Povežite se sa nama

MONITORING

MOŽE LI VLAST REPRESIJOM OJAČATI DRŽAVNE FINANSIJE: U potrazi za novcem

Objavljeno prije

na

Nešto se sprema. Iako su nebrojeno puta do sada porekli mogućnost da će se država već naredne godine suočiti sa velikim nevoljama u pokušaju da odgovori rastućim finansijskim problemima, izvršna vlast radi na paketu mjera dostojnih vanrednog stanja.

Iz Ministarstva finansija potvrdili su da predano rade na rješenjima kojima će, navodno, pored ostalog, još jednom reformom poreske politike – uravnotežiti prihode i rashode državne kase. Tako što će, u najkraćem, stvoriti zakonske uslove da: krivično gone poslodavce koji zapošljenima isplate plate bez plaćanja obaveznih poreza i doprinosa; srezati zarade na zakonski minimum (193 eura) u državnim i javnim preduzećima koja posluju sa gubitkom i pokušati da ograniče učešće of- šor kompanija u ovdašnjem privrednom životu.

Pođimo sa tanjeg kraja. Ili makar od onoga što se u ovom trenutku čini kao najlakše razumljivo i najmanje sporno.

Godinama sve DPSDP-ove vlade su, i pored upozorenja domaćih i stranih ekonomskih stručnjaka, forsirale saradnju sa of-šor kompanijama. Savršeno svjesni svih rizika i (državnih) gubitaka koji takav model poslovanja nosi sa sobom.

Štoviše, u jednom momentu (na prelazu dva vijeka) među ovdašnjim vlastodršcima zaživjela je ideja da Crnu Goru profilišu kao of-šor destinaciju i tzv. poreski raj. Vođeni su idejom da će Kipar – tada omiljena adresa za skladištenje novca ovdašnjih tranzicionih dobitnika i njihovih mentora – zbog započetog postupka pristupanja EU morati da evropskim pravilima prilagodi bankarske propise.

Onda je, 2001. iz Moskve stigla vijest da je Ruska Federacija stavila Crnu Goru na spisak zemalja osumnjičenih za pranje novca. Informaciju je pratio podatak prema kome su ruske banke, u tom momentu, na računima svojih of-šor podružnica u Crnoj Gori držale između 2,5 i četiri milijarde dolara. I iz Vašingtona su stigli zahtjevi da se stavi tačka na crnogorski of-šor biznis. Pritiješnjen interesima ,,strateških partnera” Miroslav Ivanišević, tadašnji ministar finansija, u ime Vlade od Ustavnog suda je zatražio da vladin zakon proglasi – neustavnim. Elaboracija tog zahtjeva predstavlja upečatljivo svjedočanstvo o metodama DPS vladavine. ,,Crnoj Gori su trebale pare, pa smo donijeli propise koji će ih privući”, stoji u dopisu Ministarstva Ustavnom sudu. ,,Danas je, međutim, situacija sasvim drugačija, pa smo mišljenja da je član 4. Zakona protivan Ustavu i da ga treba ukinuti”.

Situacija slična današnjoj. Izvršna vlast personifikovana u liku Mila Đukanovića dugo je preko učešća of-šor kompanija u procesu privatizacije prenosila bogatstva i moći iz državnih u privatne (do danas nepoznate) ruke. Lako prigrabljeno nerezonski je trošeno, novonastale vrijednosti nema, pa država nema novca za izvršavanje osnovih funkcija: zdravstvena zaštita, obrazovanje, bezbjednost.

I izlaz se traži u nerezonskim rješenjima.

Nije sporna želja države da se od of-šor kompanija – koje smo prizvali i prihvatili, a neke i osnovali – naplati pripadajući porez. Sporna je mogućnost da se taj naum sprovede. Država, pravdajući se ,,nacionalnim interesima” od plaćanja poreza, doprinosa, carina i najvećeg dijela akciza oslobađa projektante, izvođače i podizvođače na planiranoj dionici autoputa Smokovac – Mateševo. Istovremeno će taj novac pokušati da nadomjesti naplatom od manje podobnih. Ili manje moćnih. Politički i ekonomski.

„Ministarstvo finansija, u okviru buduće reforme poreske politike kao novi vid borbe protiv sive ekonomije i sprečavanja poreske evazije (izbjegavanje plaćanja poreza – prim. Monitora) razmatra i mogućnost revidiranja nacionalnog zakonodavstva. U tom smislu, jedan od predloga mogao bi se odnositi na uvođenje novog krivičnog djela u okviru Krivičnog zakonika kojim bi se sankcionisalo isplaćivanje zarada zaposlenih bez obračunatih poreza i doprinosa”, saopštili su iz Ministarstva.

Ideja prema kojoj bi isplate plate bez plaćanja obaveznih poreza i doprinosa predstavljala krivično djelo (i donosilo određenu zatvorsku kaznu) zaslužuje detaljniji osvrt.

Ako poslodavac – bilo iz bezobrazluka (moći) ili zbog nedostatka novca – ne ispuni zakonsku obavezu da jednom mjesečno, isplati plate zapošljenima, on onda može biti novčano kažnjen, maksimalnom kaznom od 20 hiljada eura. Kazna, svima je znano, nije obavezna. A ako isti poslodavac zapošljenima isplati neto plate, odlažući plaćanje poreza i doprinosa za bolje dane, može završiti u zatvoru!? Pod uslovom da nije, recimo, Milo Đukanović čija je Global Montenegro obaveze prema državi izmirila tek kada su podaci o njenim (višemjesečnim) dugovima prema budžetu dospjeli u novine.

Primjer nije usamljen. Sjetimo se kako je država kao poslodavac radnicima Radoja Dakića ostala dužna više od 80 plata. Niko zbog toga nije odgovarao. To ni ubuduće neće biti krivično djelo. Fabrika elektroda u Plužinama (državno vlasništvo nakon što je prošli premijer Igor Lukšić većinski paket akcija praktično oteo Dušku Kneževiću) nalazi se pred stečajem. Radnicima se plate duguju duže od dvije godine. Doprinosi nijesu plaćani od 2007. pa fabrika po tom osnovu državi duguje preko tri miliona. Neko je zbog toga podnio ostavku, otišao u zatvor ili odgovarao pred Glavnim odborom neke od vladajućih partija? Taman posla. Fabrika će u stečaj, radnicima je najavljeno da će im vlast – nezakonito – isplatiti otpremnine veće od 10 hiljada eura. Ista je priča sa Pobjedom. I nikome ništa.

Zamislimo da je vlasnik iste fabrike ujedno i funkcioner neke opozicione partije ili aktivista NVO sektora. I da su na snazi najavljeni propisi Ministarstva finansija prema kojima se zbog neurednog plaćanja poreza i doprinose može otići u zatvor. Gdje bi ta persona dočekala predstojeće praznike?

Nemojte samo citirati američku poslovicu prema kojoj se plaćanje poreza, kao i smrt, ne mogu izbjeći. Demantovaće vas podaci Poreske uprave Crne Gore. Po njihovom računu, 1. oktobra ove godine samo je 550 najvećih poreskih dužnika državi dugovalo skoro 93 miliona eura na ime neizmirenih poreza i doprinosa na plate i ostala lična primanja. Iz Poreske uprave stiže i računica prema kojoj je od tog duga (možda) moguće naplatiti samo 51,5 miliona, koliko državi duguju još aktivna preduzeća. Ostali su u stečaju ili su već izbrisani iz registra preduzeća.

Mjesecima pitamo ko je – imenom, prezimenom i političkom, odnosno, partijskom funkcijom – dozvolio da se poreski dug nagomila. I prema kojim kriterijumima se biraju firme kojima je omogućeno da te dažbine ne plaćaju godinama. Odgovora nema.

Zato znamo da su na istu ideju, nešto ranije, došli zvaničnici Republike Srpske. Tamo je Vlada još 2012. predložila da neplaćanje plata i pripadajućih dažbina postane krivično djelo. Ali samo pod uslovom da poslodavac na računu ima potrebni novac.

Uglavnom, teško je zamisliti da bi takva odluka mogla privući potencijalne investitore i olakšati privređivanje onima koji su osuđeni na biznis u Crnoj Gori – vlasnicima malih i srednjih preduzeća koji ionako, uz par telekomunikacionih kompanija i desetak banaka, najažurnije pune budžet. Bilo bi zanimljivo vidjeti onoga ko će svoju životnu ušteđevinu uložiti u biznis po cijenu da ode u zatvor ukoliko ne uplati doprinose. Mnogo razumnije, u tom slučaju, djeluje ideja o nekom tranzitnom biznisu pod okriljem države.

Ni ideja da se zapošljenima u državnim preduzećima koja posluju sa gubitkom plate smanje na zakonski minimum (193) nije originalna. Sličnu odluku jesenas je, pod pritiskom MMF-a, najavio srpski ministar finansija Dušan Vujović. Znači li to da će piloti Montenegroerlajnsa, ili kapetani Crnogorske plovidbe pilotirati za dnevnicu od tri eura? Ili da će za isti novac morati da rade komunalci koji su, i sinoć, od mraka do zore, praznili kontejnere ispred naših stanova. Njihova krivica je to što prosječno crnogorsko domaćinstvo nije u stanju da plati vlastite račune. Treba li smanjenjem plate kazniti zapošljene na crnogorskoj Željeznici (Prevoz, Infrastruktura, Montekargo…). Jedne jer nijesu profitabilni uz cijenu prevoza putnika na relaciji Podgorica – Nikšić za jedan euro. Druge zato što u nedostatku saobraćaja nemaju dovoljno novca za minimalno održavanje pruge. Treće – jer u zemlji u kojoj je vlast ubila industriju nemaju dovoljno roba za prevoz? Ili su krivci za sve to, ipak, na nekon drugom mjestu?

Stvari možemo postaviti i ovako: da li će ministri, u slučaju budžetskog deficita, primati platu od 193 eura? Ko će od njih otići u zatvor zbog pada državnih garancija prema privatnim kompanijama koje su budžet koštale stotine miliona eura, a koje su, prema nalazima državnih revizora, date na nezakonit način. Šta ćemo sa potpisnicima privatizacionih ugovora za preduzeća koja su umjesto obećanih investicija i modernizacije opljačkana i gurnuta u stečaj? Ili je pravedno da sav ceh padne na pleća vlasnika obližnje piljare. I njegovu komšinicu iz hemijske čistione. Sumnjivi su oni nama bili još od početka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo