Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Jelisaveta POPOVIĆ

Prva kompozitorka u Crnoj Gori.

U Crnoj Gori svjetovna muzika počinje da se razvija u drugoj polovini XIX vijeka, kada dolazi do kulturnog preobražaja osnivanjem društava, čitaonica i odgovarajućih institucija. Jedno od njih je „Jedinstvo” iz Kotora, osnovano 1839. godine, u kome su 1865. i 1866. formirani ženski hor i orkestar. Takva atmosfera uticala je i na muzičko stvaralaštvo, pa je za Kotor vezana i pojava prve žene kompozitora u Crnoj Gori. Vrijedi pomenuti da je u drugoj polovini XIX vijeka Crna Gora dobila i prvog školovanog muzičara, kompozitora Jovana Ivaniševića, koji je tragično nastradao 1889, prije svoje tridesete godine.

Jelisaveta Popović rođena je u Kotoru. Rano se odselila iz Crne Gore za Odesu u Ukrajini, đe se i školovala. Solidno muzički obrazovana za ono doba, ali vrlo talentovana, rano se počela baviti komponovanjem. Po riječima muzikološkinje Manje Radulović njene solo pjesme su „skromni pokušaji sa svim osobinama nadahnutog i romantičarskog rodoljublja, osamnaestogodišnje autorice”.

Od njenih djela poznata je samo zbirka od 11 solo pjesama, koje su nastale na stihovima Rista Milića. Svoje djelo Jelisaveta je 1872. godine posvetila kotorskom pjevačkom društvu, svrstavjući se time i među prve kompozitorke u južnoslovenskoj muzici.

Po oskudnim podacima prije nje su se komponovanjem bavile Jelena Pucić – Sorkočević i Marina Sorkočević, iz poznate dubrovačke vlasteoske i muzičarske porodice iz XVIII vijeka.

Da muzika Jelisavete Popovića ima i trajnijih vrijednosti govori podatak da je poznati dirigent i muzički pisac Dušan Skovran, koji je posebno izučavao crnogorsko muzičko nasljeđe, orkestrirao dvije njene pjesme. To su „I ja ljubim” i „Tražiš li?”

Tačno mjesto i vrijeme smrti Jelisavete Popoviće, prve kompozitorke iz Crne Gore nijesu utvrđeni.

Mis Petruša UŠĆUMLIĆ-STEFANELI

Mis Milena DELIBAŠIĆ-LEKOVIĆ

Početkom 1907. godine knjaz Nikola je dobio pismo iz Londona i poziv za učešće na velikoj manifestaciji predstavljanja Crne Gore i ostalih država na Balkanu u Velikoj Britaniji. U pismu ga još pozivaju da u London iz Crne Gore pošalje dvije birane đevojke i dva momka ,,da svijet vidi šta Crna Gora ima”.

Kralj Nikola šalje ljude da odaberu najljepše u Crnoj Gori. Za najljepše đevojke odabrane su Petruša Ušćumlić iz Nikšića i Milena Delibašić iz Spuža. Kralj šalje zahtjev njihovim roditeljima da im dozvole putovanje i predstavljanje u Londonu. Nakon dugog nagovaranja i konačnog pristanka roditelja, Nikola I je izabrane đevojke i mladiće ugostio na Cetinju i poslao ih da im uzmu mjere za izradu najljepših nošnji koje će nositi specijalno na Reviji.

Na put je sa njima poslao ministra Petra Plamenca i učiteljicu sa Cetinja Vidnu Memedović, kako bi bio siguran da će sve proći kako treba. U Londonu su boravili tri mjeseca i uživali u raznim pośetama i aktivnostima.

Kada je došlo vrijeme za smotru, prve su nastupile Crnogorke i sa njima odabrani Crnogorci. Milena Delibašić dobila je lentu i diplomu kao najljepša đevojka i računa se prvom zvaničnom ljepoticom ili misicom Crne Gore.

Iako su obje dame izazvale veliko interesovanje u Londonu i tražene su njihove ruke, obje su se vratile u Crnu Goru. Milena Delibašić se udala u Crminici, za Nika Lekovića. Od kralja Nikole je na poklon dobila imanje na Zabjelu, u Podgorici. Petruša Ušćumlić udala se za dokora veterinarstva Đorđa Stefanelija, koji je vidio u Londonu i za njom došao u Crnu Goru.

U posljednjem intervjuu iz 1973. godine Milena Delibašić Leković se prisjeća Londona: – Sjećam se, ka da je juče bilo, kako su nas dočekali u Londonu. Skupio se bijeli svijet da nas vidi. Čoče, došle cure i momci iz cijeloga svijeta, ali samo oko nas četvoro sjatilo se malo i veliko. A mi, bogme, obukle robu zlatom prošivenu. Pletenice pustile niz prsa, a kapice na čelo namakle. Lica nam se bijele, obje vitke, prave ka’ omorika. Kosto i Mašan poskakuju ka’ da krila imaju. Smeli se oko nas visoki činovnici Engleske. Mogla sam, duše mi, da se udam za plemića, samo da sam riječ izustila. Znali ste poneku riječ engleski? – zapitali smo. Jok, ne treba za to engleski, očima se govori. Ali, kad me neko pogleda, ja očima preda se. Šta ću, jadna ja, da ostanem, pa da mi se majka ubije. Ja ću svojoj Crnoj Gori, pa šta bude! Devetnaest mi godina, zemlja puca kuda hodam.

Petruša nije doživjela duboku starost kao Milena, tri godine po povratku sa londoskog vašara, Petruša se udala za doktora veterine iz Temišvara Đorđa Stefanelija. Uoči Balkanskog rata rodila im se šćerka Natalija, kad je Natalija napunila sedam godina njena majka Petruša je umrla od španske groznice u 27. godini života. Nekoliko godina nakon nje umro je i Đorđe. Poznato je da je jedan engleski lord zatražio Petrušinu ruku, ali ga je odlučno odbila. Po povratku na Cetinje, knjaz je upitao: „Zašto se, Petrija, nijesi udala u Londonu, kad su te tražili onakvi velikani? “Vaše veličanstvo odgovorila je malo uvrijeđena, Vi me nijeste tamo poslali da se udajem, nego da pred svijetom predstavljam ljepotu Crnogorke!

Nešto tako London do sada nije vidio – pisale su engleske novine na uvodnim stranama. Smotra ljepote protekla je u znaku stasitih Crnogorki i Crnogoraca. Ako je suditi po interesovanju Londona, onda su momci i đevojke iz Crne Gore nadmašili sve koji su došli na smotru.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Tringa IVEZAJ Tringë Smajl Martini Ivezaj – Heroina, borkinja za slobodu albanskog naroda protiv Osmanskog Carstva.

Tringa Smajl Martini Ivezaj je rođena je 1880. godine, poznatija kao Tringë Smajlja, a na zapadu znana pod imenom Yanitza.

Tringe je bila albanska borkinja protiv Osmanskog Carstva u Crnoj Gori. Šćer čuvenog i prekaljenog borca Smajl Martinija, jednog od vođa malisorskog katoličkog klana Grude.

Njen otac je bio potpisnik protestnih peticija śevernoalbanskih plemena koje se šalju evropskim ambasadorima u Osmanskom Carstvu. Peticija je izražavala negodovanje dijela albanskih plemena prema odlukama Sanstefanskog ugovora i Berlinskog kongresa, dajući mnogo teritorija Skadarskog vilajeta Crnoj Gori. Smajl se posebno istakao tokom Prizrenske lige, prognan je od strane Osmanlija koji su ga konačno uhapsili 1886. godine. Zatvaraju ga neđe na području Anadolije, odakle se nikad nije vratio. Tringina dva brata Gjon i Zef, takođe su bili dio vojske Lige, oba su poginula u borbi 1883. godine.

Nakon njihove smrti, Tringa je preuzela njihovu ulogu, pridruživši se ustanicima, đe se posebno istakla u bici kod Dečića (Tuzi). Tringe je 23. juna 1911. godine bila učesnica Grečkog memoranduma. Svoju borbu za slobodu albanskog naroda nastavila je i nakon proglašenja nezavisnosti Albanije.

Tringa je umrla 2. novembra 1917. godine i sahranjena je na porodičnom groblju u selu Krševo (alb. Kshevë). Nakon okupacije Crne Gore od strane Srbije, vojska tadašnje SHS tokom invazije i pretrage Malesije 1919. godine uništila je njenu grobnicu.

Tringino junaštvo nastavilo je da živi u pričama legendama i ostalo je trajno zabilježeno u narodnim epskim pjesmama Albanaca i Crnogoraca.

Na osnovu priče u crnogorskoj verziji koju je dopisnik Tajmsa čuo u Podgorici 1911. godine, The New York Times opisuje Tringu pored njenog herojstva i kao ,,lijepu mladu ženu”, i naziva je albanskom Jovankom Orleankom. Pored Njujork Tajmsa, 20. maja 1911. godine i francuske novine La Petit Journal portretišu Tringe uz opis ,,Yantiza kao albanska Jovanka Orleanka”.

Neke ulice i škole na Kosovu i u Albaniji su nazvane po njoj, dok je Republika Kosovo 2014. godine lansirala poštansku markicu s likom Tringe Smajl Martini Ivezaj.

Ksenija PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, fotografkinja, prva žena vozač na Balkanu.

Ksenija Petrović-Njegoš rođena je 22. aprila 1881. godine na Cetinju, kao deseto dijete i osma šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša i kraljice Milene Petrović.

Obrazovanje je stekla na cetinjskome dvoru, jedina od đece kralja Nikole I Petrovića koje se nije školovalo u inostranstvu. Na Cetinju je razvila mnoge vještine i hobije. Govorila je ruski, njemački i francuski jezik.

Najljepša šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša, odlučila je da ostane neudata, bez obzira na prosce koji su dolazili iz uglednih porodica.

Njen karakter i duh očitavali su se upravo u izboru da se posveti drugim vrijednostima. Bila je prva princeza majstor fotografije. Ksenija Petrović je bila članica Bečkog društva za fotografiju i prva žena vozač, ne samo u Crnoj Gori već i na Balkanu. Vozila je automobile marke Fiat 1100, poklon sestre, kraljice Jelene Savojske.

Ksenija Petrović-Njegoš, iskazivala je ljubav prema Crnoj Gori učešćem u unutrašnjoj i spoljnjoj politici. Kralj je zvao ,,Velika” i često joj prepuštao donošenje važnih državnih odluka. Na dvoru je obavljala i tehničke zadatke, ne mareći što je princeza, jednako se posvećujući i tim, kao i složenim poslovima.

Nakon rata pomagala je svom narodu, smještajući izbjeglice, ranjenike, đecu…

Za razliku od njenih sestara koje su živjele okružene bogatstvom i luksuzom, Ksenija nije imala tu privilegiju. Godine 1916., sa ocem, majkom i sestrom Vjerom napušta Crnu Goru. Najprije se nastanjuje u Francuskoj, a kasnije u Italiji, slijedeći sudbinu svoje porodice u tim zemljama.

Bila je glavni oslonac, politički savjetnik, sekretar, stub crnogorske monarhije u egzilu sve do očeve smrti 1921. godine.

Odlučna, hrabra, snažna i dostojanstvena, Ksenija Petrović-Njegoš je nastojala da očuva i čast, kako porodice, tako i domovine Crne Gore.

Ponosno prihvatajući siromaštvo, nije pristajala na kompromise niti na nuđenu pomoć Kraljevine SHS, kasnije SFRJ, smatrajući ih nadoknadom za nenadoknadljivo – otkupom svoje domovine, Crne Gore.

S bolnom željom da se vrati u Crnu Goru, nakon 44 godine egzila, Ksenija Petrović-Njegoš umrla je 10. marta 1960. godine u Parizu u 80. godini života.

Posmrtni ostaci sa ostatkom familije prenešeni su u Crnu Goru 1991. godine i počivaju na Cetinju.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Ida VERONA – Pjesnikinja, slikarka, dramska spisateljica, pisala je na rumunskom i francuskom jeziku. Nakon I svjetskog rata živjela je u Prčanju, mjestu u kojem su njeni roditelji živjeli prije nego li je njen otac prihvatio službu u Rumuniji.

Porijeklo prezimena Verona, prema istraživanju Milana Šuflaja ilirsko-albanskog je porijekla, a u Državnom arhivu u Kotoru prvi put se pominje 1639. godine.

Stvarala je na nekoliko polja umjetnosti, no ipak se ne zna tačan podatak kad je zapravo počela da se bavi umjetnošću. Pretpostavlja se da je s 14 godina napisala prve pjesme.

Pjesme iz tog ranog perioda pisane su povodom raznih svečanosti, prigoda, dobrotvornih priredbi. Skromno napisane pod velom nepisanih pravila da se žene ne mogu baviti pisanjem niti iskazivati svoj talenat, pjesme su važne jer svjedoče o jednom trenutku vremena koje nije bilo naklonjeno ženama.

Prva pjesnička zbirka Ide Verone objavljena je između 1881–1882. godine pod nazivom ,,Nekoliko poetskih cvjetova”. Godine 1885. štampana je na francuskom jeziku, u Parizu, čuvena pjesnička zbirka ,,Mimosas”. Zbirka sadrži 86 pjesama nastalih oko trideset godina nakon Bodlerove zbirke ,,Cvijeće zla” kojom je označen početak simbolističkog pokreta u književnosti. Poetika i pjesnički izraz u zbirci Ide Verone približava je, ako ne i svrstava, u redove francuskih simbolista. Njena poezija takođe iskače iz okvira simbolizma budući da su joj uzori bili romantičari, poput Igoa ili Lamartina. Da se zaključiti da je Ida Verona bila darovita poetesa, da je njena poetika bogata.

U pjesničkoj zbirci ,,Mimosas” očituju se lični tonovi. Takva je i pjesma 8. Septembre 1913, koju je sačinila povodom otvaranje nove crkve u Prčanju. U istome žanru i poetskome maniru sačinjene su i pjesme-prigodnice, ,,namijenjene rumunjskoj kraljici Elizabeti, koja je poznata pod književnim imenom Carmen Sylva, ili pjesma crnogorskome kralju Nikoli, koji je pjesnikinji toplo zahvalio poslavši joj svoju fotografiju”. No, treba istaći da se u njenoj poeziji iščitavaju problemi kojima se iskazuje položaj i uloga žene ,,u tadašnjem društvenom miljeu, uz tezu da žene nijesu niža bića od muškaraca”, a pjesnikinja je nastojala da odgovori i na vječno pitanje: za čim treba i mora da teži djevojka i šta je ideal žene?”

I mada je bila pjesnikinja, Ida Verone se u završnoj fazi stvaralačkog rada oglasila i dramama ,,Katarina Aleksandrijska” i ,,Drama o Djevici”. U rukopisu su ostale tri drame istorijsko-psihološkog karaktera: ,,Abdul Hamid”, ,,Bića ljubavi” i dovršeni rukopis drame o legendarnom junaku stare Dacije kralju Decebalu.

Ida se bavila i slikarstvom. Njegovala je vjerske teme, slikala anđele i freske za župnu crkvu u Prčanju.

Istoričari književnosti Idu Veronu svrstavaju među bokokotorske pjesnikinje, a njeno stvaralaštvo imalo bi veći odjek da je pisala na maternjem jeziku. Ida Verona, atipična umjetnica, umrla je 29. avgusta 1935. godine u svojoj kući u Prčanju.

Jelena Savojska PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, italijanska kraljica, humanitarka i bolničarka.

Jelena Petrović-Njegoš, Elena di Savoia, rođena je na Cetinju 28. decembra 1872. godine, kao šesto dijete, a peta šćer crnogorskog kralja Nikole I Petrovića-Njegoša i kraljice Milene Petrović-Njegoš. Bila je pretposljednja italijanska kraljica.

S cetinjskog dvora u desetoj godini otišla je na školovanje u Petrograd. Školovala se na Institutu Smoljni, koji je bio organizovan za princeze i đevojke iz uglednih evropskih porodica, a nalazio se pod caričinim patronatom. Jelena je imala sklonost ka slikarstvu, pisanju, arhitekturi, a njen nacrt mauzoleja na Orlovom kršu koristili su projektanti prilikom izrade mauzoleja.

Jelenina školska drugarica Elza Bolderov opisala je Jelenin dolazak u Institut:

„Jednog jesenjeg jutra 1882, u naš razred su dovele novopristiglu.” „To mora da je princeza od Crne Gore”, kaže mi drugarica. „Veoma visoka, skladna, ima bujnu kosu tamniju od noći i veoma lijepe oči – oči ranjene srne.”

Udajom za princa Viktora Emanuela, Jelena Petrović-Njegoš postala je princeza Italije, a kasnije kraljica. Njenu ličnost krasile su vrline plemenitosti i dobročinstva. Njen je cilj bio služiti narodu, zbog čega je u Italiji, ali i rodnoj Crnoj Gori uživala veliku popularnost.

Godine 1909. u Narodnoj skupštini Crne Gore dobila je izraze divljenja za velikodušna i humana djela koja je uradila, a 1937. godine od pape Pia XI dobila je zlatnu ružu za svoj humanitarni rad. Zbog zasluga na polju medicine dobila je i zvanično priznanje u vidu počasne diplome medicine i hirurgije Rimskog univerziteta.

Bila je sve što je život tražio u određenim okolnostima. Previjala je ranjenike, hrabrila nevoljnike, spašavala đecu i porađala porodilje. Bila je sve, onoliko koliko joj je snaga dozvoljavala.

Tako su dva događaja u kojima se nesebično dala ostala upamćena kao primjeri solidarnosti i velike požrtvovanosti – zemljotres u Mesini i Veliki rat – Prvi svjetski rat.

Grad Mesinu, sicilijansku i kalabrijsku obalu je 28. decembra 1908. godine zadesio stravičan, razorni zemljotres, u kojem je poginulo oko osamdeset hiljada ljudi, od toga samo u Mesini šezdeset hiljada. Saznavši za katastrofu kralj i kraljica su, rizikujući svoje živote, u Mesini proveli više od dvadeset dana, na trusnom području dok je tlo podrhtavalo, doživjevši šezdesetak potresa sličnog inteziteta.

Na brodu, kraljica Jelena je obukla grubi bolnički radni ogrtač i pomagala hirurgu i grupi vojnih i civilnih ljekara, ne želeći da pored nje budu dvorske dame. Bila je vješta u pomaganju ranjenicima, pa je svojim rukama ublažila patnje mnogim nesrećnicima. Zajedno sa ženama iz običnog naroda, koje su izbjegle nesreću, šila je odjeću za žene i đecu koji je nijesu imali. Njena plemenitost bila je jednaka njenoj hrabrosti.

Jelena Petrović-Njegoš (Elena di Savoia), umrla je u osamdesetoj godini života i sahranjena je u Monpeljeu 1952. godine.

Širom Evrope, bolnice, ulice, trgovi i fondacije nose njeno ime, a Podgorica je 2021. godine dobila i njen spomenik.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković