Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA PUSIĆ, SABORSKA ZASTUPNICA GRAĐANSKO-LIBERALNOG SAVEZA: U Hrvatskoj su najugroženiji zdrav razum i njena budućnost

Objavljeno prije

na

MONITOR: Traje polemika o posjeti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj, koji je prvi lider iz Srbije koji je kročio na Kapitol poslije princa Pavla Karađorđevića 1940. godine. Kako ocjenjujete tu posjetu, šta su njeni konkretni rezultati?
PUSIĆ: Poslije ratova u devedesetim prvi predsjednik Srbije koji je došao u Hrvatsku bio je Boris Tadić. Oko Vučićeve posjete se digla tolika galama zbog njegove osobne, kontroverzne političke povijesti i zbog činjenice da ga je pozvala desna politička opcija koja je u ovom trenutku na vlasti u Hrvatskoj. Bez obzira na to, smatram da je dobro da ga je hrvatska predsjednica pozvala i da je srbijanski predsjednik došao. Razbijanje tih tabua je preduvijet za budući napredak, a ovime se i desna strana političkog spektra u Hrvatskoj, a nadam se i u Srbiji, uključila u taj proces. To je jedan važan rezultat posjeta.

Drugi se više odnosi na unutarnje političku situaciju u Hrvatskoj, nego na odnose između Hrvatske i Srbije. Jasno se pokazalo da su sve one tobože spontane demonstracije ekstremne desnice, šatoraši koji su godinu i pol sjedili u Savskoj, prijetnje plinskim bocama usred Zagreba, dvije kolone i sprečavanje Vlade i predsjednika Josipovića da na Dan sjećanja priđu Vukovarskom groblju, demonstranti na Markovom trgu ispred Vlade koji su se čak penjali po krovovima, da je sve to bilo u organizaciji HDZ-a ili bar jednog dijela HDZ-a. Sada, HDZ ima i predsjedničku i premijersku funkciju, Vučić dolazi u Zagreb, mediji su puni citata iz njegovih govora iz 90-ih, a na demonstracijama se na par sati spontano okupi tristotinjak ljudi. To je možda prava mjera stvarnog interesa za takvu vrstu politike i istovremeno pokazatelj metoda kojima se bar jedan dio HDZ-a spreman služiti kad nisu na vlasti. Za mene je to vrlo važan rezultat jer jasno ukazuje na najopasniju prepreku razvoju političke demokracije u Hrvatskoj.

MONITOR: A šta očekujete u budućnosti s obzirom na to da Hrvatska potražuje 1945 svojih nestalih građana, da će tražiti od Srbije ratnu odštetu od 40 milijardi eura, da ni granice između Hrvatske i Srbije nisu riješene…
PUSIĆ: Susjedi uvijek imaju tzv. neriješenih pitanja i zato je komunikacija važna. Rješavanje pitanja nestalih je ljudski vrlo važno i zato bitno za naše odnose. Mislim da nije problem da se ne zna ili da nema podataka, već je problem u političkoj klimi u odnosima. Raspravljanje o ratnoj odšteti u razmjerima koje ste naveli, je kontraproduktivno za otkrivanje sudbine nestalih. Tko će dati te podatke ako će se oni koristiti za traženje ratne odštete? Ta priča o silnim milijardama odštete naprosto nije realna, namijenjena je prvenstveno domaćoj publici i s tim bi trebalo prestati ako se želi stvarni napredak. Što se granice tiče, ne mislim da će to biti toliki problem. Naše iskustvo s arbitražom je loše, jer nas je druga strana pokušala i skoro uspjela prevariti. No konačni ishod onoga što su arbitri odlučili nije loša podloga za dogovor. Poštivanje katastarskih granica u rješavanju državne granice u skladu je s onim što Hrvatska predlaže.

MONITOR: O Vučićevoj posjeti govorilo se i u Saboru. Jedni kažu da je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović bila Alisa u zemlji čudesa, a Vučić kao u Velikoj Srbiji, jedni Vučića i dalje vide kao ratnog huškača iz devedesetih, a predsjednica Hrvatske kao evropskog političara… Šta Vi na to kažete?
PUSIĆ: Jasno da ima raznih komentara, ali jedno je nedvosmisleno pokazano: ne samo liberalni centar i lijevi centar, već i hrvatska i srbijanska desnica smatraju da je komunikacija između Hrvatske i Srbije nužna i jedini mogući način rješavanja problema. To je napredak.

MONITOR: Vlada premijera Andreja Plenkovića Srbiji i dalje šalje diplomatske note, još nije riješen spor oko granice sa Slovenijom, ni odnosi sa BiH nisu idealni…. Kako Vi kao bivša ministrica spoljnih poslova Hrvatske ocjenjujete aktuelnu spoljnu politiku Hrvatske?
PUSIĆ: Što se Plenkovićeve vlade tiče, to su problemi koje treba riješiti, bez obzira na konzistentnu vanjsku politiku. Prvi put sam od ove vlade čula neki, bar grubi koncept vanjske politike u Plenkovićevom govoru pred Europskim parlamentom u Strasbourgu pred dva tjedna. To nije bilo loše, ali je bilo vrlo daleko od hrvatske stvarnosti, od dominantnog javnog govora, od nekih vanjskopolitičkih ciljeva koje promovira predsjednica, pa i jedan dio tvrdog HDZ-a u Saboru. U tom smislu Hrvatska je, kao i mnogo puta do sada, na raskršću: može krenuti prema prosvijećenoj, institucionalno stabilnoj državi slobodnog, otvorenog društva, ili natrag u autarhiju i socijalno nazadnjaštvo.

MONTIOR: U hrvatskim medijima kritički analizira nedavna nastup Bakira Izetbegovića na HRT gdje je izjavio da treći enitet u BiH nije moguće stvoriti a da ne dođe do ratnih konflikta. Vaš komentar?
PUSIĆ: Interes je BiH da zadrži svoje stanovništvo, i Bošnjake, i Srbe, i Hrvate, i sve ostale koji ne pripadaju ni jednoj od ove tri grupacije. Zato je važno da se svi osjećaju predstavljenima u vlasti. Kako to postići, a istovremeno izbjeći da jedna nacija bude zarobljenikom jedne političke stranke je drugo pitanje. Ono je danas, nakon gomile pogrešaka i krivih koraka za koje su odgovorni BiH političari, ali i ,,vanjski faktori”, još mnogo teže. Činjenica je da se danas u BiH svi osjećaju potcijenjeni, prevareni i ugroženi. I na neki način imaju pravo. ,,Vanjski faktori” su tome samo pridonijeli i dalje pridonose. Ima li šanse da se stvori kritična masa snaga iz svih etničkih grupacija koje žele bolji život u boljoj BiH? I ima li pameti da se to postigne bez negiranja ili zatiranja identiteta bilo kojeg naroda? To su danas najteža pitanja i najvažniji odgovori za sudbinu BiH, a time i za trajni mir u Jugoistočnoj Europi. Zato je tamo dolijevanje ulja na vatru izvana zločin. Svi trebaju poći od te činjenice.

MONITOR: Kako je moguće u regionu smiriti taj verbalni rat koji proizvodi neprijateljstva između Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije?
PUSIĆ: Samo komunikacijom, postepenim uspješnim rješavanjem problema jednog po jednog, smanjivanjem euforije i upotrebe nacionalizma u političke svrhe, oštrom borbom protiv korupcije, konstantnim prokazivanjem ciničnog populizma, razumijevanjem vlasti kao u prvom redu odgovornosti, oslobađanjem medija od služenja vrlo partikularnim političkim interesima, boljim životnim standardom i školama… Drugim riječima, postepenom promjenom političke kulture u regiji. Pretpostavka za sve to je dugotrajni mir. To je prva zadaća generacija koje danas žive i djeluju u javnom prostoru zemalja naše regije.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, kakvu budućnost predviđate ovom regionu, da li je moguće da će se ponoviti ratne devedesete?
PUSIĆ: Kao što sam rekla, to je odgovornost svih nas. Mi znamo iz vlastitog iskustva da države mogu dobivati i gubiti ratove, ali društva uvijek gube i treba im jako dugo da se oporave. To može zvučati malo patetično ili neambiciozno. No, ako ste pratili ovogodišnju Sigurnosnu konferenciju u Munchenu, mogli ste vidjeti da je barem pet svjetskih lidera spomenulo rat kao realnu mogućnost u doglednoj budućnosti. Mi na te globalne događaje ne možemo mnogo utjecati, ali ono što možemo je pobrinuti se da taj rat, ako do njega dođe, ne bude u našoj regiji.

MONTOR: Kako na to što se dešava u Hrvatskoj i okruženju reaguju hrvatski intelektulaci?
PUSIĆ: Različito. Intelektualci su po definiciji u većem dijelu skloni kritičkom mišljenju, otvorenom društvu, otporu šovinizmu, slobodi mišljenja, izražavanja i kreativnosti, komunikaciji preko i uprkos granicama … Ali, naravno, ima i onih drugačijih. Opozicija je u Hrvatskoj momentalno slaba i relativno neorganizirana, tako da nema prave točke političkog okupljanja. U ovom trenutku su najzanimljiviji intelektualci – umjetnici okupljeni oko kazališta.

MONITOR: Ranije ste imali dosta neprijatnosti zbog javnih istupa, opet Vam se prijeti preko društvenih mreža, mnogi su iz opozicije etiketerani kao hrvatske izdajice… Ko je danas najugroženiji u Hrvatskoj od desno-nacionalističkih radikala?
PUSIĆ: Bez ikakve dvojbe najugroženiji su zdrav razum i budućnost Hrvatske! Mržnja, prijetnja i nasilje glavni su alati političkih ekstremista. Također, ono perverzno izokretanje u kojem glupo postaje pametno, ružno lijepo, laž istina itd. Kako trenutno nema lijevo-revolucionarnih ekstremista na političkoj sceni, radikalna, nacionalistička desnica vlada tim prostorom i tim instrumentarijem. Već sam rekla da se Hrvatska nalazi na prekretnici, a radikalna desnica nas gura prema uništavanju svake šanse za pristojan život i pristojnu zemlju u doglednoj budućnosti. Mislim da je prošlo vrijeme da se na tu temu pravimo nevješti i, kako to neki znaju reći, tražimo ,,umjerenu sredinu između istine i laži, ili fašizma i antifašizma”. Tako dobivamo polu-lažljive polu-fašiste, a toga je zaista već dosta!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo