Povežite se sa nama

INTERVJU

Ne patim od gorčine

Objavljeno prije

na

Mihajlo Mihajlov je jedan od velikih svjedoka našeg vremena. Porijeklom Rus iz carske emigracije nižeg plemstva, ,,Srbin” i ,,Amerikanac” po državljanstvu, Titov zatočenik, koji načinom života i mišljenja stalno postavlja nove zahtjeve pred svoje lijenje slušaoce.

MONITOR: Josip Broz je bitno uticao na vašu sudbinu.
MIHAJLOV
: Glavni njegov cilj je bila vlast. Pretpostavljam da bi on, kada je vlast u pitanju, bio i bilo šta drugo, a ne samo marksista. Jednom je i sam rekao ,,Da sam u Americi rođen, bio bih milijuner”. Kako je rođen ovde i u komunistički pokret upao još u vreme Prvog svetskog rata, najviše mu je ležalo da bude baš komunistički diktator. A diktatori su uvek oni kojima je vlast na prvom mestu. Komunisti su pokazali veliku moć prilagodjavanja da bi zadržali vlast. Pogledajte Miloševića, bio je prema potrebi i komunista i nacionalista, ali je vlast uvek bila na prvom mestu. MONITOR: Mislite da se i kod Tita radi o ,,karakteru kao sudbini”…
MIHAJLOV: Jeste. Ali, on je u tome zaista bio uspešan. Kao diktator u maloj zemlji, uspeo je da kroz pokret nesvrstanih postane jedan od svetskih lidera svoga vremena. Pokret nesvrstanih je u UN imao veliku glasačku mašinu tako da je i Titov uticaj bio mnogo veći nego što bi bio prema zemlji iz koje je. Po nekima, Tito je bio ,,bravar”, ali ne običan zanatlija kako stoji u njegovoj zvaničnoj biografiji, već istaknuti član svetske masonerije. Na njegovoj sahrani su bili i neki od najuticajnijih masona sveta. Zbog lične vlasti je bio spreman na sve. Ako je zbog toga trebalo da nekoga likvidira to bi i uradio. Ali, ako nije morao, kao u slučaju Milovana Đilasa i mom, vodio je računa da se to ne desi. Naravno, mogao je i nas ubiti, ali mu je bilo važnije svetsko javno mnjenje i bio je svestan njegovog uticaja i onog da ,,umiljato jagnje dve majke sisa”. Uspeo je da ga izdržava Amerika a da mu se, nakon Staljinove smrti, dodvorava i SSSR.

MONITOR: Vi ste jedan od onih koji su mu pokvarili mogućnost da kruniše svoje međunarodne uspjehe, Nobelovom nagradom za mir.
MIHAJLOV: Još dok sam bio u zatvoru u Mitrovici, Andrej Saharov koji je Nobela dobio za 1974, kandidovao je mene za isto priznanje za 1975. To mora da je Tita dovoljno iznerviralo. Kada sam već bio u SAD, 1978, kod mene su došli predstavnici Nobelovog komiteta sa pitanjem da li bih ja negodovao ako bi Nobelovu nagradu za mir podelio sa Titom. Rekao sam da ne bih zbog toga pravio nikakav skandal, ali je Titu to izgleda bilo previše. Nijesmo je dobili ni on ni ja… Mislim da za tu godinu nagrada za mir uopšte nije dodeljena…

MONITOR: Znači da ste Tito i vi bili najozbiljniji kandidati?
MIHAJLOV: Izgleda. Pogotovu što je zajedničko dodeljivanje nagrade ličnostima koje su bili u velikom sukobu već bila praksa Nobelovog komiteta. Ali, Tito nije hteo da popusti. To je jedino objašnjenje.

MONITOR: Imate li danas, kada ponovo živite u Beogradu, osjećaj gorčine zbog svega što se u vašem životu dogodilo?
MIHAJLOV: Ne patim od ,,gorčine”. Na neki način je baš to što me je lično Tito ,,prozvao” bila i zaštita od samovolje nekih manje moćnih ljudi, Na primer, nisu me tukli i mučili u istrazi. Mene je Tito javno napao kada je sovjetski ambasador Puzanov negativno reagovao na moje reportaže o SSSR pred kraj vlasti Nikite Hrušćova. Ne bi se ništa desilo da Hruščov po mom povratku u Beograd nije pao. Jer je on ipak označavao jedan liberalniji period. Čak je hteo i da se vidi sa mnom. Moji tekstovi su se pojavili u Delu kada je on pao i polako dolazilo do neke vrste restaljinizacije. Puzanov je onda uložio protest kod Tita, a Tito u nameri da uspešno balansira u politici, na godišnjoj konferenciji državnih tužilaca požalio se zašto uvek političari moraju da pravosuđu ukazuju da neko krši zakoni, pominjući kako neki Mihajlov kleveće bratski Sovjetski savez i nazvao to novom vrstom đilasizma. Istog dana kada je to objavljeno, a iz nekih razloga objavljeno je mesec dana kasnije, uhapšen sam, 4. marta 1965. Moja sreća je što je to imalo veze sa SSSR-om, pa me je Zapad odmah uzeo u zaštitu. Da sam stradao samo kao Titov protivnik, malo ko bi na to obratio pažnju. Zapad je podržavao Tita i od 1948. dao mu je i ogromne pare. Američka istoričarka Elizabet Li je o tome napisala knjigu Držeći Tita na površini gde je dokazala da je Tito dobio preko sto milijardi dolara od Zapada koji je tako sprečavao da pokret nesvrstanih ne upadne u sovjetsku orbitu.

MONITOR: Tito je bio pravi globalni igrač?
MIHAJLOV: Jeste. To je i mene spaslo, na neki način. Mislim da je to u životu sačuvalo i Đilasa. Tito je već tada imao velike, globalne ambicije.

MONITOR: Priča o Titu je aktualizovana vraćanjem Jovanke Brozu u javnost. Njena sudbina je na neki način simbol kakva je bila država njenog muža?
MIHAJLOV: Pa jasno je da to nije bila pravna država. Ono što mene iznenađuje nije to kako je ona živela bez ličnih dokumenata nego kako je nova dokumenta dobila a da izgleda nije napuštala svoju vilu? Na koji način?

MONITOR: Nije po proceduri?
MIHAJLOV: Ne samo da nije po proceduri, nego je nemoguće fizički to izvesti. Pola sata u policiji traje ta procedura. Možda je to samo neka maketa pasoša, a kasnije će ona morati da prođe normalnu proceduru?

MONITOR: Neki od disidenata u SFRJ su krojili njenu sudbinu devedesetih. Tvrdili ste da naši disidenti nijesu dijelili ista ideološka uvjerenja…
MIHAJLOV: Tako je bilo ne samo ovde, već i u SSSR. Po logorima je bilo mnogo nacionalista-disidenata.To se najbolje videlo po raspadu SSSR. Neki nacionalisti su došli na vlast….

MONITOR: Kako pamtite Đilasa?
MIHAJLOV: Kada ga je Tito 1937 uvukao u Politbiro, ja sam imao tri godine. Na mnoge stvari smo morali gledati različito. Kad me je Tito 1964. optužio za novu formu đilasizma, ja iskreno rečeno nisam ni znao šta je to đilasizam. Predavao sam rusku književnost u Zadru, to je bilo izvan mojih preokupacija. Ali sam eto te godine morao da proučavam Đilasa. Zato se šalim kad me pitaju da li mi smeta što sam ,,disident broj dva” – nisam nikako mogao da budem broj jedan, to je jasno.

MONITOR: U jednom tekstu ste primjetili da Putin često koristi izraze koje koriste oni koji su radili u zatvorima?
MIHAJLOV: Jeste. Iako je, zvanično, bio obaveštajac a ne neki logorski upravnik. Ali, ko zna, možda je i tamo prošao neku praksu.

MONITOR: Putin je jedan od najmoćnijih ljudi na svetu.U Rusiji su mnoga politička ubistva ostala nerazjašnjena.
MIHAJLOV: Sasvim je jasno da Putin nije demokrata. On kontroliše i KGB i SSB, federalnu službu bezbednosti. Njegova kontrola je krajnje promišljena jer on zaustavlja aktivnosti samo onih tajkuna za koje postoji sumnja da podržavaju ili da bi podržali opoziciju.

MONITOR: Postoji mišljenje da je ruski model kontrole nacionalnog bogatstva, preko proizvođenja tajkuna, implementiran i u našim krajevima…
MIHAJLOV: Sličnost je veoma velika.

MONITOR: U SAD nije tako?
MIHAJLOV: Smanjile su se razlike između Zapada i Istoka. Tamo ima manje korupcije, naročito na nižim nivoima gde se praktično ne može korumpirati zbog višestrukih kontrola. Na vrhovima je to lakše. Ovde je moguće na svim nivoima. Globalizacija je, međutim, u velikoj meri uniformila svet.

MONITOR: Imanuel Volerstin tvrdi da nakon ovog sloma svijet mora krenuti u nekom novom smjeru, pitanje je samo da li će time on postati gori ili bolji?
MIHAJLOV: Globalizacija je fakat, koji pokazuje i svoje loše strane. Postoji i neka vrsta pretnje od novog totalitarizma, novog imperativa za globalnom uniformnošću.

MONITOR: Da li nas čeka vrijeme kada političari neće biti toliko moćni koliko su to bili u 20. vijeku?
MIHAJLOV: Sve je manje važno ko je na vlasti. Eto, u Kini je vlast nekako sve anonimnija, a u parlamentu ima oko pet hiljada ljudi.

MONITOR: Šta mijenja dolazak Baraka Obame na čelo SAD?
MIHAJLOV: Prvo, to je istorijski događaj. Sada više niko ne može poslovično da pita ,,A šta vi radite sa Crncima u Americi?” Kao u starom vicu kada Rusi Amerikancima pokazuju metro u Moskvi i kažu im kako se svaka dva minuta pojavi voz. Kada voza nema ni za pet minuta i ovi pitaju šta je to, domaćini im uzvraćaju kontrapitanjem ,,A šta vi radite sa Crncima?”

MONITOR: Obama je nedavno na sofisticiran način potvrdio da u SAD još ima rasne diskriminacije, pozivajući crne Amerikance da još više rade na unapređenju američke demokratije?
MIHAJLOV: Da, to je bilo povodom ovog skandala sa profesorom sa Kolumbije. Koji je nastradao ispred svog stana jer je pokušavajući da ga otključa, privukao pažnju policajca koji ga je legitimisao i uhapsio pod sumnjom da obija tuđu bravu…

MONITOR: Aktuelne su i rehabilitacije za osude koje su imale političke a ne pravne osnove. Vi ne tražite rehabilitaciju?
MIHAJLOV: Ne. Država koja me je osudila više ne postoji. Od koga da tražim? Šta bih time dobio? Nisam kriv, pa šta?

MONITOR: Smatrate da ste faktičku rehabilitaciju doživjeli i u svijetu i ovdje, u javnosti?
MIHAJLOV: Sad sam ovde slobodan, slobodno živim, objavljujem. Šta mogu da tražim? Da mi vrate stanarsko pravo nad stanom u Novom Sadu?

MONITOR: Da li mislite da vam ova zemlja ipak nešto duguje?
MIHAJLOV: Ne, ne mislim.

MONITOR:Danas ste jedan od najvećih stradalnika naše novije istorije?
MIHAJLOV: Nisam. Daleko su veći stradalnici robijaši Golog otoka.

MONITOR: Ali, oni su, smatra se bili na pogrešnoj strani?
MIHAJLOV
: To je drugo. Oni su ipak veliki stradalnici. Mene je ,,spasao Tito”.

MONITOR: U vašim tekstovima se primjećuje da vam je vjera bila oslonac u najtežim časovima u zatvoru, časovima najvećih moralnih i fizičkih iskušenja? Šta je to transcendentno što vas je držalo – vjera, nada?
MIHAJLOV: To je osećaj nečeg većeg i moćnijeg od svega što je bilo oko mene. Može da se zove unutrašnji glas, Bog. Ali nije to nekakav crkveni Bog… Pratiti taj ,,unutrašnji glas” koji daje snagu i podstiče hrabrost, za to je potreban veliki pritisak, to je otkriće kojim nas ,,daruju” krajnje opasnosti.

MONITOR: Oni koji imaju toliku moć nisu svemogući?
MIHAJLOV: Da, da nisu svemogući.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANISLAV RADULOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA PRAVNIKA CRNE GORE: Pravom do pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoje kolege koje ne žele da učestvuju u nepravničkoj i populističkoj „raspravi“ koja obiluje nacionalizmom ili arogancijom. Drugi, nikada i nijesu  spremni da saopšte bilo koji svoj stav, za ili protiv, čekajući uvijek „oficijelni“

 

 

MONITOR: Povodom Monitorove  25. godišnjice, u oktobru 2015. godine, zapisali ste: „Samo su tri konstate u Crnoj Gori: Đukanović, Amfilohije i Monitor. U ovom trouglu stale su skoro sve ideološke, političke, kulturne i civilizacijske boje Crne Gore“. Da li se nešto promijenilo za nepunih pet godina?

RADULOVIĆ: Nije. Zato podsjećanje na nastavak navedenog citata: „ … u suverenoj Crnoj Gori trijangl „nesalomljivih“ ne posustaje. Jedan i dalje vlada, drugi kune, treći izlazi iz štampe. Kao i onog oktobra 1990. godine“.

MONITOR: Mogu li aktuelni protesti i primjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti poremetiti tu „ravnotežu“?

RADULOVIĆ: Građanin koji je za svog života promjenio četiri države (SFRJ, SRJ, SiCG, Crna Gora), a da nikada nije posjedovao pasoš, nema svijest o mirnom i demokratskom institutu smjene vlasti. I kada parolom „spasimo svetinje“ izažava sav svoj bunt prema nepravdama u sitemu – on živi i odslikava zajednicu koja je predpolitičko društvo.

Činjenica da javnu reakciju ne proizvede podatak da se npr. 155 milona državnog novca „investira“ u insolventno privredno društvo, a hiljade ljudi izađe na ulicu zbog spora da li treba voditi upravni ili sudski postupak za evidenciju crkvene/državne imovine, dokaz je da Crna Gora nije građansko društvo, sa izgrađenim sistemom vrijednosti. Građansko društvo ne stanuje u kolektivističkim umovima.

MONITOR: Da li će vlast insistirati na primjeni tog Zakona? Kolika je njegova upotrebna vrijednost u ovom trenutku?

RADULOVIĆ: „Zakon je zakon pa koliko opor bio“ zapisao je Valtazar Bogišić 1888. godine u Opštem imovinskom zakoniku. Predmetni zakon je donijet u ustavnoj proceduri i negova ustavnost se pretpostavlja, sve dok ne bude eventualno osporena pred Ustavnim sudom.

Ono šta se može sa sigurnošću predvidjeti je da će primjena čl. 63, koji se osporava, dovesti da nadležni organ za poslove imovine, u roku od godinu dana izvrši popis imovine (vjerskih objekata i zemljišta). Tek onda moguće je podnijeti zahtjev za upis prava svojine na tim nepokretnostima. Dakle, prvi efekat zakona biće da će se evidentirati „sporna“ imovina i tada će se službeni i sporovi na javnoj sceni izmjestiti sa „ugroženog pravoslavlja“ na materijalne dokaze o nespornom i zakonitom vlasništvu na konkretnim objektima.

Suštinski se u narednih godinu dana, osim postupka popisa, ništa bitno neće desiti, a svakako ne bilo kakva promjena u pravnom statusu ili  „upad u vjerske objekte“. U međuvremenu biće i institucionalno riješena dilema pred Ustavnim sudom oko eventualne ustavnosti pojedinih normi Zakona, u prvom redu ko je i u kojem postupku dužan dokazivati vlasništvo.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr Đorđe Čekrlija, profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci: U BiH postoje samo dominantno ljevoruki političari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti

 

 

MONITOR: I ove godine proslavljen je Dan Republike Srpske 9. januar. To je naišlo na brojna negativna reagovanja. Treba Ii RS da proslavlja taj dan? 

ČEKRLIJA: Iako se ovo pitanje predstavlja kao fundamentalno pitanje nakon svake Nove godine, meni se čini da je mnogo važnije koliko penzionera i djece gladuje tog istog dana. I na dan potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, i na dan prvog zasjedanja ZAVNOBIHA.

MONITOR: Visoki predstavnik Valetnin Incko u svom reagovanju kazao je da Republika Srpska nije država, kao što tvrdi član Predsjedništva Dodik, jer entiteti nisu države i da će o netačnim tvrdnjama o državnosti RS izvijestiti Vijeće sigurnosti UN.

ČEKRLIJA: Bez obzira na to što je svima sve jasno, isprazne polemike oko toga se i dalje vode. Ovo je jedna od takvih polemika koje služe samo da bi skrenule pažnju od stvarnih problema sa kojima se u Bosni i Hercegovini susrećemo. Što se konkretnog odgovora tiče, dovoljno je da svaki političar ili građanin pogleda šta piše na pasošu koji ima. Direktniji i jasniji odgovor od toga ne postoji.

MONITOR: I dalje se najavljuje otcjepljenje RS. Može li se to dogoditi?

ČEKRLIJA:Pitanje otcjepljenja RS na prvi pogled zvuči kao užasna opasnost u svim mogućim scenarijima. Međutim, ukoliko se pogleda unazad onda se stvari vide sasvim drugačije. Potenciranje otcjepljenja RS je prvo služilo kao krajnja odbrana koja se može angažovati kada situacija bude apsolutno neprihvatljiva. Zatim je nakon nekog vremena otcjepljenje postalo prijetnja ukoliko se budu osujećivao razvoj i napredak RS. Konačno otcjepljenje je danas u rukama političara postalo oruđe za svakodnevni politički rad. Meni se čini da je sam koncept otcjepljenja time izgubio svoju moć nad građanima i da u tu priču iskreno vjeruju oni koji bi vjerovali i u sve drugo što vođe kažu.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SCI. JULIJANA CICOVIĆ MASLOVAR, PSIHOLOŠKINJA  PSIHOTERAPEUTKINJA: Naše društvo ne brine o mentalnom zdravlju nacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju

 

MONITOR: Agresivnost je naša svakodnevica na ulici, u saobraćaju, u paralamentu, u komunikaciji sa neistomišljenicima… Šta je uzrok tome?

CICOVIĆ MASLOVAR: Više je uzroka, a jedan od ključnih je nepoštovanje zakona  i pravila u svim segmentima društvenog života, nikakvo ili neadekvatno sankcionisanje, te sveprisutni haos koji iz toga proizilazi. Takva atmosfera u društvu generiše veliku količinu frustracije koja može izazvati emocionalno stanje srdžbe, koja se, u određenim spoljašnjim okolnostima, ispolji kao agresivnost. Ta agresivnost se usmjerava na najpristupačnije ciljeve, tako da postajemo jedni drugima mete. Svaki pojedinac primjenjuje svoja pravila, snaga caruje i sila je jedini zakon. Međutim frustracije ne moraju nužno dovesti do agresivnog pražnjenja, već mogu proizvesti i različite konstruktivne akcije. Onda se postavlja pitanje zašto biramo destrukciju ili se nameće zaključak da nedostaje nešto i u našoj ličnoj moralnoj, obrazovnoj i duhovnoj vertikali. Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, mi nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju.

MONITOR: Nasilje je sve učestalije i u porodici…

CICOVIĆ MASLOVAR: Ako znamo koliko su društvene krize  i urušavanje sistema vrijednosti ugrozili porodicu kao instituciju, koliko je patologija pojedinca raspostranjenija, koliko su se umnožili problemi sa zloupotrebom narkotika i alkohola, onda to nije neočekivana posljedica. Neočekivano je da država i njene institucije, iako se sve otvorenije ukazuje na problem porodičnog nasilja, još  nemaju adekvatne i efikasne mehanizme da se sa tim problemom bore.

MONITOR: Koji su danas najčešći oblici antisocijalnog ponašanja? 

CICOVIĆ MASLOVAR: Teško je odgovoriti generalno na ovo pitanje, jer je to širok spektar aktivnosti, a svaka od njih je različito zastupljena u različitim segmentima društva i različitim uzrasnim skupinama. Ali  ako govorimo uopšteno i uzmemo ono što je zajedničko svim oblicima antisocijalnog ponašanja, a to je da imaju za  posljedicu kršenje socijalnih pravila I/ili ugrožavanje drugih, onda su u našem društvu najrasprostranjeniji razni oblici korupcije, (ona u političkom vrhu, razni oblici nepotizma, davanje i primanje mita…).

MONITOR: Da li se građani kojima je to neophodno  obaćaju psiholozima i psihijatrima ili to izbjegavaju zbog patrijahalnog vaspitanja i iz drugih razloga?

CICOVIĆ MASLOVAR: Mislim da se ljudi danas obraćaju za pomoć više nego ranije, da se odnos prema psihičkim poremećajima ili poteškoćama mijenja,  manja je stigma u vezi sa tim. I dalje je problem to  što se javljaju tek onda kad su već razvili simptomatoligiju koja ih ometa u svakodnevnom funkcionisanju, a da je svjesnost o potrebi mentalne higijene još na jako niskom nivou. Psihoterapijska pomoć, kao vrsta tretmana u prevazilaženju psihičkih tegoba je još velika nepoznanica našim ljudima i put kojim se rjeđe ide, jer je to proces koji iziskuje da preuzmemo odgovornost za svoj život, da se posvetimo temeljnom preispitivanju i osvješćivanju vlastitih uvjerenja, stavova i ponašanja koji su uzrokovali psihički poremćaj.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo