Povežite se sa nama

MONITORING

SJEVER, SUDBINA STARIH SEOSKIH ŠKOLA: Na kraju svijeta

Objavljeno prije

na

Veliki broj oronulih i napuštenih seoskih školskih objekata diljem sjevera, građenih u vrijeme bivše Jugoslavije ili ranije, svjedoče o odumiranju ove najsiromašnije crnogorske regije i neumitnom odlivu stanovništva.

Zubu vremena odavno je prepuštena i školska zgrada u šekularskom selu Ćetkovići, udaljenom od Berana petnaest kilometara.

Mještani podsjećaju da se ovaj objekat iz godine u godinu sve više urušava, iako je u njemu nastavu nekad pohađalo i do pedeset đaka.

„Školski objekat u Ćetkovićima nekada je bio pun učenika. U toj zgradi bio je i stan za učitelja, dok je njen prizemni dio korišten za okupljanja i razne aktivnosti mještana. Međutim, kako su godine prolazile, narod je sve više odlazio. Ništa nije urađeno što bi omogućilo stvaranje boljih uslova za život u Šekularu”, kaže mještanin Blagoje Šarić.

Prema njegovim riječima, tu su ostali još samo najuporniji, iako i oni svjesni da će ovo selo ubrzo ostati pusto i da će umjesto učeničke graje, zagospodariti ledena tišina.

„Uporedo s iseljavanjem, urušavala se i školska zgrada, da bi ubrzo bila zatvorena. Poslije svega ostale su samo zidine nekadašnje škole i sjećanja onih koji su tu sticali prva znanja”, kaže ovaj čovjek.

Da sela i u andrijevičkoj opštini ostaju bez stanovnika svjedoči oronula školska zgrada u Kutima. I ova škola udaljena je od varoši svega desetak, petnaest kilometara. A kao da je na kraju svijeta.

Mještani kažu da su migracije i stalni odliv stanovništva učinili da i ovaj objekat, koji je nekad imao trideset učenika, bude prepušten propadanju.

„Opadanje broja učenika završilo se na kraju zatvaranjem škole. Poslije svega ostala je prazna školska zgrada, koja se urušava, svjedočeći o ne tako davnim i srećnim vremenima”, pričaju mještani sela Kuti.

Nekadašnji školski objekti urušavaju se i u drugim andrijevačkim selima, iako je poznato da se u Potkomovlju posebna pažnja pridavala obrazovanju i da tragovi prosvjetiteljstva na ovom prostoru datiraju još iz četrnaestog vijeka.

„Jedan od starih zapisa govori da je u drevnom manastiru u Košutićima pronađen zapis, prvi takve vrste na našim širim prostorima. Nedaleko od ovog manastira u kući Miškovića na Savrdaku 1860. godine osnovana je škola nazvana kasnije Vasojevićka univerza, u kojoj su prva slova naučili poznati crnogorski glavari iz ovih krajeva”, podsjećaju neki od Andrijevčana.

Takozvana univerza radila je sve do osnivanja škole u Andrijevici, odigravši značajnu ulogu u opismenjavanju naroda ovog kraja.

Kako tvrde poznavaoci prilika, tradiciju ove obrazovne ustanove nastavila je kasnije osnovna škola u Konjusima, koja je u selima Jošanica, Đuliće, Cecuni i Kuti imala svoja područna odjeljenja.

Škola je prije nekoliko decenija brojala blizu 400 učenika da bi se, kako je vrijeme odmicalo, zbog sve snažnije migracije stanovništva i pada nataliteta, taj broj drastično smanjivao.

Škola u Konjusima, iako s malim brojem učenika, i dalje radi, ali su u međuvremenu zatvorena njena područna odjeljenja u Jošanici i Cecunima, kao i u Kutima, čija zgrada se urušava.

„Naša sela su pretvorena u mjesta iz kojih narod konstantno odlazi, a vrlo rijetko se vraća. Država, i pored brojnih najava, nije stvorila uslove koji bi podstakli mlade ljude da formiraju porodice i ostanu u mjestu svog rođenja”, tvrde mještani ovog kraja.

Podaci iz posljednjeg popisa govore da u andrijevičkoj opštini živi 5.117 stanovnika, što je 580 manje nego 2003. godine, ili dvostruko manje nego1953. godine. Pretpostavlja se da je ta brojka od posljednjeg popisa do danas i dodatno znatno umanjena.

Depopulacija stanovništva posebno je izražena na seoskom području. Zabrinavajuća situacija je i u samom gradskom jezgru, gdje su se vlasnici na desetine kuća i stanova odavno odselili u neke druge krajeve.

Tako su čitavi predjeli u slivu rijeka Lima i Zlorečice pretvoreni u prostor gdje uglavnom žive staračka domaćinstva. U nekim selima sjevera ima više zatvorenih kuća nego stanovnika.

Mještani nekoliko potkomovskih sela zatražili su zbog toga od Ministarstva prosvjete da donese odluku o ponovnom otvaranju makar četvororazredne škole u mjestu Jošanica, koja je prestala da radi prije sedam godina.

Podsjetili su da je ova škola nekada brojala i do šezdeset učenika. Kažu da je zatvaranje škole u Jošanici, pored nedostatka radnih mjesta, bio dodatni razlog što je narod masovno napuštao ove krajeve.

„Uz mala ulaganja za popravke školskog objekta, postoje realni uslovi za ponovno otvaranje škole i spas ove zgrade od propadanja. Ne bi, naravno, bilo šezdeset đaka kao nekada, ali bi bilo deset. Što je dovoljno da škola radi”, kažu mještani.

Roditelji djece koja bi tu pohađala nastavu, izrazili su spremnost da ostanu u svom zavičaju, pod uslovom da se škola u Jošanici ponovo otvori.

„Ukoliko se to ne desi i oni će morati da se sele u neke druge krajeve, jer bi njihova djeca morala da putuju za Konjuhe ili Andrijevicu, što je, zbog velike udaljenosti, nemoguće”, kažu mještani.

Iako su stanovnici Ulotine u više navrata od Vlade tražili da iznađe mogućnost za sanaciju stare školske zgrade u mjestu Kruševo, nadomak Murine, to se nije desilo ni do današnjih dana.

Oni podsjećaju da taj ruinirani i napušteni objekat, smješten pored regionalnog puta Andrijevica – Plav već dugi niz godina odaje ružnu sliku. Nije bilo tako davno kada je i tu vladao žagor između časova.

Raspoloživi podaci ukazuju da je škola u Kruševu, kao jedna od najstarijih državnih škola u Crnoj Gori, osnovana još 1882. godine i da je skoro čitavo jedno stoljeće predstavljala kulturno-obrazovni centar čitavog kraja.

Prije trideset godina, rekonstrukcijom puta Andrijevica – Murino – Plav, škola iz Kruševa je izmještena u novosagrađeni objekat u Ulotini, čime je praktično ozvaničen kraj prosvjetiteljske misije stare zgrade.

Od tada školska zgrada u Kruševu prepuštena je zubu vremena

„U više navrata smo ukazivali da škola na Kruševu zbog svog prosvjetiteljskog značaja predstavlja svojevrstan kulturno-istorijski spomenik. Isticali smo da je ta zgrada dugi niz godina prepuštena konstantnom propadanju i da bi ovaj objekat trebalo da se svrsta pod posebnu pažnju Ministarstva prosvjete i Ministarstva kulture”, objašnjavaju mještani Gornjeg Polimlja.

Oni podsjećaju da je škola na Kruševu nekada radila u dvije smjene i da su nastavu izvodila četiri učitelja.

Mještani smatraju da bi bilo najprihvatljivije da se zgrada bivše škole na Kruševu popravi i pretvori u neku vrstu muzeja.

„Predlažemo da se sanira postojeća zgrada i pretvori u neku vrstu etno muzeja u kojem bi se, između ostalog, održavali kulturno zabavni programi. Za tako nešto nijesu potrebna neka naročita sredstva. Zato se iskreno nadamo da će slavni istorijat škole na Kruševu zainteresovati i širu zajednicu i da će se iznaći mogućnost za popravku oronulog objekta, jer je ostavio neizbrisivi trag u istoriji prosvjetiteljstva”, smatraju mještani.

Još je mnogo istorijski značajnih školskih objekata na ruralnom području na sjeveru države koji su pretvoreni u ruševine i o kojima više niko ne vodi brigu. Ne zna se ni kome zgrade pripadaju. Po tome kako izgledaju, očigledno nikome.

Briga za sjever je obično tek verbalni ispad u predizbornim kampanjama. Dok praznina odzvanja kroz ruševne školske zgrade.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Čekajući nezavisnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: kako vidite ovogodišnji Dan nezavisnosti

 

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Daleko od pravde i nezavisnosti

Teška godišnjica obilježena sjenkom nasilja koje postaje sve zloćudnije a militarizacija i zavisnost sve normalnija. Obeshrabrena sam simbolikom i načinom proslave. Slika poraza ideje nezavisnosti dolazi sa proslave na Trgu nezavisnosti, sa sve dva mlaznjaka i zabranom za građanstvo, helikopterom i zastavom koja dolazi sa neba, nespretna imitacija američke ceremonije i sve ukupno karikaturalna imitacija tzv. demokratskog svijeta.

Utješnija je bila ceremonija proglašenja predsjednika, odmjereno elegantna sa dopadljivim konzervativnim dekorom supruge i porodice,  kontraverzna poruka koja ostavlja prostor za radoznalost i promjenu.  Ostalo uobičajeno. Nešto manje potpirivanja nacionalnih tenzija u traženju najboljeg pravca zloupotreba u borbi za glasove na predstojećim izborima ali  jasan kontinuitet mehanizama klasne podijeljenosti koji se učvršćuju, na jednoj strani izolovana i čuvana elita odabranih – rasipna u  ceremonijama, duhovno ograničena, samodovoljna u simbiozi sa tutorima, na drugoj ostali – raja spremna na poslušnost i plaćene sentimentalne zabave (muzičke hepeninge) po trgovima sa ciljem da se otupi svaka kritička misao i mogućnost pobune. Država nije upitna ali daleko smo odstupili od pravde i nezavisnosti a još dalje od autonomije i dostojanstva. Za to nam treba strpljenja i drugačiji put od dosadašnjeg.

 

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Simbolima oboljelo društvo

Činjenica da je Dan nezavisnosti na jedan način kontroverzan praznik maltene od samog početka njegove proslave, dosta govori o Crnoj Gori. Za takvu situaciju odgovornost snose i oni koji su na prazniku insistirali na jedan način kao i oni koji su mu se tvrdoglavo suprotstavili.

Nakon smjene vlasti ta proslava se ispituje, da li će je novi nosioci „iskreno“ slaviti, da li pjevaju himnu, da li ima dovoljno zastava. Sve to nam ukazuje da smo simbolima oboljeli društvo, u kojem se stalno mjeri pravovjernost po tome da li pokazujete pravu emociju tokom intonacije pjesme, a ne kakvu politiku sprovodite. U suštini svega stoji ono čega nam najviše fali – nema ni zrna pokušaja da se pronađe konsenzus i da dođemo do najšireg mogućeg zajedništva. Jer država je prije svega zajednica.

 

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Forma bez suštine

I ovaj Dan nezavisnosti obilježavamo saznanjem da nije dovoljno samo izboriti nezavisnost djelovanja jedne političke zajednice nego utemeljiti razvoj države i društva na zajedništvu i osnažiti odgovorne elite koje će voditi ka društvenoj emancipaciji kao preduslovu svake suverenosti.

Crna Gora je postala moderna liberalna ekonomija privlačna za strane investicije, ali je njena radnička klasa ponižena, a neni građani postali jeftina radna snaga u razvijenim državama. Država i institucije dobile su formu, ali izgubile suštinu, u čeljustima partitokratije, krupnog kapitala i korupcije. Svaka država mora da se temelji na predvidivim očekivanjima ka sistemu i pravednoj društvenoj redistribuciji. A upravo ta dva temelja proklamovana Ustavom, pravna država i država socijalne pravde, dovedeni su u ovom periodu od nezavisnosti do svoje antiteze. Društvo je ostalo podijeljeno po referendumskoj liniji, a jedina tačka koja političko-programski spaja građane – članstvo u Evropskoj uniji i bolji životni standard, ostaje neispunjeno obećanje i stare i nove vlasti.

Pred nama je zadatak pronalaženja tačke konsenzusa oko temeljnih društvenih i državnih pitanja, oko strategije reforme i evropskih integracija ali i pronalazak novog osnivačkog mita naše političke zajednice – ustavnog ili državnog patriotizma, kao preduslova za život u zajednici koja svoju budućnost vidi u sigurnosti, blagostanju i ljudskom dostojanstvu.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Manje tenzija

Dan nezavisnosti je protekao konačno sa manje tenzija nego ikada i to je dobra posljedica odlaska sa vlasti Mila Đukanovića i DPS-a. Vjerujem da će sljedeći praznik biti proslavljen u još ljepšoj atmosferi, da će svi naši gradovi biti prikladno ukrašeni državnim zastavama i da ćemo svaki naredni praznik dočekati sve ponosniji što smo građani Crne Gore, građanske i demokratske.

Dobro je i što se ubrazno mijenjaju domaćini svečanih prijema, predsjednici Vlade, predsjednk države. Ovakva izborna dinamika i promjena tri vlade u tri godine nakon odlaska DPS-a je bila prijeko potrebna za oslobađanje građana od straha kojeg je nametnuo DPS. Godinama su civilni aktivisti ukazivali na značaj odlaska DPS-a sa vlasti i vjerujem da se sada vide koristi. Promjene vlasti su podstakle ubrzano sazrijevanje građana koji su pokazali veću zrelost nego političke elite koje ih pokušavaju predstavljati. Ostaje još da građani iskuse i kazne na nekim narednim izborima (moguće 2025/6) ekonomski populizam i onda će tek uslijediti period veće političke ali i ekonomske stabilnosti.  U međuvremenu će, vjerujem, nestati sa političke scene (ili se makar svesti na zanemarljivu, bezopasnu brojku) nacionalističke grupacije a vjerske organizacije (prije svih SPC) će se vratiti vjerskim obredima, početi da plaćaju poreze i ostati bez ambicija da vode kadrovsku i druge politike u državi. Mnogi će se teško navići da Crna Gora, uz sve muke i greške neiksusnih političara, polako postaje normalna država. Zato čestitam svima Dan nezavisnosti.

 

MARIJA KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE
I dalje bez nezavisnih institucija

Mirno, uz državne simbole i očekivanu ceremoniju, uz uklanjanje ograda oko ključnih državnih institucija, protekao je i taj dan. U nekim opštinama i nije bilo posebnog slavlja, dok su neke druge prednjačile. Dan nezavisnosti je posebno važan u trenutku promjene vlasti, gdje će jedan dobar dio građanstva biti u dilemi, da li se time ugrožava crnogorka nezavisnost. To nije čuditi, ako uzmemo u obzir, da smo pred svake izbore u posljednjih 17 godina, kao glavno i jedino pitanje, imali očuvanje crnogorke nezavisnosti, odnosno pitanje njene ugroženosti.

Nažalost, nezavisna i međunarodno priznata Crna Gora ne može se pohvaliti jakim i nezavisnim institucijama, kao ni jakom socijalnom i ekonomskom politikom, gdje je vladavina prava stigla do zaštite ljudskih prava i sloboda. Umjesto toga, u svom samostalnom bitisanju označile su nas slabe i poljuljane institucije, visoka korupcija i konstantna pravna neizvjesnost. Sa borbom protiv korupcije i organizovanog kriminala je krenulo, ali je pitanje da li će biti dovoljno i koliko smo spremni da se odupremo selektivnom postupanju i usmjerimo na ključne reforme u pravosuđu. Na polju vladavine prava i osnaženih institucija, još dugo moramo raditi, a ekonomske boljitke moramo objasniti sa aspekta novostvorenih vrijednosti i njene održivosti, kada smo kod nezavisnsati. Dan nezavisnosti posebno smo trebali posvetiti ranjivim grupama, i onima kojima nijesmo u stanju prużiti siguran i samostalan život, kako bi se i oni osjetili nezavisnim i sigurnim pred crnogorskim društvom i institucijama, koje bi trebalo da ih zaštite.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

FALI 5.000 RADNIKA U TURIZMU: Lakše do gosta, nego do sezonca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Kažu nemaju para za veće plate, pa radnici idu tamo gdje su veće zarade i gdje se nude bolji uslove rada – u Hrvatsku i dalje

 

Traži se radnik, radnice, radnici – izlijepljena je Budva i ostale primorske opštine oglasima za posao. Radnika je sve manje ili ih uopšte nema. Za razliku od njih, turista ne fali.

Po procjenama turističke privrede, za ovu sezonu biće neophodno angažovanje 5.000 stranih radnika iz regiona i sa dalekih adresa.

Turistički poslenici i vlasnici ugostiteljskih objekata umjereno kritikuju Vladu da nije ozbiljno pristupila ovom problemu uoči početka sezone, a otvoreno kude radnike. Upozorili su da ako gosti ove sezone ne budu zadovoljni, naredne ćemo doživjeti krah.

Pošto radnika u blizini nema, ili neće da rade, kao jedino rješenje oni vide angažovanju radnika iz Azije – Indije, Pakistana, Šri Lanke, Nepala i iz Afrike. Međutim, tu ih koči komplikovana domaća procedura: ,,Neko, recimo, iz Azije mora da ide nekoliko hiljada kilometara do ambasade, da aplicira za vizu. Onda nakon 20 dana do mesec, ako su mu prihvatili i dali vizu, ponovo da pređe nekoliko hiljada kilometara i uzme tu vizu. S tom vizom dolazi u Crnu Goru. Mi tada počinjemo da pripremamo papire za tog radnika da ih predamo u MUP. Oni tvrde da će ove godine čekanje trajti do 15 dana, ja u to ne verujem, jer ništa novo nisu dodali, možda po jedan šalter, ali to je nedovoljno da se ubrza proces“, izjavio je suvlasnik Splendida i predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja Žarka Radulovića.

,,Nevjerovatno je da naši hotelijeri i ugostitelji daju nepromišljene izjave kojima ruše ugled Crne Gore kao turističke destinacije“, odgovorio je ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. On je istakao staro opravdanje da radnici ne nedostaju samo Crnoj Gori, već i čitavom Mediteranu. Istakao je i da država ima obaveze prema Evropskoj uniji te da se ne mogu radnike iz dalekih destinacija tek tako bez provjere puštati u Crnu Goru, upozoravajući da bi to moglo da ugrozi i naš bezvizni režim. Slična upozorenja došla su i od ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića.

Iako naši poslodavci spas vide u radnicima iz dalekih destinacija, iskustva Hrvatske koja je prošle godine izdala preko 120.00 dozvola za rad stranaca, ukauzuju i na drugu stranu tog rješenja. ,,Radnici iz trećih zemalja uglavnom su zapošljeni na pomoćnim mjestima, to su poslovi koji nijesu nužno u prvim redovima jer je uvijek bolje da su domaći radnici oni koji dočekuju goste i koji razgovaraju s njima i govore im o našoj hrani, baštini i svemu što imamo“, izjavila je Jelena Tabak, predsjednica hrvatskog Udruženja ugostiteljstva.

Dok ministar Đurović tješi ugostitelje riječima da su oni ,,uvijek pokazali žilavost i sposobnost da se snađu u svakoj situaciji, te da će i ove izaći kao pobjednici“, statistika govori da se radi o sistemskom problemu koji se sporo rješava. Crnoj Gori svake godine nedostaje preko 20.000 radnika, uglavnom tokom ljetnje turističke sezone, a to je oko 10 odsto od ukupnog broja zaposlenih. Na stotinu oglasa u ugostiteljstvu i građevinarstvu javi se samo nekoliko radnika ili niko. Iako su raspisivana slobodna radna mjesta, poslodavci nisu mogli da zaposle nijednog radnika na radna mjesta – spasilac, pripremač pica, točilac pića, roštiljdžija, vozač viljuškara, vratar, kurir…

,,Mi imamo veliki nedostatak domicilne radne snage i ovo sve pokazuje da Zavod za zapošljavanje moramo hitno da transformišemo jer da imate 44.000 nezaposlenih, a da ne možete da nađete radnika to nije normalno“, ističe ministar Đurović.

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Iz medija se i ove godine mogu čuti poslodavci koji se žale da niko neće da radi iako su povećali plate, te da kuvar ima platu veću od ministara i slično tome. U zemlji gdje je kandidata za ministre mnogo, a kuvara jednostavno nema.

,,Rekli su nam da podignemo plate radnicima. Oni znaju naše bilanse i mogu da vide kolike plate možemo da damo. Mi plate ne možemo da podignemo“, jasan je bio Žarko Radulović, suvlasnika jednog od najelitnijih hotela na primorju.

Kad je situacija već takva, sezonski radnici, posebno mlađi, sve više idu da rade u Hrvatsku. Dok je prosječna plata u turizmu na nivou prosječne u državi i iznosi oko 700 eura, konobari, prodavači, sobarice u Hrvatskoj zarade oko 1.200 eura, a plate kuvara su veće od 1.500 eura. Pored toga, tamošnji poslodavci nude i bolje uslove, koji se odnose na – osiguranje, smještaj, hranu. To znaju i radnici iz okruženja, pa radnici iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, idu na sezonski rad u Hrvatsku.

,,Mene je kao iskusnog konobara vlasnik restorana na primorju nagovarao da radim za 600 eura, s tim da ću imati bakšiš od preko 1.000 mjesečno. Kao da sam došao u kladinicu, a ne da mi nudi posao. Iako mi je porodica u Podgorici, prihvatio sam poziv prijatelja koji radi u Hrvatsku i počeo da radim tamo za veću platu i bitno bolje uslove. Bakšić se naravno podrazumijeva“, kaže za Monitor jedan od sezonskih radnika.

Dok se naši poslodavci zanose popunom nedostajuće radne snage iz Azije, u Hrvatskoj radnicima iz okruženja nude osiguranje preko cijele godine, da bi ih zadržali za sljedeću sezonu.

Ovaj model bi mogao da zaživi i u Crnoj Gori, ali u najboljem slučaju tek od sljedeće sezone. Vlada, poslodavci i sindikati rade na uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu. Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Prema ideji poslodavaca, kako obavijesti Radulović, rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi ga preostalih šest mjeseci plaćala država. I dok se poslodavci nadaju da će ovo rješenje zaživjeti do sljedeće sezone, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja najavili su da je rok za njegovo donošenje treći kvartal 2024. godine.

Pored ove, za prevazilaženje ovog problema razmatraju se i ideje o većoj zaposlenosti studenata, penzionera, majki koje primaju nadoknadu za troje i više djece…

Ugostitelji čiji objekti rade 12 mjeseci nemaju ovaj problem – radnici im rade i plaćeni su tokom cijele godine.

Da bar neke probleme preduprijede i da sezona ne ,,krahira“, ugostitelji su već sada podigli cijene svojih usluga do 15 odsto. Najavljuju da će zbog inflacije i svega ostalog morati da ih nivelišu i do 30 odsto.

A što se radnika tiče, jasno je da vrijeme malih plata i neuslova za radnike prolazi. Posebno mladi ne pristaju na to, pa idu u Hrvatsku i dalje, gdje im je bolje. Zbog svega toga, ne očekuje nas deficit kadra smo u turizmu. Prema podacima Monstata, pored konobara, sobarica, građevinskih radnika, u kontinuitetu nam nedostaje i doktora medicine, profesora fizike, matematike, razredne nastave…

 

Iskustvo Hrvatske

Najavljeno je da će Hrvatska ove godine izdati do 200.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima. Tokom prošle godine u Hrvatsko je izdato 124.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima i to najviše državljanima BiH (36.783), Srbije (19.176), Nepala (12.222), Sjeverne Makedonije (10.053), Kosova (8979), Indije (7690), Filipina (5935), Bangladeša (4381), Albanije (4257)… Najviše stranaca bilo je zaposleno u graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu.

Udio stranih radnika u Hrvatskoj je dosegao pet odsto radne snage, a fali ih još, pa je u ovoj državi registrovano preko 400 agencija za zapošljavanje koje radnike pored Azije, traže i u Južnoj Americi.

Podaci govore da se iz Hrvatske samo posljednju deceniju iselilo oko 10 odsto stanovništva.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo