Povežite se sa nama

MONITORING

Misterije paralelne službe

Objavljeno prije

na

Šesti direktor tajne službe od uvođenja višestranačja u Crnoj Gori odnedavno je Boro Vučinić. Kormilo je preuzeo od Vladana Jokovića, koji je zimus dao ostavku „motivisan ličnim razlozima”. U takvo objašnjenje je malo ko povjerovao, jer je Joković rezignirao nakon objavljivanja (ne)falsifikovanog listinga razgovora Igora Lukšića i Milana Roćena sa Darkom Šarićem, odnosno, afere koja je implicirala navodne veze premijera i ministra vanjskih poslova i evropskih integracija sa šefom organizovanog kriminala čiji su saradnici u Crnoj Gori sada nepravosnažno osuđeni za pranje novca. U kontekstu približavanja Crne Gore prijemu u punopravno članstvo NATO-a, potencira se i Agencija nacionalne bezbjednosti (ANB), koja bi – skupa sa drugim državnim organima – trebalo da aktivno učestvuje u sprovođenju mjera krivičnog gonjenja i procesuiranja izvršilaca, saizvršilaca, podstrekača, pomagača i/ili drugih lica koje su na bilo koji način povezani s pranjem novca. Takva uloga ANB-a je opisana u Drugom godišnjem nacionalnom programu, dokumentu koji je Lukšićeva vlada septembra 2011. dostavila NATO-u.

No, poznate i dokazane činjenice kompromituju fino sročena pismena. Darko Šarić je, na primjer, glatko prošao bezbjednosnu provjeru ANB-a. Dokumentovano je da su sa Safetom Kalićem – sada optuženim za pranje novca – operativci tajne službe najmanje desetak godina imali neuobičajeno srdačne kontakte.

Zoran Lazović i Duško Golubović, visokorangirani funkcioneri ANB-a, najčešće su u javnosti dovođeni u vezu s kriminalnim miljeom. Uprkos tome što ih je premijer Lukšić 16. januara posredno svjetovao da se penzionišu, obojica su još aktivni, premda, tvrdi se, bez konkretnih operativnih zaduženja. Ipak, to u stvarnosti ne znači mnogo, jer njihove uloge samo su djelimično utvrđivane nekim posebnim aktom sistematizacije.

Prema tvrdnji Nebojše Medojevića, Lazović i Golubović su spona sa grupom oficira, specijalizovanih za špijunažu, koji su godinama navodno radili „u paralelnoj tajnoj službi za potrebe Milana Roćena i predsjednika DPS-a Mila Đukanovića”. Predmet njihovog nadzora su sudije, tužioci, aktivisti nevladinog sektora, biznismeni, konkurentske osobe ili frakcije u establišmentu, ali i „konkurenti u kriminalnim poslovima i u javnim nabavkama”. Paralelna služba je navodno formirana jer je za ANB smanjen manevarski prostor zloupotreba.

Polemika o tome vođena je 15. februara na sjednici parlamentarnog Odbora za bezbjednost i odbranu, kada je Boro Vučinić, uoči imenovanja za direktora ANB-a, Medojeviću prijetio tužilaštvom – alternativno, kazao je da će se „oni pozabaviti njime, ako tužilac ne bude htio”. Pokušao je da demantuje da su 2007. u Ministarstvo odbrane, bez pisanih tragova o obaveznoj bezbjednosnoj provjeri, zaposleni i na krajnje osjetljiva mjesta kasnije raspoređeni istaknuti pripadnici bivše Vojno-bezbjednosne i Vojno-obavještajne agencije, laički poznatijih kao KOS i VOS.

Neki od njih, poput pukovnika Vladislava Vlahovića (sada šef vojnog dijela Misije Crne Gore u Briselu) i potpukovnika Darka Burića (na dužnosti u Generalštaba VCG), kadrovi su generala Branka Krge, šefa Obavještajne uprave u dva mandata (1994 – 1997, 1999 – 2001) a potom do 2005. zamjenika, pa načelnika Generalštaba u Beogradu.

Medojević tvrdi da je paralelna služba formirana i „zbog zadržavanja veza sa ruskim bezbjednosnim strukturama sa kojima su vojni obavještajci ranije sarađivali”.

Oficiri Vlahović i Burić su u različitim intervalima rukovodili 123. odnosno 3. centrom Obavještajne uprave u Podgorici. Njihov mentor Branko Krga od prije dvije decenije je u vorteksu sa Milanom Roćenom, jer su do 1994. zajedno službovali u Moskvi – Krga kao vojni ataše, a Roćen otpravnik poslova u Ambasadi SRJ. Nedavno je, za sarajevski magazin Dani Krga iznio dio svojih sjećanja na to vrijeme, pa je priznao da su Radovanu Karadžiću u Moskvi obezbjeđivali kontakte.

Nakon Krge, vojni ataše u Moskvi i Roćenov kolega bio je Radoslav Škorić, potonji general, 2002 – 2003. načelnik Obavještajne uprave koji je i oformio 3. centar u Podgorici i za šefa postavio potpukovnika Burića. Škorić je smijenjen nakon što je septembra 2003. u Beogradu uhapšen jedan potpukovnik zbog krivičnog djela špijunaže u korist Rusije.

Nekoliko oficira prozvanih za nelegalnu špijunažu, po dozvoli Vučinića, javno su se oglasili i pokušali da demantuju Medojevića. Svi oni se, kao dokaz svoje ispravnosti, pozivaju na činjenicu da su 2009. prošli provjeru ANB-a za sticanje bezbjednosnog sertifikata (security clearance) za pristup tajnim NATO podacima.

No, radi se o postupku po drugom osnovu, a ne o prethodnoj provjeri koja je morala biti rađena do 2007. i na kojoj Medojević insistira. Tri pripadnika ANB-a, sa prethodnim stažom podrivanja beogradske vojne agenture uoči referenduma, tada su bila u Ministarstvu odbrane neposredno zadužena za provjere: Božidar Lakić (sada penzioner), Predrag Abramović (prešao u jednu banku na poslove bezbjednosti) i Veselin Mazić.

U Drugom godišnjem nacionalnom programu Vlada Igora Lukšića jesenas je raportirala NATO-u da su „nakon izvršenja procjena ugroženosti donijeti i ažurirani planovi čuvanja i rukovanja tajnim podacima”.

NATO je, navodno, uočio ozbiljne probleme u bezbjednosnom sektoru Crne Gore. Strahuje se ili je već potvrđeno ilegalno curenje NATO podataka dostavljenih Direkciji za zaštitu tajnih podataka koja se nalazi u zgradi Ministarstva odbrane a za njenu sigurnost je odgovorna ANB.

Takav zaključak se posredno izvodi iz činjenice da je ANB prošle godine imenovala posebno „odgovorno lice” za obavljanje unutrašnje kontrole nad sprovođenjem mjera zaštite tajnih podataka. Prethodno su crnogorski zvaničnici tvrdili da je bezbjednost NATO podataka maksimalna.

U međuvremenu, Ministarstvo odbrane lansiralo je kontradiktorne podatke o paralelnoj službi. Tvrdili su početkom februara da taj resor i VCG „ne raspolažu niti su raspolagali opremom i uređajima za prisluškivanje”. Nešto kasnije, nova ministarka odbrane Milica Pejanović-Đurišić ipak je, aludirajući na njihovu zastarjelost i neupotrebljivost, pominjala izvjesne „megafone, diktafone i gramofone”…

Vojska bez Službe

Godinama je upravo Boro Vučinić bezuspješno pokušavao ili samo fingirao da, mimo ANB-a, legalizuje posebnu, transparentno ustrojenu „vojnu službu”, što je uostalom NATO standard.

No, poslovi vojne bezbjednosti su još u nadležnosti ANB-a. Aprila prošle godine je usvojen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ANB, kojim su „nadležnosti Agencije proširene i na pitanja od značaja za odbrambene interese Crne Gore i ispunjenje strateških bezbjednosnih ciljeva i interesa (obavještajni i kontraobavještajni poslovi u oblasti odbrane)”.

ANB o prikupljenim podacima iz ove oblasti izvještava Savjet za odbranu i bezbjednost (Filip Vujanović, Ranko Krivokapić, Igor Lukšić), kao i ministra odbrane i načelnika Generalštaba VCG.

ANB je sa Ministarstvom odbrane 29. jula 2011. potpisala Sporazum o saradnji u oblasti obavještajnih i kontraobavještajnih poslova, kojim je, između ostalog, uređeno upućivanje predstavnika ANB u Ministarstvo odbrane, što se desilo tek početkom decembra prošle godine.

Ministarka odbrane Milica Pejanović-Đurišić nedavno je kazala da posebna vojna služba „još nije formirana”.

Kontranapad na Medojevića

U kontranapad na Nebojšu Medojevića, koji dvije-tri godine unazad insistira na tome da u Ministarstvu odbrane djeluje ilegalna tajna služba, krenuo je i Ivan Mašulović, od zimus pomoćnik ministra odbrane za politiku odbrane, prethodno šef kriminalističke policije, bezbjednjak u Ministarstvu vanjskih poslova Milana Roćena, načelnik ANB-a za Podgoricu, savjetnik Igora Lukšića.

Mašulović u javnom reagovanju 16. marta – svega tri dana nakon stupanja na dužnost Milice Pejanović-Đurišić – saopštava da će tužiti Medojevića „zbog izrečenih neistina”. Nije osporio vezu sa Andrejom Savićem, bivšim direktorom Bezbjednosno-informativne agencije Srbije, sa kojim je objavio izvjesne policijske udžbenike – o čemu je Monitor pisao – no, tom prilikom je Mašulović saopštio:

„Gospodina Branka Krgu nikada nijesam niti vidio niti se s njim čuo po bilo kom osnovu i jednostavno ga ne poznajem. Takođe, nikada nijesam održao niti jedan jedini čas na Akademiji za diplomatiju i bezbjednost (ADB) u Beogradu, niti sam fizički ikada ušao u taj objekat. Jedina moja veza sa ADB je to što se jedna moja knjiga koristi kao dopunska literatura iz oblasti bezbjednosnog menadžmenta”.

Nije jasno kada Mašulović saopštava istinu, jer sam sebe demantuje. U hrestomatiji Bezbjednost Evropske unije (Podgorica, 2009), koju je objavio u koautorstvu sa Andrejom Savićem, Mašulović je u svojoj biografiji napisao da je „saradnik” ADB-a.

Osnivač ADB-a je kontroverzni biznismen Nenad Đorđević, koji je do 2007. bio vlasnik dijela ostrva Havaji kod Budve. Na ADB-u su predavači i Andreja Savić i Branko Krga.

Ivan Mašulović je krajem 2011, tokom mandata Bora Vučinića, imenovan za pomoćnika, koji rukovodi Sektorom za politiku odbrane, pa na taj način, prema sistematizaciji Ministarstva odbrane, nadzire operativne linkove zvanične Podgorice prema NATO-u, uključujući Direkciju za zaštitu tajnih podataka, vojno-diplomatske predstavnike, Odsjek za međunarodnu saradnju i Odsjek za NATO i Evropsku uniju.

Tokom posjete sjedištu ANB-a u svojstvu člana Odbora za bezbjednost i odbranu, Nebojša Medojević je pitao nadležne da li su inostrani partneri, između ostalih i američka DEA (Agencija za borbu protiv droge), tražili provjere da li je Ivan Mašulović „odavao informacije” i Draganu Fricu Dudiću.

Na to pitanje nije dobio konkretan odgovor.

Mašulović je nekoliko godina bio načelnik CB Herceg Novi u čijoj je nadležnosti bio i Kotor, grad iz kojeg je Dudić djelovao.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo