Povežite se sa nama

MONITORING

MOŽE LI VLAST REPRESIJOM OJAČATI DRŽAVNE FINANSIJE: U potrazi za novcem

Objavljeno prije

na

Nešto se sprema. Iako su nebrojeno puta do sada porekli mogućnost da će se država već naredne godine suočiti sa velikim nevoljama u pokušaju da odgovori rastućim finansijskim problemima, izvršna vlast radi na paketu mjera dostojnih vanrednog stanja.

Iz Ministarstva finansija potvrdili su da predano rade na rješenjima kojima će, navodno, pored ostalog, još jednom reformom poreske politike – uravnotežiti prihode i rashode državne kase. Tako što će, u najkraćem, stvoriti zakonske uslove da: krivično gone poslodavce koji zapošljenima isplate plate bez plaćanja obaveznih poreza i doprinosa; srezati zarade na zakonski minimum (193 eura) u državnim i javnim preduzećima koja posluju sa gubitkom i pokušati da ograniče učešće of- šor kompanija u ovdašnjem privrednom životu.

Pođimo sa tanjeg kraja. Ili makar od onoga što se u ovom trenutku čini kao najlakše razumljivo i najmanje sporno.

Godinama sve DPSDP-ove vlade su, i pored upozorenja domaćih i stranih ekonomskih stručnjaka, forsirale saradnju sa of-šor kompanijama. Savršeno svjesni svih rizika i (državnih) gubitaka koji takav model poslovanja nosi sa sobom.

Štoviše, u jednom momentu (na prelazu dva vijeka) među ovdašnjim vlastodršcima zaživjela je ideja da Crnu Goru profilišu kao of-šor destinaciju i tzv. poreski raj. Vođeni su idejom da će Kipar – tada omiljena adresa za skladištenje novca ovdašnjih tranzicionih dobitnika i njihovih mentora – zbog započetog postupka pristupanja EU morati da evropskim pravilima prilagodi bankarske propise.

Onda je, 2001. iz Moskve stigla vijest da je Ruska Federacija stavila Crnu Goru na spisak zemalja osumnjičenih za pranje novca. Informaciju je pratio podatak prema kome su ruske banke, u tom momentu, na računima svojih of-šor podružnica u Crnoj Gori držale između 2,5 i četiri milijarde dolara. I iz Vašingtona su stigli zahtjevi da se stavi tačka na crnogorski of-šor biznis. Pritiješnjen interesima ,,strateških partnera” Miroslav Ivanišević, tadašnji ministar finansija, u ime Vlade od Ustavnog suda je zatražio da vladin zakon proglasi – neustavnim. Elaboracija tog zahtjeva predstavlja upečatljivo svjedočanstvo o metodama DPS vladavine. ,,Crnoj Gori su trebale pare, pa smo donijeli propise koji će ih privući”, stoji u dopisu Ministarstva Ustavnom sudu. ,,Danas je, međutim, situacija sasvim drugačija, pa smo mišljenja da je član 4. Zakona protivan Ustavu i da ga treba ukinuti”.

Situacija slična današnjoj. Izvršna vlast personifikovana u liku Mila Đukanovića dugo je preko učešća of-šor kompanija u procesu privatizacije prenosila bogatstva i moći iz državnih u privatne (do danas nepoznate) ruke. Lako prigrabljeno nerezonski je trošeno, novonastale vrijednosti nema, pa država nema novca za izvršavanje osnovih funkcija: zdravstvena zaštita, obrazovanje, bezbjednost.

I izlaz se traži u nerezonskim rješenjima.

Nije sporna želja države da se od of-šor kompanija – koje smo prizvali i prihvatili, a neke i osnovali – naplati pripadajući porez. Sporna je mogućnost da se taj naum sprovede. Država, pravdajući se ,,nacionalnim interesima” od plaćanja poreza, doprinosa, carina i najvećeg dijela akciza oslobađa projektante, izvođače i podizvođače na planiranoj dionici autoputa Smokovac – Mateševo. Istovremeno će taj novac pokušati da nadomjesti naplatom od manje podobnih. Ili manje moćnih. Politički i ekonomski.

„Ministarstvo finansija, u okviru buduće reforme poreske politike kao novi vid borbe protiv sive ekonomije i sprečavanja poreske evazije (izbjegavanje plaćanja poreza – prim. Monitora) razmatra i mogućnost revidiranja nacionalnog zakonodavstva. U tom smislu, jedan od predloga mogao bi se odnositi na uvođenje novog krivičnog djela u okviru Krivičnog zakonika kojim bi se sankcionisalo isplaćivanje zarada zaposlenih bez obračunatih poreza i doprinosa”, saopštili su iz Ministarstva.

Ideja prema kojoj bi isplate plate bez plaćanja obaveznih poreza i doprinosa predstavljala krivično djelo (i donosilo određenu zatvorsku kaznu) zaslužuje detaljniji osvrt.

Ako poslodavac – bilo iz bezobrazluka (moći) ili zbog nedostatka novca – ne ispuni zakonsku obavezu da jednom mjesečno, isplati plate zapošljenima, on onda može biti novčano kažnjen, maksimalnom kaznom od 20 hiljada eura. Kazna, svima je znano, nije obavezna. A ako isti poslodavac zapošljenima isplati neto plate, odlažući plaćanje poreza i doprinosa za bolje dane, može završiti u zatvoru!? Pod uslovom da nije, recimo, Milo Đukanović čija je Global Montenegro obaveze prema državi izmirila tek kada su podaci o njenim (višemjesečnim) dugovima prema budžetu dospjeli u novine.

Primjer nije usamljen. Sjetimo se kako je država kao poslodavac radnicima Radoja Dakića ostala dužna više od 80 plata. Niko zbog toga nije odgovarao. To ni ubuduće neće biti krivično djelo. Fabrika elektroda u Plužinama (državno vlasništvo nakon što je prošli premijer Igor Lukšić većinski paket akcija praktično oteo Dušku Kneževiću) nalazi se pred stečajem. Radnicima se plate duguju duže od dvije godine. Doprinosi nijesu plaćani od 2007. pa fabrika po tom osnovu državi duguje preko tri miliona. Neko je zbog toga podnio ostavku, otišao u zatvor ili odgovarao pred Glavnim odborom neke od vladajućih partija? Taman posla. Fabrika će u stečaj, radnicima je najavljeno da će im vlast – nezakonito – isplatiti otpremnine veće od 10 hiljada eura. Ista je priča sa Pobjedom. I nikome ništa.

Zamislimo da je vlasnik iste fabrike ujedno i funkcioner neke opozicione partije ili aktivista NVO sektora. I da su na snazi najavljeni propisi Ministarstva finansija prema kojima se zbog neurednog plaćanja poreza i doprinose može otići u zatvor. Gdje bi ta persona dočekala predstojeće praznike?

Nemojte samo citirati američku poslovicu prema kojoj se plaćanje poreza, kao i smrt, ne mogu izbjeći. Demantovaće vas podaci Poreske uprave Crne Gore. Po njihovom računu, 1. oktobra ove godine samo je 550 najvećih poreskih dužnika državi dugovalo skoro 93 miliona eura na ime neizmirenih poreza i doprinosa na plate i ostala lična primanja. Iz Poreske uprave stiže i računica prema kojoj je od tog duga (možda) moguće naplatiti samo 51,5 miliona, koliko državi duguju još aktivna preduzeća. Ostali su u stečaju ili su već izbrisani iz registra preduzeća.

Mjesecima pitamo ko je – imenom, prezimenom i političkom, odnosno, partijskom funkcijom – dozvolio da se poreski dug nagomila. I prema kojim kriterijumima se biraju firme kojima je omogućeno da te dažbine ne plaćaju godinama. Odgovora nema.

Zato znamo da su na istu ideju, nešto ranije, došli zvaničnici Republike Srpske. Tamo je Vlada još 2012. predložila da neplaćanje plata i pripadajućih dažbina postane krivično djelo. Ali samo pod uslovom da poslodavac na računu ima potrebni novac.

Uglavnom, teško je zamisliti da bi takva odluka mogla privući potencijalne investitore i olakšati privređivanje onima koji su osuđeni na biznis u Crnoj Gori – vlasnicima malih i srednjih preduzeća koji ionako, uz par telekomunikacionih kompanija i desetak banaka, najažurnije pune budžet. Bilo bi zanimljivo vidjeti onoga ko će svoju životnu ušteđevinu uložiti u biznis po cijenu da ode u zatvor ukoliko ne uplati doprinose. Mnogo razumnije, u tom slučaju, djeluje ideja o nekom tranzitnom biznisu pod okriljem države.

Ni ideja da se zapošljenima u državnim preduzećima koja posluju sa gubitkom plate smanje na zakonski minimum (193) nije originalna. Sličnu odluku jesenas je, pod pritiskom MMF-a, najavio srpski ministar finansija Dušan Vujović. Znači li to da će piloti Montenegroerlajnsa, ili kapetani Crnogorske plovidbe pilotirati za dnevnicu od tri eura? Ili da će za isti novac morati da rade komunalci koji su, i sinoć, od mraka do zore, praznili kontejnere ispred naših stanova. Njihova krivica je to što prosječno crnogorsko domaćinstvo nije u stanju da plati vlastite račune. Treba li smanjenjem plate kazniti zapošljene na crnogorskoj Željeznici (Prevoz, Infrastruktura, Montekargo…). Jedne jer nijesu profitabilni uz cijenu prevoza putnika na relaciji Podgorica – Nikšić za jedan euro. Druge zato što u nedostatku saobraćaja nemaju dovoljno novca za minimalno održavanje pruge. Treće – jer u zemlji u kojoj je vlast ubila industriju nemaju dovoljno roba za prevoz? Ili su krivci za sve to, ipak, na nekon drugom mjestu?

Stvari možemo postaviti i ovako: da li će ministri, u slučaju budžetskog deficita, primati platu od 193 eura? Ko će od njih otići u zatvor zbog pada državnih garancija prema privatnim kompanijama koje su budžet koštale stotine miliona eura, a koje su, prema nalazima državnih revizora, date na nezakonit način. Šta ćemo sa potpisnicima privatizacionih ugovora za preduzeća koja su umjesto obećanih investicija i modernizacije opljačkana i gurnuta u stečaj? Ili je pravedno da sav ceh padne na pleća vlasnika obližnje piljare. I njegovu komšinicu iz hemijske čistione. Sumnjivi su oni nama bili još od početka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo