Povežite se sa nama

MONITORING

Misterije paralelne službe

Objavljeno prije

na

Šesti direktor tajne službe od uvođenja višestranačja u Crnoj Gori odnedavno je Boro Vučinić. Kormilo je preuzeo od Vladana Jokovića, koji je zimus dao ostavku „motivisan ličnim razlozima”. U takvo objašnjenje je malo ko povjerovao, jer je Joković rezignirao nakon objavljivanja (ne)falsifikovanog listinga razgovora Igora Lukšića i Milana Roćena sa Darkom Šarićem, odnosno, afere koja je implicirala navodne veze premijera i ministra vanjskih poslova i evropskih integracija sa šefom organizovanog kriminala čiji su saradnici u Crnoj Gori sada nepravosnažno osuđeni za pranje novca. U kontekstu približavanja Crne Gore prijemu u punopravno članstvo NATO-a, potencira se i Agencija nacionalne bezbjednosti (ANB), koja bi – skupa sa drugim državnim organima – trebalo da aktivno učestvuje u sprovođenju mjera krivičnog gonjenja i procesuiranja izvršilaca, saizvršilaca, podstrekača, pomagača i/ili drugih lica koje su na bilo koji način povezani s pranjem novca. Takva uloga ANB-a je opisana u Drugom godišnjem nacionalnom programu, dokumentu koji je Lukšićeva vlada septembra 2011. dostavila NATO-u.

No, poznate i dokazane činjenice kompromituju fino sročena pismena. Darko Šarić je, na primjer, glatko prošao bezbjednosnu provjeru ANB-a. Dokumentovano je da su sa Safetom Kalićem – sada optuženim za pranje novca – operativci tajne službe najmanje desetak godina imali neuobičajeno srdačne kontakte.

Zoran Lazović i Duško Golubović, visokorangirani funkcioneri ANB-a, najčešće su u javnosti dovođeni u vezu s kriminalnim miljeom. Uprkos tome što ih je premijer Lukšić 16. januara posredno svjetovao da se penzionišu, obojica su još aktivni, premda, tvrdi se, bez konkretnih operativnih zaduženja. Ipak, to u stvarnosti ne znači mnogo, jer njihove uloge samo su djelimično utvrđivane nekim posebnim aktom sistematizacije.

Prema tvrdnji Nebojše Medojevića, Lazović i Golubović su spona sa grupom oficira, specijalizovanih za špijunažu, koji su godinama navodno radili „u paralelnoj tajnoj službi za potrebe Milana Roćena i predsjednika DPS-a Mila Đukanovića”. Predmet njihovog nadzora su sudije, tužioci, aktivisti nevladinog sektora, biznismeni, konkurentske osobe ili frakcije u establišmentu, ali i „konkurenti u kriminalnim poslovima i u javnim nabavkama”. Paralelna služba je navodno formirana jer je za ANB smanjen manevarski prostor zloupotreba.

Polemika o tome vođena je 15. februara na sjednici parlamentarnog Odbora za bezbjednost i odbranu, kada je Boro Vučinić, uoči imenovanja za direktora ANB-a, Medojeviću prijetio tužilaštvom – alternativno, kazao je da će se „oni pozabaviti njime, ako tužilac ne bude htio”. Pokušao je da demantuje da su 2007. u Ministarstvo odbrane, bez pisanih tragova o obaveznoj bezbjednosnoj provjeri, zaposleni i na krajnje osjetljiva mjesta kasnije raspoređeni istaknuti pripadnici bivše Vojno-bezbjednosne i Vojno-obavještajne agencije, laički poznatijih kao KOS i VOS.

Neki od njih, poput pukovnika Vladislava Vlahovića (sada šef vojnog dijela Misije Crne Gore u Briselu) i potpukovnika Darka Burića (na dužnosti u Generalštaba VCG), kadrovi su generala Branka Krge, šefa Obavještajne uprave u dva mandata (1994 – 1997, 1999 – 2001) a potom do 2005. zamjenika, pa načelnika Generalštaba u Beogradu.

Medojević tvrdi da je paralelna služba formirana i „zbog zadržavanja veza sa ruskim bezbjednosnim strukturama sa kojima su vojni obavještajci ranije sarađivali”.

Oficiri Vlahović i Burić su u različitim intervalima rukovodili 123. odnosno 3. centrom Obavještajne uprave u Podgorici. Njihov mentor Branko Krga od prije dvije decenije je u vorteksu sa Milanom Roćenom, jer su do 1994. zajedno službovali u Moskvi – Krga kao vojni ataše, a Roćen otpravnik poslova u Ambasadi SRJ. Nedavno je, za sarajevski magazin Dani Krga iznio dio svojih sjećanja na to vrijeme, pa je priznao da su Radovanu Karadžiću u Moskvi obezbjeđivali kontakte.

Nakon Krge, vojni ataše u Moskvi i Roćenov kolega bio je Radoslav Škorić, potonji general, 2002 – 2003. načelnik Obavještajne uprave koji je i oformio 3. centar u Podgorici i za šefa postavio potpukovnika Burića. Škorić je smijenjen nakon što je septembra 2003. u Beogradu uhapšen jedan potpukovnik zbog krivičnog djela špijunaže u korist Rusije.

Nekoliko oficira prozvanih za nelegalnu špijunažu, po dozvoli Vučinića, javno su se oglasili i pokušali da demantuju Medojevića. Svi oni se, kao dokaz svoje ispravnosti, pozivaju na činjenicu da su 2009. prošli provjeru ANB-a za sticanje bezbjednosnog sertifikata (security clearance) za pristup tajnim NATO podacima.

No, radi se o postupku po drugom osnovu, a ne o prethodnoj provjeri koja je morala biti rađena do 2007. i na kojoj Medojević insistira. Tri pripadnika ANB-a, sa prethodnim stažom podrivanja beogradske vojne agenture uoči referenduma, tada su bila u Ministarstvu odbrane neposredno zadužena za provjere: Božidar Lakić (sada penzioner), Predrag Abramović (prešao u jednu banku na poslove bezbjednosti) i Veselin Mazić.

U Drugom godišnjem nacionalnom programu Vlada Igora Lukšića jesenas je raportirala NATO-u da su „nakon izvršenja procjena ugroženosti donijeti i ažurirani planovi čuvanja i rukovanja tajnim podacima”.

NATO je, navodno, uočio ozbiljne probleme u bezbjednosnom sektoru Crne Gore. Strahuje se ili je već potvrđeno ilegalno curenje NATO podataka dostavljenih Direkciji za zaštitu tajnih podataka koja se nalazi u zgradi Ministarstva odbrane a za njenu sigurnost je odgovorna ANB.

Takav zaključak se posredno izvodi iz činjenice da je ANB prošle godine imenovala posebno „odgovorno lice” za obavljanje unutrašnje kontrole nad sprovođenjem mjera zaštite tajnih podataka. Prethodno su crnogorski zvaničnici tvrdili da je bezbjednost NATO podataka maksimalna.

U međuvremenu, Ministarstvo odbrane lansiralo je kontradiktorne podatke o paralelnoj službi. Tvrdili su početkom februara da taj resor i VCG „ne raspolažu niti su raspolagali opremom i uređajima za prisluškivanje”. Nešto kasnije, nova ministarka odbrane Milica Pejanović-Đurišić ipak je, aludirajući na njihovu zastarjelost i neupotrebljivost, pominjala izvjesne „megafone, diktafone i gramofone”…

Vojska bez Službe

Godinama je upravo Boro Vučinić bezuspješno pokušavao ili samo fingirao da, mimo ANB-a, legalizuje posebnu, transparentno ustrojenu „vojnu službu”, što je uostalom NATO standard.

No, poslovi vojne bezbjednosti su još u nadležnosti ANB-a. Aprila prošle godine je usvojen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ANB, kojim su „nadležnosti Agencije proširene i na pitanja od značaja za odbrambene interese Crne Gore i ispunjenje strateških bezbjednosnih ciljeva i interesa (obavještajni i kontraobavještajni poslovi u oblasti odbrane)”.

ANB o prikupljenim podacima iz ove oblasti izvještava Savjet za odbranu i bezbjednost (Filip Vujanović, Ranko Krivokapić, Igor Lukšić), kao i ministra odbrane i načelnika Generalštaba VCG.

ANB je sa Ministarstvom odbrane 29. jula 2011. potpisala Sporazum o saradnji u oblasti obavještajnih i kontraobavještajnih poslova, kojim je, između ostalog, uređeno upućivanje predstavnika ANB u Ministarstvo odbrane, što se desilo tek početkom decembra prošle godine.

Ministarka odbrane Milica Pejanović-Đurišić nedavno je kazala da posebna vojna služba „još nije formirana”.

Kontranapad na Medojevića

U kontranapad na Nebojšu Medojevića, koji dvije-tri godine unazad insistira na tome da u Ministarstvu odbrane djeluje ilegalna tajna služba, krenuo je i Ivan Mašulović, od zimus pomoćnik ministra odbrane za politiku odbrane, prethodno šef kriminalističke policije, bezbjednjak u Ministarstvu vanjskih poslova Milana Roćena, načelnik ANB-a za Podgoricu, savjetnik Igora Lukšića.

Mašulović u javnom reagovanju 16. marta – svega tri dana nakon stupanja na dužnost Milice Pejanović-Đurišić – saopštava da će tužiti Medojevića „zbog izrečenih neistina”. Nije osporio vezu sa Andrejom Savićem, bivšim direktorom Bezbjednosno-informativne agencije Srbije, sa kojim je objavio izvjesne policijske udžbenike – o čemu je Monitor pisao – no, tom prilikom je Mašulović saopštio:

„Gospodina Branka Krgu nikada nijesam niti vidio niti se s njim čuo po bilo kom osnovu i jednostavno ga ne poznajem. Takođe, nikada nijesam održao niti jedan jedini čas na Akademiji za diplomatiju i bezbjednost (ADB) u Beogradu, niti sam fizički ikada ušao u taj objekat. Jedina moja veza sa ADB je to što se jedna moja knjiga koristi kao dopunska literatura iz oblasti bezbjednosnog menadžmenta”.

Nije jasno kada Mašulović saopštava istinu, jer sam sebe demantuje. U hrestomatiji Bezbjednost Evropske unije (Podgorica, 2009), koju je objavio u koautorstvu sa Andrejom Savićem, Mašulović je u svojoj biografiji napisao da je „saradnik” ADB-a.

Osnivač ADB-a je kontroverzni biznismen Nenad Đorđević, koji je do 2007. bio vlasnik dijela ostrva Havaji kod Budve. Na ADB-u su predavači i Andreja Savić i Branko Krga.

Ivan Mašulović je krajem 2011, tokom mandata Bora Vučinića, imenovan za pomoćnika, koji rukovodi Sektorom za politiku odbrane, pa na taj način, prema sistematizaciji Ministarstva odbrane, nadzire operativne linkove zvanične Podgorice prema NATO-u, uključujući Direkciju za zaštitu tajnih podataka, vojno-diplomatske predstavnike, Odsjek za međunarodnu saradnju i Odsjek za NATO i Evropsku uniju.

Tokom posjete sjedištu ANB-a u svojstvu člana Odbora za bezbjednost i odbranu, Nebojša Medojević je pitao nadležne da li su inostrani partneri, između ostalih i američka DEA (Agencija za borbu protiv droge), tražili provjere da li je Ivan Mašulović „odavao informacije” i Draganu Fricu Dudiću.

Na to pitanje nije dobio konkretan odgovor.

Mašulović je nekoliko godina bio načelnik CB Herceg Novi u čijoj je nadležnosti bio i Kotor, grad iz kojeg je Dudić djelovao.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo