Povežite se sa nama

OKO NAS

MINI HIDROELEKTRANE DIVERZIJA NA ŽIVOTNU SREDINU: Profit preči od prirode

Objavljeno prije

na

Investitorima znače unosan posao, ekolozima opasnost za biljni i životinjsk svijet. Riječ je o malim hidroelektranama, kojih je sve više i u Crnoj Gori i u regionu.

Pod njima se podrazumijevaju pogoni sa instaliranom snagom do 10 megavata. U Evropi najviše malih hidroelektrana imaju Italija, Francuska, Španija, Njemačka i Švedska.

Ekolozi upozoravaju da osim buke i vibracija te vizuelnog narušavanja okoline, mini hidroelektrane predstavljaju opasnost za ribe i druge vodene životinje kao i za kompletan biosastav.

Vlada Crne Gore potpisala je, koliko je poznato, ugovore o davanju koncesije za izgradnju 41 male hidroelektrane. Procijenjena vrijednost investicije je 110 miliona eura. Do sada je u Crnoj Gori podignuto sedam malih hidrocentrala.

Najviše ih je u vlasništvu kompanije Hidroenergija Montenegro.

Prema podacima iz prošle godine, planirano je da mini hidroelektrane budu izgrađene u kolašinskoj opštini (11), zatim u mojkovačkoj (osam), beranskoj (10), bjelopoljskoj (dvije) plavskoj (sedam), gusinjskoj (jedna) plužinskoj (dvije) i budvansloj (jedna). Treba da budu instalirane na 27 vodotoka: Bistrica, Šekularska rijeka, Grlja, Murinska rijeka, Komarača, Kaludarska rijeka, Mojanska rijeka, Ljeviša rijeka, Reževićka rijeka…

Trenutno se traži saglasnost za gradnju mini hidroelektrana na vodotocima Peročica, Zlorečica, Trnovička rijeka, Ibrištica i Leverska rijeka.

Ekolozi kažu da male hidroelektrane predstavljaju proporcionalno istu prijetnju za male rijeke kao velike hidroelektrane za velike rijeke. Gubici koji nastaju uništenjem rijeke i njene okoline se novčano nikad ne mogu nadoknaditi. Nepouzdane su i sa aspekta klimatskih promjena.

Oni takođe tvrde da male hidroelektrane nisu isplative za državu, nego isključivo za investitore. Zato uspješno i cvjeta taj biznis.

U to su se uvjerili i mještani više naselja na sjeveru Crne Gore koji su organizovali i proteste protiv gradnje malih hidroelektrana u njihovim mjestima.

Mještani beranskog sela Kaludra pridružili su se protestima iz nekoliko naselja na sjeveru države, koji ne dozvoljavaju bezuslovnu eksploataciju prirodnih resursa, odnosno izgradnju malih elektrana i devastaciju kanjona planinskih rijeka u tom dijelu Crne Gore. Oni, kako je pisao i naš nedjeljnik, brane svoj Kolorado od moćnika i tajkuna.

Kaludrani smatraju da bi izgradnja mini-elektrana u potpunosti narušila prirodni ambijent u dolini njihove Kaludarske rijeke, onako kako je to kompanija Hidroenergija Montenegro uradila u susjednom Šekularu, te da bi to bio svojevrstan ekološki zločin.

U Šekularu je nedavno napravljeno nekoliko mini-elektrana od čega lokalno stanovništvo nema nikakve koristi. Naprotiv. Tvrde da je napravljen ekocid, jer je cijela rijeka zauzeta za proizvodnju struje, odnosno nije ostavljen biološki minimuma za očuvanje flore i faune te nekadašnje planinske ljepotice. A kada je počinjala izgradnja hidrocentrale, investitori su obećali da će brojna sela na tom području živjeti u blagostanju. Mještani tvrde da se iz malih hidrelektrana napravljenih u njihovom selu izvlače milioni eura prihoda, a selo samo trpi štetu.

Preduzeće Hidoenergija Montenegro osnovano je u Beranama prije devet godina. Tada je biznismen Oleg Obradović došao u svoj zavičaj i preko kompanije Hamera Capital sklopio dogovor sa tri opštine o davanju koncesija za izgradnju malih hidroelektrana na njihovim teritorijama, ponudivši im zauzvrat dio akcija u zajedničkoj firmi. Sve se završilo na lijepom obećanju. A Hamera vodu, odnosno struju odavno pretače u novac.

Pedesetak mještana iz andrijevičke mjesne zajednice Konjuhe ne tako davno potpisali su građansku inicijativu kojom su tražili da se preispita odluka o zaključivanju ugovora o koncesiji i izgradnji malih hidroelektrana na vodotoku Mojanske rijeke. Ugovor je sklopljen između Vlade Crne Gore i nekoliko koncesionara, među kojima je i Hidroenergija Montenegro iz Berana.

Iz NVO Perućica mjesecima se javnosti i raznim institucijama obraćaju za spas rijeka Mojanske, Perućice i Zlorečice koje predstavljaju jedan tok, jer je na njemu predviđena izgradnja četiri mini hidroelektrane. Inicirala je donošenje moratorijuma na izgradnju mini elektrana na malim vodotocima u Crnoj Gori.

NVO Perućica je podnijela i krivičnu prijavu Državnom tužiocu, koju je on proslijedio Specijalnom tužilaštvu. Prijava se odnosi na odgovorne u opštini Andrijevica, u Ministarstvu ekonomije, Agenciji za zaštitu životne sredine i Agenciji za zaštitu ličnih podataka i slobodnom pristupu informacijama.

U prijavi smo naveli: ,,Smatramo da se u navedenim radnjama nalaze svi bitni elementi krivičnog djela oštećenja životne sredine iz člana 307, tačka 1,3 i 4 Krivičnog zakonika i to na organizovan način sa ciljem da kao grupa povezanih lica ostvare protivpravnu imovinsku korist i to na beskrupulozan način, nanoseći nepopravljivu štetu prirodi i stanovništvu koje živi u neposrednoj i daljoj okolini”, kaže, u, razgovoru za Monitor Milan Kastratović, jedan od osnivača te nevladine organizacije.

Kao ilustraciju kako se olako odobrava gradnja mini hidroelektrana on za primjer navodi kako se rade elaborati.

,,Šta sve u njima stoji dovoljno pokazuje i to da u njima nema ni pomena zaštićenih životinja kao što su: vidra, velika lasica, ris, tetrijeb, slijepo kuče, dvije vrste smuka, pastramka potočara. Mi iz NVO Perućica kao laici nabrojali smo da na 20 kilometara vodotoka živi preko 25 vrsta divljači, više vrsta orlova, raznih ptica i da ne nabrajamo. Smatramo da takvo bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta ne možete naći u Evropi na tako malom prostoru. Vjerovatno njima ne treba voda, a o ljudima nećemo da pričamo”, kaže Kastratović.

A stručnjaci ovoj svojevrsnoj diverziji na prirodu daju zeleno svjetlo ili se ne oglašavaju.

MILAN KASTRATOVIĆ, NVO PERUĆICA
Ćuti i CANU

MONITOR: Godinama šaljete apele za spas rijeka Perućica i Mojanska, ali niko ne reaguje…
KASTRATOVIĆ: Sve je sakriveno od javnosti, a najbolji dokaz za to je da naši apeli domaćoj javnosti da se obustavi gradnja malih hidroleketrana dobijaju vrlo malu podršku, uglavnom u ličnim kontaktima. Naši apeli preko medija nijesu podstakli ni NVO, koje dobijaju pozamašna sredstva iz naših i stranih fondova, da nas podrže.

MONITOR: Nije reagovala ni Crnogorska akademija nauka i umjetnosti na upozorenja da se gradnjom mini elektrana uništavaju priroda, biljni i životinjski svijet…
KASTRATOVIĆ: Čak i insititucije kao što je CANU ili unevrziteti, koji imaju studijske programe iz oblasti prirodnih nauka i turizma, nijesu pokazali nikakvo interesovanje za uništenje prirode na sjeveru Crne Gore. Dozvolili su da elaborate potpisuju ljudi koji nemaju nikakve naučne reference, pa se postavlja pitanje svrhe postojanja njihovih programa, koji će vjerovatno svoju praksu obavljati na nekim drugim destinacijama.

MONITOR: U okruženju tvrde da su male hidroelektrane veliki i sumnjiv profit. Da li je to slučaj i kad se radi o Crnoj Gori?
KASTRATOVIĆ: Na sceni su dvije statističke prevare. Jedna je smanjenje procenta ugljendioksida u ukupnoj proizvodnji električne energije i druga – ekonomski razvoj područja na kojima se prave mini elektrane. Procenat učešća u ukupnoj proizvodnji ugljendioksida će se svakako smanjiti, ali će količina ugljendioksida ostati ista, pri čemu se zaboravlja da će se gradnjom mini elektrana smanjiti procenat kiseonika. Druga prevara je da će stanovnici koji žive na tom području biti najbogatiji u svijetu, a to što neće imati za iglu i konac da zašiju zakrpu drugo je pitanje. Ipak, i pored svega toga nastavlja se juriš na sve vodotoke i tako će biti dok narod i država ne zaštite svoja prirodna bogatstva od interesa pojedinaca.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

MALE HIDROELEKTRANE PRIJETE RIJEKAMA UPRKOS PREDIZBORNIM OBEĆANJIMA: Vlada razmatra, građani trpe pritiske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani tvrde da ih kazne i optužnice neće obeshrabriti u borbi za život svojih rijeka i prava na životnu sredinu

 

Prošlo je više od deset godina kako su u Crnoj Gori počele da se grade male hidroelektrane. Otpor javnosti i građana je svih ovih godina ogroman.

Najprije zbog toga što lokalna zajednica, koja se u tim krajevima pretežno bavi poljoprivredom, gubi vodu za navodnjavanje i vodu za piće –  izvor života na selu. Drugi razlog je to što od izgradnje malih hidroelektrana imaju korist samo investitori. Oni će izgraditi postrojenje i sva proizvedena struja će biti otkupljena, dok im država uplaćuje podsticaje zbog korišćenja obnovljivih izvora energije. Međutim, proizvedena struja iz tako malih hidroelektrana pokriva dva odsto ukupne potrošnje električne energije u Crnoj Gori, dok građani kroz račune za struju dodatno plaćaju izgradnju ovih postrojenja. Uz to, većina investitora je poslovno povezana sa porodicom Đukanović, odnosno sinom predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, dok su svi povezani sa Demokratskom partijom socijalista (DPS), koja je gotovo 30 godina obnašala vlast u Crnoj Gori.

Pobuna građana vrhunac je dostigla prošle godine. Protesti su počeli u Šavniku zbog koncesija na rijeci Bukovici (od koje se odustalo još za vrijeme prošle vlasti), da bi uslijedilo nekoliko žarišta na sjeveru Crne Gore (Kolašin, Andrijevica, Plav).

Najglasniji su bili mještani Bara Kraljskih i Rečina. Žitelji ovih sela su u više navrata blokirali građevinske mašine investitora, pošto nijesu imali podršku od  institucija – kao na primjer inspekcije, čiji se zaposleni nijesu pretjerano udubljivali u svoj posao. Centar za građansko obrazovanje je krajem jula podnio niz zahtjeva nadležnim institucijama u pravcu obustave eksploatacije rječica u Barama Kraljskim – Crnje, Čestogaza i Ljubaštice, kroz planiranu izgradnju malih hidroelektrana.

„Na bazi jednog od tih zahtjeva, dobili smo Zapisnik inspektora za vode Miloša Vujačića od 30. jula i 3. avgusta, na koji smo uputili prigovor zbog kršenja Zakona o inspekcijskom nadzoru, neutvrđenog činjeničnog stanja na licu mjesta i neobjektivnog postupanja ovog inspektora. Naime, inspektor je bio dužan da razmotri inicijativu CGO-a za pokretanje postupka inspekcijskog nadzora i o tome obavijesti CGO, što nije učinio. Inspekcijski nadzor je urađen na vodozahvatu rijeke Čestogaz, na kojem od 26. jula nema radnika Dekar Energy zbog negodovanja mještana. No, nekim ‘čudom’ se izvršni direktor Dekar Energy našao na licu mjesta 30. jula kada je ovaj inspektor vršio inspekcijski nalaz. Činjenica da inspektor nije obavijestio CGO, kao podnosioca zahtjeva o planiranom nadzoru, niti predsjednika MZ Kraljske Bare, kako bi mještani mogli da prisustvuju i ukažu na prekršaje traženog nadzora, a da je pozvao investitora kao subjekta nadzora na lice mjesta, umanjilo je efikasnost ove kontrole čime je prekršen Zakon o inspekcijskom nadzoru… Kako je moguće da niko od mještana koji su dolazili u vrijeme navodnog nadzora nije tu zatekao lica koja su potpisnici osporavanog zapisnika? Ovo navodi na indicije u falsifikovanje zapisnika”, pojasnili su tada iz ove organizacije.

Dekar energy je kompanija crnogorskog biznismena Momčila Miranovića, supruga tadašnje sekretarke zdravlja i visoke funkcionerke DPS-a Vesne Miranović. Oni u Barama Kraljskim grade u saradnji sa kompanijom Igma Grand, čiji je vlasnik Igor Mašović, brat bivšeg predsjednika opštine Andrijevica (gdje je izgradio najviše mHE) i opštinskog funkcionera DPS-a Srđana Mašovića.

U Rečinama su mještani više puta „lijegali“ pred građevinske mašine kako bi tijelima spriječili radnike kompanije Hydro logistics da dođe do rijeke Skrbuše. Vlasnik te kompanije je Slaven Burzanović, bivši zastupnik poslova u firmi BB Solar, u vlasništvu Blaža Đukanovića. Oni su prije desetak dana ponovo zaustavili mašine da dođu do Skrbuše, tako što su legli ispred njih.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ŠVERC MARIHUANE KROZ CRNU GORU: Kako se dijele milijarde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema ageniciji AP, albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina BDP Albanije. Crna Gora, kao tranzitna i tržišna destinacija, ima svoje mjesto u uhodanom švercerskom lancu

 

Automobil dvojice albanskih državljana koji su početkom ove sedmice sa dvanaest i po kilograma marihuane, upali u pripremljenu policijsku zamku, bio je prava atrakcija u malenoj Andrijevici. Koordinisanom akcijom granične policije, policije Centra bezbjednosti Berane, OB Andrijevica i sjevernog sektora za borbu protiv droge, šverceri su propušteni da iz Albanije uđu u Crnu Goru, a onda su praćeni dok se nisu zaustavili u ovom malenom mjestu.

Upućeni sagovornik Monitora smatra da, s obzirom na to kako je droga bila sakrivena, njihova destinacija nije bila mnogo dalja od mjesta hapšenja. Droga je, naime, u plastificiranim paketima, bila položena na motor, ispod haube automobila.

„Sakrili su je tako ’dobro’, da je pravo čudo kako nisu zapalili i motor i drogu dok su stigli do Andrijevice“, komentariše naš sagovornik.

Albanski državljani su uhapšeni i predati tužiocu i vjerovatno će završiti u zatvoru, ali je pitanje koliko je njihovih kolega prošlo prije toga. I dokle su sve stizali. Sa ovako malim količinama, vjerovatno ne daleko. „Ovo su obično količine koje završavaju na crnogorskom tržištu, gdje je albanska marihuana vrlo cijenjena. I ne samo u Crnoj Gori, nego je takozvana albanka poznata i cijenjena i u Zapadnoj Evropi. Crna Gora je, tako, i tržište i tranzit“, objašnjavaju nam sagovornici.

Upećatljiv je bio komentar, ostavljen  ispod vijesti o hapšenju na jednom od ovdašnjih portala, u kome autor  kaže kako je negdje „mora“ prošla tona maruhuane, kada je ovdje palo desetak kilograma.

Dobro obaviješteni izvori Monitora navode da se proizvodnja marihuana u Albaniji, nakon nedavnog rata policije i mafije u toj zemlji, u velikoj mjeri preselila na granicu između Albanije i Crne Gore, u zabačeno planinsko selo Hoti, odakle se jednim dijelom, preko Skadarskog jezera, prenosi i kroz Crnu Goru.

Izmir Hebovija, sa nadimkom Shkodran, ili Skadranin, bio je ranije glavna albanska veza za Crnu Goru, odnosno za trgovinu sa Tuzima i Božajama”, kaže Monitorov izvor. Prema njegovim riječima droga iz Albanije ide u nekoliko standardnih i ustaljenih švercerskih pravaca. Jedan od njih je od Drača i Valone, gliserima do Italije. Drugi pravac je od Valone do Šibenika u Hrvatskoj, odakle brodovima produžava za Veneciju. „Treći put je preko Crne Gore. Osim preko Skadarskog jezera, vrijedni tovari ulaze preko Božaja, odnosno Sukobina, a zatim idu na Debeli brijeg. Kod prenosa droge većinom se koriste automobili sa prepravljenim dnom, ili se droga krije u krovnom tapacirungu, kao i u instrumental tabli. Većinu kurira predstavljaju mladi albanski bračni parovi, mada je bilo slučajeva da i stariji ljudi za dobru naknadu prenose skank.”

O razmjerama proizvodnje i šverca droge govore i podaci američke agencije AP. Prema ovoj ageniciji albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u tržišnoj vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina bruto društvenog proizvoda Albanije.

Prema podacima Ujedinjenih nacija globalna vrijednost ilegalne trgovine marihuane je 140 milijardi dolara. Monitorov izvor podsjeća da je Meksiko najveći proizvođač marihuane za tržište Sjedinjenih Američkih Država. Tome u prilog govore i podaci o postojanju više podzemnih tunela na granici ove dvije države. Posljednji podzemni tunel dužine četiristo metara, koji je spajao dva ilegalna magacina s jedne i druge strane granice, otkriven je prije par godina, i tada je odjednom zaplijenjeno 17 tona marihuane.

Koliko je trgovina ovom drogom na Balkanu isplativa govore podaci da je balkansko tržište narkoticima posljednje dvije decenije zatrpano albanskom „travom“.  Najkvalitetnija marihuana u Albaniji košta 2.000 evra po kilogramu, a samo na siromašnim tržištima u ovom regionu, u Skoplju, Podgorici, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu prodaje se za 5.000 evra po kilogramu.

Monitorov policijski izvor otkrio je da skank u Albaniji rade četiri mafijaška klana.

„To su porodice Kula, Abazi, Borci i Brokaj. Dok se Abazi bave samo skankom, ostali klanovi rade i druge ilegalne poslove. Klan Kula uz narkotike na tržište Italije švercuje i oružje. Klan Borci osim skanka drži na jugu Italije primat u organizovanju lanca prostitucije. Članovi klana Brokaj su bivši političari i članovi albanske obavještajne agencije Sigurimi. Oni kontrolišu sjedište crne berze u  Švajcarskoj, u Bernu i Bazelu. Zanimljivo je da oni imaju i zaštitni znak na svojim pakovanjima skanka. To je slika kamile, po čemu je droga porodice Brokaj poznata pod nazivom kamila skank”, priča ovaj dobro obaviješteni izvor.

U svjetlu finansijskih podataka o poslovima sa marihuanom i skankom koji imaju industrijske razmjere, jasno je da svoj interes lako pronalaze i crnogorske kriminalne grupe. Prekogranična kriminalna bratstva opstaju čak i pod velikim pritiscima EU da se proizvodnja i šverc ove droge zaustave ili podvedu pod kontrolu. Taj pritisak će na Crnu Goru, koja ime pretenzije da u region predvodi pristupne pregovore sa EU, sigurno biti sve jači i jači. Evropa se neće zadovoljiti fotografijom nekog automobila u Andrijevici sa dvanaest kilograma marihuane.

Uprava policije se povodom slučaja zapljene marihuana kod albanskih državljana na putu kroz Andrijevicu nije zvanično oglašavala. Tako je ostalo nepoznato gdje su šverceri ušli u Crnu Goru. Oni su to mogli učiniti preko zvaničnog graničnog prelaza Grlja kod Gusinja, na novom putu prema Skadru, preko planinskog prevoja Tamara i zatim dolinom Cijevne. Ali, isto tako šverceri, ovi uhvaćeni i drugi neuhvaćeni, u Crnu Goru ulaze ilegalnim putem iz Albanije, preko sela Vusanja pa do Gusinja.

Monitor je više puta otvarao priču o ilegalnim putevima kojima se iz susjednih država može ući u Crnu Goru ili izaći iz nje, mimo zvaničnih graničnih prelaza. I to je ono što će nove crnogorske vlasti morati da stave pod kontrolu. Ti putevi predstavljaju javnu tajnu i za njih zna svaka obavještajna služba u regionu. Znaju to i iz Evropske unije, koja će tražiti da se ti putevi ili potpuno zatvore, ili stave pod potpunu kontrolu granične policije i carinskih organa.

Njihov zahtjev će, sasvim sigurno, biti da se svi poznati ilegalni putevi droge preko Crne Gore potpuno blokiraju. Prethodne vlasti nijesu imale političku volju da to urade. Za nove vlasti to je obavezan domaći zadatak u pregovaračkim poglavljima 23. i 24. Nije problem zaustaviti jedan automobil sa nekoliko kilograma, već šlepere koji prevoze tone narkotika prema državama EU.

A iza ovih poslova ne stoje piljari poput dvojice uhvaćenih švercera, već neki od namoćnijih kriminalnih grupacija u regionu. Crnogorskih, albanskih, bosanskih, srbijanskih, kosovskih ili hrvatskih. Koje, međusobno, bolje sarađuju nego zemlje iz kojih potiču.

Tufik SOFTIĆ 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ISTRAŽIVANJE NVO ROMSKA ORGANIZACIJA MLADIH PHIREN AMENCA: Romi, zagonetka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa, pokazalo je istraživanje NVO Phiren Amenca. Rezultati su turobni, i posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura

 

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa. Muk. Nije im poznato. Kao i da ne bitišu u zajednici sa njima.

To je pokazalo istraživanje Upoznatost podgoričkih srednjoškolaca/ki sa istorijom, jezikom i kulturom Roma, koje je NVO Romska organizacija mladih Phiren Amenca realizovala u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Odakle potiču Romi? U kojem vijeku su došli u Evropu? Od kada žive u Crnoj Gori i koje grupe postoje? Najveći procenat anketiranih učenika srednjih škola ne zna odgovore na ta pitanja. Čak oko 77 odsto ne zna odakle su Romi, dok je ostatak u nedoumici da li su iz Indije ili Egipta. Devet od deset anketiranih srednjoškolaca/ki ne zna kada su došli u Evropu. Oni koji raspolažu saznanjem koliko dugo Romi žive u Crnoj Gori, mogu da se prebroje prstima na obje ruke, jer čak 94 odsto anketiranih ne zna, a gotovo apsolutna većina, 98,2 odsto ni koje sve grupe Roma žive u Crnoj Gori. Ispod jedan odsto je navelo da na prostoru naše države ima Egipćana, muslimana, pravoslavaca i Aškalija.

Ti rezultati su turobni, i pokazuju razočaravajuće nizak stepen poznavanja i razumijevanja postojanja romske nacionalne manjine u Crnoj Gori. Oni su posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura. „Zakonski okvir je osnova poboljšanja uslova za prosperitet romske populacije, ali djelovanje u ovom pravcu mora nadilaziti oslanjanje na zakon. Adekvatnim obrazovanjem koje odlikuju nastavni sadržaji o različitim kulturama i rasama stvaraju se uslovi za individualni razvoj i očuvanje identiteta, solidarnost unutar i između generacija, kao i solidarnost prema marginalizovanim grupama”, zaključuju iz NVO Phiren Amenca.

Kako napominju iz te organizacije, Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju je predviđen i slobodni nastavni plan i program, u okviru kog nastavnici treba da, u saradnji sa lokalnom zajednicom, mrežom roditelja i djecom, problematizuju ona pitanja koja su socijalno osjetljiva. „Potrebno je da učenje o manjinama postane sastavni dio kurikuluma sa jasnim ciljem umanjivanja etničke distance. Školski sistem takođe treba da obezbijedi politiku podsticaja i omogući da pripadnici većine mogu učiti jezik manjine i time unaprijediti uslove sporazumijevanja, poslovne saradnje i obrazovne okvire za romsku populaciju”, savjetuju iz NVO Elvisa Beriše.

Podgorički srednjoškolci ne poznaju ni značenje termina Cigan. Najviše njih je zaokružilo mogućnost ne znam, 62,7 odsto, a onih koji su odgovorili da je to sinonim za Roma ima 21,8 odsto. Ostatak se podijelio između opcija pogrdan naziv za Rome, crn, prljav, nedodirljiv, siromašan, onaj koji nema stalno mjesto boravka, lopov i nekulturan.

Ni odgovor na pitanje koliko je Roma stradalo tokom Drugog svjetskog rata i zbog čega, nije poznat učenicima srednjih škola u Podgorici. U najvećem procentu, njih 87,4 odsto, izjavilo je da ne zna.

Kojeg datuma se obilježava genocid nad Romima, ubjedljiva većina, 98,3 odsto – ne zna.

Kada se obilježava Svjetski dan Roma? Šta Romi obilježavaju 16. maja? Koje su slave u romskoj kulturi i tradiciji? Koje godine i gdje je organizovan Prvi svjetski Kongres Roma i koje su važne odlike na njemu usvojene? Koji je naziv romske himne, a koje su boje zastave i šta znače? To su pitanja na koja poznavanje odgovora djeluje kao impozantno naučno dostignuće, ako je zaključivati na osnovu istraživanja. A ne bi smjelo da bude.

Jedan je stav posebno zapanjujući. I nadasve alarm, da se zapitamo u kakvoj sredini odrastaju naša djeca. Na pitanje da li bi imali nešto protiv da im pripadnik romske populacije bude bračni partner ili član porodice, preko 75 odsto ispitanika je odgovorilo potvrdno. U slučaju da se radi o komšiji, šefu, profesoru ili predsjedniku države, nemaju ništa protiv. Kako se to unaprijed odlučuje u koga ćemo se zaljubiti i koga ćemo voljeti? Kakvu ulogu tu igra nacionalna pripadnost? Može li se to racionalizovati?

To što je bio Rom, nije nam smetalo da zavolimo Čarlija Čaplina, čovjeka svijeta, najveću zvijezdu nijemog filma u Holivudu, kome je 1975. godine čak i engleska kraljica Elizabeta II dodijelila čin viteza, kao jednom od najzaslužnijih građana Velike Britanije.

Ni Ronija Vuda, gitaristu legendarnih Roling Stonsa. Pablo Pikaso, jedan od najistaknutijih slikara, vajara, crtača i grafičara 20. vijeka, osnivač kubizma, ponosno je isticao svoje romsko porijeklo. Džon Banjan, engleski pisac čije je djelo Hodočasnikova putovanja, poslije Biblije, jedno od najprevođenijih, takođe je bio Rom. Ni Sonji Kovaljevskoj, prvoj velikoj ruskoj matematičarki, prvoj ženi profesorki Sjeverne Evrope i prvoj urednici naučnog časopisa, to što je Romkinja nije joj smetaloda pokori svijet.

Niko za njihovu nacionalnost nije mario.

Zašto onda o jednima govorimo s ponosom i ljubavlju, a o drugima kao o prosjacima, vječitim gubitnicima, prljavcima?

Vrijeme je da se zapitamo na kakvim osnovama gradimo antifašističko i antirasističko društvo. Smije li to biti ono u kom se na osnovu nacionalnosti određuje koga ćemo voljeti? Istinsko življenje evropskih vrijednosti naša je, nikad očiglednije, nasušna potreba.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo