Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRO LAZOVIĆ, POTPREDSJEDNIK SOCIJALDEMOKRATSKE PARTIJE BiH: Predsjedništvo zanemarilo žrtve

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako komentarišete odluku Međunarodnog suda pravde da odbaci zahtjev BiH za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid?
LAZOVIĆ: Sud nije ni imao priliku da razmatra zahtjev BiH, jer je odbačen u pisarnici suda. Razlog: nedostatak većinske volje članova Predsjedništva BiH da potvrde validnost agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Tri člana Predsjedništva BiH su imala tri različita pristupa. Mladen Ivanić je bio protiv, Dragan Čović suzdržan, a Bakir Izetbegović bio je za potvrđivanje Sakiba Softića kao validnog zastupnika BiH u Međunarodnom sudu pravde.

Razjedinjenost članova Predsjedništva je bila dovoljna da se u startu odbaci zahtjev. Na temelju različitih odgovora Sud je odbacio apelaciju sa obrazloženjem da nadležni državni organ nije donio nikakvu odluku u ime države. Dakle, odgovornost za odbacivanje zahtjeva BiH je na članovima Predsjedništva BiH. Posebna je odgovornost Dragana Čovića koji je ne dajući podršku reviziji zanemario prava bošnjačkih i hrvatskih žrtava – pobijenih i protjeranih sa prostora Republike Srpske. Sramotno je da je više vodio računa o interesima Srbije i Hrvatske nego o pravu žrtava i interesu vlastite države.

MONITOR: Kakva reagovanja dominiraju u BiH?
LAZOVIĆ: Poslije uzavrele političke situacije prije podnošenja presude danas je stvorena atmosfera međusobnih političkih optuživanja. Žestoke reakcije koje su dolazile iz Republike Srpske nisu zamijenjene likovanjem. I to je dobro. Politički predstavnici HDZ BiH se uglavnom drže po strani. Kao i obično. Opzicione partije u FBiH nadmeću se koja će više udariti po lideru SDA Bakiru Izetbegoviću. Međutim, kod svih pravednoljubivih građana koji znaju šta se dešavalo tokom agresije Miloševićevog režima u BiH, a pogotovo bošnjačkom narodu, vidno je ogromno razočarenje. Onemogućavanje dostizanja pravde kod Bošnjaka stvara osjećaj napuštenosti i prevare kako od strane domaćih tako i međunarodnih zvaničnika.

MONITOR: Kako je odluka suda prokomentarisana u Republici Srpskoj?
LAZOVIĆ: Na zajedničkoj press konferenciji u Banjaluci predsjedavajući Predsjedništva Mladen Ivanić i ministar vanjskih poslova Igor Crnadak, nisu skrivali zadovoljstvo što je odbijena apelacija BiH. Tvrde da su bili uvjereni u takav ishod, a Mladen Ivanić to doživljava kao svoju pobjedu. Ova morbidna i neprihvatljiva Ivanićeva izjava kao da se još jednom obračunava sa pobijenim bošnjačkim žrtvama. Ivanić nije nikoga pobijedio jer je njegova ,,pobjeda” samo učinila pravosnažnom prvostepenu presudu po kojoj su i Srbija i RS krivci za genocid u Srebrenici. Srbija, jer ga nije spriječila, a vojska i policija RS što su ga počinili.

MONITOR: Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović potencira važnost presude o genocidu donijete u Hagu 2007.
LAZOVIĆ: Svakako da je ta presuda važna. Ona naznačuje odgovornost Srbije za nesprečavanje genocida kojeg su počinili vojska i policija RS u Srebrenici. Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici je teška hipoteka koja bi trebala da opterećuje svijest srpskih političara i u Srbiji i u RS. Vučić i Dodik, koliko god se trudili da negiraju počinjeni genocide, u tome neće uspjeti. Od presude Međunarodnog suda pravde u Hagu neće moći pobjeći sve dok se ne distanciraju od pogrešne velikosrpske politike Miloševićevog režima i zločina koji su počinjeni u ime te ideologije.

MONITOR: Na adresu Izetbegovića stigle su mnoge optužbe nakon što je u Hagu odbijen zahtjev za reviziju…
LAZOVIĆ: Iz RS-a te optužbe ne prestaju. Podižu se optužnice protiv njega i Sakiba Softića. U FBiH identična situacija. Od plebiscitarne podrške koju je imao u postupku podnošenja revizije nakon negativnog stava Suda lider SDA se pretvara u glavnog krivca. Gotovo svi opozicioni politički lideri su poticali Izetbegovića da niko nema pravo uskratiti žrtvama genocida pokušaj dostizanja pravde, a danas traže njegovu ostavku. Politički populizam na ovako osjetljivom pitanju trebao bi izostati. Pitanje revizije nadilazi značaj bilo kojeg pojedinca, pa time i Bakira Izetbegovića. Odgovornost Izetbegovića je u tome što je od javnosti krio upitnost BH agenta na koji je pismom iz Haga bio upozoren prošle godine.

MONITOR: Politički lideri iz FBiH zatražili su zbog toga njegovu ostavku.
LAZOVIĆ: Osude ovakvog nedržavničkog ponašanja imaju mjesta. Bakir je sam sebe doveo u težak položaj. Trebao je na vrijeme objelodaniti informaciju i pokrenuti proceduru potvrđivanja agenta od strane Predsjedništva BiH. Vrijedilo je pokušati da se na stranu žrtava genocida pridobije i Dragan Čović čiji je glas u Predsjedništvu BiH presudan.

MONITOR: Može li novonastala situacija uticati na odnose u regionu, prvenstveno BiH sa Srbijom?
LAZOVIĆ: Ne vjerujem da će se odnosi u regionu nakon odbacivanja zahtjeva za reviziju presude dalje usložnjavati. Vjerujem u suprotno. Uslijediće popuštanje tenzija i normalizacija odnosa između BiH i Srbije. Zanimljivo je da reakcije iz Beograda prije podnošenja revizije nisu bile zapaljive nego umjerene.

MONITOR: Aleksandar Vučić je izjavio da odbacivanje zahtjeva ne vidi kao pobjedu, jer će pobjeda biti kada Srbi i Bošnjaci budu razumjeli da treba da gledaju u budućnost.
LAZOVIĆ: To je dobrodošla izjava, ali joj fali državotvorni okvir. Odnosi između država BiH i Srbije su prioritet. Građani BiH moraju se konkretnim djelima iz Srbije uvjeriti u iskrenost Aleksandra Vučića. Premijer Srbije bi trebao znati da se ne mogu graditi dobri odnosi sa Bošnjacima, a istovremeno neprihvatati Ustavni sud BiH i njegove odluke odlazeći na neustavno obilježavanje Dana RS-a. Ne može se graditi dobar odnos sa Bošnjacima, a negirati odluku Međunarodnog suda pravde o genocidu u Srebrenici. Ne može se graditi dobar odnos sa Bošnjacima, a ćutati kada u njegovom prisustvu iz ureda Vlade Srbije Milorad Dodik ponižava i negira BiH. Moram biti iskren pa priznati da u posljednje vrijeme Sarajevo uočava blago distanciranje Vučića od politike Milorada Dodika.

MONITOR: Zašto je Vučiću dodijeljena Plaketa opštine Srebrenica?
LAZOVIĆ: Plaketu je dobio, kako u obrazloženju stoji, za ogroman doprinos i pomoć oporavku i razvoju opštine. Pet miliona eura koje je donirala Vlada Srbije za razvojne projekte u Srebrenici bilo je izgleda dovoljno da i poneki Bošnjak u opštinskom vijeću digne ruku za Vučića. Moj drug iz SDP-a koji je glasao za nagradu otvoreno je rekao da je to uradio što je Vučić jedini premijer koji je materijalno pomogao Srebrenicu i što želi da se nepovjerenje zamijeni građenjem dobrih međuetničkih odnosa u Srebrenici.

MONITOR: Prolazi li BiH kroz veoma tešku i neizvjesnu političku situaciju?
LAZOVIĆ: BiH je krhka država. Iz Dejtona nam je isporučena kao nedovršena građevina čija konstrukcija neprestano podrhtava pod teretom loših ustavnih rješenja. Kao takva prolazi kroz teške tranzicione izazove. Politička neizvjesnost je ovdje konstanta. U BiH se još vode politički sukobi za ostvarenje ratnih ciljeva. Danas to rade udruženo Dodik i Čović kao što su to u ratu radili Karadžić i Boban. Treći entitet Dragan Čović, lider HDZ-a, pokušava dobiti uz pomoć Dodika, koji zauzvrat očekuje pomoć od Čovića u razvlašćivanju i slabljenju državnih institucija. Danas im je prioritet da izbace strane sudije iz Ustavnog suda, jer su im očito oni prepreka da potpuno blokiraju sudske odluke. Međutim, bez obzira na teške trenutke sa kojima se suočava, bosanska država je kroz svoju istoriju pokazala da je jača od svojih protivnika.

MONITOR: Da li će se pogoršani odnosi u regionu riješiti dogovorima ili postoji opasnost od novih ratnih sukoba?
LAZOVIĆ: Niz otvorenih pitanja koja su bila predmet sporenja ili još opterećuju odnose u regionu siguran sam da se neće rješavati sukobima već razgovorima i dogovorom. Iako se interesi velikih sila prelamaju preko našeg regiona uvjeren sam da nikome u regionu nije do ratnih sukoba.

BiH u dejtonskim okovima

MONITOR: Vi ste nedavno rekli da je BiH sputana dejtonskim okovima čije ključeve drže vlasti Republike Srpske. Da li je i danas tako?
LAZOVIĆ: Sadašnje dejtonsko ustavno-pravno i teritorijalno rješenje sa dva entiteta u BiH proizvodi stalne nesporazume i sukobe. Otuda i blokade na njenom evropskom putu. Od nas se traži da brže koračamo ka Briselu i evropskim integracijama, a noge nam vezane Dejtonskim rješenjima koja omogućuju Republici Srpskoj da preko entitetskog glasanja u Parlamentu BiH blokira sve što jača državu i njene institucije. I tako će biti sve dok Dodik ne prestane voditi politiku kao igru u kojoj nema dobitka za RS ukoliko BiH ne izgubi. Ili dok se ne promijeni sadašnji Ustav iz kojeg će se eliminisati sve blokade i diskriminacije ljudskih prava i sloboda. Danas su po dejtonskom ustavu Srbi u FBiH u podređenom položaju u odnosu na Bošnjake i Hrvate, a oni su opet u RS-u u podređenom položaju u odnosu na Srbe. Sa ovakvim Ustavom koji vrvi od diskriminacionih normi BiH ne može ući u EU.

Primat nacionalnih politika

MONITOR: Ima li u BiH snaga koje mogu stabilizovati sadašnju političku situaciju. Šta može uraditi SDP BiH?
LAZOVIĆ: Političku situaciju u BiH aktelne vlasti teško mogu stabilizirati. Sadašnji Ustav i postojanje dva entiteta, RS i FBiH, pogoduje učvršćenju etničkih i političkih podjela na kojima nacionalne politike dobijaju primat u odnosu na građansku opciju. SDP BiH je pokrenuo proces okupljanja i saradnje socijaldemokratskih stranaka u građanski blok koji bi trebao zajedno izaći na predstojeće opšte izbore 2018. godine. U široj postizbornoj koaliciji sa liberalnim i drugim građanskim opcijama SDP bi mogao pretendovati na osvajanje vlasti što bi dovelo do stabilnosti i prosperiteta države.

Četničke parade

MONITOR: Kako komentarišete nedavno okupljanje četnika u Višegradu?
LAZOVIĆ: Parada kokardi, crnih uniformi i četničih zastava, koja se organizuje svake godine ne samo u Višegradu već po potrebi i drugim djelovima RS, govori o blagonaklonosti aktuelnih vlasti RS prema ovakvim skupovima. Nisu to samo folklorna okupljanja anahronog četništva kako su pojedini srpski političari opravdavali ta okupljanja već je to sramna mrlja zvanične srpske politike koja pretenduje na evropske integracije. Žalosno je da niko iz RS, ni Dodik ni Ivanić, niti bilo ko drugi, javno ne osuđuje niti se ograđuje od četničkih skupova. Porazna je činjenica da upravo poslanici iz RS-a u dva navrata odbijaju donošenje državnog zakona o zabrani neofašističkih organizacija.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo