Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Iako sam se bio smjestio u skromni hotel nedaleko od željezničke stanice Roma Termini, ubrzo sam shvatio da mi ono para što sam imao kod sebe može biti nedovoljno za mogući razvoj situacije. Moja školska drugarica Radmila Cerović povezala me sa njenim sinom Radojem, koji je studirao u Rimu. Bilo mu je rečeno da mi bude pri ruci ako mi što zatreba. S njim sam se našao kod Panteona. Tamo je bio i Redžić, pa sam odlučio da Radoju ne pravim dodatno opterećenje.

Javio sam se Toniju Sbutegi i posjetio ga kod kuće. Uputio me u jedno prenoćište blizu Španskog trga koje su održavale časne sestre. Tamo su mi dali sobicu s krevetom, lavaboom i ikonom. Prećutno se podrazumijevalo da ću da dajem prilog od 50 DEM/dan. Mana smještaja je bila što je kućni red tražio da se vratim u sobu prije 22 sata, ali materijalna nesigurnost, uz angažovanje poznanika u Rimu i porodice, bila je otklonjena. Javio mi se glavni urednik Radija Slobodna Evropa Nenad Pejić, koji mi je pomogao pri osnivanju Radija Antene M. Ponudio mi je da dođem u Prag i radim u redakciji za srpskohrvatsko jezičko područje. Monitorov prijatelj Milutin Drljević iz Rovinja, takođe mi je ponudio pomoć.

Da ne bih uzaludno gubio vrijeme odlučio sam da propagandno djelujem protiv vojske. Javio sam se Miodragu Lekiću, ambasadoru SR Jugoslavije u Rimu. Bio je vrlo predusretljiv, pa smo se odmah našli u jednom restoranu kod Španskog trga. Gledao sam u Crnoj Gori emisiju Porta e Porta koja se često bavila NATO intervencijom u Jugoslaviji. Gosti u studiju po pravilu su bili ambasador SRJ u Vatikanu Dragoš Kalajić i Lekić. Kalajić je bio ekstremni desničar koji je fašističkim tekstovima u Dugi podržao Miloševića. Znajući da je Lekić procrnogorski (termin s početka 1990-ih) raspoložen, stekao sam bio utisak da zbog svoje dužnosti ne može da kaže neke stvari koje bi, po mojoj procjeni, bilo korisno za Crnu Goru reći italijanskoj javnosti. Pitao sam ga da li mi može pomoći da budem gost u studiju, da govorim kao učesnik događaja. Odgovorio je da ne može, jer se organizator emisije ne konsultuje sa gostima o tome kada i koga će pozvati. Uz Tonijevu pomoć stupio sam u kontakt sa timom voditelja emisije Pipa Laude. Sreo sam se sa šeficom njegovog štaba Robertom Zonini. Kratko sam joj ispričao o sebi i objasnio joj problem koji imam s Vojskom Jugoslavije. Prihvatila je ideju da učestvujem u sljedećoj Porti koja se bude bavila ratom u Jugoslaviji. Uzela je moj broj mobilnog telefona i zatražila da joj pošaljem svoj CV.

U Rimu sam imao brifing sa više redakcija. L’ Avenire je 11. maja objavio intervju sa mnom pod naslovom Nezavisnost Crne Gore bi zaustavila Miloševića. Imao sam intervju i na Radio Radicale. Održao sam i brifing u Desku za Balkan u Ministarstvu spoljnih poslova Italije. Šefica deska bila je bivša ambasadorka Italije u Beogradu Laura Mirachian. Predstavila me svojim saradnicima šaljivom konstatacijom da je od profesora Perovića više naučila o Jugoslaviji i Crnoj Gori nego na pripremama u Rimu.

Kad sam iscrpio agendu u Rimu, na poziv Dragice Ponorac i Michela Bonoa otišao sam u Pariz da i tamo govorim o situaciji u Crnoj Gori. Dragica i Michel su 21. maja u kafeu Vaudeville organizovali radni doručak sa desetak novinara. Rezultat tog susreta bilo je mojih osam posjeta redakcijama francuskih medija, među kojima su bili Telerama, Le Monde, Le Nouvelle Observateur, Courirer International. Za posljednja tri napisao sam autorske tekstove (o položaju Crne Gore u SRJ i jugoslovenskom ratu), za koje sam dobio honorar. Dragica i Michel su organizovali moju posjetu Institutu za strateške studije. Direktor Instituta Mišel Fuše (Michel Foucher) znao je površno o crnogorskoj podjeli na zelenaše i bjelaše poslije Prvog svjetskog rata. Ispričao sam mu da ta podjela nikad nije bila življa nego danas i naveo koje partije su independističke, a koje unionističke. Rekao sam da će odmah po padu Miloševića glavna tema u Crnoj Gori biti pitanje njene nezavisnosti. I da očekujem da će vladajući DPS morati da se opredijeli za nezavisnost. Foucher mi je rekao da je Roćen nedavno bio kod njega, i pitao zašto mu on nije o tome govorio. Rekao sam da će Roćen i Đukanović o tome početi da pričaju tek kad budu sigurni da zbog toga neće izgubiti vlast.

Jednog dana dobio sam telefonski poziv iz RAI. Saopštili su mi da će naredna emisija Porta e Porta biti posvećena ratu u Jugoslaviji. Kupili su mi kartu Pariz-Rim-Pariz i rezervisali hotel u blizini zgrade RAI. Kad sam u naredni utorak oko 16 časova čekao da dođe vozač da me odveze na snimanje emisije, pozvali su me iz RAI i saopštili da je generalni direktor donio odluku o nekoj hitnoj promjeni u programu i da se moje gostovanje odlaže zbog skraćenja naredne emisije Porta e Porta. Ni danas nijesam siguran ko me odstranio iz programa, neko iz dviju jugoslovenskih ambasada ili neki važni italijanski ljevičar. Jer kad sam deset dana ranije bio na Sapienzi na okruglom stolu o ratu u Jugoslaviji, koji je organizovao Predrag Matvejević, začudio sam se koliku je podršku u akademskim krugovima imao Milošević zbog toga što se suprotstavio SAD-u.

U Italiji i Francuskoj dao sam i više intervjua za radio stanice koje emituju program za srpskohrvatsko jezičko područje. Vršio sam pritisak na vojsku, govoreći da ću se odmah vratiti i odazvati na poziv suda, ako mi dozvole da se branim sa slobode. U međuvremenu dobio sam podršku kolega sa univerziteta. Javne proteste protiv mog hapšenja izrazili su Naučno-nastavno vijeće Mašinskog fakulteta, Udruženje univerzitetskih profesora, profesori Fakulteta likovnih umjetnosti sa Cetinja. Porodica je angažovala advokata Gorana Rodića za mog advokata pred vojnim sudom. Ne znam da li su mu moje izjave o vojsci pomogle ili otežale komunikaciju sa sudom, tek Rodić je isposlovao rješenje da me istražni sudija ispita bez pritvaranja. Kad sam dobio obavještenje o tome, požurio sam da završim ugovorene obaveze u Francuskoj i Italiji i vratim se u Podgoricu.

Na granici me čekao Mata. S njim je došao i Rodić s rješenjem o ukidanju pritvora, za slučaj da nas vojska zaustavi. Bio sam zadovoljan što sam u Crnu Goru stigao prije Miloševićeve kapitulacije. Ali i jako tužan: našao sam brata Mila kako se oporavlja od infarkta koji je dobio nakon mog odlaska.

Desetog juna održano je prvo ročište. Ispred suda u ulici Save Kovačevića okupila se grupa članova Liberalnog saveza, koja je protestovala zbog suđenja. Sudija Milorad Saveljić (ne sjećam se da li je bio kapetan ili major), bio je dobronamjeran. Moje izjave unosio je u zapisnik u ublaženoj formi. Jednu izjavu izdiktirao je u obliku: ,,Priznaje da je Vojska Jugoslavije i njegova vojska….”. Iako mi je bilo neprijatno da mu protivuriječim, rekao sam: ,,Gospodine sudija, možda će neko jednom čitati ovaj zapisnik. Zato moram da vas popravim …”

Kratku crticu o suđenju dao sam desetak dana kasnije u pismu Milutinu Drljeviću, koji je očekivao da ću na povratku svratiti u Rovinj, gdje je živio i Mirko Kovač.

22.06.99.
Dragi Milutine,

Vratio sam se u Crnu Goru 5. juna preko Zagreba i Dubrovnika. Bio sam napravio rezervaciju sa otvorenim datumom na relaciji Zagreb–Dubrovnik, s namjerom da jedan ili dva dana provedem u Hrvatskoj. Međutim, javiše mi da mi je brat dobio infarkt, pa sam požurio kući.

Prvo četvoročasovno saslušanje pred vojnim istražnim sudom imao sam u četvrtak 10.06, u prisustvu advokata koji je uspio da se izbori da mogu da se branim sa slobode. Ponovio sam da su kukavička vojska koja već deset godina ratuje ,,uspješno” samo protiv civila, da se povlače i bježe
čim se preko puta njih nađe prava vojska (i rekao da će se tako ponijeti i prema NATO), da se u Crnoj Gori ponašaju kao okupatorska vojska, da oni sa zločinima koje čine ne mogu biti nasljednici niti crnogorske vojske niti vojske koju sam ja služio, da ću ja njih tužiti za zločine i za provociranje razaranja Crne Gore, itd., itd. Učtivo su slušali i zapisivali. Imao sam utisak da žele da mi pomognu, jer su ublažavali moje riječi. Do danas nijesu objavili da li obustavljaju postupak ili će pokrenuti krivično gonjenje.

Želim da ti zahvalim na pažnji i podršci tokom mog boravka u egzilu. Dok nije bilo izvjesno koliko ću morati da ostanem tamo, nije bilo loše kad čovjek zna da nije prepušten samo sebi i porodici.

Srdačan pozdrav tebi i tvojoj porodici. Mirku Kovaču i našima u Zagrebu i Ljubljani, takođe.
Miško

Sedam mjeseci poslije NATO intervencije (u februaru 2000) vojni sud je moj predmet (,,sprečavanje borbe protiv neprijatelja, u sticaju sa krivičnim djelom povreda ugleda SRJ”) uputio Osnovnom sudu u Podgorici. Godinu ili dvije kasnije dobio sam obavještenje da Osnovni sud obustavlja postupak.

Vrijedno pomena je i to da sam po povratku iz Italije saznao da je u mom odsustvu vođeno još jedno suđenje protiv utemeljivača Monitora. Neki sud u Beogradu (zaboravio sam koji), dosudio je Ćanu i meni da platimo kaznu od po 100 hiljada DM, zbog toga što se Monitor nije povinovao rješenju o uvođenju vojne cenzure, čime smo umanjili borbenu sposobnost vojske za odbranu zemlje. I ovaj predmet je kasnije prešao u nadležnog civilnog suda, koji je presudu poništio.

Bez obzira što je poslije NATO intervencije bilo jasno da se približio Miloševićev kraj, u oktobru 1999. (na devetu godišnjicu Monitora) DPS je izdala saopštenje u kojem je stajalo: ,,Naša partija se ne zalaže za projekat nezavisne Crne Gore, što je u nekim političkim krugovima postalo pomodarstvo zasnovano na prevaziđenim idejama nacionalnog  omantizma.” ,,Prema tome, mi želimo da sačuvamo zajednicu …. Oni koji ne žele … to su Liberalni savez u Crnoj Goru i Milošević u Beogradu.”

To je značilo da se pritisak na Crnu Goru i DPS mora produžiti istim intenzitetom kao i prethodnih devet godina.

(Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Zbog citiranih tekstova, vojska je 28. 04. 1999, bez prethodnog saslušnja, izdala nalog za moje hapšenje. Ne sjećam se više kako su događaji na početku tekli, ali pamtim da sam bio spreman da idem pred vojne organe da sa njima raspravljam. Međutim, rečeno mi je da će me vojska, najvjerovatnije, poslati u vojni zatvor u Nišu, gdje mogu ostati tokom cijelog suđenja. To je obesmišljavalo ideju da naši mediji prate postupak i izazivaju neraspoloženje prema vojsci. Odlučio sam da se ne predajem, ali da uđem u propagandni rat sa vojskom. Monitor je organizovao konferenciju za štampu za strane novinare u zelenom salonu Hotela Crna Gora. Po dogovoru s Draškom i Milkom, oni su ostavili praznu stolicu između njih dvoje i počeli konferenciju. Onda sam ja došao u salon, sjeo na tu stolicu i uzeo riječ. Pročitao sam i preveo isječke iz gornjeg teksta i prepričao optužnicu. Rekao sam da bih sa zadovoljstvom otišao pred vojni sud ako bi mi bilo dopušteno da javno branim svoje stavove. Ali da ne pristajem da budem smješten u zatvor da bi mi se uskratio kontakt sa javnošću. Osim toga nemam povjerenja ni u sud ni u zatvor vojske koja čini zločine civilnom stanovništvu. (Izjavu mi je naveče prenijelo više stranih stanica.) Odgovorio sam na jedno ili dva novinarska pitanja i napustio salu, uz napomenu da za više pitanja novinari mogu sa mnom stupiti u kontakt preko Monitora i moje porodice.

Moj brat Milo ponovo je bio organizator moje bezbjednosti. Bdio je nada mnom, dan i noć. Kao i početkom devedestih, uz čestu pomoć Mate Popovića. U međuvremenu stasali su moj sin Andrej i sinovac mi Miro. Sad su me njih četvorica, svi naoružani, pratili na svakom koraku, komunicirajući međusobno mobilnim telefonima. Išli su sa mnom na fakultet i stražarili ispred ulaza u zgradu i ispred sale u kojoj sam još neko vrijeme držao predavanja, pratili me kad sam išao u Monitor, na Monitorovu konferenciju za štampu. Milo je povremeno imao toliko raznog oružja, da sam u šali iskazivao bojazan da se ne spotakne i svi eksplodiramo.

U ulazu u kojem je u prizemlju bio moj porodični stan, živio je i ministar unutrašnjih poslova Vukašin Maraš. Policajci su bez prekida čuvali prilaz ulazu. Dogovorio sam se s njima da me obavijeste ako se bude približavala vojna patrola, kako bih izlaskom kroz baštu izbjegao hapšenje. Tih dana primio sam u mom stanu više desetina novinara i veliki broj ekipa stranih televizijskih stanica. Govorio sam im o položaju Crne Gore u Miloševićevoj Jugoslaviji i antiratnom raspoloženju većine građana.

Za razliku od početka devedesetih, sada na kraju decenije, ljudi su me zvali telefonom, ne da mi prijete, već da iskažu podršku i ponude mi pomoć. Sjećam se poziva jednog Bjeloplavića koji mi je rekao da ima dvadeset osam naoružanih ljudi i nudio mi njihovu zaštitu. Rekao sam mu da treba izbjegavati ekscese koje bi vojska mogla zloupotrijebiti. Pojedinačni otpor u obliku neposlušnosti – da, ali grupni otpor – jedino ako Vlada pozove na odbranu pravnog popretka Crne Gore.

Kad sam se četvrtog maja vratio kući, supruga mi kaže da je zvala telefonom neka žena iz ,,kabineta Duška Markovića, pomoćnika ministra unutrašnjih poslova” i molila da se javim. Naveče u osam sati sreo sam se s Markovićem u njegovom kabinetu. Po mojim bilješkama iz tog vremena, razgovor je počeo njegovim riječima: ,,Ja s Vama razgovaram u ime predsjednika Republike”. I bez okolišanja rekao da traže od mene da privremeno napustim zemlju. Od kad su poslije obnavaljanja nezavisnosti Crne Gore 2006.  Vijesti pojačale kritiku društvenih devijacija koje su i danas prepreka za priključenje Crne Gore Evropskoj uniji, Đukanović me svako malo kori što kritikujem vlast koja me spasla od vojske kad sam u vrijeme NATO intervencije 1999. plakao i molio za pomoć. Kad sam to jednom demantovao, Marković je reagovao i rekao da je incijativa došla od moje porodice, aludirajući na moju sestru Milku. Makar moje bilješke bile i literarna fikcija, čini mi se da će nekoliko crtica biti interesantno čitaocu. Više detalja iz mojih bilješki objaviću na drugom mjestu.

Marković je rekao da su imali sastanak s predstavnicima vojske. Traže da im se isporuči jedan broj javnih ličnosti, koje navodno djeluju protiv odbrambene sposobnosti vojske: Novaka Kilibardu, Nebojšu Redžića i mene. (Hapšenje civila i privođenje pred vojne organe bilo je obaveza civilne policije.) Iz nekih razloga, Pavle Bulatović osobito insistira da budemo predati vojsci Novak Kilibarda i ja. Generalima je odgovoreno da će Kilibardu, koji je bio potpredsjednik Vlade, policija štititi po cijenu sukoba. Pitanje Kilibardinog hapšenja je time privremeno zatvoreno, ali je za mene jedan general rekao da ako me policija ne isporuči, on će angažovati onoliko vojnika koliko bude potrebno za moje hapšenje. Očigledno, vojska je znala za policijsku zaštitu mog ulaza. Marković je istakao da oni (shvatio sam da se to odnosi na njega i Predsjednika) cijene moje djelovanje, ali da bi se izbjegao bilo kakav bezbjednosni rizik, predlažu da privremeno napustim zemlju. Kaže da se on s Redžićem već dogovorio o odlasku. Predlaže da odem u Dubrovnik i da u nekom od tamošnjih hotela sačekam da se situacija u Crnoj Gori malo smiri. Preko Milke (moje sestre), javili bi mi kad mogu da se vratim.

Pomislio sam da se ustručavaju da me uhapse i predaju vojsci jer bi im to bila politička šteta. Ja sam bio popularan među izvornim independistima, s kojima su, od kad su ušli u sukob sa Miloševićem 1997, pokušavali da izgrade nove odnose. Pretpostavljao sam i da su, prisluškujući moj telefon, pomislili da može doći do incidenta ako hapšenje prepušte vojsci. Dao sam otvoren i iskren odgovor: Ne želim da ni u najmanjoj mjeri budem razlog za bilo kakav incident s vojskom, ali ne želim ni da napuštam zemlju. Rekao sam da je dobro što su našli načina da zaštite Redžića, ali da je moja situacija različita od njegove. Ja već deset godina organizujem otpor protiv njih i Miloševića i da ne želim da ljudi koji su imali povjerenje u mene posumnjaju da sam pobjegao da bih spasio svoju zadnjicu. Za mene nije prihvatljivo da budem u inostranstvu u trenutku kad Milošević kapitulira. Kazao sam da sam planirao da se za dan-dva sklonim iz Podgorice, ali da to mogu učiniti već sjutra ujutru. Pitao sam da li bi im smetalo da se sklonim na Cetinje kod Boba Bogdanovića koji je bio kod mene prije dva dana i ponudio mi da se pridružim njegovoj naoružanoj jedinici na Ivanovim koritima, koju tolerišu i policija i vojska. Marković je odgovario da imaju mnogo problema, i da bi dobro bilo da znaju da su jedan riješili. Procjenjuje da će pritisak vojske oslabiti čim se Pavle Bulatović vrati za Beograd. To bi, navodno, moralo biti uskoro, budući da se nalazi u Crnoj Gori već skoro dvije nedjelje. Podvukao je da će mi oni snostiti troškove hotela u Dubrovniku. Uzvratio sam da bih se, poslije svega što su činili meni i Monitoru tokom prethodnih deset godina, osjećao nelagodno da primim bilo kakvu materijalnu pomoć od njih. Marković me uvjeravao da je on od mog protivnika postao moj poštovalac i da nema razloga za takav stav.

Sine mi ideja o rješenju koje zadovoljava i mene i njih: Otići ću u Italiju kod ćerke; ako Markovićeva procjena o mogućnosti mog skorog povratka bude pogrešna, vratiću se brodom u Bar, i predati se vojsci. Zahvalim na lijepim riječima. Ponovim da ne želim da budem smetnja i da ću otići kod ćerke u Bolonju. Novac nije potreban, dovoljno je da mi pomognu da pređem granicu. Kazao sam da imam italijansku šengensku vizu, ali da nemam hrvatsku. Ako idem preko Debelog brijega, ne mari da na moje ime rezervišu sobu u hotelu u Cavtatu. Marković kaže da će sjutra u 10 sati doći za mene njihov automobil. Ja mu odgovoram da ne želim da se vozim policijskim autom. On se smiješi i kaže da jedini način da dođem do granice a da me vojska ne zaustavi jeste da budem u određenom policijskom autu.

Prebacivanje preko granice sjutradan imalo je filmskih elemenata. Crvenim gofom vozili su me do iza Barutane.Onda smo skrenuli s puta i promijenili auto. Prenijeli su mi stvari u audi 8 sa tamnim staklima. Dugo nas

je pratio Mata vozeći na odstojanju. Kad smo krenuli, rekao mi je da ne vjeruje režimu i hoće da vidi kud me voze. Da se ubijedi da me nijesu predali vojsci. Kad smo prošli Herceg Novi, prešao sam u mercedes hercegnovske registracije. Ovaj me odveo na hrvatsku teritoriju bez zaustavljanja na granici. Na petsto metara od granice još jednom sam promijenio auto. Jedan ljubazni Dubrovčanin odvezao me do Hotela Croatia, izvadio kofere iz auta i poželio mi sreću. Na pitanje da li mi je rezervisana soba u hotelu, odgovorio je da ima puno slobodnih soba i da je dovoljno da pokažem putovnicu. Kad sam se naveče s telefonske govornice u dubrovačkoj pošti javio supruzi, rekla mi je da je dolazila naoružana vojna patrola s nalogom za hapšenje i pretresla stan.
Večerao sam sa Lukom Brailom i Bobom Ćulafićem, kod kojih sam se raspitao o opcijama za prevoz u Italiju.

Sjutradan sam autobusom produžio u Split gdje me sačekao novinar Feral Tribune. Dao sam mu intervju. Feral je objavio moje riječi da ,,bježim od istih onih Crnogoraca koji su rušili Dubrovnik, koji bi rušili i Podgoricu ako bi to Milošević zatražio”. Podgorički Dan je to odmah prenio uz napade na – izdajnika. Krenuo sam brodom za Ankonu. Pomorski oficir koji je izvršio pasošku kontrolu kad smo već bili na pučini, pitao je kako sam se našao u Hrvatskoj bez hrvatske vize i ovjerenog prelaza granice. U komunikaciji sa službom na obali provjerio je da sam u Hrvatsku ušao na Debelom brijegu i vratio mi pasoš. Iz Ankone sam uzeo voz za Bolonju. Taman što sam došao kod  ćerke, vojska je zatvorila Luku Bar. Odmah sam otputovao u Rim da tražim hrvatsku vizu, jer mi je to bio jedini način da se vratim u Crnu Goru kad odlučim. Konzularni službenik kojem sam predočio moj zahtjev rekao mi je da malo sačekam. Ubrzo se vratio i rekao da želi da me primi ambasador dr Davorin Rudolf. Ovaj dobronamjerni i ljubazni Dubrovčanin znao je za Monitor još od vremena agresije JNA na Dubrovnik, pa je htio da mi ukaže pažnju. Sugerisao mi je da se ne vraćam kući dok se situacija ne smiri. Rekao je da će proći između deset dana i dvije nedjelje dok ne dobiju dozvolu iz Zagreba da mi izdaju vizu. Imao sam utisak da ne želi da ubrzava proceduru, kako bi me poštedio posljedica koje mogu imati ako se prerano vratim u Crnu Goru. Morao sam da čekam.

(Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Kad se poslije oktobarskih predsjedničkih izbora uzbuđenje malo sleglo, krajem 1997.  počeo sam, uz konsultaciju sa Rankom Vukotićem, da radim na vlasničkoj transformaciji Montenegropublica. Pojavilo se nekoliko formalno-pravnih problema. Skupština „koja bi svakom priznala njegov dio” (Ćanov predlog) nije bila moguća. Zbog promjena u zakonu, društvo sa ograničenom odgovornošću nije moglo imati više od 30 članova, a Montnegropublic kad je registrovan 1990. imao je 76 sudski registrovanih osnivača, a tokom narednih nekoliko
mjeseci, saglasno Statutu, preko 100. Kad smo 1994-95 prvi put razmišljali o promjeni vlasničkih udjela u odnosu na početno stanje, sačinili smo spisak od preko100 ljudi koji nijesu bili registrovani osnivači, a dali su pomoć Monitoru, zbog koje bi ih trebalo dodati spisku vlasnika. Od tada je spisak porastao za još gotovo 100 imena. Prirodno rješenje za izlaz iz ove situacije bilo je da se preduzeće transformiše u akcionarsko društvo. Međutim, plašili smo se da ako bi se akcijama slobodno trgovalo na berzi, preduzeće bi moglo pasti pod kontrolu onih koji žele da
promijene izdavačku koncepciju naših medija. Na kraju smo razradili ideju da ostanemo društvo sa ograničenom odgovornošću, pravljenjem manje od 30 vlasničkih grupa. Svaka od ovih grupa bi sačinila ugovor po kojem bi u vlasništvo preduzeća ušla preko jednog svog predstavnika. Za svakog od preko 300 vlasnika trebalo je procijeniti njegov doprinos. Metodologiju rada nam je razradila Rada Marković još 1995, kad je radila s Vladom Nikaljevićem u Crnagoracoopu.

Drugi problem bio je uvođenje novinara u krug vlasnika. Pošto suma vlasničkih udjela mora biti 100 odsto, rješenje za novinare, u formalno- pravnom smislu, mora počivati na saglasnosti osnivača da se odreknu dijela svog vlasništva i poklone ga novinarima. S novinarima sam se dogovorio da prvo oni, prema sopstvenom shvatanju, naprave kriterijume međusobnog rangiranja doprinosa Monitoru.

Kako su se udjeli stotinu osnivaća Montenegropublica 1990. malo razlikovali među sobom, a nakon transformacije su trebali da se prilično razlikuju, advokati su rekli da bi najprostije bilo da ja od svakog osnivača uzmem ovlašćenje, kako za grupisanje udjela, tako i za poklanjanje, da bih, na kraju izvršio podjelu vlasništva saglasno dogovoru koji se postigne. Ljudi nijesu davali značaj osnivačkom ulogu, osim kao dokazu da su pripadali „eliti” koja je podigla oslobodilački ustanak. Složili su se da daju ovlašćenje, ali broj onih koji je uredno otišao u sud da ovjere tekst koji sam im dostavio, bio je mali. Odlučio sam da jedan dan nedjeljno posvetim odlasku sa po jednim osnivačem u pisarnicu suda i tako skupljam ovlašćenja. Dok sam skupio sva ovlašćenja i pritisnuo novinare da naprave svoju rang listu, proći će više od dvije godine. Razloga za sporo odvijanje ovog posla bilo je više. Prvo, to što sam se ja bio posvetio mom univerzitetskom poslu, pa sam manje komunicirao i sa osnivačima i sa novinarima. U redakciju sam dolazio samo po potrebi. To nije bilo često, jer su Monitor i Antena M bili sektori Montenegropublica sa sopstvenim žiro-računima, pa je broj poslova koji se vodio na nivou preduzeća bio mali. Drugo, to što su 1998. 1999. godina obilovale važnim političkim događajima kojima su i osnivači i novinari poklanjali prioritetnu pažnju.

Đukanovićevu pobjedu u drugom krugu predsjedničkih izbora (19. oktobra 1997) Milošević nije prihvatio kao Bulatovićev poraz. Po njegovom scenariju Bulatović je 18. februara 1998. od svog krila DPS-a formirao Socijalističku narodnu partiju. Đukanović je morao da raspiše republičke parlamentarne izbore. Zakazao ih je za 31. 05. 1998. Đukanović je formirao koaliciju Evropska Crna Gora u koju su ušle Narodna stranka i Socijaldemokratska partija. Dvadesetog maja Savezni parlament je, protivno propozicijama saveznog ustava, izabrao Bulatovića za saveznog premijera. Bulatović i Milošević su tražili da se Saveznoj vladi i Bulatoviću prizna nadređenost crnogorskoj vlasti. Crnogorska vlast je to odbila. Na majskim izborima SNP je bio poražen. Liberalni savez je izašao na izbore samostalno, ali je vodio nekonzistentnu kampanju. Izgledalo je da mu je važnije da oslabi Đukanovića i njegovu koaliciju, nego sam proces odvajanja Crne Gore od Miloševića i Beograda. Ovo je imalo nekoliko posljedica na independistički pokret. Jedan dio tradicionalnih birača LS nije mu dao glas. Netrpeljivost između SDP i LS se pojačala. Independisti su se podijelili oko pitanja koja od dvije independističke partije je u pravu.

Ćana sam sve rjeđe sretao. Nova vlada mu je napravila nekoliko neprijatnosti. Krajem 1998. posjetio sam ga u Beogradu, kojom prilikom sam ga informisao o stanju u našim medijima i radu na transformaciji Montenegropublica.

Od majskih izbora pogoršavali su se odnosi republičke i savezne vlade, koja je terorom na Kosovu sve više zaoštravala odnose savezne države sa međunarodnom zajednicom. Od 6. do 23. februara u Rambujeu i od 15. do 18. marta u Parizu velike sile su organizovale Konferenciju o Kosovu, čiji je cilj bio da se postigne mirno rješenje za oružane sukobe srpske policije i vojske sa Oslobodilačkom vojskom Kosova. Na konferenciji u Rambujeu nije bilo predstavnika Crne Gore, niti je na dnevnom redu bilo pitanje državno-pravnog statusa Crne Gore.  Đukanović je dan pred početak konferencije izjavio, da ako bi neko ugrozio ravnopravni položaj Crne Gore u federaciji, „sasvim je realno pretpostaviti da bi Crna Gora veoma brzo popunila svoju stolicu u Njujorku, u sjedištu OUN”. Predlog zaključaka konferencije Srbija je odbacila. Zapadne sile su nametnule zaključke konferencije, koji su, u stvari, bili opravdanje za NATO intervenciju protiv Srbije. 24. marta 1999. počelo je bombardovanje SR Jugoslavije od snaga NATO pakta. Iako je SNP-ov Momir Bulatović bio savezni premijer, predsjednik parlamenta Svetozar Marović i predsjednik SNP-a Predrag Bulatović su ispregovarali „Rezoluciju o građanskom miru i toleranciji” koja je 26. marta jednoglasno prihvaćena u crnogorskom palamentu. Istog dana Vlada Crne Gore je donijela uredbu kojom odbacuje mogućnost proglašenja ratnog stanja na teritoriji Crne Gore.

Vojska Jugoslavije je vršila veliki pritisak na Crnu Goru da slijedi Srbiju u sukobu sa NATO-om. Momir Bulatović je prijetio: „Crnogorska policija će se pokoriti saveznoj vlasti ili je neće biti“. Crnogorska vlast je to odbila. Monitor, Antena M, Vijesti  i Radio Free Montenegro su podržali takvu odluku vlasti. Vojska je pokušala da uvede vojnu cenzuru u ove medije. Imenovala je nekog majora za cenzora u Monitoru i Anteni M. Nakon konsultacije sa direktorima i glavnim urednicima, ja sam u ime izdavača odbio odluku vojnih vlasti. Slično je učinio Ljubiša za Vijesti i Nebojša Redžić za Radio Free Montenegro. Ja sam u Monitoru objavio dva članka (2. i 16. aprila) u kojima sam optužio JNA za kukavičke zločine na Kosovu i uvlačenje Crne Gore u vojni sukob sa NATO-om. Tražio sam od Đukanovića da preuzme komandu nad vojskom u Crnoj Gori:„Dva puta u istoriji srpska vojska boravila je na tlu današnje Crne Gore. Jedanput je došla kao osvajačka, drugi put kao saveznička, da bi i tada završila kao osvajačka. I jedan i drugi put do temelja je bila poništena crnogorska država. I današnja Vojska Jugoslavije u Crnoj Gori je dominantno srpska vojska. Sa komandom u Beogradu teško je vjerovati da Druga armija nema zadatak da bude jedan od garanata ograničenosti suvereniteta Crne Gore.”

„Da su Crnogorci dovršen narod ne bi i 1999. bili na istom mjestu gdje i 1914.”

„Vojska Jugoslavije herojski brani domovinu od avijacije NATO pakta. Tenkovima i oklopnim kolima napada na građane sopstvene zemlje. Pod prijetnjom smrću kolonu punu staraca, žena i đece upućuje prema granici koju po ustavu čuva. Da ne bi izgubili put, uvodi ih na tračnice oivičene minskim poljima.

Izgleda da je u Beogradu procijenjeno da je pogodan trenutak da se i Crnogorci upute na svoje tračnice. Odluka srpske vlade s početka ovog vijeka o raseljavanju Crnogoraca nije do kraja sprovedena.“

„Najprostije rješenje bi bilo da Crna Gora sagori u ratu za srpstvo. Druga armija po svoj prilici ima zadatak da pospiješi taj podvig.”

„Uprkos ispoljenoj volji Crnogoraca da ne ulaze u rat, [VJ u Crnoj Gori] puca na avione NATO pakta. … Na primjedbe da joj je cilj samo da izazove bombardovanje Crne Gore, vojska ćuti.”

„Niko iz vlasti ne pominje vezu između intervencije NATO pakta i zločina koji vojska i policija vrše na Kosovu. Niti objašnjava cilj vojnog angažmana u Crnoj Gori. Ne štiti ni građane od brutalnosti prisilne mobilizacije i prijetnji. Tenzije rastu, s njima i opasnost od sukuba unutar Crne Gore, kao rezervnog rješenja za njeno uništenje.”

„I mornarica se uključila u povećavanje nestabilnosti. Uprkos poruci komandanta NATO pakta da će biti pošteđena jer ne učestvuje u etničkom čišćenju Kosova, pod uslovom da ne sprovodi vojna djejstva, ona je iz akvatorijuma Barske luke gađala NATO avione. Besmislen i nečastan čin. Besmislen, jer je oružje kojim raspolaže toliko inferiorno da je NATO može potpuno uništiti za nekoliko sati. Nečastan, jer su luke objekti koji se grade desetinama ili stotinama godina, pa su zaštićene međunarodnim konvencijama koje predviđaju da se ratna djejstva ne smiju iz njih izvoditi. Cilj Vojske Jugoslavije je ponovo očigledan: izazvati razaranje i poremećaj političke ravnoteže u Crnoj Gori.”

„Umjesto da bude i vojska Crne Gore, Vojska Jugoslavije je instrument za naturanje Miloševićeve političke volje Crnoj Gori.”

„Trenutak je da Crna Gora, makar privremeno, preuzme komandu nad Vojskom Jugoslavije u Crnoj Gori.

Bilo formiranjem privremenog vojnog ministarstva, bilo da komandu preuzme član Vrhovnog vojnog savjeta iz
Crne Gore. Valjalo bi da se Jugosloven Đukanović prisjeti sudbine kralja Nikole koji je komandu nad svojom vojskom bio povjerio srpskom đeneralštabnom pukovniku Petru Pešiću. Na kraju pogrešnog puta najčešće stoji ponor. … U trenutku kad se sprema nova konferencija o Balkanu, Crna Gora bi morala naći načina da je sačeka živa.“

(Nastaviće se)

Komentari