Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Da pokrenem Monitor inspirisao me terorista Vladimir Iljič Lenjin: „Iskra je bila iskra naše revolucije”. (Iskra je bila publikacija kojom su boljševici pripremili revoluciju.) Moja motivacija i nivo ličnih mogućnosti bili su dovoljni da ja istovremeno obavim poslove: direktora, glavnog urednika, tehničkog urednika, novinara u redakciji, prevodioca, daktilografa, vozača, dežurnog novinara u štampariji, distributera po kioscima, noćnog stražara… Budući da (iz poznatih razloga) od lista nije bilo nikakve zarade (ne vjerujem ni danas da doseže 50 odsto troškova) moje pregnuće ne bi bilo dovoljno da list preživi da mu niz ljudi nije dao moralnu i materijalnu podršku. Dvojica su se u tome izdvojila, i zato su osnivči Monitora: dr Miodrag Perović i Stanisalav Ćano Koprivica.
Prvi je u četrdeset i osmoj dobio infarkt, drugi je skoro bankrotirao zbog toga što su mu se svetili za podršku Monitoru. (Je li tako?)
Od ostalih tvojih ujeda odgovoriću danas na još jedan. Kažeš da i ja snosim dio krivice u razjedinjavanju Crnogoraca. Moguće, ali ja sam učinio sve što sam mogao da razjedinjenost bude manja. Poništavao sam sebe od prvog dana da ne bih ugrozio druge. Na primjer, u Monitoru sam cijelo vrijeme bio v.d. direktora i glavnog urednika, da bi bilo jasno da tražim ljude koji će biti profesionalni direktor i profesionalni urednik. Za koje će to biti profesija, a ne misija kao za mene. Nikad nijesam stavio svoju sliku u novinu, da bi bilo jasno da ne planiram da budem
političar. Gledao sam da pomirim Slavka i Žarka, Slavka i Jevrema (prekriženo i rukom napisano Ćana), Žarka i Iliju i dr. Pravio sam se da sam naivan i glup i da ne vidim želje onih koji su planirali da budu predsjednici i premijeri Crne Gore, odnosno da su tražili politiku koja vodi tom cilju, iako je to bila iluzija. Nijesam ušao u rat sa novinarima da ne bih ugrozio opstanak medija. Svima koji su me gađali kamenom, vratio sam hljebom. Radio sam to jer sam osjećao da su slabiji od mene, a oni su odlazili s utiskom da sam slab i glup [prekriženo i rukom napisano: slab i pobijeđen].
Na desetogodišnjicu Monitora su pokušali da te zovu u mom prisustvu. Sekretarica je odgovorila da nijesi u Moskvi. Ostavljena je poruka da ti se prenese da su te zvali iz Monitora u vezi sa desetogodišnjicom. Činjenica je da je to moglo biti odrađeno bolje i da za dozu traljavosti ja snosim najveći dio krivice. Razlog je, vjerovatno, što sam malo otupio od iscrpljenosti od života koji sam vodio posljednjih dvanaest godina.
Za inicijativu o dječjem gradu na Prevlaci koja ti nije objavljena, nijesam čuo. Jesi li siguran da su monitorovci dobili tvoje pismo? Trebalo je da me zoveš, da provjerim o čemu se radi.
Podržaću tvoj zahtjev da Milka i Draško podnesu izvještaj i račune kad zaželiš. Dostavili su mi izvještaje za 1997. i 1998. godinu, koje čuvam arhivirane. U načelu, trebalo je davno da dobijem izvještaj za 1999. (a kroz dva mjeseca i za 2000). Preopterećenje koje imaju zbog brzine i količine događaja od bombardovanja NATO pakta 1999. je saopšteni razlog što kasne sa izvještajem. Ima bar pola godine kako stalno govore, i kad ih ne pitam, znamo da kasnimo, biće uskoro.
Ako si zaboravio ko je Pavle Spasić (a ne Savić), pitaj Maju. Ona mu je slala tvoj i moj zahtjev da kupi diskove. Ali ja ti nijesam o tome pisao zato što očekujem da ti participiraš u isplati, već, kako sam u pismu rekao, kao informaciju o ljudima i čudima. (Prošlo je 6,5 godina od tada i ja sam računao da je to bila pomoć zagrebačkih Crnogoraca.)
Kad ćeš ovamo?
Pozdravi Veru.
Miško
Iako Ćanovo pismo i moj odgovor nemaju značaja za istoriju Monitora, uključio sam ih u ovaj tekst jer su ta pisma imala neobičnu istoriju. Marko Špadijer je bio jedan od monitorovaca koji je kasnije „poginuo” braneći Đukanovića od moje i Monitorove kritike. Pošto se približio režimu, želio je da umanji moju ulogu u osnivanju Matice crnogorske. Povodom nekog jubileja Matice napisao je da sam ja odmah po osnivačkoj skupštini, na kojoj sam izabran za jednog od potpredsjednika, napustio Maticu. Navodno zbog toga što sam bio u lošim odnosima sa Božinom Ivanovićem, koji je izabran za predsjednika. Ja sam, u stvari, s Božinom imao odlične odnose još od vremena kad sam se bavio osnivanjem Prirodno-matematičkog fakulteta, kad je Božina bio ministar za obrazovanje i nauku. Naši odnosi su se produbili kad je osnovan Leksikografski zavod Crne Gore.
Božina je bio naš (Ratko Đurović, Sreten Perović, Radoš Rotković i ja) česti gost. Rukovodstvo Matice sam napustio iz dva razloga. Prije svega da bih oslobodio mjesto za nekoga od mojih kolega profesora s univerziteta, koji su željeli da daju doprinos. (Bio sam u osnivačkim tijelima niza tzv. procrnogorskih organizacija.) Tačno je da sam jednom u šali prigovorio Božini zbog nečega što je učinila CANU dok je on bio njen sekretar. Naime, CANU je za naučnika godine proglasila magistra Momira Bulatovića, koji u to vrijeme nije mogao da zadrži zvanje asistenta jer nije doktorirao u zakonom predviđenom roku od devet godina. Na sastanku predsjedništva Matice, našalio sam se na Božinin račun, koji je na dodjeljivanju nagrade stajao pored Momira: „Što ne ode u toalet da p…. kad je televizija snimala”. Poslije ove šale ja sam još podugo ostao u predsjedništvu Matice. Marko je napravio priču o netrpeljivosti s Božinom deceniju i po kasnije, jer je to bilo vrijeme kad se odricanjem od Miška Perovića na dvoru zasluživala milost. Drugi razlog što sam napustio Maticu desetak mjeseci po osnivanju (tada je to bilo kao danas pet godina), bio je, u stvari, to što je Marko žurio da smjesti Maticu u zagrljaj vlasti. Kad je 2010. počeo pritisak na mene, Marko i ja, kad bi se sreli, držali smo se na distanci koja nije odgovarala istoriji naših odnosa. U jednom susretu na groblju, bio je u društvu Milana Roćena. Milan mi je prišao i rukovali smo se. Zaustavio se i Marko, nije imao kud. Za par minuta koliko je susret trajao, uspio je da mi ispriča da kad je i u Maticu stiglo Ćanovo pismo, on ga je odmah pohranio u trezor banke. Nije me pitao da li sam odgovarao Ćanu, niti nudio da pohrani i moje pismo. Samo je sa žaljenjem konstatovao da pismo na faks papiru blijedi, pa će postati teško čitljivo.
Ćanovo pismo i moj odgovor su se u javnosti prvi put pojavili u feljtonu Srđana Kusovca 2010. u Pobjedi. To je bio početak hajke čiji cilj je bio da se uništi „medijska imperija” i tzv. Druga familija. (Tada se to odnosilo na moju porodicu i porodicu moje sestre i brata. Danas ovaj termin koriste DPS i DF za vodeće ljude u sistemu Vijesti.) Kusovac je napisao da mu je pisma donio Ćanov sin Nikola. Drugi put Ćanovo pismo je 2020. godine iskoristio Veseljko Koprivica. Tada je počela nova hajka na mene, Željka i sistem Vijesti zbog toga što nijesmo podržali – Đukanovića i DPS na avgustovskim izborima 2020, kad su izgubili vlast. Pisali smo da je obaranje diktature mirnim putem na izborima istorijsko postignuće Crne Gore i da treba formirati vladu bez DPS-a. Da je jedini način da Crna Gora, koju je Đukanovićev režim egzistencijalno ugrozio, preživi, je da počne da demokratski miri svoje različitosti. Veseljko je objavio po dva moja i Ćanova pisma i stavio naslov Polemika Miodrag Perović – Ćano Koprivica. Objavio je moje pismo koje je rasrdilo Ćana i Ćanovo pismo, ali nije objavio moj odgovor na Ćanovo pismo, već je umjesto mog odgovora stavio moje pismo Ćanu pisano gotovo godinu dana kasnije. Htio je da stvori utisak da se zaista radi o polemici, iako i osrednje pažljiv čitalac vidi da to pismo nema logičke veze sa prethodnim Ćanovim pismom. Povodom njegovog falsifikovanja, Veseljko i ja smo razmijenili dva pisma o kojima ću govoriti kasnije.
Nekoliko stvari iz Ćanovog pisma ću, ipak, prokomentarisati ovdje. Ja nijesam volio proslave jubileja siromašnog Monitora. Proslave su organizovalii direktori i glavni urednici. Jedina svečanost koju sam ja organizovao bilo je otvaranje Radija Antena M 1994. (Na teniskom terenu ispred redakcije, bez ikakvih troškova.) Ćano je redovno pozivan, ali nije dolazio. Nije došao na otvaranje Radija Antene M (jul 1994), nije došao na petogodišnjicu Monitora (1995), nije došao na petogodišnjicu Antene M 1999. Ovo je moglo uticati na agilnost u obavještavanju o desetogodišnjici. Ipak, sigurno je da je kod sekretarice u Moskvi ostavljena poruka desetak dana prije događaja. I da je sekretarica zadužena da ponovo pozove Ćana kroz par dana (do kad je trebao da se vrati s puta). Njen poziv je morao biti malo bliži danu jubileja, ali sigurno nije bio dan pred jubilej, kako je Veseljko pisao 2020.
Bilo je neprirodno da Monitor odbije da piše o Ćanovoj ideji da se na Prevlaci podigne zajednički dječji grad Crne Gore i Hrvatske. Rečeno mi je da Ćano svoje obraćanje nije poslao na Monitor, već, možda usmeno preko Veseljka, koji je trebao da spremi tekst. Koja vrsta nesporazuma se dogodila između Draška i Veseljka nijesam shvatio.
Veseljko je 2020. pisao da nije mogao da ostvari Ćanovu želju da gornje Ćanovo pismo objavi u Monitoru. Ja u to sumnjam iz dva razloga. Ćanovo pismo je pisano kao lično pismo meni, bez ijedne riječi o objavljivanju. Drugo, jer je Veseljko znao da bih ja izvršio pritisak da se pismo objavi zajedno sa mojim odgovorom. S obzirom na ulogu koju Veseljko danas igra, ne bih se iznenadio da je nešto muvao oko objavljivanja Ćanovog pisma, ali bez mog odgovora. Da bi sakrio da je u pitanju nesporazum, a ne „polemika” kako kaže 2020. godine.
Ćanovu konstataciju da će jednog dana tražiti da mu se podnesu računi o poslovanju tumačio sam njegovom ljutnjom. Jer od kad je u septembru 1994. za direktora Monitora imenovan Željko Ivanović, ja sam o finansijama Monitora znao uglavnom ono što je pisalo u završnom računu i godišnjem izvještaju koji je direktor podnosio Upravnom odboru, čiji član je bio i Ćano.
(Nastaviće se)
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS2 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice