Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ: Hrabro, miroljubivo i istrajno

Objavljeno prije

na

MONITOR: Preliminarni rezultati DIK-a govore da su oni naumili da Filipa Vujanovića proglase za predsjednika. Više puta ste bili izričiti – ne želite da priznate njegovu pobjedu jer je riječ o očiglednoj izbornoj krađi. Šta namjeravate da učinite kako bi zaštitili iskazanu volju građana? LEKIĆ: Svakome je jasno da afera Snimak predstavlja udruženi poduhvat planiranja i realizacije izbornih krađa. To krivično djelo sa materijalnim dokazima ne samo da nije procesuirano i pravno sankcionisano, već je taj korupcionaški delikt ponovljen i 7. aprila tokom predsjedničkih izbora. Afera Snimak objavljuje čak i ton osoba iz vrha partije koje poručuju da su glasanje putem pisma i selektivno izdavanje novih ličnih karata izborni resurs i potencijal. Ova dva resursa vuku negdje oko 40.000 glasova.

Poslije odbijanja paradržavne Izborne komisije naše argumentacije o pokradenim izborima, naš zahtjev za poništavanje neregularnih izbora je usmjeren Ustavnom sudu. Na zahtjeve mnogih, prije svega velikog broja građana, u subotu će se održati veliki protesni skup. Nastavićemo da se borimo za odbranu Ustava i zakonitosti, za dekriminalizaciju crnogorskog društva, za princip demokratske smjenljivosti vlasti, za javnu i krivičnu odgovornost onih koji se nalaze van pravnog poretka i onih koji im iz tužilačko-pravosudnih institucija to omogućavaju.

MONITOR: Demokratski front je do daljnjeg napustio rad Skupštine. Da li su predviđeni neki potezi u crnogorskom parlamentu?
LEKIĆ: U znak protesta za izbornu krađu, DF je odlučio da njegovi poslanici do daljeg ne učestvuje u radu parlamenta. Nažalost, mnogo toga dobija farsične dimenzije i u samom parlamentu. Ako Ustavni sud potvrdi neregularan izbor potpredsjednika DPS-a za predsjednika države, zamislite polaganje zakletve lažnog predsjednika u parlamentu u kojem ne uživa parlamentarnu većinu. Pored cijele opozicije i SDP ne priznaje ustavnu predsjedničku legitimnost potpredsjednika DPS-a Vujanovića. Farsa se na tome ne završava. Predsjednik parlamenta bi u tom scenariju trebalo da prosljeđuje zakone na potpisivanje predsjedniku države koga smatra neustavnim predsjednikom.

MONITOR: Kakva je saradnja između Fronta, SNP-a i Pozitivne?
LEKIĆ: U ovom trenutku, imamo dobru komunikaciju i saradnju. Moja predsjednička kandidatura, izbori, i sve ovo što se dešava nakon izbora su na neki način povezali opoziciju koja u ovom trenutku djeluje ujedinjeno. To je dragocjena osnova za građenje budućeg, još čvršćeg povjerenja i opozicionog djelovanja. Sve to, razumije se, uz poštovanje subjektiviteta pojedinačnih partija.

MONITOR: Kako teče saradnja opozicionih partija sa ostalim segmentima društva – civilnim sektorom, nezavisnim pojedincima, intelektualcima…?
LEKIĆ: Mogu više govoriti u ime DF-a, pa i u svoje ime. DF je okupio, kako kroz Savjet tako i građanske komponente Fronta značajan broj nezavisnih, javno renomiranih pojedinaca i intelektualaca. Lično, sam mogao biti zadovoljan, pa i ohrabren podrškom koja mi je ukazana prije i tokom izbornog procesa od strane civilnog sektora i nezavisnih intelektualca. Na meni je da sve to opravdam.

MONITOR: Protesti su zakazani za subotu ispred zgrade Predsjednika u 12 sati. Šta ćete proklamovati kao zahtjeve?
LEKIĆ: Dok razgovaramo, još se radi na definisanju zahtjeva. Odlučno će se tražiti zaštita ustavnosti i zakonitosti. Ići će i jasna poruka da više od pola Crne Gore neće priznati neustavnog predsjednika proglašenog na bazi pokradenih izbora. Mnogo je dokaza koji to potvrđuju. Sigurno će se tražiti krivično procesuiranje aktera afere Snimak kao udruženog korupcionaškog poduhvata planiranih i realizovanih krađa izbora. Uprkos raznih kupovina, uvjeren sam da Crna Gora nije izvršila moralno samoubistvo i da je pitanje skorog vremena kada će doći do demokratskog sklanjanja sa scene onih koji su naumili da je bestidno guraju u živo blato korupcije.

MONITOR: Mislite li, poslije svega, da će vlast prihvatiti vaše zahtjeve nakon jednog protesta?
LEKIĆ: Vlast će preuzeti odgovornost za poteze koje će donijeti. To će i opredijeliti dalju političku dinamiku na unutrašnjem planu, ali, vjerujem, i dijelu uticaja međunarodne zajednice na crnogorske prilike.

MONITOR: Iskustva Slovenije, Hrvatske, Bugarske, Grčke, i mnogih drugih zemalja pokazuju da osmišljene i uporne demonstracije mogu biti uspješne. Da li u DF-u i ostalim opozicionim strukturama ima volje za takav način političkog aktivizma?
LEKIĆ: Ne bih rekao da nedostaje volje za raznovrsno djelovanje opozicije koje bi vodilo izlasku crnogorskog društva iz duboke ekonomske, političke i moralne krize u kojoj se sada nalazi. Naveli ste konkretna iskustva, ali ih treba proširiti i sa onima u Albaniji i Makedoniji, državama koje su kao i mi u nekom ugovornom odnosu sa EU. Sva ta iskustva treba konsultovati.

MONITOR: Kako komentarišete tvrdnje propagandista vlasti da bi protesti mogli dovesti do građanskog rata?
LEKIĆ: Broj i bijeda dirigovanih propagandista, obim plaćenih punktova, njihova argumentacija – sve to, nažalost, ne može naći sličnu uporedbu u bližem ili širem okruženju. Vidjeli ste taj otužan hor koji ovih dana straši građane pričom o opasnosti vaninstitucionalnog djelovanja, pa i građanskog rata. Ovdje se otvara tema – gdje tu počinju samo materijalne kupovine ljudi, gdje poremećeni mentalni sklopovi – jedni i drugi na nemoralom zadatku huškanja unutrašnjih sukoba. Radi se o mučnoj crnogorskoj temi koja se nažalost kontinuirano reprodukuje u različitim istorijskim kontekstima.

MONITOR: Neki predstavnici međunarodne zajednice bez obzira na aferu Snimak i brojne izborne neregularnosti, prenose poruke: Crna Gora je primjer u regionu, a izbori su bili „efikasni i profesionalni”. Kako doživljavate takve stavove?
LEKIĆ: To je kompleksna tema. Smatram da treba uvažavati međunarodni faktor i pažljivo se odnositi prema njemu. Pristalica sam i pragmatičnosti na tom planu u ostvarivanju nacionalno – državnih interesa. No, ne treba robovati svim porukama sa međunarodnog nivoa, pogotovu ne onima koje svjesno, nesvjesno ili interesno pomažu etabliranju korupcionaško mafijaških pojedinaca i grupa na vlasti. Ima političara i političara, novinara i novinara, pa i diplomata i diplomata. Nadam se da nije tačan utisak o lakoći međunarodnog tolerisanja korupcionaške stvarnosti iz afere Snimak. Ako se to ipak dogodi, međunarodni protagonisti takve tolerancije moraju računati na njihov pad kredibiliteta u našoj sredini. Sačekajmo ishod te priče.

MONITOR: Da li opozicija ima strategiju djelovanja kako bi uticala na promjenu ovakvih stavova predstavnika međunarodne zajednice?
LEKIĆ: Primarno opozicija, ali i civilni sektor treba da imaju strategiju, kompetentnost kako bi efikasnije dijelovali i na međunarodnim planu. Ipak, često domašaj tog djelovanja je uslovljen interesima moćnih međunarodnih faktora. Njima se treba prilagođavati, ali ne i po cijenu gubljenja dostojanstva ili demonstriranja servilnosti.

MONITOR: I iz susjedstva neki intelektualci daju izjave koje idu na ruku crnogorskoj vlasti.
LEKIĆ: Utisak je da su iz susjedstva mnogi na platnom spisku crnogorske vlasti. I to je jedna druga mučna tema.

MONITOR: Kolike su šanse da dođe do rascjepa u vladajućoj koaliciji, da SDP napusti vladu i pridruži se opoziciji u formiranju prelazne vlade. Što bi to značilo za Crnu Goru?
LEKIĆ: Iako mnogi sumnjaju u demokratsko – autonomnu kondiciju predsjednika Skupštine, mislim da su on i njegova partija posljednjim djelovanjima podsjetili makar i na trenutak da pluralistička scena i autonomnost institucija mogu samo pozitivno doprinijeti razvoju demokratije i proželjnom modelu podjele vlasti. Ako SDP stvarno teži utemeljenju pravne države i dekriminalizaciji crnogorskog društva, ta partija ima legitimno pravo da traži prave partnere za takve ciljeve u širem političkom spektru, pa i opozicionom. Izbor je na njima. Formiranje prelazne vlade je jedini način da se neutrališu teški i sramni efekti koji su proizašli iz afere Snimak.

Boriću se za slobodnu Crnu Goru

MONITOR: Vi ste za kratko vrijeme postigli veliki uspjeh na izborima, ali i u povezivanju opozicije, pa i uspostavljanju povjerenja sa civilnom sektorom. Bez obzira na ishod predsjedničke priče – kakvi su vaši dalji planovi?
LEKIĆ: Istinski želim da doprinesem našem savremenom izazovu – a to je da Crna Gora pripadne zajednici slobodnih i demokratskih društava. U tome se nisam štedio svojim političkim i kulturnim angažovanjem u proteklom periodu. Inače, ja sam u potpuno istom mentalno-psihološkom stanju u varijantama preuzimanja funkcije predsjednika države ili statusa običnog građanina. Osim velikog osjećaja odgovornosti, nemam nikavu posebnu motivaciju, najmanje opsesiju za ovu prvu varijantu. Tu je bitna razlika između mene i ovih ljudi iz vlasti koji se traumatičo plaše, svako iz svog razloga, da ne izgube status privilegovanog učesnika neke državne vlasti. Potpredsjednik DPS-a je u jakoj intimnoj želji da po treći put postane predsjednik države izazvao čak političko-ustavnu krizu.

Dakle, nakon ova dva izborna ciklusa, sumiraću bilanse postignutog, i donijeti odluku koja znači nastavak mojih ideja, a formalni status će biti od sekundarnog značaja.

U znaku koprive

MONITOR: U vašoj novoj knjizi ,,Sumrak Faraona” u tekstu o tuniškoj Jasmin revoluciji vi se – malo šaljivo, malo ozbiljno – pitate po kojoj bi biljci trebalo nazvati savremenu crnogorsku revoluciju. I odgovarate , po koprivi. Zašto?
LEKIĆ: Da preciziram, mislim u crnogorskim uslovima na dominantno pacifističku revoluciju, a u kontekstu savremenih međunarodnih iskustava po kojima se revolucije nazivaju, recimo, po narandži u Ukrajini, jasminu u Tunisu, ruži u Gruziji, tulipanu u Kirgistanu… Da, naša bi se mogla nazvati po koprivi. Kako u knjizi navodim – kopriva je ljekovita biljka, cvjetići su neupadljivi, zna i da opeče, a ima je po cijeloj Crnoj Gori. Kopriva se koristi i kao lijek za čišćenje krvi, protiv groznice, nesanice…

Ne insistiram, ali kopriva bi mogla da uđe u konkurenciju za ime naše revolucije, ponavljam miroljubive, ljekovite – makar nekoga, možda sve nas, malo i opekla.

Marko MILAČIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo