Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA PUSIĆ, SABORSKA ZASTUPNICA GRAĐANSKO-LIBERALNOG SAVEZA: U Hrvatskoj su najugroženiji zdrav razum i njena budućnost

Objavljeno prije

na

MONITOR: Traje polemika o posjeti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj, koji je prvi lider iz Srbije koji je kročio na Kapitol poslije princa Pavla Karađorđevića 1940. godine. Kako ocjenjujete tu posjetu, šta su njeni konkretni rezultati?
PUSIĆ: Poslije ratova u devedesetim prvi predsjednik Srbije koji je došao u Hrvatsku bio je Boris Tadić. Oko Vučićeve posjete se digla tolika galama zbog njegove osobne, kontroverzne političke povijesti i zbog činjenice da ga je pozvala desna politička opcija koja je u ovom trenutku na vlasti u Hrvatskoj. Bez obzira na to, smatram da je dobro da ga je hrvatska predsjednica pozvala i da je srbijanski predsjednik došao. Razbijanje tih tabua je preduvijet za budući napredak, a ovime se i desna strana političkog spektra u Hrvatskoj, a nadam se i u Srbiji, uključila u taj proces. To je jedan važan rezultat posjeta.

Drugi se više odnosi na unutarnje političku situaciju u Hrvatskoj, nego na odnose između Hrvatske i Srbije. Jasno se pokazalo da su sve one tobože spontane demonstracije ekstremne desnice, šatoraši koji su godinu i pol sjedili u Savskoj, prijetnje plinskim bocama usred Zagreba, dvije kolone i sprečavanje Vlade i predsjednika Josipovića da na Dan sjećanja priđu Vukovarskom groblju, demonstranti na Markovom trgu ispred Vlade koji su se čak penjali po krovovima, da je sve to bilo u organizaciji HDZ-a ili bar jednog dijela HDZ-a. Sada, HDZ ima i predsjedničku i premijersku funkciju, Vučić dolazi u Zagreb, mediji su puni citata iz njegovih govora iz 90-ih, a na demonstracijama se na par sati spontano okupi tristotinjak ljudi. To je možda prava mjera stvarnog interesa za takvu vrstu politike i istovremeno pokazatelj metoda kojima se bar jedan dio HDZ-a spreman služiti kad nisu na vlasti. Za mene je to vrlo važan rezultat jer jasno ukazuje na najopasniju prepreku razvoju političke demokracije u Hrvatskoj.

MONITOR: A šta očekujete u budućnosti s obzirom na to da Hrvatska potražuje 1945 svojih nestalih građana, da će tražiti od Srbije ratnu odštetu od 40 milijardi eura, da ni granice između Hrvatske i Srbije nisu riješene…
PUSIĆ: Susjedi uvijek imaju tzv. neriješenih pitanja i zato je komunikacija važna. Rješavanje pitanja nestalih je ljudski vrlo važno i zato bitno za naše odnose. Mislim da nije problem da se ne zna ili da nema podataka, već je problem u političkoj klimi u odnosima. Raspravljanje o ratnoj odšteti u razmjerima koje ste naveli, je kontraproduktivno za otkrivanje sudbine nestalih. Tko će dati te podatke ako će se oni koristiti za traženje ratne odštete? Ta priča o silnim milijardama odštete naprosto nije realna, namijenjena je prvenstveno domaćoj publici i s tim bi trebalo prestati ako se želi stvarni napredak. Što se granice tiče, ne mislim da će to biti toliki problem. Naše iskustvo s arbitražom je loše, jer nas je druga strana pokušala i skoro uspjela prevariti. No konačni ishod onoga što su arbitri odlučili nije loša podloga za dogovor. Poštivanje katastarskih granica u rješavanju državne granice u skladu je s onim što Hrvatska predlaže.

MONITOR: O Vučićevoj posjeti govorilo se i u Saboru. Jedni kažu da je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović bila Alisa u zemlji čudesa, a Vučić kao u Velikoj Srbiji, jedni Vučića i dalje vide kao ratnog huškača iz devedesetih, a predsjednica Hrvatske kao evropskog političara… Šta Vi na to kažete?
PUSIĆ: Jasno da ima raznih komentara, ali jedno je nedvosmisleno pokazano: ne samo liberalni centar i lijevi centar, već i hrvatska i srbijanska desnica smatraju da je komunikacija između Hrvatske i Srbije nužna i jedini mogući način rješavanja problema. To je napredak.

MONITOR: Vlada premijera Andreja Plenkovića Srbiji i dalje šalje diplomatske note, još nije riješen spor oko granice sa Slovenijom, ni odnosi sa BiH nisu idealni…. Kako Vi kao bivša ministrica spoljnih poslova Hrvatske ocjenjujete aktuelnu spoljnu politiku Hrvatske?
PUSIĆ: Što se Plenkovićeve vlade tiče, to su problemi koje treba riješiti, bez obzira na konzistentnu vanjsku politiku. Prvi put sam od ove vlade čula neki, bar grubi koncept vanjske politike u Plenkovićevom govoru pred Europskim parlamentom u Strasbourgu pred dva tjedna. To nije bilo loše, ali je bilo vrlo daleko od hrvatske stvarnosti, od dominantnog javnog govora, od nekih vanjskopolitičkih ciljeva koje promovira predsjednica, pa i jedan dio tvrdog HDZ-a u Saboru. U tom smislu Hrvatska je, kao i mnogo puta do sada, na raskršću: može krenuti prema prosvijećenoj, institucionalno stabilnoj državi slobodnog, otvorenog društva, ili natrag u autarhiju i socijalno nazadnjaštvo.

MONTIOR: U hrvatskim medijima kritički analizira nedavna nastup Bakira Izetbegovića na HRT gdje je izjavio da treći enitet u BiH nije moguće stvoriti a da ne dođe do ratnih konflikta. Vaš komentar?
PUSIĆ: Interes je BiH da zadrži svoje stanovništvo, i Bošnjake, i Srbe, i Hrvate, i sve ostale koji ne pripadaju ni jednoj od ove tri grupacije. Zato je važno da se svi osjećaju predstavljenima u vlasti. Kako to postići, a istovremeno izbjeći da jedna nacija bude zarobljenikom jedne političke stranke je drugo pitanje. Ono je danas, nakon gomile pogrešaka i krivih koraka za koje su odgovorni BiH političari, ali i ,,vanjski faktori”, još mnogo teže. Činjenica je da se danas u BiH svi osjećaju potcijenjeni, prevareni i ugroženi. I na neki način imaju pravo. ,,Vanjski faktori” su tome samo pridonijeli i dalje pridonose. Ima li šanse da se stvori kritična masa snaga iz svih etničkih grupacija koje žele bolji život u boljoj BiH? I ima li pameti da se to postigne bez negiranja ili zatiranja identiteta bilo kojeg naroda? To su danas najteža pitanja i najvažniji odgovori za sudbinu BiH, a time i za trajni mir u Jugoistočnoj Europi. Zato je tamo dolijevanje ulja na vatru izvana zločin. Svi trebaju poći od te činjenice.

MONITOR: Kako je moguće u regionu smiriti taj verbalni rat koji proizvodi neprijateljstva između Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije?
PUSIĆ: Samo komunikacijom, postepenim uspješnim rješavanjem problema jednog po jednog, smanjivanjem euforije i upotrebe nacionalizma u političke svrhe, oštrom borbom protiv korupcije, konstantnim prokazivanjem ciničnog populizma, razumijevanjem vlasti kao u prvom redu odgovornosti, oslobađanjem medija od služenja vrlo partikularnim političkim interesima, boljim životnim standardom i školama… Drugim riječima, postepenom promjenom političke kulture u regiji. Pretpostavka za sve to je dugotrajni mir. To je prva zadaća generacija koje danas žive i djeluju u javnom prostoru zemalja naše regije.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, kakvu budućnost predviđate ovom regionu, da li je moguće da će se ponoviti ratne devedesete?
PUSIĆ: Kao što sam rekla, to je odgovornost svih nas. Mi znamo iz vlastitog iskustva da države mogu dobivati i gubiti ratove, ali društva uvijek gube i treba im jako dugo da se oporave. To može zvučati malo patetično ili neambiciozno. No, ako ste pratili ovogodišnju Sigurnosnu konferenciju u Munchenu, mogli ste vidjeti da je barem pet svjetskih lidera spomenulo rat kao realnu mogućnost u doglednoj budućnosti. Mi na te globalne događaje ne možemo mnogo utjecati, ali ono što možemo je pobrinuti se da taj rat, ako do njega dođe, ne bude u našoj regiji.

MONTOR: Kako na to što se dešava u Hrvatskoj i okruženju reaguju hrvatski intelektulaci?
PUSIĆ: Različito. Intelektualci su po definiciji u većem dijelu skloni kritičkom mišljenju, otvorenom društvu, otporu šovinizmu, slobodi mišljenja, izražavanja i kreativnosti, komunikaciji preko i uprkos granicama … Ali, naravno, ima i onih drugačijih. Opozicija je u Hrvatskoj momentalno slaba i relativno neorganizirana, tako da nema prave točke političkog okupljanja. U ovom trenutku su najzanimljiviji intelektualci – umjetnici okupljeni oko kazališta.

MONITOR: Ranije ste imali dosta neprijatnosti zbog javnih istupa, opet Vam se prijeti preko društvenih mreža, mnogi su iz opozicije etiketerani kao hrvatske izdajice… Ko je danas najugroženiji u Hrvatskoj od desno-nacionalističkih radikala?
PUSIĆ: Bez ikakve dvojbe najugroženiji su zdrav razum i budućnost Hrvatske! Mržnja, prijetnja i nasilje glavni su alati političkih ekstremista. Također, ono perverzno izokretanje u kojem glupo postaje pametno, ružno lijepo, laž istina itd. Kako trenutno nema lijevo-revolucionarnih ekstremista na političkoj sceni, radikalna, nacionalistička desnica vlada tim prostorom i tim instrumentarijem. Već sam rekla da se Hrvatska nalazi na prekretnici, a radikalna desnica nas gura prema uništavanju svake šanse za pristojan život i pristojnu zemlju u doglednoj budućnosti. Mislim da je prošlo vrijeme da se na tu temu pravimo nevješti i, kako to neki znaju reći, tražimo ,,umjerenu sredinu između istine i laži, ili fašizma i antifašizma”. Tako dobivamo polu-lažljive polu-fašiste, a toga je zaista već dosta!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo