Povežite se sa nama

INTERVJU

Ne patim od gorčine

Objavljeno prije

na

Mihajlo Mihajlov je jedan od velikih svjedoka našeg vremena. Porijeklom Rus iz carske emigracije nižeg plemstva, ,,Srbin” i ,,Amerikanac” po državljanstvu, Titov zatočenik, koji načinom života i mišljenja stalno postavlja nove zahtjeve pred svoje lijenje slušaoce.

MONITOR: Josip Broz je bitno uticao na vašu sudbinu.
MIHAJLOV
: Glavni njegov cilj je bila vlast. Pretpostavljam da bi on, kada je vlast u pitanju, bio i bilo šta drugo, a ne samo marksista. Jednom je i sam rekao ,,Da sam u Americi rođen, bio bih milijuner”. Kako je rođen ovde i u komunistički pokret upao još u vreme Prvog svetskog rata, najviše mu je ležalo da bude baš komunistički diktator. A diktatori su uvek oni kojima je vlast na prvom mestu. Komunisti su pokazali veliku moć prilagodjavanja da bi zadržali vlast. Pogledajte Miloševića, bio je prema potrebi i komunista i nacionalista, ali je vlast uvek bila na prvom mestu. MONITOR: Mislite da se i kod Tita radi o ,,karakteru kao sudbini”…
MIHAJLOV: Jeste. Ali, on je u tome zaista bio uspešan. Kao diktator u maloj zemlji, uspeo je da kroz pokret nesvrstanih postane jedan od svetskih lidera svoga vremena. Pokret nesvrstanih je u UN imao veliku glasačku mašinu tako da je i Titov uticaj bio mnogo veći nego što bi bio prema zemlji iz koje je. Po nekima, Tito je bio ,,bravar”, ali ne običan zanatlija kako stoji u njegovoj zvaničnoj biografiji, već istaknuti član svetske masonerije. Na njegovoj sahrani su bili i neki od najuticajnijih masona sveta. Zbog lične vlasti je bio spreman na sve. Ako je zbog toga trebalo da nekoga likvidira to bi i uradio. Ali, ako nije morao, kao u slučaju Milovana Đilasa i mom, vodio je računa da se to ne desi. Naravno, mogao je i nas ubiti, ali mu je bilo važnije svetsko javno mnjenje i bio je svestan njegovog uticaja i onog da ,,umiljato jagnje dve majke sisa”. Uspeo je da ga izdržava Amerika a da mu se, nakon Staljinove smrti, dodvorava i SSSR.

MONITOR: Vi ste jedan od onih koji su mu pokvarili mogućnost da kruniše svoje međunarodne uspjehe, Nobelovom nagradom za mir.
MIHAJLOV: Još dok sam bio u zatvoru u Mitrovici, Andrej Saharov koji je Nobela dobio za 1974, kandidovao je mene za isto priznanje za 1975. To mora da je Tita dovoljno iznerviralo. Kada sam već bio u SAD, 1978, kod mene su došli predstavnici Nobelovog komiteta sa pitanjem da li bih ja negodovao ako bi Nobelovu nagradu za mir podelio sa Titom. Rekao sam da ne bih zbog toga pravio nikakav skandal, ali je Titu to izgleda bilo previše. Nijesmo je dobili ni on ni ja… Mislim da za tu godinu nagrada za mir uopšte nije dodeljena…

MONITOR: Znači da ste Tito i vi bili najozbiljniji kandidati?
MIHAJLOV: Izgleda. Pogotovu što je zajedničko dodeljivanje nagrade ličnostima koje su bili u velikom sukobu već bila praksa Nobelovog komiteta. Ali, Tito nije hteo da popusti. To je jedino objašnjenje.

MONITOR: Imate li danas, kada ponovo živite u Beogradu, osjećaj gorčine zbog svega što se u vašem životu dogodilo?
MIHAJLOV: Ne patim od ,,gorčine”. Na neki način je baš to što me je lično Tito ,,prozvao” bila i zaštita od samovolje nekih manje moćnih ljudi, Na primer, nisu me tukli i mučili u istrazi. Mene je Tito javno napao kada je sovjetski ambasador Puzanov negativno reagovao na moje reportaže o SSSR pred kraj vlasti Nikite Hrušćova. Ne bi se ništa desilo da Hruščov po mom povratku u Beograd nije pao. Jer je on ipak označavao jedan liberalniji period. Čak je hteo i da se vidi sa mnom. Moji tekstovi su se pojavili u Delu kada je on pao i polako dolazilo do neke vrste restaljinizacije. Puzanov je onda uložio protest kod Tita, a Tito u nameri da uspešno balansira u politici, na godišnjoj konferenciji državnih tužilaca požalio se zašto uvek političari moraju da pravosuđu ukazuju da neko krši zakoni, pominjući kako neki Mihajlov kleveće bratski Sovjetski savez i nazvao to novom vrstom đilasizma. Istog dana kada je to objavljeno, a iz nekih razloga objavljeno je mesec dana kasnije, uhapšen sam, 4. marta 1965. Moja sreća je što je to imalo veze sa SSSR-om, pa me je Zapad odmah uzeo u zaštitu. Da sam stradao samo kao Titov protivnik, malo ko bi na to obratio pažnju. Zapad je podržavao Tita i od 1948. dao mu je i ogromne pare. Američka istoričarka Elizabet Li je o tome napisala knjigu Držeći Tita na površini gde je dokazala da je Tito dobio preko sto milijardi dolara od Zapada koji je tako sprečavao da pokret nesvrstanih ne upadne u sovjetsku orbitu.

MONITOR: Tito je bio pravi globalni igrač?
MIHAJLOV: Jeste. To je i mene spaslo, na neki način. Mislim da je to u životu sačuvalo i Đilasa. Tito je već tada imao velike, globalne ambicije.

MONITOR: Priča o Titu je aktualizovana vraćanjem Jovanke Brozu u javnost. Njena sudbina je na neki način simbol kakva je bila država njenog muža?
MIHAJLOV: Pa jasno je da to nije bila pravna država. Ono što mene iznenađuje nije to kako je ona živela bez ličnih dokumenata nego kako je nova dokumenta dobila a da izgleda nije napuštala svoju vilu? Na koji način?

MONITOR: Nije po proceduri?
MIHAJLOV: Ne samo da nije po proceduri, nego je nemoguće fizički to izvesti. Pola sata u policiji traje ta procedura. Možda je to samo neka maketa pasoša, a kasnije će ona morati da prođe normalnu proceduru?

MONITOR: Neki od disidenata u SFRJ su krojili njenu sudbinu devedesetih. Tvrdili ste da naši disidenti nijesu dijelili ista ideološka uvjerenja…
MIHAJLOV: Tako je bilo ne samo ovde, već i u SSSR. Po logorima je bilo mnogo nacionalista-disidenata.To se najbolje videlo po raspadu SSSR. Neki nacionalisti su došli na vlast….

MONITOR: Kako pamtite Đilasa?
MIHAJLOV: Kada ga je Tito 1937 uvukao u Politbiro, ja sam imao tri godine. Na mnoge stvari smo morali gledati različito. Kad me je Tito 1964. optužio za novu formu đilasizma, ja iskreno rečeno nisam ni znao šta je to đilasizam. Predavao sam rusku književnost u Zadru, to je bilo izvan mojih preokupacija. Ali sam eto te godine morao da proučavam Đilasa. Zato se šalim kad me pitaju da li mi smeta što sam ,,disident broj dva” – nisam nikako mogao da budem broj jedan, to je jasno.

MONITOR: U jednom tekstu ste primjetili da Putin često koristi izraze koje koriste oni koji su radili u zatvorima?
MIHAJLOV: Jeste. Iako je, zvanično, bio obaveštajac a ne neki logorski upravnik. Ali, ko zna, možda je i tamo prošao neku praksu.

MONITOR: Putin je jedan od najmoćnijih ljudi na svetu.U Rusiji su mnoga politička ubistva ostala nerazjašnjena.
MIHAJLOV: Sasvim je jasno da Putin nije demokrata. On kontroliše i KGB i SSB, federalnu službu bezbednosti. Njegova kontrola je krajnje promišljena jer on zaustavlja aktivnosti samo onih tajkuna za koje postoji sumnja da podržavaju ili da bi podržali opoziciju.

MONITOR: Postoji mišljenje da je ruski model kontrole nacionalnog bogatstva, preko proizvođenja tajkuna, implementiran i u našim krajevima…
MIHAJLOV: Sličnost je veoma velika.

MONITOR: U SAD nije tako?
MIHAJLOV: Smanjile su se razlike između Zapada i Istoka. Tamo ima manje korupcije, naročito na nižim nivoima gde se praktično ne može korumpirati zbog višestrukih kontrola. Na vrhovima je to lakše. Ovde je moguće na svim nivoima. Globalizacija je, međutim, u velikoj meri uniformila svet.

MONITOR: Imanuel Volerstin tvrdi da nakon ovog sloma svijet mora krenuti u nekom novom smjeru, pitanje je samo da li će time on postati gori ili bolji?
MIHAJLOV: Globalizacija je fakat, koji pokazuje i svoje loše strane. Postoji i neka vrsta pretnje od novog totalitarizma, novog imperativa za globalnom uniformnošću.

MONITOR: Da li nas čeka vrijeme kada političari neće biti toliko moćni koliko su to bili u 20. vijeku?
MIHAJLOV: Sve je manje važno ko je na vlasti. Eto, u Kini je vlast nekako sve anonimnija, a u parlamentu ima oko pet hiljada ljudi.

MONITOR: Šta mijenja dolazak Baraka Obame na čelo SAD?
MIHAJLOV: Prvo, to je istorijski događaj. Sada više niko ne može poslovično da pita ,,A šta vi radite sa Crncima u Americi?” Kao u starom vicu kada Rusi Amerikancima pokazuju metro u Moskvi i kažu im kako se svaka dva minuta pojavi voz. Kada voza nema ni za pet minuta i ovi pitaju šta je to, domaćini im uzvraćaju kontrapitanjem ,,A šta vi radite sa Crncima?”

MONITOR: Obama je nedavno na sofisticiran način potvrdio da u SAD još ima rasne diskriminacije, pozivajući crne Amerikance da još više rade na unapređenju američke demokratije?
MIHAJLOV: Da, to je bilo povodom ovog skandala sa profesorom sa Kolumbije. Koji je nastradao ispred svog stana jer je pokušavajući da ga otključa, privukao pažnju policajca koji ga je legitimisao i uhapsio pod sumnjom da obija tuđu bravu…

MONITOR: Aktuelne su i rehabilitacije za osude koje su imale političke a ne pravne osnove. Vi ne tražite rehabilitaciju?
MIHAJLOV: Ne. Država koja me je osudila više ne postoji. Od koga da tražim? Šta bih time dobio? Nisam kriv, pa šta?

MONITOR: Smatrate da ste faktičku rehabilitaciju doživjeli i u svijetu i ovdje, u javnosti?
MIHAJLOV: Sad sam ovde slobodan, slobodno živim, objavljujem. Šta mogu da tražim? Da mi vrate stanarsko pravo nad stanom u Novom Sadu?

MONITOR: Da li mislite da vam ova zemlja ipak nešto duguje?
MIHAJLOV: Ne, ne mislim.

MONITOR:Danas ste jedan od najvećih stradalnika naše novije istorije?
MIHAJLOV: Nisam. Daleko su veći stradalnici robijaši Golog otoka.

MONITOR: Ali, oni su, smatra se bili na pogrešnoj strani?
MIHAJLOV
: To je drugo. Oni su ipak veliki stradalnici. Mene je ,,spasao Tito”.

MONITOR: U vašim tekstovima se primjećuje da vam je vjera bila oslonac u najtežim časovima u zatvoru, časovima najvećih moralnih i fizičkih iskušenja? Šta je to transcendentno što vas je držalo – vjera, nada?
MIHAJLOV: To je osećaj nečeg većeg i moćnijeg od svega što je bilo oko mene. Može da se zove unutrašnji glas, Bog. Ali nije to nekakav crkveni Bog… Pratiti taj ,,unutrašnji glas” koji daje snagu i podstiče hrabrost, za to je potreban veliki pritisak, to je otkriće kojim nas ,,daruju” krajnje opasnosti.

MONITOR: Oni koji imaju toliku moć nisu svemogući?
MIHAJLOV: Da, da nisu svemogući.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo