Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXI): Vlasnička prava i nezavisnost redakcije

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Sad želim da se osvrnem na ključna mjesta u vašem pismu. Prije svega treba razdvojiti dvije stvari. Jedna je pravo novinara na nezavisnost i integritet u obavljanju svoje profesije u okviru koncepcije koju je definisao osnivač, a druga je sticanje vlasničkih prava novinara koji su radili u listu. Što se tiče prvog problema, niko nema ništa protiv da se on riješi na nivou najviših standarda u nezavisnim (privatnim) medijima u SAD i Evropi. Treba, prosto, prikupiti materijal o tome kako se to tamo radi i donijeti odgovarajući interni akt (budući da se naši zakoni ne bave takvim stvarima).

Rješenje ovog problema nema nikakve veze sa tim da li neki novinari istovremeno pripadaju krugu vlasnika, i upravljačka prava redakcije u profesionalnim stvarima ne treba brkati sa vlasničkom participacijom. Vlasništvo se daje individualno, na ime i prezime, a ne redakciji. Ti novinari-suvlasnici ne učestvuju u upravljanju kao članovi redakcije, niti je predstavljaju. …

Vlasnik Monitora je … Montenegropublic, čiji su se vlasnici osnivačkim aktom obavezali da ne mogu otuđivati svoj vlasnički dio bez saglasnosti kruga vlasnika …, niti da neko izvan toga kruga može postati suvlasnik bez saglasnosti svih osnivača. Dalje, Monitor je registrovno i zakonom zaštićeno ime na koje polaže pravo Montenegropublic, i takvim ostaje sve dok bude izlazio najmanje jednom u pola godine.

Nakon našeg sastanka koji pominjete, niko od vlasnika s kojima sam imao priliku da razgovaram (nijesam  bio u prilici da razgovaram sa svima jer sam se ubrzo i iznenada razbolio), nije imao ništa protiv da se … smanjenjem njihovog vlasničkog dijela obezbijedi da jedan broj novinara …, koji su Monitoru dali značajan doprinos, dobije vlasničku participaciju u listu. Međutim,  to je stvar za strpljiv razgovor. Vlasnici su držali list više od tri teške godine bez pomoći stranih fondacija. S druge strane, postoje novinari prvoborci i borci od pada Italije i pobjede na Staljingradu. Postoje oni koji su otišli dovoljno rano, oni koji su odlazili i vraćali se itd. Postoje samo tri novinara koji su cijelo vrijeme bili s Monitorom. Itd, itd. Da skratim i ponovim još jednom: Ove stvari se ne mogu prelamati preko koljena, jer mnogi pitanje vlasništva u Monitoru gledaju kao pitanje časti koju nijesu spremni da dijele bez dobro zasnovanih razloga.

Ja sam bio prihvatio obavezu da obezbijedim za novinare 20–25 procenata, jer sam bio spreman, ako drukčije ne sredim stvar, da dio ili cijela sopstvena vlasnička prava prenesem na one novinare za koje se dogovorimo. Međutim, vaš novi zahtjev za 50 odsto vlasništva izazvao je takvu reakciju nekoliko velikih akcionara, bez čije saglasnosti nije moguće naći nikakvo rješenje, da se bojim da u ovom trenutku neće htjeti da razgovaraju ni o onih 25 odsto.

Sad sve počinje preciznije da se mjeri. Prije svega tu su argumenti da se naš slučaj razlikuje i od Naše Borbe i od Vremena. … Vlasnici su do današnjeg dana uložili u Monitor bar četiri puta više nego što je ukupna međunarodna pomoć koja je do sada dobijena. Naša Borba je počela s kapitalom dobijenim od Evropske unije. Novinari Vremena su iz međunarodne pomoći napravili vlasniku još dva preduzeća: International Vreme i Vreme knjige, pa opet nijesu dobili 50 odsto vlasništva. Evropska unija, FIJ i njihov Koordinacioni centar se pojavljuju kasno, tek 1995. godine, poslije skoro pet godina od osnivanja lista. Osim toga, ni u jednom ugovoru o pomoći novinari se ne pominju ni jednom riječju. Pomoć se daje, uglavnom, za nabavku papira i repromaterijala za štampanje lista, i, u znatno manjem dijelu, za teheničku opremu. Montenegropublic je ispunio sve svoje ugovorom predviđene obaveze, i što se pravnih stvari tiče, tu je kraj. (Dopustite da podsjetim, da nikad i nikom od osnivača nije palo na pamet da se i jedan pfening iskoristi za bilo šta drugo osim za korist lista i novinara. Kompjutere i faksove ne pominjem, jer su prve kompjutere i prve faksove donijeli-kupili sami osnivači …).

Da ovaj dio zaključim: Meni je stalo do toga da list živi i razvija se u istoj zajednici i s istom redakcijom s kojom je radio do sada. Ne bih volio da zbog crnogorskog kaprica dođe u krizu i da se zbog dioba u redakciji ili među vlasnicima, zatvori ili pretvori u dvonedjeljnik ili mjesečnik. Itd. Međutim u zdravstvenoj situaciji u kojoj se nalazim, ne pada mi na pamet da se sada tim poslovima bavim intenzivno. Od šestog do tridesetog maja moram da se uključim u nastavu, da završim neke kurseve na fakultetu i u ovom periodu na ovo neću da potrošim ni jednu jedinu minutu. To se odnosi i na onaj dio juna kad držim usmene ispite. (Reinfarkt se događa kod 40 odsto onih koji se izlažu povećanim psiho-fizičkim naprezanjima u toku prvih godinu dana od prvog srčanog napada.) Ako vam se žuri, sami stupite u kontakt sa Ćanom Koprivicom, Rorom Radevićem, Zoranom Mišurovićem itd. I razgovarajte.

Za svaki slučaj, da ponovim, da odlaganje ove teme ne odlaže pitanje regulisanja zaštite vaših profesionalnih prava u Monitoru, koje može da se riješi brzo. I dosad ste pisali što ste htjeli. I ja stajao javno iza toga, i kad je bilo dobro i kad je bilo provincijalno i balkanski sročeno. Još nešto: Kako se god riješilo vlasničko pitanje, uvijek će postojati neko iznad redakcije i njenog rukovodstva ko štiti interese vlasnika. … Na primjer, bez saglasnosti (predstavnika) vlasnika ne može se odlučivati o … investicijama, o pokretanju novih edicija itd.

Dopustite da se sada pozabavim problemom dnevnog lista i predložim vam nešto što možete riješiti praktično odmah, a ide u vašu korist i daleko je profitabilnije nego pitanje vlasništva u Monitoru. Ako je kredit (vi pogrešno kažete – mašinu) dobila redakcija Monitora…, osnujte preduzeće (da biste stvorili pravni subjekt), uzmite kredit na ime tog pravnog subjekta i sami napravite dnevni list. Niko od vlasnika Monitora neće imati ništa protiv toga. Naprotiv, mi smo se dobro i umorili i potrošili u održavanju Monitora i Antene M. Mnogi od vlasnika će vam pružiti logističku podršku. Montenegropublic kao cjelina, takođe. Budući da sam ja, u dobroj mjeri, uložio ugled, a i veze, u ostvarivanje projekta dnevnog lista (počinjući od gospođe Ranson čijih 135.000 DEM-a je projekat učinilo ostvarljivim, do gospodina Naglera koji je obećao 1/4 novca za mašinu), u toj varijanti ću morati samo da ih obavijestim da ja i vlasnici Monitora nijesmo više u stanju da se bavimo tim projektom zbog mojih zdravstvenih problema i da svesrdno preporučim svoje mlađe kolege koji su se okupili u, recimo, Montenegrotimesu, da oni preuzmu kredit i obaveze. I da zamolim da vam se da sva pomoć i povjerenje koje je bilo namijenjeno Monitoru kao instituciji. Ako kredit dobija Monitor kao institucija – pravni subjekt, a ne samo njegova redakcija, što se mene tiče (vjerujem i ostalih osnivača), ništa se ne mora mijenjati u prethodnom scenariju. Preuzmite stvar …

Da biste razumjeli moju poziciju, i da ne pomislite da se radi o nekom kapricu, dopustite da vam ukažem na sljedeće. … Demontiranje velikih mašina je teško i skupo, i štetno za takve mašine, pa bi najbolje rješenje bilo da se ima sopstvena hala. (Ne vidim ko bi vam iznajmio halu na 15–20 godina.) … To su stvari koje prevazilaze moje mogućnosti, a ostale osnivače smo već toliko gurnuli od sebe, da nije lako obezbijediti  kolektivnu volju i entuzijazam nužne za taj posao. Dalje, velika rotacija, koliko god radila, mora da košta minimum 10.000 DEM [mjesečno]. Mora da ima stalnog mehaničara i stalnog električara… i u jednoj smjeni angažovanih dodatnih pet grafičkih radnika. To je 120.000 DEM godišnje, što se sa kreditom i amortizacijom penje k cifri od 200.000 [godišnje], koju nije moguće lako obezbijediti na ovako malom tržištu kakvo je Crna Gora ili krnja Jugoslavija. … Zato mislim da se ne može izbjeći da, bar neko vrijeme, dnevni list učestvuje u značajnoj mjeri u tim troškovima i u potpunosti u troškovima materijala.

Ja ne kažem da nema rješenja koje projekat čini mogućim, ali ja trenutno nemam snage da za njega odgovaram. Među vama takođe ne vidim nikoga ko bi imao marketinško-organizacione sposobnosti i volju da godinu-dvije života radi 15 sati dnevno na neizvjesnom projektu. Sve u svemu, stvari su mnogo komplikovanije nego što se pretpostavlja u vašem pismu. (Izgleda da niko od vas nije pravio kuću sopstvenim rukama, ili vodio projekat za čiju realizaciju je nužna decenija. Ne zaboravite, USA Today je pravio gubitke pet godina, prije nego što je postao profitabilan.)

Sada o još nekim stvarima koje navodite. Ako postoji normativna dezorganizacija rada, onda su za to prevashodno odgovorni direktor i glavni urednik. Skoro će dvije godine od kad obavljaju te poslove i skoro će biti deset mjeseci od kad sam od njih tražio da podnesu neki početni materijal …

Ako je došlo vrijeme da se list može samostalno finansirati, onda je to radosna vijest za vlasnike. To znači da će … profit koji se stvara moći da iskoriste za pokretanje novih projekata. … Nažalost, ja znam da je procjena koju ste predočili pogrešna. Bez međunarodne podrške koja omogućuje besplatnu nabavku papira, …, ploče, boju i drugi repromaterijal, osnivači bi morali da ponovo kupuju taj materijal, kao što su činili prve tri godine. … Realno, Monitor  je u 1995. godini imao gubitak ne manji od 125.000 DEM … Dalje, novinari nijesu pravedno penzijski zaštićeni. …

Transformaciju Monitora u dioničarsko društvo osnivači bi svesrdno podržali … Osnivači CNN su pretvorili kompaniju iz ortačkog u dioničarsko društvo; prestali su da budu 100 odsto vlasnici, ali su inkasirali 7,5 milijardi dolara…. Ali slična operacija nije još moguća s Monitorom, uz uslov da sačuva koncepciju. Testiranje smo vršili na samom početku kad je Željko imenovan za direktora. (On je uvijek htio da riješi probleme vlasničkim transformacijama.)

Osnivači lista su već bili donijeli odluku da se Ćano Koprivica upiše u impresumu kao osnivač lista, jer bez njegove pomoći list ne bi preživio kritične početne godine postojanja. Ćano Koprivica je to prihvatio uz uslov da isti tretman dobije i M. Perović. Ja sam zahvalan za ispoljenu kurtoaziju, ali vašim predlogom nijesam naročito impresioniran, jer kako ste obrnuli vektor djelovanja u posljednje vrijeme, lako se može desiti da se kolektiv koji je dosada pravio i držao Monitor raspadne. …

Srdačan pozdrav,
Miodrag Perović

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVII): Period poratne obnove i izgradnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Po završetku Drugog svjetskog rata prioritet je bio obnova i izgradnja porušene Crne Gore, a potom izgradnja prioritetnih puteva, željeznica, škola, bolnica… svega onog što Crna Gora nije imala. U sakralne objekte se, shodno prioritetima, ulagalo samo u krajnjoj nuždi i radi zaštite kulturnog blaga i graditeljskog nasljeđa, što je posebno došlo do izražaja poslije katastrofalnog zemljotresa iz 1979. godine, u kome su stradali mnogi vjerski objekti. U ovom periodu, pored pomenutog preseljenja Pivskog manastira, iz istih razloga preseljen je i manastir Kosijerevo.

Istina,1972. godine završena je davno započeta izgradnja crkve Svetog Save u Tivtu i izgrađena dva reprezentativna crkvena objekta katoličke crkve u Crnoj Gori: Katolička crkva u Nikšiću i Katolička katedrala u Titogradu.

Nekadašnja katolička crkva u Podgorici, posvećena Presvetom Srcu Isusovom, podignuta 1901. godine, zajedno sa samostanom i župskim uredom, stradala je prilikom savezničkog bombardovanja u maju 1944. godine. Zemljište na kome se crkva nalazila, par godina nakon rata je nacionalizovano i na njemu podignut Dom Jugoslovenske narodne armije.

Crkveni velikodostojnici katoličke crkve u Crnoj Gori su pune dvije decenije vodili pregovore oko nadoknade za izvršenu eksproprijaciju i dobijanja nove lokacije i odobrenja za izgradnju nove crkve. Pregovaralo se u Titogradu, Beogradu i Vatikanu. Pregovori su urodili plodom pa je 1967. godine počela njena izgradnja.

Crkva je sagrađena prema projektu koji su uradili profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Zvonimir Vrkljan i Boris Krstulović, asistent na istom fakultetu. Izvođač radova je bilo GP ,,Prvoborac” iz Herceg Novog. Crkva je otvorena 29. juna 1969. godine. Novac za izgradnju obezbijeđen je iz donacija Crne Gore i Titograda, međunarodne humanitarne organizacije „Caritas internationalis” i doborovoljnih priloga vjernika iz Crne Gore i dijaspore. Kao i prethodna koja je porušena prilikom bombardovanja, i ova crkva je posvećena Presvetom Srcu Isusovom.

Kuća u kojoj je bila župna crkva u Nikšiću, koja potiče iz 1933. godine, porušena je 1971. godine jer se nije uklapala u novi urbanistički koncept centra grada. Pet godina kasnije, po projektu arhitekte Slobodana Vukajlovića, počela je izgradnja nove crkve u Rastocima. Izgradnja je trajala 10 godina pa je crkva svečano blagosiljana 25. jula 1986. godine.

Promjena političkog sistema nastala raspadom nekadašnje Jugoslavije karakteristična je i po ekspanziji izgradnje vjerskih objekata, koja je zahvatila sve države koje su nastale njenim raspadom.  Religija je dobila primat u političkom odlučivanju, unutrašnjoj i spoljnoj politici, prosvjeti i obrazovanju… pa i onda kad se odlučivalo o ratu ili miru. Vjerski objekti niču kao pečurke poslije kiše. Njihovu izgradnju finansiraju Vatikan, Beograd, Bliski Istok, vjernici, dijaspora, vlada, lokalne samouprave, državna preduzeća, biznismeni… i grešnici. Svi grade i svuda po Crnoj Gori, sa dozvolom i bez dozvole. Često i bez valjane tehničke dokumentacije. Dovoljan je blagoslov crkvenog velikodostojnika. Novca za njihovu izgradnju uvijek ima, a za ostalo ni danas ne smije ni da se pita. Jedino nije bilo novca za izgradnju svetilišta Crnogorske pravoslavne crkve u Podgorici.

Tako su nastale i nastaju i dalje desetine novih bogomolja. Neko gradi crkvu, neko džamiju, sjemenište, hram, medresu… Podignut je Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, Medresa u Milješu kod Tuzi, Hram Svetog Vladimira, Džamija Selimija i Katedrala u Baru i… U isto vrijeme nije sagrađena ni jedna nova bolnica, ni jedan kilometar nove željeznice, a nove škole i vrtiće možemo izbrojiti na prste…

Saborni hram u Podgorici: Idejno rješenje Hrama Hristovog Vaskresenja uradio je poznati arhitekta iz Beograda, prof. dr Predrag- Peđa Ristić.

Idejni projekat je urađen 1994. godine na Građevinskom fakultetu u Podgorici a njegova revizija na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Idejni projekat je uradio stručni tim u sastavu: Koordinator projekta  prof. dr Mitar Čvorović, dipl.inž. geod.; rukovodioci projekta prof. dr Božidar Milić, dipl.inž.arh i prof. dr Radenko Pejović, dipl.inž.građ;  odgovorni projektant arhitekture prof. dr Božidar Milić, dipl.inž.arh.; projektanti arhitekture: mr Dušan Vuksanović, dipl.inž.arh. i Dušan Lazarevski, dipl.inž.arh; odgovorni projektant konstrukcije Radivoje Mrdak, dipl.inž.građ; projektant konstrukcije Zvonko Tomanović, dipl.inž.građ; odgovorni projektant vodovoda i kanalizacije prof. dr Aleksandar Ćorović, dipl,.inž.građ a odgovorni projektant elektro instalacija Ranko Radulović, dipl.inž.el.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVI): Crkve i manastiri iz doba Petrovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U slobodnim djelovima Crne Gore, u vrijeme dok su njome vladali mitropoliti i Petrovići, obnavljane su ranije sagrađene i porušene ili gradile  su se nove crkve i manastiri kao duhovni i svjetovni centri ili mjesto dogovora za dizanje ustanaka.

U Dajbabama kod Podgorice, 1897. godine podignut je manastir posvećen Uspenju Presvete Bogorodice; u Ždrebaoniku je 1818. godine, podignuta crkva Sv. Arhangela Mihaila; Manastir Podmaine je više puta obnavljan i spaljivan; Obnovljeni su Reževići; Manastir Duga, prvobitno sagrađen na ušću Male rijeke u Moraču, zbog opasnosti od turske pohare, premješten je polovinom XVIII vijeka, na lokaciju Duga na ulazu u kanjon Platije…

Posebno mjesto među crkvama i manastirima podignutim u doba Petrovića zauzima Manastir Ostrog, sagrađen krajem XVII vijeka. Poseban je po mnogo čemu. Manastir je ugrađen u Ostroške grede po kojima je i dobio ime. Posvećen je Svetom Vasiliju Ostroškom koji je pred kraj života službovao u ovom manastiru i obnovio ga, o čemu svjedoči zapis:

,,…сагради се сија свјатаја и свјаштенаја церков, во име часнаго и животворјашчаго креста во љето 7170. года, (1662. г. од Христова рођења) а пописа се в љето 7175. (1667.) са благословенијем всеосвјаштенаго митрополита Захумскаго Кије Василије, трудом и подвигом и платоју јеромонаха игумана Исаија ва унук перваго свјатаго и преподобнаго оца нашего Исаије, од Оногошта от села Попе. Бог да их прости, иже почеше и савршише“.

Život Svetog Vasila Ostroškog u pećinskoj crkvi – nekadašnjoj ćeliji isposnici, po vjerovanju ima višestruko iscjeliteljske moći, zbog čega vjernici svih konfesija dolaze da im se poklone i pomole za iscjeljenje bolesti, zatraže oprost od grjehova i spas duše.

Jedna od posebnosti Manastira Ostrog je i u tome što je u njemu, 8. i 9. januara 1942. godine, u organizaciji rukovodstva Narodno-oslobodilačkog pokreta Crne Gore i Boke, održana skupština crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, poznata kao Ostroška skupština. Učestvovalo je 65 delegata – predstavnika svih političkih partija predratne Jugoslavije koje su djelovale u Crnoj Gori i Boki. Na dnevnom redu je bilo jačanje borbe za jedinstvo i slobodu naroda Crne Gore i Boke… Učesnici Skupštine, nakon usvajanja rezolucije, položili su Ostrošku zakletvu:

,,Na ovom mjestu gdje su se naši đedovi zakljinjali osveti i slobodi, mi, učesnici Konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire – zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjeda ne satre posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka”.

Kad je riječ o crkvenim objektima sagrađenim u doba Petrovića, ne mogu a da ne pomenem crkvu Svetog Spasa na Grahovcu. Podignuta je kao spomenik u čast velike bitke koja se tu odigrala 1858. godine i pobjede crnogorske vojse u toj bici. Podignuta je na mjestu gdje se nalazio šator komandanta turske vojske Husein-paše.  Crkva je izgrađena 1864. godine po naredbi knjaza Nikole i njena izgradnja je počela u utorak, a završena u četvrtak – na Spasovdan, baš kao i sama bitka na Grahovcu.

 

CRKVENI OBJEKTI U BOKI

Istorija Boke je slična istoriji stare Crne Gore, samo su osvajači bili drugi. Boka je, najvećim svojim dijelom, tokom XV vijeka potpala pod mletačku vlast. U XVI i XVII vijeku pojedini djelovi Boke bili su i pod turskom vlašću. Od kraja XVIII vijeka u Boki se smjenjuju habzburška, ruska, francuska i na kraju austrijska vlast koja je ostala do 1918. godine.

Ovaj period je u Boki ostavio značajno graditeljsko nasljeđe, gdje se posebno izdvajaju palate, crkveni objekti i vojne tvrđave.

Najznačajnije crkve izgrađene u tom vremenu su Gospa od Zdravlja, podignuta u XV vijeku na brdu Sveti Ivan iznad Starog grada Kotora. U istom vijeku podignuta je i Gospa od Milosti u Tivtu. Kotorska crkva Sv. Eustahija u Dobroti sagrađena je u XVIII vijeku. Crkva u Prčanju, posvećena Rođenju Bogorodice, izgrađena je u periodu od 1789. do 1809. godine po projektu venecijanskog arhitekte Bernardina Makarucija. Crkva Svetog Nikole u Perastu, sa zvonikom visokim 55 m, podignuta je 1616. godine po  projektu koji je uradio mletački arhitekta Đuzepe Beati (Giuseppe Beati)…

Posebno mjesto u graditeljstvu sakralnih objekata zauzima Gospa od Škrpjela u Perastu. Podignuta na vještačkom ostvcetu, nastalom nasipanjem kamenja oko hridi (škrpjel), koje se obavlja 22. jula, a datira još od 1452. godine i traje do danas. Prvobitna crkva posvećena Uspenju Bogorodice sagrađena je polovinom XV vijeka.

Redovnim nasipanjem ostrvce se uvećalo pa je u periodu od 1710. do 1725. godine crkva dograđena i dobila sadašnji izgled. Dogradnju crkve je projektovao arhitekta Ilija Katičić, a radove su izvodili Vuk Kandijot iz Dobrote i Petar Dubrovčanin.

Na brdu iznad Kamenara u Boki, podignuta je 1704.  godine crkva Svete Neđelje. Vijek kasnije, 1804. godine u  Starom grtadu u Budvi podignuta je crkva Svete  Trojice. Nešto kasnije, 1831. godine, na Savini kod Herceg Novog, sagrađena je velika crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, koju je gradio Nikola Foretić sa Korčule…

(Nastaviće se)

 

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXV): Najstarije džamije na području Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U drugoj polovini XV vijeka Turci zaposijedaju najveći dio Balkana. Nakon zauzimanja Skadra zaključuju sporazum sa Venecijom 1479. godine napadaju Crnu Goru i osvajaju veći dio njenih teritorija. Uporedo sa osvajanjima počinje i izgradanja vjerskih objekata. Negdje su gradili nove, a negdje postojeće crkve pretvarali u džamije.

Po nekim izvorima najstarija džamija podignuta na prostoru sadašnje Crne Gore (sa teritorijama koje prije osvajanja nijesu pripadale Crnoj Gori) je džamija sultana Murata II (Gornja džamija) u Rožajama, podignuta 1450. (ili 1455). Nešto kasnije, 1471.  godine, sagrađena je  Gradska džamija u Bijelom Polju i  Stara (carska) džamija u Plavu.  Vijek kasnije, 1570. godine, podignuta je Husein-pašina džamija u Pljevljima.

Stara ili Drvena džamija, podignuta 1471. godine najstarija je građevina u Plavu i jedna od najstarijih džamija u Crnoj Gori. Podignuta u vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Osvajača i po njemu dobila ime Carska džamija. Prednji dio džamije izgrađeni su od drveta, pa je poznata i pod imenom Drvena džamija.

Među najstarije na prostoru Crne Gore spadaju pljevaljske džamije:  Hadži Zekerija džamija – Serhat (1607.g.), Hadži rizvan Čauš džamija (1609.g.) i Hadži Ačijina džamija (1763.g.); zatim Kučanska džamija u Rožajama (1779.g.); Redžepagića džamija u Plavu (1774.g.); Džamija sultan Ahmeda I, sagrađena u Gusinju od 1603. do 1617.g., stradala u požaru 1746/7. godine; Čekića džamija (1687.g.) i Vezirova džamija (1765.g.) u Gusinju.

Najstarije ulcinjske džamije su Lamova u Novoj mahali (1689.g.), Kalaja u Starom gradu (1693.g.), Pašina na Pristanu (1719.g). Omerbašića džamija, podignuta 1662.  godine, najstarija je u Baru. Među najstarijim džamijama u ovom gradu je i Derviš Hasanova džamija u Starom Baru iz 1723. godine

Džamija sultana Ahmeda III, podignuta 1704. godine, prva je džamija u Spužu, a 1723.  godine podignuta je i džamija Husein-age Mićukućića.

Pred kraj XVII vijeka u Nikšiću je podignuta Donjogradska džamija, zatim Hadžidanuša koju je u prvoj polovini XVIII vijeka podigao hadži Husein Danević, Rišnjanin. Glavna i najveća džamija u Nikšiću bila je Pašina džamija, koju je podigao ,,izvjesni Mehmad-paša”. Četrvrta i jedina džamija u Nikšiću koja i danas postoji je Hadži Ismailova džamija, koju je ,,o svom trošku podigao nikšićki trgovac hadži Ismail Lekić, iz grudskog bratstva Mehmednikića 1807. godine (1219. po hidžri)”. U okolinI Nikšića (Onogošta) postojale su i džamije u Kazancima, Crkvicama, Goranskom i Grahovu. Nikšić je oslobođen od Turaka 1877. godine. To znači da su sve pomenute džamije sagrađene prije toga.

Najstarija podgorička i jedna od najstarijih džamija na području sadašnje Crne Gore bila je džamija Mehmed Fatiha. Pretpostavlja se da je izgrađenja 1474. godine u blizini ušća Ribnice u Moraču. Srušena je 1890. godine. Glavatovića džamija je podignuta početkom XVIII vijeka, Hadži Mehmed-paša Osmanagić sagradio je krajem XVIII vijeka Sahat kulu i džamiju, koju zbog toga što su je održavali Lukačevići, nazivaju i džamija Lukačevića. U njenom dvorištu je turbe graditelja, Mehmed-paše Osmanagića, gdje je i pokopan. Među najstarijim džamijama je i Nizamska džamija, za koju se pretpostavka da je sagrađena 1476. godine ispod brda Dećić kod Tuzi. U XVII vijeku je sagrađena Dračka džamija, a 1770.  godine džamija u Dinoši…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo