Povežite se sa nama

INTERVJU

MLADEN BOJANIĆ: Slučaj Ramada tek je na pola puta

Objavljeno prije

na

Razgovor sa Mladenom Bojanićem, ekonomistom i doskorašnjim poslanikom počinjemo pitanjem: Da li ste vi zviždač u slučaju Ramada, kao što je nedavno ustvrdio Mladen Tomović, koordinator sektora za prevenciju u Agenciji za sprječavanje korupcije (ASK)?
BOJANIĆ: Nisam. Zviždač je g-đa Particija Pobrić koja je, u skladu sa Zakonom o sprječavanju korupcije, dostavila informaciju i dokumenta organu vlasti, tačnije poslaniku Skupštine Crne Gore. To je jasno i laicima, a kamoli pravnicima ASK-a. Međutim, očigledno je da su se, na čelu sa direktorom Radonjićem, svim silama trudili da opstruiraju dokazivanje ovog, sada pravosnažno presuđenog slučaja visoke korupcije, sačuvaju SD i uplaše Patriciju Pobrić, kao i sve kojima padne na pamet da prijave političku korupciju čiji su glavni akteri funkcioneri vladajućih partija.

Na osnovu tako nakaradnog tumačenja zakona, mogli su i direktora ASK proglasiti za zviždača. Riječ je o osobi koja je na početku ove afere zabranila svojoj tadašnjoj zamjenici da se sastane sa mnom kako bismo razgovarali o mogućnostima zaštite Patricije Pobrić, jedinog zviždača u ovom slučaja.

MONITOR; Ko je u aferi Ramada gore prošao – Nebojša Obradović ili Patricia Pobrić?
BOJANIĆ: Patricija Pobrić je ostala bez posla i bilo kakvih primanja dan nakon objavljivanja saznanja o visokoj korupciji u produženom trajanju. Bivši premijer Đukanović je javno osudio njeno prijavljivanje zloupotrebe državnih resursa, a Vlada se, da bi izbjegla sankcionisanja Obradovića, pozivala na pretpostavku nevinosti. Politički direktor DPS-a, Tarzan Milošević, u pokušaju da brani neodbranjivo, dao je farsičnu izjavu da ,,zviždač može govoriti samo činjenice koje su fakat” (!?). Od sredine 2016. pa do prije par dana, Obradović je nesmetano obavljao funkciju direktora Direkcije za željeznicu (DzŽ), a ne bi me iznenadilo i da, kao bivši državni funkcioner, prima platu i narednu godinu. Dakle, dvije i po godine nakon otkrivanja afere u kojoj je oštetio državni budžet iz tog istog budžeta prima platu.

Bez obzira na sve, znam da se g-đa Pobrić ne bi mijenjala sa bilo kojom pomenutom osobom.

MONITOR: Da li je Obradović kažnjen ili nagrađen na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade?
BOJANIĆ: Mediji su prenijeli nezvaničnu informaciju da se radi o ostavci. Ako je to tačno, onda su Vlada i premijer pokazali svo licemjerstvo ovoga svijeta. Kakva je to borba protiv korupcije, kako vole da kažu vladini zvaničnici? Da li to znači da je premijer samo koordinator ličnih interesa u podjeli plijena među vladajućim partijama, bez snage da smijeni člana vladajuće koalicije čak i ako je pravosnažno osuđen za korupciju? Ili se radi o čudnoj vezi Markovića i SD, jer podsjetiću, ne tako davno, Marković je u govoru na proslavi SD protivnike ove partije nazvao neprijateljima Crne Gore.

Imenovanje za v.d. direktora osobe koja je u sudskom postupku sračunato svjedočila u cilju pomaganja optuženom u izbjegavanju krivice za zloupotrebu službenog položaja, još je jedna u nizu drskih Vladinih odluka. Siguran sam da će se pokajati, jer očekujem da Tužilaštvo podigne optužnicu protiv svih svjedoka odbrane čija su svjedočenja od suda kvalifikovana kao sračunata sa ciljem izbjegavanja krivice optuženog.

MONITOR: Drugi lažni svjedok predsjedava parlamentom?
BOJANIĆ: Sudski proces je dokazao da je partija SD formirana korupcijom, prevarama se hranila, a lažima branila. Gotovo je normalno da i predsjednik parlamenta koji dolazi iz te partije lažno svjedoči u sudskom procesu. Ne postoji racionalan razlog da to prođe nekažnjeno, krivično-pravno i politički.

MONITOR: Agencija je ignorisala vaše dopise i slučaj protiv SD je u međuvremenu zastario. Šta sad?
BOJANIĆ: ASK-u sam se dva puta (maj ’17 i januar ’18) obratio sa prijavom protiv SD zbog kršenja Zakona o finansiranju političkih subjekata, jer je pravosnažno presuđeno da je njihove skupove plaćala državna DzŽ. Navedeni zakon to tretira kao zabranjeno finansiranje i za to djelo je SD zaprijećena kazna od 10 do 20 hiljada eura. Kako je prije nekoliko dana nastupila zastara pokretanja prekršajnog postupka za ovu zloupotrebu, obratio sam se ASK-u za zvaničnu informaciju da li su postupili po mojim prijavama. Ukoliko nisu, a izvjesno je da je tako, ubijeđen sam da postoji osnov za pokretanje krivične odgovornosti za nesavjesan rad u službi.

MONITOR: Ni u tužilaštvu vas nijesu dočakali raširenih ruku?
BOJANIĆ: Tužilaštvo je procesuiralo Obradovića zbog krivičnog djela korupcije, ali čekam njihovu reakciju u vezi sa krivičnom prijavom protiv sedam svjedoka odbrane za lažno svjedočenje. S obzirom na

činjenicu da je sutkinja Višeg suda Ana Vuković detaljno i nedvosmisleno napisala presudu sa obrazloženjem, i Apelacioni sud sve to potvrdio, siguran sam da je za dužinu vođenja izviđaja potrebno onoliko vremena za koliko se mogu pročitati ove dvije presude. Tamo sve piše, samo ne treba zatvarati oči.

Očekujem da Tužilaštvo ubrzo podigne optužnicu protiv svih sedam prijavljenih i na djelu pokaže da učinioci krivičnih djela ne mogu proći nekažnjeno, bez obzira o kome se radi.

Ukoliko odbaci prijavu, ispašće da je Obradović nevin, a da su Specijalno državno tužilaštvo, Viši i Apelacioni sud napravili neviđenu zloupotrebu. Nemoguće da su svjedoci odbrane govorili istinu, a Obradoviću pravično presuđeno. Nije moguće da je njih šestoro na navodnom jednočasovnom okruglom stolu DzŽ popilo 200 flašica vode…, sve sjedeći na 220 stolica u bioskopskoj postavci. Nemoguće da je istinita tvrdnja Brajovića da DzŽ nije platila skupove SD kad njegov potpis i ostali materijalni dokazi, svjedočenja zaposlenih u Ramadi i nalaz vještaka pokazuju suprotno.

MONITOR: U takvom okruženju, koji je smisao boriti se protiv kriminala i visoke korupcije?
BOJANIĆ: Borba protiv korupcije ima smisla. Ne vidim alternativu. Ovaj slučaj je tek na pola puta, a daću sve od sebe da dobije puni epilog. Žrtva koju je podnijela Patricija Pobrić nas opominje. Ako je ona mogla da hrabro ustane protiv korupcije, ugrozi egzistenciju porodice, izdrži napade i od onih koji su joj prvi trebali pružiti ruku, a da se ni momenat ne pokoleba ko ima pravo da zatvara oči pred ovom pošasti?

(Ne)obaviješteni premijer

BOJANIĆ: Odmah nakon saopštenja Vlade da nije informisana o pravosnažnoj presudi, obratio sam se dopisom premijeru Markoviću. Na dopis nije bilo reakcije, pa sam ponovo pozvao premijera na hitnu reakciju. Ni tada nije odgovorio. Trećim dopisom sam ga podsjetio na njegove riječi o opasnosti korupcije. Tek nakon nejasnog Vladinog saopštenja o prestanku mandata direktoru DzŽ, iz kabineta premijera mi je telefonom ponovljena ta štura informacija. Još čekam zvaničan odgovor o razlogu prestanka mandata, da li je u pitanju ostavka ili razrješenje zbog pravosnažne presude za korupciju.

Bilo bi loše za Crnu Goru, a unizilo bi kredibilitet i premijera, da Marković zbog dva poslanika SD koji mu obezbjeđuju skupštinsku većinu, nije smio da razriješi direktora DzŽ već je čekao da on sam podnese ostavku.

Bilo je krucijalno važno za pitanje dosljednosti u borbi protiv korupcije da vidimo kako bi na Vladi za predlog razrješenja Obradovića glasali njegovi partijski drugovi, ministri Šehović i Hrapović, perjanice inkriminišućih Ramada skupova. Sve su prilike da ih je Marković, zarad trulog kompromisa, a moguće i svoje fotelje, sačuvao blamaže.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI UREDNIK MEDIJSKOG PORTALA BUKA, BANJALUKA: Dodikov argument „izabrao me narod“ nije pravno relevantan za posljedice presude

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnosi Dodika i Vučića su daleko od idealnih. Vučić uvijek nastoji zadržati kontrolu nad političkim dešavanjima u RS i ne prepušta ništa slučaju. Njegova aktuelna podrška Dodiku ima i unutrašnjopolitičku funkciju – skretanje pažnje s protesta i problema u Srbiji

 

 

MONITOR: Dodik najavljuje niz referenduma u RS i tvrdi da tek „dolazi vrijeme Milorada Dodika“. Kako  ocjenjujete njegovu najnoviju političku ofanzivu?

TRIFUNOVIĆ: Juče sam došao u posjed naslovne strane Oslobođenja iz 2006. godine, s naslovom: „Proglasićemo referendum o otcjepljenju Republike Srpske“. Pažljivi ili prosječni posmatrač, mogao bi steći utisak da se radi o ovoj godini, s obzirom na to da je referendum ponovo glavna tema. Međutim, riječ je o priči staroj gotovo dvije decenije. To pokazuje da je Milorad Dodik već 20 godina u konstantnoj političkoj ofanzivi s jednim jedinim ciljem – da što duže ostane na vlasti. I to mu uspješno polazi za rukom. Teško da je i on sam očekivao da će ista mantra o referendumima i krizama biti dovoljno moćna da ga toliko dugo održi na čelu Republike Srpske, ali i da mu omogući političku težinu na nivou cijele BiH. U tom vremenu, Dodik se pokazao jačim od institucija – kako u RS, tako i u Federaciji – do te mjere da je država ostala u zastoju upravo onako kako je njemu odgovaralo.

Da li će i kako organizovati referendum, pitanje je koje i dalje nije jasno ni njegovim saradnicima – već se spotiču o samo formuliranje referendumskog pitanja. Ali to je, u suštini, sporedno. Bitan je metod: stalna prijetnja referendumom, bez ikakve realizacije, dok istovremeno jača njegova politička i, što je još važnije, ekonomska moć.

MONITOR: Kako razumjeti ovo „ponižavanje“ Predsjednika RS – kako je to nazvao dio opozicije – da se ovim žalbama-u stvari, priznaju pravosudne institucije države koje inače Dodik ne priznaje?

TRIFUNOVIĆ: Dijelom sam na to odgovorio već ranije: Dodik jednostavno igra više paralelnih igara. Zatvor je skinuo sa dnevnog reda. Sljedeći izazov mu je šestogodišnja zabrana bavljenja politikom. Godinama je oko sebe okupljao maksimalno lojalne ljude, a njegovo ponašanje ne proizilazi iz osjećaja poniženja – njega jednostavno ne zanima šta o njemu misli bilo ko. Fokusiran je isključivo na sebe-ne na sudbinu RS, čak ni vlastite stranke. Osim u mjeri u kojoj mu služe za očuvanje moći. Međutim, smatram da je to daleko od poniženja. On je zainteresovan samo za sebe i za svoju sudbinu. Ni za sudbinu pozicije ni opozicije niti Republike Srpske.

MONITOR: Koliko je Dodikov argument protiv odluke CIK-da ga je izabrao narod, uopšte pravno relevantan?

TRIFUNOVIĆ: U pravnom smislu – nikako. Presuda Suda BiH je donesena i može se ili poštovati ili ignorisati, a oba izbora nose posljedice. Dodik se s presudom ne slaže, ali njegove izjave o tome ko navodno stoji iza nje služe isključivo dnevnoj političkoj upotrebi. Jedan dan optužuje SDA-s kojom je u protekle dvije decenije imao najdužu i najstabilniju političku saradnju na nivou BiH, drugi dan proziva Britance ili Amerikance – zavisno od trenutne političke potrebe. Argument „izabrao me narod“ nije pravno relevantan za posljedice presude.

MONITOR: VP Karl Šmit kao da je iz borbe sa Dodikom sada izašao kao pobjednik?

TRIFUNOVIĆ: Ne bih govorio o pobjednicima i gubitnicima. Država BiH gubi zbog nejasne i slabe pozicije Visokog predstavnika. Prisjetimo se – prethodni visoki predstavnik, Valentin Inzko, proveo je više od decenije gotovo bez ikakvih konkretnih poteza. Šmit je došao u trenutku kada međunarodna zajednica nema ni rješenja ni stvarnog interesa za BiH, a često nije ni jasno ko stoji iza njegovih odluka.

Činjenica da se Dodiku šest godina zabranjuje kandidatura za javne funkcije praktično ima efekat smjene, ali mi kao društvo nastavljamo pokazivati da nismo politički zreli za samostalno funkcionisanje bez „tutora“.

MONITOR: Ima analitičara BiH prilika koji tvrde da je opozicija u RS-u najvećem broju,  odana Aleksandru Vučiću i da bi njemu trebalo da bude svejedno ko je Predsjednik RS. Vučić se-poslije pravosnažne presude Dodiku, gotovo zakleo na odanost ne samo Srbima u RS već i samom Dodiku, garantujući mu slobodu i bezbjednost u Srbiji. Kako  ocjenjujete ta obećanja, koliko su  održiva?

TRIFUNOVIĆ: Odnosi Dodika i Vučića su daleko od idealnih. Vučić uvijek nastoji zadržati kontrolu nad političkim dešavanjima u RS i ne prepušta ništa slučaju. Njegova aktuelna podrška Dodiku ima i unutrašnjopolitičku funkciju – skretanje pažnje s protesta i problema u Srbiji.

Vučić se u prošlosti otvoreno uključivao i u kampanju drugih kandidata, poput Jelene Trivić. Zato je sasvim moguće da će-paralelno s podrškom Dodiku, razgovarati i s drugim političkim akterima u RS.

MONITOR: Koliko će presuda i odluka CIK, uticati na odnose Dodikove SNSD i partnera na nivou državnih institucija BiH,  mogu li se očekivati promjene i u odnosu  HDZ BiH?

TRIFUNOVIĆ: Odnosi SNSD-a i HDZ-a su čvrsti i zacementirani i obostrano korisni. Dodik i Čović izvlače maksimalnu korist za sebe-i mogu slobodno reči, da oni potpuno kontrolišu Bosnu i Hercegovinu. Prekid koalicije Trojke sa SNSD-om na državnom nivou nije doveo ni do kakvih promjena. SNSD-ovi ministri i dalje obavljaju svoje funkcije. Ni sa ovom najnovijom odlukom neće tu biti neke promjene. Izbori 2026. godine su šansa za promjene. Do izbora, sve ostaje po starom…

MONITOR: U martu je državni sekretar Marko Rubio napisao na X-u, da Dodik podriva institucije BiH. Prije nekoliko dana on se u Vašingtonu sastao sa šefom srpske diplomatije Markom Đurićem. To su pratili komentari da je glavni razlog susreta odnos Srbije prema Dodiku, a slično se komentariše i kratka posjeta italijanske premijerke Đorđe Meloni Vučiću. Da li je ta nova taktika dijela MZ-pritisak na Beograd?

TRIFUNOVIĆ: Vučiću odgovara percepcija da ima uticaj na Dodika – to mu daje na važnosti pred međunarodnim partnerima. On igra na tu kartu. Da može svojim međunarodnim partnerima reći da on ima uticaja na Dodika-da ga može umirit, da ga može kontrolisat…U praksi, Dodik može da posluša Vučića, ali ključne odluke donosi sam.

Da li je ovo bio glavni razlog sastanka Marka Rubija i Marka Djurića? Sumnjam, mislim da oni imaju drugih važnijih otvorenih pitanja…Mislim da američka administracija danas ima manji interes za BiH nego ikada ranije, što se vidi i po tome što nemamo ambasadora nego samo otpravnika poslova. Prethodna administracija je-prije svega preko ambasadora Majkla Marfija imala jedan interes u BiH –koji se jasno pokazivao u određenim potezima u javnosti. Međutim, sadašnja to ne pokazuje. Ne zna se ni sudbina Američke ambasade u BiH. I to govori o jednom potpunom nedostatku interesa. Međutim, činjenica da je Marko Rubio dva ili tri puta komentarisao situaciju u BiH, da je to danas objavljeno u izvještaju da se Dodik smatra krivcem za situaciju u BiH-po izvještaju za 2024. godinu, ali koji je doradila nova Trampova administracija… To znači i da ovakav skroman interes američke administracije i međunarodne zajednice ne odgovara Dodiku, a podsjećam vas da Republika Srpska daje milionske iznose za lobiranje u Americi, da bi se to promijenilo. To znači da on ne uspijeva sa lobiranjem i da su u Americi svjesni da je Dodik jedan od glavnih krivaca za trenutno stanje u BiH. Nijesam siguran kako se on može nositi sa tim, pošto konstantno javnosti predstavlja da ima neke specijalne veze i da će Tramp kad-tad progledati i vidjeti da je on neko na koga bi trebalo obratiti pažnju. Sada je više nego jasno da to nije tačno i da neće doći do takve vrste promjena.

 

Dodik će na sve načine  pokušati da zadrži političku moć

MONITOR: Da li Dodik traženjem od Suda BiH da mu odobri otkup zatvorske kazne (što mu je Sud i odobrio), a od Ustavnog suda da privremeno suspenduje odluku Suda BiH o pravosnažnoj presudi, kupuje vrijeme za svoje referendume?

TRIFUNOVIĆ: Milorad Dodik cijelu svoju političku karijeru gradi na kupovini vremena – od jednog izbora do drugog, od jedne krize do druge. Činjenica da se pojavio u Sudu BiH, nakon čega mu je skinuta potjernica, pokazuje njegovu pragmatičnu stranu-onu koju ne pokazuje javnosti. On je u Sud otišao sam sa advokatom, a za vrijeme trajanja procesa tamo se okupljao sa svojom svitom-najbližim članovima partije koji su ga podržavali tokom čitavog procesa. Dakle, imao je jedno lice za javnost i za svoju stranku, a drugo lice za institucije gdje-u nekom trenutku, mora da ispuni neke obaveze, da smanji neku vrstu pritiska na sebe…Znači sve radi u mjeri u kojoj mu to služi za očuvanje moći…

On zna igrati više uloga: pred svojim biračima i stranačkim kadrovima on nastupa kao borac protiv državnih institucija, ali kad procijeni da mu to koristi-u njima se lično pojavi, ispuni određene obaveze i time smanji pritisak na sebe. Sve to radi planski i promišljeno. Ali je svjestan da ako može da otkupi godinu dana zatvora po drugostepenoj presudi, on će to uraditi. To je i najavio. Tako je zatvor skinuo sa dnevnog reda. Sada se bori da sebi olakša ono što znači drugi dio presude-a to je da se u sljedećih šest godina ne može baviti politikom ili javnim funkcijama. Na sve načine će pokušati da zadrži političku moć i-vjerovatno će mu to, donekle, poći za rukom…Jer, sve ove godine veoma uspješno za svoje saradnike bira maksimalno lojalne ljude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOJE CEROVIĆ, PSIHOLOG: Psihološki portret društva u krizi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Društvo koje glorifikuje zločine ne ide naprijed – ono se vraća u prošlost, proizvodeći stalno nove cikluse podjela i nasilja

 

 

MONITOR: Svjedočimo još jednom talasu nasilja. Pune se stupci crnih hronika, ali je nasilje sve prisutnije i u javnom diskursu. U traženju uzročnika, koji bi vi izdvojili?

CEROVIĆ: Nasilje koje danas vidimo u Crnoj Gori nije samo individualni čin, već simptom šire društvene patologije. Društvo gubi mehanizme regulacije i kontrole konflikta. Glavni uzročnici su brojni, ali vjerujem da u ovom trenutku leže u tri međusobno povezana faktora:

Hronična polarizacija i društveno nepovjerenje –  kada zajednica godinama živi u atmosferi podjela i antagonizama, nasilje postaje prihvatljiv jezik komunikacije. Politčki lideri i Crkva se očajnički trude da posiju što više sjemena podjela i paranoje. Nacija, vjera, parrtija su zamijenili nekadašnje plemenske podjele.

Vrtoglavo ekonomsko raslojavanje i razlike u socio-ekonomskom statusu – Crna Gora vjerovatno nikada nije bila raslojenija u socio-ekonomskom smislu.

Institucionalna slabost i selektivna Pravda – kada ljudi percipiraju da institucije nijesu u stanju da obezbijede jednak tretman, da ne obavljaju funkcije medijacije i kontrole procesa u društvu,  javlja se potreba za samostalnim „rješavanjem” i postizanjem “pravde“.

Kultura senzacionalizma i normalizacije agresije –  mediji i društvene mreže često daju prostor ekstremnim stavovima, čime se agresija multiplicira, stvara se osjećaj okruženosti agresijom i izaziva porast osjećaja potrebe za agresijom.

Iako je nasilje u direktnom smislu posljedica nekog individualnih impulsa, koji će prvo počiniti oni koji su posebno skloni ili “lomljivi”, postoje društveni mehanizmi koji podižu ukupnu vjerovatnoću da do toga dođe. U posudi punoj kukuruza neka zrna će prva početi da pucaju i da se pretvaraju u kokice, ali je to nevažno – važno je ko i zašto zagrijava posudu. Ko i zašto pravi kokice od društvenog sistema.

MONITOR:  Koliko hroničan izostanak odgovornosti, od tragedije na Cetinju pa nadalje, utiče na zdravlje zajednice?

CEROVIĆ: Izostanak odgovornosti ima razorne psihološke posljedice i to ne samo na žrtve i njihove bližnje. Osjećaj da društvo nema mehanizme odgovornosti, da se sve svodi na političko poigravanje i driblanje odgovornosti je bomba u njedrima onoga što nazivamo vladavina prava. Da bi vladavina prava postojala neophodno je da svi vjerujemo u zajednička pravila i da su ta pravila pravedna i primijenjena.  Svaka tragedija koja ostane bez jasnog institucionalnog i društvenog epiloga postaje trajno otvorena trauma koja se ugrađuje u kolektivno pamćenje. Kada se odgovorni ne imenuju i ne sankcionišu, kada se sve svede na nepredvidivost i pretpostavljenu neuračunljivost, zajednica počinje da shvata da živimo u svijetu gdje pravila ne važe i gdje nema sistema. Sistema prevencije, sistema kontrole, sankcionisanja, sistema odgovornosti, ali ni osnovne empatije. Krivi su oni koji protestuju na Kruševom ždrijelu, i najbolje da ih nekako poćeramo odatle da ne smetaju odvijanju vlasti.

Posljedice su višestruke: anksioznost i nesigurnost, normalizacija apatije i neodgovornosti, generacijski prenos traume…

MONITOR:  Na djelu je i istorijski revizionizam, u kom prednjači Srpska pravoslavna crkva. Gdje ide društvo u kom se ratni zločinci proglašavaju herojima?

CEROVIĆ: Istorijski revizionizam predstavlja opasno psihološko oruđe za namjerno cijepanje društvenog tkiva i stvaranje nepovjernja i straha. To je strateška namjera SPC. Da se spriječi u nastajanju mogućnost izgradnje građanskog društva. Da se kroz to obesmisli projekat Crne Gore kao evropske i građanske države.

Kada društvo počne da veliča zločince, ono zapravo šalje poruku da nasilje i kršenje moralnih normi mogu biti nagrađeni. Da prolivena krv ne samo neće biti kažnjena nego će biti nagrađeni dželati i zločinci. Ali to nije potreba za rehabilitacijom davno umrlih sadista poput popa Mace ili etno-genocidnih klerofašista poput Mihailovića. Cilj je u današnjici. Cijepanje, nepovjerenje, strah, paranoja pogoduju klerikalnim i nacionalističkim idejama – aktiviraju u današnjici one mehanizme straha na kojima takva politika cvjeta.

Posljedice su jasne moralna konfuzija i nesigurnost, povratak tribalizma i identitetske kompeticije i, u krajnjem, eskalacija konflikata i nasilja što i jeste krajnji cilj.

Društvo koje glorifikuje zločine ne ide naprijed – ono se vraća u prošlost, proizvodeći stalno nove cikluse podjela i nasilja.

MONITOR:  Jedna od podgoričkih ulica mogla bi dobiti ime Pavla Bulatovića, ministra policije u vrijeme deportacija bosanskih izbjeglica 1992. Šta s tim?

CEROVIĆ: To je prezir prema žrtvama, druga deportacija, izrugivanje i izvrtanje našeg kolektivnog sjećanja i moralne orijentacije. Imena ulica nijesu neutralna: ona su simboli vrijednosti koje društvo odlučuje da promoviše. Kada jedna zajednica odluči da nazove ulicu po osobi čije se ime vezuje za tragične događaje poput deportacija izbjeglica, to ne predstavlja čin sjećanja već čin poricanja i reinterpretacije prošlosti.

Iz ugla psihologije zajednice, to znači da se trauma žrtava poništava, a društvo šalje poruku da patnja „drugih“ nije relevantna. Takvi potezi ne grade koheziju, već produbljuju rane i onemogućavaju pomirenje. Ali mislim da je to toliko već svima jasno, da su ove riječi skoro uzaludne ili trivijalne. Problem je što se samo progresivno navikavamo – ne postoji reakcija i bunt, neko ili nesto da kaže “stani”.

MONITOR:  Koliko je ovo društvo, iako se konstantno insistira na tome da smo sledeća članica EU, suštinski evropsko?

CEROVIĆ: Evropa nije samo geografski prostor – to je vrijednosni okvir. Suštinski evropsko društvo mjeri se kroz vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava, institucionalnu odgovornost, i kulturu dijaloga.

Danas vidimo da postoji potpuno lažni diskurs koji se uporno poziva na Evropu, ali istovremeno institucije padaju na koljena pred nacionalizmom, revizionizmom i korupcijom i revanšizmom. Zakone ćemo lako prilagoditi, ali ovo strateško razaranje društvenih i kulturnih preduslova za ućešće u veličanstvenom poduhvatu ujedinjenja Evrope, je skriveni ali veoka efikasan mehanizam odvlačenja Crne Gore u septičku jamu balkanskog tribalizma. Gdje suštinski ostajemo zarobljeni u matrici balkanskih konflikata.

Drugim riječima, pitanje nije koliko smo blizu EU po formalnim pregovaračkim poglavljima, već koliko smo blizu evropskom duhu – kulturi odgovornosti, tolerancije i povjerenja u institucije.

MONITOR: Kazali ste  da smo danas u fazi najviše izraženog raslojavanja u istoriji Crne Gore.

CEROVIĆ: Raslojavanje društva nije samo ekonomsko – ono je i psihološko, vrijednosno i kulturno. Danas u Crnoj Gori svjedočimo nekoliko paralelnih raslojavanja:

Ekonomsko. Rastuće nejednakosti stvaraju osjećaj nepravde i podstiču bijes, posebno među mladima koji vide da rad i obrazovanje ne garantuju sigurnost.

Političko. Društvo je duboko podijeljeno u blokove koji više ne razgovaraju jedni s drugima, već samo kroz sukobe i optužbe.

Vrijednosno. Dio populacije zagovara evropske vrijednosti, dok drugi dio vraća pogled u prošlost i traži sigurnost u nacionalizmu i religijskim autoritetima.

Psihološko. Raste broj ljudi s osjećajem izolacije, bespomoćnosti i nepovjerenja, što direktno utiče na mentalno zdravlje nacije.

Takvo raslojavanje vodi ka ozbiljnoj krizi kohezije i aktivira instiktivne mehanizme agresije i nepovjerenja, suštinski razlog za eskalaciju nasilja.  Sve to se protivi kulturi otvorenog i evropskog, i vraća nas na dobro poznato – zatvoreno i tribalno. To je možda i najveći izazov pred nama – da odlučimo u kojem pravcu želimo ići i da li smo spremni da platimo cijenu stvarne promjene.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA RAJKOVIĆ-NENADIĆ, NOVINARKA: Afera ,,papuča” ogolila stvarnost u kojoj živimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pisala sam o trgovini ženama, ratnim zločinima, švercu cigareta, kriminalnu, crkvi. Nikada me policija nije saslušavala. Nije bilo ni malo prijatno ići u policiju i odgovarati na pitanja o papučama gospođe Mujović, koja je napisala da se osjetila nesigurno jer sam je željela predstaviti bahatom

 

MONITOR: Je li vas iznenadila prijava supruge gradonačelnika Podgorice Saše Mujovića zbog fb statusa?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Jeste. Vrlo pažljivo pišem svoje statuse na društvenim mrežama uvažavajući značaj koji ti kanali komunikacije imaju posljednjih godina. Radilo se o satiričnom komentaru, čiji cilj jeste bio da se ukaže na društveni problem. Komentar jeste bio i provokativan i to mi je bio cilj – da ako se pisalo o skupim odjevnim kombinacijama supruga javnih ličnosti, sa pravom, ranije, zašto se ćuti kada je ova vlast od 2020.  u pitanju. To je legitimna tema, svuda u svijetu. Posebno, imajući u vidu da su na vlast došli na talasu populističke priče o siromašnim građanima i bogatim političarimi uz obećanje da se toj praksi staje na kraj.

I što smo dobili? Dakle, cilj jeste bio da se ukaže na taj društveni fenomen, na stil života. Na žalost ili na sreću priča je dobila i drugu dimenziju.

Ovdje bih ukazala na nekoliko stvari. Prvo, na uticaj koji imaju društvene mreže. Da sam napisala ozbiljan, analitičan tekst o tome sigurna sam da ne bi imao ovoliki odjek. To govori koliko je važna neka vrsta regulacije potpuno neregulasanih društvenih mreža i koliko su važni napori koje Evropa čini u tom smjeru. I koliko tradicionalni mediji gube na značaju.

Jasno mi je da, recimo, u ovom slučaju gospođa Mujović, koja je u poslu sa kozmetičkim uslugama, ne mora da zna gdje je granica slobode izražavanja a gdje počinje sporan govor koji je sankcionisan domaćim i međunarodnim pravom. Jasno mi je i da je možda u afektu reagovala podnoseći prijavu. Ono što ne mogu da shvatim je da je imala četiri dana da promisli, da povuče prijavu, da je neko savjetuje da joj nije pametno da na taj način demonstrira političku moć koja izvire iz pozicije funkcije koju njen suprug pokriva. Tako smo došli do priče o njenoj firmi u kojoj je ona sama i zaposleni u njoj prijavljeni na minimalac ili ispod minimalca o državnoj pomoći koju je dobijala. Sada je to posao za nadležne organe  – Agenciju za antikorupciju koja treba da pokaže da li je njen stil života u saglasju sa primanjima koja ona i suprug, gradonačelnik Podgorice prijavljuje, za inspekcije da ispitaju poslovanje njene firme, da li se radi o utaji poreza i sl…

Tako da je ova afera nazvana ,,papuča” zaista do srži ogolila stvarnost u kojoj živimo.

MONITOR: Kakav je bio odnos policije i tužilaštva? Kako komentarišete epilog cijelog slučaja?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Očekivala sam da prijava bude odbačena odmah, prije saslušanja jer je svima bilo jasno da nema ni jednog elemanta koji bi ukazivao da se radi o krivičnom djelu ili prekršaju. Nijesam prijetila, niti sam pozivala na nasilje. Dakle, u zemlji u kojoj se svakodnevno dešavaju ubistva u sred bijela dana, gdje stradaju djeca, gdje je femicid i nasilje postalo skoro pa normalno, jer malo ko reaguje, vi koristite represivni aparat i trošite novac poreskih obveznika na saslušavanje oko komentara za koji je bilo jasno da ne sadrži nijedan sporni element.

Vjerujete da mislim da nije bilo onoliko jakog pritiska javnosti, da bih bila optužena ili čak završila u pritvoru. U ovoj je zemlji odavno sve moguće. Time se želi postići da svi zaćutimo, da se svi uplašimo I da sljedeći put dobro promislimo što ćemo napisati. Znate, iza mene je 25 godina novinarske karijere. Pisala sam o trgovini ženama, ratnim zločinima, švercu cigareta, kriminalnu, crkvi. Nikada me policija nije saslušavala. Nije bilo ni malo prijatno ići u policiju i odgovarati na pitanja o papučama gospodje Mujović, koja je napisala da se osjetila nesigurno jer sam je željela predstaviti bahatom. Da nije tužno, bilo bi smiješno.

MONITOR: Šta bi mogli novinari, a šta političari, zaključiti iz ovog slučaja?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Važno je da se poruči da nećemo ćutati. Da nas ne mogu uplašiti. Svih tih dana sam na društvenim mrežema bila omalovažavana, trpjela razne uvrede i potpuno je jasno bilo da je pokrenuta botovska mreža.Ta kampanja je, nakon odluke policije i tužilaštva da se odbaci prijava, potpuno prekinuta. Što znači da je bila organizovana ali da je neko u jednom trenutku valjda shvatio da je cijela priča otišla u drugom smjeru i da su napravili kontraefekat i političku štetu partiji i gradonačelniku.

Važno je jako da su svi mediji o ovom slučaju izvještavali profesionalno bez obzira na to koju imaju uređivačku politiku. Da ni jedan medij nije ni na koji način pokušao da spinuje. Ja sam nedavno u jednom intervju rekla da su crnogorski mediji uz sve mane najbolji dio društva, mnogi su mi zamjerili, ali je ovaj slučaj potvrdio da sam bila u pravu. Zaista, profesionalno sam jako ponosna, lično im vrlo zahvalna. Takođe, nevladine organizacije koje se bave slobodom izražavanja, koje su pokazale koliko je važna njihova uloga i njihov kredibilitet u društvu.

MONITOR: Pored novinarstva, dugo predajete o medijskoj pismenosti. Koliko nam  kao društvu nedostaje?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: I ovaj slučaj je pokazao koliko je  važna medijska pismenost. Gospođa Mujović, kao supuga gradonačelnika Podgorice, je morala da zna da je dužna da trpi veći stepen kritike od građana, da ne može da tuži svakoga ko joj ime pomene i da mora voditi računa što objavljuje na svom otvorenom profilu na društvenim mrežama. U normalnim zemljama, te profile javnih ličnosti i njihovih partnera vode specijalizovane agencije. Jer je to slika koja se šalje u javnost. Kako si obučen, kako izgledaš. Jer ti više nijesi privatna ličnost.

Medijska pismenost ključna da se izučava od osnovne škole i nadležni moraju da nađu način da animiraju djecu da izučavaju taj predmet koji je izborni. Jer djeca idu linijom manjeg otpora i biraju predmet koji im je lakši ili koji predaje nastavnik za koga važi da nije strog. Danas se djeca informišu putem društvenih mreža i zatvorenih viber grupa. Zato je važno da nauče što je lažna vijest, što je dezinformacija, koliko je važan izvor vijesti I sl…

Treba raditi i sa starijima, ja sam dosta radila sa starijom populacijom koja je, vjerujte mi, jako zainteresovana i spremna da uči.

MONITOR: Kako ocjenjujete medijsku scenu?  

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Medijska scena je posljednjih godina pod snažnim uplivom medija iz Srbije i to smatram ključnim problemom. Kroz izradu medijskih zakona, u čijoj sam izradi kao članica Radne grupe učestvovala, nijesmo uspjeli čak ni da se dotaknemo tog pitanja. Sve četiri komercijalne TV koje imaju nacionalnu frekfenciju su u vlasništvu kompanija ili biznismena iz te države. To nije nezakonito, ali zamislite da u Njemačkoj sve TV budu u vlasništvu kompanija iz Francuske. To bi prosto bilo nemoguće.

Drugo, kroz izbor članova Saveta AVM-a vidimo da političari vlasti ne odustaju od namjere da potpuno kontrolišu regulatora. Takođe, vidimo da nekoliko sudskih presuda da je nezakonito izabran na tu funkciju, nijesu dovoljne da aktuelni direktor RTCG ne bude više na toj funkciji. Kao pravnici, neshvatljivo je da se sudske odluke ne poštuju i da nema mehanizama da se sprovedu. Dakle, jasno je da vlastima odgovara ovakvo stanje i da njima Ustav i zakoni ne znače niti ih obavezuju. Kakva god da je Crna Gora bila ranije, tako nešto je bilo nezamislivo. To da se ne poštuju odluke sudova sam prvi put čula prije sedam, osam godina u Evropskom sudu u Strazburu kada su govorili da Turska i Rusija ne sprovode njihove odluke. Mislila sam da se to kod nas nikada ne može desiti.

Takođe smatram da je ostavka direktora Direktorata za medije Nedjeljka Rudovića pokazuje koliko je jak politički pritisak i koliko profesionalci nemaju što tu da traže.

MONITOR: A položaj zaposlenih u medijima?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Neću ništa novo reći – ekonomski status novinara je jako težak, rade jako stresan posao za platu ispod državnog prosjeka. Nije čudo što najbolji odlaze iz profesije, što studenti koji završavaju novinartsvo žele da rade u političkim partijama ili kao PR.

Povećanje broja medija nije donijelo kvalitetniji medijski sadržaj niti je doveo do boljeg ekonomskog položaja novinara.

Ipak, najporaznije mi je bilo što sam tokom jednog istraživanja prije par mjeseci od građana čula da sve manje vjeruju medijima, sve više koriste društvene mreže i misle da novinari dominanto rade pod uticajem raznih centara moći, političkih i ekonomskih.

Ja ipak još uvijek vjerujem u novinarstvo i ponavljam mislim da su mediji najbolji dio društva. Jer pogledajte kakvo nam je zdravstvo, sudstvo, tužilaštvo, obrazovanje i kome se građani obraćaju kad traže pravdu. Prva ili posljednja linije odbrane su im mediji.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo