Povežite se sa nama

OKO NAS

INTERNACIONALNA LIGA HUMANISTA I CRNOGORSKI MIROTVORCI: Sarajevska veš mašina naplatila nagrade

Objavljeno prije

na

Internacionalna liga humanista iz Sarajeva naplatila je prošlog petka prinudnim putem sa računa Opštine Budva 82.188 eura, na ime duga iz 2007. godine.

To je otkrio šef budvanskog ogranka Nove srpske demokratije Đorđe Vujović. Odbornicima je pokazao dokument, u kojem piše da je preko javnog izvršitelja naplaćeno dugovanje staro osam godina.

Pošto je 2007. godine ta sarajevska nevladina organizacija dodijelila nagrade za humanost lideru i tadašnjem potpredsjedniku DPS-a Milu Đukanoviću i Svetozaru Maroviću, Vujović se zapitao ,,da li su pare građana Budve, poreskih obveznika, koje je ova Liga humanista uzela od Opštine, dijelom otišle i za novčane nagrade pomenutih laureata”. To će vjerovatno uskoro ustanoviti nova vlast u Budvi, kojoj je dosadašnja – Đukanovićev DPS, ostavila u budvanskoj kasi samo promaju.

No, ovo je povod da podsjetimo zašto su nagrađeni čelnici DPS-a i šta se sve dešavalo tim povodom.

Internacionalna liga humanista Đukanovića i Marovića ovjenčala je kao mirotvorce. ILH je okitio Marovića priznanjem Prvi počasni ambasador mira za zemlje jugoistočne Evrope, a Đukanovića Zlatnom poveljom mira sa plaketom i zlatnom značkom.

Iste godine Đukanovića je sarajevski Dnevni avaz Fahrudina Radončića, proglasio za ličnost 2006. godine.

Četiri godine kasnije tadašnjem predsjedniku Vlade Igoru Lukšiću uručena je nagrada Isa beg Ishaković ,,za međunarodni doprinos razvoju kulture i kulturne baštine grada Sarajeva”.

Dodjeljivanje tih zvučnih nagrada izazvalo je burna reagovanja u crnogorskoj javnosti, ali i u Bosni i Hercegovini.

U maju 2007. godine grupa crnogorskih javnih ličnosti uputila je pismo predsjedniku Češke Vaclavu Havelu, kao jednom od dobitnika nagrade za humanizam, koje dodjeljuje Internacionalna liga humanista.

U pismu je, pored ostalog, navedeno: ,,Poštovaoci smo Vašeg djela i angažmana i znamo da Vam nagrada istinski pripada. ILH je, međutim, odlučila da nominuje Svetozara Marovića za prvog Počasnog ambasadora mira za zemlje jugoistočne Evrope, a Mila Đukanovića za Zlatnu povelju mira sa plaketom i zlatnom značkom. Njima će, kao i Vama, nagrade biti uručene u Budvi, 28. maja ove godine.

Dodjeljivanje nagrada za mir i humanizam Đukanoviću i Maroviću predstavlja uvredu žrtvama rata, jer su oni od 1990. do 1997. godine slijedili politiku Slobodana Miloševića čiji su rezultati zločini i stotine hiljada mrtvih i izbjeglih na prostoru bivše SFRJ.

Vlast na čijem su čelu bili i Đukanović i Marović, u kontinuitetu je progonila neistomišljenike i mirotvorce.

Apelujemo i na Vas da se svojim gestom distancirate od dobitnika koji nagradu ne zaslužuju”.

Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja žena žrtava rata u BiH i ranija dobitnica priznanja ILH, odrekla se nagrade, a univerzitetski profesor iz Podgorice Milan Popović je napustio ILH iz istih razloga.

,,Đukanović i Marović su bili najodaniji i najvjerniji saradnici Slobodana Miloševića i njegove ratne politike… MUP Crne Gore, koji je bio pod ingerencijom tadašnjeg predsjednika Vlade Đukanovića, je protivno svim međunarodnim konvencijama hapsio izbjegle Bošnjake i izručivao ih Karadžiću na nož, a da do dan-danas niko nije odgovarao”, napisala je Hasečićeva.

Razočaran odlukom da nagradi Đukanovića i Marovića, sarajevski univerzitetski profesor Zdravko Grebo vratio je nagradu koju mu je tri godine ranije dodijelio ILH.

Reagovali su i pripadnici bošnjačka dijaspore i čitaoci veb magazina Bošnjaci.Net iz Amerike, Kanade i Evrope saopštili su da su ,,razočarani i poniženi”.

,,Ovaj gest navodnog Udruženja građana Isa-beg Ishaković bez sumnje ukazuje da logistika genocidnog i mafijaškog režima Mila Đukanovića i u Sarajevu odrađuje najprljavije poslove, a tiču se pranja krvave i sramne prošlosti Crne Gore i njenog diktatora koji je u periodu 1992-1995. godine sa Miloševićevom Srbijom vodio genocidnu agresiju na BiH i Bošnjake”, navedeno je u reagovanju.

Potpisnici su podsjetili da ,,Lukšićeva/Đukanovićeva Crna Gora ni u jednom sudskom procesu koji se vodio pred crnogorskim pravosudnim organima nije osudila nijednog nalogodavca, pa čak ni pukog izvršioca ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima Crne Gore, i posebno bošnjačkim izbjeglicama iz BiH koji su uhapšeni i deportovani na nož Lukšićevom sunarodniku Radovanu Karadžiću”.

Nagrade Internacionalne lige humanista dodijeljene Bakiri Hasečić i Zdravku Grebu ostavljene su ispred ulaza zgrade Predsjedništva Crne Gore. Oni koji su ulazili i izlazili iz zgrade morali su da zaobilaze ili preskaču priznanja ostavljena na betonu.

Grupa crnogorskih intelektualaca, novinara i NVO aktivista apelovala je i na učesnike konferencije da ne učestvuju u režiranom spektaklu koji je osmislila crnogorska vlast.

,,Ne smije se zaboraviti, prećutati istorijska istina o agresiji na Dubrovnik, o saučesništvu u ratovima u Bosni i Hrvatskoj, o Bukovici, o deportaciji izbjeglica iz BiH, o progonu antiratnih partija, medija i aktivista, a zašto je, valjda to ne treba posebno dokazivati, najvećim dijelom bila i ostala odgovorna crnogorska vlast na čijem su čelu bili Đukanović i Marović”, naveli su u apelu.

Apel nije bio uzaludan. U Budvu nisu došli bivši predsjednici Češke, Makedonije i Slovenije Vaclav Havel, Kiro Gligorov i Milan Kučan. Ceremoniju su ignorisali predstavnici diplomatskog kora i brojni najavljeni uvaženi gosti iz regiona. Dolazak u Budvu otkazala je i predsjednica Lige Sonja Štiglbauer. Tako su slavodobitnici Đukanović i Marović doživjeli poniženje.

Međunarodna konferencija u Budvi, kako se pokazalo, bila je još jedan pokušaj da se prekreči nedavna prošlost Crne Gore i uloga njenih čelnika s početka ratnih devedesetih. S tom namjerom, prilikom dodjele priznanja Đukanoviću i Maroviću, prisutnim je podijeljena brošura Milo Đukanović, istaknuti politički prvak Crne Gore, akademika CANU Branka Pavićevića. Đukanović je, kako piše u brošuri, ,,cijenjeni državnik i jedan od najistaknutijih narodnih predvodnika stoljeća koje je ostalo za nama”.

Đukanović je potpisnike apela protiv dodjele nagrade njemu i Maroviću nazvao sramotni ljudi. Od tada je borbena aktivnost režima prema nepokorenim intelektualcima, civilnom sektoru i nekontrolisanim medijima podignuta na najviši nivo. Traje i danas.

Đukanovićevi sramotni ljudi

Potpisnici apela Vaclavu Havelu, Kiru Gligorovu i Milanu Kučanu, upućeno 17. maja 2007. godine: dr Vjera Begović-Radović, Pravni fakultet, Univerzitet Crne Gore; Željko Ivanović, direktor dnevnog lista Vijesti; dr Svetozar Jovićević, profesor Univerziteta Crne Gore; Esad Kočan, glavni i odgovorni urednik nedjeljnika Monitor; Veseljko Koprivica, novinar nedjeljnika Monitor; Ljubomirka Ljupka Kovačević, mirovna i ženska aktivistkinja; Stevo Muk, direktor Centra za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO); Velija Murić, advokat i predsjednik Crnogorskog komiteta pravnika za ljudska prava; Snežana Nikčević, novinarka Radio Televizije Crne Gore (RTCG); Andrej Nikolaidis, književnik; Milika Pavlović, književnik i predsjednik pokreta Javnost protiv fašizma od 1993.do 1998.; dr Miodrag Perović, osnivač i direktor nedjeljnika Monitor; dr Milan Popović, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore; Aida Petrović, direktorka Crnogorskog ženskog lobija; Milka Tadić-Mijović, novinarka nezavisnog nedjeljnika Monitor; Daliborka Uljarević, direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO); dr Nebojša Vučinić, Pravni fakultet, Univerzitet Crne Gore; dr Ilija Vujošević, profesor Univerziteta Crne Gore; Dragoljub Duško Vuković, novinar; Aleksandar Saša Zeković, istraživač kršenja ljudskih prava.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo