Povežite se sa nama

OKO NAS

KUĆA RISTA STIJOVIĆA JOŠ ČEKA REKONSTRUKCIJU: Muzej ili fatamorgana

Objavljeno prije

na

Krajem juna su predstavnici Sekretarijata za kulturu i sport, Agencije za izgradnju i razvoj Podgorice koja je investiror, te Muzeji i galerije Glavnog grada, sazvali konferenciju kako bi predstavili Idejni projekat rekonstrukcije kuće Rista Stijovića. Projekat je dopao arhitekti Aleksi Dajoviću iz firme Civil inženjer. Tada je javnosti objašnjeno da će kuća ovog velikog vajara i skulptora biti pretvorena u izložbeni prostor i muzej. Pošto je prošlo pola godine kontaktirali smo iste te ustanove kako bi saznali da li se krenulo u realizaciju i – naišli na muk. Na pitanja da li su raspisali tender za izvođače radova i koliko bi obnova trajala – nema preciznog odgovora.

Ovaj scenario je već viđen. Iz budžeta Glavnog grada je 2008. godine izdvojeno 500.000 eura za isti projekat. Tada je pobijedilo idejno rješenje projektantske kuće Dea iz Podgorice. Četiri godine kasnije, 2012. je opet bilo izdvojeno 100.000 eura za rekonstrukciju, ali kuća nije stigla na red. Iz PG biroa su tada tvrdili da će radovi biti gotovi do 2014. – kada se navršavalo i sto dvadeset godina od rođenja ovog velikana. Ništa. A umjesto proslave jubileja, Komunalno je te godine, prema tvrdnjama stanovnika ove ulice, skinulo i kameno spomen-obilježje kako se ljudi ne bi sablažnjavali nad stanjem u kome se nalazi kuća.

,,Ljudi su se sprdali kad su prolazili, pa je neko došao da to skine. Mislili smo da je neko ukrao, ali nije. Ostalo je samo postolje”, priča pedesetogodišnjak koji stanuje u Staroj Varoši. Ovog ugostitelja od ruine dijeli samo zid. „Ako se kuća renovira i meni će biti bolje”. Ipak, sa ironijom primjećuje da je mogućnost da se to desi početkom sljedeće godine, ista kao i ta da će kad ostari imati pristojnu penziju. On kaže da je problem i to što pola ove ulice čine ruine, pored kojih nije bezbjedno prolaziti, a o tome niko ne govori.

Do Stijovićeve kuće, nalaze se ruine nekadašnje kuće Zečevića, a obje su, po riječima sugrađanina, u katastrofalnom stanju. ,,Pune su smeća, šuta, dasaka, djelovi zida otpadaju sami od sebe sa obje kuće. Komunalno je moglo, bar, doći s kamionom, pokupiti smeće koje se nagomilalo u dvorištima i unutar temelja tih kuća. Mogli su očistiti i poslije to zabarikadirati daskama ili nečim drugim”, pričaju stanovnici Stare Varoši.

,,Ljetos su dolazili turisti iz Dubrovnika kako bi obišli Sat kulu i Staru Varoš. Dio vodičeve rute je bila i ova ulica jer se njom dolazi do restorana Dvor. Zastajali bi zbunjeni kad bi vidjeli kuću Rista Stijovića koja je uvrštena u spomenik kulture i cijelu ulicu. Požurivali su turiste da prođu što brže kako im se ne bi što obrušilo na glavu”, priča vlasnik jedne radnje u ovoj ulici.

I on je sumnjičav prema novim obećanjima rekonstrukcije, jer im Opština, kako kaže, tu rekonstrukciju obećava više od dvadeset godina. Upoznao je Stijovića kao tridesetogodišnjak, dok je radio na postavkama izložbi u Galeriji Nesvrstanih u Beogradu. ,,Tada je Stijović imao oko šeydesetak godina. Bio je miran, povučen čovjek. Poslije rata je rijetko dolazio u Podgoricu”.

Ono što se vidi sa ulice od kuće Rista Stijovića je, objašnjava on, bila samo ljetnja kuhinja. ,,Unutrašnje dvorište ima bar šesto kvadrata, i bilo je lijepo sređeno. Poslije je to preuzela država, koja nije brinula o tome, niti to čuvala, a ljudi su dolazili i odnosili djelove pločnika, kamena, drveta, namještaja… Našom nebrigom je ta kuća dovedena do stanja u kome je”.

Arhitekta Aleksa Dajović iz firme Civil inženjer, koja je dobila projekat rekonstrukcije, za Monitor tvrdi da bi radovi na rekonstrukciji trebali početi tokom januara 2017.

Kaže da je planom predviđeno potpuno rušenje kuće i njena ponovna izgradnja od istog materijala u istom gabaritu i veličini. Enterijer bi po zamisli Dajovića odisao duhom predratne Podgorice. Dvorište koje ima oko sedamsto kvadrata, će obilovati zelenim površinama sa stazama i replikama Stijovićevih djela većeg formata, koja se nalaze u Beogradu i Zagrebu. ,,Biće natkriveno vinovom lozom, po ugledu na starovaroška dvorišta. A jedan dio tog dvorišta će biti pretvoren u galeriju”, objašnjava arhitekta. Tim projektom je predviđeno da galerija bude otvorena cijelom svojom dužinom prema dvorištu, koji na taj način čine jedinstvo.

Dajović kaže da su ga svedenost i nenametljivost kojom odišu Stijovićevi radovi vodili u projektovanju. ,,Risto Stijović je bio vajar ljudske intime. Njegove skulpture odišu blagošću, smirenošću i kontemplacijom”.

No za sada su to samo planovi. Dajović ipak insistira da rekonstrukciju Stijovićeve kuće nećemo čekati koliko i na početak realizacije Gradskog pozorišta. Podsjeća i da u Podgorici imamo i kuću Duška Vukotića, jedinog jugoslovenskog oskarovca i velikog reditelja, koja se nalazi u blizini nekadašnjeg Kina Kulture i koja bi se na neki način trebala valorizovati.

Vrijeme je da Stijović, veliki vajar, dobije galeriju koju je već jednom imao u nekadašnjoj Liri, a sada Karveru. Ne treba podsjećati da Beograd i Zagreb imaju stalne postavke njegovih djela.

I Podgorica mu duguje bar toliko.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DECENIJSKA NEBRIGA O JEDNOJ OD NAJLJEPŠIH KOLAŠINSKIH STARIH ZGRADA: Kuću Marića zaobilaze i prolaznici i inspekcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zbog nebrige države i opštine, „Kuća Marića“ sada je objekat čije rušenje svi priželjkuju. Uklanjanjem tog objekta nestaće ruina i opasnost za prolaznike iz najužeg centra grada, ali, prije svega, vrijedan dio kolašinskog arhitektonskog nasljeđa

 

Umjesto da bude značajn dio arhitektonskog nasljeđa, zgrada „starog Sreskog suda” u Kolašinu, deceniju već, velika je opasnost za pješake i vozila u najužem centru grada.  Prošlo je skoro 10 godina otkako je Sekretarijat za urbanizam naložio da se obavi vještačenje i utvrdi stabilnost tog objekta, poznatog i kao „kuća Marića“,  u Ulici  Boška  Rašovića.  Institut za razvoj i istraživanje u oblasti zaštite na radu  iz Podgorice, prije pet godina, ocijenio je da zgrada, zbog stanja u kojem se nalazi, predstavlja opasnost za ljude, susjedne objekte i bezbjednost saobraćaja. Iz Instituta su konstantovali i da su troškovi radova rekonstrukcije premašili one za rušenje objekata i izgradnju novog. Rekonstrukcija više nije moguća, a na rušenje koje, sada već, svi priželjkuju, godinama se čeka.

U međuvremenu, radnici Komunalnog preduzeća nekoliko puta su uklanjali djelove građevine, koji su visili i prijetili da povrijede prolaznike ili oštete vozila. Sve to vrijeme zgrada je obilježene crvenom trakom,  odnosno, zaštitnom ogradom, kao „vizuelno upozorenje na opasnost”. Objekat je trenutno u takvom stanju da vjerovatno neće izdržati nalete vjetra tokom zime  ili prve proljećne kiše.  U širokom luku zaobilaze ga i prolaznici, ali i nadležne inspekcije.

Kako kažu u Opštini, ograđivanje, to jest, ograničavanje pristupa zgradi, prvi put je učinjeno 2018. godine, nakon što je urbanističko-građevinska inspekcija Ministarstva održivog razvoja i turizma kontrolisala objekat. Preostalo je da država odluči šta da radi sa ruinom u centru. Dalje od toga se nije odmaklo, a  to bio jedini  put kad je nadležna inspekcija obišla „stari Sreski sud“.

Bivšem Ministarstvu održivog razvoja i turizma nije se žurilo da riješi  problem polusrušene zgrade. Brojni apeli odbornika lokalnog parlamenta, građana, a i nekoliko puta ponovljene incijative Turističke organizacije (TO), kojim je traženo uklanjnje tog i sličnih objekata, ostali su bez odgovora.  Prema zakonu,  Opštini su, kažu u lokalnoj vlasti,  „vezane ruke”, pa se sve minule godine čeka na potez države.

Ne žuri se, očigledno, ni sadašnjem Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma niti Direktoratu za inspekcijske poslove i licenciranje. Na te dvije adrese, još u maju minule godine, pisao je predsjednik Skupštine opštine (SO) Kolašin Milan Đukić, tražeći hitan inspekcijski nadzor nad „kućom Marića“

On je upozorio da je zgrada „velika opasnost u samom centru“ i tražio hitnu intervenciju nadležnih inspekcija. Podsjetio je da Zakon o planiranju i izgradnji objekata nalaže da vlasnik sam ukloni objekat ukoliko je dotrajao.

Zgrada u kojoj je nekada bio smješten Sreski sud, građena je,  najvjerovatnije,  1907. godine, u duhu secesije. Među onim zgradama je čiji su projektanti ostali anonimni. Kako je zapisala kustoskinja zavičajnog muzeja Draginja Kujović: … „arhitektonsko rješenje objekta nagovijestilo je siguran  raskid sa tradicionalnim graditeljskim konceptima tog podneblja“.

Prodata je prije desetak godina podgoričkom preduzeću čiji je vlasnik Nebojša Bošković, za 120.000 eura.  Zbog poslovnih problema i sukoba sa zakonom  novi vlasnik nije nikad započeo rekonstrukciju tog objekta. A država i opština nijesu  našle način da ga natjeraju na brigu o jednoj od najljepših i najstarijih kolašinskih zgrada.

U listu nepokretnosti objekat se sada vodi kao „poslovna zgrada u vanprivredi“. Zvanični vlasnik zgade je podgoričko preduzeće K Distribution doo. Upisana je i hipoteka u iznosu od 640.000 eura u korist Holdco east iz Podgorice.

Bošković je kupio još jednu kolašinsku staru zgradu, nekada vlasništvo FK Gorštak, za 80.000 eura. I ta zgrada sada predstavlja ruglo grada. Gotovo ništa nije ostalo od nekadašnjeg sjaja tog za lokalnu istoriju, ali i kulturu, vrlo bitnog objekta, građenog 1920. godine. Prvi put se pominje 1930. kao Grand hotel.  Sredinom 30-ih godina prošlog vijeka Grand hotel postaje hotel Boškovića. Taj objekat je bio centar života Kolašina između dva svjetska rata.

Tokom cijelog mandata aktuelne kolašinske vlasti ponavljale su da „centar Kolašina ne smije imati ruševine“.  Aktuelna i bivše vlasti u tom gradu, takođe, više puta su nagovještavle da bi trebalo zaštiti najstarije kolašinske objekte. Te ideje sporadično su nalazile mjesto i u strateškim planovima razvoja. Sve je ostalo na riječima. U međuvremenu, pod naletom novog investicionog talasa, Kolašinu, tvrdi „struka“, prijeti opasnost da izgubi svoju arhitektonsku prepoznatljivost, koju je dugo čuvao.

Gradu prijeti ogromna opasnost i od neplanske urbanizacije. To je bilo upozorenje sa konferencije o intenzivnom integralnom pristup razvoju Kolašina, koja je održana u oktobru minule godine. Arhitekta prof. dr Rifat Alihodžić tada je rekao da što hitnije treba formirati nezavisno stručno tijelo koje bi bi pratio cijeli proces – od izrade planske dokumentacije do relizacije. Ukoliko se gradnja otme kontroli, kaže on, „Kolašin bi uskoro mogao postati Zlatibor”.

Alihodžić je podsjetio i na arhitektonski značaj Spomen-doma, koji je, kako tvrdi, dragulj i zbog kojeg bi mnogi došli u Kolašin. On predlaže rekonstrukciju tog objekta. Ni ta zgrada još nije na listi prioriteta ni države ni Opštine.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

RUDNIK UGLJA BERANE I DALJE BEZ PROIZVODNJE: Samo obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako trenutno stvari stoje Rudnik mrkog uglja u Beranama i u ovu godinu ulazi bez ikakve čvrste garancije da će se iznaći rješenje za ponovno aktiviranje jame Petnjik, zbog čega će oko stotinu pedeset bivših rudara i dalje vrijeme provoditi na birou rada

 

Umjesto obećanog pokretanja proizvodnje i ponovnog zapošljavanja u firmi iz koje su se preselili na biro rada, beranski rudari su pred novogodišnje praznike, zahvaljujući svojoj bivšoj koleginici, sada poslanici Jovanki Bogavac (PZP), na poklon dobili amandman koji im garantuje da će biti obuhvaćeni zakonom o ostvarivanju prava na finansijsku pomoć radnicima koji su bili zaposleni u privrednim društvima u sektoru rudarske i metalske industrije.

Ministarstvo ekonomskog razvoja (MER) prihvatilo je, naime, amandman poslanice Bogavac da se i rudari koji su radili u Rudniku mrkog uglja u Beranama ne izostave iz ovog zakona.

,,Razlozi za podnošenje ovog amandmana je što je članom 3 iz sektora rudarstva izuzeta podzemna eksploatacija uglja kao najkopleksnija djelatnost i najugroženija evropskim propisima kojima se djelimično uticalo na gašenje Rudnika podzemne eksploatacije uglja u Beranama. Rudari rudnika mrkog ugija u Beranama radili su u najtežim uslovima, 200 metara ispod zemlje, svakodnevno ugrožavajući svoj život i zdravlje uz skromne zarade. Jedan dio rudara je primio otpremnine u iznosu od tri prosječne zarade ili otpremnine preko Fonda rada, a zbog neuplaćenih poreza i doprinosa, mnogi nisu bili u mogućnosti da ostvare pune ili bilo kakve penzije”, obrazložila je Bogavac.

Ona je kazala da ima puno invalida rada koji su korisnici izuzetno skromnih invalidskih naknada.

,,Kako su se za rudare beranskog rudnika uvijek prihvatala zakonska rješenja kao i za Rudnike podzemne eksploatacije boksita u Nikšiću, kako za uslove za penzionisanje rudara pod povoljnijim uslovima, beneficirani staž i mnoga druga, jedino je logično da se i pri donošenju ovog Zakona ne preskoče rudari podzemne eksploatacije uglja kao jedne od socijalno najugroženijih djelatnosti”, kazala je Bogavac.

Kako trenutno stvari stoje Rudnik mrkog uglja u Beranama i u ovu godinu ulazi bez ikakve čvrste garancije da će se iznaći rješenje za ponovno aktiviranje jame Petnjik, zbog čega će oko stotinu pedeset bivših rudara i dalje vrijeme provoditi na birou rada.

Nezaposleni beranski rudari slažu se sa konstatacijom da je neprimjereno što država nije prepoznala probleme koji su pratili dešavanja u njihovom kolektivu.

Više od amandmana, koji je svakako dobar, oni bi se, kako kažu, obradovali da je ministar Jakov Milatović, kada je nedavno posjetio Berane, obišao njihovu kompaniju i iznašao rješenje za nepremostivi problem koji se ogleda u tome kako i o čijem trošku prebacivati iskopani ugalj do Termoelektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o preuzimanju svih zaliha crnog zlata.

,,Nismo mogli da vjerujemo da ćemo i ovu godinu dočekati na birou rada. Tim prije jer smo mislili da će država prepoznati značaj beranskog rudnika. Očigledno  smo se prevarili, jer sem obećanja ništa nije urađeno da jama Petnjik ponovo proradi, iako je za tako nešto postojala mogućnost, samo da je Vlada htjela da na pravi način razmotri zahtjeve rukovodstva rudnika i izdvoji sredstva za prevoz uglja od Berana do Pljevalja”, kažu rudari.

Oni podsjećaju da je u drugoj polovini jula prošle godine, prilikom posjete Beranama, premijer Zdravko Krivokapić izjavio da Rudnik Berane treba da radi i doprinosi termoelektrani Pljevlja, ,,onoliko koliko će ta termoelektrana raditi”, a da će kroz zapošljavanje do stotinu dvadeset radnika sigurno biti zbrinuto oko četiristo porodica.

,,Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja”, kazao je Krivokapić.

Samo petanaest dana nakon toga oštećen je dalekovod kojim se napaja beranski rudnik i prekinute su sve aktivnosti na održavanju jame, koja je zbog nestanka struje i zaustavljanja pumpi, napunjena vodom.

Izvršni direktor rudnika Nikola Šćekić, potvrdio je da jama Petnjik sada djelimično sanirana i da je iz nje izvučena voda, ali da od proizvodnje, ipak, nema ništa.

,,Uspjeli smo vagonima da izvučemo vodu iz jamskih prostorija koje su zbog nestanka stuje bile potopljene. Međutim, potpuno uređivanje jame iziskuje značajna ulaganja. Problem je što od Vlade ne stiže nikakva konkretna pomoć, tako da je sudbina rudnika potpuno neizvjesna, s obzirom na to da je sadašnje stanje neodrživo”, istakao je Šćekić.

On je podsjetio da se račun rudnika mjesecima nalazi u blokadi i da to stvara dodatne probleme.

,,Prošle godine u aprilu je, zbog određenih dugovanja, uslijedila blokada računa. Tako je radnicima koji su ostali da rade na održavanju, a ima ih petnaestak, onemogućeno da prime zarade, što je ovo preduzeće stavilo u potpuno nezavidan položaj”, rekao je Šćekić, dodajući da razgovori sa predstavnicima Vlade o ponovnom aktiviranju rudnika nijesu dali željene rezultate.

Rukovodstvo preduzeća i dalje tvrdi da je vlasnik Rudnika svih ovih godina dotirao sredstva kako bi se održavala proizvodnja u Beranama.

,,Matična firma iz Sremske Mitrovice, Metalfer,  u posljednjih sedam godina je uložila preko četiri miliona eura u rudnik, a da iz tog rudnika nije uzela ništa. Činili su to znajući da ovaj rudnik, uz odgovarajuću pomoć države, može da radi i da je od važnosti za cijelu Crnu Goru. I nakon prekida proizvodnje on je obezbjeđivao sredstva za plate radnika koji rade na održavanji i za druge troškove. Sada kad imamo ovakvo stanje i blokadu računa on je prinuđen da digne ruke od rudnika”, tvrdi Šćekić.

Jedini preživjeli privredni kolektiv iz nekadašnje industrijske zone Rudeš u Beranama, Rudnik uglja, kroz proces tranzicije promijenio je dosta vlasnika.

Početkom 2014. godine od grčkog biznismena Petrosa Statisa kupio ga je Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine od početka privatizacije našao se na vrhumcu poslovanja, kada su imali tri smjene i 157 radnika. Tadašnji menadžment je čak najavljivao upošljavanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje.

A onda je u aprilu 2019. godine došlo do prekida proizvodnje i priče o tome kako vlasnici iz Srbije više ne mogu da pokrivaju gubitke koje rudnik pravi. Od tada se vode pregovori da se nađe model da se rudniku pomogne da radi bez gubitaka i da se pokrene proizvodnja.

Za to je, kako objašnjavaju iz rudnika, bilo potrebno samo da im dotiraju prevoz iskopanog uglja od Berana do Termoelektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o kupovini svih količina. Stvari su lagano išle u tom pravcu.

I premijerova izjava petnaestak dana prije potapanja jame bila je na tom fonu. Šta se dogodilo pa sada odjednom niko više to ne pominje, ne zna se. Premijeru je, izgleda, lakše bilo da obeća, nego da ispuni to što je obećao.

Obećao je ponovno zapošljavanje stotinu dvadeset rudara, ili četiristo zbrinutih porodica u siromašnim Beranama. U gradu koji je nekada imao deset hiljada radnika u privredi i bio treći po razvijenosti u Crnoj Gori. Da bi nakon tranzicije i cunamija koji je protutnjao industrijskom zonom, danas bio u situaciji da  na koljenima moli za pokretanje proizvodnje u rudniku.

                                         Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SLUČAJ SANJE BAUK: Zamršene procedure ili progon

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dugogodišnja profesorica Pomorskog fakulteta nakon otkaza sa UCG pravdu traži na sudu. Za sada joj to ne uspijeva

 

Osnovni sud u Podgorici je početkom prošlog mjeseca odbio tužbu dugogodišnje profesorice Univerziteta Crne Gore (UCG) Sanje Bauk protiv ove institucije. Bauk je pripremila žalbu na presudu i uputila je Višem sudu.

Ona je tužila Univerzitet zbog, kako tvrdi, nezakonitih odluka o neimenovanju u zvanje redovnog profesora i prestanku radnog odnosa. Tražila je da se UCG obaveže da je vrati na posao.

Osnovni sud je konstatovao da je Bauk bila zapošljena na UCG, sa zvanjem vanrednog profesora, od decembra 2013. UCG je u oktobru 2018. raspisao konkurs za akademsko zvanje u njenim predmetima, ona je bila jedna od učesnika konkursa. Naučni odbor UCG je dao u aprilu 2019. mišljenje da Bauk ispunjava uslove za izbor u akademsko zvanje redovne profesorice. Vijeća PMF-a i Elektrotehničkog fakulteta u maju 2019. predlažu da se Bauk izabere u zvanje redovne profesorice za oblast Pomorski elektronski i informacioni sistemi za predmete: Informacione tehnologije u pomorstvu i Elektronsko poslovanje u pomorstvu, Integrisani sistemi elektronske navigacije i Poslovni informacioni sistemi na Pomorskom fakultetu Kotor. Međutim Pomorski fakultet u aprilu, na sjednici na kojoj je glasalo samo šest od 14 članova, nije donio odluku da se Bauk izabere. Takvu odluku potvrdio je Senat, koji je nije reizabrao ni za vanrednog profesora, i time joj je prestao radni odnos na UCG.

Bauk za Monitor kaže da je završila Pomorski fakultet kao student generacije, magistrirala i doktorirala na Saobraćajnom Fakultetu u Beogradu kao najmlađi doktor tehničkih nauka. U toku samog izbora u zvanje redovne profesorice, za koji je konkurisala, UCG joj je dodijelio priznanje za  postignute rezultate i doprinos u razvoju naučno-istraživačkog i stručnog rada na Pomorskom fakultetu u 2018. godini.

U žalbi na odluku Osnovnog suda Bauk navodi da je za izbor u zvanje redovne profesorice dobila saglasnosti Elektrotehničkog i Prirodno- matematičkog fakulteta,  pozitivno mišljenje Naučnog odbora,  jer je imala 10 naučnih radova na sajans listi (a traže se samo dva), pošto je održala uspješno Inauguraciono predavanje pred Komisijom koju je odredio Univerzitet i ispunila sve uslove propisane Mjerilima za izbor u više akademsko zvanje, te dobila pozitivne recenzije od tri recenzenta, koje je odobrio matični Fakultet i Univerzitet.

Međutim, sve je bilo uzalud, jer tvrdi, da su protiv bili dekan Pomorskog fakulteta Špiro Ivošević i Rektor Danilo Nikolić.

„Sud bi trebalo da uzme u obzir činjenicu da je odnos pozitivnih i   negativnih stavki 6:2. Ovo ukazuje na očigledne namjere dekana i  rektora, koji je potpisao Odluku o neizboru i nereizboru, kao i  Rješenje o otkazu“, kaže Bauk. Ona kaže da su dekan i rektor sve vrijeme radili u dogovoru da spriječe njen izbor za redovnog profesora. Tvrdi i da su  „dekan i rektor radili ciljano na tome da pošto-poto pridobiju većinu u  tijelima kolektivnog odlučivanja na čijem su čelu, kako bi nesmetano i     beskompromisno vladali. Iz meni nepoznatih razloga, radili su u  dogovoru, da mi opstruiraju izbor, kršeći dva Zakona CG i Statut UCG“.

Kršenje sopstvenog statuta, ističe Bauk, UCG je uradio nepoštujući član  koji kaže da „od ukupnog broja članova Senata najmanje 50 odsto članova mora biti iz reda redovnih profesora“. U trenutku odlučivanja o njenoj promociji u više akademsko zvanje, Senat UCG je imao 34 člana, od čega 13 redovnih profesora i jednog naučnog savjetnika u institutu što je ekvivalentno redovnom profesoru. Dakle, ukupno 14 redovnih profesora, umjesto najmanje 17! Iz ovoga se zaključuje da je sastav Senata UCG,  koji je glasao po pitanju izbora tužilje u veće akademsko zvanje – bio nestatutaran, tvrdi ona.

Statut UCG predviđa i da: „Dekan, odnosno direktor ne može istovremeno obavljati bilo koju drugu upravljačku, rukovodeću ili javnu funkciju, u skladu sa zakonom“. Ovaj član Statuta Univerziteta Crne Gore nije takođe ispoštovan, jer je dekan istovremeno u spornom periodu bio i član Senata i višegodišnji odbornik DPS-a u Skupštini Opštine Tivat.

U žalbi se navodi i da je prekršen Zakon o visokom obrazovanju u kome se jasno navodi da se postupak izbora zvanja mora završiti u roku od šest mjeseci. Osnovni sud je ocijenio da je UCG autonoman i da nema pravne posljedice to što predmetna odluka nije donijeta u roku od pola godine od dana objavljivanja konkursa za izbor u naučna i akademska zvanja. U konkretnom slučaju postupak je trajao duže od godinu dana. Na mjesto profesorice Bauk angažovana su dva profesora i jedan saradnik.

UCG zamjera profesorici što je u jednom semestru radila honorarno u inostranstvu – na Tehnološkom univerzitetu u Durbanu, Južna Afrika. Objašnjava da je spor nastao u periodu februar–jun 2019. godine, u kojem je izvodila nastavu na daljinu. To je upravo period za koji je izbor u njeno više zvanje kasnio, kako tvrdi, greškom i nečinjenjem Univerziteta. Po Zakonu o visokom obrazovanju Crne Gore, u decembru 2018. godine trebalo je da bude okončan njen izbor u više zvanje, te je ona u januaru 2019. godine mogla da ostane da radi na Univerzitetu Crne Gore, ili da ode da radi u inostranstvu kao redovni profesor, sa daleko većom platom, nego kao vanredni profesor. Godinu dana kasnije nastava je na svim nivoima, zbog pandemije, preko noći prebačena na onlajn.

Ističe i da je Osnovni sud prenebregao činjenicu da u njenom slučaju nije ispoštovan otkazni rok od mjesec dana. „Brutalno sam izgurana iz računarske sale Pomorskog fakulteta u Kotoru, gdje sam došla na vrijeme i uredno pripremljena da održim ispit, pošto sam bila zvanično u organizaciji ispita; a bez da mi je prethodno poslato ili uručeno rješenje o otkazu. To je protivno zakonu, svakoj akademskoj etici i pozitivnoj praksi. Radi se o krajnje brutalnom činu, nedopustivom u jednoj visokoobrazovnoj i istraživačkoj ustanovi sa višedecenijskom tradicijom“.

Ističe da se slična priča nastavlja i izborom novog rukovodstva na UCG: „Novi rektor Vladimir Božović nije bio zadovoljan advokatom koji je zastupao Univerzitet Crne Gore, pa je angažovao drugog, koji pravi grublje materijalne greške u iskazima pred sudom, od onog prethodnog. Naravno, u korist Univerziteta, a na štetu oštećene strane“.

Ona se nada da će na Višem sudu uspjeti da izbori ponovno suđenje. „Već decenijama Univerzitet se krije iza nekih zamršenih procedura, koje često ni sudu nisu najjasnije i koje su nerijetko u koliziji sa zakonom, pri tome nanosi štetu kvalitetnom kadru i uskraćuje studentima mogućnost da čuju i da se nadgrađuju u smislu sticanja (sa)znanja i razvijanja kritičkog mišljenja pod mentorstvom kvalitetnih profesora, koji se nerijetko grubo odstranjuju sa Univerziteta Crne Gore“, zaključuje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo