Nešto se sprema. Iako su nebrojeno puta do sada porekli mogućnost da će se država već naredne godine suočiti sa velikim nevoljama u pokušaju da odgovori rastućim finansijskim problemima, izvršna vlast radi na paketu mjera dostojnih vanrednog stanja.

Iz Ministarstva finansija potvrdili su da predano rade na rješenjima kojima će, navodno, pored ostalog, još jednom reformom poreske politike – uravnotežiti prihode i rashode državne kase. Tako što će, u najkraćem, stvoriti zakonske uslove da: krivično gone poslodavce koji zapošljenima isplate plate bez plaćanja obaveznih poreza i doprinosa; srezati zarade na zakonski minimum (193 eura) u državnim i javnim preduzećima koja posluju sa gubitkom i pokušati da ograniče učešće of- šor kompanija u ovdašnjem privrednom životu.

Pođimo sa tanjeg kraja. Ili makar od onoga što se u ovom trenutku čini kao najlakše razumljivo i najmanje sporno.

Godinama sve DPSDP-ove vlade su, i pored upozorenja domaćih i stranih ekonomskih stručnjaka, forsirale saradnju sa of-šor kompanijama. Savršeno svjesni svih rizika i (državnih) gubitaka koji takav model poslovanja nosi sa sobom.

Štoviše, u jednom momentu (na prelazu dva vijeka) među ovdašnjim vlastodršcima zaživjela je ideja da Crnu Goru profilišu kao of-šor destinaciju i tzv. poreski raj. Vođeni su idejom da će Kipar – tada omiljena adresa za skladištenje novca ovdašnjih tranzicionih dobitnika i njihovih mentora – zbog započetog postupka pristupanja EU morati da evropskim pravilima prilagodi bankarske propise.

Onda je, 2001. iz Moskve stigla vijest da je Ruska Federacija stavila Crnu Goru na spisak zemalja osumnjičenih za pranje novca. Informaciju je pratio podatak prema kome su ruske banke, u tom momentu, na računima svojih of-šor podružnica u Crnoj Gori držale između 2,5 i četiri milijarde dolara. I iz Vašingtona su stigli zahtjevi da se stavi tačka na crnogorski of-šor biznis. Pritiješnjen interesima ,,strateških partnera” Miroslav Ivanišević, tadašnji ministar finansija, u ime Vlade od Ustavnog suda je zatražio da vladin zakon proglasi – neustavnim. Elaboracija tog zahtjeva predstavlja upečatljivo svjedočanstvo o metodama DPS vladavine. ,,Crnoj Gori su trebale pare, pa smo donijeli propise koji će ih privući”, stoji u dopisu Ministarstva Ustavnom sudu. ,,Danas je, međutim, situacija sasvim drugačija, pa smo mišljenja da je član 4. Zakona protivan Ustavu i da ga treba ukinuti”.

Situacija slična današnjoj. Izvršna vlast personifikovana u liku Mila Đukanovića dugo je preko učešća of-šor kompanija u procesu privatizacije prenosila bogatstva i moći iz državnih u privatne (do danas nepoznate) ruke. Lako prigrabljeno nerezonski je trošeno, novonastale vrijednosti nema, pa država nema novca za izvršavanje osnovih funkcija: zdravstvena zaštita, obrazovanje, bezbjednost.

I izlaz se traži u nerezonskim rješenjima.

Nije sporna želja države da se od of-šor kompanija – koje smo prizvali i prihvatili, a neke i osnovali – naplati pripadajući porez. Sporna je mogućnost da se taj naum sprovede. Država, pravdajući se ,,nacionalnim interesima” od plaćanja poreza, doprinosa, carina i najvećeg dijela akciza oslobađa projektante, izvođače i podizvođače na planiranoj dionici autoputa Smokovac – Mateševo. Istovremeno će taj novac pokušati da nadomjesti naplatom od manje podobnih. Ili manje moćnih. Politički i ekonomski.

„Ministarstvo finansija, u okviru buduće reforme poreske politike kao novi vid borbe protiv sive ekonomije i sprečavanja poreske evazije (izbjegavanje plaćanja poreza – prim. Monitora) razmatra i mogućnost revidiranja nacionalnog zakonodavstva. U tom smislu, jedan od predloga mogao bi se odnositi na uvođenje novog krivičnog djela u okviru Krivičnog zakonika kojim bi se sankcionisalo isplaćivanje zarada zaposlenih bez obračunatih poreza i doprinosa”, saopštili su iz Ministarstva.

Ideja prema kojoj bi isplate plate bez plaćanja obaveznih poreza i doprinosa predstavljala krivično djelo (i donosilo određenu zatvorsku kaznu) zaslužuje detaljniji osvrt.

Ako poslodavac – bilo iz bezobrazluka (moći) ili zbog nedostatka novca – ne ispuni zakonsku obavezu da jednom mjesečno, isplati plate zapošljenima, on onda može biti novčano kažnjen, maksimalnom kaznom od 20 hiljada eura. Kazna, svima je znano, nije obavezna. A ako isti poslodavac zapošljenima isplati neto plate, odlažući plaćanje poreza i doprinosa za bolje dane, može završiti u zatvoru!? Pod uslovom da nije, recimo, Milo Đukanović čija je Global Montenegro obaveze prema državi izmirila tek kada su podaci o njenim (višemjesečnim) dugovima prema budžetu dospjeli u novine.

Primjer nije usamljen. Sjetimo se kako je država kao poslodavac radnicima Radoja Dakića ostala dužna više od 80 plata. Niko zbog toga nije odgovarao. To ni ubuduće neće biti krivično djelo. Fabrika elektroda u Plužinama (državno vlasništvo nakon što je prošli premijer Igor Lukšić većinski paket akcija praktično oteo Dušku Kneževiću) nalazi se pred stečajem. Radnicima se plate duguju duže od dvije godine. Doprinosi nijesu plaćani od 2007. pa fabrika po tom osnovu državi duguje preko tri miliona. Neko je zbog toga podnio ostavku, otišao u zatvor ili odgovarao pred Glavnim odborom neke od vladajućih partija? Taman posla. Fabrika će u stečaj, radnicima je najavljeno da će im vlast – nezakonito – isplatiti otpremnine veće od 10 hiljada eura. Ista je priča sa Pobjedom. I nikome ništa.

Zamislimo da je vlasnik iste fabrike ujedno i funkcioner neke opozicione partije ili aktivista NVO sektora. I da su na snazi najavljeni propisi Ministarstva finansija prema kojima se zbog neurednog plaćanja poreza i doprinose može otići u zatvor. Gdje bi ta persona dočekala predstojeće praznike?

Nemojte samo citirati američku poslovicu prema kojoj se plaćanje poreza, kao i smrt, ne mogu izbjeći. Demantovaće vas podaci Poreske uprave Crne Gore. Po njihovom računu, 1. oktobra ove godine samo je 550 najvećih poreskih dužnika državi dugovalo skoro 93 miliona eura na ime neizmirenih poreza i doprinosa na plate i ostala lična primanja. Iz Poreske uprave stiže i računica prema kojoj je od tog duga (možda) moguće naplatiti samo 51,5 miliona, koliko državi duguju još aktivna preduzeća. Ostali su u stečaju ili su već izbrisani iz registra preduzeća.

Mjesecima pitamo ko je – imenom, prezimenom i političkom, odnosno, partijskom funkcijom – dozvolio da se poreski dug nagomila. I prema kojim kriterijumima se biraju firme kojima je omogućeno da te dažbine ne plaćaju godinama. Odgovora nema.

Zato znamo da su na istu ideju, nešto ranije, došli zvaničnici Republike Srpske. Tamo je Vlada još 2012. predložila da neplaćanje plata i pripadajućih dažbina postane krivično djelo. Ali samo pod uslovom da poslodavac na računu ima potrebni novac.

Uglavnom, teško je zamisliti da bi takva odluka mogla privući potencijalne investitore i olakšati privređivanje onima koji su osuđeni na biznis u Crnoj Gori – vlasnicima malih i srednjih preduzeća koji ionako, uz par telekomunikacionih kompanija i desetak banaka, najažurnije pune budžet. Bilo bi zanimljivo vidjeti onoga ko će svoju životnu ušteđevinu uložiti u biznis po cijenu da ode u zatvor ukoliko ne uplati doprinose. Mnogo razumnije, u tom slučaju, djeluje ideja o nekom tranzitnom biznisu pod okriljem države.

Ni ideja da se zapošljenima u državnim preduzećima koja posluju sa gubitkom plate smanje na zakonski minimum (193) nije originalna. Sličnu odluku jesenas je, pod pritiskom MMF-a, najavio srpski ministar finansija Dušan Vujović. Znači li to da će piloti Montenegroerlajnsa, ili kapetani Crnogorske plovidbe pilotirati za dnevnicu od tri eura? Ili da će za isti novac morati da rade komunalci koji su, i sinoć, od mraka do zore, praznili kontejnere ispred naših stanova. Njihova krivica je to što prosječno crnogorsko domaćinstvo nije u stanju da plati vlastite račune. Treba li smanjenjem plate kazniti zapošljene na crnogorskoj Željeznici (Prevoz, Infrastruktura, Montekargo…). Jedne jer nijesu profitabilni uz cijenu prevoza putnika na relaciji Podgorica – Nikšić za jedan euro. Druge zato što u nedostatku saobraćaja nemaju dovoljno novca za minimalno održavanje pruge. Treće – jer u zemlji u kojoj je vlast ubila industriju nemaju dovoljno roba za prevoz? Ili su krivci za sve to, ipak, na nekon drugom mjestu?

Stvari možemo postaviti i ovako: da li će ministri, u slučaju budžetskog deficita, primati platu od 193 eura? Ko će od njih otići u zatvor zbog pada državnih garancija prema privatnim kompanijama koje su budžet koštale stotine miliona eura, a koje su, prema nalazima državnih revizora, date na nezakonit način. Šta ćemo sa potpisnicima privatizacionih ugovora za preduzeća koja su umjesto obećanih investicija i modernizacije opljačkana i gurnuta u stečaj? Ili je pravedno da sav ceh padne na pleća vlasnika obližnje piljare. I njegovu komšinicu iz hemijske čistione. Sumnjivi su oni nama bili još od početka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari