Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXII): Dva svadljiva pisma

Objavljeno prije

5 godina

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ipak, uspjeli smo da se posvađamo. Željko je mislio da sam ja svoje pismo zaista poslao na međunarodne adrese koje sam pomenuo na kraju mog prethodnog pisma (što ja nijesam učinio, već je to bio moj utuk na njegovu „informaciju” da je za svoje stavove konsultovao IFJ i Koordinacijski centar, da mu kažem da sam uvjeren u ispravnost svojih stavova). Iznerviran, nije čekao da završim predavanja i ispite (što sam u prethodnom pismu tražio za nastavak razgovora), već je odmah  napisao novo pismo. Pismo je imalo preambulu „Uputstvo za čitanje i upotrebu”, u kojoj me ukorio: „Možeš i kao ono svoje [pismo] da ga [njegovo pismo] pošalješ evropskim institucijama. Ja neću, jer nije moj stil, i jer mi je, kao i uvijek, interes kuće ispred ličnih strasti i emocija, a znam da bi tako nešto izazvalo veliku štetu…”.

Počela je svađa, ali smo gledali da ne izazovemo ozbiljnu krizu u Monitorui da ne ugrozimo projekat dnevnog lista. Željkovo opširno pismo od četiri stranice formata A4 i moj još duži odgovor rado bih preskočio u ovom tekstu, jer obiluju nategnutim subjektivnim ocjenama i namjernim nekorektnostima. Postoji, međutim razlog zbog kojeg ću neke djelove naših pisama da prenesem. Deceniju i po kasnije Đukanović je počeo obračun sa dnevnim listom Vijesti, po karakteru i žestini nezapamćen u istoriji Balkana. Jer je ovaj list bio najveća smetnja zaokruživanju njegove diktature. Doveo je za glavnog urednika Pobjede izvanjca Srđana Kusovca, koji je novinarima u Pobjedi rekao da je došao da uništi Vijesti. Kusovac je u proljeće 2010. objavio feljton „Kako je nastala medijska imperija”, od 43 nastavka. Svrha feljtona je bila moralno uništenje „Miška i Željka”. Koristio je i naša dva pisma iz 1995. kao važno svjedočanstvo. Zainteresovani čitalac može uporediti ono što je objavljeno u Pobjedi u martu 2010. sa ovim što ću ja ovdje citirati. Ta usporedba pokazuje u kojoj mjeri stručni agent može svojim „tumačenjima” istrgnutih citata da krivotvori sadržaj izvornih dokumenata. Na osnovu nekih detalja koje ću kasnije iznijeti, čitalac će takođe moći da zaključi koji članovi redakcije su čuvali pisma petnaest godina i dostavili ih tamo gdje je trebalo i kad je trebalo. Evo nekoliko isječaka iz Željkovog pisma.

„Dragi Miško,

Prihvatajući tvoju ideju da, radi konstruktivnosti (a i da bi ostao neki pisani trag), komuniciramo pismenim putem, a povodom nekih tvojih ključnih ocjena, koje si preksinoć iznio u razgovoru sa ….., osjećam potrebu da ti napišem par redaka.

Tvoje dvije glavne teze, prva da ćemo mi, redakcija, ili ja, direktor Monitora, da rasturimo tvoju firmu, i druga, da je redakcija protiv tebe, su potpuno izvrnute…. Ni ja, niti bilo ko iz ove redakcije, Monitor nijesmo doživljavali kao tvoju ili bilo čiju privatnu firmu, već kao ono što si ti toliko puta, u vrijeme misionarstva, podvlačio, kao – našu zajedničku kuću. Zato, o rasturanju zajedničke kuće nema govora, što potvrđuje ponašanje redakcije u posljednjih pola godine – sav prljavi veš, koga ima u svačijoj kući, ona je čuvala i još uvijek čuva daleko od očiju javnosti. …

Ono što, čini mi se, ti ne shvataš, a što ti je Vilem [direktor Međunarodnog novinarskog koordinacijskog centra] podvukao u onom pismu dok si još bio u bolnici – Monitor je daleko prevazišao svakog od nas pojedinačno, uključujući i tebe koji si ga stvorio. Vraćanje na nivo koji si ti dugo forsirao, opravdano ili ne, nema veze, da kuća počiva na dva čovjeka, konkretno tebi i Bobu, jednostavno je nemoguće. Postoje samo dva rješenja – ili gašenje novine poput Antene M, ili dalji razvoj aktiviranjem novih projekata, prije svega dnevnog lista … Vilem ti je dobro napisao – na Zapadu, čovjek koji pokrene jedan sistem, ako ni nakon pet godina ne uspije da ga prenese na tim profesionalaca, smatra se neuspješnim. Miško, ti si to, makar i nesvjesno, makar i pod mojim pritiskom, uspio – ali to smatraš neuspjehom. Apsurdno! Kao da bi da stvari ponovo vratiš na početak, na jednog ili dva čovjeka i to je to. Kao ovo u Anteni – Miljo u reklamama, Miljo u Žurnalu, Miljo u Utisku, Miljo u Domaćim zadacima …

Ne zamjeri mi, ali sada ću te izložiti psihološkoj analizi. … Usamljenost razvija kod čovjeka i sebičnost. On se ne druži, ne komunicira, zatvara se u svoj svijet i ljubomorno ga čuva. Čuva svoje krpice, a kada dođe u poziciju da ih podijeli sa drugima, radije ih pocijepa i zapali. …”

Danas, dvadeset pet godina kasnije, žao mi je što neću moći da pročitam In memorijam koji će mi Željko napisati poslije našeg višedecenijskog prijateljstva koje se rađalo u vrijeme kad smo jedan drugom pisali ova svadljiva pisma. Tokom kojeg me bolje upoznao nego što je to mogao početkom devedesetih kad sam izbjegavao razvijanje bliskih odnosa sa novinarima formiranim u komunističkoj policijskoj državi.

Pismo je završio kritikom mog odnosa pojedinačno sa devetnaest novinara i privilegijama koje su neki od njih imali kod mene (što ne mogu da citiram, iako bi bilo interesantno, da ne bih zavađao još uvijek žive i aktivne ljude), sumnjom da sam međunarodnu pomoć (koju je nominalno dobio Monitor) lukrativno preraspodijelio među organizacionim jedinicama Montenegropublica i moj odnos prema njemu nazvao nezahvalnošću.

U nizu projekata u čijem pokretanju sam učestvovao od 1980. do 1995, činio sam baš onako kako Željko navodi u pismu da je Vilem rekao da čine uspješni pokretači projekata na Zapadu. Na rukovodećoj poziciji nijesam se zadržavao duže od jednog mandata. Čim bismo instituciju stavili na tračnice, odlazio sam na drugi projekat: direktor (dekan) Instituta za matematiku i fiziku, glavni urednik za prirodnomatematičke i medicinske nauke u novoosnovanom Leksikografskom zavodu Crne Gore, prorektor za razvoj, član Upravnog odbora Matice crnogorske (manje od mandata) itd. U Montnegropublicu rukovodio sam Monitorom jedan mandat i onda rukovodeću poziciju prepustio Željku. I u Anteni M sam ubrzo po osnivanju rukovođenje prepustio drugima, ali smo zapali u finansijske probleme zbog njihovog neiskustva. Na petu godišnjicu Monitora 19. oktobra 1995. na javnoj svečanosti organizovanoj tim povodom, najavio sam svoje skoro povlačenje sa čelne operativne pozicije u Montenegropublicu. Željko je znao da to znači da će rukovođenje medijskim sektorom on preuzeti. Jer od kada sam ga početkom jeseni 1994. imenovao za direktora Monitora, nijednu važnu odluku u vezi sa medijima nijesam donio bez konsultacije s njim. Mnoge su bile donesene na njegov predlog. Projekat dnevnog lista je on vodio. Zato mi je njegov pritisak bio nejasan. „Dvije glavne teze” s kojima počinje pismo ja uopšte nijesam formulisao u formi kako on kaže da su mu prenesene. Nikad nijesam govorio ni „moja firma”, pogotovo ne u kontekstu u kojem Željko kaže da sam rekao, jer sam uvijek gledao da jačam kolektivni duh na kojem je Monitor opstajao. Stoga rečenica u preambuli pisma u kojoj je rekao da je ovo njegovo pismo „jedan od mojih posljednjih pokušaja, iznuđen, moram priznati, od strane drugih …”, kod mene je pobudila sumnju u njegovog kolegu na koga se pozivao u pismu. Tokom vremena sam otkrio da je ovaj često usmjeravao stvari u kolektivu na način koji se opisuje u priručnicima za propagandu i manipulaciju. Poveo bi razgovor sa jednom od dvojice kolega i sopstvenim „kritičkim” stavovima o drugom kolegi iz prvog vješto izvukao neki stav o drugom. Onda bi taj stav, istrgnut iz konteksta prećutkivanjem onoga što je sam kazao ili preusmjeravanjem stava ka drugom kontekstu, prenio drugom kolegi. I tako vice versa. U tom trenutku ovu sliku o „mudracu” još nijesam bio sklopio. Pošto nijesam išao u redakciju, nijesam mogao da ustanovim da li su Željkove interpretacije proizvod namjere prenosioca, pa sam napisao odgovor u kojem sam oštricu suzdržano usmjerio na Željka.

Dragi Željko,
4. 05. 1995.

Ponovo si napravio grešku u koracima, i na osnovu rekla-kazala, napisao pismo za koje si vjerovao da može biti objektivno. Trebalo je da sačekaš pismo koje sam najavio, s činjenicama i (mojim) interpretacijama, pa tek onda da pišeš svoje „posljednje pismo”. S druge strane, ovo što si napisao, ne zvuči kao konstruktivni pokušaj da se prevaziđu nesporazumi. Umjesto da pobrojiš stvari za koje misliš da su sporne i izneseš svoje mišljenje, te zatražiš moje, ti u pismu igraš trostruku ulogu: dostavljača prijave (s neprovjerenim podacima), tužioca i sudije (bez prethodnog istražnog postupka). Pride, priprijetio si javnošću, što je zvučalo kao policijska ucjena: učinjeno će ti se oprostiti, ako pristaješ na saradnju. Nedostajalo ti je i vrline i mudrosti. No, šta je tu je. Sokrat u Menonu ovome objašnjava da se vrlina ne može naučiti, a u Odbrani da ne može biti mudar onaj koji misli da zna ono što ne zna… Budući da je svako ljudsko suđenje subjektivno, pa i ova Sokratova, a ja nemam drugog Željka, niti sam još riješio da ga tražim, prihvatam tvoj poziv na konstruktivni razgovor (kako ja shvatam značenje tih riječi). Pokušaću da razjasnim stvari koje su se, iz mog ugla gledano, ispriječile između nas, te ometaju našu saradnju. …

Ja smatram da ti i ja, na nivou glavnih stvari, nemamo i ne možemo imati suprostavljene interese. Obojica bi trebalo da stremimo k tome da Monitor bude dobra (što bolja) i uticajna novina, u stanju da sama sebe izdržava. Da novinari imaju solidne plate, a vlasnici (ko god bili) zadovoljni i listom i našim radom. Sa dužnostima koje imamo, Ljubiša, ti i ja smo trenutno najodgovorniji i za uspjeh i za neuspjeh.

Ja sam pritom pater familias Montenegropublica, koji trenutno broji četvoro djece. Moj zadatak je da svakom od njih pomognem da odraste i osamostali se. Da radim na tome da zajedništvo bude korisno za svaki subjekat i iniciram razvoj drugih djelatnosti koje su projektovane pri osnivanju sistema. Bio Monitor sektor Montenegropublica ili samostalno preduzeće čiji je većinski vlasnik Montenegropublic ili grupa njegovih osnivača, on i koncepcijski i funkcionalno ostaje dio šireg emancipatorskog projekta, zbog kojeg je i u okviru kojeg je, osnovan.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

OD MAJA 2006. DO MAJA 2026. (IV): Građanska Crna Gora: Ideja u izgradnji

Objavljeno prije

3 dana

na

12 Juna, 2026

Objavio:

Monitor prenosi analize koje su uradili eksperti iz različitih oblasti za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) uoči obilježavanja dvije decenije od obnove nezavisnosti. Autor analize o građanskoj državi je Vuk Čađenović, izvršni direktor Instituta Damar

 

 

Malo je pojmova u savremenom crnogorskom političkom govoru koji se toliko često upotrebljavaju, a tako rijetko precizno ispunjavaju sadržajem, kao što su građanska država i otvoreno društvo. Oba pojma su prisutna u deklaracijama, partijskim programima i javnim nastupima, ali njihova stvarna vrijednost ne mjeri se na nivou političkog jezika, već na nivou institucionalne prakse i društvenih odnosa koje proizvode. Upravo zato je, dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, korisnije pitati koliko je Crna Gora operativno građanska i otvorena, nego da li se takvom naziva.

Na normativnom planu odgovor nije sporan. Crna Gora je ustavno određena kao građanska država, što znači da politička zajednica počiva na građaninu kao nosiocu suverenosti, a ne na privilegovanom identitetskom kolektivu. Međutim, između ustavne formule i društvene stvarnosti postoji prostor u kojem se odlučuje stvarni karakter jednog poretka. Taj prostor čine institucije, političke partije, kultura javne rasprave i svakodnevna sposobnost društva da prihvati razliku bez pretvaranja razlike u trajni sukob.

Tu je korisno prizvati Poperovu ideju otvorenog  društva. U najkraćem, otvoreno društvo nije zajednica bez identiteta, uvjerenja ili sukoba, nego poredak u kojem su vlast, norme i odluke otvoreni za kritiku i korekciju. Zato se u crnogorskom kontekstu može reći da građanska država i otvoreno društvo nijesu dva odvojena ideala, nego dva povezana zahtjeva: jednakost prava, institucionalna nepristrasnost i politički prostor u kojem različiti identiteti mogu koegzistirati bez težnje da bilo koji od njih trajno monopolizuje državu.

Posmatrano iz te perspektive, položaj žena predstavlja jedan od jasnijih pokazatelja da se crnogorski politički prostor makar djelimično otvarao. U Skupštini Crne Gore vidi se rast učešća žena: sa 7 poslanica, odnosno 8,64 odsto, u periodu 2006–2012 na 23 poslanice ili 28,40 odsto u aktuelnom sazivu od 2023. godine. Sličan trend vidi se i u lokalnim parlamentima, gdje je udio žena sa 12,7 odsto u 2009. porastao na 35,8 odsto u 2023, uz rast broja odbornica sa 92 na 303. To pokazuje da je sistem otvoreniji prema dijelu društva koji je dugo bio potisnut sa margine odlučivanja. Ipak, razlike među opštinama – od 54,5 odsto u Budvi do 22,6 odsto u Petnjici 2023. godine – pokazuju da taj proces nije jednako učvršćen na svim nivoima. Istovremeno, rast ne znači da su rodne barijere prevaziđene. Prije pokazuje da su kvote i institucionalni mehanizmi otvorili vrata koja partijska selekcija i politička kultura same nijesu bile spremne da otvore u istoj mjeri, pa otpor patrijarhalnih obrazaca i dalje ostaje prisutan.

Slična logika važi i za položaj manjinskih zajednica. U periodu 2006–2023 zastupljenost manjinskih partija u Skupštini Crne Gore varira, ali 2023. godina predstavlja maksimum, sa ukupno 10 mandata manjinskih lista i partija: 6 Bošnjačke stranke, 3 albanskih partija i 1 hrvatske partije. To pokazuje da je u pluralnom društvu politička stabilnost održivija kada se različitosti institucionalno uključuju, nego kada se politika gradi oko pretpostavke jedne dominantne zajednice. Građanska država, u tom smislu, nije negacija manjinskih identiteta, već okvir u kojem se oni politički priznaju bez dovođenja u pitanje jednakosti građana.

Međutim, upravo tu počinje i složeniji problem. Afirmativna zastupljenost nije isto što i depolarizacija. Raspoložive analize pokazuju da su manjinske partije dugo djelovale kao stabilizatori suverenističkog i proevropskog pola, ali i da se dio biračkog prostora postepeno etnički konsolidovao. Među Bošnjacima podrška Bošnjačkoj stranci raste sa 23,0 odsto u 2012. na 45,5 odsto u 2023, dok kod Albanaca zbirna podrška albanskim partijama raste sa 12,3 odsto u 2006. na 40,6 odsto u 2023. godini. To ne znači da su manjinski birači politički monolitni, jer i dalje postoji prostor za građanske alternative, ali znači da su partije često ispravnu ideju afirmativne reprezentacije prevodile u trajnu logiku etničkog adresiranja birača. Tako se od referendumske formule građanske i multietničke države postupno prelazi ka obrascu u kojem partije razlike ne amortizuju, nego ih održavaju kao stabilnu infrastrukturu političke mobilizacije.

Otvorenost jednog društva, međutim, ne mjeri se samo time ko je formalno prisutan u institucijama, već i time kako društvo doživljava različite grupe. Podaci o socijalnoj distanci omogućavaju i vremensko poređenje. Na skali od 0 do 1, gdje više vrijednosti znače veću negativnu socijalnu distancu, distanca prema Albancima pada sa 0,471 u 2006. na 0,383 u 2016. i 0,292 u 2026. godini. Distanca prema Romima ostaje vrlo visoka 2006. i 2016. godine (0,605), ali u 2026. pada na 0,362. Nasuprot tome, distanca prema LGBT osobama ostaje gotovo nepromijenjeno visoka: 0,57 u 2006, 0,57 u 2016. i 0,561 u 2026. Za spremnost građana da prihvate političkog predstavnika „druge“ nacije nemamo jednako jasan direktan indikator, ali obrasci polarizacije pokazuju da etničko-nacionalna dimenzija i dalje predstavlja jezgro političkog razdvajanja i da se referendumska linija srpsko-crnogorskog konflikta nije ugasila, već se periodično reaktivira kroz pitanja državnosti, odnosa prema Srbiji, crkvi i simboličkom identitetu države.

Zato se pitanje građanske države nužno vraća na političke partije. Tu nije dovoljno pitati koja je partija nominalno građanska. Mnogo je važnije pitati ko u praksi amortizuje, a ko pojačava identitetske rascjepe. Raspoložive analize pokazuju da su partije u Crnoj Gori često promjenljivije od blokova: mijenjaju se organizacije i koalicije, ali su osnovne linije suverenističko-procrnogorskog i prosrpskog pola trajnije od pojedinačnih aktera. DPS je dugo funkcionisao kao relativno multietnički stub suverenističkog bloka, ali se s vremenom i sam etnički sužavao. Demokrate, URA i PES jesu u određenim fazama okupljali heterogenije birače, ali ta širina sama po sebi nije značila prevazilaženje identitetske politike; često je prije označavala labavu koegzistenciju različitih segmenata koji se pod pritiskom „tvrdih“ tema ponovo razilaze. Upravo zato bi bilo pogrešno izjednačiti etničku raznolikost biračke baze sa stvarnom građanskom integracijom. Problem crnogorskog partijskog sistema nije samo u tome što postoje otvoreno nacionalne partije, već u tome što i nominalno građanski akteri često preuzimaju logiku blokovske mobilizacije i identitetske signalizacije kada procijene da je to politički korisno. Partije, dakle, ne stvaraju sve rascjepe iz ničega, ali ih organizuju, artikulišu i prevode u izborne i koalicione strategije.

Tu se zatvara krug između građanske države i otvorenog društva. Ako je građanska država institucionalni oblik jednakosti, onda je otvoreno društvo njen kulturni i politički uslov. Bez otvorenog društva, građanska država lako ostaje ustavna proklamacija koju identitetske mobilizacije i zatvorene partijske strukture prazne iznutra. Bez građanske države, otvoreno društvo ostaje normativni ideal bez dovoljno snažnog institucionalnog oslonca. Zato je za Crnu Goru korisnije da ove dvije ideje posmatra kao međusobno zavisne procese nego kao paralelne diskurse.

Dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, najpoštenija ocjena možda glasi ovako: Crna Gora jeste postala otvorenija i inkluzivnija nego što je bila 2006. godine, ali još nije dovoljno konsolidovala građanski model da bi on bio otporan na političke i identitetske regresije. Napredak je vidljiv u rastu političke zastupljenosti žena i u institucionalnoj prisutnosti manjinskih aktera. Istovremeno, ostaju ozbiljna ograničenja: spora promjena prema grupama koje nose najdublje kulturne predrasude, visoka i gotovo nepromijenjena distanca prema LGBT osobama, kao i partijski sistem koji društvene rascjepe češće prevodi u instrumente mobilizacije nego u mehanizme njihovog prevazilaženja. Pravi test naredne decenije neće biti koliko će se puta u javnosti izgovoriti sintagma građanska Crna Gora, već koliko će država i društvo uspjeti da izgrade poredak u kojem su različitost, kritika i jednakost normalno stanje, a ne povremeni politički gest.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

OD MAJA 2006. DO MAJA 2026. (III): Što ga više mijenjamo, to je više isto

Objavljeno prije

1 sedmica

na

5 Juna, 2026

Objavio:

Monitor prenosi analize koje su uradili eksperti iz različitih oblasti za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) uoči obilježavanja dvije decenije od obnove nezavisnosti. Autor analize o stanju u pravosuđu je advokat Siniša Gazivoda

 

 

Pravda za državu predstavlja temeljni okvir za uspostavljanje reda, vladavinu prava, socijalnu jednakost i odgovornost institucija prema građanima. Ona se ogleda u funkcionalnom pravosudnom sistemu, poštovanju ljudskih prava, zaštiti najslabijih kroz socijalnu pravdu i ravnopravnom tretmanu svih pred zakonom, čime se jača povjerenje u državne strukture.

Vladavina prava je jedan od ključnih postulata Evropske unije (EU). Iako njene države članice imaju različite nacionalne identitete i tradicije, temeljno značenje vladavine prava isto je u svim zemljama i uključuje šest načela: zakonitost, uključujući transparentan, odgovoran, demokratski i pluralistički proces donošenja zakona; pravnu sigurnost; zabranu proizvoljnog korišćenja izvršne vlasti; efikasnu sudsku zaštitu od strane nezavisnih i nepristrasnih sudova; efikasnu sudsku kontrolu, uključujući poštovanje temeljnih prava; podjelu vlasti i jednakost pred zakonom.

Borba za pravdu i uspostavljanje vladavine prava vjerovatno je obilježilo svaki dan postojanja Crne Gore, nakon obnove nezavisnosti 2006. godine. Vladavina prava je bila predmet reformi, političkih upotreba i zloupotreba, suštinska vrijednost iskrenih poklonika i poštapalica za političke frazere koji su je formalno proklamovali.

Njen ključni stub je stvaranje profesionalnog, efikasnog i nezavisnog pravosuđa. Reforma pravosuđa je započeta još početkom dvijehiljaditih, a ni nakon četvrt vijeka nije donijela rezultate koji bi građanima garantovali pravdu u razumnom roku i jednakost pred zakonom.

Kao najteži i najvažniji test njene sposobnosti i dan danas ostaje da obezbijedi vladavinu prava, zaštitu ljudskih prava i efikasno funkcionisanje institucija. To je vjerovatno najvažniji zadatak na crnogorskom putu ka članstvu u EU.

Zato je važno da se o reformi pravosuđa ne govori samo kao o tehničkom uslovu na evropskom putu, već kao o pitanju od suštinskog značaja za svakodnevni život građana. Od kvaliteta rada sudova i tužilaštava zavisi povjerenje građana u institucije, osjećaj sigurnosti i uvjerenje da država funkcioniše jednako za sve. Kada to povjerenje izostane, gubi se osnovni temelj društvenog ugovora i vjera da se promjene mogu ostvariti kroz institucije, a ne mimo njih.

Zato u susret debati o ključnim tačkama razvoja crnogorske države i društva od maja 2006. do maja 2026. godine, dajemo pregled sprovođenja reformskih aktivnosti koje su trebale donijeti pravdu i vladavinu prava.

Reforma pravosuđa u Crnoj Gori započeta je 2000. godine donošenjem Projekta reforme pravosuđa od strane Vlade ondašnje Republike Crne Gore. Na prvi pogled poređenje toga kako je pravosuđe izgledalo na početku reforme, a kako izgleda sada, vjerovatno bi se najbolje moglo opisati francuskom izrekom – plus ça change, plus c’est la même chose (što se više mijenja, to je više isto). Ovo posebno ako se to poređenje čini iz ugla koji je građanima najvažniji – dužina trajanja postupaka, povjerenje u pravosuđe, percepcija rezistentnosti pravosuđa na korupciju, politički i drugi uticaj. Ipak, pažljivijim sagledavanjem, u dosadašnjoj reformi desile su se i brojne izuzetno važne promjene.

U prvoj fazi reforme, nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore donošenjem Ustava Crne Gore iz 2007. godine, imenovanje i razrješenje sudija, osim predsjednika Vrhovnog suda, iz nadležnosti Skupštine prešlo je u potpunu nadležnost Sudskog savjeta, dok je državne tužioce i dalje birala Skupština. Sudski savjet bio je sačinjen od: četvoro sudija koje bira i razrješava Konferencija sudija, dva poslanika koje bira i razrješava Skupština iz reda parlamentarne većine i opozicije, dva ugledna pravnika koje bira i razrješava predsjednik Crne Gore i ministra pravde.

Od iskazivanja namjere za pristupanje EU, sticanja statusa kandidata za članstvo 2010. godine i započinjanja pregovora o pristupanju u junu 2012. godine, pa do danas, pravosudna reforma u najvećem dijelu se planira i sprovodi kao dio procesa za ispunjavanje kriterijuma za članstvo u Uniji. Konkretnije, od otvaranja pregovora za poglavlje 23 – Pravosuđe i osnovna prava, te donekle za pregovaračko poglavlje 24 – Pravda, sloboda i sigurnost u decembru 2013. godine, koncept reforme sprovodi se, više ili manje uspješno, u kontekstu pregovaranja.

U tom smislu, u junu 2013. godine, Vlada je usvojila akcione planove za poglavlja 23 i 24, a zatim je u julu 2013. godine Skupština donijela Amandmane na Ustav Crne Gore koji su uveli i značajne izmjene u pogledu pravosuđa. Izbor predsjednika Vrhovnog suda i predsjednika Sudskog savjeta prenijeti su u nadležnost Sudskog savjeta. Propisana je kvalifikovana većina za izbor sudija Ustavnog suda, Vrhovnog državnog tužioca, izmijenjena je struktura Sudskog savjeta na način da više  poslanici u Skupštini Crne Gore nijesu članovi Sudskog savjeta već je povećan broj uglednih pravnika koje, u skladu sa izmjenama, Skupština  bira kvalifikovanom većinom. Izbor državnih tužilaca, osim vrhovnog državnog tužioca u potpunosti je prenijet u nadležnost Tužilačkog savjeta.

Uvođenjem revidirane metodologije za pristupanje Uniji tokom 2020. godine, poglavljima 23 i 24 dat je značaj „srca procesa pregovaranja”, budući da je vladavina prava jedna od osnovnih vrijednosti na kojima je Unija utemeljena, pa se po novoj metodologiji prvi klaster, u koji spadaju ova poglavlja, prvi otvara i ostaje otvoren tokom cijelog pregovaračkog procesa.

Političke promjene iz ljeta 2020. godine i njihove određene reperkusije ne mogu se izostaviti ni iz najkraće kontekstualizacije pravosudne reforme. Reforme koje su uslijedile uticale su i na kadrovski sastav pravosudnih institucija. Ove promjene doprinijele su jačanju odgovornosti u sistemu i dovele do toga da se na optuženičkoj klupi u ovom trenutku nalaze veoma istaknuti predstavnici pravosuđa od kojih su neki bili i nosioci same pravosudne reforme, iako za sva lica za koja je postupak još uvijek u toku i dalje važi pretpostavka nevinosti.

Međutim, činjenica da su neki od njih sa čelnih pozicija u pravosuđu i organima za sprovođenje zakona prešli na optuženičke klupe u svakom slučaju upućuje na tektonske potrese i promjene u pravosudnom sektoru. Ovi slučajevi predstavljaju, možda i najveći izazov za sudstvo u njegovoj dosadašnjoj istoriji. Sudovi moraju da pokažu da su nepristrasni i nezavisni i od tih pojedinaca  kojima sude, ali i od političkih centara moći koji očekuju ovakav ili onakav ishod postupka, kao i od očekivanja opšte javnosti, te da pri tome obezbijede pravo na pravično suđenje svim okrivljenim licima. Uz to i sam postupak mora biti sproveden u razumnom roku, kako zbog prava okrivljenih, tako i zbog efikasnog sprovođenja pravde.

Očekivanja koja se u okviru pregovaračkog poglavlja 23 ispostavljaju pred crnogorsko pravosuđe – prije svega ispunjavanje standarda nepristrasnosti, nezavisnosti, odgovornosti, efikasnosti, profesionalizma, pristupa pravdi i kvaliteta – cijeniće se, između ostalog, i po postupanju u ovim slučajevima.

U cilju postizanja prethodno navedenih standarda, Vlada Crna Gora je u maju 2024. godine usvojila Strategiju reforme pravosuđa (2024 – 2027) sa Akcionim planom za njenu primjenu 2024–2025. Podsjećamo, to je četvrta strategija reforme pravosuđa koja je usvojena u periodu od obnove nezavisnosti (2007 – 2012, 2014 – 2018, 2019–2022, 2024 – 2027).

U junu 2024. godine Crna Gora je dobila pozitivan IBAR, odnosno Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (Interim Benchmark Assessment Report) za poglavlja 23 i 24 i dobila završna mjerila u postupku pregovaranja sa Evropskom unijom. Ipak, nešto više od godinu dana nakon dobijenog pozitivnog IBAR-a već se radi na ponovnim izmjenama pojedinih zakona koji su tada usvojeni. Formalno gledajući ovo bi trebalo biti početak završne faze naših pregovora, odnosno finalizacija ispunjavanja zadatih mjerila. Međutim, nije mali broj onih koji vjeruju da ovo nije bio zaslužen rezultat, već da je bilo „gledanja kroz prste” kako bi EU imala makar jednu uspješnu priču u procesu proširenja.

Nijedna reforma neće biti uspješna bez jasne političke volje i elementarnog društvenog konsenzusa i suštinskih, a ne samo formalnih promjena. Nezavisno, profesionalno i efikasno pravosuđe mora biti shvaćeno kao zajednički interes svih – vlasti, opozicije, pravosudnih institucija i građana. Tek kada ta svijest postane stvarni okvir djelovanja, biće moguće govoriti o reformi koja je završila svoj formalni krug i počela da proizvodi suštinske rezultate.

Do tada će mnogi građani i građanke Crne Gore sačekati na svoju pravdu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

OD MAJA 2006. DO MAJA 2026.: Dvije decenije izgovora (II)

Objavljeno prije

2 sedmice

na

30 Maja, 2026

Objavio:

Monitor prenosi analize koje su uradili eksperti iz različitih oblasti za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) uoči obilježavanja dvije decenije od obnove nezavisnosti. Autor ekonomske analize je Miloš Vuković, izvršni direktor Fidelity consulting-a

 

 

Ekonomska dinamika posljednjih godina ne može se razumjeti bez centralne uloge inflacije. Upravo je inflacija, više od bilo koje pojedinačne reforme, bila ključni faktor rekordnih budžetskih prihoda uz istovremeno slabljenje realnog životnog standarda. To je možda i najvažniji makroekonomski paradoks novijeg perioda: snažan rast nominalnih fiskalnih agregata uz pad realne kupovne moći stanovništva. I upravo je taj paradoks postao osnov za posljednji veliki izgovor: narativ o „rekordnim prihodima“, koji je decenijski izostanak strukturnih reformi pokušao da prikaže kao dokaz uspješne ekonomske politike.

Mehanizam je, ekonomski gledano, jednostavan, ali njegove distributivne posljedice nijesu. Rast cijena hrane, roba i usluga automatski povećava osnovicu za porez na dodatu vrijednost i akcize, čime se generiše ono što se u ekonomskoj literaturi naziva inflacionim porezom. U sistemu sa visokim učešćem indirektnih poreza u ukupnim prihodima, a Crna Gora je upravo takav sistem, inflacija djeluje kao snažan, ali izrazito regresivan izvor budžetskih prihoda. Rekordni nominalni prihodi u takvom okruženju nijesu indikator jačanja proizvodne osnove privrede, već prvenstveno odraz cjenovne dinamike i strukture poreskog sistema.

Tu se otvara razlika između fiskalne i socijalne perspektive, koja je možda najvažnija lekcija ovih dvadeset godina. Na nivou agregata, država je mogla da prikaže poboljšane budžetske performanse: veće prihode, niži deficit, povoljnije pokazatelje servisiranja duga. Na nivou domaćinstava, ista nominalna primanja kupovala su manje dobara i usluga. Realna plata, kategorija koja je u ekonomskoj analizi mnogo relevantnija od nominalne, kretala se znatno nepovoljnije nego što sugerišu zvanična saopštenja. Otuda sistemski raskorak između makroekonomskog narativa i mikroekonomskog (životnog) iskustva građana koji se godinama premošćuje upravo izgovorima: čas globalnim cjenovnim šokovima, čas geopolitičkim okolnostima, čas „uvezenom inflacijom“, a najređe pogledom u sopstveni model rasta.

Zato se ozbiljna ekonomska analiza ne može zaustaviti na konstataciji da su plate i prihodi rasli. Ključna pitanja su sljedeća: koliko je rastao realni dohodak, kakva je struktura tog rasta i kakva je kompozicija budžetskih prihoda. Ako značajan dio fiskalnog poboljšanja proizilazi iz oporezivanja sve skuplje potrošnje, država ne ubira plodove povećane produktivnosti, već prihode od erozije kupovne moći. To je kvalitativno bitno različita pozicija od one koju sugeriše zvanična komunikacija i pozicija koja u dugom roku nije održiva.

Distributivni efekti tog mehanizma dodatno usložnjavaju sliku. Inflacija je, po pravilu, regresivna: najjače pogađa domaćinstva koja najveći dio dohotka troše na osnovne životne potrebe. Empirijski podaci za Crnu Goru, kao i za većinu zemalja sa sličnom strukturom potrošnje, potvrđuju da su upravo niži i srednji decili dohotka pretrpjeli najveći realni gubitak. Posljedica je dvostruka: rast mjerene nejednakosti u društvu i jačanje percepcije socijalnog deficita, čak i u uslovima kada zvanični makroekonomski pokazatelji izgledaju povoljno. To nije pitanje optike već društvene kohezije, koja je u jednoj maloj državi razvojna kategorija prvog reda.

Sumarno, ekonomska istorija Crne Gore u periodu 2006–2026. može se opisati kao dvije decenije sistematskog kupovanja vremena pomoću sve novijih izgovora. Improvizacija je, na taj način, prerasla iz izuzetka u dominantan metod ekonomskog upravljanja, a izgovor iz retoričkog manevra u sistemski instrument ekonomske politike.

Otuda i temeljni paradoks današnje pozicije zemlje, koji se mora imenovati upravo na ovaj jubilej. Crna Gora je nominalno bogatija nego 2006. godine, ali strukturno i dalje izrazito ranjiva. Ima više nominalne dohotke, ali nedovoljno snažnu proizvodnu osnovu. Bilježi rekordne javne prihode, uz oslabljenu realnu kupovnu moć stanovništva. Sprovodi mjere koje po svojoj prirodi više odgovaraju instrumentima političkog ciklusa nego razvojnoj strategiji. Drži ekonomiju koja je predugo trošila prostor, umjesto da ga koristi za izgradnju otpornosti. Sjever je i dalje razvojno zapostavljen, demografski trendovi su zabrinjavajući, a strukturni odlazak mladih ljudi predstavlja tihi gubitak ljudskog kapitala koji nijedan budžetski rekord ne može da nadoknadi.

Dvadeset godina nezavisnosti zato nije samo prilika za jubilarnu retrospektivu, već i za ozbiljnu reviziju ekonomske paradigme i, prije svega, za prestanak proizvodnje izgovora. Politički suverenitet uspostavljen je 2006. godine i to je istorijski neopoziva tekovina. Ekonomski suverenitet, u smislu izgrađenog razvojnog modela otpornog na eksterne šokove, još uvijek nije konsolidovan. Ekonomija koja sistemski zavisi od eksterne tražnje, stranog kapitala, koncentrisanog turističkog sektora i inflacije kao prikrivenog fiskalnog instrumenta nije izgradila održiv model rasta. Ona je, u ekonomskom smislu, kupovala vrijeme i za svaku tu kupovinu imala spreman izgovor.

Najpoštenija ocjena dvadesetogodišnjeg bilansa stoga bi mogla glasiti ovako: Crna Gora je u tom periodu uspjela da održi makroekonomsku stabilnost u nominalnim okvirima i da povremeno generiše ciklične epizode rasta, ali nije uspjela da izgradi dosljedan, produktivno utemeljen socijalno pravedan ekonomski model. U tom kontekstu, Evropa sad 2 nije anomalija, već logičan ishod dominantne ekonomske paradigme u kojoj je nominalna ekspanzija godinama prikazivana kao razvoj, inflacija prećutno tretirana kao saveznik fiskalne politike, a izgovor kao zamjena za strategiju.

Pravi smisao obilježavanja dvadesetogodišnjice obnove nezavisnosti zato nije u tome da se prošlost uljepša, već da se otvori prostor za narednu deceniju u kojoj će se ekonomska politika konačno mjeriti onim što jeste izgradila, a ne onim čime je objašnjavala zašto nije. Crna Gora je 2006. godine vratila svoju državu. Sada joj duguje ekonomski model dostojan te države. Ako naredni jubilej, tridesetogodišnjica 2036. godine, bude obilježen istim portfoliom izgovora, teret neće biti samo ekonomski. Biće, prije svega, istorijski.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo