U Srbiji je uveliko počela drama izbjegavanja državnog bankrota . Vlada nije sigurna da može da obezbijedi novac za ispunjavanje unutrašnjih i spoljnih finansijskih obaveza. Da li Vlada u ovoj velikoj krizi vuče racionalne poteze, razgovarali smo s Mijatom Lakićevićem, zamjenikom glavnog urednika Novog magazina. MONITOR: Srbija će dati oko dvije milijarde dinara za saniranje posljedica suše i požara, a šteta je procijenjena na 1,66 milijardi eura za sušu i na oko 30 miliona eura za požare. Da li država reaguje na optimalan način?
LAKIĆEVIĆ: Suša je zahvatila velik deo Evrope i Balkana.Teško je to sprečiti. Kada se radi o požarima, postoji i ljudski faktor. Država ne može da zabrani požare, često je i stvar građana da vode računa kako nehotice ne bi izazvali požare.
MONITOR: Zar nije trebalo preventivno reagovati, prateći dugoročnije prognoze? Pominje se i efekat navodnjavanja koji je podbacio?
LAKIĆEVIĆ: Efekti suše mogu da se smanje navodnjavanjem. Međutim, da bude jasno: kukuruz i pšenica se nigde ne navodnjavaju pa ni u Americi. Protiv toga se bori drugim merama: seje se seme koje je otpornije na sušu, primenjuju se agrotehničke mere da bi se biljke zaštitile od suše. Ali, kada imate mesec dana da „bije zvezda sa neba”, nema pomoći ni od zalivanja, jer vrelina bije i odozdo. Kad je reč o povrću, ozbiljni proizvođači ga zalivaju. Navodnjavanje može da reši samo manji deo problema, uglavnom u ratarskoj proizvodnji.
MONITOR: A Vlada je donijela neke mjere…
LAKIĆEVIĆ: To što je Vlada uradila, to je manje-više ništa. Prvo, te Vladine mere procenju se na oko dve, do dve i po milijarde dinara, a šteta je između milijardu i šesto i dve milijarde. Dakle, grubo rečeno, za dve milijarde dinara vi bi trebalo da pokrijete štetu od dve milijarde eura. To samo govori koliko to malo znači. Drugi problem je što se te mere odnose na stočarstvo. Povećavaju se premije za stoku i mleko. Gotovo nema nikakvih mera za ratarstvo koje je zapravo pogođeno. Jer manji je rod kukuruza i pšenice, šećerne repe, soje a tu praktično nema nikakvih mera. I šta su još uradili: zabranili su izvoz tih kultura pod izgovormom da štite standard, a to se ni dosad nije izvozilo. Recimo, od šećerne repe izvozilo se samo deset odsto proizvodnje. To se nije izvozilo a zabranjen je izvoz. A nije zabranjen izvoz soje kao prerađevine, šećera itd. Ja nisam za zabranu izvoza, ali hoću da kažem da je ovo što je zabranjeno potpuno besmisleno. Prvo je to mera koja ide u korist velikih prerađivača, tu se njima izašlo u susret. A ta mera ide na uštrb hiljada dobrih a manjih kompanija, ljudi koji imaju pedeset, sto hektara, koji su ozbiljni proizvođači, kakvih u Vojvodini ima na stotine. Ovde su stotine pa i hiljade ljudi žrtvovane zbog nekolicine. To je najveći problem s tim merama, navodno da bi zaštitila proizvođače što nije uradila i navodno da bi zaštitila građane, što takođe nije uradila.
MONITOR: Meso je već poskupilo u očekivanju poskupljenja cijene uzgoja stoke zbog očekivanog dizanja cijena stočne hrane…
LAKIĆEVIĆ: Pa naravno. Znate šta je tu problem, pšenice je, na primer, rodilo sasvim dovoljno i tu ne treba nikakvih mera. Nije rodilo dovoljno soje, suncokreta, šećerene repe. I to će biti problem za stoku. Znači, meso će da poskupi. A kada poskupi meso, poskupi i mleko.
MONITOR: Koliko će poskupljenja ublažiti ono što će država ponuditi iz robnih rezervi?
LAKIĆEVIĆ: To će da traje za jednu ili dve ture, oko mesec dana i posle toga obično ne bude ništa. To je kratkoročno rešenje, s tim što su kod nas i robne rezerve upropašćene. One se, po pravilu, pune kada su cene niske a proizvodnja velika, a prodaju onda kada cene skaču, tako da mogu da zarade. Da bi sledeći put kada opet bude slična situacija imale para da kupe. Kod nas su robne rezerve radile obrnuto: kupovale su kada je skupo a prodavale kada je jeftino ili su davale povlašćenim privatnim i državnim firmama da one obave neke svoje „trange-frange” poslove, a nisu vodile računa o interesu građana. Tako da je to potpuno promašena stvar. Ta agrarna politika je sastavni deo ukupne ekonomske politike i ključna stvar bi trebalo da bude imperativ građanima da mogu da troše onoliko koliko su proizveli, jer je nemoguće da se dobije jeftino nešto što nije više jeftino.
MONITOR: Premijer Dačić je izjavio da su Vladine mjere za stabilizaciju javnih finansija pokušaj da se izbjegne bankrot?
LAKIĆEVIĆ: MMF, po pravilu, ne daje kredite ni za budžet ni za investicije. Pare od MMF-a uglavnom su za makroekonomsku stabilnost a to znači da te pare idu za državne devizne rezerve i služe za odbranu kursa dinara. To garantuje sposobnost za ispunjavanje deviznih obaveza. Sledeće godine Srbija bi trebalo da otplati oko četiri milijarde eura kredita. To neće moći da ide u budžet, iako je i Dinkić najavio da će pokušati da traže neki izuzetak od MMF-a, ali nisam ubeđen da će uspeti. Kao što nisam siguran da će uopšte uspeti da sklope aranžman, a ako uspeju MMF će tražiti od Vlade Srbije da preduzme ozbiljne reformske mere, a to znači smanjenje državnih rashoda a sa druge strane strukturne reforme, što znači da mora da se smanji javni sektor..
MONITOR: Stalno se traži smanjivanje jako naraslog broja zaposlenih u javnom sektoru, posebno u raznoraznim državnim službama i institucijama?
LAKIĆEVIĆ: Da. Mora da dođe do smanjenja broja zaposlenih, mora da dođe do privatizacije jednog dela državnog sektora i mora da taj državni sektor prestane da pravi gubitke. Moraće i da se smanje subvencije privredi…
MONITOR: Vlada obećava da neće biti otpuštanja u javnom sektoru ni novih gubitaka radnih mjesta…
LAKIĆEVIĆ: Problem je što MMF trži reforme a Vlada reforme izbegava.
MONITOR: Kako ocjenjujete mjere za stabilizaciju javnih finansija, povećanje PDV, skidanje 130 parafiskalnih taksi. Šta se tu dobija i sta se gubi?
LAKIĆEVIĆ: Ako se PDV podiže za dva odsto,onda se cene dižu za oko jedan odsto.
MONITOR: Šta Srbija u ovoj krizi može da dobije od EU? Nedavno je obezbijeđen kredit od EBRD od 800 miliona eura…
LAKIĆEVIĆ: Od EU u poslednje vreme nije dobila ništa osim tog kredita od EBRD. Naš je problem što mi u bankama, evropskim i Svetskoj banci imamo nekoliko milijardi eura odobrenih a neiskorišćenih.
MONITOR: Zašto?
LAKIĆEVIĆ:To su pare i za razvoj privrede i za razvoj poljoprivrede, lokalne samouprave, izgradnju putnih koridora. Ne nudimo projekte, u tome je problem.Vlast i ljudi koji vode državu na raznim nivoima nisu u stanju da te pare iskoriste.
MONITOR: Neki kažu da to nije tako zabrinjavajuće jer neke zemlje EU i druge imaju i 60 odsto duga?
LAKIĆEVIĆ: Tačno je ima zemalja koje imaju veći dug, ima i Japan, ali Srbija nije Japan. Tu ne važe jednostavne analogije. Radi se o zemljama sa jakim privredama koje mogu da otplaćuju svoje dugove, koje imaju izvoznu privredu. Najbolji pokazatelj tu je odnos izvoza prema dugu. Nemačka je puno zadužena, ali u nju danas niko ne sumnja. Naprotiv, Nemačka je motor Evrope. A kad se poredi nominalno, ona je zadužena više nego Srbija. Za zemlje poput Srbije, male i nerazvijene, i 45 odsto je mnogo. Jer one nemaju proizvodnju i izvoz kojima će taj spoljni dug vraćati.
Medveđa usluga
MONITOR: Kolika je zavisnost Crne Gore od prinosa u Srbiji a kolika Kosova?
LAKIĆEVIĆ: Srbija je pre ovog najnovijeg trgovinskog rata s Kosovom, izvozila mnogo na Kosovo. Kosovo sada uvozi preko Crne Gore iz Hrvatske, BIH, Makedonije. Tu je Srbija sebi učinila medveđu uslugu. I Crna Gora je ranije bila mnogo zavisnija od Srbije nego što je danas. Sada imate situaciju da je Imlekovo mleko jeftinije u Crnoj Gori nego u Srbiji, zato što tamo sada postoji i mleko iz Bosne i Hrvatske, ima konkurencije. Prirodno je da Crna Gora uzvozi iz Srbije ako joj se isplati, ako nema povoljnije na nekoj drugoj strani. Ta trgovina ide manje više dobro, iako je Srbija zbog nekih svojih političkih gluposti izgubila deo tog tržišta. Ali s dizanjem cena hrane u Srbiji i drugim zemljama uvoza, moraće da porastu i cene u Crnoj Gori. To je neizbežno.
Političke igre
MONITOR: Razvojna politika je potpuno potčinjena političkim igrama, ne vladaju ekonomska pravila?
LAKIĆEVIĆ: Problem s ovim vladama je to što one vode politiku u stilu – neka krčag ide na vodu dok se ne razbije. Sve vlade posle Đinđićeve, nisu bile reformske. One su samo trošile i povećavale potrošnju i zaduženost. Kada su bili veliki prihodi od privatizacije, Srbija se nije toliko zaduživala jer se trošilo od tih prodaja. Išlo je u povećanje plata i penzija, a ne u investicije. Mi deset godina ne možemo da napravimo dvesta kilometara autoputa kroz ravnu Vojvodinu. Može li da bude većeg pokazatelja koliko je jedna vlast loša? Kada je prodat Mobtel oduzet od Karića pre toga za milijardu i po eura, napravljen je Nacionalni investicioni plan. Kada više nije bilo tih para, kada je počela kriza, onda smo počeli da se zadužujemo.I sada je spoljni dug Srbije dostigao oko 55 odsto, a limit je 45 odsto.
Nastasja RADOVIĆ