Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXIII):  Smjena generacija

Objavljeno prije

1 godina

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Iskustvo od šest godina … pokazuje da je cilj teško ostvariv. … Mislim da duh koji ti unosiš u kolektiv ne vodi rješenju problema. … Misliš kratkoročno u zadatku koji traži dugoročnu strategiju. U tome je osnovni sukob. Na primjer, dok računi pokazuju da su Monitor i Antena M imali velike gubitke u prošloj godini, kao i u svima do sada, ti trijumfalno klikćeš: Monitor  (može da) izdržava sebe, u stanju je da preuzme odgovornost za radio, da kupi stan Esadu, da pravi poslovnu zgradu itd. Potireš svijest o potrebi za strpljenjem i dugoročnom strategijom. Umjesto da rukovodeći ljudi svakodnevno rade na dugoročnom razvoju, naš je vrhunac popunjavanje formulara i zahtjeva za pomoć iz privremenih izvora.

Ostali nesporazumi su manje bitni, bez obzira što zbog svoje površnosti iznosiš netačne podatke i stvaraš predstavu o meni, uključujući i moralnu ravan, koja je daleko od onog što ja jesam.

Pređimo sada u ravan činjenica relevantnih za nastavak razgovora. …

Na nivou moje odgovornosti, poslovanje u 1995. (s tačnošću do nekoliko procenata) izgleda ovako (vidi sumarne preglede Monitorovih i Anteninih prihoda i rashoda u prilogu):  Antena M  je imala gubitak od 127.000 DEM, a Monitor oko 147.000 DEM. … Monitorov cjelokupni gubitak je pokriven iz: pomoći njemu naznačenoj za 1995… + zalihe u papiru iz pomoći za 1994. i 1995. godinu … Monitorov saldo, na kraju, je: + 2 950 DEM.

Antenin gubitak bio je 1995. veći od pomoći međunarodne zajednice njoj naznačenoj za 92.000 DEM. Ova sredstva morao je da stvori Montenegropublic (tj. njegovi vlasnici svojim donacijama, u šta spada i štamparija, koja do 31. 03. 1996. nije imala samostalni ž. račun)….

Primijeti da … slijedi da je bulažnjenje svaka priča o tome da sam ja, odnosno vlasnici Montenegropublica mogli u bilo kom vidu uzeti od međunarodne pomoći za medije bilo kakve pare za plaćanje bilo čega osim troškova koje su imali mediji.

Stvaranje 92.000 DEM za Antenu M nije jednokratan čin, već proces od šesnaest mjeseci. Da bi se preživjelo u tom procesu, uzimali su se krediti od banaka, vršile su se pozajmice od osnivača, priticale donacije, radila štamparija, vršile i pozajmice unutar preduzeća itd. (Na primjer, od Montex banke smo uzimali kredit bar pet puta od novembra 1994. pa do kraja 1995. Kredit od 35.000 din., pretpostavljam da o tom kreditu govoriš u svom pismu, prenesen je još iz 1994, kada je uzet za infuziju radiju u vrijeme kad se čekalo da Stevo podmiri svoj dio troškova u njemu, što nikada nije učinio. …) Tebi, a pod tvojim uticajem, i drugima iz Monitora izgleda problematično to što je štamparija 1995, u knjigovodstvenom smislu, radila za radio, a ne za vas. Vi biste htjeli da vam ona sve štampa besplatno i da istovremeno Montenegropublic pokrije 92.000 DEM gubitka Antene M napravljenih u prvih godinu i po dana njenog postojanja. A sami, ni poslije skoro šest godina sopstvenog života, nijeste u stanju da živite bez dotacija koje su, gotovo u dinar, jednake vašem ukupnom godišnjem prihodu.

Interesantno je, da se ti, budući drugim čovjekom po rangu u operativnom poslovnom životu Montenegropublica, nikad ne zainteresova o mom zadatku da stvorim pare za izdržavanje Antene M. … Za tebe bi, po svoj prilici, bilo potpuno prihvatljivo, da ja prodam svu ličnu svojinu … , pokrijem gubitke Antene M, i produžim ne samo da besplatno štampam Monitorove korice, već i da nabavljam štamparski materijal za koji je Monitor dobio međunarodnu pomoć.

Ne dragi Željko, ne može ni jedna od gornje dvije opcije. Da bi Montenegropublic mogao da pokrije jednom svom sektoru 92.000 DEM gubitaka, treba još mnogo godina njegovog razvoja. Osnivači su još jednom, kao i svih prethodnih šest godina, morali da daju sopstvene pare da mediji (ovog puta Antena M) prežive. Zato je i štamparija morala da „naplati” jedan dio svojih usluga bratu Monitoru (čiji su se gubici mogli pokriti od međunarodne pomoći i zaliha u materijalu iz minulih godina) i „pokloni” sestri Anteni M. …

Kad se razdvoje kese djelova preduzeća (na čemu si ti insistirao od početka i to ostvario), odnosi se i psihološki i suštinski mijenjaju. Kao kad se braća podijele. Nema više ništa džabe u međusobnim odnosima. Mora sve da se plati. Možda ne po cijenama kao kod drugog, ali više ništa ne može biti kao što je bilo u kućnoj zajednici koju je otac vodio. A roditelj će, po pravilu, pomoći najslabijeg.

Sad odgovor na tvoje pitanje, šta bi se desilo kad bi međunarodne institucije i domaća publika vidjeli račune za štampanje Monitora u štampariji Slog, glasi: Šta bi se desilo kad bi Fordova fabrika za proizvodnju stakla džabe radila djelove od stakla za ostale sektore Forda?

Mislim da je uputno da te ovdje podsjetim kako je počinjala i čemu je do sada služila naša štamparija? [Slijedi ono što sam izložio o formiranju štamparije, od početka1991. kad su Ćano i Dragica Ponorac nabavili prve mašine, pa do ljeta 1993. kad je štamparija počela da radi, a sve gotovo godinu dana prije nego što je Monitor počeo da dobija međunarodnu pomoć.] …

U prilogu se nalazi izvod iz mog izvještaja Upravnom odboru i evidencija o investicijama u štampariju, koji će ti bolje objasniti kako su se stvari dalje razvijale, što se tiče investicija u nju, i čija je, ona, u stvari. …

Imam potrebu da ti ovdje još ispričam šta sam ja učinio za tu štampariju, osim što sam u nju uložio nešto para. (Ti si, izgleda, odsustvovao iz  Monitorovog života, baš u vrijeme strašnoga suda, nastupa i trajanja hiperinflacije.)… Ti si za to vrijeme osnivao i razvijao Kron, AIM, sjedio u kafani, eventualno, u redakciji. I sad tražiš dio u štampariji ili besplatne usluge.

Zaključak o štampariji: To je tuđe i to utuvi u glavu. Tražićemo pomoć od vlasnika štamparije i nešto sigurno dobiti. Međutim, za prošlu godinu, kada je ostalo da Montenegropublic pokrije 92.000 DEM efektivnog gubitka Antene M, a ti kao zreo čovjek, s integritetom, obavijestio Redakciju i osnivače da je Monitor poslovao bez gubitaka i da može sam da se izdržava, moraš platiti i rad, a ne samo potrošeni materijal za ono što se za Monitor štampalo u njoj. (Da nijesi činio što si činio, možda bih ja ponovo uzeo kredit, i mučio se dok te ne oslobodim plaćanja za rad štamparije.)

U daljem, dogod Monitor bude u stanju da se izdržava bez pomoći Montenegropublica, takođe će plaćati svaku uslugu u štampariji. O cijenama i pomoći bratski ćemo se dogovarati. Na primjer, malo jeftinije nego u Pobjedi + svakog mjeseca korice za jedan broj štampaće se besplatno. Vlasnici štamparije će odlučivati hoće li pare koje zarade od Monitora da daju radiju. …

Nažalost, štamparija je isuviše mala da daje značajnu pomoć ako sama treba da preživi. …

Zaključak: Dugoročna strategija za održavanje medija, praktično, više ne postoji jer ti sve planove temeljiš na Biltovoj izjavi da treba pomagati lokalne medije na Balkanu, ako se želi da rat ponovo ne bukne. (Ni do sada strategija nije bila bog zna šta, ali je držala vodu 5,5 godina.) … Lobi više ne funkcioniše, pa je Antena M već u dubokoj finansijskoj i egzistencijalnoj krizi. …

Ti si stalno usmjeren na to, kako da odnekud dobiješ pomoć. Ja sam mislio da, osim toga, treba stvarati biznis oko novine da bi je taj biznis izdržavao, kad pomoć prestane da pritiče. Za dvije godine u tom pravcu nijesi učinio ništa….

Intuitivno osjećaš da si igrač za kratke pruge, a problemi dugoročni, pa si se nadvio nada mnom kao Salijeri nad Mocartom, da iščupaš iz mene polumrtvog posljednje atome snage. Međutim, dragi moj Željko, … da bi dokazao da si dobar direktor moraćeš nešto sam da komponuješ. Da napregneš um, zasučeš rukave i da stvaraš. Jer sopstveno djelo se ne može učiniti značajnim pravljenjem intriga o drugim ljudima i njihovom činu.

Na mene više ne računaj. Ja sam, i prije infarkta, na petogodišnjici Monitora objavio da se iz medija povlačim za pola godine-godinu. I već sam se faktički povukao i zaronio u svoj, kako ga ti zoveš, samotnjački svijet. …

Ostalo mi je nekoliko nedovršenih stvari u Monitoru. Prva je stan Esada Kočana, kojem sam obećao, ako Monitor uspije da preživi da ćemo kupiti neki stan. …

Druga stvar koju želim da završim je da pomognem da se nađe neko rješenje za vlasništvo nad Monitorom, prihvatljivo za sve. I za sadašnje vlasnike i za novinare – ratne drugove. Poslije tvoje suptilne igre to će tražiti mnogo više vremena nego što je bilo neophodno. Računaj, da niko od važnih osnivača-trenutnih vlasnika, bez čije saglasnosti nije moguće obaviti posao, neće pristati na 50-50. Lekcija s Hribarom ti je slaba. Le Mond je pravio De Gaul, državnim parama, za slavu Francuske. Da stvori u Francuskoj analogon velikim anglosaksonskim listovima – londonskom i njujorškom Tajmsu. Monitor je napravljen privatnim parama. Pomoć je došla tek pošto je napravljen. Ova dva iskustva su neuporediva, kao što su neuporedivi i Monitor i Naša Borba (koja je, u suštini, započela s parama iz Brisela).

Treća stvar je da se Vladu Jovanoviću reguliše radni staž za što je moguće duži period unatrag. Bojim se da neće moći za sve četiri godine.

Četvrta, da vam ne oštetim posao u vezi sa dnevnim listom. Za taj projekat na mene računajte samo toliko koliko treba sada u fazi sklapanja ugovora o kreditu, da što ne pokvarim. … Ako nije moguće obaviti posao bez ove dvije institucije [Montenegropublica  i Monitora], onda nema ugovora i garancija prije nego što mi predočite ekipu koja će povesti posao, spremna da uradi za taj projekat ono što sam ja radio za Monitor. (I da ima ljude za menadžment bolje od mene.)

 (Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

2 sedmice

na

16 Septembra, 2022

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

3 sedmice

na

9 Septembra, 2022

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

4 sedmice

na

2 Septembra, 2022

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo