Povežite se sa nama

MONITORING

Misterije paralelne službe

Objavljeno prije

na

Šesti direktor tajne službe od uvođenja višestranačja u Crnoj Gori odnedavno je Boro Vučinić. Kormilo je preuzeo od Vladana Jokovića, koji je zimus dao ostavku „motivisan ličnim razlozima”. U takvo objašnjenje je malo ko povjerovao, jer je Joković rezignirao nakon objavljivanja (ne)falsifikovanog listinga razgovora Igora Lukšića i Milana Roćena sa Darkom Šarićem, odnosno, afere koja je implicirala navodne veze premijera i ministra vanjskih poslova i evropskih integracija sa šefom organizovanog kriminala čiji su saradnici u Crnoj Gori sada nepravosnažno osuđeni za pranje novca. U kontekstu približavanja Crne Gore prijemu u punopravno članstvo NATO-a, potencira se i Agencija nacionalne bezbjednosti (ANB), koja bi – skupa sa drugim državnim organima – trebalo da aktivno učestvuje u sprovođenju mjera krivičnog gonjenja i procesuiranja izvršilaca, saizvršilaca, podstrekača, pomagača i/ili drugih lica koje su na bilo koji način povezani s pranjem novca. Takva uloga ANB-a je opisana u Drugom godišnjem nacionalnom programu, dokumentu koji je Lukšićeva vlada septembra 2011. dostavila NATO-u.

No, poznate i dokazane činjenice kompromituju fino sročena pismena. Darko Šarić je, na primjer, glatko prošao bezbjednosnu provjeru ANB-a. Dokumentovano je da su sa Safetom Kalićem – sada optuženim za pranje novca – operativci tajne službe najmanje desetak godina imali neuobičajeno srdačne kontakte.

Zoran Lazović i Duško Golubović, visokorangirani funkcioneri ANB-a, najčešće su u javnosti dovođeni u vezu s kriminalnim miljeom. Uprkos tome što ih je premijer Lukšić 16. januara posredno svjetovao da se penzionišu, obojica su još aktivni, premda, tvrdi se, bez konkretnih operativnih zaduženja. Ipak, to u stvarnosti ne znači mnogo, jer njihove uloge samo su djelimično utvrđivane nekim posebnim aktom sistematizacije.

Prema tvrdnji Nebojše Medojevića, Lazović i Golubović su spona sa grupom oficira, specijalizovanih za špijunažu, koji su godinama navodno radili „u paralelnoj tajnoj službi za potrebe Milana Roćena i predsjednika DPS-a Mila Đukanovića”. Predmet njihovog nadzora su sudije, tužioci, aktivisti nevladinog sektora, biznismeni, konkurentske osobe ili frakcije u establišmentu, ali i „konkurenti u kriminalnim poslovima i u javnim nabavkama”. Paralelna služba je navodno formirana jer je za ANB smanjen manevarski prostor zloupotreba.

Polemika o tome vođena je 15. februara na sjednici parlamentarnog Odbora za bezbjednost i odbranu, kada je Boro Vučinić, uoči imenovanja za direktora ANB-a, Medojeviću prijetio tužilaštvom – alternativno, kazao je da će se „oni pozabaviti njime, ako tužilac ne bude htio”. Pokušao je da demantuje da su 2007. u Ministarstvo odbrane, bez pisanih tragova o obaveznoj bezbjednosnoj provjeri, zaposleni i na krajnje osjetljiva mjesta kasnije raspoređeni istaknuti pripadnici bivše Vojno-bezbjednosne i Vojno-obavještajne agencije, laički poznatijih kao KOS i VOS.

Neki od njih, poput pukovnika Vladislava Vlahovića (sada šef vojnog dijela Misije Crne Gore u Briselu) i potpukovnika Darka Burića (na dužnosti u Generalštaba VCG), kadrovi su generala Branka Krge, šefa Obavještajne uprave u dva mandata (1994 – 1997, 1999 – 2001) a potom do 2005. zamjenika, pa načelnika Generalštaba u Beogradu.

Medojević tvrdi da je paralelna služba formirana i „zbog zadržavanja veza sa ruskim bezbjednosnim strukturama sa kojima su vojni obavještajci ranije sarađivali”.

Oficiri Vlahović i Burić su u različitim intervalima rukovodili 123. odnosno 3. centrom Obavještajne uprave u Podgorici. Njihov mentor Branko Krga od prije dvije decenije je u vorteksu sa Milanom Roćenom, jer su do 1994. zajedno službovali u Moskvi – Krga kao vojni ataše, a Roćen otpravnik poslova u Ambasadi SRJ. Nedavno je, za sarajevski magazin Dani Krga iznio dio svojih sjećanja na to vrijeme, pa je priznao da su Radovanu Karadžiću u Moskvi obezbjeđivali kontakte.

Nakon Krge, vojni ataše u Moskvi i Roćenov kolega bio je Radoslav Škorić, potonji general, 2002 – 2003. načelnik Obavještajne uprave koji je i oformio 3. centar u Podgorici i za šefa postavio potpukovnika Burića. Škorić je smijenjen nakon što je septembra 2003. u Beogradu uhapšen jedan potpukovnik zbog krivičnog djela špijunaže u korist Rusije.

Nekoliko oficira prozvanih za nelegalnu špijunažu, po dozvoli Vučinića, javno su se oglasili i pokušali da demantuju Medojevića. Svi oni se, kao dokaz svoje ispravnosti, pozivaju na činjenicu da su 2009. prošli provjeru ANB-a za sticanje bezbjednosnog sertifikata (security clearance) za pristup tajnim NATO podacima.

No, radi se o postupku po drugom osnovu, a ne o prethodnoj provjeri koja je morala biti rađena do 2007. i na kojoj Medojević insistira. Tri pripadnika ANB-a, sa prethodnim stažom podrivanja beogradske vojne agenture uoči referenduma, tada su bila u Ministarstvu odbrane neposredno zadužena za provjere: Božidar Lakić (sada penzioner), Predrag Abramović (prešao u jednu banku na poslove bezbjednosti) i Veselin Mazić.

U Drugom godišnjem nacionalnom programu Vlada Igora Lukšića jesenas je raportirala NATO-u da su „nakon izvršenja procjena ugroženosti donijeti i ažurirani planovi čuvanja i rukovanja tajnim podacima”.

NATO je, navodno, uočio ozbiljne probleme u bezbjednosnom sektoru Crne Gore. Strahuje se ili je već potvrđeno ilegalno curenje NATO podataka dostavljenih Direkciji za zaštitu tajnih podataka koja se nalazi u zgradi Ministarstva odbrane a za njenu sigurnost je odgovorna ANB.

Takav zaključak se posredno izvodi iz činjenice da je ANB prošle godine imenovala posebno „odgovorno lice” za obavljanje unutrašnje kontrole nad sprovođenjem mjera zaštite tajnih podataka. Prethodno su crnogorski zvaničnici tvrdili da je bezbjednost NATO podataka maksimalna.

U međuvremenu, Ministarstvo odbrane lansiralo je kontradiktorne podatke o paralelnoj službi. Tvrdili su početkom februara da taj resor i VCG „ne raspolažu niti su raspolagali opremom i uređajima za prisluškivanje”. Nešto kasnije, nova ministarka odbrane Milica Pejanović-Đurišić ipak je, aludirajući na njihovu zastarjelost i neupotrebljivost, pominjala izvjesne „megafone, diktafone i gramofone”…

Vojska bez Službe

Godinama je upravo Boro Vučinić bezuspješno pokušavao ili samo fingirao da, mimo ANB-a, legalizuje posebnu, transparentno ustrojenu „vojnu službu”, što je uostalom NATO standard.

No, poslovi vojne bezbjednosti su još u nadležnosti ANB-a. Aprila prošle godine je usvojen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ANB, kojim su „nadležnosti Agencije proširene i na pitanja od značaja za odbrambene interese Crne Gore i ispunjenje strateških bezbjednosnih ciljeva i interesa (obavještajni i kontraobavještajni poslovi u oblasti odbrane)”.

ANB o prikupljenim podacima iz ove oblasti izvještava Savjet za odbranu i bezbjednost (Filip Vujanović, Ranko Krivokapić, Igor Lukšić), kao i ministra odbrane i načelnika Generalštaba VCG.

ANB je sa Ministarstvom odbrane 29. jula 2011. potpisala Sporazum o saradnji u oblasti obavještajnih i kontraobavještajnih poslova, kojim je, između ostalog, uređeno upućivanje predstavnika ANB u Ministarstvo odbrane, što se desilo tek početkom decembra prošle godine.

Ministarka odbrane Milica Pejanović-Đurišić nedavno je kazala da posebna vojna služba „još nije formirana”.

Kontranapad na Medojevića

U kontranapad na Nebojšu Medojevića, koji dvije-tri godine unazad insistira na tome da u Ministarstvu odbrane djeluje ilegalna tajna služba, krenuo je i Ivan Mašulović, od zimus pomoćnik ministra odbrane za politiku odbrane, prethodno šef kriminalističke policije, bezbjednjak u Ministarstvu vanjskih poslova Milana Roćena, načelnik ANB-a za Podgoricu, savjetnik Igora Lukšića.

Mašulović u javnom reagovanju 16. marta – svega tri dana nakon stupanja na dužnost Milice Pejanović-Đurišić – saopštava da će tužiti Medojevića „zbog izrečenih neistina”. Nije osporio vezu sa Andrejom Savićem, bivšim direktorom Bezbjednosno-informativne agencije Srbije, sa kojim je objavio izvjesne policijske udžbenike – o čemu je Monitor pisao – no, tom prilikom je Mašulović saopštio:

„Gospodina Branka Krgu nikada nijesam niti vidio niti se s njim čuo po bilo kom osnovu i jednostavno ga ne poznajem. Takođe, nikada nijesam održao niti jedan jedini čas na Akademiji za diplomatiju i bezbjednost (ADB) u Beogradu, niti sam fizički ikada ušao u taj objekat. Jedina moja veza sa ADB je to što se jedna moja knjiga koristi kao dopunska literatura iz oblasti bezbjednosnog menadžmenta”.

Nije jasno kada Mašulović saopštava istinu, jer sam sebe demantuje. U hrestomatiji Bezbjednost Evropske unije (Podgorica, 2009), koju je objavio u koautorstvu sa Andrejom Savićem, Mašulović je u svojoj biografiji napisao da je „saradnik” ADB-a.

Osnivač ADB-a je kontroverzni biznismen Nenad Đorđević, koji je do 2007. bio vlasnik dijela ostrva Havaji kod Budve. Na ADB-u su predavači i Andreja Savić i Branko Krga.

Ivan Mašulović je krajem 2011, tokom mandata Bora Vučinića, imenovan za pomoćnika, koji rukovodi Sektorom za politiku odbrane, pa na taj način, prema sistematizaciji Ministarstva odbrane, nadzire operativne linkove zvanične Podgorice prema NATO-u, uključujući Direkciju za zaštitu tajnih podataka, vojno-diplomatske predstavnike, Odsjek za međunarodnu saradnju i Odsjek za NATO i Evropsku uniju.

Tokom posjete sjedištu ANB-a u svojstvu člana Odbora za bezbjednost i odbranu, Nebojša Medojević je pitao nadležne da li su inostrani partneri, između ostalih i američka DEA (Agencija za borbu protiv droge), tražili provjere da li je Ivan Mašulović „odavao informacije” i Draganu Fricu Dudiću.

Na to pitanje nije dobio konkretan odgovor.

Mašulović je nekoliko godina bio načelnik CB Herceg Novi u čijoj je nadležnosti bio i Kotor, grad iz kojeg je Dudić djelovao.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo