Povežite se sa nama

INTERVJU

Ne patim od gorčine

Objavljeno prije

na

Mihajlo Mihajlov je jedan od velikih svjedoka našeg vremena. Porijeklom Rus iz carske emigracije nižeg plemstva, ,,Srbin” i ,,Amerikanac” po državljanstvu, Titov zatočenik, koji načinom života i mišljenja stalno postavlja nove zahtjeve pred svoje lijenje slušaoce.

MONITOR: Josip Broz je bitno uticao na vašu sudbinu.
MIHAJLOV
: Glavni njegov cilj je bila vlast. Pretpostavljam da bi on, kada je vlast u pitanju, bio i bilo šta drugo, a ne samo marksista. Jednom je i sam rekao ,,Da sam u Americi rođen, bio bih milijuner”. Kako je rođen ovde i u komunistički pokret upao još u vreme Prvog svetskog rata, najviše mu je ležalo da bude baš komunistički diktator. A diktatori su uvek oni kojima je vlast na prvom mestu. Komunisti su pokazali veliku moć prilagodjavanja da bi zadržali vlast. Pogledajte Miloševića, bio je prema potrebi i komunista i nacionalista, ali je vlast uvek bila na prvom mestu. MONITOR: Mislite da se i kod Tita radi o ,,karakteru kao sudbini”…
MIHAJLOV: Jeste. Ali, on je u tome zaista bio uspešan. Kao diktator u maloj zemlji, uspeo je da kroz pokret nesvrstanih postane jedan od svetskih lidera svoga vremena. Pokret nesvrstanih je u UN imao veliku glasačku mašinu tako da je i Titov uticaj bio mnogo veći nego što bi bio prema zemlji iz koje je. Po nekima, Tito je bio ,,bravar”, ali ne običan zanatlija kako stoji u njegovoj zvaničnoj biografiji, već istaknuti član svetske masonerije. Na njegovoj sahrani su bili i neki od najuticajnijih masona sveta. Zbog lične vlasti je bio spreman na sve. Ako je zbog toga trebalo da nekoga likvidira to bi i uradio. Ali, ako nije morao, kao u slučaju Milovana Đilasa i mom, vodio je računa da se to ne desi. Naravno, mogao je i nas ubiti, ali mu je bilo važnije svetsko javno mnjenje i bio je svestan njegovog uticaja i onog da ,,umiljato jagnje dve majke sisa”. Uspeo je da ga izdržava Amerika a da mu se, nakon Staljinove smrti, dodvorava i SSSR.

MONITOR: Vi ste jedan od onih koji su mu pokvarili mogućnost da kruniše svoje međunarodne uspjehe, Nobelovom nagradom za mir.
MIHAJLOV: Još dok sam bio u zatvoru u Mitrovici, Andrej Saharov koji je Nobela dobio za 1974, kandidovao je mene za isto priznanje za 1975. To mora da je Tita dovoljno iznerviralo. Kada sam već bio u SAD, 1978, kod mene su došli predstavnici Nobelovog komiteta sa pitanjem da li bih ja negodovao ako bi Nobelovu nagradu za mir podelio sa Titom. Rekao sam da ne bih zbog toga pravio nikakav skandal, ali je Titu to izgleda bilo previše. Nijesmo je dobili ni on ni ja… Mislim da za tu godinu nagrada za mir uopšte nije dodeljena…

MONITOR: Znači da ste Tito i vi bili najozbiljniji kandidati?
MIHAJLOV: Izgleda. Pogotovu što je zajedničko dodeljivanje nagrade ličnostima koje su bili u velikom sukobu već bila praksa Nobelovog komiteta. Ali, Tito nije hteo da popusti. To je jedino objašnjenje.

MONITOR: Imate li danas, kada ponovo živite u Beogradu, osjećaj gorčine zbog svega što se u vašem životu dogodilo?
MIHAJLOV: Ne patim od ,,gorčine”. Na neki način je baš to što me je lično Tito ,,prozvao” bila i zaštita od samovolje nekih manje moćnih ljudi, Na primer, nisu me tukli i mučili u istrazi. Mene je Tito javno napao kada je sovjetski ambasador Puzanov negativno reagovao na moje reportaže o SSSR pred kraj vlasti Nikite Hrušćova. Ne bi se ništa desilo da Hruščov po mom povratku u Beograd nije pao. Jer je on ipak označavao jedan liberalniji period. Čak je hteo i da se vidi sa mnom. Moji tekstovi su se pojavili u Delu kada je on pao i polako dolazilo do neke vrste restaljinizacije. Puzanov je onda uložio protest kod Tita, a Tito u nameri da uspešno balansira u politici, na godišnjoj konferenciji državnih tužilaca požalio se zašto uvek političari moraju da pravosuđu ukazuju da neko krši zakoni, pominjući kako neki Mihajlov kleveće bratski Sovjetski savez i nazvao to novom vrstom đilasizma. Istog dana kada je to objavljeno, a iz nekih razloga objavljeno je mesec dana kasnije, uhapšen sam, 4. marta 1965. Moja sreća je što je to imalo veze sa SSSR-om, pa me je Zapad odmah uzeo u zaštitu. Da sam stradao samo kao Titov protivnik, malo ko bi na to obratio pažnju. Zapad je podržavao Tita i od 1948. dao mu je i ogromne pare. Američka istoričarka Elizabet Li je o tome napisala knjigu Držeći Tita na površini gde je dokazala da je Tito dobio preko sto milijardi dolara od Zapada koji je tako sprečavao da pokret nesvrstanih ne upadne u sovjetsku orbitu.

MONITOR: Tito je bio pravi globalni igrač?
MIHAJLOV: Jeste. To je i mene spaslo, na neki način. Mislim da je to u životu sačuvalo i Đilasa. Tito je već tada imao velike, globalne ambicije.

MONITOR: Priča o Titu je aktualizovana vraćanjem Jovanke Brozu u javnost. Njena sudbina je na neki način simbol kakva je bila država njenog muža?
MIHAJLOV: Pa jasno je da to nije bila pravna država. Ono što mene iznenađuje nije to kako je ona živela bez ličnih dokumenata nego kako je nova dokumenta dobila a da izgleda nije napuštala svoju vilu? Na koji način?

MONITOR: Nije po proceduri?
MIHAJLOV: Ne samo da nije po proceduri, nego je nemoguće fizički to izvesti. Pola sata u policiji traje ta procedura. Možda je to samo neka maketa pasoša, a kasnije će ona morati da prođe normalnu proceduru?

MONITOR: Neki od disidenata u SFRJ su krojili njenu sudbinu devedesetih. Tvrdili ste da naši disidenti nijesu dijelili ista ideološka uvjerenja…
MIHAJLOV: Tako je bilo ne samo ovde, već i u SSSR. Po logorima je bilo mnogo nacionalista-disidenata.To se najbolje videlo po raspadu SSSR. Neki nacionalisti su došli na vlast….

MONITOR: Kako pamtite Đilasa?
MIHAJLOV: Kada ga je Tito 1937 uvukao u Politbiro, ja sam imao tri godine. Na mnoge stvari smo morali gledati različito. Kad me je Tito 1964. optužio za novu formu đilasizma, ja iskreno rečeno nisam ni znao šta je to đilasizam. Predavao sam rusku književnost u Zadru, to je bilo izvan mojih preokupacija. Ali sam eto te godine morao da proučavam Đilasa. Zato se šalim kad me pitaju da li mi smeta što sam ,,disident broj dva” – nisam nikako mogao da budem broj jedan, to je jasno.

MONITOR: U jednom tekstu ste primjetili da Putin često koristi izraze koje koriste oni koji su radili u zatvorima?
MIHAJLOV: Jeste. Iako je, zvanično, bio obaveštajac a ne neki logorski upravnik. Ali, ko zna, možda je i tamo prošao neku praksu.

MONITOR: Putin je jedan od najmoćnijih ljudi na svetu.U Rusiji su mnoga politička ubistva ostala nerazjašnjena.
MIHAJLOV: Sasvim je jasno da Putin nije demokrata. On kontroliše i KGB i SSB, federalnu službu bezbednosti. Njegova kontrola je krajnje promišljena jer on zaustavlja aktivnosti samo onih tajkuna za koje postoji sumnja da podržavaju ili da bi podržali opoziciju.

MONITOR: Postoji mišljenje da je ruski model kontrole nacionalnog bogatstva, preko proizvođenja tajkuna, implementiran i u našim krajevima…
MIHAJLOV: Sličnost je veoma velika.

MONITOR: U SAD nije tako?
MIHAJLOV: Smanjile su se razlike između Zapada i Istoka. Tamo ima manje korupcije, naročito na nižim nivoima gde se praktično ne može korumpirati zbog višestrukih kontrola. Na vrhovima je to lakše. Ovde je moguće na svim nivoima. Globalizacija je, međutim, u velikoj meri uniformila svet.

MONITOR: Imanuel Volerstin tvrdi da nakon ovog sloma svijet mora krenuti u nekom novom smjeru, pitanje je samo da li će time on postati gori ili bolji?
MIHAJLOV: Globalizacija je fakat, koji pokazuje i svoje loše strane. Postoji i neka vrsta pretnje od novog totalitarizma, novog imperativa za globalnom uniformnošću.

MONITOR: Da li nas čeka vrijeme kada političari neće biti toliko moćni koliko su to bili u 20. vijeku?
MIHAJLOV: Sve je manje važno ko je na vlasti. Eto, u Kini je vlast nekako sve anonimnija, a u parlamentu ima oko pet hiljada ljudi.

MONITOR: Šta mijenja dolazak Baraka Obame na čelo SAD?
MIHAJLOV: Prvo, to je istorijski događaj. Sada više niko ne može poslovično da pita ,,A šta vi radite sa Crncima u Americi?” Kao u starom vicu kada Rusi Amerikancima pokazuju metro u Moskvi i kažu im kako se svaka dva minuta pojavi voz. Kada voza nema ni za pet minuta i ovi pitaju šta je to, domaćini im uzvraćaju kontrapitanjem ,,A šta vi radite sa Crncima?”

MONITOR: Obama je nedavno na sofisticiran način potvrdio da u SAD još ima rasne diskriminacije, pozivajući crne Amerikance da još više rade na unapređenju američke demokratije?
MIHAJLOV: Da, to je bilo povodom ovog skandala sa profesorom sa Kolumbije. Koji je nastradao ispred svog stana jer je pokušavajući da ga otključa, privukao pažnju policajca koji ga je legitimisao i uhapsio pod sumnjom da obija tuđu bravu…

MONITOR: Aktuelne su i rehabilitacije za osude koje su imale političke a ne pravne osnove. Vi ne tražite rehabilitaciju?
MIHAJLOV: Ne. Država koja me je osudila više ne postoji. Od koga da tražim? Šta bih time dobio? Nisam kriv, pa šta?

MONITOR: Smatrate da ste faktičku rehabilitaciju doživjeli i u svijetu i ovdje, u javnosti?
MIHAJLOV: Sad sam ovde slobodan, slobodno živim, objavljujem. Šta mogu da tražim? Da mi vrate stanarsko pravo nad stanom u Novom Sadu?

MONITOR: Da li mislite da vam ova zemlja ipak nešto duguje?
MIHAJLOV: Ne, ne mislim.

MONITOR:Danas ste jedan od najvećih stradalnika naše novije istorije?
MIHAJLOV: Nisam. Daleko su veći stradalnici robijaši Golog otoka.

MONITOR: Ali, oni su, smatra se bili na pogrešnoj strani?
MIHAJLOV
: To je drugo. Oni su ipak veliki stradalnici. Mene je ,,spasao Tito”.

MONITOR: U vašim tekstovima se primjećuje da vam je vjera bila oslonac u najtežim časovima u zatvoru, časovima najvećih moralnih i fizičkih iskušenja? Šta je to transcendentno što vas je držalo – vjera, nada?
MIHAJLOV: To je osećaj nečeg većeg i moćnijeg od svega što je bilo oko mene. Može da se zove unutrašnji glas, Bog. Ali nije to nekakav crkveni Bog… Pratiti taj ,,unutrašnji glas” koji daje snagu i podstiče hrabrost, za to je potreban veliki pritisak, to je otkriće kojim nas ,,daruju” krajnje opasnosti.

MONITOR: Oni koji imaju toliku moć nisu svemogući?
MIHAJLOV: Da, da nisu svemogući.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKOG CENTRA MANS-A: Šema ,,donacija” za DPS

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slučaj „Vrela Ribnička“ je pokazao da je DPS prikupila oko 30.000 eura od „donatora“ iz jednog od najsiromašnijih podgoričkih naselja. Način na koji su ove „donacije“ uplaćivane je pokazao da se radi o organizovanom djelovanju gdje su stanovnici naselja na Vrelima istog dana na istom šalteru samo jedne banke u Podgorici uplaćivali gotov novac

 

MONITOR: MANS je podnio prijavu zbog sumnje da su Đukanović i DPS za potrebe finansiranja predizborne kampanje 2016. kreirali šemu za ubacivanje novca nepoznatog porijekla u zvanične finansijske tokove te partije. O kakvoj se šemi tačno radi?

MILOVAC: Podaci do kojih je došao Istraživački centar MANS-a ukazuju na sumnju da je Demokratska partija socijalista (DPS) uoči prethodnih parlamentarnih izbora 2016. godine kreirala šemu za ubacivanje gotovog novca u zvanične finansijske tokove te partije. Prvi podaci u slučaju „Vrela Ribnička“ su pokazali da je ova partija prikupila oko 30.000 eura od „donatora“ iz jednog od najsiromašnijih podgoričkih naselja. Način na koji su ove „donacije“ uplaćivane je pokazao da se radi o organizovanom djelovanju gdje su stanovnici naselja na Vrelima istog dana na istom šalteru samo jedne banke u Podgorici uplaćivali gotov novac, što je upućivalo na sumnju da se ne radi o dobrovoljnim donacijama, već da je njihov identitet zloupotrijebljen da se na taj način novac čije porijeklo još uvijek ne znamo unese u zvanične finansije DPS-a. Sličan način uplate smo zabilježili kada su u pitanju i druge opštine gdje smo imali slučajeve da su čak i korisnici socijalne pomoći uplaćivali značajne svote novca na račun DPS-a. Posljednje istraživanje koje smo nedavno objavili je pokazalo da su dio ove šeme, voljno ili nevoljno, bili i radnici pojedinih podgoričkih javnih preduzeća koji su na istovjetan način uplaćivali značajne svote za izbornu kampanju DPS-a. Niti jedno od ovih istraživanja nije imalo reakciju DPS-a, niti je ta partija do danas demantovala postojanje te šeme.

MONITOR:  Kako je MANS došao do tih podataka?

MILOVAC: Većina dokumentacije na kojima MANS bazira svoja istraživanja dobijena je na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, SPI zakon je najbolje oruđe za otkrivanje korupcije, pa je to bio slučaj i sa ovim istragama. Naravno, dio informacija važnih za istrage dobijamo i od samih građana, odnosno takozvanih zviždača iz institucija.

MONITOR: Vjerujete li da će tužilaštvo procesuirati tu prijavu, i da će imati adekvatan epilog?

MILOVAC: Ubrzo nakon otkrivanja afere „Vrela Ribnička“ 2018. godine, tužilaštvo je najavilo takozvani izviđaj ali evo već dvije godine nemamo nikakvu povratnu informaciju o tome dokle se stiglo sa tom istragom. MANS je i nove podatke, do kojih smo došli, dostavio Specijalnom državnom tužilaštvu, zajedno sa krivičnom prijavom protiv Predsjednika Crne Gore i prvog čovjeka DPS-a Mila Đukanovića. Nemamo prevelika očekivanja od Milivoja Katnića i Ivice Stankovića kada je u pitanju procesuiranje samog vrha vlasti, što potvrđuju i njihovi rezultati i to ne samo oni koji se odnose na političku korupciju. S druge strane, smatram da je važno u kontinuitetu javnost informisati o anomalijama u ovom društvu, naročito kada se one odnose na veliku korupciju i organizovani kriminal povezan sa samim vrhom vlasti, kao i da svi dokazi budu prikupljeni i evidentirani za neko tužilaštvo koje će imati dovoljno nezavisnosti od politike i lične i profesionalne hrabrosti da se bore sa tim problemima. Dvojac Katnić – Stanković nisu ti ljudi.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, PREDSJEDNIK DEMOSA: Glas za DPS je glas za „Kovertu”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o slobodi vjeroispovjesti služi i dalje, pa i ovoj fazi kakofonije tzv. ekspertskih razgovora – kao rezervni položaj za odvraćanje građana od centralnih tema u  prezaduženoj zemlji, posebno teških korupcionaških skandala

 

MONITOR: Reagujući na nastavak pregovora između vlasti i Mitropolije, kazali ste da vlast pred izbore nastavlja sa temama koje podstiču i produbljuju konflikte u Crnoj Gori. Šta stoji iza tog poteza vlasti?

   LEKIĆ: Sasvim je jasno da cinično i neodgvorno podgrijavanje podjela, sada već i sa iskopavanjem rovova, ima za cilj opstanak na vlasti. Pritom, podgrijavanje podjela se izvodi kao podgrijavanje neke političke sarme ili igre bez granica, sve to po cijenu ruženja zemlje iznutra i spolja.

Iako je mnogo toga ogoljeno, pa zato i prolazi rok trajanja mnogih obmana – vlast uporno izbjegava prezentovanje njenih rezultata i realnog stanja u zemlji. A to je stanje ekonomije, socijalne i pravne države, građanske demokratije, nezavisnog pravosuđa, međunacionalne i ukupne vrijednosne kohezije u društvu, sloboda medija, a posebno statusa sada partijski zarobljenog Javnog servisa itd.

U navedenim okolnostima se došlo do zaključaka da Zakon o slobodi vjeroispovjesti, koji od one skupštinske noći u decembru do ovog julskog „popravljanja” zakonskih normi u nastavcima – ipak trenutno ima najveću upotrebnu vrijednost u operaciji manipulisanja crnogorskim građanima.

Uostalom, treba li podsjećati da proizvodnja unutrašnjih konflikata jeste metodologija vladanja u čitavom trideseto godišnjem periodu trajanja iste vlasti.

MONITOR: Kako vidite stav analitičara da je vlast obnovila pregovore, jer se plaši uticaja Mitropolije na birače? 

LEKIĆ: Treba imati u vidu i da je vlast obnovila temu crkve i zakona nakon što je politička eksploatacija korona epidemije, koja je dovela i do neustavnog raspisivanja izbora, ušla u krizu najnovijom epidemiloškom situcijom i razvojem događaja.

U takvim uslovima Zakon o slobodi vjeroispovjesti služi i dalje, pa i ovoj fazi kakofonije tzv. ekspertskih razgovora – kao rezervni položaj za odvraćanje građana od centralnih tema u  prezaduženoj zemlji, posebno teških korupcionaških skandala.

Izborna inovacija DPS i njenog predsjednika da u ustavno proklamovanoj sekularnoj državi ovoga puta idu na tržište ljudskih duša i religije je već dala teške rezultate. Ne samo što je zemlja jednim pravno i politički poroblematičnim zakonom i reakcijama građana dodatno i frustrirajuće iznova duboko podijeljenja, sve uz visoke i riskantne tenzije.

Naime, Đukanović je sa samozvanim oreolom ovjerenog  čuvara nacionalnog identiteta, istina njemu novog identiteta, čitavom ovom operacijom koja ništa nije riješila na crkvenom planu, proizveo sliku zemlje duboke krize identiteta.

MONITOR: Ocijenili ste da uoči izbora centralna tema nije crkva, nego „Koverta”. Ali zar baš „Koverta” nije pokazala da su institucije zarobljene i da u tom ambijentu ne mogu biti održani fer i demokratski izbori?

LEKIĆ: Stoji ocjena da korupcionaški skandal „Koverta” jeste pokazao, i to drastično, zarobljenost institucija. Pokazao je, nažalost, i da se kritičke ocjene međunarodnih adresa kojima se traži pravni i politički ishod za takve primjere endemske korupcije ostanu skoro mrtvo slovo na papiru.

Kada govorim o centralnosti teme „Koverta” – koja bukvalno i simbolički izražava sistem korupcije, tu osnovnu, kanceroznu bolest ove zemlje – mislim na njene odjeke kod građana.

Građani će, vjerujem, biti svjesni situacije – da glas za DPS znači glas za „Kovertu”.

MONITOR: Zašto onda bojkot nije opcija? Dodatno, opozicija se na to obavezala građanima nakon afere „Koverta”.

 LEKIĆ: Mislim da se opozicija primarno obavezala da smijeni postojeću vlast i što hitnije izgradi temelje demokratske, pravne i ekonomski stabilne države.

Sve opcije djelovanja treba da budu podređene tom cilju. Opcija bojkota ima svoje argumente. Njih ipak treba sagledati u kontekstu i svih drugih.

Vjerovatno ćemo se saglasiti da ne treba izabrati onaj opozicioni oblik djelovanja koji će najviše odgovarati Đukanovićevoj vlasti. Ne treba isključiti mogućnost da bi opcija bojkota izbora mogla biti dobra vijest za DPS.

Jer u uslovima simulacije većeg broja partija satelita na izborima, uz moguću solidnu izlaznost građana, sve to odobreno od međunarodnih faktora koji inače stalno ponavljaju da su protiv bojkota izbora – bojkot opozicije bi mogao biti poklon vlastima u Crnoj Gori. Pobjeda vlasti bez borbe. Model današnjeg, u suštini jednopartijskog Nikšića, na državnom nivou.

Konačno, u varijanti bojkota opozicije i sami građani bi mogli da dignu glas, i to ne bez razloga, zašto se opozicija predala bez borbe na izborima.

Zato temu učešća na izborima treba primarno sagledavati na realistički način. A realizam je – neko bi nas na to mogao i podsjetiti – ozbiljan politički i filozofski pravac.

MONITOR: Demos je sa Demokratama i nekoliko manjih partija formirao, kako je saopšteno „građanski blok”. URA ide samostalno, okuplja intelektualce, opet u „građanski blok”. Zašto imamo dva „građanska bloka”?

LEKIĆ: Osim što smatram da svaka stranka, pa i URA, imaju legitimno pravo da izaberu način izlaska na izbore, uključujući i onaj samostalan, prepustio bih takođe svakoj stranci da ona obrazloži razloge za svoj izbor.

Mogu govoriti o izboru Demosa za koaliciju stranaka koje imaju vrlo slične političke programe boreći se za iste demokraske ciljeve političke, ekonomske i kulturne emancipacije savremene Crne Gore.

MONITOR: Šta je, u stvari, u pozadini konflikta između Demokrata i URA-e?

LEKIĆ: Nisam siguran da poznajem dovoljno te odnose, pogotovu ne pozadine odnosa dvije stranke.

MONITOR: Koliko pred izbore pomažu svađe u opoziciji?

LEKIĆ: Izvjesno ne pomažu. Zapravo odmažu. Ohrabruje da već u relativno dužem periodu nije bilo napadanja u opoziciji. To ukazuje i da je opozicija naučila određene lekcije iz prošlosti. Vjerujem da će tako i ostati. Mislim da je i opoziciona javnost manje podložna mogućim manipulacijama. U takvim uslovima nije teško zaključiti da bi eventualni pojedinačni napadi u samoj opoziciji išli u korist DPS i njihovih klijenata podzemnog daha. Vlast čeka opoziciju na greškama. Ne smijemo im to dozvoliti ovoga puta.

MONITOR: Zašto je nemoguća ujedinjena, organizovana akcija opozicije?

LEKIĆ:  Ujedinjena opozicija, a mislili ste izborno ujedinjena, jeste moguća. Takvih organizovanja je već bilo u prošlosti. S različitim izbornim rezultatima. Ovoga puta se nije uspjelo i ne bih se vraćao na pojedinosti koje su uostalom objašnjenji od samih aktera na sastancima gdje se raspravljalo o tome.

Ali to ne znači da izlazak u nekoliko kolona sprečava saradnju opozicije tokom izbornog procesa. Naprotiv. Sve treba da bude podređeno zajedničkom cilju.

Vidite, opozicija uz sve svoje interne probleme se bori u nedemokratskim uslovima, u državi koja je zaglavljena i u izbornom blatu. U takvim uslovima opozicija ulazi u političku arenu skoro poluvezanih ruku.

Uprkos tome dobar dio odgovornosti nosi sama opozicija. Prije svega neophodnim djelovanjem snaga koje su objektivno kredibilna alternativa postojećoj vlasti, spremni da izgrađuju Crnu Goru kao ozbiljnu, pristojnu, prosperitetnu zemlju evropskih standarda i pravila koja bi jednako važila za sve njene građane.

Konačno, i građani su akteri koji oblikuju budućnosti ove zemlje. Ponižavanje građana zahtijeva građanski odgovor.

MONITOR: Pozvali ste vlast da odloži izbore zbog epidemiološke situacije. Mislite li da će se to dogoditi?

 LEKIĆ: Pozvali smo institucije i pojedince koje nose najveću stručnu i institucionalnu odgovornost da daju kompetentnu, javno odgovornu ocjenu i predloge u vezi sa odražavanjem zakazanih izbora.

Nažalost, sve je sada u rukama vrha vlasti, konkretno njenog predsjednika. Uprkos činjenici da je u svim elementarno demokratskim zemljama materija izbora jednako stvar vlasti i opozicije.

Ovdje nije tako iz samo jednog razloga. Država je autokratska. Sa vlašću koja je van demokratske kontrole, dok se neki njeni dijelovi nalaze i van pravnog poretka. Zato je Crna Gora i dalje daleko od članstva u EU.

Zato smo i daleko od uživanja prednosti članstvom u EU. Ne samo zbog evropskih, demokratskih standarda, već i ogromnih ekonomskih benefita koja recimo sada uživa Hrvatska nakon posljednjeg uspješnog evropskog samita na kojem je odlučeno o znatnim materjalnim stimulansima zemljama članicama EU za prevazilaženje krize uslovljene pandemijom.

MONITOR: Kako vidite Crnu Goru nakon septembra i ovih izbora?

 LEKIĆ: Vidim je kao zemlju građana koji odbijaju da budu podanici i objekti političko-ideološko-nacionalnih manipulacija, čiji je sastavni dio potreba za postojanjem u Crnoj Gori nekih stalnih vođa koje će odlučivati u ime svih.

Vidim je na početku ozbiljnog i uspješnog liječenja od dva virusa koji su je skoro bacili na koljena. Primarno, virus korupcije, zatim virus korone.

Sve kao pretpostavka za građenje odgovorne države u službi građana, za strpljivo izgrađivanje zrelog društava kolektivne demokratske svijesti kao najvećeg garanta progresa i budućnosti zemlje.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SCI MED. IGOR MIĆUNOVIĆ, PREDSJEDNIK OBRAZOVNOG KOMITETA SVJETSKE FEDERACIJE KINESKE TRADICIONALNE MEDICINE: Korona nije sezonski bezopasni grip

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je proglasila ,,korona free” prema pravilima epidemiološke struke. Bilo je prisutno uvjerenje da se može plasirati ,,korona free” brend kao reklamni moto za promociju turizma, a uslijedilo je postojanje sistemskih grešaka i oponiranja na relaciji službi pojedinih lokalnih opština i državnih službi

 

MONITOR: Crna Gora je postigla neslavan rekord: u regionu ima najviše zaraženih od korona virusa na 100.000 stanovnika. Zašto se to dogodilo?

MIĆUNOVIĆ: Uvjerenja sam da je stanje u kojem se trenutno nalazi Crna Gora posljedica neodgovornosti, nerazumijevanja, kriminalnih aktivnosti kao i uvjerenja da je pandemija CoVid 2019 kod dobrog dijela građana Crne Gore shvaćena kao sezonski bezopasni grip.

Poznato je da je mnogo građana prelazilo granicu Crne Gore uprkos zabrani prelaska, te ponovno importovalo virus korone u Crnu Goru. Bez obzira na razloge prelaska granice, prijeko je potrebno identifikovati te građane, kao i pripadnike granične policije, ukoliko postoji naznaka da je tim osobama pomagano da ilegalno prelaze granicu Crne Gore, te ih adekvatno zbrinuti i sankcionisati. Glavni problem na Balkanu, a time i u Crnoj Gori, je objektivno sagledavanje učinjenog prestupa, te njegovo proporcionalno sankcionisanje. Već decenijama Crna Gora pokušava da se oporavi nakon raspada SFRJ-a, sankcija, bombardovanja 1999,  što je proizvelo polarizovanje građana, i od proglašenja nezavisnosti 2006. godine dodatno podijelilo crnogorsko društvo. Epilog tog procesa je da dobar dio građana ne vjeruje zvaničnim predstavnicima vlasti i oponira svemu što vlasti pokušavaju postići, pa makar imalo veze i sa pandemijom virusa korone.

MONITOR: Kako objašnjavate fenomen da se Crna Gora proglasila za prvu ,,korona free” državu u Evropi, proglasila kraj epidemije i otvorila granice da bi sad stigla do zabrinjavajućeg broja zaraženih?

MIĆUNOVIĆ: Crna Gora je prvi talas pandemije virusa korone shvatila veoma ozbiljno. Uz pomoć naše dijaspore, UN, Evropske unije, NR Kine, budžetskim preusmjeravanjima Vlade Crne Gore, kao i donacijama građana Crne Gore se nadomješćavao deficit respiratora i medicinske opreme. Postigao se zavidan uspjeh u tom procesu. Crna Gora je proglasila ,,korona free” prema pravilima epidemiološke struke, što je sasvim adekvatno.

Problem nastaje nakon tog početnog uspjeha. Znate, najlakše je zatvoriti granice ukoliko imate neznatan broj zaraženih virusom korone. Mnogo teže je funkcionisati kada je u okruženju epidemiološki bum. Očigledno je bilo prisutno uvjerenje da se može plasirati ,,korona free” brend kao reklamni moto za promociju turizma Crne Gore. Balkanski mentalitet rada je sve samo ne postojan. Ono što je uslijedilo je zapravo postojanje sistemskih grešaka i oponiranja na relaciji službi pojedinih lokalnih opština i državnih službi. Očigledno je da nam fali profesionalaca u raznim službama, a ne političkih kandidata, koji će radi svojih političkih ciljeva narušiti epidemiološko zdravlje građana Crne Gore. Ne zaboravite događaje okupljanja građana, tj. protesta u Budvi, te organizovanja litija, koji su dodatno usložili epidemiološku situaciju. Mišljenja sam da otvaranje granica nije bilo preuranjeno, već problem nalazim u strategiji. Naime, trebalo je iskoristiti ,,korona free” vrijeme za izradu funkcionalnijeg sistema epidemiološke zaštite, za što smo mogli da naučimo i implementiramo strategiju  od NR Kine, Koreje ili Japana, što se nažalost nije desilo.

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo