Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Na breskvama se uči

Objavljeno prije

na

Plakati na ulicama… Pre, za vreme, a i posle izbora. Vidite, ja da sam drvo od kojeg su napravili predizborne plakate, mnogo bih patila što umesto toga nisam nešto časno, na primer – toalet papir. Onaj sa mirisom breskve.

Nije breskva ako nije do lakata. Breskvama koje niz bradu ne cure, a i dalje, da se oduzme titula!

A nije lako danas naći breskvu sa ukusom breskve. Ukrstili dinju i ananas, šljivu i breskvu… Je l’ može neko da ukrsti paradajz, krastavac, crni luk… da se ne mučimo seckajući dok pravimo salatu.

„Ja hooću breskve! Ne gospođo, niste me razumeli. Neću med. Da hoću med sada bih stajala ispred tezge sa medom. Hoću breskvu da nije slatka kao med nego kao breskva. Hoću breskve!”

„Hoćete nektarine?”

Ne! Hoću breskve, razumete, neću veliku, ćelavu šljivu boje breskve, ukusa kajsije, nego breskvu!”

Kad pojedem breskvu bez ukusa i mirisa, poželim da znam gde je drvo sa kog je ubrana da odem i izderem se na njega. Ali ako kupim vinogradske onda ih mirišem dok ne izlistam sve uspomene na detinjstvo. Vinogradske breskve pune crva jedem ko trešnje. Ne otvaram. Naučila. Ako je tačna ona da učimo na sopstvenim greškama, ja ću uskoro postati genije. Zapravo, mrzim kad raspolutim breskvu, izvadim košticu i shvatim da je crv bio brži, jači i bolji od mene. (Vučiću, ti li si?!)

Lepo je moj tata govorio: „Nemoj da joj ljuštiš breskve, nek se navikava, treba da proba sve”. Danas majke kupuju uglavnom nektarine ili ove nedepilirane ljušte. Tu je ključ naše propasti.

Sad mi u pamet dođe Čola kad kaže Ja sam probao sve, a ja ga zamislim pred švedskim stolom kako proba sve od sušija do sremačkih krvavica. I nije mi samo to na pameti već i neka pitanja kao, recimo, kakav bi to dijalog bio da su se sreli čovek koji je izmislio toplu vodu i čovek koji je izmislio rupu na saksiji. Dijagnoza: malo spavam, ne iz straha da ću propustiti nešto spolja, već da će se dogoditi nešto važno unutrašnje sa čim bih se u snu mimoišla.

Danas ću da kuvam sok od bresaka, kao moja baba nekad (ne može bez babe). Svratila ja onomad kod nje, ona kraj šporeta, milion stepeni… Kaže deda: „Lepo što si došla, da vidiš kako ti se baba priprema za pakao”. Sve je ovo priprema za ono što tek dolazi i sasvim je nebitno da li verujete u Raj, Pakao, Deda Mraza ili Pepeljugu. Na kraju, pođite od sebe, ali tiho, na prstima, da ne probudite ono najgore. I još nešto, ne plačite na ulicama više.. Birali ste, gledajte.

P. S. Danas sam fatalna samo po ovih nekoliko kilograma bresaka, ni za šta drugo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Izložba širih slika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomiriš se sa sudbinom, a sudbina uopšte i nema pojma da ste bili u svađi

 

Svaki dan donosi nešto sa sobom. Ponekad loše, ponekad dobro, ali nikada ne dolazi praznih ruku. Čuvam deo sebe, svesti, srca za normalne svakodnevne stvari, priče o sitnicama i to blindiranim zidovima i zvučnom izolacijom. To mi je mnogo važno. Ostalo je “na izvol’te“ ovom čemeru u kojem živimo.

Kad ne znam ka čemu da se usmerim, ostajem odana svojoj nepovezanoj misli, tom trenutnom odrazu naprslog vremena. A sutra? Sutra će pokidani šavovi nestati, bar se jutro tome nada… Zato i ne volim divlji i nemirni, analitički um. Volim reflektivni, intuitivni, staložen. Pomiriš se sa sudbinom, a sudbina uopšte i nema pojma da ste bili u svađi.

U Kapetan Mišinoj ulici, sećam se, bile su najlepše jeseni. Tu, baš na stepeništu kod broja 23, umela sam da sedim i čekam da sve prođe. Verovala sam da su, između Kapetan Mišine i Filološkog fakulteta, nastali najtiši ljubavni stihovi … i tamo, između ona četiri zida, kada sam želela da se sakrijem i od sebe, od knjiške pameti i stilskih figura, i od simetričnih oblika barokne arhitekture… Sad ćutimo na dva različita kraja sveta… Uvek je neko ostajao malo duže, kao da očekuje da se tišina predomisli. Ponekad je umeo da kaže: „Nedostaje mi ona jutarnja kafa sa tobom, ovde niko ne ume da ćuti tako kao ti, onda kada treba“.

Sve smislene ideje za povratak u normalno stanje i vraćanje životne energije na nekadašnji nivo su propale. Sad je red na besmislene. Jer, šta ima da se izgubi? Pusti trendove, glupa nametanja, moranja. Bar si ti sredovečna čitavog života. Napokon su biološke, sustigle emocionalne godine. Prigrli to i budi ono što si. I napokon budi zadovoljna.

Mnogo praznih reči, a jedva da su okrznule dan. I kako da se ne setim još jedne genijalne rečenice moje babe, posle dobrih sat vremena ćutanja i slušanja komšinice koja ogovara… „E, moja Jelo, imaš ti dosta svoje rđe, da ne skupljaš tuđe…“ Od onoga kako niste stigli do te lekcije, kako ste znali, pa zaboravili, kako je to nepotrebno znanje koje vam nikad neće trebati u životu i kako vam je domaći ostao na klaviru ili ga pojeo pas, mnogo više poštovanja zavređuje jedno prosto – NE ZNAM.

I još nešto, jedva čekam da nas zapad kolektivno vrati u kameno doba, pa da opet krotimo konje vrane i na njima pičimo do Bugarske po Laki Strajk bez filtera.

P.S. Jednog dana… Ma, jok. Neće taj osvanuti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sve mora da svane

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mašta je ispunila svoju konačnu svrhu kada ti omogući da se bez ostatka preseliš u ono što si izmislio

 

Toliko sam snažno, maločas, naletela na ćošak od stola, da kome god da sam načinila nešto nažao u životu, smatram da smo sada kvit. I još sam shvatila da umem da odigram ples za prizivanje kiše i da sve zvezde vasione i nisu  tako daleko.Više puta provereno! A samo sam krenula da na miru popijem kafu. Ne ostavljajte kafu predugo, pa se posle čudite kada se ohladi, ne pitajte kako znam. Ovo nema nikakve veze sa kafom.

Nemate pojma koliko su sitnice zeznute. Vezuju, odaju, daju smisao, boju, ton, zamute, odbiju… a tako se olako odbace. Postoji razlika između vući nekoga za rukav i spustiti ruku na nečije rame. Ljudska razlika. I šteta je što to ljudi retko umeju da prepoznaju. Još ređe znaju da praktikuju.

Čistimo orahe svi u kući, cilj je kilogram, došli smo do četiristo grama, ostavili Necu samog na deset minuta i sad smo opet nekako na početku. Što bi rekao Duško Radović: „Krajevi se potroše, počeci uvek traju, početak, eto šta je na kraju“.

Iskustvo te nauči da se ne zalećeš na nedoumice. Sve se to svakako vremenom razjasni. Reči probude nadu, dela ih potvrde. U suprotnom ostanu u folderu obećanja i neispunjenih želja. Sve je u fiokama života, a većina ih je vidljiva na licu i čelu. O tome kako gajim strpljenje, neću reći svaki dan nego, ipak, dan po dan… uvek mi je važan taj sitan međuprostor predaha.

I dalje nosim zimsku jaknu koju sam kupila bogzna kad. Nosim je, sigurno, deceniju i više. I ovde se ne radi o kvalitetu odeće, fizionomiji ili siromaštvu. Ne puštam stvari, ne mogu. Možda zato stagniram i ne shvatam ništa. Možda bi trebalo da je bacim. Možda je problem i što ću noćas da razmišljam o ovoj jakni na čiviluku i o tome kuda sam sve prošla u njoj, ko me je sve video u njoj i ko više nikada neće. I možda je problem što razmišljam o ovakvim stvarima. Mašta je ispunila svoju konačnu svrhu kada ti omogući da se bez ostatka preseliš u ono što si izmislio.

Izvinjavam se što kasnim, zaglavila sam se između vrha jezika i kraja pameti. Odoh malo da ušetam u svoj život, da vidim dešava li se nešto. Da se uključim u zbivanja.

P. S. Pucketanje šporeta je pola zdravlja.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Prvenstvo poraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve prolazi, ali ono što najprije treba da prođe, baš u inat prilegne

 

Sedim na terasi u majici kratkih rukava i vežbam hladnoću. Kad mi je zima, i ja sam njoj! Juče sam vežbala kišu. Jutros sam se probudila nesposobna, kao tek rođena, prvu kafu sam jedva skuvala, a posle je prosula po sebi. Dan obećava. Iz stomaka su mi, poput talasa, odleteli leptirići, ostavivši za sobom rupu veličine večnosti. Sada lete sa lažnom jeseni. Imaju oblik, ukus i pastelne boje pufnastih bombona. Konzumacija rezervisana samo za sladokusce!

Ma koliko da sam okretala nove listove u životu i menjala olovke, rukopis je uvek ostajao isti. I danas mi je drago što je tako. Ovo je stranica na kojoj želim da se zadržim. Pisaću sporo i temeljno… i znaću, jednom kad se vratim, gde je zaista počelo.

Ne znam jesam li vam pričala kako mi, najmlađa ćerka Rada, uporno traži da joj vratim njen duks, koji sam ja sebi kupila pre par godina. Ljudi koji vole da komplikuju kažu nije sve crno-belo, a, u stvari, jeste. Ulazak u sivo je komplikacija, nagađanje, odlaganje, opravdanje i odugovlačenje, pre nego što izabereš crno ili belo.

Tanku opnu koja čini granicu između mog svesnog (donekle normalnog) i nesvesnog (potpuno nenormalnog) realnost pritiska kao ogroman teg i deformiše je. Otpor je iznenađujuće veliki, ali znam da nije beskonačan. Kad god pogrešim, proglasim to generalnom probom. A sve lepote dana ušuškam pod jastuk. Čovek biva razapet stotinu puta dnevno ili štono kažu – u raljama sopstva.

U narodu važi neko mišljenje da ako nešto ne probaš/ne pokušaš, nećeš ni znati ili ćeš se kajati. Mnogo toga nisam pokušala, jer me ne interesuje, a ne moram, niti mogu da znam, sve i da hoću.

Mi smo kao priredba jasnih predstava o tome šta mislimo jedni o drugima, samo sa giljotinom umesto spuštenih zavesa za kraj, glava proturenih na pogrešnu stranu. Nekad sam maštala  o super moćima. Nevidljivost mi je bila dobra. Pretvaranje, promena oblika, takođe. Sada sam nevidljiva i menjam oblik u kompromisne praznine. Grickam semenke i pitam se kako je došlo do toga… Sve prolazi, ali ono što najpre treba da prođe, baš u inat prilegne.

Prvo mi je bilo hladno do kostiju, onda je duvalo ludački, sad pada kiša, još samo zemljotres da grune i večna vatra zaplamti… I još samo da vas podsetim: san je podjednako važan, kao i java. Čak važniji. Jer, snovi su temelji na kojima stvaramo javu. I to uopšte ne znači da moramo da spavamo.

P.S. Vodim svoj život, evo, samo što nismo stigli.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo