Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA PUSIĆ, SABORSKA ZASTUPNICA GRAĐANSKO-LIBERALNOG SAVEZA: U Hrvatskoj su najugroženiji zdrav razum i njena budućnost

Objavljeno prije

na

MONITOR: Traje polemika o posjeti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj, koji je prvi lider iz Srbije koji je kročio na Kapitol poslije princa Pavla Karađorđevića 1940. godine. Kako ocjenjujete tu posjetu, šta su njeni konkretni rezultati?
PUSIĆ: Poslije ratova u devedesetim prvi predsjednik Srbije koji je došao u Hrvatsku bio je Boris Tadić. Oko Vučićeve posjete se digla tolika galama zbog njegove osobne, kontroverzne političke povijesti i zbog činjenice da ga je pozvala desna politička opcija koja je u ovom trenutku na vlasti u Hrvatskoj. Bez obzira na to, smatram da je dobro da ga je hrvatska predsjednica pozvala i da je srbijanski predsjednik došao. Razbijanje tih tabua je preduvijet za budući napredak, a ovime se i desna strana političkog spektra u Hrvatskoj, a nadam se i u Srbiji, uključila u taj proces. To je jedan važan rezultat posjeta.

Drugi se više odnosi na unutarnje političku situaciju u Hrvatskoj, nego na odnose između Hrvatske i Srbije. Jasno se pokazalo da su sve one tobože spontane demonstracije ekstremne desnice, šatoraši koji su godinu i pol sjedili u Savskoj, prijetnje plinskim bocama usred Zagreba, dvije kolone i sprečavanje Vlade i predsjednika Josipovića da na Dan sjećanja priđu Vukovarskom groblju, demonstranti na Markovom trgu ispred Vlade koji su se čak penjali po krovovima, da je sve to bilo u organizaciji HDZ-a ili bar jednog dijela HDZ-a. Sada, HDZ ima i predsjedničku i premijersku funkciju, Vučić dolazi u Zagreb, mediji su puni citata iz njegovih govora iz 90-ih, a na demonstracijama se na par sati spontano okupi tristotinjak ljudi. To je možda prava mjera stvarnog interesa za takvu vrstu politike i istovremeno pokazatelj metoda kojima se bar jedan dio HDZ-a spreman služiti kad nisu na vlasti. Za mene je to vrlo važan rezultat jer jasno ukazuje na najopasniju prepreku razvoju političke demokracije u Hrvatskoj.

MONITOR: A šta očekujete u budućnosti s obzirom na to da Hrvatska potražuje 1945 svojih nestalih građana, da će tražiti od Srbije ratnu odštetu od 40 milijardi eura, da ni granice između Hrvatske i Srbije nisu riješene…
PUSIĆ: Susjedi uvijek imaju tzv. neriješenih pitanja i zato je komunikacija važna. Rješavanje pitanja nestalih je ljudski vrlo važno i zato bitno za naše odnose. Mislim da nije problem da se ne zna ili da nema podataka, već je problem u političkoj klimi u odnosima. Raspravljanje o ratnoj odšteti u razmjerima koje ste naveli, je kontraproduktivno za otkrivanje sudbine nestalih. Tko će dati te podatke ako će se oni koristiti za traženje ratne odštete? Ta priča o silnim milijardama odštete naprosto nije realna, namijenjena je prvenstveno domaćoj publici i s tim bi trebalo prestati ako se želi stvarni napredak. Što se granice tiče, ne mislim da će to biti toliki problem. Naše iskustvo s arbitražom je loše, jer nas je druga strana pokušala i skoro uspjela prevariti. No konačni ishod onoga što su arbitri odlučili nije loša podloga za dogovor. Poštivanje katastarskih granica u rješavanju državne granice u skladu je s onim što Hrvatska predlaže.

MONITOR: O Vučićevoj posjeti govorilo se i u Saboru. Jedni kažu da je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović bila Alisa u zemlji čudesa, a Vučić kao u Velikoj Srbiji, jedni Vučića i dalje vide kao ratnog huškača iz devedesetih, a predsjednica Hrvatske kao evropskog političara… Šta Vi na to kažete?
PUSIĆ: Jasno da ima raznih komentara, ali jedno je nedvosmisleno pokazano: ne samo liberalni centar i lijevi centar, već i hrvatska i srbijanska desnica smatraju da je komunikacija između Hrvatske i Srbije nužna i jedini mogući način rješavanja problema. To je napredak.

MONITOR: Vlada premijera Andreja Plenkovića Srbiji i dalje šalje diplomatske note, još nije riješen spor oko granice sa Slovenijom, ni odnosi sa BiH nisu idealni…. Kako Vi kao bivša ministrica spoljnih poslova Hrvatske ocjenjujete aktuelnu spoljnu politiku Hrvatske?
PUSIĆ: Što se Plenkovićeve vlade tiče, to su problemi koje treba riješiti, bez obzira na konzistentnu vanjsku politiku. Prvi put sam od ove vlade čula neki, bar grubi koncept vanjske politike u Plenkovićevom govoru pred Europskim parlamentom u Strasbourgu pred dva tjedna. To nije bilo loše, ali je bilo vrlo daleko od hrvatske stvarnosti, od dominantnog javnog govora, od nekih vanjskopolitičkih ciljeva koje promovira predsjednica, pa i jedan dio tvrdog HDZ-a u Saboru. U tom smislu Hrvatska je, kao i mnogo puta do sada, na raskršću: može krenuti prema prosvijećenoj, institucionalno stabilnoj državi slobodnog, otvorenog društva, ili natrag u autarhiju i socijalno nazadnjaštvo.

MONTIOR: U hrvatskim medijima kritički analizira nedavna nastup Bakira Izetbegovića na HRT gdje je izjavio da treći enitet u BiH nije moguće stvoriti a da ne dođe do ratnih konflikta. Vaš komentar?
PUSIĆ: Interes je BiH da zadrži svoje stanovništvo, i Bošnjake, i Srbe, i Hrvate, i sve ostale koji ne pripadaju ni jednoj od ove tri grupacije. Zato je važno da se svi osjećaju predstavljenima u vlasti. Kako to postići, a istovremeno izbjeći da jedna nacija bude zarobljenikom jedne političke stranke je drugo pitanje. Ono je danas, nakon gomile pogrešaka i krivih koraka za koje su odgovorni BiH političari, ali i ,,vanjski faktori”, još mnogo teže. Činjenica je da se danas u BiH svi osjećaju potcijenjeni, prevareni i ugroženi. I na neki način imaju pravo. ,,Vanjski faktori” su tome samo pridonijeli i dalje pridonose. Ima li šanse da se stvori kritična masa snaga iz svih etničkih grupacija koje žele bolji život u boljoj BiH? I ima li pameti da se to postigne bez negiranja ili zatiranja identiteta bilo kojeg naroda? To su danas najteža pitanja i najvažniji odgovori za sudbinu BiH, a time i za trajni mir u Jugoistočnoj Europi. Zato je tamo dolijevanje ulja na vatru izvana zločin. Svi trebaju poći od te činjenice.

MONITOR: Kako je moguće u regionu smiriti taj verbalni rat koji proizvodi neprijateljstva između Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije?
PUSIĆ: Samo komunikacijom, postepenim uspješnim rješavanjem problema jednog po jednog, smanjivanjem euforije i upotrebe nacionalizma u političke svrhe, oštrom borbom protiv korupcije, konstantnim prokazivanjem ciničnog populizma, razumijevanjem vlasti kao u prvom redu odgovornosti, oslobađanjem medija od služenja vrlo partikularnim političkim interesima, boljim životnim standardom i školama… Drugim riječima, postepenom promjenom političke kulture u regiji. Pretpostavka za sve to je dugotrajni mir. To je prva zadaća generacija koje danas žive i djeluju u javnom prostoru zemalja naše regije.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, kakvu budućnost predviđate ovom regionu, da li je moguće da će se ponoviti ratne devedesete?
PUSIĆ: Kao što sam rekla, to je odgovornost svih nas. Mi znamo iz vlastitog iskustva da države mogu dobivati i gubiti ratove, ali društva uvijek gube i treba im jako dugo da se oporave. To može zvučati malo patetično ili neambiciozno. No, ako ste pratili ovogodišnju Sigurnosnu konferenciju u Munchenu, mogli ste vidjeti da je barem pet svjetskih lidera spomenulo rat kao realnu mogućnost u doglednoj budućnosti. Mi na te globalne događaje ne možemo mnogo utjecati, ali ono što možemo je pobrinuti se da taj rat, ako do njega dođe, ne bude u našoj regiji.

MONTOR: Kako na to što se dešava u Hrvatskoj i okruženju reaguju hrvatski intelektulaci?
PUSIĆ: Različito. Intelektualci su po definiciji u većem dijelu skloni kritičkom mišljenju, otvorenom društvu, otporu šovinizmu, slobodi mišljenja, izražavanja i kreativnosti, komunikaciji preko i uprkos granicama … Ali, naravno, ima i onih drugačijih. Opozicija je u Hrvatskoj momentalno slaba i relativno neorganizirana, tako da nema prave točke političkog okupljanja. U ovom trenutku su najzanimljiviji intelektualci – umjetnici okupljeni oko kazališta.

MONITOR: Ranije ste imali dosta neprijatnosti zbog javnih istupa, opet Vam se prijeti preko društvenih mreža, mnogi su iz opozicije etiketerani kao hrvatske izdajice… Ko je danas najugroženiji u Hrvatskoj od desno-nacionalističkih radikala?
PUSIĆ: Bez ikakve dvojbe najugroženiji su zdrav razum i budućnost Hrvatske! Mržnja, prijetnja i nasilje glavni su alati političkih ekstremista. Također, ono perverzno izokretanje u kojem glupo postaje pametno, ružno lijepo, laž istina itd. Kako trenutno nema lijevo-revolucionarnih ekstremista na političkoj sceni, radikalna, nacionalistička desnica vlada tim prostorom i tim instrumentarijem. Već sam rekla da se Hrvatska nalazi na prekretnici, a radikalna desnica nas gura prema uništavanju svake šanse za pristojan život i pristojnu zemlju u doglednoj budućnosti. Mislim da je prošlo vrijeme da se na tu temu pravimo nevješti i, kako to neki znaju reći, tražimo ,,umjerenu sredinu između istine i laži, ili fašizma i antifašizma”. Tako dobivamo polu-lažljive polu-fašiste, a toga je zaista već dosta!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo