Povežite se sa nama

MONITORING

Nacija, partija, crkva, mafija

Objavljeno prije

na

Biće 21. maj ove godine zanimljiv dan. Proslavićemo petu godinu obnove crnogorske nezavisnosti, biće održan Šesti kongres Demokratske partije socijalista. Uoči, dakle, Dana nezavisnosti i Kongresa DPS-a oči nam je, kroz razgovor na TVCG opet otvorio predsjednik te partije Milo Đukanović. U kratkoj rekapitulaciji podsjetio nas je, bilioniti put, da u Crnoj Gori nije bilo rata, možda samo nekih „tehničkih nesporazuma”. Aman. Posvemašnu uspješnost svoje partije objasnio je njenom „konkurentskom sposobnošću da se mijenja”. Slični procesi prirodna su karakteristika nekih organizama; naučnike godinama brinu bakterije koje postaju otporne na antibiotike.

Uglavnom, Đukanović je otklonio našu glavnu brigu – ostaće na „vrlo zahtjevnoj” funkciji predsjednika DPS-a i biti tu ako zatreba. „U ovom času ne razmišljam ni o kakvom državno-političkom angažmanu, ali sami smo se podsjetili, a i život nas uči da nikada ne treba reći nikad. Nikada ne možemo pretpostaviti šta nam može donijeti sjutrašnji dan”.

Svima koji su razmišljali o reformskim kapacitetima novog premijera Igora Lušića, Đukanović je razjasnio: riječ je o ,,projektovanom diskontinuitetu”. Nema kud preciznije.

DPS-ove sposobnosti promjena, i kontinuitet dosad su nam, osim rata, bijede i izolacije, sa početka njihove vladavine, donijele i nezavisnu državu koja liči na sve, samo ne na ono o čemu se nekada sanjalo. Duboko podijeljeno, korumpirano društvo, siromašna većina, jadna privreda. Milenko Popović, profesor Univerziteta Mediteran smatra da je, budući da je proces izgradnje nezavisne države zapravo otpočeo još 1999. godine, kada se Crna Gora faktički ekonomski izdvojila iz bivše SRJ, bilo već dovoljno vremena da se ,,vide jasni rezultati i state building i nation building politike naše vlasti”.

„Građanski koncept nacije, u koji se naša vlast svako malo kune, zasniva se na povezanosti baziranoj na snažnoj percepciji korelacije interesa ljudi koji žive na teritoriji jedne države, odnosno, na sveopštoj lojalnosti građana te zemlje javnim institucijama te teritorije, institucijama koje trebaju da obezbede pomenutu korelaciju interesa. Ako nema te korelacije, neće biti ni lojalnosti, pa samim tim ni države, a ni nacije. Biće samo teritorija. Ako se stvar posmatra na ovaj način, onda možemo bez dvoumljenja reći da je Crna Gora u ovom času samo ‘nezavisna’ teritorija a ne i nezavisna država”, ocjenjuje Milenko Popović.

Najkrupniji korak na putu približavanja Crne Gore Evropi, diči se vlast, je činjenica da je Crna Gora u decembru prošle godine dobila status kandidata za članstvo u Uniji. Lijepo zvuči, ali zasad to je tek titula. Pretpristupni pregovori će, znamo svi, početi kad ispunimo sedam uslova koje smo dobili u paketu sa preporukom za dobijanje statusa kandidata.

Ocjene iz Evropske unije uvijek su iste: zabrinutost zbog korupcije, organizovanog kriminala, diskriminacije i slobode medija, opomene da promjene zakona malo znače ako se oni ne primjenjuju. Uprkos tome što ocjene iz Evrope silno nerviraju predsjednicu Vrhovnog suda, izdaleka se, izgleda, bolje vidi kakvo nam je pravosuđe. ,,Rezultati istraga, tužbi i pravosnažnih presuda u slučajevima korupcije ostaju niski”, ocijenio je Evropski parlament.

Banka premijerovog brata kojoj država daje milione, ministar finansija, budući premijer, koji potpisuje taj posao i kasnije dopušta da bankar vrati pozajmicu tako što će čuvenih 11 miliona letjeti s računa na račun, samo je jedan od primjera kako ova vlast državne pare koristi za privatne interese. Isto je gdje god se zagrebe.

U suočavanju sa prošlošću slično smo uspješni kao u borbi protiv korupcije. Obrazac je da država optuži izvršioce, da optužnice budu klimave i da se procesi godinama vuku po sudovima, pretežno sa oslobađajućim presudama na kraju. Nema kraja, naročito ne jasnog- sa osudom naručilaca i izvršilaca ni u procesu za ubistvo glavnog urednika novine Dan Duška Jovanovića ni u postupku zbog ubistva visokog policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića.

Priča o Crnoj Gori kao oazi za zbrinjavanje izbjeglica nekada je bila djelimično tačna, odavno, međutim, trune u neljudskim uslovima izbjegličkih kampova na Koniku.

Nedavno su Ujedinjene nacije objavile rezultate istraživanja prema kojima ljudi u Crnoj Gori godišnje za podmićivanje izdvajaju oko 450 eura. Pitanje nije – da li, neko – odakle?

Ni onda kad smo, zahvaljujući rasprodaji, uživali u blagodetima visokog bruto nacionalnog dohotka nivo siromaštva u Crnoj Gori nije se smanjivao. Novac je odlazio na produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih. Deset odsto najbogatijih trošilo je 18 puta više od deset odsto najsiromašnijih. Treću godinu nezavisnosti slavili smo uz podatke da je oko 30 odsto građana ekonomski ugroženo, najviše njih na sjeveru, gdje živi 62 odsto siromašnih. Bolje nije.

Uoči pete godišnjice nezavisnosti prosječna zarada u Crnoj Gori je, prema Monstatovim podacima, 484 eura. Minimalni troškovi života četvoročlane porodice u Crnoj Gori, prema podacima Saveza sindikata iznose 735. Fali pola plate.

Zato ne fali zabave. Dok se sprema da proda Elektroprivredu, i izgradi, po ocjeni mnogih stručnjaka, visokorizične brane na Morači, koje građanima ove države neće donijeti nikakvu korist, dok Željezaru šalje u stečaj i po drugi put se zadužuje emitovanjem euro obveznica, široke narodne mase zabavljene su pitanjima identiteta. Naravno, na način kako tu stvar vidi ovdašnja vlast.

Najnovije je da se Šesti arhijerejski sabor DPS-a sprema da ujedini crkvu u Crnoj Gori. ,,Pošto su pravoslavni vjernici podijeljeni u Crnoj Gori, prevazilaženju ove podijeljenosti najbolje pogoduje jedinstvena i organizaciona samostalnost pravoslavne vjerske zajednice uz puno poštovanje i afirmaciju crnogorskog, državnog i nacionalnog i kulturnog identiteta i međunacionalnog sklada”, piše u DPS-ovim dokumentima.

Dodatno je tu stvar obrazložio predsjednik DPS-a . Vladajuća je partija, kaže, zabrinuta za stabilnost Crne Gore kojoj podjele ne pogoduju. ,,Jedna od podjela je unutar dijela pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, i dosta je ostrašćena. Otuda naš interes da se ta podjela prevazilazi i zato se zalažemo da, ako je to moguće, razumnim pristupom dođe do objedinjavanja oko korpusa pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori”.

Milo Đukanović sa drugovima najprije je Crnu Goru dijelio na ,,branioce” SFRJ i izdajnike, ustaše i slične koji ne žele da ratuju, potom je bio za zajednicu sa Srbijom nasuprot ostrašćenim separatistima, poslije je, nakon razlaza sa partijskim drugovima, sebe svrstao u poklonike nezavisnosti, njima ostavio ulogu zagovornika velikosrpskih ideja… Njihova vlast počiva na podjelama u crnogorskom društvu i sad će, eto, DPS da ujedinjuje pravoslavlje. Naravno da će to biti samo još jedan razlog za udaljavanje jednih od drugih, nikako za približavanje. Doduše, napomenuli su da se ne obraćaju građanima, nego svojim članovima. Objedinjavanje pravoslavlja biće im partijski zadatak. Ako ne bude druge, Đukanović bi se, za početak mogao kandidovati za vršioca dužnosti mitropolita – nikad ne reci nikad. I bez toga, beatifikacija mu, ako bi se Kongres pitao, ne gine.

Možda nehotice, vlada i ostali organizatori proslave pete godišnjice obnove crnogorske nezavisnosti uzeli su kao simbol te parade znak za beskonačnost. Možebiti su malo pobrkali beskonačnost i vječnost, ali ni ovako nije loše – Crna Gora pet godina nakon referenduma o nezavisnosti jasna je taman koliko pojam beskonačnosti.

Prije neku godinu svečano otvorena željeznička stanica u Danilovgradu, još čeka brzu prugu i putnike. Tako nam je napravljena i država. Ili o Crnoj Gori, ipak, bolje govore Gornje Mrke. Odatle smo, novim autoputem krenuli u svjetliju budućnost. Pa kad se stigne.

MILENKO POPOVIĆ: Najgori od mogućih svjetova

Već je prihvaćena činjenica da je Crna Gora zarobljena država. Zarobljena je od oligarhije formirane u ratnim godinama devedesetih. Poslovna i politička elita, između kojih je često teško napraviti razgraničenje, koristile su, kao nikad u istoriji i kao nigde u svetu, instrumente državne moći za preusmeravanje društvenog bogatstva u ruke onih koji su se i inače dobro ekonomski pozicionirali u ratnim vremenima. Rent seeking je, uprkos retorici, osnovna vrsta preduzimaštva koja se u ovim uslovima razvila. Imamo, dakle, intervencionizam neviđenih razmera i to upravo na način na koji ga ne bi smelo biti – u raspodeli nacionalnog bogatstva u korist najmoćnijih. Upali smo u oligarhijski kapitalizam, u najgori od svih mogućih svetova. Strogo oslanjanje na privatnu svojinu i tržišnu regulaciju u manje razvijenim zemljama, sa nerazvijenim institucijama i imperfektnim tržištima, nužno bi vodilo razvoju ove vrste kapitalizma čak i da nije bilo ratova i prvobitne akumulacije kapitala.

Tržište, zato što ovde nije ni savršeno konkurentno ni potpuno, nema snagu da generira onakvo uravnotežavanje i dinamiku koja krasi preduzetnički kapitalizam. Prirodna težnja za profitom u ovakvim zemljama vodi nastojanju da se ostvare povoljnosti koje pruža država. Razvilo se, kao što smo rekli, do neviđenih i bolesnih razmera takozvano rent seeking ponašanje, tj. preoblikovanje države u instrument za osvajanje enormnih i trajnih tokova profita od strane privilegovanih slojeva društva. I ostali oblici korupcije su cvetali. Mala korupcija je postal modus vivendi, što je vodilo moralnoj degradaciji nacije, a velika korupcija, pogotovu ona vezana za privatizaciju, je postala ,,priča postanja” novog crnogorskog poretka. Klijentski režim je toliko duboko ukorenjen da se ni posao portira ne može dobiti a da prethodno ,,koalicija” o tome ne postigne dogovor. Enormne socijalne razlike, siromaštvo i isključivanje ,,drugih” su osnovna obeležja Crne Gore.

Nasuprot ovom snažnom intervencionizmu u preraspodeli bogatstva izostala je aktivna industrijska politika države koja bi bila u funkciji jačanja nepotpunog tržišta i u funkciji uklanjanja tržišnih imperfektnosti. Jedino tako bilo je moguće razviti onakvu strukturu domaće ekonomije koja bi otvorila širok skup oportuniteta najvećem broju građana Crne Gore. Nesposobna da stvori uslove za razvoj domaće ekonomije, vlast se oslanjala isključivo na strane direktne investicije kao mašinu rasta.

Nažalost, ne samo da su strane investicije nedovoljne da se optimizira rast ekonomije, nego su one bile po svojoj strukturi krajnje nepovoljne. Pre svega, ovde se prvenstveno radilo o prodaji postojećih resursa, fizičkog kapitala i prirodnih resursa, a vrlo malo o greenfield investicijama koje jedine mogu povećati proizvodni kapacitet ekonomije i doprineti otvaranju novih radnih mesta.

Drugo, ove su investicije bile uglavnom vezane, a i u budućnosti će izgleda tako biti, za eksplaotaciju prirodnih resursa, što ne garantuje otvaranje i širenje oportuniteta za širok krug građana Crne Gore. U ovako zarobljenoj državi nije ni moguće pokrenuti racionalnu upotrebu postojećih prirodnih resursa kojima zemlja raspolaže. Prirodni resursi kojima raspolažemo pre deluju kao prokletstvo nego kao blagoslov.

Treće, kroz ove smo investicije dobili krajnje problematične strateške investitore, koji redom svi (KAP, Željezara, Elektroprivreda …) nisu bili u stanju, a nisu ni nameravali, da realizuju investiciona i druga obećanja iz ugovora o privatizaciji. Ne samo da nisu otvarali nova radna mesta već su, uz svesrdnu pomoć vlasti, revidirali ugovore u pravcu otpuštanja radnika. I tako dalje. Jednom rečju, strane direktne investicije ne samo da nisu proširile set oportuniteta za široke slojeve stanovništva, već su snažno delovale u suprotnom pravcu.

Ukratko, glavni učinak oligarhijskog kapitalizma koji hara Crnom Gorom je stalno sužavanje seta oportuniteta u kojima bi najširi krug ljudi prepoznao svoj interes.

Kosara BEGOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRIVREDNOG SUDA – VOĐA ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE?: Od Vrhovnog suda do ZIKS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

 

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA JE ZATEKLA, A ŠTA OSTAVLJA BIVŠA VLADA: DPS je bio gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaostavština Krivokapićeve Vlade može se, u polurečenici, opisati: protesti i sukobi na Cetinju povodom ustoličenja Joanikija Mićovića i program Evropa sad. Ostalo će se, manje-više, zaboraviti. Pošto je DPS ponovo na mjestu zločina

 

Vlada premijera Dritana Abazovića stupila je na dužnost. Bivši premijer Zdravko Krivokapić i „njegovi“ ministri otišli su u istoriju. Vrijeme je za svođenje računa i procjenu obećanja. Starih i novih.

„Crna Gora do sada nije imala bolju, kompetentniju i Vladu sa više znanja i umijeća nego što je trenutna”, ustvrdio je Krivokapić dok je bio boljeg raspoloženja, u vrijeme obilježavanja prve i posljednje godišnjice njegovog kabineta.

„Godinu i po trpjeli smo najgoru Vladu – ikad“, poručila je nakon razrješenja Krivokapićeve Vlade potpredsjednica DPS-a Sanja Damjanović. Zaboraviti apostole nećemo tako lako jer su nas vratili godina(ma) unazad – slijedi vrijeme odgovornosti“. Tu je bila i najava povratka DPS-a u vlast. Ili na mjesto zločina, prema interpretacijama druge strane.

Neki su pokušali da odvagaju. Predsjednik SNP-a i aktuelni ministar poljoprivrede Vladimir Joković pred smjenu Krivokapićeve Vlade je ocijenio: „Možda je ova Vlada najbolja, ali je premijer najgori u istoriji Crne Gore“. Drugi su ukazivali na specifičnost, ili apsurdnost političke situacije. „Potpredsednik najgore Vlade u istoriji Crne Gore, Dritan Abazović, sada bi trebalo kao premijer da popravi štetu koju je ta Vlada napravila. Pa to je genijalno!“, izjavio je pisac i politički analitičar Andrej Nikolaidis. Previđajući da šteta koju treba sanirati nije od juče.

Svaka od izrečenih teza  vodi do seta pitanja: šta je zaostavština Krivokapićeve Vlade? Trebaju li njihovi nasljednici da popravljaju štetu, nastave i unaprijede započeto, ili da se uhvate u koštac sa onim što prethodna Vlada nije htjela ili nije umjela da uradi? Konačno, mogu li se u partnerstvu sa DPS-om graditi stubovi na kojima će, prema obećanjima premijera Abazovića, počivati nova izvršna vlast – vladavina prava i ekonomski razvoj.

Momentu u kome je Duško Marković predao dužnost Zdravku Krivokapiću prethodili su sukobi pozicije i opozicije u parlamentu (izglasavanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti). Bile su litije i kontralitije. Svježa sjećanja na policijsku brutalnost ispred parlamenta i po podgoričkim ulicama (jesen 2015.). Suđenje opozicionim prvacima (afere državni udar i prenje novca), afere iz arhive odbjeglog tajkuna Duška Kneževića. Ekonomska kriza bez presedana (pad BDP-a od 15,3 odsto u 2020.) uzrokovana pandemijom ali i hroničnom zapuštenošću onog dijela crnogorske privrede koji je u državnom vlasništvu. Nezaposlenost. Male plate (minimalac od 225 eura) i još manje penzije.

Predsjednica Vrhovnog suda bila je Vesna Medenica. Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić. Upravom policije rukovodio je Veselin Veljović, a Agencijom za nacionalnu bezbjednost Dejan Peruničić. Niko od njih nije smijenjen – podnijeli su ostavke ili su penzionisani. Potom se troje od njih četvoro našlo na udaru zakona. Zašto nijesu svi, teže je objasniti. Baš kao i činjenicu da je Blažo Jovanić i dalje predsjednik Privrednog suda, Zoran Jelić senator Državne revizorske institucije, a Petar Ivanović, Branimir Gvozdenović, Predrag Bošković… poslanici najveće partije unutar novoformirane većine. Na kojoj treba da se temelje oni stubovi vladavine prava i ekonomskog razvoja. Pod patronatom Mila Đukanovića, predsjednika države i (opet) vladajuće partije.

Ako najavljena borba protiv korupcije i kriminala nije dala očekivane rezultate i zbog zatečenog stanja, bivša Vlada i parlamentarna većina dijele odgovornost za neusvajanje skoro stotinak predloženih zakona, koji su postali taoci njihovih međusobnih sukoba. Zbog čega su izostale ili su usporene mnoge od obećanih i neophodnih sistemskih reformi.

Bivšoj Vladi niko nije branio da u raspodjeli ministarskih i direktorskih funkcija bude senzibilnija kada su u pitanju manjinski narodi i regionalna (ne)zastupljenost. Tako bi im neki problemi bili bliži i jasniji, a možda bi izbjegli neke od zamki vjerske i nacionalne isključivosti koje je pred njih postavljala tadašnja opozicija. Zašto to nijesu uradili –  znaju oni. A mi možemo da naslutimo na osnovu sladostrašća sa kojim su, neki od njih, ulazili u tradicionalne crnogorsko-srpske sukobe, podstičući podjele i destabilizujući vlastite pozicije.

I Vlada i parlamentarna većina raspali su se nakon cetinjskog ustoličenja Joanikija Mićovića, sporeći se o elementarnom pitanju ravnopravnosti građana Crne Gore i vjerskih organizacija koje u njoj djeluju. Demonstrirajući da su po tom pitanju, u odnosu na bivše vlasti, samo druga strana iste batine. Nekima, u Vladi i oko nje, falilo je više policijske brutalnosti na Cetinju. Potom je početak povratka DPS-a na tek izgubljene pozicije bio samo stvar matematike.

Može da čudi što bivša Vlada, suprotno najavama, nije uspjela da normalizuje odnose sa zvaničnom Srbijom. Moguće da je narativ srpskog sveta za njih bio previše. A moguće da je počelo raslojavanje unutar srpske zajednice u Crnoj Gori, na bezuslovne pripadnike Vučićevog srpskog sveta i na, primarno, građane Crne Gore.

Još malo podsjećanja na stanje u kome je DPS ostavio Crnu Goru 2020. Koleginica Marija Mirjačić, krajem te godine, u Vijestima navodi „neke od problema“ koje čekaju resornog ministra u Krivokapićevoj Vladi: „Pitanje opstanka nacionalnog avioprevoznika Montenegro Airlinesa, definisanje dalje sudbine Aerodroma Crne Gore (ACG), aneks ugovora o novom roku za završetak radova na prvoj dionici auto-puta od Smokovca do Mateševa i zahtjevi kineskog CRBC-a za dodatna plaćanja, nerentabilno poslovanje Barske i Crnogorske plovidbe, ogromni poslovni gubici u četiri željeznička preduzeća…“. Prazna državna kasa bila je druga tema.

Šta imamo danas: Montenegro Airlines je u stečaju, a nova državna aviokompanija u problemima poslovanja u vrijeme globalne pandemije i ratne krize u Evropi. Umjesto jednog imamo dva problema. Aerodromi su, baš kao i državne energetske kompanija, (p)ostali sigurna baza za zapošljavanje članova vladajućih partija.

Gradnja prve dionice auto-puta bliži se kraju. Crnogorska plovidba je, prvi put nakon desetak godina, prošlu godinu završila uz dobit, sposobna da plati dospjelu ratu kredita za svoja dva broda. Tome je najviše doprinijela prošlogodišnja izmjena ugovora o najmu brodova, čime su raniji DPS prihodi višestruko uvećani. I Montekargo se pohvalio pozitivnim poslovanjem u prvom tromjesečju, nakon što su lani prepolovljeni gubici iz 2020. Oživjela je i Luka Bar. Makar u dijelu koji se ne dotiče carinskih skladišta sa lagerovanim cigaretama bez akciznih markica.

Negdje napredak nije vidljiv, ili ga nije ni bilo. Plantaže su primjer. Trenutno prodaju placeve u Donjoj Gorici i na Marezi da bi pregurali još mjesec-dva.

Prethodna Vlada je, zvanično, smanjila državni dug za nekih 240 miliona eura. Tačne podatke znaćemo, ipak, tek kada njihovi nasljednici steknu uvid u dospjele obaveze koje nijesu plaćene u roku.

Odričući se dijela budžetskih prihoda i odlukom o povećanju minimalne zarade, Krivokapićeva Vlada je u značajnoj mjeri povećala prihode zaposlenih u Crnoj Gori. Tako je dodatno podstakla nejednakost između onih koji primaju platu i armije penzionera i nezaposlenih. Zbog rastuće inflacije i globalnog talasa poskupljenja energenata i hrane, njihova kupovna moć danas je, vjerovatno, ista ili čak i nešto manja nego u posljednjim danima DPS vladavine. Kritičari ipak, treba da razmisle gdje bismo danas bili sa minimalnom zaradom od 225 i minimalnom penzijom od nepunih 120 eura. I kako je „najgora Vlada u istoriji“ za godinu uradila više za standard zaposlenih sa najnižim primanjima nego što je DPS za 10-15 godina.

No program Evropa sad nosi opasnost ekonomske neodrživosti. I gotovo izvjesnu potrebu za novim zaduženjima, najkasnije naredne godine. Ono će opet, poput većine prethodnih, otići u potrošnju. Manirom DPS prethodnika, Krivokapić i njegovi najbliži saradnici taj su problem prepoznali kao – tuđu brigu. Pandemija, rat u Ukrajini, globalna kriza, usporiće planirani rast ekonomije i ubrzati otkrivanje mogućih problema.

Legalizacija radnih mjesta, borba protiv ilegalnog tržišta duvanskih i naftnih proizvoda, rekordne zapljene kokaina, fiskalizacija… dio su poslova koje je prethodna Vlada započela u cilju suzbijanja sive ekonomije i borbe protiv organizovanog kriminala. Ti poslovi, ipak, nisu do kraja odrađeni kako valja.  Zato imamo kokainske tovare sa N.N. vlasnicima i nefiskalizovane advokate.

Zaustavljen je talas organizovanih ubistava na ulicama. A otvorena Pandorina kutija saradničke mreže kriminalnih klanova u pravosuđu, policiji a, čuje se, i među nekadašnjim zvaničnicima izvršne i zakonodavne vlasti. To nas, opet vraća na DPS i njegovo nasljeđe. Krivokapićevi nisu bili dobri. DPS je bio gori.

 

Proći će, prošao je

Prvi put u istoriji crnogorskog višepartizma, zvanične primopredaje dužnosti između bivšeg i sadašnjeg premijera nije bilo. Još jedan Krivokapićev korak unazad na račun obećanog povratka u normalnost. Taj gest možemo posmatrati kao kamenčić u mozaiku aktivnosti koje su omogućile povratak Đukanovićevog DPS-a na čelo novouspostavljene parlamentarne većine. Pošto su njihovi nasljednici, u mnogim segmentima (partijsko kadriranje, nepotizam, podobni i nepodobni, tajnost rada, kršenje procedura, servilnost prema novim/starim centrima moći…) previše podsjećali na DPS i satelite.  Samo bez iskustva i rutine koje su oni sticali tokom decenija vladavine.

„Sačekao sam jutros u Vladi novog premijera Zdravka Krivokapića“, saopštio je Duško Marković, bivši premijer nakon što je, u decembru 2020, predao dužnost. ,,Današnji susret i formalna primopredaja dužnosti potvrda su demokratskog sadržaja, zrelosti i odgovornosti koju baštini naša politika. Nadajmo se da će ova Vlada raditi u interesu Crne Gore i svih njenih građana”.

Slične poruke, minulih dana, čuli smo i od ministara finansija, ekonomskog razvoja, poljoprivrede, javne uprave… Ne i od bivšeg premijera.

„Primopredaja dužnosti predsjedniku Vlade kao protokolarni gest praktikuje se u uslovima nespornog legitimiteta“, poručio je  Krivokapić preko društvenih mreža. „Ne želim da simuliranjem redovnosti, pružam legitimitet očiglednom kršenju demokratskih i pravnih postulata. U kabinetu sam ostavio jasnu poruku o prolaznosti: Proći će!”

Prošao je, odgovorili su Krivokapiću njegovi politički oponenti ne prekidajući veselje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OPASNE PRIJETNJE U NEMOĆNOJ DRŽAVI: Organizovana proizvodnja panike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Povodom prijetnji da su u školama postavljene bombe, upućeni sagovornici Monitora tvrde da su kapaciteti Uprave policije i drugih nadležnih bezbjednosnih službi veoma slabi. Riječ je o sektoru koji je tek počeo da se razvija. Ukoliko su poruke poslate sa internet adresa drugih država, potrebna je međunarodna saradnja koja je veoma spora. Crna Gora se, tvrde naši izvori, najviše oslanja na organe Europola i Interpola

 

Prošlo je dvadesetak dana od prijetnji da će crnogorske škole biti dignute u vazduh. Javnost još nema odgovor da li ima napretka u istrazi i da li još čekamo podatke od Interpola. Minule srijede javnost je uznemirena nakon što je na mejlove 41 škole stigla dojava o postavljenoj bombi. Prijetnje o navodno postavljenim eksplozivnim napravama stigle su i na adrese opština Nikšić, Bar, Bijelo Polje, Berane, Kotor i Tivat. Djeca su evakuisana, roditelju su bili u strahu. Državni dužnosnici su o ovome govorili ležerno.

„Na teritoriji škole podmetnuto je mnogo bombi“, navodi se u anonimnoj monstruoznoj mejl poruci. „Uvijek smo sanjali o osveti. Uvijek smo sanjali o osveti. Mi ćemo se osvetiti, doći ćemo u školu. Sve ćemo pobiti. Niko neće ostati živ. Cijeli grad će krvariti“.

O lažnim dojavama o postavljenim bombama, zvanično se oglašavala jedino Uprava policije. Vlada i ministarstva se zvanično nijednom nisu oglasili. Iako je vladao strah, funkcioneri se nisu udostojili da sazovu pres konferenciju gdje bi građane uvjerili da su naša djeca bezbjedna, umjesto što su to saopštavali usputno.

Mandatar za sastav nove vlade i odlazeći koordinator svih službi bezbjednosti Dritan Abazović tvrdi da građani treba da se „osjećaju potpuno bezbjedno“ i da nema „nikakvog razloga za paniku“. On je sa novinarima razgovarao nakon konferencije povodom završetka obrazovnog programa „Škole za 21. vijek“ i projekta „Nastavnik za 21. vijek“. Kaže da je samo riječ o pokušaju unošenja tenzija i nemira kod građana.

„Nema rasula u sektoru bezbjednosti. Ništa se ni prošli put nije desilo, nadamo se da će i sad biti tako. Upućuju se zahtjevi drugim državama da izvrše kontrolu. Na njih se ne odgovara baš promptno…“ ističe Abazović.

Međutim, upućeni sagovornici Monitora pojašnjavaju da su kapaciteti Uprave policije i drugih nadležnih bezbjednosnih službi veoma slabi. Riječ je o sektoru koji je tek počeo da se razvija. Ukoliko su poruke poslate sa internet adresa drugih država potrebna je međunarodna saradnja koja je veoma spora. Crna Gora se, kažu naši izvori, najviše oslanja na organe Europola i Interpola. Tvrde da se neko profesionalno angažovao da sakrije tragove prijetnji. Neki domeni, sa kojih su slati mejlovi, kupljeni su u stranim zemljama, a plaćani su u kripto valutama.

Ministarstvo prosvjete obustavilo je nastavu u svim školama u Crnoj Gori zbog prijetećih anonimnih poruka. Međutim, na veb sajtu resora nema ni jednog saopštenja povodom ove situacije. Ni na sajtu Vlade nema saopštenja izvršne vlasti. Nisu se oglasili ni čelnici tih resora. Na sajtu Vlade preneseno je saopštenje policije.

Uprava policije je saopštila da su u toku aktivnosti na identifikaciji osobe koja je poslala dojave o bombama na mejl adrese škola i institucija, kako kroz intenzivne policijsko-tužilačke aktivnosti u zemlji, tako i putem međunarodne policijske saradnje. Tvrde da su pregledali objekte i prostore i da nisu pronađeni sumnjivi ili opasni predmeti. „Sa aspekta izvršenih kontrola, sprovedenih procedura i postupaka koje smo do sada realizovali, postoje svi preduslovi za nesmetano odvijanje nastavnog procesa u obrazovnim ustanovama“, zaključuje se u saopštenju policije.

Abazović kaže da ove prijetnje ne bi vezivao za izbor nove vlade, koji je zakazan za petak, 28. april, na Cetinju. „Da li su to strukture koje ne žele novu vladu? Moguće, ali ne bih to vezao za 43. vladu. Ti ljudi vjerovatno imaju određene agende, a one sigurno nisu progresivne i dobronamjerne“, dodao je Abazović.

Državni sekretar u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zoran Miljanić, pak, kaže da se ne može isključiti da su prijetnje povezane sa formiranjem nove vlade. Ocijenio je da se ovakvim dojavama unosi nesigurnost i panika, i pokušava stvoriti iskrivljena slika o stanju bezbjednosti u Crnoj Gori. Navodi da je teško otkriti odakle dolaze prijetnje. „One  uglavnom dolaze iz inostranstva, kako iz regiona tako i zemalja Evrope i šire. Specijalizovane službe čine sve da dođu do pokazatelja i indicija ko bi se sve mogao baviti ovako prljavim poslovima“, rekao je on.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović je pozvao nadležne institucije da hitno rasvijetle prijetnje, pronađu nalogodavce, organizatore i izvršioce. „Ne smijemo dozvoliti da obrazovanje trpi zbog onih koji namjeravaju izazivati vanredne situacije i destabilizovati državu uoči izbora nove vlade, na pragu turističke sezone“, kaže Đukanović.

Predavač nacionalne, regionalne i međunarodne bezbjednosti na Univerzitetu Donja Gorica Nikola Banićević za Monitor kaže da prijetnja aktiviranjem eksplozivne naprave ili više njih predstavlja bezbjednosni problem za svaki sistem nacionalne bezbjednosti, bez obzira što ona nije realizovana. Škole su, pojašnjava, posebno osjetljiva mjesta za ugrožavanje bezbjednosti, jer se radi o ugrožavanju života djece. „Birajući škole za potencijalna mjesta napada, napadači između ostalog žele postići psihološki efekat širenjem straha, panike i nesigurnosti. Radi se o želji za zastrašivanjem stanovništva korišćenjem prijetnji nasiljem ili vršenjem samog akta nasilja. Konačno, ideja je postići stanje pesimizma u društvu, čime se parališe svakodnevan život građana”, ističe Banićević.

On ukazuje da otklanjanje prijetnje ovog tipa zahtijeva sistematičan i združeni odgovor organa i službi u sistemu nacionalne bezbjednosti. „Od posebnog je značaja regionalna i međunarodna bezbjednosna saradnja, kako na bilateralnom nivou tako i kroz članstvo u regionalnim i međunarodnim bezbjednosnim organizacijama. Cilj svakog sistema nacionalne bezbjednost je da na bezbjednosne izazove, rizike i prijetnje pruži preventivan odgovor“, ističe Banićević.

On nasaglašava da posebna pažnja sistema nacionalne bezbjednosti treba da bude usmjerena na djecu, sa naglaskom na njihov boravak u školama, prostorima u kojima treba da budu bezbjedna i sigurna.

Zasad izgleda da zvaničnici aktivno ignorišu strah građana.

 

Vučić tvrdi da dojave šalju bezbjednosne službe

Avioni Er Srbije i dalje lete ka Moskvi dok je Rusija izložena oštrim međunarodnim sankcijama zbog invazije na Ukrajinu. Sa ovim letovima nižu se i lažne dojave o bombama u avionima. Takođe su zabilježene iste dojave za javne prostore, poput tržnih centara. Do sada ih je evidentirano ukupno četrnaest.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tvrdi da u lažnim dojavama o bombama u avionima za Moskvu učestvuju strane službe sa teritorije dvije zemlje. Tvrdi da je jedna zemlja Evropske unije, a druga je Ukrajina. Ukrajinske vlasti su negirali te navode.

Ministar unutrašnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin ocijenio je da su dojave o bombama nastavak pritiska na Srbiju, njenu ekonomiju, ali i na Vučića da napusti politiku vojne neutralnosti i donošenja samostalnih odluka. Tvrdi da su posljednje dojave o navodnim bombama u tržnim centrima došle sa servera koji je lociran u Švajcarskoj.

„Naše službe efikasno detektuju odakle dolaze te dojave, uglavnom iz jednog centra jedne zemlјe u Evropskoj uniji i sa teritorije Ukrajine”, rekao je 21. aprila Vulin za Radio-televiziju Srbije.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo