Povežite se sa nama

OKO NAS

KUĆA RISTA STIJOVIĆA JOŠ ČEKA REKONSTRUKCIJU: Muzej ili fatamorgana

Objavljeno prije

na

Krajem juna su predstavnici Sekretarijata za kulturu i sport, Agencije za izgradnju i razvoj Podgorice koja je investiror, te Muzeji i galerije Glavnog grada, sazvali konferenciju kako bi predstavili Idejni projekat rekonstrukcije kuće Rista Stijovića. Projekat je dopao arhitekti Aleksi Dajoviću iz firme Civil inženjer. Tada je javnosti objašnjeno da će kuća ovog velikog vajara i skulptora biti pretvorena u izložbeni prostor i muzej. Pošto je prošlo pola godine kontaktirali smo iste te ustanove kako bi saznali da li se krenulo u realizaciju i – naišli na muk. Na pitanja da li su raspisali tender za izvođače radova i koliko bi obnova trajala – nema preciznog odgovora.

Ovaj scenario je već viđen. Iz budžeta Glavnog grada je 2008. godine izdvojeno 500.000 eura za isti projekat. Tada je pobijedilo idejno rješenje projektantske kuće Dea iz Podgorice. Četiri godine kasnije, 2012. je opet bilo izdvojeno 100.000 eura za rekonstrukciju, ali kuća nije stigla na red. Iz PG biroa su tada tvrdili da će radovi biti gotovi do 2014. – kada se navršavalo i sto dvadeset godina od rođenja ovog velikana. Ništa. A umjesto proslave jubileja, Komunalno je te godine, prema tvrdnjama stanovnika ove ulice, skinulo i kameno spomen-obilježje kako se ljudi ne bi sablažnjavali nad stanjem u kome se nalazi kuća.

,,Ljudi su se sprdali kad su prolazili, pa je neko došao da to skine. Mislili smo da je neko ukrao, ali nije. Ostalo je samo postolje”, priča pedesetogodišnjak koji stanuje u Staroj Varoši. Ovog ugostitelja od ruine dijeli samo zid. „Ako se kuća renovira i meni će biti bolje”. Ipak, sa ironijom primjećuje da je mogućnost da se to desi početkom sljedeće godine, ista kao i ta da će kad ostari imati pristojnu penziju. On kaže da je problem i to što pola ove ulice čine ruine, pored kojih nije bezbjedno prolaziti, a o tome niko ne govori.

Do Stijovićeve kuće, nalaze se ruine nekadašnje kuće Zečevića, a obje su, po riječima sugrađanina, u katastrofalnom stanju. ,,Pune su smeća, šuta, dasaka, djelovi zida otpadaju sami od sebe sa obje kuće. Komunalno je moglo, bar, doći s kamionom, pokupiti smeće koje se nagomilalo u dvorištima i unutar temelja tih kuća. Mogli su očistiti i poslije to zabarikadirati daskama ili nečim drugim”, pričaju stanovnici Stare Varoši.

,,Ljetos su dolazili turisti iz Dubrovnika kako bi obišli Sat kulu i Staru Varoš. Dio vodičeve rute je bila i ova ulica jer se njom dolazi do restorana Dvor. Zastajali bi zbunjeni kad bi vidjeli kuću Rista Stijovića koja je uvrštena u spomenik kulture i cijelu ulicu. Požurivali su turiste da prođu što brže kako im se ne bi što obrušilo na glavu”, priča vlasnik jedne radnje u ovoj ulici.

I on je sumnjičav prema novim obećanjima rekonstrukcije, jer im Opština, kako kaže, tu rekonstrukciju obećava više od dvadeset godina. Upoznao je Stijovića kao tridesetogodišnjak, dok je radio na postavkama izložbi u Galeriji Nesvrstanih u Beogradu. ,,Tada je Stijović imao oko šeydesetak godina. Bio je miran, povučen čovjek. Poslije rata je rijetko dolazio u Podgoricu”.

Ono što se vidi sa ulice od kuće Rista Stijovića je, objašnjava on, bila samo ljetnja kuhinja. ,,Unutrašnje dvorište ima bar šesto kvadrata, i bilo je lijepo sređeno. Poslije je to preuzela država, koja nije brinula o tome, niti to čuvala, a ljudi su dolazili i odnosili djelove pločnika, kamena, drveta, namještaja… Našom nebrigom je ta kuća dovedena do stanja u kome je”.

Arhitekta Aleksa Dajović iz firme Civil inženjer, koja je dobila projekat rekonstrukcije, za Monitor tvrdi da bi radovi na rekonstrukciji trebali početi tokom januara 2017.

Kaže da je planom predviđeno potpuno rušenje kuće i njena ponovna izgradnja od istog materijala u istom gabaritu i veličini. Enterijer bi po zamisli Dajovića odisao duhom predratne Podgorice. Dvorište koje ima oko sedamsto kvadrata, će obilovati zelenim površinama sa stazama i replikama Stijovićevih djela većeg formata, koja se nalaze u Beogradu i Zagrebu. ,,Biće natkriveno vinovom lozom, po ugledu na starovaroška dvorišta. A jedan dio tog dvorišta će biti pretvoren u galeriju”, objašnjava arhitekta. Tim projektom je predviđeno da galerija bude otvorena cijelom svojom dužinom prema dvorištu, koji na taj način čine jedinstvo.

Dajović kaže da su ga svedenost i nenametljivost kojom odišu Stijovićevi radovi vodili u projektovanju. ,,Risto Stijović je bio vajar ljudske intime. Njegove skulpture odišu blagošću, smirenošću i kontemplacijom”.

No za sada su to samo planovi. Dajović ipak insistira da rekonstrukciju Stijovićeve kuće nećemo čekati koliko i na početak realizacije Gradskog pozorišta. Podsjeća i da u Podgorici imamo i kuću Duška Vukotića, jedinog jugoslovenskog oskarovca i velikog reditelja, koja se nalazi u blizini nekadašnjeg Kina Kulture i koja bi se na neki način trebala valorizovati.

Vrijeme je da Stijović, veliki vajar, dobije galeriju koju je već jednom imao u nekadašnjoj Liri, a sada Karveru. Ne treba podsjećati da Beograd i Zagreb imaju stalne postavke njegovih djela.

I Podgorica mu duguje bar toliko.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo