrali su radije egzodus.

MONITOR: A oni koji su ostali?

VIAKOVIĆ: E, ti su – često starci u zabitim selima – opljačkani, popaljeni, nerijetko pobijeni. Podaci o tome koliko je bilo ukupno poginulih i pobijenih u Oluji razlikuju se, ali zasigurno ih je bilo više stotina. Hrvatska strana haško oslobođenje Gotovine i Markača doživljava kao definitivno otklanjanje krivice hrvatskog vojnog vrha od odgovornosti za etničko čišćenje Srba i ratne zločine. Nerijetko se ovdje operira  kako je za pojedinačne zločine pokrenuto čak 1.800 postupaka, ali u stvarnosti donesene su samo tri pravomoćne presude.Osim toga, prvih se godina nakon odlaska Srba postavljalo sve moguće prepreke kojima je bio cilj onemogućavanje i otežavanje povratka.

MONITOR: Koliko je ljevica jaka da se suprostavi jačanju desnice u Hrvatskoj?

VISKOVIĆ: Nisam član nijedne stranke, ali podržavam ljevicu. Sve do prije nekoliko mjeseci SDP je kao glavna stranka ljevice padao, devastirale su ga frakcijske borbe, slabost aktualnog vodstva, ali uspio se konsolidirati pred izbore za Evropski parlament i osvojiti isti broj poslaničkih mjesta kao i HDZ. Pobijedi li bivši premijer Milanović na skorim predsjedničkim izborima, a nije bez izgleda, moglo bi to biti uvod u potpuni oporavak ljevice.

MONITOR: Mnogi političari revnosno rade na destabilizaciji regiona. Da li su mogući novi sukobi?

VISKOVIĆ: Nacionalizmi su još jaki uvijek, ratovi iz devedesetih ničemu nas nisu naučili. Glasački poeni se najlakše stječu radikalnom, ekstremističkom retorikom. Ali nema nitko više ni ratnu moć ni ekonomsku snagu za pokretanje novih militarnih sukoba. Osim toga, nema šanse da netko povede rat protiv država koje su članice NATO-a. Sve ostaje na verbalnim prijetnjama i zastrašivanjima. Nije ugodno, ali ne vidim nikakve mogućnosti za neki lokalni rat, čak ni kad se zvecka oružjem kao između Srbije i Kosova ili unutar BiH.

 

I poslije Tuđmana – Tuđman

MONITOR: Predsjednica Hrvatske u Glini je 3. avgusta otkrila spomenik Tuđmanu i poručila da Hrvatska ratne zločine mora procesuirati. Hoće li to ispoštovati nadležni sudovi?

VISKOVIĆ: Tuđman se pretvorio u mitsku figuru, danas svako mjesto ima kip prvoga hrvatskog predsjednika. To je naš “kult ličnosti”: i poslije  Tuđmana Tuđman. Pa, evo, sad je postavljen kip i u Glini, valjda simbolički i zbog toga jer je u doba Krajine u Glini mladi radikal Aleksandar Vučić na mitingu govorio kako tu nikad neće kročiti “ustaška” noga.

A to Kolindino “procesuiranje zločina” odnosilo se na srpske zločine u nedavnom ratu, prije svega one u istočnoj Slavoniji. Kao što vjerojatno znate, Erdutskim sporazumom abolirani su svi pripadnici srpske paravojske u istočnoj Slavoniji, što je bio uvjet mirnog pripojenja. Danas se, međutim, radikalni hrvatski nacionalisti bune da su tim sporazumom pomilovani i srpski ratni zločinci. I da su Srbi kao manjina dobili nezaslužena nacionalna prava. E, pa ovo je bilo Kolindino predizborno obećanje tim nacionlistima (koji izmiču iz njezina glasačkog tijela prema drugom kandidatu desnice – Škori), da će se ona pobrinuti da srpski zločinci budu pravedno procesuirani.

Naravno, ona nema nikakve ingerencije nad pravosuđem da bi to mogla obećavati, ali zna ona što njezini glasači žele čuti.

 

Nisu nam strani Kiš, Kovač, David…

MONITOR: Sa Mirkom Kovačem i Filipom Davidom osnovali ste Društvo nezavisnih pisaca Jugoslavije dramatične 1989. godine. Sarađuju li danas pisci iz bivših jugoslovenskih republika?

VISKOVIĆ: Da, ja sam bio jedan  od četiri koordinatora Društva nezavisnih pisaca. Davno bilo, netom prije početka raspada Jugoslavije, u doba kad su službene republičke organizacije književnika bile pod dominacijom nacionalista. Okupilo se nas  četrdesetak iz cijele Jugoslavije, moćna gomilica. Netko je pobrojao među članovima-osnivačima dvadesetak dobitnika Ninove nagrade. Ali otišlo je sve dovraga.

Dio nas se našao ponovo 2000. godine u Sarajevu. Pokrenuli smo časopis Sarajevske bilježnice, koji je okupio vodeće pisce iz nekadašnje zemlje. Objavili smo pedesetak brojeva u 16 godina izlaženja. Imali brojne sastanke velike redakcije pune uglednih intelektualaca, promocije u glavnim gradovima novonastalih država. Sjajna druženja, izvrstan časopis. Ja sam bio glavni urednik, prvih godina stvarno, kasnije više nominalno; prava pokretačka snaga bila je Vojka Smiljanić Đikić, izvršna urednica časopisa.

Kasnije 2002. godine osnovao sam u Zagrebu Hrvatsko društvo pisaca i bio mu dva mandata predsjednik; ono trenutno okuplja preko tri stotine književnika. Jedan od ciljeva nam je unapređenje književne i kulturne suradnje unutar regije. Razmijenili smo dosta gostovanja sa srodnim književnim organizacijama susjednih zemalja; naši članovi redovito gostuju na manifestacijama u Crnoj Gori, ponajviše na onima koje organizira Varja Đukić.

Da, suradnja postoji; neće ona dosegnuti nikad predratne razmjere, ali imamo nekakvu zajedničku baštinu. Ne može nitko mlade hrvatske pisce uvjeriti kako su im strani pisci Kiš, Kovač, David, Velikić, Albahari, Basara, Nikolaidis… Nema tu jezične barijere. Oni su tu, jednostavno – naši.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HADŽEM HAJDAREVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ SARAJEVA: U BiH su fašisti u znatnoj mjeri u vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelne probleme bosanskohercegovačke države i društva prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći

 

MONITOR: Koji su najveći problemi u današnjoj Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Nema tog problemoskopa, niti nekog, da se našalimo, ovozemaljskog problemjera kojim bi se preciznije moglo “odrediti”, “klasificirati”, “izračunati” aktualne probleme bosanskohercegovačke države i društva! Ja te probleme prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći… Vlasti u Zagrebu i Beogradu, preko svojih naciziranih satelitskih ispostava u Bosni, bjesomučno, od disolucije Jugoslavije pa sve do danas,  ustrajavaju na mentalnoj i svakoj drugoj kolonizaciji bh. društva, a kad se tome doda razroko ideološko nejedinstvo, nesnalaženje,  stranačko politička cirkusanija onih bosanskih snaga koje se vole prikazivati patriotskima, onda to “razvlačenje pameti”, kako se živopisno izrazio jedan od đeneralskih ratnih zločinaca, kao da će trajati do Dana sudnjega. Kako nikad nisu “definirani” uzroci i posljedice agresorsko-genocidnih politika/ratova od 1991. do 1995. godine, ostavljena je mogućnost da se suksecivno reaktualiziraju mnogi socijalnopolitički i socijalnopsihološki problemi u Bosni i na Balkanu. Devedesete  su bile nastavak Drugoga svjetskog rata; nanovo su orgijali i četnici i ustaše. Sadašnje veličanje osuđenih ratnih zločinaca, negiranje genocida, ignoriranje zločina i posljedica zločina, nije ništa drugo do prihvatanje fašizma kao vlastite nacionalne kulturne tečevine. Tako se ponašaju mnogi političari u Zagrebu, tako se ponaša vlast u Srbiji, tako se ponašaju njihovi profašistički sateliti u Bosni… To su najveći problemi države Bosne i Hercegovine!

MONITOR: Šta  BiH najviše nedostaje?

HAJDAREVIĆ: Osjećanje sigurnosti njenih građana. Mirovnim sporazumom skrpljenim u Daytonu nametnut je antigrađanski, naciokratski, idiotski koncept vlasti, u svemu, od politike do ekonomije, pa je dojučerašnjim ubicama, a koju godinu kasnije i “haškim pitomcima”, povjereno postdejtonsko “instaliranje vlasti”, čime je pometena normalnija i dugoročnija sigurnost bh. građanina. Pripadam onima koji su uvjereni da su granice države BiH na Drini, Savi, Uni visoke do nebesa, ništa njih nikad neće pomjeriti, ali nažalost svi ćemo prije pomrijeti,  negoli će bešćutne neonacističke protuhe ikada to shvatiti.

MONITOR: Jednom ste kazali da čovjek u Bosni više misli glavom nekog Beograda i Zagreba, neke Ankare, Moskve, Teherana, Brisela i Vašingtona nego glavom svoje države… 

HAJDAREVIĆ: To je jedan od fundamentalnih problema Bosne – ta drama “posuđenih identiteta”, ta (auto)kolonizacija svijesti, ti krvavoliki kleronacistički “uvjetni refleksi” naprema normalnog građanskoga života, ta usiljena pseudoznanstvena ideologizacija/mitologizacija i prošlosti i budućnosti… Često glava čovjeka u Bosni nije u državi u kojoj živi, nije u društvu iz kojeg potječe, nego je u nekom Beogradu, Zagrebu, nekom Istanbulu, Teheranu, Moskvi, Washingtonu… Morat će proći generacije i generacije, pa da se dekolonizira svijest razbosančenih dijelova bh. društva!

MONITOR: Nedavno je  grupa bosanskohercegovačkih intelektualaca, među njima i Vi,  uputila otvoreno pismo institucijama BiH u kojem  navode – potvrdite da BiH nije više pašaluk u kome se bespogovorno izvršavaju naredbe iz Stambola. 

HAJDAREVIĆ: Potpisujem i borim se za sve ono što uzdiže dostojanstvo zemlji Bosni i državi Bosni i Hercegovini. Nadam se da do izručivanja političkih neistomišljenika Turskoj, ili onih koji se etiketiraju takvima, neće doći… Dogodi li se, bio bi to veliki bosanski poraz i strašna sramota bosanskohercegovačke političke i svake druge pameti!

MONITOR: Šta bi BiH donijelo članstvo u EU ?

HAJDAREVIĆ: Mnogo bi šta dobroga. Prije svega, osjećali bismo se sigurnije. I u osobnom i u kolektivnom smislu. To bi donijelo veću zaštitu od bešćutnih, lakomih, kolonijalistički raspoloženih susjeda. Doprinijelo bi procesu postupne denacifikacije. Mirnije bismo lijegali u postelje i horniji dočekivali jutarnje sunce.

MONITOR:  U BiH se, kažu mnogi, danas najmanje čuje glas antifašista. Zašto?

HAJDAREVIĆ: Pa zato što je BiH država gdje su fašisti, u znatnoj mjeri, danas u vlasti! Dodatno je tragična činjenica da je Bosna najstradalničkiji prostor i u vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme agresorskog komšijskog fašizma devedesetih godina prošloga vijeka! Ali, ipak, čuje se glas antifašista, nije da se ne čuje, ne dao Bog da se ne čuje!

MONITOR: I dalje na ex jugoslovenskim prostorima nacionalistički govor nadjačava govor o pomirenju. Čemu to vodi? 

HAJDAREVIĆ: To vodi u daljnji društveni haos, u kontinuiranu, naciokratski dirigiranu ”strategiju haosa”, u neprestani strah i nesigurnost, vodi u produbljivanje bijede i siromaštva, vodi u masovno iseljavanje mladih sa svih prostora nekadašnje jugoslavenske državne zajednice!

MONITOR: Radite u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu. Često se polemiše o tome kakvim jezikom govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Hrvati…

HAJDAREVIĆ: Jezik je žalosno ispolitiziran. Mada, valja znati, jezik je i jedno od ponajvažnijih političkih a ne samo komunikacijskih, edukacijskih, kulturnih, memorijskih i ostalih  životnih pitanja… Prihvatimo li opću civilizacijsku istinu da je pitanje jezika pitanje elementarne čovjekove slobode, onda je razumljivo da je on za jedne bosanski, ili crnogorski, ili hrvatski, ili, za neke, srpski jezik… Za mene, lično, u BiH svi govore jednim jezikom, i ja ga osjećam, čujem, čitam kao bosanski jezik, ali, kako je jezik najuže vezan za čovjekovu slobodu, onda nema nikojeg razloga da mi smeta  da neko u BiH kaže kako se njegov jezik zove srpski ili hrvatski jezik. Je li na onom čuvenom Bečkom dogovoru od 28. maja 1850. godine bilo ijednog Crnogorca, ijednog Bošnjaka? I Bosna i Crna Gora bile su izvan i Austro-Ugarske monarhije i tadašnje srpske kneževine. Koji su to životni prostori u srednjojužnoslavenskim govorima poslužili tadašnjim kodifikatorima nekog zajedničkog standarnog jezika? Pogledajte u geografsku kartu Balkana! Oni koji niječu ime bosanskoga i ime crnogorskoga jezika zapravo se osjećaju nesigurnima u vlastitom jezičkom identitetu!

MONITOR: Izjavili ste da su lingvisti na Balkanu danas ponajveći nacionalisti. 

HAJDAREVIĆ: To je tako. Ako se nekome negira pravo na jezik i ime maternjeg jezika, negira mu se i pravo na život i na vlastito postojanje, posvaja mu se nacionalna memorija, otima kultura, historijsko sjećanje, sve… To je fašizam!

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u kulturi u Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Stanje je vrlo neuređeno, često nacionalistički “usmjereno”, nesređeno, jadno. BiH je jedina država u Evropi koja nema državno ministarstvo za kulturu. Zato je BiH, kad su u pitanju institucije kulture, danas najzapušteniji prostoru Evropi. Ovdje, kao i na mnogim dijelovima Balkana, kultura nije, primarno, u funkciji kultiviranja, uzdizanja, spajanja, zdrave kulturne interakcije, nego je u funkciji nabildavanja “nacionalnih mišića” i, najčešće, mozaik živopisnih samolagarija o sebi, a sve prema projiciranim epskoguslarskim matricama i “natpjevavanjima”.

MONITOR: Objavili ste preko dvadeset pet knjiga. Kakve su šanse u BiH da pisac objavi novi rukopis i koliko se uopšte danas  čitaju knjige? 

HAJDAREVIĆ: Ja imam sreću da imam prijatelja koji ima izdavačku kuću i štampariju. Riječ je o sarajevskoj “Dobroj knjizi”. Inače, šanse za objavljivanje rukopisa su vrlo ograničene. Tu su na posebnom nesretnom udaru mladi talentirani autori. Neki tzv. kantonalni i entitetski ministri za kulturu u BiH više se ponašaju kao osioni blagajnici negoli kao kulturotvorni stratezi. Decenijama nas u Bosni guši i teror amaterizma. Pa, ipak, u cijelome ovom haosu, probije se i mnogo važnih, velikih književnih djela. Smio bih ustvrditi da se u Bosni ovih godina ispisuje jedna od najvećih književnosti u Evropi, pitanje je samo kako to na kvaltetan način prepoznati i prezentirati. Inače, prestalo me boljeti sve slabije nečitanje knjiga. Kome se ne čita, ima svoje ustavno i građansko pravo biti ograničen i biti glup!

 

Aluminij – tipična naciokratska priča 

 

MONITOR: Afera mostarski Aluminij trenutno je jedan od najaktuelnijih događaja u BiH …

HAJDAREVIĆ: Mostarski Aluminij je tipična naciokratska priča! Ovih dana svi pričaju o Aluminiju, a samo u Mostaru je, od vremena agresije na Bosnu do danas, propalo mnogo, možda i značajnijih privrednih giganata, kakvi su Soko, Hepok, Fabrika duhana Mostar, Pamučna industrija Đuro Salaj, Tvornica kompresora, GP Hercegovina. Samo je Aluminij zadržan da funkiconira kao “zlatna koka” partijsko-nacionalističkog kriminala u režiji jedne od nacionalističkih, antibosanskih partija – HDZ-a. Nije stradao ni jedan kooperant Aluminija u Hrvatskoj ili BiH, stradao je samo Aluminij, stradalo je, zapravo, nekoliko stotina porodica koje su vjerovale u Aluminij i u partitokratnu, antigospodarsku hadezeovsku priču i politiku. Pogledajte ko sad pregovara o Aluminiju. Lider nacionalističke političke stranke koja je uništila Aluminij! To je posao za ekonomske stručnjake, ali i za policiju, tužilaštva, sudove, proceduru prava i zakonitosti…

MONITOR: Hrvatski mediji tvrde da je aktuelna bošnjačka politika “iz osvete” uništila Aluminij.

HAJDAREVIĆ: Bošnjaci, ni koju deceniju iz Daytona, nisu mogli ni primirisati “Aluminiju”. Čak je finansijskoj policiji zabranjivan ulazak. Tzv. privredni gigant bio je organiziran po mjeri hadezeovske naciokracije i kriminala pod zašitom “nacionalnih interesa”. U pitanju je pljačkaški interes lokalne, mafijaške klike unutar HDZ BiH.

 

Klerofašizam je balkansko zlo

 

MONITOR: Školovali ste se i na sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj medresi. Da li se u BiH i u našem regionu manipuliše vjerom?

HAJDAREVIĆ: Itekako se manipulira vjerom. I svi manipuliraju vjerom. Pokazalo se da je nacionalistički konfesionalizam na Balkanu više antivjera negoli ikakva vjera. Devedesete godine su svjedočile da su mnogi tzv. duhovnici bili promotori i zaštitnici zločina. Klerofašizam je najozbiljnija prijetnja budućnosti svih naših prostora. Klerofašizam je  zlo u kojemu su pozivi na Boga i vjerske svetinje u službi najperverznijega mogućeg sataništva. Koliko se u socijalističkoj Jugoslaviji pretjerivalo u službenom odnosu prema vjeri i instituciji vjere kroz crkve i druge vjerske zajednice, danas se otišlo u još opakiju krajnost – nacionalistički konfesionalizam je postao “mjera svih stvari”, a Bog i citati iz svetih knjiga opadaju s licemjernih propovjedničkih usana poput natruhla lišća, ili uprazno vise po uzdignutim, podnebesnim tornjevima.

                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U  SARAJEVU: Talac borbe tri nacionalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih političkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktuleni vlasti u tom periodu?

KAZAZ: Nove vlasti, zapravo, nema, osim u nekoliko kantona i u Republici Srpskoj. Pregovori oko njenog formiranja su zapeli oko članstva BiH u NATO-u. Hoće li Predsjedništvo BiH podržati novog mandatara Vijeća ministara iz Dodikovog SNSD-a, još uvijek se ne zna. Ali, može se već sada reći da je BiH u pregovorima oko formiranja vlasti zakočena na svom putu u NATO, jer je Bakir Izetbegović popustio pred Dodikovim zahtjevima i pristao na reduciranje Godišnjeg akcionog plana koji je uslov da ta vojna alijansa počne razmatrati uslove za prijem BiH u svoje članstvo. To znači da će BiH u narednom periodu biti primorana da pravi ustupke republičkosrpskim oligarhijama kad je u pitanju članstvo u NATO-u.

Dobra vijest iz BiH je da Vlada Kantona Sarajevo, formirana u složenoj koaliciji bez Izetbegovićeve nacionalističke SDA, radi odličan posao. Ona je uvela niz principa transparentnosti, odgovornosti i poštenja, a u nekim privrednim i ekonomskim mjerama pokazala zavidnu razinu efikanosti.

Kantoni pod kontrolom HDZ-a nisu formirali vlast, jer ta stranka na čelu sa Draganom Čovićem vodi borbu protiv SDA oko promjena izbornog zakona, tražeći da se tobožnjim etničkim legitminim predstavljanjem uvedu takve odredbe izbornog zakona prema kojemu će pripadnici svake od etnija moći glasati samo za svoje predstavnike. Jednostavno rečeno, HDZ računa da se na izbore izlazi s etničkim trakama oko ruke.

Sve u svemu BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih poltičkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

KAZAZ: Da, ta upozorenja imaju realne osnove, jer tri nacionalističke partije organizirane su kao tajkunski etnički karteli koji su privatizaciju pretvorili u pljačku društvene, tj. državne imovine, a institucije sistema poimaju kao sredstva za svoje bogaćenje.

Istodobno s tim nacionalizam razvija naracije o stalno nadolazećim sukobima, pa BiH živi, kako bi Ivan Lovrenović rekao, u stanju nezavršenog rata. A to znači da su sukobi s vojnog prebačeni u političko polje, te da naracija o njima služi kao maska za kriminal, korupciju, nepotizam i formiranje klase tajkuna koji su preko noći postali milioneri.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo