“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, stoji u dopisu koji je prošle nedjelje Mihailo Banjević uputio Dušku Kneževiću, vlasniku i predsjedniku Atlas grupacije. Ostavku je pratio spisak Banjevićevih dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas Hotels group Bar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma Budva i član Odbora direktora Atlas fondacije.
Više nego dovoljno da se shvati kako je Atlas grupu napustio njen drugi čovjek. Potom je lično Duško Knežević pokušao da objasni i umanji značaj Banjevićeve ostavke, ali i svih drugih problema koji, kako se među verziranima govori već neko vrijeme, prate njegovu poslovnu imperiju.
Atlas grupa je privatna kompanija koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati, ustvrdio je Knežević u intervjuu agenciji Mina biznis, u kome je – nadugo i naširoko – radio baš ono što, navodno, ne mora, obrazlagao vlastita poslovna i kadrovska rješenja. Nije potrebna posebna vještina da bi se iz ponuđenih odgovora shvatilo kako su započeti, ali i tek planirani projekti Atlasa u velikoj mjeri zavisni od kooperativnosti Vlade i lokalnih samouprava u Podgorici, Budvi, Herceg Novom… Što, ujedno znači da nijesu pod stvarnom kontrolom Kneževića i njegove Grupe.
Knežević je prilično neubjedljivo pokušao da odgovori na spekulacije da se Banjević povukao nezadovoljan formiranjem takozvanog Investicionog komiteta. Riječ je o tijelu sastavljenom mahom od ljudi bez značajnijeg poslovnog iskustva, koje je, bez stvarne odgovornosti, dobilo neku vrstu ,,mentorstva” nad zvaničnim menadžmentom kompanija iz Atlas grupe.
„Novoformirano tijelo ima konsultantsku funkciju prema vlasnicima i menadžmentu”, rekao je Knežević Mini, objašnjavajući da Komitet ,,sačinjavaju obrazovani mladi ljudi sa ciljem da se postigne što veća sinergija svih članica Atlas grupe”. Onda je prezentovao ideju izgradnje novog grada. Knežević planira da u Golubovcima, na prostoru na kome su (danas njegovi – i u stečaju) AD Staklenici nekada uzgajali desetine tona kvalitetnog i cijenjenog povrća, izgradi – tržni centar. ,,Sa brojnim sadržajima”, hvali se Knežević i otkriva da mu je u tom poslu glavni saveznik gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović. Rizična je to karta.
Ko poznaje Mihaila Banjevića, preciznije – njegovu poslovnu biografiju – zna da on u takvim maštarijama ne učestvuje. Može biti da se, kao što pišu mediji, sprema za penziju, da se zasitio obaveza i umorio od loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe ili ga nervira podređen položaj pred tzv. Investicionim komitetom. Sve je to ipak sitnica spram činjenice da se Knežević, nakon što je svoju poslovnu imperiju (a ona prije nekoliko godine nije bila mala ni u regionalnim razmjerama) umalo utopio u katakombama Atlas centra, sada sprema na još veću odiseju – zidanje novog grada.
To je bio prevelik izazov za čovjeka koji je doba ratova, međunarodnih sankcija i hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) proveo kao direktor Fonda PIO. Poprilično uspješan, ustvrdiće stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na ta vrata kucali kad god bi im ponestalo para.
Paralelno je Banjević obavljao posao predsjednika Odbora direktora Kombinata aluminijuma – u tom trenutku najznačajnijeg crnogorskog preduzeća. Istovremeno je sredinom devedesetih, sa ekipom saradnika, predstavljao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Stvar je funkcionisala tako kao da je neki uticajan akcionar Vektre, DPS na primjer ili neko iz samog vrha te partije, odabrao revizora od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je, praktično preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila izrasla u glavnog partnera KAP-a.
Kako je tako nešto bilo moguće? Mihailo Banjević i Danilo Vuksanović, tadašnji generalni direktor KAP-a, to znaju bolje čak i od Dragana Brkovića. Ali, znaju i zašto ćute na tu temu. ,,To pitanje je opasno po život”, odgovorio je jednom Banjević potpisniku ovih redova i – promijenio temu. Uglavnom, Banjević je, kao generalni direktor KAP-a, potraživanja Vektre, Glenkora i Standard banke uspio da spakuje u tendersku dokumentaciju dovoljno kvalitetnu da je zagrizu i progutaju i ekspertski timovi Olega Deripaske.
Branko Radulović, poslanik DF-a, jesenas je podsjetio na tu priču tako što je Vrhovnom državnom tužilaštvu podnio krivičnu prijavu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević.
Tek da se zna: ekspertima Rusala trebalo je više od godinu da shvate da su u Dajbabama kupili mačku u džaku i pokrenu arbitražni postupak u Njemačkoj, zahtijevajući naknadu od 300 miliona eura.
Banjević je već tada, čudne li koincidencije, uveliko bio prvi čovjek Brkovićeve Vektre. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Novinarima je predočio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti šest puta veća od 60 miliona koliko su iznosile ugovorene obaveze, te da će do 2010. Vektra u Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.
Monitor je bio među onima koji su se prisjetili da se Banjević, zapravo, vratio na čelo HTP Boka. Tu je, takođe kao predsjednik borda, bio i 1994. godine. Tada je za izvršnog direktora kompanije imenovan Milan Tripković koga je vlast, dvije godine kasnije, optužila za pronevjeru 11 miliona maraka. Novac nije pronađen. Tripković je nakon višegodišnjeg bjekstva odrobijao četiri i po godine dok je Banjević nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke u Crnoj Gori.
Banjevićev povratak u Herceg Novi nije bio tako uspješan. Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je napustio Vektru i prešao u Atlas grupu. Bilo je to, nekako, baš u vrijeme kada su Knežević i Milo Đukanović (tada samo biznismen, predsjednik DPS-a i poslanik bez obaveza) kao najbolji drugovi obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je Banjević otišao iz Vektre.
Uglavnom, ima dosta onih koji ne žele da im se ime pominje u novinama, koji tvrde kako je Banjevićeva ostavka Brkoviću najavila nevolje sa kojima se od tada do danas suočava Vektra. Isti su spremni da povuku paralelu između onoga što se tada dešavalo sa Vektrom (dugovi, blokade, stečaj) i onoga što se sada dešava sa Atlas grupom (gubitak vlasništva nad Atlas centrom, problemi sa privatizacijom bolnice u Meljinama…).
Mihailo Banjević sa više od četiri decenije iskustva u vrtlogu ovdašnjih ekonomskih, političkih i bezbjednosnih virova, ne vuče potez prije no što dobro proračuna. Zato je on jedan od rijetkih koji su radili za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,propalim firmama ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Mada je, svojevremeno, tvrdio sasvim suprotno (Montenegrobanka je ubijena da joj državne firme ne bi vraćale dugove). Banjević je uvijek znao da odabere pobjedničku stranu. Malo li je?
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
FOKUS3 sedmice