Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA PUSIĆ, SABORSKA ZASTUPNICA GRAĐANSKO-LIBERALNOG SAVEZA: U Hrvatskoj su najugroženiji zdrav razum i njena budućnost

Objavljeno prije

na

MONITOR: Traje polemika o posjeti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj, koji je prvi lider iz Srbije koji je kročio na Kapitol poslije princa Pavla Karađorđevića 1940. godine. Kako ocjenjujete tu posjetu, šta su njeni konkretni rezultati?
PUSIĆ: Poslije ratova u devedesetim prvi predsjednik Srbije koji je došao u Hrvatsku bio je Boris Tadić. Oko Vučićeve posjete se digla tolika galama zbog njegove osobne, kontroverzne političke povijesti i zbog činjenice da ga je pozvala desna politička opcija koja je u ovom trenutku na vlasti u Hrvatskoj. Bez obzira na to, smatram da je dobro da ga je hrvatska predsjednica pozvala i da je srbijanski predsjednik došao. Razbijanje tih tabua je preduvijet za budući napredak, a ovime se i desna strana političkog spektra u Hrvatskoj, a nadam se i u Srbiji, uključila u taj proces. To je jedan važan rezultat posjeta.

Drugi se više odnosi na unutarnje političku situaciju u Hrvatskoj, nego na odnose između Hrvatske i Srbije. Jasno se pokazalo da su sve one tobože spontane demonstracije ekstremne desnice, šatoraši koji su godinu i pol sjedili u Savskoj, prijetnje plinskim bocama usred Zagreba, dvije kolone i sprečavanje Vlade i predsjednika Josipovića da na Dan sjećanja priđu Vukovarskom groblju, demonstranti na Markovom trgu ispred Vlade koji su se čak penjali po krovovima, da je sve to bilo u organizaciji HDZ-a ili bar jednog dijela HDZ-a. Sada, HDZ ima i predsjedničku i premijersku funkciju, Vučić dolazi u Zagreb, mediji su puni citata iz njegovih govora iz 90-ih, a na demonstracijama se na par sati spontano okupi tristotinjak ljudi. To je možda prava mjera stvarnog interesa za takvu vrstu politike i istovremeno pokazatelj metoda kojima se bar jedan dio HDZ-a spreman služiti kad nisu na vlasti. Za mene je to vrlo važan rezultat jer jasno ukazuje na najopasniju prepreku razvoju političke demokracije u Hrvatskoj.

MONITOR: A šta očekujete u budućnosti s obzirom na to da Hrvatska potražuje 1945 svojih nestalih građana, da će tražiti od Srbije ratnu odštetu od 40 milijardi eura, da ni granice između Hrvatske i Srbije nisu riješene…
PUSIĆ: Susjedi uvijek imaju tzv. neriješenih pitanja i zato je komunikacija važna. Rješavanje pitanja nestalih je ljudski vrlo važno i zato bitno za naše odnose. Mislim da nije problem da se ne zna ili da nema podataka, već je problem u političkoj klimi u odnosima. Raspravljanje o ratnoj odšteti u razmjerima koje ste naveli, je kontraproduktivno za otkrivanje sudbine nestalih. Tko će dati te podatke ako će se oni koristiti za traženje ratne odštete? Ta priča o silnim milijardama odštete naprosto nije realna, namijenjena je prvenstveno domaćoj publici i s tim bi trebalo prestati ako se želi stvarni napredak. Što se granice tiče, ne mislim da će to biti toliki problem. Naše iskustvo s arbitražom je loše, jer nas je druga strana pokušala i skoro uspjela prevariti. No konačni ishod onoga što su arbitri odlučili nije loša podloga za dogovor. Poštivanje katastarskih granica u rješavanju državne granice u skladu je s onim što Hrvatska predlaže.

MONITOR: O Vučićevoj posjeti govorilo se i u Saboru. Jedni kažu da je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović bila Alisa u zemlji čudesa, a Vučić kao u Velikoj Srbiji, jedni Vučića i dalje vide kao ratnog huškača iz devedesetih, a predsjednica Hrvatske kao evropskog političara… Šta Vi na to kažete?
PUSIĆ: Jasno da ima raznih komentara, ali jedno je nedvosmisleno pokazano: ne samo liberalni centar i lijevi centar, već i hrvatska i srbijanska desnica smatraju da je komunikacija između Hrvatske i Srbije nužna i jedini mogući način rješavanja problema. To je napredak.

MONITOR: Vlada premijera Andreja Plenkovića Srbiji i dalje šalje diplomatske note, još nije riješen spor oko granice sa Slovenijom, ni odnosi sa BiH nisu idealni…. Kako Vi kao bivša ministrica spoljnih poslova Hrvatske ocjenjujete aktuelnu spoljnu politiku Hrvatske?
PUSIĆ: Što se Plenkovićeve vlade tiče, to su problemi koje treba riješiti, bez obzira na konzistentnu vanjsku politiku. Prvi put sam od ove vlade čula neki, bar grubi koncept vanjske politike u Plenkovićevom govoru pred Europskim parlamentom u Strasbourgu pred dva tjedna. To nije bilo loše, ali je bilo vrlo daleko od hrvatske stvarnosti, od dominantnog javnog govora, od nekih vanjskopolitičkih ciljeva koje promovira predsjednica, pa i jedan dio tvrdog HDZ-a u Saboru. U tom smislu Hrvatska je, kao i mnogo puta do sada, na raskršću: može krenuti prema prosvijećenoj, institucionalno stabilnoj državi slobodnog, otvorenog društva, ili natrag u autarhiju i socijalno nazadnjaštvo.

MONTIOR: U hrvatskim medijima kritički analizira nedavna nastup Bakira Izetbegovića na HRT gdje je izjavio da treći enitet u BiH nije moguće stvoriti a da ne dođe do ratnih konflikta. Vaš komentar?
PUSIĆ: Interes je BiH da zadrži svoje stanovništvo, i Bošnjake, i Srbe, i Hrvate, i sve ostale koji ne pripadaju ni jednoj od ove tri grupacije. Zato je važno da se svi osjećaju predstavljenima u vlasti. Kako to postići, a istovremeno izbjeći da jedna nacija bude zarobljenikom jedne političke stranke je drugo pitanje. Ono je danas, nakon gomile pogrešaka i krivih koraka za koje su odgovorni BiH političari, ali i ,,vanjski faktori”, još mnogo teže. Činjenica je da se danas u BiH svi osjećaju potcijenjeni, prevareni i ugroženi. I na neki način imaju pravo. ,,Vanjski faktori” su tome samo pridonijeli i dalje pridonose. Ima li šanse da se stvori kritična masa snaga iz svih etničkih grupacija koje žele bolji život u boljoj BiH? I ima li pameti da se to postigne bez negiranja ili zatiranja identiteta bilo kojeg naroda? To su danas najteža pitanja i najvažniji odgovori za sudbinu BiH, a time i za trajni mir u Jugoistočnoj Europi. Zato je tamo dolijevanje ulja na vatru izvana zločin. Svi trebaju poći od te činjenice.

MONITOR: Kako je moguće u regionu smiriti taj verbalni rat koji proizvodi neprijateljstva između Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije?
PUSIĆ: Samo komunikacijom, postepenim uspješnim rješavanjem problema jednog po jednog, smanjivanjem euforije i upotrebe nacionalizma u političke svrhe, oštrom borbom protiv korupcije, konstantnim prokazivanjem ciničnog populizma, razumijevanjem vlasti kao u prvom redu odgovornosti, oslobađanjem medija od služenja vrlo partikularnim političkim interesima, boljim životnim standardom i školama… Drugim riječima, postepenom promjenom političke kulture u regiji. Pretpostavka za sve to je dugotrajni mir. To je prva zadaća generacija koje danas žive i djeluju u javnom prostoru zemalja naše regije.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, kakvu budućnost predviđate ovom regionu, da li je moguće da će se ponoviti ratne devedesete?
PUSIĆ: Kao što sam rekla, to je odgovornost svih nas. Mi znamo iz vlastitog iskustva da države mogu dobivati i gubiti ratove, ali društva uvijek gube i treba im jako dugo da se oporave. To može zvučati malo patetično ili neambiciozno. No, ako ste pratili ovogodišnju Sigurnosnu konferenciju u Munchenu, mogli ste vidjeti da je barem pet svjetskih lidera spomenulo rat kao realnu mogućnost u doglednoj budućnosti. Mi na te globalne događaje ne možemo mnogo utjecati, ali ono što možemo je pobrinuti se da taj rat, ako do njega dođe, ne bude u našoj regiji.

MONTOR: Kako na to što se dešava u Hrvatskoj i okruženju reaguju hrvatski intelektulaci?
PUSIĆ: Različito. Intelektualci su po definiciji u većem dijelu skloni kritičkom mišljenju, otvorenom društvu, otporu šovinizmu, slobodi mišljenja, izražavanja i kreativnosti, komunikaciji preko i uprkos granicama … Ali, naravno, ima i onih drugačijih. Opozicija je u Hrvatskoj momentalno slaba i relativno neorganizirana, tako da nema prave točke političkog okupljanja. U ovom trenutku su najzanimljiviji intelektualci – umjetnici okupljeni oko kazališta.

MONITOR: Ranije ste imali dosta neprijatnosti zbog javnih istupa, opet Vam se prijeti preko društvenih mreža, mnogi su iz opozicije etiketerani kao hrvatske izdajice… Ko je danas najugroženiji u Hrvatskoj od desno-nacionalističkih radikala?
PUSIĆ: Bez ikakve dvojbe najugroženiji su zdrav razum i budućnost Hrvatske! Mržnja, prijetnja i nasilje glavni su alati političkih ekstremista. Također, ono perverzno izokretanje u kojem glupo postaje pametno, ružno lijepo, laž istina itd. Kako trenutno nema lijevo-revolucionarnih ekstremista na političkoj sceni, radikalna, nacionalistička desnica vlada tim prostorom i tim instrumentarijem. Već sam rekla da se Hrvatska nalazi na prekretnici, a radikalna desnica nas gura prema uništavanju svake šanse za pristojan život i pristojnu zemlju u doglednoj budućnosti. Mislim da je prošlo vrijeme da se na tu temu pravimo nevješti i, kako to neki znaju reći, tražimo ,,umjerenu sredinu između istine i laži, ili fašizma i antifašizma”. Tako dobivamo polu-lažljive polu-fašiste, a toga je zaista već dosta!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo