Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRO LAZOVIĆ, POTPREDSJEDNIK SOCIJALDEMOKRATSKE PARTIJE BiH: Predsjedništvo zanemarilo žrtve

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako komentarišete odluku Međunarodnog suda pravde da odbaci zahtjev BiH za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid?
LAZOVIĆ: Sud nije ni imao priliku da razmatra zahtjev BiH, jer je odbačen u pisarnici suda. Razlog: nedostatak većinske volje članova Predsjedništva BiH da potvrde validnost agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Tri člana Predsjedništva BiH su imala tri različita pristupa. Mladen Ivanić je bio protiv, Dragan Čović suzdržan, a Bakir Izetbegović bio je za potvrđivanje Sakiba Softića kao validnog zastupnika BiH u Međunarodnom sudu pravde.

Razjedinjenost članova Predsjedništva je bila dovoljna da se u startu odbaci zahtjev. Na temelju različitih odgovora Sud je odbacio apelaciju sa obrazloženjem da nadležni državni organ nije donio nikakvu odluku u ime države. Dakle, odgovornost za odbacivanje zahtjeva BiH je na članovima Predsjedništva BiH. Posebna je odgovornost Dragana Čovića koji je ne dajući podršku reviziji zanemario prava bošnjačkih i hrvatskih žrtava – pobijenih i protjeranih sa prostora Republike Srpske. Sramotno je da je više vodio računa o interesima Srbije i Hrvatske nego o pravu žrtava i interesu vlastite države.

MONITOR: Kakva reagovanja dominiraju u BiH?
LAZOVIĆ: Poslije uzavrele političke situacije prije podnošenja presude danas je stvorena atmosfera međusobnih političkih optuživanja. Žestoke reakcije koje su dolazile iz Republike Srpske nisu zamijenjene likovanjem. I to je dobro. Politički predstavnici HDZ BiH se uglavnom drže po strani. Kao i obično. Opzicione partije u FBiH nadmeću se koja će više udariti po lideru SDA Bakiru Izetbegoviću. Međutim, kod svih pravednoljubivih građana koji znaju šta se dešavalo tokom agresije Miloševićevog režima u BiH, a pogotovo bošnjačkom narodu, vidno je ogromno razočarenje. Onemogućavanje dostizanja pravde kod Bošnjaka stvara osjećaj napuštenosti i prevare kako od strane domaćih tako i međunarodnih zvaničnika.

MONITOR: Kako je odluka suda prokomentarisana u Republici Srpskoj?
LAZOVIĆ: Na zajedničkoj press konferenciji u Banjaluci predsjedavajući Predsjedništva Mladen Ivanić i ministar vanjskih poslova Igor Crnadak, nisu skrivali zadovoljstvo što je odbijena apelacija BiH. Tvrde da su bili uvjereni u takav ishod, a Mladen Ivanić to doživljava kao svoju pobjedu. Ova morbidna i neprihvatljiva Ivanićeva izjava kao da se još jednom obračunava sa pobijenim bošnjačkim žrtvama. Ivanić nije nikoga pobijedio jer je njegova ,,pobjeda” samo učinila pravosnažnom prvostepenu presudu po kojoj su i Srbija i RS krivci za genocid u Srebrenici. Srbija, jer ga nije spriječila, a vojska i policija RS što su ga počinili.

MONITOR: Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović potencira važnost presude o genocidu donijete u Hagu 2007.
LAZOVIĆ: Svakako da je ta presuda važna. Ona naznačuje odgovornost Srbije za nesprečavanje genocida kojeg su počinili vojska i policija RS u Srebrenici. Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici je teška hipoteka koja bi trebala da opterećuje svijest srpskih političara i u Srbiji i u RS. Vučić i Dodik, koliko god se trudili da negiraju počinjeni genocide, u tome neće uspjeti. Od presude Međunarodnog suda pravde u Hagu neće moći pobjeći sve dok se ne distanciraju od pogrešne velikosrpske politike Miloševićevog režima i zločina koji su počinjeni u ime te ideologije.

MONITOR: Na adresu Izetbegovića stigle su mnoge optužbe nakon što je u Hagu odbijen zahtjev za reviziju…
LAZOVIĆ: Iz RS-a te optužbe ne prestaju. Podižu se optužnice protiv njega i Sakiba Softića. U FBiH identična situacija. Od plebiscitarne podrške koju je imao u postupku podnošenja revizije nakon negativnog stava Suda lider SDA se pretvara u glavnog krivca. Gotovo svi opozicioni politički lideri su poticali Izetbegovića da niko nema pravo uskratiti žrtvama genocida pokušaj dostizanja pravde, a danas traže njegovu ostavku. Politički populizam na ovako osjetljivom pitanju trebao bi izostati. Pitanje revizije nadilazi značaj bilo kojeg pojedinca, pa time i Bakira Izetbegovića. Odgovornost Izetbegovića je u tome što je od javnosti krio upitnost BH agenta na koji je pismom iz Haga bio upozoren prošle godine.

MONITOR: Politički lideri iz FBiH zatražili su zbog toga njegovu ostavku.
LAZOVIĆ: Osude ovakvog nedržavničkog ponašanja imaju mjesta. Bakir je sam sebe doveo u težak položaj. Trebao je na vrijeme objelodaniti informaciju i pokrenuti proceduru potvrđivanja agenta od strane Predsjedništva BiH. Vrijedilo je pokušati da se na stranu žrtava genocida pridobije i Dragan Čović čiji je glas u Predsjedništvu BiH presudan.

MONITOR: Može li novonastala situacija uticati na odnose u regionu, prvenstveno BiH sa Srbijom?
LAZOVIĆ: Ne vjerujem da će se odnosi u regionu nakon odbacivanja zahtjeva za reviziju presude dalje usložnjavati. Vjerujem u suprotno. Uslijediće popuštanje tenzija i normalizacija odnosa između BiH i Srbije. Zanimljivo je da reakcije iz Beograda prije podnošenja revizije nisu bile zapaljive nego umjerene.

MONITOR: Aleksandar Vučić je izjavio da odbacivanje zahtjeva ne vidi kao pobjedu, jer će pobjeda biti kada Srbi i Bošnjaci budu razumjeli da treba da gledaju u budućnost.
LAZOVIĆ: To je dobrodošla izjava, ali joj fali državotvorni okvir. Odnosi između država BiH i Srbije su prioritet. Građani BiH moraju se konkretnim djelima iz Srbije uvjeriti u iskrenost Aleksandra Vučića. Premijer Srbije bi trebao znati da se ne mogu graditi dobri odnosi sa Bošnjacima, a istovremeno neprihvatati Ustavni sud BiH i njegove odluke odlazeći na neustavno obilježavanje Dana RS-a. Ne može se graditi dobar odnos sa Bošnjacima, a negirati odluku Međunarodnog suda pravde o genocidu u Srebrenici. Ne može se graditi dobar odnos sa Bošnjacima, a ćutati kada u njegovom prisustvu iz ureda Vlade Srbije Milorad Dodik ponižava i negira BiH. Moram biti iskren pa priznati da u posljednje vrijeme Sarajevo uočava blago distanciranje Vučića od politike Milorada Dodika.

MONITOR: Zašto je Vučiću dodijeljena Plaketa opštine Srebrenica?
LAZOVIĆ: Plaketu je dobio, kako u obrazloženju stoji, za ogroman doprinos i pomoć oporavku i razvoju opštine. Pet miliona eura koje je donirala Vlada Srbije za razvojne projekte u Srebrenici bilo je izgleda dovoljno da i poneki Bošnjak u opštinskom vijeću digne ruku za Vučića. Moj drug iz SDP-a koji je glasao za nagradu otvoreno je rekao da je to uradio što je Vučić jedini premijer koji je materijalno pomogao Srebrenicu i što želi da se nepovjerenje zamijeni građenjem dobrih međuetničkih odnosa u Srebrenici.

MONITOR: Prolazi li BiH kroz veoma tešku i neizvjesnu političku situaciju?
LAZOVIĆ: BiH je krhka država. Iz Dejtona nam je isporučena kao nedovršena građevina čija konstrukcija neprestano podrhtava pod teretom loših ustavnih rješenja. Kao takva prolazi kroz teške tranzicione izazove. Politička neizvjesnost je ovdje konstanta. U BiH se još vode politički sukobi za ostvarenje ratnih ciljeva. Danas to rade udruženo Dodik i Čović kao što su to u ratu radili Karadžić i Boban. Treći entitet Dragan Čović, lider HDZ-a, pokušava dobiti uz pomoć Dodika, koji zauzvrat očekuje pomoć od Čovića u razvlašćivanju i slabljenju državnih institucija. Danas im je prioritet da izbace strane sudije iz Ustavnog suda, jer su im očito oni prepreka da potpuno blokiraju sudske odluke. Međutim, bez obzira na teške trenutke sa kojima se suočava, bosanska država je kroz svoju istoriju pokazala da je jača od svojih protivnika.

MONITOR: Da li će se pogoršani odnosi u regionu riješiti dogovorima ili postoji opasnost od novih ratnih sukoba?
LAZOVIĆ: Niz otvorenih pitanja koja su bila predmet sporenja ili još opterećuju odnose u regionu siguran sam da se neće rješavati sukobima već razgovorima i dogovorom. Iako se interesi velikih sila prelamaju preko našeg regiona uvjeren sam da nikome u regionu nije do ratnih sukoba.

BiH u dejtonskim okovima

MONITOR: Vi ste nedavno rekli da je BiH sputana dejtonskim okovima čije ključeve drže vlasti Republike Srpske. Da li je i danas tako?
LAZOVIĆ: Sadašnje dejtonsko ustavno-pravno i teritorijalno rješenje sa dva entiteta u BiH proizvodi stalne nesporazume i sukobe. Otuda i blokade na njenom evropskom putu. Od nas se traži da brže koračamo ka Briselu i evropskim integracijama, a noge nam vezane Dejtonskim rješenjima koja omogućuju Republici Srpskoj da preko entitetskog glasanja u Parlamentu BiH blokira sve što jača državu i njene institucije. I tako će biti sve dok Dodik ne prestane voditi politiku kao igru u kojoj nema dobitka za RS ukoliko BiH ne izgubi. Ili dok se ne promijeni sadašnji Ustav iz kojeg će se eliminisati sve blokade i diskriminacije ljudskih prava i sloboda. Danas su po dejtonskom ustavu Srbi u FBiH u podređenom položaju u odnosu na Bošnjake i Hrvate, a oni su opet u RS-u u podređenom položaju u odnosu na Srbe. Sa ovakvim Ustavom koji vrvi od diskriminacionih normi BiH ne može ući u EU.

Primat nacionalnih politika

MONITOR: Ima li u BiH snaga koje mogu stabilizovati sadašnju političku situaciju. Šta može uraditi SDP BiH?
LAZOVIĆ: Političku situaciju u BiH aktelne vlasti teško mogu stabilizirati. Sadašnji Ustav i postojanje dva entiteta, RS i FBiH, pogoduje učvršćenju etničkih i političkih podjela na kojima nacionalne politike dobijaju primat u odnosu na građansku opciju. SDP BiH je pokrenuo proces okupljanja i saradnje socijaldemokratskih stranaka u građanski blok koji bi trebao zajedno izaći na predstojeće opšte izbore 2018. godine. U široj postizbornoj koaliciji sa liberalnim i drugim građanskim opcijama SDP bi mogao pretendovati na osvajanje vlasti što bi dovelo do stabilnosti i prosperiteta države.

Četničke parade

MONITOR: Kako komentarišete nedavno okupljanje četnika u Višegradu?
LAZOVIĆ: Parada kokardi, crnih uniformi i četničih zastava, koja se organizuje svake godine ne samo u Višegradu već po potrebi i drugim djelovima RS, govori o blagonaklonosti aktuelnih vlasti RS prema ovakvim skupovima. Nisu to samo folklorna okupljanja anahronog četništva kako su pojedini srpski političari opravdavali ta okupljanja već je to sramna mrlja zvanične srpske politike koja pretenduje na evropske integracije. Žalosno je da niko iz RS, ni Dodik ni Ivanić, niti bilo ko drugi, javno ne osuđuje niti se ograđuje od četničkih skupova. Porazna je činjenica da upravo poslanici iz RS-a u dva navrata odbijaju donošenje državnog zakona o zabrani neofašističkih organizacija.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo