Povežite se sa nama

OKO NAS

SJEVER: NEVALORIZOVANI RESURSI PITKE VODE: Pored vode žedni

Objavljeno prije

na

Izvorišne vode na sjeveru Crne Gore nijesu ni izbliza valorizovane kako bi trebalo da budu zbog domaćih potreba, ali i privlačenja stranih investitora. Fabrike flaširane vode do sada su otvorene jedino u Kolašinu i Šavniku, dok na teritoriji drugih vodom bogatih opština na sjeveru države nema baš ni jedne.

U Crnoj Gori ukupno radi sedam fabrika koje godišnje mogu da proizvedu 350 miliona litara flaširane vode. Ipak, kako je nedavno prenio Radio Slobodna Evropa, ukupna godišnja proizvodnja iznosi svega 22 i po miliona litara, što je svega petnaest posto ukupnih kapaciteta.

Istovremeno se ukazuje na činjenicu da je domaće tržište preplavljeno flaširanim vodama iz uvoza, koji pokriva preko 60 posto ukupnih potreba Crne Gore.

Tokom prošle godine, u Crnoj Gori je proizvedeno 22 i po miliona litara flaširane vode, dok će podaci za ovu godinu biti poznati tek po realizaciji završnih obračuna. Već sada se zna da je uvoz još veći nego ranijih godina.

RSE prenosi da se za prvih devet mjeseci odlilo sedam i po miliona eura za kupovinu 33 i po miliona litara vode izvan Crne Gore, a istovremeno su proizvodnju zaustavile dvije domaće fabrike, od kojih je i jedan jedini proizvođač gazirane mineralne vode u zemlji, bjelopoljska Rada.

Apsurdnost ovakve situacije najbolje se pokazala u Beranama kada je ovaj grad zbog novembarskih poplava i oštećenja gradskog vodovoda ostao do ovih dana bez vode za piće. Prvih nekoliko dana nakon elementarnih nepogoda pitke vode nije bilo ni u prodaji, da bi tek kasnije beransko tržište preplavile dobrim dijelom vode iz uvoza.

Sve to ne bi bilo zanimljivo kada se ne bi znalo da je samo na području opština Berane, Andrijevica i Petnjica katastarski registrovano preko tri hiljade izvora pitke vode, od kojih nijedan, ne računajući one koji su iskorišteni za vodovode, nije industrijski valorizovan.

U ovakvoj situaciji na „specifičnoj težini” dobio je i nestanak kapitalnog dokumenta pod nazivom Katastar izvorišnih voda na području opština Berane, Andrijevica i Petnjica, koji je sačinjen prije trideset godina.

Riječ je o dokumentu koji je čuvan više od četvrt vijeka, sa željom da jednom bude iskorišćen u komercijalne svrhe, da bi nestao iz arhive bivšeg opštinskog Sekretarijata za poljoprivredu. Originalni dokument je najvjerovatnije ukraden, a tretira se da je stradao u požaru, kada je izgorio poslovni centar Evropa, iznad kojeg su se u to vrijeme nalazile prostorije ovog Sekretarijata.

Načelnik Sekretarijata za poljoprivredu u Beranama Ranko Šćekić kaže da je vrijednost ovog dokumenta bila neprocjenjiva i da o tome svjedoči i činjenica da je dugo nosio oznaku ,,vojna tajna”.

Ovaj poljoprivredni inženjer podsjeća da je katastar izvorišnih voda svojevremeno izradio tadašnji Zavod za urbanizam i projektovanje iz Ivangrada, i da je kao vrlo vrijedan dokument čuvan u resornom Sekretarijatu više od trideset godina.

,,U tom obimnom dokumentu, koji je nastao kao plod dvogodišnjeg terenskog rada, dati su podaci za tri hiljade izvora na području sadašnjih opština Berane, Andrijevica i Petnjica o kapacitetu i temperaturi vode u četiri godišnja doba, nadmorskoj visini, načinu prilaza, široj i užoj lokaciji, geološkom sastavu okoline, mogućnosti kaptiranja, kao i mogućnosti eventualnog zagađivanja”, kaže Šćekić.

On dodaje da su sva izvorišta vrlo precizno locirana, i da je uz te podatke bila priložena skica i topografska karta na kojoj su ucrtani.

,,Svako izvorište je bilo ispitano u pogledu fizičke, hemijske i bakteriološke ispravnosti vode. To je jedino što bi trebalo ponoviti, a svi ostali podaci su trajno precizni”, dodaje Šćekić.

Upravo na osnovu ovog dokumenta utvrđeno je da na području terena koji je istraživanjem obuhvaćen postoji najmanje trideset izvora pitke vode koji zadovoljavaju sve kriterijume da bi mogli da se koriste u komercijalne svrhe, odnosno koji su kapaciteta od pet do 50 litara u sekundi.

On posebno ukazuje na situaciju koja je nedavno zadesila Berane i na značaj koji bi imalo postojanje makar jedne fabrike vode.

,,Da je postojala fabrika vode u Beranama, ne bi bili u situaciji u kojoj smo se našli, da čekamo da nam voda za piće stiže cistijernama iz primorskih gradova. Samo jedna jedina fabrika podmirila bi potrebe čitavog grada”, kaže Šćekić.

Ovaj čovjek od struke objašnjava da bi za ponovnu katastrasku registraciju izvorišta bilo potrebno mnogo vremena i truda, što je u sadašnjim uslovima skoro neizvodivo.

Situaciju s nedovoljnim korišćenjem čak i postojećih fabrika vode u Crnoj Gori za RSE komentarisala je nedavno sekretar Odbora za poljoprivredu i prehrambenu industriju Privredne komore Crne Gore Lidija Rmuš. Ona je kazala da je uočljivo da trgovački i ugostiteljski sektori u Crnoj Gori ne daju odgovarajući tretman domaćim vodama.

„Domaće vode trebalo bi da budu zastupljenije u prodavnicama i ugostiteljskim objektima, ne samo zato što je riječ o crnogorskim proizvodima već i zato što je riječ o zaista kvalitetnom i cjenovno konkurentnom proizvodu”, izjavila je Rmuš.

Ona je ukazala i na mogućnost postojanja nelojalne konkurencije na tržištu flaširane vode, odnosno da veliki međunarodni igrači uslovljavaju domaće trgovce i ugostitelje da, ako žele njihov glavni proizvod, moraju da kupe i njihovu flaširanu vodu.

„Međutim, još niko se nije zvanično žalio, što je neophodno da bi se pokrenuo postupak”, kazala je Rmuš za RSE.

Neki od vlasnika domaćih fabrika ukazuju da je nezainteresovanost države jedan od najočiglednijih problema za industriju flaširane vode, i da ne postoji nijedan element podrške poljoprivrednoj proizvodnji kojoj industrija vode pripada, zbog čega su sve postojeće fabrike vode u Crnoj Gori u problemima.

Vjerovatno se nezainteresovanost države ogleda i u činjenici da je nekoliko fabrika vode locirano samo u Kolašinu i Šavniku, dok na velikom prostoru od Gusinja na krajnjem sjeveroistoku pa sve do Pljevalja na krajnjem sjeverozapadu države, i pored na stotine najkvalitenijih izvora velikog kapaciteta, nema ni jedne fabrike za flaširanje vode.

Slična ili istovjetna priča o neiskorištenim resursima, kao u Beranama može se čuti u Bijelom Polju, Plavu, Andrijevici, Gusinju, Rožajama. Država još uvijek nije ni industrijski ni turistički valorizovala čak ni Alipašine izvore i Vrelo Ibra. To je mjera brige za ravnomjerni regionalni razvoj.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo