Kako komentarišete predsjedničke izbore na kojima je pobijedio Milo Đukanović
Vanja Ćalović, izvršna direktorica MANS-a
Neravnopravna politička utakmica
– Imajući u vidu kandidate koje je predložila opozicija, nisam iznenađena malom izlaznošću birača, a time ni pobjedom Đukanovića. Nesporno je, međutim, da politička utakmica nije bila ravnopravna.
Prilično oštri Preliminarni izvjestaj ODIHR-a govori da je Đukanović imao institucionalnu prednost u odnosu na druge kandidate, što znači direktnu podršku institucija sistema, čiji rad plaćaju svi građani, u političkoj kampanji. Takođe, ukazano je na probleme sa izbornim zakonodavstvom, biračkim spiskom i finansiranjem političkih partija, što je Đukanoviću takođe omogućilo prednost u izbornoj trci.
Nažalost, nijedan kandidat za predsjednika nije prije izbora objavio više od zakonskog minimuma podataka o finansiranju kampanje. Time su dali legitimitet netransparentnoj praksi koja je omogućila Đukanoviću nesrazmjerno veliko zvanično i nezvanično finansiranje izborne kampanje, što je takođe uticalo na njegov izborni rezultat.
Bojan Baća, doktorand na Univerzitetu Jork, Kanada
Država – to je on
– Dva su momenta zanimljiva glede predsjedničkih izbora. Prvi se odnosi na incijalni pokušaj da se pronađe zajednički opozicioni kandidat. Neki zarad ličnih, drugi pak zbog uskogrudih stranačkih interesa nisu uspjeli da protraće samo šansu da kanališu energiju i nadu kroz zajedničkog kandidata, već su prouzrokovali i razočaranje koje je u tom trenu bilo intenzivnije nego ono nakon objavljivanja izbornih rezultata. Kad vidimo šta su prioriteti dobrog dijela opozicije, umorno slijganje ramenima nam mora postati i odnos prema političkoj zbilji reprezentativne demokratije. Hoću da kažem, svi oni koji se nisu pojavili na biračkim mjestima ove nedjelje još su tada odlučili da je svrsishodnije ostati doma i bindžovati Netfliksov rimejk Izgubljenih u svemiru, nego učestvovati u ovoj našoj verziji. Drugi se momenat odnosi na odluku većeg dijela opozicije da se stane iza Mladena Bojanića, za koga i dalje mislim da je bio najbolji poslanik u prethodnom sazivu parlamenta. Podrška nije zvučala iskreno, kampanja je bila loša, a ona nada, ona energija uveliko je bila raspršena. Niko od opozicionih prvaka nije preuzeo odgovornost, jer zašto bi?
Ali nisu samo opozicione elite istrošene, već je to i druga strana. Pogledajte sve te mozgove i face koje su stale iza Đukanovića. Ako su to svi glasovi koje je uspio da pogura da se glasnu otvorenom podrškom, onda smo u ozbiljnom problemu. Ne volim taj termin, ali ljudski kapital ove zemlje rapidno se troši, ako već nije i potrošen. Sva ta elita koja se okupila oko Đukanovića, sav taj ljudski potencijal, koji je drvio o tome kako nam je potreban državnik, zapravo nam je ukazao na ključni problem Crne Gore – garant njene državnosti, nezavisnosti, suverenosti, čega li već, je jedan čovjek. Država – to je on! Bukvalno. Dakle, nisu institucije garant svega navedenog, već jedan oronuli Nikšićanin. I to je ishod vladavine DPS-a: Đukanović koji poput Atlasa nosi breme državnosti na svojim plećima. Istina, dobili smo državnika, samo što će država, čim ovaj poklekne, da smrska ovo društvo.
Damir Nikočević, koordinator za razvoj u Centru za građansko obrazovanje
Klijentelizam unutar i oko DPS-a
-Rezultati predsjedničkih izbora u Crnoj Gori su očekivani. Ti rezultati ukazuju da klijentelizam unutar i oko DPS-a, partijska i finansijska nadmoć, ostaju osnovne sprege koje Đukanović koristi ne bi li održao moć i obezbijedio još jednu izbornu pobjedu.
I misija OEBS-a i Parlamentarne Skupštine Savjeta Evrope konstatovala je dan nakon izbora da je Đukanović na predsjedničkim izborima imao institucionalnu prednost, kao i da su birači ostali uskraćeni za punu informisanost, jer on nije htio da učestvuje u debatama sa protivkandidatima i samim tim ukrsti sa njima argumente direktno.
Đukanović je postavio pobjedu u prvom krugu kao imperativ i tome je sve bilo podređeno – od količine zakupljenog medijskog, bilbord i internet prostora, preko zloupotrebe školskog prostora, ogromnog uključenja državnih funkcionera u kampanju, itd. do arogantnog izbjegavanja bilo kojeg medijskog gostovanja ili debate u kojima može dobiti neugodno pitanje, a što je u zemljama razvijenih demokratija nezamislivo. Takvom kampanjom, koju je pratila i agresivna, netrpeljiva retorika prema neistomišljenicima, a ne treba isključiti i druge pritiske, Đukanović je uspio da dobar dio opozicionih birača ostavi kod kuće predstavljajući izbornu bitku unaprijed završenom u njegovu korist.
Dodatno, kampanju Bojanića nisu u punom kapacitetu podržale one partije koje bi sigurno to učinile da se radi o njihovim stranačkim liderima, niti je on imao dovoljno harizme i energije, te je njegov rezultat imajući u vidu sve to i solidan.
U konačnici, ovi izbori su ogledalo zarobljene države, kako sada i institucije EU nazivaju Crnu Goru. Opozicija je dodatno njima poražena, ali ovog puta i sopstvenim doprinosom jer nije uspjela da dođe do jedinstvenog prodornog opozicionog kandidata koji nosi program moderne Crne Gore, a iza kojeg bi sve partije stale sa kompletnom stranačkom infrastrukturom i ljudstvom.
Duško Kovačević, kolumnista
Istrošeni lideri opozicije
– U početku kratke i zgusnute kampanje za predsjednika Crne Gore, jedan od lidera opozicije preko svog tviter naloga obavještava javnost (parafraziram): „Da je danas glasati za Đukanovića isto što i poturčiti se nekada”. To nije rekao mladi i možda neiskusni Marko Milačić, ili romantičarsko – epski Dobrilo Dedeić, nego višedecenijski opozicioni političar građanske provenijencije, urušavajući od starta kampanju ,,svog” kandidata. Na pitanje da li to radi svjesno, sračunato i u korist Mila Đukanovića i da li je debelo nagrađen za taj šizofreni aktivizam, lako je odgovoriti.
Prema tome, mi već odavno nemamo problem sa Milom Đukanovićem i aparatom ucjene-prinude, nego sa njegovom kontra stranom, opozicijom. Lideri te opozicije ne samo da ne uspijevaju gotovo 30 godina da zaustave i detronizuju Đukanovića, ne samo da ne povlače političko-običajne poteze odgovornosti za kontinuirane poraze – nego mu na jedan perverzan način svojski pomažu, kao što vidimo iz izjave s početka teksta. Dakle, ta pomoć metagospodaru se najsnažnije ogleda upravo u tom dugogodišnjem istrajavanju kompromitiranih majstora poraza spram kojih Đukanović djeluje moćan i artikularan, a oni, zajedno sa nama – poraženi i istrošeni.
Đukanović je jedino nepobjediv i nezamjenjiv u komparaciji sa Mandićem, Medojevićem, Bulatovićem… pa je njihov uporni i dugogodišnji opstanak na crnogorskoj političkoj sceni jedini garant već rekordne dugovječnosti Milove autokracije. Samo u takvoj konkurenciji crnogorski principal može neometano da razvija svoju dominaciju, kult ličnosti i apoteozu tiraniji, dok će opozicioni saučesnici pokazati odgovornost i ozbiljnost jedino prema skupim stipendijama na prestižnim univerzitetima zapadne Europe gdje im djeca studiraju.
Mladen Bojanić je bio pokušaj zastora koji je trebao da pokrije iritantnu fizionomiju vječitih gubitnika, neuspješno, naravno. Kao što je i sve neuspješno što potječe od te asimilirane klike. Šta nam je raditi? Pobuniti se i ustati protiv lidera opozicije, tražiti njihove davno zaslužene ostavke. Neka najnoviji poraz na predsjedničkim izborima bude osvješćenje odgovornosti. Odgovornosti pred promašajem, kao što se to radi u političkoj kulturi država gdje im djeca studiraju.
Balša Brković, pisac
Liči li ovo na predvorje Evrope
– Teško je procijeniti u kojoj mjeri je Đukanovićeva pobjeda posljedica njegove snage, a koliko slabosti njegovih oponenata. Đukanović je opet nadigrao konkurenciju, što mu doduše i nije tako teško budući da sam vodi igru, određuje pravila i sudi… To je vladajući modus koji će obilježiti naredne godine u Crnoj Gori. Liči li to nekome na predvorje Evrope? To je ključno pitanje.
Omer Šarkić, bloger iz Podgorice
Projektovana pobjeda u neregularnim izborima
– Pobjeda Đukanovića je projektovana pobjeda na neregularnim izborima koji su konstanta. Građani, kojih u Crnoj Gori ima sve manje, biće jedini gubitnici takvih izbora, a profitiraće političke partije (pozicije i opozicije), razni NVO „borci”, te naši „zapadni prijatelji”, koji se, kao i Đukanović, „već decenijama bore za demokratske standarde, vladavinu prava…”. Vašington i Brisel daju presudnu podršku vladavini Đukanovića i DPS-a, žmureći na sve ono što prati naše „izbore”. Profitiraće i opozicija tj. lažni, profesionalni opozicionari koji su već decenijama od svog opozicionarstva napravili najunosniji biznis, a od partija lična preduzeća. Raspodjelom poslaničkih i odborničkih mandata po ličnom nahođenju, te za naše prilike enormnim novcem koji dobijaju iz budžeta u svrhu „finansiranja partije”, opozicioni lideri uživaju u svim blagodetima svog „opozicionarstva” te im ostavke ne padaju na pamet. Dio NVO sektora će takođe nastaviti „borbu za uvođenje demokratskih standarda”, uz ogromne donacije, plate, privilegije.
Građani su jedini gubitnici na svim našim „izborima”. Kod njih nestaje i sama nada u bilo kakvu promjenu i boljitak. Sve više njih napušta zemlju i apstinira na izborima, psihički obolijevajući od „blagostanja” u kome se nalaze.
U svemu ovome Bojanić je bio žrtveno jagnje, koga je poslije međusobnog pljuvanja i „tuča” opozicije do mjesec dana pred izbore, iznuđeno i neiskreno podržala, kako bi pokušala skinuti teret izvjesnog izbornog poraza sa sebe.
Dr Milorad Simunović, profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću
Borba sa vjetrenjačama
– Da li se desilo nešto nečekivano, nešto što iznenađuje? Nije! Sve se odigralo na potpuno očekivan i takoreći standardan način, taman tako kao da nikako nije moglo biti drugačije. Pa i nije moglo! Sama scena je izgledala kao da je u pitanju neka sportska manifestacija sa sigurnom pobjedom domaćina kao favorita. Pa je onda na kraju i gromko rečeno da je pobijedila Crna Gora. Ali evo i pitanja.
Koga je Crna Gora pobijedila. I u čemu? Oko toga bismo mogli malo duže, ali nećemo sad. Nego da bacimo par kratkih pogleda na izborni proces. Ne bi bilo ispravno ako bi se zanemarila dva-tri usputna elementa iz njegovog sastava i toka. Kao prvo, u zatvor je poslat jedan opozicioni poslanik. Prekršaj koji ga je koštao osude od nekoliko mjeseci realno je prekršaj koji bi trebalo da ga košta novčane kazne od nekoliko desetina eura. Jedan element iz istog izbornog procesa je i višemjesečno suđenje tokom kojeg se govori o državnom puču u pokušaju. Još nismo saznali iz čega se taj puč u pokušaju sastojao i pored toga što je stvarni puč izvršen na Televiziju Crne Gore i njen savjet. Uza sve ovo išla je i ona retorika u kojoj se govorilo o nasilnicima, kao nastavak one retorike iz ranijih godina kad je bilo riječi o neprijateljima i izdajnicima – i kad takođe nismo saznali o kome se tačno radi.
Sve ovo asocira na borbu sa vjetrenjačama koju je vodio onaj slavni vitez ozbiljnog i tužnog lika.
Pripremio: Veseljko KOPRIVICA
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO1 sedmica
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice