Povežite se sa nama

MONITORING

Milovi ortaci i strani plaćenici

Objavljeno prije

13 godina

na

milo-djukanovic-ranko-krivo

Tužilaštvo je uoči Nove godine dobilo domaći zadatak. Milo Đukanović je za TV Atlas kazao da „nema nikakve sumnje da su političke strukture u Crnoj Gori, koje su se protivile obnovi nezavisnosti, finansirane iz Srbije”. Tvrdi da je o tome razgovarao sa Miloševićem, Koštunicom i Tadićem. Finansiranje naših partija je „bermudski trougao” u kojem decenijama nestaju tragovi sumnjivih milionskih obrta. Prednjači DPS. Uprkos dokazima o zloupotrebama – izvještajima DPS-a o imovini i prihodima za 2011-2012. gdje su kao „donatori” navedene osobe koje su kasnije demantovale da su bilo šta uplatile – Tužilaštvo se ne izjašnjava o epilogu istrage.

Đukanović je prvi put lansirao da se opozicija finansira iz Srbije proljeća 2010. u kampanji za lokalne izbore. Kazao je da se novac isplaćuje preko Mlađana Đorđevića, Tadićevog savjetnika za „Srbe u regionu”, a da će „dokaze o tome dobiti onaj ko bude pokazao interes”.

Zakon o finansiranju političkih partija u čl. 16 zabranjuje novčane i nenovčane priloge „od drugih država, privrednih društava i pravnih lica van teritorije Crne Gore, fizičkih lica i preduzetnika koji nemaju biračko pravo u Crnoj Gori”. No, takav delikt nije krivično djelo, već prekršaj: propisana je kazna za političku partiju od 10.000 do 20.000 eura.

Iako Đukanović pominje nelegalna finansiranja još iz vakta Miloševića i Koštunice (koji je izgubio izbore 2008), postupak se ne može pokrenuti ako proteknu dvije godine od dana kad je prekršaj izvršen a apsolutna zastarjelost je četiri godine od izvršenja.

Jasno je kako Đukanović ovom temom insistira ne kao ljubitelj zakonitosti, već zbog kompromitacije svojih oponenata.„Moguće da se moglo djelovati ofanzivnije od strane tužilačkih organa”, rekao je.

Naglasio je „trenutak da se odmota istorijsko klupko finansiranja partija iz nelegalnih izvora iz Srbije” a da lično posjeduje dokumenta od ljudi „koji su izvršavajući nalog tadašnjeg državno-političkog vođstva Srbije učestovali u tim operacijama”.

Na koga od navodnih srpskih finansijera opozicije koji dokumentuju njegove tvrdnje konkretno računa? Moguće na Slobodana Radulovića, bivšeg direktora i suvlasnika C-marketa, koji je od 2006. u bjekstvu – optužen je u Beogradu kao pripadnik „stečajne mafije” za kriminal od oko 30 miliona eura. Radulović u crnogorskim režimskim medijima dobija publicitet neopravdano stigmatizovanog mučenika.

U opširnom pismu – pod egidom da ga upućuje „odabranim prijateljima” a namjenski dostavljenom medijima – Radulović jesenas izvještava o tajnim pregovorima 2005. sa osobama iz Koštuničine vlade da sa Milanom Mišom Bekom, još jednim tajkunom, „dokapitalizuje” C-market.

Rečeno im je da na tada pripremanom crnogorskom referendumu „Vlada Srbije ne sme dozvoliti Đukanoviću da pobedi i da za to treba dosta novca, da se finansirala opozicija” a da je „Beko na to pristao, tvrdeći da već po nalogu Koštunice mesečno finansijski pomaže stranke Nebojše Medojevića i Andrije Mandića”. Na kraju je dogovoreno – uz plaćanje „ispod stola” 15 miliona eura, od čega pet miliona za „finansiranje opozicije u Crnoj Gori” – da C-market mogu „dokapitalizovati”.

I Radulović i Beko su rođeni u Herceg Novom. Svojevremeno ih je, tvrdi Radulović, spojio Zoran Đinđić „uz obrazloženje kako hoće da me upozna sa poslovnim čovekom koji je iz istog mesta odakle sam i ja”, da bi ga, nakon izvjesnog vremena, Bekov otac „zamolio da pomognem Miši oko plasmana roba koje on uvozi”.

Radulović je 1993. bio poslanik Đinđićeve Demokratske stranke (DS), potom je prebjegao u Novu demokratiju Dušana Mihajlovića i kao njen član 1997. postao potpredsjednik Vlade Srbije.

Beko je bio Đinđićev kum, ali istovremeno blizak Miloševiću – kao „nestranačka ličnost” jedno vrijeme je ministar za privatizaciju, pa ministar bez portfelja u Vladi u kojoj je sjedio i Radulović.

Avgusta 1999. Beko prelazi u Saveznu vladu Momira Bulatovića i postaje ministar za privredu. Njegov zamjenik, kao član tadašnje Srpske narodne stranke (SNS) Božidara Bojovića, preteče savremene Nove srpske demokratije, bio je – Andrija Mandić.

Beko je aprila 2000. godine predsjednik UO Crvene zastave kada je filijala te fabrike zaključila ugovor o nabavci čelika iz Nikšića sa vlasnikom Yu monta Duškom Jovanovićem, glavnim urednikom lista Dan. Čelik navodno nikada nije isporučen iako je unaprijed isplaćena dinarska protivvrijednost od oko milion njemačkih maraka. Pokojni Jovanović je 2003. uhapšen u Crnoj Gori i isporučen u Kragujevac radi saslušanja. Postupak je zaključen bez podizanja optužnice.

Nakon petooktobarskih promjena, Beko se povukao sa javne scene. Isplivao je u burnoj privatizaciji Knjaza Miloša, gdje je sa ortacima kupio kontrolni paket od malih akcionara čiji je savjetnik bio – Nebojša Medojević.

U medijskoj arhivi su sačuvane izjave Medojevića iz 2004. u kojima navodi da država Srbija „može da napravi katastrofu ukoliko ne pristane na ponudu Balkan limiteda”. Iza tog fonda stajao je Beko.

Da je finansirao političke partije, možda i u Crnoj Gori, Beko je priznao juna 2011. u intervjuu za Blic. „Odavno to više ne činim”, kazao je.

Bekov poslovni partner je bio i sada uhapšeni Miroslav Mišković. Uortačili su se u aferi C-market u kojoj je, kako tvrdi, izigran Slobodan Radulović. Nakon što je C-market uništen, Mišković je preuzeo približno 60 odsto lanca maloprodajnih trgovina u Srbiji.

To nas dovodi do važnog aktera raspleta Đukanovićevog „istorijskog klupka” finansiranja partija iz Srbije, prijatelja mu i ortaka – Stanka Subotića. Marta 2010, telefonskim uključenjem u program TV B92 tokom intervjua predsjednika Pokreta za promjene, Subotić je optužio Medojevića da je na platnom spisku Beka i Miškovića i da navodno zbog toga „diže hajku” na njega. Subotić je saopštio da su ga Beko i Mišković prevarili za više desetina miliona eura.

„Nemam nikakve finansijske aranžmane sa Bekom i Miškovićem i prvi put čujem da je Subotić sa njima imao transakcije”, kazao je Medojević.

Nije bio o toj temi jedini neobaviješteni. U krivičnoj prijavi koju je protiv više osoba iz Srbije i Crne Gore prije tri godine podnio u Ženevi, Subotić izvještava da je sa Bekom i Miškovićem muljao u transakcijama oko Luke Beograd i Večernjih novosti. Važna činjenica je da su svi – Subotić, Beko, Mišković – u to vrijeme direktni ili posredni partneri vlada DPS-a i povezanih lica.

Mišković je 2005. kupio livnicu, upravnu zgradu i oko 50.000 kvadrata zemljišta podgoričkog Radoja Dakića, gdje je podignuta Delta. Prema pisanju Vijesti, Mišković je bio stvarni vlasnik vile Galenika u Kotoru, koju je 2007, vjeruje se ispod stvarne cijene, kupio Aco Đukanović. Premijerov brat je investitor zgrade u Podgorici gdje su bile poslovnice filijale M-tela sa 49 odsto Miškovićevog vlasničkog udjela.

Disident iz nekadašnje SNS Dobrilo Dedeić je marta 2011. kazao da ih je, dok je bio u toj stranci, „pomagao i gospodin Mišković, jer je osnivanjem stranačke firme Beotel, u okviru M-tela, SNS dobila mogućnost da zarađuje pare preko tehničkih poslova sa fiksnom i mobilnom telefonijom”. Kao dokaz je prezentovao uplatnice Beotela.

Milan Beko je, baš preko Subotića, poslovao u Crnoj Gori. Subotić u pomenutoj krivičnoj prijavi piše da se 2007. udružio sa Bekom „u vezi preuzimanja određenih aktiva srpske kompanije Putnik, odnosno ostrva Sveti Marko blizu Tivta”.

Posao je bio vrijedan čak 34,5 miliona eura „od čega je jedna trećina trebala da pripadne Beku a dve trećine meni”, tvrdi Subotić koji je imao zadatak da pronađe ruskog kupca. Beko mu je „na osnovu fiktivnih poslova” za prodaju Svetog Marka isplatio 15 miliona eura, a navodno ga „ispalio” za osam.

Subotić je imao loše iskustvo i sa Slobodanom Radulovićem, sada mogućim Đukanovićevim karakternim svjedokom o finansiranju opozicije novcem iz Srbije. Februara 2004. ga je u Marbelji (Španija), posjetio Dušan Mihajlović upravo sa Radulovićem. Bezuspješno su tražili da im „ustupi” 15 miliona eura – cifa se poklapa sa navodno isplaćenom Koštuničinim ljudima – da bi „mogli postati vlasnici C-marketa bez plaćanja i jednog centa”.

Kasnije iste godine, tvrdi Subotić, Mihajlović i Radulović su ga opet posjetili, sada u Francuskoj, „tvrdeći da je apsolutno potrebno da dam novac jer su svi nervozni”.

Subotić je šampion finansiranja ili korupcije, kako ko voli, političara. Maja 2004. Mihajloviću je isplatio 200.000 eura na ruke. Tvrdi da se nakon 5. oktobra 2000. „obreo u prostorijama DS-a” i „tom prilikom smo dogovorili da otvorimo račun u Lihtenštajnu na ime jedne fondacije” u korist DS-a. Na taj račun je uplatio pet miliona eura. Nešto kasnije, DS-u je „prepustio potraživanje od dva miliona”. Borisa Tadića je, nakon što je izabran za predsjednika Srbije, „sreo u više navrata kojom prilikom smo evocirali postojanje spomenutog računa”, itd.

Njemački sud je nedavno kao švercera uslovno osudio Srećka Kestnera, Subotićevog ortaka iz druge polovine 1990-ih, koji je otkrio za javnost nepoznat podatak da su preko of-šor preduzeća Dulwitch i Wellesley onomad dali „beskamatni kredit” Vladi DPS-a od 17 miliona dolara za kupovinu aviona Cessna Citation X – što se ispostavilo kao tačno.

Još je Kestner u autorizovanom intervju 2001. rekao da posjeduje uplatnicu kojom je Subotić platio sat cartier vrijedan 245.000 švajcarskih franaka koji je poklonio Đukanoviću i da je 1997. lično finansirao kampanju Đukanovića ,,sa tri-četiri miliona njemačkih maraka” – no, o tome, naravno, Tužilaštvo Crne Gore nikada nije otvorilo istragu.

Đukanović je sa Subotićem sjedio u hotelu Ritz u Parizu kada su se „slučajno sreli” sa Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem – sadašnjim predsjednikom i vicepremijerom Srbije. Objavljeno je da se ne radi o jednom, već o više sastanaka 2007. i 2008, u tom ili sličnom savjetu, uključujući i druge lokacije, Cirih i Moskvu.

Vučić je decembra 2011, nakon posjete Podgorici – gdje je njega i Nikolića u svojstvu opozicionih političara primio Đukanović – za Portal Analitika kazao da Nebojši Medojeviću „javno obećavam da ćemo otvoriti istragu o tome kako je u Beogradu uzimao novac od svih”, navodno i od Milana Beka.

Pobjeda je jula prošle godine, pozdravljajući izborni trijumf Nikolića i njegove partije, pisala da je ,,Crna Gora idealan teren na kojem Nikolić može anulirati destruktivnu i dvoličnu politiku Tadića”, jer bi ,,ličilo na Nikolića i na naprednjake da puknu na sto spisak – ko je koga iz Beograda plaćao i za što”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

ZETA REKLA NE IZGRADNJI POSTROJENJA ZA PRERADU OTPADNIH VODA U BOTUNU: Cijena straha i manipulacije

Objavljeno prije

6 dana

na

19 Decembra, 2025

Objavio:

Kako god da završi  botunska epizoda, Podgorica neće bankrotirati zbog toga. I gradonačelnik će, gotovo izvjesno, ostati na svojoj funkciji. To ne znači da će stanovnici Glavnog grada imati manje problema  nego do sada. Naprotiv

 

 

Nešto više od 60 odsto stanovnika opštine Zeta sa pravom glasa iskoristilo je, u nedjelju, mogućnost da odgovori na referendumsko pitanje: “Da li ste za izgradnju sistema za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu?”. Ogromna većina glasača (98,5 odsto) zaokružila je “ne”. Po zatvaranju birališta, uslijedilo je slavlje koje je, povremeno nošen na rukama i ramenama najvatrenijih sljedbenika, predvodio Milan Knežević.

“Neizgradnjom kolektora spasićemo živote”, poentirao je predsjednik SO Zeta Mihailo Asanović. Mnogo manje dramatično, pa zato i manje vidljivo, bilo je obraćanje Delegacije EU u Crnoj Gori. “Daleko od toga da predstavlja zagađivača, postrojenje (za prečišćavanje otpadnih voda – prim. Monitora) pruža ključno rješenje za dugogodišnji problem neprečišćenih otpadnih voda oko 150.000 građana, koje zagađuju rijeku Moraču, Zetsku dolinu, područje Skadarskog jezera i Jadransko more”, navedeno je u saopštenju kojim se, još jednom, priča o izgradnji postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu (PPOV) pokušava vratiti u racionalne okvire.  Uzalud, čini se.

Moglo bi se analizirati koliko je odluka stanovnika Zete činjenično (ne)utemeljena, ekološki (ne)opravdana ili, iz perspektive zdravlja ljudi i javnih finansija, (ne)održiva. Onda bi na red moglo doći i to da li je odluka s lokalnog referenduma u opštini Zeta obavezujuća za Glavni grad i državu. Ali, sve to smo čuli već nebrojeno puta. Pa je, možda, vrijeme da se okrenemo budućnosti, pokušavajaći da – kroz moguća scenarija – sagledamo posljedice višegodišnje drame u Botunu.

Iako djeluje kako su vrata za dogovor definitivno zatvorena, gradonačelnik Podgorice Saša Mujović ne gubi nadu da će se PPOV ipak graditi na planiranoj lokaciji, “jer je to nešto što je dobro i za Podgoricu, i za Zetu, i za cijelu Crnu Goru“.

Mujović ostaje neodređen na pitanje da li se pristup gradilištu može obezbijediti upotrebom sredstava prinude prema mještanima na barikadama, navodeći da je on pristalica stava da svi treba da rade svoj posao i ponesu svoje parče odgovornosti.  “Ako nam je zaista cilj da budemo dio Evrope, nemam dilemu da li treba graditi kolektor na definisanoj lokaciji i da li treba postupiti onako kako se postupa u Evropi”, kazao je, insistirajući da planirana i davno ugovorena gradnja mora početi u narednih desetak dana, do 31. decembra. U suprotnom, srušiće se postojeća finansijska konstrukcija projekta čija je vrijednost veća od 70 miliona eura.

Međunarodni finansijeri koji su obezbijedili kredit i grant za ovaj projekat insistiraju da novo odlaganje nije moguće, kazao je Mujović za Monitor. “Na sastanku početkom juna, kada smo se izborili za još jedno, ko zna koje po redu, pomjeranje rokova, jasno nam je predočeno da novih razgovora na tu temu više neće biti”.

Kako se kraj godine bliži, oprez nalaže da razmotrimo i slučaj da radovi u Botunu ipak ne počnu u roku koji nam je predočen kao poslednji trenutak. Ili, da ih uopšte ne bude na planiranoj lokaciji. U tom slučaju: Moračom će, nizvodno od postojećeg podgoričkog kolektora, nastaviti da teku otpadne vode iz gradske kanalizacije; sanacija bazena crvenog mulja sa svim mogućim otrovima koji su pratili rad nekadašnjeg Kombinata aluminijuma ostaće obećanje na dugom štapu; u Botunu i komšiluku nastaviće se ilegalna eksploatacija (krađa) šljunka iz rječnog korita i sa priobalnih parcela; zatrovana rijeka devastiranog korita nosiće probleme nizvodno,  u Skadarsko jezero i na obalu Jadranskog mora; EU će nastaviti da žmuri na evidentne ekološke probleme ili, možda, neće… Ništa novo, uglavnom.

Stvarna novina mogle bi biti finansijske posljedice nerealizovanog projekta. I to ne one dugoročne, u koje bi bili uračunati troškovi liječenja bolesti izazvanih zatrovanim okruženjem ili nedostatak vode u cjevovodima Regionalnog vodovoda od koje zavise mještani i gosti duž crnogorske obale. Nego konkretne posljedice nerealizovanih ugovora o finansiranju, projektovanju i izgradnji PPOV.

Postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda, uz postrojenja za tretman i spaljivanje  ostataka kanalizacionog mulja (spaljivanje svih organskih ostataka) projektovani su kao dio sistema za tretman otpadnih voda na teritoriji Podgorice. Projekat je započet još u vrijeme kada je Podgoricom upravljao Miomir Mugoša i do sada je urađeno dosta toga. Uz poprilične troškove.

“Završili smo tri od četiri faze projekta”, pohvalio se nedavno Ivan Vuković, nekadašnji gradonačelnik Podgorice (DPS) i potpisnik važećeg ugovora za projektovanje i izgradnju postrojenja u Botunu. “ Izgradili smo više od 20 kilometara kanalizacione mreže tamo gdje je nije bilo, novi most u blizini postojećeg postrojenja i položili smo novu kolektorsku cijev, koja se nalazi blizu lokacije na kojoj bi novo postrojenje trebalo da se nalazi”, precizirao je.

Prema dostupnim informacijama koje nijesu kompletne, urađen je i projekat planiranog postrojenja u Botunu i kupljen dio opreme koju bi trebalo instalirati na toj lokaciji. “Iz kredita i grantova je, ukupno, do sada povučeno oko 29 miliona eura”, predočio je ljetos Aleksandar Nišavić, izvršni direktor preduzeća Vodovod i kanalizacija Podgorica koje je nosilac ovog projekta.

Ukoliko se odustane od projekta u Botunu većina tog novca otišla bi u vjetar, odnosno niz Moraču. Novi projekat morao bi se raditi ispočetka, od ispitivanja zemljišta do uticaja projekta na okruženje. Značajan dio već nabavljene opreme ostao bi neupotrebljiv, pošto se ona proizvodi po narudžbi, u skladu sa lokalnim specifičnostima projekta.

Za očekivati je i da bi izvođači, turski konzorcijum Kuzu-Alkatas, zahtijevao da im se isplati ugovorena cijena za posao koji su dobili na međunarodnom tenderu. U pitanju je 47,3 miliona eura koji pokrivaju projektovanje, izgradnju, puštanje u rad, obuke zaposlenih i tehničko upravljanje u prvim godinama rada.

Sa naše strane bi se, vjerovatno, insistiralo da se izvođaču ne isplati kompletan ugovoreni iznos, pa bi se čekao sudski epilog te priče. Ili bi se tražio kompromis, recimo, u vidu nastavka saradnje na nekoj drugoj lokaciji. Nekad.

Ugovor o izgradnji i projektovanju PPOV Botun sklopljen je po modelu FIDIC Svjetske banke i u njemu nema kalendarskog roka (konkretan datum) kada radovi moraju početi, već je početak ugovora vezan za datum “uvođenja u posao” koji formalno određuje naručilac (tzv. Commencement Date). Prema tome,  taj ugovor ne bi trebao biti ni razlog za prekid započetih aktivnosti ako radovi ne počnu u preostalih desetak dana.

Problem je finansiranje projekta. Novac je obezbijeđen kreditom  KfW banke (35 miliona) i donacijama EU preko programa Investicioni okvir za Zapadni Balkan (WBIF) u ukupnoj vrijednosti od, približno, 33 miliona.

Kredit od KfW uzela je vlada Duška Markovića 2017. godine uz fiksnu kamatu od dva odsto, na 20 godina, sa početkom otplate 2027. (grejs period 10 godina). Javnosti nijesu poznati podaci o tome da li su realizacija ili naplata tog kredita vezani za rokove početka/završetka radova u Botunu. Znamo da je Vlada ta sredstva prenijela opštini Podgorica, većim dijelom bez obaveze vraćanja. Ono što je trebao da vrati u državnu kasu (oko petine kredita), Glavni grad je kompenzovao ustupajući državi prostor nekadašnje kasarne Morača.

Proizilazi da, ako nema klauzula nepoznatih javnosti, kredit KfW ne proizvodi direktne finansijske posljedice za Podgoricu i njene građane. Čak ni u slučaju da se zvanično odustane od radova u Botunu.   Pretpostavka je, pošto dokumenta nijesu javna, da je najveći problem u doniranim sredstvima WBIF.

Slični grantovi, uobičajeno, funkcionišu po principu roka prihvatljivosti troškova: ako se poslovi ne realizuju u ugovorenom periodu, EU ne refundira potrošeni novac. Ali, ni to nijesu penali ili kazne o kojima govore ovdašnji političari, već gubitak bespovratnih sredstava. Uz neizbježne reputacione rizike i vjerovatnoću da bi reprizu projektovanja i izgradnje PPOV na nekoj drugoj lokaciji morali platiti isključivo svojim novcem.

„Ako ne želimo bankrot Glavnog grada, ne postoji zamjena za Botun“, insistira Mujović ponavljajući da radovi moraju početi do kraja godine. Gradonačenik i njegovi saradnici navode kako bi, u slučaju  odustajanja ili premještanja planiranog postrojenja na drugu lokaciju, Podgorica mogla izgubiti do 200 miliona eura. Uz pomenuta potraživanja izvođača za projektovanje, već isporučenu opremu i izgubljenu dobit, gubitak evropskog granta, nove troškove planiranja, projektovanja, preusmjeravanja izgrađene kanalizacione infrastrujture ka novoj lokaciji, iz gradske uprava straše nas  i “potencijalnom tužbom drugorangiranog ponuđača”. Kako je njihova ponuda težila  oko 97 miliona eura, sabiranjem svih tih stavki zaista se može doći do iznosa od 200 miliona. Pa i više.

Ali, taj scenario ne djeluje realno. I treba ga posmatrati kao dio pritska na oponente i javnost, ne bi li se ojačale vlastite pozicije.

“Ili ću ja staviti tačku na kolektor  ili kolektor na mene. Borba je neizvjesna”, kazao je gradonačelnik Podgorice u septembru, najavljujući ostavku ukoliko misija Botun doživi neuspjeh.  Sada slušamo revidiranu verziju tog iskaza.

“U slučaju da ne počne gradnja i da Podgorica bude u obavezi da plati penale i odštetu, pa da budžet za 2026. godinu bude desetkovan, da umjesto 160 miliona koliko je projektovano, Grad ima na raspolaganju 10-20 miliona ili ni toliko, apsolutno nisam spreman da nastavim moju funkciju”, rekao je Saša Mujović pojašnjavjajući raniju izjavu: “Ne želim da budem gradonačelnik sa vezanim rukama, sa minornim budžetom, prljavim ulicama, lošom infrastrukturom i bez mogućnosti da se bilo šta uradi…”.

Jedino što je sada izvjesno u priči o projektu izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda je da, kako god da završi njena botunska epizoda, Podgorica neće bankrotirati zbog toga. I gradonačelnik će, gotovo izvjesno, ostati na svojoj funkciji. To ne znači da će stanovnici Glavnog grada imati manje problema  nego do sada. Naprotiv.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BUDVANSKE PORODICE SLOVINIĆ I LUKE BUDVA: Ogledalo vlasti

Objavljeno prije

6 dana

na

19 Decembra, 2025

Objavio:

Kada predsjednik Opštine Budva bez pravnog osnova blokira izgradnju jednog hotela, za koji su opštinske i državne nadležne službe izdale potrebna odobrenja za gradnju, to predstavlja poseban vid samovolje koji može zadesiti i druge neposlušne građane Budve. Predsjednik  to radi  na račun građana koji će na kraju snositi troškove odštetnog zahtjeva porodice Slovinić kojoj je onemogućen nastavak gradnje objekta

 

 

Slučaj budvanske porodice Slovinić i blokade državnog preduzeća Luka Budva, pokazuju da je politička lojalnost predsjedniku Jovanoviću i njegovim koalicionim partnerima – uslov nesmetanog poslovanja u Budvi.

Porodica Slovinić, nastanjena u Budvi duže od 200 godina, posjedovala je dvije stare porodične kuće na veoma atraktivnoj lokaciji u blizini Starog grada, na šetalištu Slovenska obala. Donijeli su odluku da kuće poruše i da na istoj lokaciji sagrade hotel mješovitog načina poslovanja sa stanovima i apartmanima za prodaju. Njihova kompanija Anchor d.o.o., kao investitor dobila je sva potrebna odobrenja za gradnju od nadležnih opštinskih i državnih institucija u skladu sa planskim dokumentom DUP Budva centar – izmjene i dopune, na osnovu kojih su započeli gradnju Hotela Avangard, površine 5.980 m2, sa 10 etaža. Priprema terena i gradnja temeljne jame trajala je bez smetnji tokom prošle godine, sve do 15. maja 2025.

Nastavak radova 1. oktobra, kada u Budvi počinje građevinska sezona, Slovinićima nije omogućen, jer je jedini prilazni put za građevinsku mehanizaciju, ulica Slovenska obala, blokiran rampom opštinskog preduzeća Parking servis. Od tog datuma počele su nevolje za investitora luksuznog hotela, investiciju procijenjenu na oko 14 miliona eura. Gradilište je bukvalno blokirano jer opštinska administracija ne dozvoljava prolaz kamiona i drugih građevinskih mašina za nastavak gradnje objekta.

Uslijedilo je dopisivanje investitora sa nadležnim Sekretarijatom za komunalno stambene poslove, kome kompanija Anchor krajem avgusta upućuje zahtjev za izdavanje saglasnosti za prolazak građevinske mehanizacije ulicom Slovenska obala, kao jedinim prilazom do lokacije.

Sekretarka  Desa Vlačić obavijestila je podnosioca zahtjeva SMS porukom da je na godišnjem odmoru, te da je njihov zahtjev proslijedila kabinetu predsjednika Jovanovića.Ni u naredna tri mjeseca ona nije postupila po zahtjevu stranaka, niti se o tome izjašnjavao Jovanović. Nije pomoglo ni  pet urgencija upućenih Sekretarijatu. Rampa za gradilište Slovinića ostala je spuštena u jeku građevinske sezone koja traje do 1. maja.

Ćutanje budvanske administracije na zahtjeve porodice Slovinić, majke Đorđine i braće Gorana i Vedrana Slovinića, da im se omogući nastavak radova i spriječi nastanak milionske štete zbog prekida radova i obaveza prema izvođačima, može se tumačiti kao politička odmazda. Jedan od članova porodice, Goran Slovinić,  bio je politički angažovan u nekada zajedničkom budvanskom ogranku Demokratskog fronta.

Prilikom raskola ove koalicije u Budvi, Slovinić je podržao Mladena Mikielja i listu Za budućnost Budve a ne Jovanovićevu grupu Budva naš grad. Politički rat Jovanovića i Mikielja obilježio je formiranje vlasti u Budvi, i period nakon toga.

Kada predsjednik Opštine Budva bez  pravnog osnova blokira izgradnju jednog hotela, za koji su opštinske i državne nadležne službe izdale potrebna odobrenja za gradnju, to predstavlja poseban vid samovolje koja može zadesiti i druge građane Budve. Predsjednik  to radi na račun građana koji će na kraju snositi troškove odštetnog zahtjeva porodice Slovinić kojoj je onemogućen nastavak gradnje objekta.

Opština je pri tom naplatila oko 500.000 eura na ime komunalne takse od investitora hotela Avangard. Izdata je potvrda da su obaveze investitora na ime naknade za komunalno opremanje građevinskog zemljišta u potpunosti izmirene. U opštinsku kasu uplaćeno je i više od 200.000 eura na ime PDV za unaprijed prodate apartmane u objektu. Situacija oko izgradnje hotela postala je apsurdna jer se Opština naplatila i onda gradnju zaustavila.

Na naše pitanje upućeno predsjedniku Jovanoviću da objasni zašto je zabranjen prolaz građevinske mehanizacije za izgradnju hotela porodice Slovinić i koji je razlog za ćutanje njegove administracije u ovom slučaju, on je uzvratio pitanjem:

„Da li se vaši upiti odnose na Gorana Slovinića koji se u SOCTA dokumentu Uprave policije vodi kao jedan od vođa organizovne kriminalne grupe BUDVANSKA?“.

Na ovakav stav predsjednika Jovanovića i razlozima zbog čega blokira njihovo gradilište, Goran Slovinić je uzvratio kako nije vođa nikakve kriminalne grupe i kazao kako bi volio da zna kada je on to za Jovanovića bio. „Da li u vrijeme izborne kampanje za parlamentarne izbore 2020., kada smo zajedno mjesecima radili u izbornom štabu Demokratskog fronta za listu Za budućnost Budve, čiji je šef bio Jovanović. Ili sam to sada, neka se odluči“, kazao je Slovinić

On tvrdi da njegova porodica u Budvi trpi diskriminaciju, kršenje osnovnih ljudskih prava i prava na rad. „Nama je prolaz zabranjen, a svjedoci smo da se svakog dana ulicom Slovenska obala mogu vidjeti kamioni i teške dizalice. Ovo je  politički revanšizam osionog i bahatog predsjednika Opštine Budva“, kazao je Slovinić.

Hotel Avangard  u centru Budve nije jedini objekat na kojem opštinska administracija demonstrira moć.  Predsjednik Jovanović  ometa rad državne firme Luka Budva, kojom upravlja JP Morsko dobro. Opština je blokirala prolaz na rampi kod zgrade Perla za mehanizaciju i kamione Luke,  neophodne za pružanje lučkih usluga.

Direktor Luke Budva Nemanja  Kuljača, odbornik liste Za budućnost Budve, navodi da Sekretarijat za komunalno-stambene poslove odbija da izda dozvole za prolaz njihovih kamiona do luke, zbog čega trpe ogromnu materijalnu štetu.

Prije desetak dana lokalna uprava nije dala saglasnost JP Morsko dobro da kamioni za transport lučke opreme priđu marini zbog čega su bili prinuđeni da ga organizuju pomorskim putem. U Luku Budva uplovio je veliki trajekt Grbalj kako bi djelove pontona transportovao u zimovnik u Boki.

Prethodno je morskim putem dopremljen novi plutajući ponton za privez plovila. Uprava Luke Budva angažovala je alpiniste za postavljanje reflektora na stubove, jer nije dobila dozvolu za pristup kamionima sa korpama za postavljanje rasvjete.

Na dopise i mejlove upućene iz Morskog dobra i Luke niko iz opštine ne odgovara, jednako kao i u slučaju porodice Slovinić.

Porodica Slovinić uputila je otvoreno pismo predsjedniku lokalnog parlamenta, Petru Odžiću i predstavnicima svih odborničkih klubova upozoravajući da je egzistencija njihove porodice ugrožena, a investicija vrijedna 14 miliona eura dovedena u pitanje. Pisali su premijeru Milojku Spajiću, predsjedniku Jakovu Milatoviću, predsjedniku Skupštine Andriji Mandiću, ambasadoru EU u Crnoj Gori Johanu Satleru.  Obratili su se za pomoć i evropskom izvjestiocu za Crnu Goru Marjanu Šarecu. Sa slučajem kršenja njihovih prava upoznali su i ambsadora republike Hrvatske Veseljka Grubišića, jer porodica posjeduje i hrvatsko državljanstvo.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DETALJI SPORAZUMA O PONOVNOM OTVARANJU SVETOG STEFANA: Izgubljene godine

Objavljeno prije

2 sedmice

na

13 Decembra, 2025

Objavio:

Protest protiv zakupaca Svetog Stefana, Miločera i Kraljičine plaže  kulminirao je rušenjem plažnih kapija, obustavom svih aktivnosti zakupca i pokretanjem arbitraže u Londonu. To stanje traje od 2021.  Najavljeno poravnanje moglo bi ga promijeniti. Ali, cijena – iz perspektive javnog interesa – nije zanemarljiva

 

 

Moglo bi biti da će hotel Sveti Stefan, narednog ljeta ponovo biti otvoren za goste. Strane u sporu, po svoj su se prilici, približile zajedničkoj odluci da okončaju arbitražni postupak koji se vodi pred Sudom za međunarodnu arbitražu u Londonu.

O tome svjedoči dokument Uslovi poravnanja u LCIA arbitraži broj 215352, na kome je rukom dopisano nacrt, a u koji je Monitor imao uvid.

U međuvremenu, atmosferu je podgrijao Dritan Abazović, lider GP URA, ustvrdivši da je poravnanje već potpisano. I to tajno. Iz URA kažu da su predstavnici državnih kompanija iz Budve „dolazili u zgradu Vlade i potpisivali dokument“, tražeći od izvršne vlasti da ga odmah objavi. Uz insistiranje na tezi da je Vlada, odnosno njeni pregovarači, „učinila ustupke zakupcu na štetu javnog interesa“.

Kabinet premijera Milojka Spajića uzvratio je demantijem, ocjenjujući tvrdnje Abazovića i URA kao „potpune neistine i dezinformacije“. Prema navodima Vlade, nikakav sporazum, aneks ili poravnanje nije potpisano, već se radi o dokumentu koji je u fazi razgovora i nema obavezujući karakter. Dodatno je navedeno da  se ne može govoriti o zaključenom poslu dok se o njemu ne izjasne nadležna tijela i dok sam dokument ne bude finalizovan.

Prema nezvaničnim informacijama, istina je negdje između. Poravnanje nije potpisano od strane svih 11 aktera koji su označeni kao učesnici arbitraže i zainteresovane strane, ali je potpisivanje dokumenta u toku.

Dok čekamo zvaničnu potvrdu najavljenog poravnanja, pokušaćemo da doprinesemo iskazanoj transparentnosti ovog posla tako što ćemo proći kroz dio odredbi aktuelnog dokumenta (nacrta?) i pokušati da ih uporedimo sa  važećim Ugovorom o zakupu najpoznatijih budvanskih hotela i plaža.

Osnovni Ugovor o zakupu iz 2006/2007. godine predviđao je strogo definisane obaveze zakupca, uključujući garantovanu i obrtnu rentu, rokove za završetak radova i obavezu skoro cjelogodišnjeg rada hotela (11 mjeseci). Taj dokument uvodi pojmove kao što su ukupna zagarantovana renta, koja se mora plaćati polugodišnje, nezavisno od profita, i ukupan procenat obrta, koji zakupac plaća na bazi ostvarenih prihoda.

Uskoro je stigao Aneks ugovora kojim je za 2,5 godine produžen rok za završetak radova i promijenjen dio osnovnog Ugovora kako bi se zakupcu omogućilo  zalaganje prava iz zakupa u korist kreditora – Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj (EBRD).

Pet godina kasnije, tadašnja Vlada (premijer Milo Đukanović) i zakupac pripremaju novi, Aneks 1 Ugovora. Njim se produžava trajanje zakupa sa 30 na 42 godine za Sveti Stefan i Miločer, dok se za Kraljičinu plažu ugovor produžava sa 30 na 90 godina i definiše novi investicioni koncept: rušenje postojećeg hotela i izgradnja novog, uvećanih gabarita. Od budućih 126 smještajnih jedinica polovinu (63) će činiti apartmani odnosno stanovi namijenjeni prodaji. Kao usput, Aneksom 1 je za 30 odsto umanjena ranije ugovorena zagarantovana renta.

Ovaj dodatak na prvobitni Ugovor o zakupu čekao je od 2012.-2015.,  dok nije proguran kroz Skupštinu Crne Gore, minimalnom većinom od 41 glasa.

Nakon odlaska DPS sa vlasti rasplamsalo se  nezadovoljstvo mještana Svetog Stefana i Budve  nemogućnošću da sa svojim gostima koriste šetačke staze i plaže u Miločeru i na Svetom Stefanu. I obilaze grad-hotel. Protest je kulminirao rušenjem kapija na Kraljičinoj plaži, obustavom aktivnosti zakupca i pokretanjem arbitraže u Londonu. To stanje traje od 2021.  Najavljeno poravnanje moglo bi ga promijeniti. Ali, cijena – iz perspektive javnog interesa – nije zanemarljiva.

Registrovali smo nekoliko ključnih odstupanja i novina koje donosi Poravnanje, pod uslovom da tekst tog dokumenta bude usvojen u formi u koju smo imali uvid.

Uz napomenu da se rok zakupa ponovo produžava za novih pet godina da bi se zakupcima nadoknadilo izgubljeno vrijeme, počnimo od režima korišćenja izdatih objekata i prostora, oni su bili glavni kamen spoticanja.

Ostrvo Sveti Stefan biće u režimu korišćenja primarno za goste Hotela. Ostavljena je mogućnost da će Aman ( upravlja zakupljenim hotelima i plažama), “u skladu sa svojim standardima organizovati posjete za ograničen broj trećih lica”. Prilaz ostrvu (most koji ga povezuje sa kopnom) je javan i biće dostupan građanima i posjetiocima, “uz pravo Amana da ograniči pristup u mjeri koja će obezbijediti privatnost gostiju Hotela”. Bez vremenskog ograničenja.

Na Kraljičinoj plaži “može biti uspostavljen režim koji omogućava isključivo korišćenje plaže od strane gostiju Hotela, odnosno ekskluzivitet korišćenja plaže od strane gostiju Hotela ukoliko to odluči zakupac kupališta”. Ekskluzivitet je ograničen na period trajanja kupališne sezone, odnosno od 1. maja do 1. oktobra.   To bi trajalo od naredne pa do kraja kupališne sezone 2053.

“Izuzetno od prethodnog stava, zakupac kupališta propisuje cjenovnik za korišćenje plažnog mobilijara i za lica koji nisu gosti Hotela”. Ako za to ima interesa.

Staze koje vode ka i prolaze pored Kraljičine plaže ostaju javne,  dostupne  građanima i posjetiocima. Ali, “radi zaštite privatnosti gostiju Hotela, Arbitražne stranke su saglasne da se postave fizičke barijere, kako bi se smanjila mogućnost ugrožavanja privatnosti, ali bez formalnog uskraćivanja prava prolaza javnosti”.

Priča se ne završava sa vizuelnim i zvučnim barijerama. “U slučaju značajnog narušavanja privatnosti gostima Hotela ili u slučaju organizovanja posebnih događaja na lokalitetu oko Kraljičine plaže (prijemi, vjenčanja, ograđivanje prostora i slično), Arbitražne stranke su saglasne da Adriatic (ovdašnja ekspozitura zakupca s Djevičanskih ostrva) može ograničiti prava prolaza javnosti uz prethodno obavještenje organa lokalne samouprave…”.

Plaže Sveti Stefan i Miločer imaće, uglavnom u čoškovima, dio namijenjen javnosti, uz obavezu plaćanja plažnog mobilijara, a mještanima – besplatno. Riječ je o “određenom broju besplatnih setova plažnog mobilijara za mještane”. Ništa određeno. .

Uslovi poravnanja prvi put uvode izričito oslobađanje zakupca od plaćanja renti za završne godine važenja Ugovora, kada bi one moge biti i najveće (2050, 2051 i dio 2052.). To se pravda tako što je zakupac plaćao neke rate i u vrijeme kada su hoteli bili zatvoreni.

Postojeći privremeni objekti biće legalizovani kao trajni, uz mogućnost nadogradnje. O tome više detalja možete naći u tekstu koleginice Branke Plamenac. Dogovoren je i novi investicioni model za hotel Janu Kraljičina plaža. Uslovi poravnanja preciziraju da će novi hotel poslovati po tzv.  mješovitom modelu, koji podrazumijeva da će uz smještajne jedinice, dio kapaciteta biti namijenjen prodaji, kao zasebne stambene jedinice.

Kao izvjesna kompenzacija, uglavnom lokalnom stanovništvu, navodi se uvođenje programa inkluzije lokalne zajednice, zapošljavanja domaće radne snage i korišćenja lokalnih proizvoda. “U okviru hotelske i ugostiteljske ponude koristiti proizvode i usluge lokalnih proizvođača i zanatlija, najmanje jednom godišnje organizovati sajam lokalnih proizvođača i zanatlija; Uložiti razumne napore da omoguće održavanje manifestacija, umjetničkih radionica i drugih sličnih programa… ; Sprovoditi društveno-odgovorne projekte u saradnji sa lokalnim nevladinim organizacijama i mjesnim zajednicama, posebno u segmentima zaštite životne sredine, turizma, kulturne baštine i obrazovanja”.

Uslovi poravnanja, bilo da su konačan dokument ili nacrt, imaju makar jednu zajedničku karakteristiku sa osnovnim Ugovorom od prije 18 godina. Čuvaju tajni o identitetu  zakupaca Svetog Stefana, Miločera i Kraljičine plaže.

Formalni zakupac, kompanija Adriatic Properties je registrovana u Crnoj Gori, ali je njen 100 postotni vlasnik ofšor firma  Aidway Investments Limited registrovana na Britanskim djevičanskim ostrvima. O njima ne znamo ništa. I tako će, izgleda, ostati još neko vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo