Povežite se sa nama

MONITORING

Na gotovs

Objavljeno prije

na

Sa važnih funkcija uskoro bi mogli da pođu dvojica poznatih Mojkovčana, šef ANB i predsjednik Savjeta Centralne banke. Dušku Markoviću narednog mjeseca ističe petogodišnji mandat, dok su šanse Ljubiše Krgovića da „preživi” rasplet oko novog zakona i sukob sa Prvom bankom samo teoretske (vidi boks). Jedini koji će, sasvim izvjesno, iz „mojkovačkog klana” i dalje ostati na bitnoj funkciji je Veselin Vesko Veljović. Direktor Uprave policije karijeru duguje Dušku Markoviću, komšiji iz mojkovačkog sela Podbišće. Marković je 1992. preporučio Veljovića, poručnika Vojske Jugoslavije, da se zaposli u MUP-u i odmah dobije dužnost komandira milicijske stanice u Pljevljima.

PORUČNIK LOVI ŠPIJUNE: No, zimus je došlo do naznaka razmimoilaženja između Veljovića i Markovića, na vrlo iritirajućoj temi – Nebojša Medojević. Uprava policije je 13. februara saopštila da lider PzP-a „neistinama pokušava da diskredituje službe bezbjednosti naše države” a da „prema našim saznanjima (Medojević) sa nekim drugim bezbjednosnim službama ima odličnu saradnju”. ANB je policiju demantovala, jer „nema saznanja da je Medojević saradnik inostranih obavještajnih službi”.

Ne biva u nekoj uređenoj državi da zapovjednik specijalne jedinice – koja u opisu posla dominantno ima „manuelne radove” na razbijanju uličnog nasilja – postane šef policije, kao Veljović 2005. u periodu kada se bivša Služba javne bezbjednosti izmještala iz MUP-a u zasebnu upravu.

Inferiornost u specijalističkim znanjima (poput: upravljanja istragama, obezbjeđivanja dokaza, krim-viktimologije), poručnik Veljović je potvrdio u Orlovom letu, navrat-nanos i na sramotu proglašenom „najvećom anti-terorističkom akcijom u istoriji crnogorske policije” u kojoj su policajci uhapšenike danima premlaćivani, morili glađu i žeđu.

U međuvremenu, budžet Uprave policije, kojim raspolaže Veljović, porastao je sa 50 miliona 2006. do 82,5 milona u prošloj, zatim 64,8 milona eura za ovu godinu, ali su rezultati sa „krupnim ribama”, izostali. Što se dešava sa 2006. na sav glas reklamiranim Veljovićevim akcijama „suzbijanja privrednog kriminala” (službeno se poricalo da ima organizovanog kriminala) – Oportjuniti banka, Inpek, Mljekara, Montenegro banka, Montenegroerlajnz?

BURA U ČAŠI: Dio odgovora o učinku policije se nalazi u Izvještaju o radu i stanju bezbjednosti za 2008. (za 2009. još nije usvojen). Specijalnom tužiocu 2008. je policija podnijela samo osam važećih prijava: dopunu prijave iz 2001. za ubistvo, zatim prijave za trafiking, rasturanje 15.400 falsifikovanih dolara, utaju poreza od milion eura, protiv grupe koja je navodno pripremala ubistvo, grupe koja je dilovala drogu i pokušala ubistvo, grupe za krijumčarenje državljana Albanije i nekih rukovodilaca Luke Bar.

U Izvještaju o progresu Crne Gore 2008. Evropska komisija (EK) je objavila službene podatke da „između januara 2007. i aprila 2008., Odjeljenje za organizovani kriminal Uprave policije sprovelo samo pet finansijskih istraga”, dok „nijedna mjera tajnog nadzora nije preduzeta u istrazi slučajeva korupcije”. U Izvještaju EK za 2009. navodi se da je (do aprila te godine) pokrenuta svega jedna finansijska istraga iz organizovanog kriminala. Službenici iz tog odjeljenja se, nakon izvjesnog vremena, raspoređuju na druge zadatke, iako „moraju ostati fokusirani na ovim poslovima”.

EK je, na bazi službenih podataka, procijenila da Odjeljenje za borbu protiv organizovanog kriminala „nema dovoljan broj zaposlenih, a na lokalnom nivou uopšte nema zaposlenih” iako je „broj policijskih službenika i dalje visok u poređenju sa registrovanom stopom kriminala”. Naime, Veljović je šef ukupno 6.500 zaposlenih u Upravi policije, što je gotovo tri puta više od brojnosti Vojske Crne Gore.

Indirektno je, od strane EK, ukazano da povjerljive informacije iz policijskih istraga o organizovanom kriminalu i korupciji cure, jer diseminacija obavještajnih podataka i informacija nije zasnovana na need-to-know („treba da zna”) principu, već na hijerarhijskim kanalima komunikacije gdje je Veljović alfa i omega.

„TUĐI KRIMINAL”: Priznao je Veljović 2007. da je izložen ,,opstrukcijama u svim fazama krivičnih postupaka čak i od ljudi iz izvršne vlasti” a u Pobjedi 25. juna tvrdi da su „takvi uticaji ostali na pokušajima”. Ko je ometao poručnika, šefa policije, u njegovim istragama koje su se, u krajnjem, svele na buru u čaši?

Veljović zbilja misli da je sve u hiperinflaciji pridjeva „profesionalno”, pa u intervjuu Pobjedi veli: „profesionalni stavovi”, „preofesionalni cilj”, „profesionalna saradnja”, ,,profesionalno realizovano”, „profesionalno najbolje”, „profesionalnog osnova”, „profesionalno pohvalili”.
Nedostatak rezultata u borbi protiv organizovanog kriminala u obrnutoj je srazmjeri sa histeričnim javnim istupima šefa policije.

„Menadžment Uprave policije je registrovao aktivnosti NVO, koje koruptivnom ponašanju daju nerealne dimenzije, kao postupanje i ponašanje sa ciljem da se nanese šteta državi i građanima”, kazao je Veljović 17. marta prošle godine. U opisu angažmana šefa policije, čl. 5 Zakona o Upravi policije, piše da „starješina policije ne može biti član političke stranke, niti politički djelovati”. Što je „političko djelovanje” ako nijesu Veljovićeve tvrdnje nedavno u Pobjedi da „nam neki mediji, NVO i političari uvaljuju tuđi kriminal”?

Kao karakterističan primjer „tuđeg kriminala”, koji se nas ne dotiče, Veljović izdvaja slučaj Sretka Kalinića – srpskog kilera u bjekstvu od 12. marta 2003, uhapšenog nedavno u Zagrebu. Vjeruje se je Kalinić jedno vrijeme bio u Crnoj Gori, što šef policije cijeni „kao zao pokušaj da se Crna Gora, odnosno samo njeno ime, uvuče u najteže kriminalne događaje, počinjene na teritoriji Srbije u posljednje vrijeme”.

Kako onda uklopiti činjenice o zločinu iz avgusta 2008, kada je Kalinić, kako tvrdi, pucao u Budvi na Ivana Delića i greškom ubio nedužnog mladića. Dakle, Kalinić je, po svemu sudeći, bio u Crnoj Gori, u to vjeruje i Delić, meta napada.

Što je onda naš a što „tuđi kriminal”? Veljović se opuči tvrdeći da su nam „uvalili” Darka Šarića i da će ga „uhapsiti ukoliko se pojavi”. A umakao mu je Šarić još 1993. nakon pljačke u Pljevljima.

 

Milovi Mojkovčani

Duško Marković i Ljubiša Krgović u establišmentu su pune dvije decenije, najbliži saradnici Mila Đukanovića. Marković je od 1991. do 1996. bio generalni sekretar Đukanovićeve vlade.

Kadrovska sudbina šefa ANB u javnosti je procjenjena različito: po jednima, odlazi uslijed izvjesnih neslaganja oko mjesta i uloge ANB u borbi ili simuliranju borbi protiv organizovanog kriminala (čl. 6 Zakona o ANB obavezuje tajnu službu na „prikupljanje podataka o djelatnosti organizacija, grupa i pojedinaca usmjerenoj na vršenje… organizovanog kriminala”). Nebojša Medojević, predsjednik PzP, tvrdi da bi upravo Marković mogao naslijediti Đukanovića. Postoji i treća opcija: direktor ANB može biti i reizabran.

U politici je Marković, kao član i funkcioner SKCG još od ranih 1980-ih a 1996. je bio izabran za poslanika DPS-a. Kao šef tajne policije od 1998. se „departizovao”, mada u javnosti 2007. nije prošla neopaženo inicijativa odbora DPS-a Mojkovac da Markovića i Krgovića predloži kao kandidate za predsjednika Crne Gore.

Pouzdano je jedino da se priprema prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o agenciji za nacionalnu bezbjednost. Ovim zakonom bi se, piše u Programu rada Vlade za 2010, obavilo „usklađivanje važećeg zakona sa Ustavom Crne Gore i sa utvrđenim strateškim opredjeljenjima u izgradnji i funkcionisanju sistema nacionalne bezbjednosti”.

Slično usklađivanje statusa CBCG sa Ustavom, upravo je formalno objašnjenje za donošenje novog Zakona o CBCG. Za Krgovića je to pouzdan nagovještaj definitivnog raskida duge saradnje sa Đukanovićem. Bio je Krgović 1991-1992. direktor Zavoda za zapošljavanje a do 1994. lični Đukanovićev savjetnik, kasnije i potpredsjednik Vlade za finansijski sistem i javnu potrošnju.

U paketu sa Krgovićem, procjenjuje se, vrlo vjerovatno će biti smijenjen i još jedan Mojkovčanin, predsjednik UO Fonda za zaštitu depozita Predrag Marković. Fond je važna karika u bankarskom poslovanju, a Markovića je na dužnost postavio guverner Krgović. I Marković je u krugu Đukanovićevih insajdera: od 1991 je bio načelnik Finansijske policije, zatim 1994. pomoćnik i 1996-2004. direktor Poreske uprave.

 

Pravi život!

Još jedan Mojkovčanin, policajac, dugogodišnji saradnik Duška Markovića, našao se u fokusu javnosti. Za Vlatka Rakočevića, rukovodica ANB za Mojkovac, zatražena je provjera da li je učestvovao u navodnim nezakonitim radnjama po osnovu fono zapisa koji se pojavio na internetu skupa sa video snimkom svadbe Safeta Kalića.

MANS je zatražio odgovor na koji način je Rakočević stekao vrijednu imovinu u Mojkovcu i Podgorici. Iz ANB su odgovorili: „ Ne raspolažemo podatkom da je svoju imovinu stekao na nezakonit način”.
Rakočević se pojavljuje i na jednom drugom snimku „zakačenom” na internetu. Radi se o dugometražnom promotivnom spotu SKCG za prve višestranačke izbore 1990. koji se vrtio na TVCG pod čuvenim sloganom Godine počinju januarom. U svojstvu anonimnog, „slučajnog i običnog građanina” snimljenog u Podgorici, između govora čelnika SKCG, emitovana je Rakočevićeva izjava, koja glasi:

„SK u Crnoj Gori je trenutno jedina partija koja nije nacionalna, koja je u svojim redovima okupila pripadnike svih naroda i narodnosti. I sigurno da u ovom momentu garantuje sigurnost svim građanima, tj. ono staro, kako ga mi nazivamo, bratstvo i jedinstvo, ovih ljudi, koji žive na ovim prostorima. I ovi ljudi koji vode SK, mislim da su garancija da ćemo mi izaći iz ove ekonomske krize i pružiti ovom narodu jedan normalan život. Pravi život!”

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo