Povežite se sa nama

INTERVJU

DAMJAN BRKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost je najvitalniji segment Crne Gore

Objavljeno prije

na

Damjan Brković voli da kaže da svoje slike prvo vidi, pa ih zatim stvara. Na njegovim slikama ima i svjetlosti tame, a kako ističe, najviše voli kada su ova dva motiva zajedno na jednoj slici. Brkovićeva prva samostalna izložba u Podgorici, njegovom rodnom gradu, u galeriji Koncept art spejs uvertira je za predstavljanje novih slika i crteža koje ovaj umjetnik planira prikazati publici na ljeto.

MONITOR: Nedavno ste u galeriji ,,Koncept art spejs” izložili osam svojih radova. Kakvi su utisci nakon izložbe? Da li su posjetioci doživjeli Vaše slike onako kako ste očekivali?
BRKOVIĆ: Galerija Koncept je zanimljiva zamisao koja će, nadam se, opstati kao takva. To je jedan netipičan izložbeni prostor u koji nije dovoljno samo donijeti slike nego i osmisliti postavku zbog veličine prostora, u kojem može da stoji, da se predstavi i samo jedna slika, a imali su i sjajan izbor slikara koji su izlagali. Ja sam zadovoljan i reakcijama ljudi i čitavom izložbom.

MONITOR: Po kom kriterijumu ste odlučili da izložite baš tih osam radova?
BRKOVIĆ: Izložio sam slike nastale u prošlih desetak godina i uglavnom kombinovane tehnike na papiru i tri ulja. Samo dvije su nove i one su connect sa onim što sada radim.

MONITOR: Posljednja noć u Biljardi prikazuje Njegoša na način na kakav on dosad nije percipiran. Koliko je bilo izazovno predstaviti ga u samrtničkoj agoniji publici koja Njegoša doživljava u punom sjaju najslavnije istorijske ličnosti Crne Gore?
BRKOVIĆ: Posljednja noć u Biljardi je slika koja mi daje jednu nevizuelizovanu predstavu mita o našem najvećem velikanu. Naime, imamo klasični vizuelni mit, klasičnu simboliku portreta o njegovoj ljepoti, uzvišenosti, glorifikovanje njegovog fizikusa i uz sve to i mučenika koji je u mraku tog doba u samoći kamene Biljarde izdvojen, bolestan od dvije teške bolesti, maksimalno ubrzane entropije tijela, kroz svjetlo koje već prolazi. Ovo je on između svjetova: još dan-dva, sat-dva, sekund-dva… Razoren od dvije užasne bolesti, suv, ni znoja više, pluća pukla kao suvo drvo i hvata se za posljednje luče svijetla (života)… Strast ropca na licu… Radikalan prikaz vizuelnog mita o Mučeniku i Smrti.

Jedna od asocijacija zelene je i bilijar(da) što sa dvije kugle leži na njemu, dvije sile u otimanju… glasan, dahće, on je biće gazirano iz svake pore, do krajnjih granica, tj. završna, umiruća histerija anatomije, a upravo to mi je bila prava slika naše tragične i bolne istorije.

MONITOR: Većina Vaših slika ima svoje ime i naraciju. Postoji li neka Vama posebno draga priča koju ste ispričali svojom slikom?
BRKOVIĆ: Ja slikam ono što doživljavam i vidim. Rani avgust, žega, jara i oko 18 sati počinje pljusak. Pitam moju ćerku Iru ,,Oćeš da izađeš da kisneš, da se hladiš?”

-,,Uu ‘oću tata, zezaš li me”

-,,Ne, ‘ajde.”

I počela je da kisne, da se pomjera, giba, rita, a malo iznenađena i onda je to prešlo u otvoreno davanje Prirodi kao mladunče bilo gazele ili bilo koje drugo, bilo moje…

MONITOR: Koje su to teme koje Vam privuku pažnju na način da kažete sebi – ovo želim da naslikam?
BRKOVIĆ: Neobično mi je kada ljudi pitaju umjetnika ima li inspiraciju ili je li je dobio, zamišljajući je kao klik koji je pokrenuo proces (firestarter) i sve se desi. Inspiracija je materijal koji skupljamo od rođenja i taloži se. Talenat je lijek koji rođenjem dobijaju hipersenzitivni ljudi. I kad počnem slikati neku novu sliku, da mi je da se osjećam kao onaj pećinski čovjek kada je morao objasniti ostalima kakvu je životinju vidio i napravio crtež, pokrenuo sve… Ja volim pećinsko slikarstvo, koje danas nalazim u podrumima zgrada.

MONITOR: Koliko je teško biti umjetnik u sredini u kojoj se ne živi od umjetnosti?
BRKOVIĆ: Nimalo lako u zemlji gdje je i dalje prisutna uzrečica ,,Tanko je g…. od umjetnosti”.

MONITOR: Kako Crnogorci doživljavaju umjetnost?
BRKOVIĆ: Ovo društvo ima veoma široko neznanje o umjetnosti, dok je u zemljama koje je oblikovala kultura to drugačije jer ako imate vjekovno slikarstvo, renesansu i kontinuitet, mecene, to je onda u tkivu tog društva. Mi od praistorije do Počeka imamo nekoliko slikara (ikonopisci i portretisti). Čak su na crnogorskom dvoru uglavnom gostovali strani slikari jer su naši potencijalni slikari morali ratovati, a ratovi su nam oblikovali i svakodnevicu. Legat rata svakako nije umjetnost (a ni pobjeda) nego smrt i jad.

Stalno pričam jednu priču o dječaku koji je gledajući oca kako se brije i sluša tranzistor čuo na radiju violinu. Pritrčao je fasciniran upitavši ,,Tata, šta je ovo?” i dobio šamar uz riječi ,,Mrš u kuću, nećeš mi bit’ Cigan”… Danas svakako nije tako i u ovakvom mutnom i teškom vremenu umjetnost je, srećom, ipak najvitalniji segment kod nas.

MONITOR: Odrasli ste u umjetničkoj porodici, okruženi ličnostima koje su kreirale savremenu kulturu na prostorima bivše Jugoslavije. Na koji način je Vas to oblikovalo kao umjetnika?
BRKOVIĆ: Odrastati u takvoj porodici je krajnje inspirativno, radoznalost koju ispunjavaju roditelji i umjetnici (pisci, slikari, reditelji, glumci i frikovi koji obitavaju na rubovima umjetnosti) koji svoje iskustvo, impresije i djela prosipaju konstantno ispred nas. To je bilo savršeno djetinjstvo puno mašte iz prve ruke. Kada smo jednom bili u gostima kod Voja i Nade Stanić stariji su, onako, zasjeli oko stola u velikoj priči, a ja lutam njihovom kućom i tako dođem do Vojovog ateljea koji je bio jedna mala soba sa prozorom ka moru, po zidovima vise četkice i boje (sve na dohvat ruke) i na štafelaju slika koju je Vojo tada slikao. Ja opčinjen sjednem u stolicu, gledam, gledam i počinjem da se gubim u toj slici, uzimam četkicu i krećem pažljivo da slikam. Tako udubljen ne primjetim da su svi oni došli i gledaju. Brzo sam ostavio četkicu malo uplašen od reakcije, ali taj divni čovjek i slikar me je zagrlio i rekao ,,Bravo”, i prvi put sam se osjetio slikarom.

Moram da dodam još jedan bitan momenat, a to je Kino Kultura koje je bilo u našem kvartu, a odrastati tada uz Kino je bio totalni ,,opening”. Išao bih četiri puta da gledam Mad Max, koji je bio heroj našeg doba, i dva puta bih platio kartu, a dva puta bi me samo pustili ,,ajde ulazi” jer sam bio ,,mali iz kvarta”, a tamo su radili divni ljudi. Tada su i tapkaroši bili gospoda za pola današnjih biznismena.

MONITOR: Izložbom u ,,Konceptu” najavili ste sljedeću, veću, koja je planirana za ljeto. Da li već imate viziju koje ćete slike izložiti? Pripremate li neke nove priče koje ćete svojim slikama predstaviti publici?
BRKOVIĆ: Ova izložba je uvertira za potpuno nove slike (i crteže) koje su nastajale uglavnom u prošle dvije godine. Izložbe su neophodne da bi se odvajali od onoga što smo stvarali čistili prostor u sebi od nakupljenog (kao clear junk memory).

Miljana DAŠIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo