KULTURA
MUZIČKA ISTORIJA: JUGOSLOVENSKI FESTIVALI: Crnogorci u Opatiji

Prvo takmičarsko veče upriličeno je u Opatiji, 1958. godine, a legendarnu pobjedničku kompoziciju Mala djevojčica otpjevali su u alternaciji (tada je svaka pjesma izvođena sa dva učesnika i dva aranžmana, da gledaoci i žiri ne bi bili vođeni izvođačem, već isključivo kvalitetom kompozicije) duet Zdenka Vučković i Ivo Robić, odnosno Beti Jurković i Dušan Jakšić (prva nagrada slušalaca Radio Zagreba i Radio Ljubljane i druga Radio Beograda), te Dušan Jakšić / Anica Zubović s pjesmom More, more (druga nagrada Radio Zagreba i prva Radio Beograda) i Toni Kljaković sa Sretna luka (prva nagrada publike).
Među pobjednicima do 1972, kada je napravljena pauza u održavanju, bili su i Vice Vukov / Dušan Jakšić (1959, Mirno teku rijeke), Đorđe Marjanović (1960, Pesma raznosača mleka) i Đorđe Marjanović / Marko Novosel (1960, Prodavač novina), zatim Dušan Jakšić / Marko Novosel (1961. Julijana), Lola Novaković / Vice Vukov (1961, Jednom u gradu ko zna kom), Anica Zubović / Dušan Jakšić (1961, Tišina bez suza), zatim Nina Spirova / Zoran Georgiev (1962, Eden baknež), Dušan Jakšić / Vice Vukov (1963, Otišla si sa lastama) i Drago Diklić / Senka Veletanlić (1963, Oprosti, volim te), Lado Leskovar / Đorđe Marjanović (1964, Potraži me u predgrađu), Zafir Hadžimanov / Dragan Stojnić (1965, Zašto dolaziš samo s kišom), Gabi Novak (1966, Adrese moje mladosti) i Arsen Dedić / Dragan Stojnić (1966, Ni ti ni ja), Elda Viler (1967, Na deževen dan), Tereza Kesovija / Kvartet 4M (1968, Tvoj glas), kao i Ana Štefok (1970, Želim malo nježnosti i ljubavi).
Od 1973. do 1976. u okviru Opatijskog festivala birao se i jugoslovenski predstavnik za nastup na Pjesmi Evrovizije, što mu je dodatno davalo na značaju. Za Festival 1973, Beograd, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo i Skoplje imali su pravo da odaberu po četiri kompozicije koje će ući u konkurenciju da ih odabere specijalni komitet festivala, dok su Titograd, Priština i Novi Sad mogle poslati po tri pjesme. RTV Titograd, međutim, nije poslao niti jednu od moguće tri kompozicije, objašnjavajući da nemaju ,,adekvatno razvijenu muzičku produkciju”.
Prvi crnogorski predstavnici na Opatiji nisu živjeli u Crnoj Gori, već mahom u Njemačkoj, dolazeći na tezge u matičnu veliku državu. U oktobru 1969. godine bend Montenegro V Đoka Kraljevića nastupa na XII Festivalu zabavnih melodija u Opatiji, sa kompozicijom Aleksandra Koraća Svađamo se. Pjesma je publikovana i na nekoliko ploča.
U Kristalnoj dvorani se prvi put izvela pjesma crnogorskog autora 1974. godine – Entuzijasti su pjevali Momu primorkinju kompozitora Branka Zenovića (autor teksta Nikola Ilin). Nije ušla u 12 odabranih pjesama koje su izvedene u finalu, ali je i ovo bilo dovoljno za prvu crnogorsku pop/rock singlicu.
Na Festivalu 1975. prvi put učestvuje RTV Titograd sa dvije kompozicije, koje je žiri ove medijske kuće izabrao od jedanaest prijavljenih . Prva je bila Dječak kao da vijek ima Nikole Ilina, za koju je muziku napisao Milo Asić, a izveo je Milovan Popović (kasnije se u osamdesetim prozvao Danijel), učenik Srednje muzičke škole iz Titograda. Za drugu kompoziciju – Sreća – muziku je napisao Tomislav Bašić na tekst pjesnikinje Desanke Maksimović. Izvela je Verica Đurković, tada takođe učenik Muzičke škole. Nisu ušli u finale.
Na Opatiji 1976. Entuzijasti su pjevali pjesmu Kotorskim ulicama Tončija Petrovića, za koju je tekst pisala njegova majka, dok su Revisi pjevali Brđanku njihovog člana Dragana Džileta Kalezića načinjenu na tekst pjesnika Jevrema Brkovića. Uz TV prenos kojeg su u koloru preuzimale Čehoslovačka, Poljska, Bugarska, SSSR, Jordan, Holandija i Finska, a u crno-bijeloj tehnici Rumunija i Portugal, Revisi su dijelili šesto mjesto i proglašeni u hrvatskim medijima za otkrovenje Festivala ,,koga je neiskustvo pjevača onemogućilo da pobijedi”. Entuzijasti su završili kao jedanaesti, od 21-og učesnika finala.
Festival nije održan 1977. godine, a u cilju njegovog pospješenja, naredne godine centralno događanje je prošireno sa večerima posvećenim različitim žanrovima. Na Večerima šansone Miladin Šobić pobjeđuje izvodeći pjesmu Žana, u večeri Zabavnih melodija Verica Đurković pjeva Moj prvi tango Slobodana Bučevca na tekst Bratislava Bata Kokolja i aranžman Vojkana Borisavljevića (nakon Opatije za Big band je aranžman raspisao Jože Privšek), a u Rock večeri grupa Vaga numeru Srednji vijek, publikovanu i na festivalskom LP. U vantakmičarskom dijelu nastupili su Revisi svirajući Čaroliju.
Predstavnici TV Titograd na Opatiji 1979. bili su nikšički Montenergini sa pjesmom Nijema plaža. Muziku je komponovao Ljubo Stanišić, na tekst Veska Petrušića. Aranžman su pravili svi članovi grupe, u saradnji sa nikšićkim pjevačem Miladinom Šobićem i Ljiljom Milić. Aranžman za simfonijski orkestar radio je poznati ljubljanski kompozitor Mojmir Sepe. U večeri rock muzike ponovo je nastupila titogradska Vaga sa kompozicijom Sunčev sjaj. Sajtovi koji se bave ovom problematikom navode da su za TV Titograd te godine nastupali i Dubrovčanka Dubravka Jusić sa Dosta je da se pogledamo i beogradska grupa Generacija V sa Svemu dođe kraj, ali kako nema zvaničnih publikacije, ove informacije nisu potvrđene.
Od 1973. do 1980. na Opatiji su pobjeđivali: Zdravko Čolić (1973, Gori Vatra), Korni grupa (1974, Generacija 42 preimenovana u Moja generacija), Pepel in kri (1975, Dan ljubezni), Bisera Veletanlić (1976, Baj Baj Baj), 1977. nije održan, Oliver Dragojević (1978, Zbogom ostaj ljubavi), Novi fosili (1979, Sklopi oči; 1980, Najdraže moje).
Šobić se 1980. vraća na Opatijski festival, izvodeći u Večeri slobodnih formi pjesmu Nije znala da sam pjesnik (Ašik Ajša), u festivalskoj večeri zbavnih melodija nastupa Mijo Babalj sa Isti čovjek, a na Rock večeri Makadam sa K'o prijatelj njene kuće i Opusti se malo.
U konkurenciji ,,lake i orkestarske muzike” TV Titograd je 1981. predstavljala kompozicija Za našu ljubav MIlana Ukića, na svečanom koncertu Ustanku za rođendan Mijo Babalj je pjevao pjesmu Moja zemlja na Tita liči na tekst Dragana Radulovića, a u 30-minutnom bloku rok i zabavne muzike Makadam je izveo dvije pjesme: Dama i Boja i ja (proglašeni za najbolju grupu rock večeri). U festivalskom dijelu takmičio se Nikšićanin Časlav Damjanović sa pjesmom Tužnim akordima kiše.
U godini kada je Makadam zablistao na Jugoviziji u Ljubljani, nastupili su i na Opatijskom festivalu, u tzv. Večeri malih sastava, izvodeći u maloj sali hotela Imperijal instrumentalnu muziku baziranu na crnogorskim etno motivima, u društvu grupa Indexi, Laboratorija zvuka, Sončna pot, Izlez, Kim, Ansambl klavijatura Igora Savina, te prištevskog benda Kosselekcija, kojeg je vodio Mikan Zlatković. U festivalskom dijelu pjevao je te 1982. prvi put Bojan Bajramović.
Makadam i Bojan Bajramović se pojavljuju i na Opatiji 1983, prvi u revijalnom, drugi u takmičarskom dijelu festivala koji je podijeljen u čak četiri večeri, sa nekoliko sadržaja: Veče klavijaturista, Popodne sa kantautorima, Veče lake orkestarske muzike, Ponoćni koncerti, Popodnevni koncert, Veče diskografskih produkcija, Džez u Opatiji i Muzički spektar 83. U takmičarskom dijlu pojavljuje se i Gojko Perić (Goja), prvi pjevač Rollyja, sa numerom Ona.
I 1984, treću godinu zaredom, na festivalu, u takmičarskom dijelu, pjeva Bojan Bajramović, i to pjesmu tandema Mirsad Serhatlić / Srđan Marjanović Jednom ko nijednom na Finalnom koncertu zabavne muzike. Održavano je i Veče klavijatura, Veče diksografskih produkcija i Revija mladih, na kojoj je crnogorski predstavnik bio nikšićki kantautor Marinko Pavićević sa pjesmom Udarnik.
U prvoj polovini 1985. godine nikšićka Osma sila mijenja ime u Leonardo, i na zahtjev TV Crne Gore nastupa na Opatijskom festivalu. Van konkurencije, održali su polusatni nastup izvodeći pjesme Odlazim, Opija me haljina, Da te pitam, Ružan san, te instrumental Zelena polja…
Na posljednjoj održanoj Opatiji, 1986, ponovo svira Makadam, izvodeći pjesmu Jutro.
Nakon 1980. bilježi se smanjeno interesovanje publike, javnosti i izvođača u Jugoslaviji za Opatijski festival, da bi nakon 1986. bio ugašen.
Željko MILOVIĆ
Komentari
KULTURA
Građenje uz divlje kruške i pitome ljude

O knjizi Andrije Markuša arhitekte, arhitektonsklog kritičara, neumornog borca protiv naših ,,vjetrenjača”, autora svjesnog da su arhitektura i prostor svuda oko nas i da se nijedna radnja niti istorijski događaj ne mogu desiti izvan njih
Andrija Markuš, autor knjige Građenje uz divlje kruške i pitome ljude, koja je pred nama, ostvareni je arhitekta, arhitektonski kritičar i pisac koji, već duže vrijeme unosi dinamiku u profesinalni i ukupni intelektualni prostor naše države i regiona. Ne samo knjigama već i argumentovanim medijskim istupima na teme vezane za arhitektonsku scenu. Sve što piše i radi čini to na nekonvencionalan način. Izgradio je sopstveni stil pa je njegov opus teško svrstati u neki žanr ali se zadovoljstvo nakon pročitanog ne može osporiti. Svjestan je da su arhitektura i prostor svuda oko nas i nijedna radnja niti istorijski događaj se ne mogu desiti izvan njih. Taj uticaj je i povratan pa nam arhitektonska djela i gradovi prenose jasne poruke koje kolega Markuš uočava i na bujan način definiše kroz svoja djela pa i u djelu o kojem je ovdje riječ.
Radi stvaranja šire slike, kolega Andrija njeguje holistički pristup prema svim obrađivanim temama. Nudi sadržaj protkan humorom, satirom, karikaturom ili aforizmom čime vješto stvara izvanredne prečice do istine koju želi da saopšti. To radi, mislim, znajući da se uz osmijeh gorčina lakše prihvati. Ove činjenice ukazuju na intelektualca širokog spektra percipiranja stvarnosti a posebno odlikuje na suptilnim percipiranjem prostora i vremena u kome se produkuje arhitektura kao vrhunac materijalnog stvaralaštva čovjeka.
Nego, u zabludi je onaj ko bi ustvrdio kroz čitanje većine njegovih knjiga i eseja, da uvaženi kolega Markuš ,,puca sačmaricom” istovremeno na razne teme. Nakon promišljenog sagledavanja pročitanog ostaje utisak da je svako ispaljeno zrno sačme pogodilo po jednu metu čijim se slaganjem, kao Lego kockicama, formira kompleksna cjelina koju nam želi saopštiti. Kolega Markuš odstupa od svog stila samo onda kada želi da napravi faktografski potpune i kritički precizne opservacije, kao što je to uradio sa antologijskom knjigom 50 NEIMARA CRNE GORE. Bez nje se ne može napisati nijedan osvrt na arhitekturu XX vijeka u našoj zemlji. Neumoran je borac pri odbrani priznatih djela svojih kolega, uvijek na prvoj liniji fronta koji traje već decenijama. Ne ustručava se da vinovnicima nepočinstava direktno saspe istinu u oči li uši a da im uvijek sačuva dostojanstvo. Takav je kada se obraća pojedincu, bilo ,,oči u oči” ili kada piše. Bitke koje vodi, svjestan je on toga, često su bezuspješne zbog svih okolnosti ali on u nove ulazi uvijek svjež i pun optimizma. Takav utisak je nezaobilazan i kada se naiđe na kolaž tema u knjizi Građenje uz divlje kruške i pitome ljude. Kao arhitekta, usuđujem se javno da promišljam samo o temama koje se tiču arhitekture u ovoj knjizi. U početku, možda, zbunjujući naslov polako se profiliše u jasnu predstavu koja na kraju navodi da se zapitamo: da li je epitete, vezane za kruške i ljude, trebalo međusobno zamijeniti kada je u pitanju današnji duh graditelja koji ne samo da rijetko stvara nove arhitektonske vrijednosti već devastira i postojeće. Autor nas, kroz svoje opise osvježava i lijepim temama pa počinje sa Olgivanom, unukom Marka Miljanova, i suprugom poznatog svjetskog arhitekte Frenk Lojd Rajta. Ne samo ovom knjigom, kao niko do sada od kolega i koleginica, odužio se borbom za očuvanje arhitektonska djela, arhitektima: Iliji Šćepanoviću, Milanu Popoviću, Pavlu Popoviću, Svetlani-Kani Radević, Miodragu Bevenji, Vasiliju-Tupi Vukotiću, Mišku Dmitroviću, Đorđiju Minjeviću, Bogdanu Nestoroviću, Aleksandru Đokiću, Mileti Bojoviću i drugim.
Sa istim žarom kolega Markuš, u ovoj knjizi, prikazuje svoj inovativni projekat crkve Pokajnice u Beogradu i poetski oslikava Staru džamiju u Plavu gdje vještim okom primjećuje sve ljepote drvene arhitekture tog podneblja. Pravi esej priredio je i kada su u pitanju Tre sorele u Prčanju, originalne građevine u mediteranskom stilu.
Svježinu duha Markuš pokazuje i kada mučnu temu svoje ,,borbe sa vjetrenjačama” garnira sa izvanrednom opservacijom Gugenhajm muzeja u Bilbau, arhitekte Franka Gerija, čime pokazuje otpornost na vrijeme i permanentnu otvorenost za savremene arhitektonske događaje.
Tu je i vješto upakovano pitanje: gdje je svijet a gdje smo mi kada je arhitektura u pitanju? I ne samo arhitektura.
Prof.dr Rifat ALIHODŽIĆ
Komentari
KULTURA
Knjiga Tomasa Braja u izdanju Fondacije Fridrih Nauman: Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi – primjeri Hrvatske, Srbije i drugih

Medijska slika Zapadnog Balkana – njemački pogled
Dugogodišnji njemački dopisnik sa prostora bivše Jugoslavije i predavač na nekoliko njemačkih univerziteta Tomas Braj je objavio udžbenik o kvalitetu novinarstva u jugoistočnoj Evropi sa korisnim praktičnim vježbama i savjetima kako da se poboljša kvalitet izvještavanja na Balkanu.
Današnje novinarstvo karakteriše ozbiljan pad štampanih izdanja i tzv. prelazak ili potenciranje „online izdanja“. Kao i u Evropi, na Balkanu se tiraž za manje od decenije prepolovio, naročito u Hrvatskoj i Srbiji, dok je istovremeno došlo do velike koncentracije tržišta u kome mali broj vlasnika povećava udio i uticaj na medijskim tržištima. Prema istraživanju IPSOS-a četiri najveća vlasnika medija u Srbiji su 2017. god. pokrivala 70 odsto čitateljstva. Državne Večernje novosti (koje su 2019. dobile novog vlasnika bliskog vlasti) i Politika su pokrivali 21 odsto čitalaštva dok je isto toliki procenat pokrivalo njemačko-švajscarsko preduzeće Axel Springer Media sa dnevnim Blicom i nedjeljnim NIN-om. Agresivno režimski i žuti Informer je držao primarnu pažnju skoro 20 odsto auditorijuma dok je grupa sa takođe prorežimskim Kurirom i žutim Alo i Srpskim telegrafom na četvrtom mjestu. Međutim, i pored velike prevlasti medija pod kontrolom i uticajem beogradskih vlasti, po istraživanju iz 2019, samo 15 odsto građana Srbije smatra dnevne novine pouzdanim izvorom informacija. Nekadašnji dugogodišnji direktor Večernjih novosti i poznati beogradski publicista Manojlo Vukotić je u jednom intervjuu objasnio da je pad tiraža i povjerenja u novine povezan sa puno nekompetentnih urednika i neostvarenih novinara koje je na čelo medija dovela vlast ili vladajuće stranke čime se proizvodi „sluganstvo i nekreativnost“. Stoga sve takve dnevne novine posežu za istim sagovornicima i izvorima čime same gube svoj identitet. Vukotić navodi primjer tri prorežimske dnevne novine koje su istog dana objavile iste naslove jer su glavni urednici i izdavači mislili da će se to svidjeti vlasti. Drugi primjer je kada tri dnevna lista istog dana objave intervju sa istim ministrom. Stanje u srbijanskim medijima dodatno objašnjava direktor nedeljnika Vreme Stevan Ristić koji upozorava da bi tiraž dodatno opao ako bi dnevni tisak „samo tri dana zaredom imao normalne naslove“. Naime, novine moraju isticati senzacionalne i često izmišljene i neuvjerljive vijesti „jer ljudi očekuju tu dozu slatke doze i adrenalina svakog dana“. Ristić se žali da „u Srbiji 30 odsto ljudi samo pogleda fotografiju i naslov dok tekst uopšte ne pročitaju“ i da se „ponašaju kao navijači koji ne prate novosti da bi se informisali već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“. Stoga se i dešava da je u dnevnim novinama sa najvećim tiražom dokazano 350 laži na naslovnicama. Situacija sa televizijom je slična. Sveprisutni i svemoćni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je stalni gost na svim kanalima. Samo 2020. godine Vučić je nastupio 45 puta u posebnim emisijama televizija koje imaju nacionalnu frekvenciju. Takođe, statistički gledano, srpski predsjednik se pojavljuje na televiziji više nego svi njegovi ministri zajedno. Prostor koji opozicija dobija na javnim emiterima su mrvice u odnosu na vlast, dok su državni novinari i urednici nosioci patriotizma i domoljublja. Bivša glavna urednica Politike (inače najstarije dnevne novine na Balkanu) Ljiljana Smajlović je sama opisala kako vidi medijsku scenu. „Srbiji su potrebne snažne nacionalne novine koje štite nacionalne i državne interese“ i u kojima „ima prostora za ultramodernu odbranu srpstva“. Mediji i novinari koji se ne slažu sa državnim narativom su „strani agenti“, „neprijatelji Srbije i lažljivci“ itd.
Tomas Braj dalje navodi primjere koji pokazuju da slike medijskog poltronstva nisu samo vezane za Srbiju. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković su se zadnjih godina profilirali u negativnom odnosu prema njima kritičnim medijima. Na pitanje novinara javnog servisa HRT koje nije tepalo i godilo proruskom predsjedniku, Milanović je odgovorio da je HRT-ov „politički program sramota i na nivou Sovjetskog Saveza“, da „većina građana misli tako“ te se upitao, nakon konstatacije da je HRT „korumpirana televizija“, ko određuje urednike i dopušta im „da nekažnjeno lažu i varaju ljude“. Premijer Plenković takođe izbjegava kritična pitanja i umjesto odgovora voli javno poručivati novinarima kakvi naslovi trebaju da idu „radi zdravlja hrvatskog društva“. Kao i u susjednoj Srbiji, za sve probleme u Hrvatskoj su krivi novinari. Televizija N1 je posebno bila na tapetu jer je njen novinar sa pitanjem, kako Plenković kaže, „dopustio sitni bezobrazluk ali više neće“. Poslanik Evropskog parlamenta iz hrvatske opozicije Fred Matić se javno požalio da su novinari i mediji u Hrvatskoj „izloženi nevjerovatnom pristisku moćnika“. Braj navodi da je situacija isto slična u susjednoj Bosni i Hercegoviniu u oblastima sa hrvatskom većinom gdje se u informativnom programu potenciraju slične stvari sa kojima se možemo susresti u geografski i kulturološki sličnoj DPS-ovskoj Crnoj Gori. Naime, u režimskim medijima primat imaju crna hronika, zabava, promocija lokalnih despota i sport. Hrvatski narodni sabor BiH, kao krovna organizacija svih stranaka sa hrvatskim predznakom, ima primat u medijima jer se bori „protiv potiskivanja Hrvata iz političkog života BiH“. Osim navedenog mediji vole naglašavati zločine i nepravde koji su u zadnjem ratu počinjeni protiv Hrvata uz obaveznu glorifikaciju šefa bosanskog HDZ-a i bivšeg člana predsjedništva Dragana Čovića. Tako je među udarnim vijestima 1. septembra 2021. osvanulo da je Čović proslavio 65. rođendan dok je na Facebook stranici hrvatske RTV Herceg-Bosna osvanula fotografija HDZ-ovog vođe Čovića na planinskom vrhu uz komentar uredništva – „ponosni smo što naš predsjednik voli prirodu i društvo“. Tik uz njegovu objavljena je i fotografija mišićavog ruskog diktatora Vladimira Putina koji go do pasa jaše konja i još jedna fotografija Josipa Broza Tita iz lova.
Braj na kraju sumira visok nivo političke nepismenosti i medijske komptetencije među mladim Hrvatima i Srbima gdje veliki broj ispitanika na anketama ne zna osnovne pojmove politike ili odgovore na osnovno pitanje – šta je to Ustav. Kod znatnog dijela balkanske omladine preovladava interesovanje za rijaliti emisijama, novostima iz svijeta poznatih, pogotovo iz domena turbo folk muzike i drugim temama žute štampe.
Mnogi u Evropskoj uniji smatraju novinarstvo kao „četvrti stub“ društva uz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, koji ima važnu ulogu u podjeli vlasti kao demokratskog načela. Njemački umjetnik Rajnhard Vicorek je medije prikazao kao jednu od četiri noge na stolici, koja, ako se presiječe, može dovesti do gubljenja ravnoteže dobro funkcionirajuće demokratije. Stoga mediji imaju odlučujuću ulogu u održavanju vitalnosti tog načela. Bivši njemački političar i poslanik Bundestaga Adolf Arndt je zapisao 50-ih godina da u „velikim industrijskim društvima nema demokratije bez medija jer bez njih nedostaje širina i intenzitet komunikacije kojom se uspostavlja demokratija“. Sadašnji savezni predsjednik Njemačke Frank-Valter Štajnmajer je u jednom govoru istakao da su za „demokratiju potrebni informirani građani i građanke, zato što svijet postaje sve složeniji a procesi u njemu zahtijevaju klasifikaciju“.
Cilj Brajovog diskursa je da obični građani shvate mehanizme medijske scene i iz toga izvedu zaključke za svoje procjene. Tim prije, smatra Tomas Braj, što danas političari i zabavljači ne trebaju „klasične medije i konferencije za novinare kako bi doprli do svoje publike“, već to čine direktno putem društvenih mreža. Međutim, „mediji i novinari ipak nisu izgubili ulogu tumača složenih sadržaja“ i da je to na čemu trebaju raditi balkanski mediji.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
KULTURA
KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ U 2022.: Individualni iskoraci i partijskim kadrovima okovana kultura

Crnogorski umjetnici govore po čemu dobrom i lošem će se u kulturi pamtiti ova godina
TANJA MARKUŠ, UMJETNICA
Entuzijazam nezavisne scene
Imajući u vidu uslove u kojima kultura nastaje u Crnoj Gori, treba da se radujemo kad talentovani ljudi uopšte uspiju da predstave svoj rad javnosti. To posebno važi za nezavisnu scenu koja opstaje jedino zbog entuzijazma svojih aktera. U nju spadaju i Rokumentarni dani, na kojima smo ove godine gledali filmove o muzici kao faktoru društvenih promjena i slušali zanimljive diskusije na temu antiratnog aktivizma, umjetnosti i feminizma.
I pored upitnih skulpturalnih formacija koje su osvitale u javnom prostoru, zlatnu malinu definitivno osvaja igra prestola koja se rasplamsala između Centra savremene umjetnosti i Ministarstva kulture.
BORISLAV VUKIĆEVIĆ, ARHITEKTA
Vojnici pjevaju bluz
Iza izložbe Vojnici pjevaju (flomaster) bluz (Ljiljana Karadžić, Crnogorska galerija umjetnosti Miodrag Dado Đurić, Cetinje, 10. novembar – 31. decembar 2022), stajala je čista i jasna namjera kustoskinje da dostojno predstavi opus umjetnika Novice Kovača (Nikšić, 1980 – Kotor, 2021) – uz dosta znalački kalibriranog sentimenta. Crteži pod zajedničkim (pod)naslovom Ljubav, kao zasebna cjelina u okviru postavke, prizori su iz svakodnevnog života umjetnikove porodice – a ujedno su i krajnje nepretenciozno, ali i neposredno i vrlo sugestivno ukazivanje na činjenicu da je ljubav – ovoga puta u svjetlu apsolutne privrženosti porodici – zapravo jedini realni imperativ u ovim anksioznim vremenima.
S druge strane imamo činjenicu da se u potonje vrijeme ne ulažu adekvatni napori da se crnogorska kulturna scena – uz pretpostavku da (ipak) postoji – aktivno odredi i prema sebi i prema ključnim značajkama vremena sadašnjeg – koliko god to bilo bolno i mučno.
NATALIJA VUJOŠEVIĆ, UMJETNICA
Privatizacija kulture
Promašaj u kulturi je definitivna spoznaja da se višedecenijski princip privatizacije kulture, te tretmana iste kao terena za realizaciju ličnih interesa nasuprot opšetem dobru i javnom interesu nesmetano nastavlja i sa novom garniturom. Ono što je promašaj u promašaju godine je i spoznaja da je ovo višedecenijsko Oro koje pleše kompletna crnogorska „kultura” rezultiralo efektom „spržene zemlje”, te da se davimo u provincijalnom mulju koji multiplicira proizvoljnosti i samodovoljnosti, koji u potpunosti onemogućava ozbiljno bavljenje kulturom, i više nije u kapacitetu da ozbiljan rad prepozna.
Događaj godine i dalje su pojedinci koji svojim radom i djelovanjem dokazuju da postoji i drugačija kultura, ona za koju nije moguće „uhvatiti vezu”, i koja govori jezik kulture razumljiv i van prostora ovog vakuuma, jedina stvarna i opipljiva, i jedina koja će zaista opstati.
MLADEN IVANOVIĆ, REDITELJ
Podobnici bez vizije
Od događaja koje bih pohvalio izdvajam UNDERHILL, međunarodni festival dokumentarnog filma u Podgorici, jer je, kao i uvijek, uvrstio aktuelne i važne naslove, nagrađivanih. Prisutni su bili brojni gosti iz regiona. Takođe, zbog programa U fokusu, sa odličnim panel razgovorima, novim programom kratkog dokumentarnog filma, zbog edukativnih radionica… Kao i ideju nadnacionalne prezentacije kojom smo se predstavili na 59. Bijenalu u Veneciji u koju su uključena i djela kolekcije nesvrstanih i sve umjetnike, sa akcentom na djela Darka Vučkovića, kasnijeg dobitnika Grand prix 44. Crnogorskog likovnog salona 13. novembar za rad Meke forme.
Za kritiku bih rekao da je jako važno naglasiti da su „političke elite“ nastavile dobro poznatu utabanu praksu postavljanja partijskih podobnika koji su bez vizije, a skupa sa njima, nastavili da se ophode prema kulturi kao da je osvajački poduhvat, usko vezan za kratkročne ciljeve dal’ partija ili njihovnih izabranika, svejedno je. Time, oni trajno urušavaju i ono malo što je ostalo, i urušavaju sve što je u začetku. A da imaju svijesti o tome da je kultura doslovno SVE što ih okružuje i što je u njima, da znaju da uz najmanja ulaganja mogu da postignu najviše, da ima ko da ih edukuje, vrlo lako bi razumjeli da strategijskim, vizionarskim i transparentim ulaganjem u kulturu mogu još i da nadiđu sve podjele koje razaraju ovo društvo u temelju, a kamoli što drugo…
SVETLANA DUKIĆ, KONZERVATORKA
Odbrana Centra savremene umjetnosti
Kad željno iščekuješ smjenu Vesne Bratić i dobiješ Mašu Vlaović na mjestu ministrice kulture, to izgleda ovako. E, sad ću uz pomoć saradnika i premijera da transformišem Centar savremene umjetnosti CG u Muzej savremene umjetnosti. Kako? Lako, dekretom! Ona srećna, premijer Abazović oduševljen. Međutim, to ne ide baš tako. Proces je veoma dug i komplikovan, iziskuje ogroman trud, znanje i materijalna sredstva. Iza ove zamisli samo mogu stajati neznanje koje vrišti i želi da sprži sve pred sobom, ili jaka želja za rukovodećim mjestom, cijena je nebitna! Crnoj Gori nedostaju konzervatori, istoričari umjetnosti, arheolozi, etnolozi… i to nikoga ne brine?!
Najbolji događaj koji se desio ove godine u Crnoj Gori je taj što je struka odreagovala na sramni pokušaj uništavanja Centra savremene umjetnosti od strane ministrice sa saradnicima. Većina struke, zajedno sa civilnim sektorom se pobunila. U CCUCG se krenulo sa organizacijom panela, gdje struka svojim znanjem drži čas neznanju, prostakluku, bahatosti i promašenim političkim postavljenima.
MIRO ŠUKOVIĆ, SLIKAR
Transfer ljubavi
Izložba rano preminulog crtača Novice Kovača Vojnici pjevaju u Narodnom muzeju događaj je po kom ću pamtiti ovu godinu. Sjajan crtač, a osim njegovih upečatljivih vojnika, posebno dirljivi su crteži djece i supruge, poetske crtice njegove svakodnevnice, nazvani baš kako treba – Ljubav. Zato Novičin transfer ljubavi izdvajam kao ono najupečatljivije na ovogodišnjoj crnogorskoj kulturnoj sceni.
Skupštinski restoran, s druge strane, u kom za siću jedu oni koji kreiraju politike, pa i politike kulture, ubjedljivo je najveći kulturni promašaj. Ta „kultura“ nejednakosti, bahatosti i neosjetljivosti koja se ukorijenila.
SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA U OBLASTIMA URBANIZMA I ARHITEKTURE
Spomeničko nasilje i kič
Među najvažnijim kulturnim događajima zasigurno je bila predstava Pjer Paolo Pazolini režira strašni sud reditelja Zlatka Pakovića, čiju je generalnu probu u Dramskom studiju Prazan prostor šira publika mogla da vidi 21. oktobra ove godine, putem direktnog internet prenosa ovog doslovno underground izvođenja. Način na koji je uprava Glavnog grada pokušala da zabrani rad na ovoj predstavi i način na koji je predstava ipak izvedena govore mnogo o političkom trenutku u kom se nalazimo i o moći umjetničkog stvaralaštva i saradnje.
S druge strane, kao loše ali važno, izdvajam kontinuiranu nemogućnost razgovora o tome kako koristimo i uređujemo javne gradske prostore. U ovom slučaju, konkretno, mislim na skulpture i spomenike koji u našim gradovima niču, čini se, preko noći, bez ikakve umjetničke i kulturne vrijednosti koja bi ih preporučila za tako prominentno mjesto – ali i bez jasne procedure, bez javne debate iz koje bi proizišao dogovor o tome koja značenja upisujemo u javni prostor, zbog čega, i na koji način. A bez toga, dobijamo nasilje i kič.
SEAD ŠABOTIĆ, REDITELJ
Opasnost od zloupotrebe
Uvijek je nezahvalno govoriti šta je to što je obilježilo godinu koja je iza nas, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je to uvijek subjektivan pogled. Za mene, posebno drag momenat predstavlja to što su se moj prijatelj Goran Radojičić i drugar Krsto Giljen predstavili crnogorskoj publici zbirkama poezije nagrađenim na konkursima Nikšićkih književnih susreta odnosno Ratkovićevim večerima poezije. S druge strane za mene lično 2022. godinu obilježio je i Filmski festival u Herceg Novom, posebno dolazak Želimira Žilnika kome je dodijeljena Nagrada za životno djelo. Nedavno je u Nikšiću gostovao i Goran Petrović predstavljajući dva nova romana: Papir i Ikonostas, što je bila prava poslastica za nas koji volimo književnost.
Crnogorskoj kulturi na duže staze prijeti opasnost da bude zloupotrijebljena, opljačkana, pogrešno interpretirana, pripojena nekome ili nečemu i sl. Na nama koji stvaramo kulturu je da to i ne dozvolimo. Uslovno rečeno ono što je negativno, u smislu da je osiromašilo crnogorsku kulturu, sledstveno predstavlja odlazak Ljubomira Ljuba Đurkovića.
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Lijepi incidenti
Na razvalinama komesarske kulture koja je bila vrhunac DPS mišljenja u ovoj oblasti, svjedočimo novim i novim formama diletantizma i pogubljenosti… Raspomamljeni aktivisti kojima su svi drugi krivi za sopstvene budalaštine.
Da stvari budu još gore, nastavlja se velika i opasna klerikalizacija kulture. U svakom slučaju, prostor autentičnog iskaza marginalizovan je i bez suštinske podrške institucija.
Ali, uprkos svemu tome, uvijek iznova dešavaju se oni lijepi „incidenti”, koji čine da jednu godinu pamtite… Upravo sam pročitao tek objavljeni, izuzetni roman Planinski orao Aleksandra Bečanovića. Knjiga nevjerovatno ozbiljna, istovremeno i beskrajno šarmantna. Čeka vas mladi Hičkok, kakvog ne poznajete…
Pamtiću ovu godinu i po knjizi Miraša Martinovića Doba velikih poema. Dobar dio ove sjajne poezije poznat je čitaocima subotnjeg Arta. Istinski pjesnik u svom najboljem izdanju.
Vrlo je zanimljiva i knjiga poezije Milene Perović, a dokumentarno autobiografska knjiga profesora Miodraga Perovića o nastanku Monitora i Vijesti je kapitalno važna i potrebna knjiga.
Nastup na Bijenalu u Veneciji kreirao je jedan drugačiji pogled na Crnu Goru, i zato je dragocjen.
Leksikon likovnih umjetnika CANU je takođe podvig za pamćenje.
Za jednu godinu koja je donijela uglavnom diletantsku i neprincipijelnu politiku, kultura se i nije pokazala tako lošom…
Pripremio: P. NIKOLIĆ
Komentari
-
HORIZONTI4 sedmice
VIJEK OD STRADANJA PORODICE ZVICER U CUCAMA: Sjećanje na srbijanski državni teror
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
FOKUS4 sedmice
HOĆE LI PREŽIVJETI NERADNA NEDJELJA: Imati ili biti
-
INTERVJU4 sedmice
POLITIKA I NASILJE: Nejednaki i kad su žrtve
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
Izdvojeno4 sedmice
PREDIZBORNA TUMBANJA: Na sitno