Povežite se sa nama

INTERVJU

MIJAT LAKIĆEVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Pred početak bankrota

Objavljeno prije

na

U Srbiji je uveliko počela drama izbjegavanja državnog bankrota . Vlada nije sigurna da može da obezbijedi novac za ispunjavanje unutrašnjih i spoljnih finansijskih obaveza. Da li Vlada u ovoj velikoj krizi vuče racionalne poteze, razgovarali smo s Mijatom Lakićevićem, zamjenikom glavnog urednika Novog magazina. MONITOR: Srbija će dati oko dvije milijarde dinara za saniranje posljedica suše i požara, a šteta je procijenjena na 1,66 milijardi eura za sušu i na oko 30 miliona eura za požare. Da li država reaguje na optimalan način?
LAKIĆEVIĆ: Suša je zahvatila velik deo Evrope i Balkana.Teško je to sprečiti. Kada se radi o požarima, postoji i ljudski faktor. Država ne može da zabrani požare, često je i stvar građana da vode računa kako nehotice ne bi izazvali požare.

MONITOR: Zar nije trebalo preventivno reagovati, prateći dugoročnije prognoze? Pominje se i efekat navodnjavanja koji je podbacio?
LAKIĆEVIĆ: Efekti suše mogu da se smanje navodnjavanjem. Međutim, da bude jasno: kukuruz i pšenica se nigde ne navodnjavaju pa ni u Americi. Protiv toga se bori drugim merama: seje se seme koje je otpornije na sušu, primenjuju se agrotehničke mere da bi se biljke zaštitile od suše. Ali, kada imate mesec dana da „bije zvezda sa neba”, nema pomoći ni od zalivanja, jer vrelina bije i odozdo. Kad je reč o povrću, ozbiljni proizvođači ga zalivaju. Navodnjavanje može da reši samo manji deo problema, uglavnom u ratarskoj proizvodnji.

MONITOR: A Vlada je donijela neke mjere…
LAKIĆEVIĆ: To što je Vlada uradila, to je manje-više ništa. Prvo, te Vladine mere procenju se na oko dve, do dve i po milijarde dinara, a šteta je između milijardu i šesto i dve milijarde. Dakle, grubo rečeno, za dve milijarde dinara vi bi trebalo da pokrijete štetu od dve milijarde eura. To samo govori koliko to malo znači. Drugi problem je što se te mere odnose na stočarstvo. Povećavaju se premije za stoku i mleko. Gotovo nema nikakvih mera za ratarstvo koje je zapravo pogođeno. Jer manji je rod kukuruza i pšenice, šećerne repe, soje a tu praktično nema nikakvih mera. I šta su još uradili: zabranili su izvoz tih kultura pod izgovormom da štite standard, a to se ni dosad nije izvozilo. Recimo, od šećerne repe izvozilo se samo deset odsto proizvodnje. To se nije izvozilo a zabranjen je izvoz. A nije zabranjen izvoz soje kao prerađevine, šećera itd. Ja nisam za zabranu izvoza, ali hoću da kažem da je ovo što je zabranjeno potpuno besmisleno. Prvo je to mera koja ide u korist velikih prerađivača, tu se njima izašlo u susret. A ta mera ide na uštrb hiljada dobrih a manjih kompanija, ljudi koji imaju pedeset, sto hektara, koji su ozbiljni proizvođači, kakvih u Vojvodini ima na stotine. Ovde su stotine pa i hiljade ljudi žrtvovane zbog nekolicine. To je najveći problem s tim merama, navodno da bi zaštitila proizvođače što nije uradila i navodno da bi zaštitila građane, što takođe nije uradila.

MONITOR: Meso je već poskupilo u očekivanju poskupljenja cijene uzgoja stoke zbog očekivanog dizanja cijena stočne hrane…
LAKIĆEVIĆ: Pa naravno. Znate šta je tu problem, pšenice je, na primer, rodilo sasvim dovoljno i tu ne treba nikakvih mera. Nije rodilo dovoljno soje, suncokreta, šećerene repe. I to će biti problem za stoku. Znači, meso će da poskupi. A kada poskupi meso, poskupi i mleko.

MONITOR: Koliko će poskupljenja ublažiti ono što će država ponuditi iz robnih rezervi?
LAKIĆEVIĆ: To će da traje za jednu ili dve ture, oko mesec dana i posle toga obično ne bude ništa. To je kratkoročno rešenje, s tim što su kod nas i robne rezerve upropašćene. One se, po pravilu, pune kada su cene niske a proizvodnja velika, a prodaju onda kada cene skaču, tako da mogu da zarade. Da bi sledeći put kada opet bude slična situacija imale para da kupe. Kod nas su robne rezerve radile obrnuto: kupovale su kada je skupo a prodavale kada je jeftino ili su davale povlašćenim privatnim i državnim firmama da one obave neke svoje „trange-frange” poslove, a nisu vodile računa o interesu građana. Tako da je to potpuno promašena stvar. Ta agrarna politika je sastavni deo ukupne ekonomske politike i ključna stvar bi trebalo da bude imperativ građanima da mogu da troše onoliko koliko su proizveli, jer je nemoguće da se dobije jeftino nešto što nije više jeftino.

MONITOR: Premijer Dačić je izjavio da su Vladine mjere za stabilizaciju javnih finansija pokušaj da se izbjegne bankrot?
LAKIĆEVIĆ: MMF, po pravilu, ne daje kredite ni za budžet ni za investicije. Pare od MMF-a uglavnom su za makroekonomsku stabilnost a to znači da te pare idu za državne devizne rezerve i služe za odbranu kursa dinara. To garantuje sposobnost za ispunjavanje deviznih obaveza. Sledeće godine Srbija bi trebalo da otplati oko četiri milijarde eura kredita. To neće moći da ide u budžet, iako je i Dinkić najavio da će pokušati da traže neki izuzetak od MMF-a, ali nisam ubeđen da će uspeti. Kao što nisam siguran da će uopšte uspeti da sklope aranžman, a ako uspeju MMF će tražiti od Vlade Srbije da preduzme ozbiljne reformske mere, a to znači smanjenje državnih rashoda a sa druge strane strukturne reforme, što znači da mora da se smanji javni sektor..

MONITOR: Stalno se traži smanjivanje jako naraslog broja zaposlenih u javnom sektoru, posebno u raznoraznim državnim službama i institucijama?
LAKIĆEVIĆ: Da. Mora da dođe do smanjenja broja zaposlenih, mora da dođe do privatizacije jednog dela državnog sektora i mora da taj državni sektor prestane da pravi gubitke. Moraće i da se smanje subvencije privredi…

MONITOR: Vlada obećava da neće biti otpuštanja u javnom sektoru ni novih gubitaka radnih mjesta…
LAKIĆEVIĆ: Problem je što MMF trži reforme a Vlada reforme izbegava.

MONITOR: Kako ocjenjujete mjere za stabilizaciju javnih finansija, povećanje PDV, skidanje 130 parafiskalnih taksi. Šta se tu dobija i sta se gubi?
LAKIĆEVIĆ: Ako se PDV podiže za dva odsto,onda se cene dižu za oko jedan odsto.

MONITOR: Šta Srbija u ovoj krizi može da dobije od EU? Nedavno je obezbijeđen kredit od EBRD od 800 miliona eura…
LAKIĆEVIĆ: Od EU u poslednje vreme nije dobila ništa osim tog kredita od EBRD. Naš je problem što mi u bankama, evropskim i Svetskoj banci imamo nekoliko milijardi eura odobrenih a neiskorišćenih.

MONITOR: Zašto?
LAKIĆEVIĆ:To su pare i za razvoj privrede i za razvoj poljoprivrede, lokalne samouprave, izgradnju putnih koridora. Ne nudimo projekte, u tome je problem.Vlast i ljudi koji vode državu na raznim nivoima nisu u stanju da te pare iskoriste.

MONITOR: Neki kažu da to nije tako zabrinjavajuće jer neke zemlje EU i druge imaju i 60 odsto duga?
LAKIĆEVIĆ: Tačno je ima zemalja koje imaju veći dug, ima i Japan, ali Srbija nije Japan. Tu ne važe jednostavne analogije. Radi se o zemljama sa jakim privredama koje mogu da otplaćuju svoje dugove, koje imaju izvoznu privredu. Najbolji pokazatelj tu je odnos izvoza prema dugu. Nemačka je puno zadužena, ali u nju danas niko ne sumnja. Naprotiv, Nemačka je motor Evrope. A kad se poredi nominalno, ona je zadužena više nego Srbija. Za zemlje poput Srbije, male i nerazvijene, i 45 odsto je mnogo. Jer one nemaju proizvodnju i izvoz kojima će taj spoljni dug vraćati.

Medveđa usluga

MONITOR: Kolika je zavisnost Crne Gore od prinosa u Srbiji a kolika Kosova?
LAKIĆEVIĆ: Srbija je pre ovog najnovijeg trgovinskog rata s Kosovom, izvozila mnogo na Kosovo. Kosovo sada uvozi preko Crne Gore iz Hrvatske, BIH, Makedonije. Tu je Srbija sebi učinila medveđu uslugu. I Crna Gora je ranije bila mnogo zavisnija od Srbije nego što je danas. Sada imate situaciju da je Imlekovo mleko jeftinije u Crnoj Gori nego u Srbiji, zato što tamo sada postoji i mleko iz Bosne i Hrvatske, ima konkurencije. Prirodno je da Crna Gora uzvozi iz Srbije ako joj se isplati, ako nema povoljnije na nekoj drugoj strani. Ta trgovina ide manje više dobro, iako je Srbija zbog nekih svojih političkih gluposti izgubila deo tog tržišta. Ali s dizanjem cena hrane u Srbiji i drugim zemljama uvoza, moraće da porastu i cene u Crnoj Gori. To je neizbežno.

 

Političke igre

MONITOR: Razvojna politika je potpuno potčinjena političkim igrama, ne vladaju ekonomska pravila?
LAKIĆEVIĆ: Problem s ovim vladama je to što one vode politiku u stilu – neka krčag ide na vodu dok se ne razbije. Sve vlade posle Đinđićeve, nisu bile reformske. One su samo trošile i povećavale potrošnju i zaduženost. Kada su bili veliki prihodi od privatizacije, Srbija se nije toliko zaduživala jer se trošilo od tih prodaja. Išlo je u povećanje plata i penzija, a ne u investicije. Mi deset godina ne možemo da napravimo dvesta kilometara autoputa kroz ravnu Vojvodinu. Može li da bude većeg pokazatelja koliko je jedna vlast loša? Kada je prodat Mobtel oduzet od Karića pre toga za milijardu i po eura, napravljen je Nacionalni investicioni plan. Kada više nije bilo tih para, kada je počela kriza, onda smo počeli da se zadužujemo.I sada je spoljni dug Srbije dostigao oko 55 odsto, a limit je 45 odsto.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo