Povežite se sa nama

INTERVJU

NADA VUKČEVIĆ, GLUMICA: Od pozorišta očekujem istinu, hrabrost i drskost

Objavljeno prije

na

Nakon internacionalnog uspjeha komada Dokle pogled seže, jedan od najznačajnijih evropskih reditelja Arpad Šiling ponovo je režirao u Kraljevskom pozorištu Zetski dom. Tekst za predstavu Kučka, koji je baziran na glumačkim improvizacijama, Arpad Šiling je zajedno uobličio sa Evom Zabežinski. Riječ je produkciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom koju je podržala EU Creative Europe, a u okviru projekta EU Collective plays!. U predstavi Kučka igraju Nada Vukčević, Srđan Grahovac, Zoran Vujović, Stevan Radusinović i Vule Marković.

MONITOR: Predstava – ,,Kučka” najavljena kao drugačija od većine viđenih ovdje, prevashodno zbog načina na koji je nastao tekst i procesa rada sa glumcima. Kakav je bio rad na predstavi?
VUKČEVIĆ: Način na koji je nastao tekst je sličan načinu na koji je nastao tekst Pogleda. Rad se razlikovao samo u tome što smo ranije upoznali Arpadov sistem rada. Kada znaš u što ulaziš, onda znaš sa čime imas posla. Možda smo sada bili opušteniji, ali to ne znači i da je rad lakše pao. Obrnuto je. Pao je teže, ali znaš gdje si i s kim si, pa ti je lako da se prepustiš koliko god da ti pojedine probe teško padaju. Istražuješ, a nema se vremena za istraživanje, to jeste nema se vremena za gubljenje. Kao da se trkaš sa duhom, a opet znaš da se stiže sve na vrijeme. Prosto znas kako ide posao sa ovim rediteljem i sa ostatkom ekipe. Glumci koji su sada prvi put radili sa njim su se jako brzo uklopili. Dakle, desila se ista stvar… upoznali smo se sa temama, zadale su se okolnosti, ispričale priče i krenulo se u improvizacije. Tekst je počeo da se niže, pa se obrađivao i namaštavao i na kraju dobio ovaj oblik koji ima sada.

MONITOR: Jedina ste glumica u predstavi, a tumačite nekoliko likova – ženu koja čeka voz, supruge muških likova, a i njihove majke. Kako ste gradili sve te likove?
VUKČEVIĆ: Svi ti ženski likovi su isprovocirani problemom koji nose muški likovi… njihov problem, njihov mrak, nezadovoljstvo, glad za bilo čim, agresija… Njihova potreba za dominacijom je kod mene otvarala prostor za novu scenu, šansu da se otvori novi problem koji će muškarcu možda pomoći da prebrodi muku i da se osvijesti i napokon nađe izlaz. Da uradi nešto sasvim novo, a to je da se odupre lošem uticaju koji se nagomilao. Jasno je da smo rođeni sa nekim žigom, tu je ta fascinantna genetika koju ne možemo zaobići čak i kada to želimo, no tu je i ono što se tek ne može izbjeći, a to je sve ono što smo stekli tokom života. Ono što nosimo sa nama, a nismo ni svjesni da je to samo jedno ogromno breme koje nas vuče i ne da nam da idemo naprijed. A nasuprot njima imamo isti ženski lik, uvijek ja, samo što sam nekada majka, nekada žena, djevojka. Iz ponašanja jednog muškarca možemo da procijenimo da li je jedinac, uz kakvu je majku rastao, koje frustracije vuče, koliko je bila prisutna očeva figura i na kakav način. E tada je postalo zanimljivo, jer istražuješ nepoznato. Kako je koji muškarac stupao na scenu i predstavljao sebe, tako se kod mene otvarao čitavi njihov svijet koji je postajao moj. I konci su u mojim rukama.

MONITOR: I u prethodnoj predstavi, a i u ovoj, Šiling se bavi gorućim temama društva u kojem živimo. Koliko je važno da se prave ovakve, angažovane predstave, koje su ,,ogoljene”, koje ne zabavljaju, koje su najbliže samom životu i njegovoj suštini?
VUKČEVIĆ: Voljela bih kada bi publika prepoznala to što treba da prepozna u ovoj predstavi. Možda nije neophodno baš da gledalac vidi sebe, ali da ipak vidi nas. Našu sredinu. Naš mentalitet. A sigurna sam da smo toliko specifični da je nemoguće omanuti . Smatram da smo vrlo inspirativni kao narod. Drugačiji, sa posebnom problematikom koja je genetski dio nas. I kao da se teško možemo osloboditi tog koda, kao da smo u vrzinom kolu…vrtimo se i teško se ko izdigne i sagleda sebe i okolinu sa pravog gledišta. Zato želim da vjerujem da možemo da dopremo. Nije problem ako neko želi da se zabavi odlaskom u pozorište, ne vrijeđa ni činjenica da pojedini žele to i samo to. Nije ni čudo. S toliko jada se ljudi tuku svakodnevno. Ali isto tako sam srela ljude koji su poželjeli da vide nešto dublje, istinitije, mesnatije,pa neka je i bolnije. Žele mnogi da ih nešto dodirne i pomjeri. Valjda ožive. Isto kao što mene moj posao liječi i oživljava svaki put. Predstava Dokle pogled seže mi je u toku prvih igranja zvučala, osjećala sam tu predstavu kao neki eksperiment. Publika je gledala nešto sasvim novo, a opet blisko jer smo živi ljudi na sceni, ogoljeni i sami. Kučka se razlikuje ali nosi pečat koji je prepoznatljiv, viđen u Dokle pogled seže. Postoji spona. Vidim je i ne smeta mi. Čak me raduje. Kučka je drugi dio priče, za mene.

MONITOR: Igrate u obje Šilingove predstave. Kažite nam o radu sa njim i koliko je taj proces rada uticao na Vas?
VUKČEVIĆ: Svaki proces ostavi neki trag, ali ono što je specificno za rad sa Arpadom je brzina, tačnost i suština. Kroz naš posao nailazimo na razne reakcije kod reditelja. Reakcije, stavove, njihove navike, znanje, način na koji komuniciraju, poštovanje ili nepoštovanje glumca. Ne treba puno proba da prođe, već na samom početku vidiš je li ili nije lav. Znaju i da iznenade, da se trgnu u posljednjem trenu, nađu to što žele od predstave i tako to sprovedu, pa nam olakšaju muku ili je skroz odagnaju pred sami kraj procesa. Bilo je tu svega i biće još. E sa Arpadom je vrlo jednostavno, on je budan i prisutan i ima mnogo dobru ekipu sa kojom sarađuje. Ljude koje bira odavde jako cijeni. Voli da čuje i prihvata prijedloge kada zaluta. Zna da prepozna, zna da čuje i da presudi uz konsultacije. Nije konzervirani reditelj, nije zatvoren, ili tvrd. Zna da bude frustrirajuće kada znaš da ti premijera dahće za vratom. Učis tekst koji si dobio prije sedam dana, postavljaju se mizansceni, mijenjaju se neke replike u hodu, mijenjaju je likovi u hodu, možda se čak promijeni i suština. Dolazimo do biti priče pred sami kraj jer ne može drugačije, jer se predstave sa ovim rediteljem ne rade kao što smo navikli da radimo, mjesec i po dana, a nekada i dva mjeseca… Nego se radi dvadeset i nešto dana. Teško je i iscrpljujuće, ali je odličan osjecaj jer je drugačije, efikasnije. Mnogo brže se ulazi u problem, mnogo se dublje čačka, iako je tema možda za nekoga banalna.

MONITOR: S predstavom ,,Dokle pogled seže” obišli ste mnoge zemlje, učestvovali na značajnim festivalima. Ima li najava za gostovanje predstave ,,Kučka” i mislite li da će ponoviti uspjeh prethodne Šilingove predstave?
VUKČEVIĆ: E to je ono od čega se ne može pobjeći. Komparacija te dvije predstave. Potpuno je logično da se to dešava. I treba tako da bude. Neodvojive su i zato vjerujem da će imati svoj život. Znam da su planirana gostovanja u Ljubljani, Italiji. S Pogledom najvjerovatnije idemo u Pariz. Kučka je materijal koji može da živi i zaslužuje da živi. Uživam i u ovoj predstavi. Uživam u igri. Moje biće osjeća da ovo može da traje. Ali to nije u mojim rukama. U mojim, našim glumačkim rukama je kvalitet ove predstave ali ne i kvantitet. Radujem se budućnosti ove predstave, naslućujem dobar rezultat.

MONITOR: Članica ste Crnogorskog narodnog pozorišta. Igrate u većini predstava naslovne uloge. Koje su Vam uloge u matičnom teatru najvažnije i šta je to što očekujete od pozorišta i teatra?
VUKČEVIĆ: Nema najvažnijih uloga. Kada stanem pred publiku, sve je jednako važno. I Šarlota i Mirjana, Stivi, Julka, Arijel, Orseta, Nada… bilo koga da predstavljam te večeri je podjednako važno. Jer si tu gdje jesi, jer radiš ono što obožavas da radiš. Jer te ovaj posao čini jako srećnom. Nema boljeg razloga. Od pozorišta očekujem istinu, hrabrost, drskost. Inteligentne i angažovane tekstove. Razbijanje na djelove i nanovo sastavljanje. Rekoh da mi ne smeta to što publika nekad želi zabavu, često žele laku zabavu, i opet kažem razumijem. Ali to nas samo uspavljuje, zatupljuje, zaglupljuje. Želite da vam veče padne lakše? I ja to želim. Tada prošetam svoga psa, pojedem sladoled, otrujem se hamburgerom, smokijem. Ali da li zaista naša publika želi da se samo naceri i ode u kafanu nakon predstave? Mislim da ne. Zato želim da se monstrum probudi i izazove tu katarzu već toliko verbalno ižvakanu ali ne proživljenu. Što i ako saznamo nešto o sebi što će da nas boli mjesecima? Poslije odgledane predstave Leptir u meni se otvorio neki mali svijet. Te noći sam znala što treba da učinim,vjerujte mi. I sve se promijenilo, naravno ne sve ali ono što je trebalo da se promijeni, promijenilo se. E to želim našoj publici. E to je sloboda. Ali prije svega bijeli monstrum koji leži i čeka tamo negdje, u nekom uglu pozorišta, jer smo ga potisnuli mora da se angažuje i da mu se da glavna uloga. Neka kritikuje, neka ga se boje, neka zaboli, neka nas edukuje i hrabri. Sigurna sam da će i da nas pomazi. I meni je to sve potrebno. Jako. Bilo bi teško na početku, ali kasnije ….jedva čekam. A vi?

Miroslav MINIĆ
Foto: Duško MILJANIĆ

Komentari

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Aktuelna vlast radi što i bivša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini se da aktuelna vlast ne zazire od toga da radi isto što i bivša. Da uredi spiskove saglasno svojim potrebama. Da bi se prikrile stvarne namjere, i jedni i drugi sve to podvode pod pitanje koje niko nije problematizovao – „pitanje državljanstva”

 

MONITOR: Uskoro, početkom maja, izaći će Vaša nova knjiga pod naslovom „Parole ili činjenice“?. O čemu govori knjiga?

RASTODER: Da, oko 1. maja bi trebalo da bude završeno štampanje mojih novih knjiga pod naslovom: Parola ili činjenice? Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, u dva toma na 1216 strana. U susret 15. godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti  realizovana je zamisao mojih izdavača da se taj jubilej obilježi prigodnim djelom. Urednici su izvršili izbor mojih, uglavnom objavljenih radova iz prethodnih 30 godina stvaranja, a izdavači (Vijesti i Almanah) su se potrudili da sve to bude situirano i spakovano u dva toma izabranih radova. Zamišljeno je da posljednjih 100 godina crnogorska istorije bude promišljano kroz četiri metaforično označene cjeline: Sahrana; Odbrana; Vapaji; Vaskrsnuće.

Vjerujem da će knjiga inovativnošću, novim i do sada nepoznatim stranicama biti dovoljno provokativna jer problematizuje suštinska pitanja crnogorska istorije i naučne strategije u njenom izučavanju. To je intelektualni pokušaj da se afirmiše načelo: Crna Gora se „ne brani“ mahanjem, nego radom i znanjem.Takođe se želi pokazati da je mišljenje moguće osporiti i ignorisati, dok je to sa činjenicama mnogo komplikovanije. Zato, ako takvi postoje, ostaje javni poziv da svoja mišljenja utemelje na činjenicama i da potvrde ili ospore one iznijete u knjigama.

MONITOR: Slučaj Leposavić pokazao je da se Crna Gora ne samo nije suočila sa prošlošću već i da to uskoro teško da će moći. Kako vidite izjavu ministra Leposavića, ali i sve što je uslijedilo nakon nje?

RASTODER: Davno sam napisao da će savremena Crna Gora dugo biti zarobljena recikliranim ideologijama devedesetih u najrazličitijim formama. Zbog toga što nije pokazala spremnost da ih razumije i da se odredi prema njima u vrijednosnom smislu. U svježem sjećanju mi je sudbina „zabranjenog“ (formalno povučenog udžbenika za IV razred gimnazije) čiji je autor tada „problematičnog dijela“, sadašnji poslanik DPS, što samo pokazuje plitkoumnost političkih elita koje se različito ponašaju u različitim vremenima. Činjenica, da saglasno tome, crnogorski pravosudni sistem nije uspio presuditi nijedan zločin iz devedesetih, čini licemjernim današnje prenemaganje za žrtvama tih istih.

S druge strane, slučaj Leposavić je jedinstven primjer u akademskom svijetu, u kojem navodni „pravni ekspert“ objavi rat „pravnim činjenicama“. Očigledno osnažen recikliranom ideologijom, „ekspert“ ne može shvatiti da to nijesu pravne činjenice koje je promovisao neki palanački crnogorski sud, nego da su rezultat rada najprestižnije međunarodne institucije pravde iza koje stoji čitava zemaljska kugla u vidu UN. Kada takve pravne činjenice postanu i istorijske (a to jesu Presude Međunarodnog suda u Hagu, kao  i one suda u Nirnbergu) moraš biti mnogo opijen tamjanom da bi na ovaj način omalovažio pravo, struku i nauku kojoj si se posvetio. Leposavić nije doveo u pitanje pravni postupak, nego konačan epilog i zaključak koji je proizašao iz takvog postupka.Time se predstavio kao narcisoidni pravni diletant koji ima ambiciju da se postavi iznad najvećih pravnih autoriteta današnjice. Za mene nije toliko ni bitno, niti tragično šta će o Srebrenici reći neki ministar, pa makar bio i pravni ekspert, koliko je tužno živjeti u zemlji i društvu u kojem je nešto tako moguće. Dodatno licemjerje je i u tome što to navodno za neke jeste „genocid“, samo ako uspiju dokazati da za tako nešto nijesu krivi samo „moji“ nego i neki „vaši“. Hvala lijepo, odbijam da bilo koji zločinac može biti „moj“. Umjesto da se afirmiše stanovište – što je sud osudivši konkretne krivce oslobodio optužbe čitav jedan narod, ministar i ne samo on, infatilno socijalizuje genocid. No, i pored svega sam siguran da ministar nema ništa zajedničko sa genocidom, iako se pretrgao da dokaže suprotno.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, ESEJISTA, KNJIŽEVNI KRITIČAR, ENCIKLOPEDISTA: Glasam za lijevo-zelenu koaliciju i javno agitujem za njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama-neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika

 

MONITOR: Velike su kritike na račun Brisela od strane većine EU zemalja kada se radi o nabavci vakcina. Čak je i Hrvatska pregovarala o nabavci ruskih vakcina… Kako  gledate na te zdravstene i nezdravstvene pojave koje se sve jasnije pokazuju i na lokalnom i na globalnom planu?

VISKOVIĆ: Aktualna briselska administracija pokazala se inferiornom kad je riječ o nabavci vakcina, posebno u odnosu na zemlje poput Izraela, SAD-a, UK-a. Čak se i Srbija, surađujući  s Pekingom i Moskvom pokazala domišljatijom i efikasnijom od bogate EU.  Nezadovoljne neefikasnošću Brisla neke su zemlje poput Mađarske počele same pregovarati i nabavljati vakcine. Osobno mislim da Plenković nije imao ozbiljno namjeru otvoriti na svoju ruku suradnju s Rusijom, to je bilo samo za domaću javnost koja je tražila da pokaže veću inicijativnost.

EU, pod američkim pritiskom, u ovom trenutku pokušava stjerati Putina i Rusiju na konopce, situirati Ruse definitivno kao drugorazrednu svjetsku silu. Brisel stoga neće prihvatiti Sputnik kao oblik ruske pomoći, a i kao afirmaciju ruske medicinske znanosti i tehnologije. Trenutno se na Rusiju vrši golem pritisak preko slučaja Navalni, traži se da povuče svoje trupe od ukrajinske granice, blokiran je već skoro potpuno izgrađen Sjeverni tok 2. U takvoj situaciji primiti rusku medicinsku pomoć značilo bi samoponiženje i otupilo bi oštricu permanentnog pritiska na Rusiju. Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama; neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika. Većina bi hrvatskih građana rado prihvatila rusku pomoć. E, pa ovo je bila Plenkovićeva predstava za te građane. Ali on dugoročno, čini se prilično uspješno, igra tako da sebi u budućnosti osigura neku važnu funkciju u EU pa zasigurno neće napraviti ništa „na svoju ruku“.

MONITOR: Hrvatska je u proteklih godinu dana pored razornih zemljotresa, jako pogođena i epidemijom kovida. Uprkos tolikim stradanjima, fokus javnosti  se pomjera na prepucavanja predsednika i premijera. Da li se radi  o bježanju od svakodnevice ili marketingu kad mu vrijeme nije?

VISKOVIĆ: Osim Covida 19, Hrvatsku su u protekloj godini pogodila dva razorna potresa. Zagrebački, prvi snage 5,4 temeljito je razmrdao sam centar grada, poremećena je statika zgrada, pogotovo palača građenih prije stotinak godina kad nije bilo armiranog betona. Skoro svi muzeji i sakralni objekti oštećeni su i zahtijevaju ozbiljne zahvate. Drugi potres, na slabo nastanjenoj Baniji, bio je jači i od onog čuvenog skopskog, čak 6,4.

Od prvog potresa proteklo je više od godinu; baš i ne primjećujem da se  Zagreb puno obnavlja, uglavnom su dosad uklanjani pootpadali malter, dimnjaci, krovovi, štukature… Raspravljalo se o Zakonu o obnovi, formirale se institucije za obnovu. Opće je mišljenje da se moglo učiniti puno više. Ali u vremenu korone teško je organizirati intenzivnu obnovu, privreda je u recesiji (pad gotovo 10 posto), medicinski troškovi golemi. Dosta se uzdamo u evropsku pomoć, ali i ona sporo pritječe.

U svemu tome imamo prigodu iz dana u dan pratiti pitoreskno verbalno nadmetanje predsjednika i premijera, koje ima i zabavne elemente javnog spektakla. Njih dvojica se poznaju odavno, počeli su još devedesetih kao ambiciozni mladi diplomati u doba Mate Granića. Obojica solidno obrazovani, poligloti, elokventni, ali i silno tašti; ima tu jako puno osobne borbe za prestiž. Najnoviji sukob vezan je za izbor šefa Vrhovnog suda. Milanović je s dosta prava nezadovoljan stanjem u cjelokupnom pravosuđu, ima ustavne ovlasti da predloži predsjednika Vrhovnog suda, ali mora ga prihvatiti i Sabor u kojem većinu ima HDZ. Trenutno je svojevrsna pat pozicija: predsjednik je blokirao reizbor HDZ-ova kandidata Đure Sesse, a HDZ odbija podržati predsjednikovu kandidatkinju, profesoricu Zlatu Đurđević. Ankete pokazuju kako većina građana podupire Milanovića slažući se da su u pravosuđu nužni novi ljudi, jer je trenutno sporo, neefikasno i po vrlo raširenom mišljenju, korumpirano. Međutim, u polemikama Milanović se nije klonio ni toga da izvrijeđa čak i svoju lijevu biračku bazu (feministice, NGO-i, Žarko Puhovski, Milorad Pupovac…). Uostalom, po mnogima, on i nije ljevičar, prije liberal, ali je deklarirani antifašista, što se vidjelo po reakcijama na ustaški pozdrav Za dom spremni!

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

MONITOR: Sa čime biste se mogli pohvaliti od početka rada Stručnog tima NS?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Otkrivanje visoke korupcije je posao za koji treba vremena, posebno u situaciji kada su mnoge arhive uništene ili dislocirane, a pojedine značajne funkcije i dalje obavljaju ljudi koji su bili dio problema. To, takođe, podrazumijeva i punu saradnju sa brojnim državnim institucijama.

Do sada smo prikupili značajan dio informacija o stanovima koji su dijeljeni javnim funkcionerima i drugim licima po izuzetno povoljnim uslovima i uskoro ćemo početi da objavljujemo tu dokumentaciju.

U drugim većim predmetima, kao što je poslovanje slobodnih zona i sumnje u šverc cigareta, Možura, privatizacija KAP- a i Telekoma, autoput, poslovanje Prve banke sa državnim organima i kompanijama… prikupljamo osnovnu dokumentaciju kako bismo utvrdili obim i lokacije raspoloživih podataka, kao i potrebe za angažovanjem eksperata iz oblasti carina, poreske politike, zaštite ličnih podataka, programiranja i slično.

Ni u jednoj arhivi nećemo naći one papire koje je prošla vlast željela da uništi. Ali tragovi novca se ne mogu potpuno sakriti. Zato mi prikupljamo i analiziramo postojeću dokumentaciju i radimo na uspostavljanju međunarodne saradnje kako bismo mogli da uđemo u trag skrivenim računima i imovini u inostranstvu.

MONITOR: A šta biste naveli kao (ne)očekivane probleme sa kojima ste se susreli?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Brojna dokumenta su uništena ili dislocirana, nova administracija vrlo sporo postupa, a faktička blokada zakonodavnih predloga u parlamentu onemogućava ozbiljnije iskorake.

Tako je kompletna arhiva Komisije za stambena pitanja bivše Vlade nestala, ili je negdje premještena. Tom Komisijom je rukovodio bivši ministar odbrane, a njena dokumentacija se ne nalazi ni u Generalnom sekretarijatu Vlade, a ni u Ministarstvu odbrane, dok je osoba zadužena za arhivu Komisije napustila državnu upravu.

Ta dokumentacija je, inače, bila označena stepenom tajnosti interno, a u nekim slučajevima i povjerljivo. I njen nestanak je posao za tužilaštvo koje na raspolaganju ima niz aktivnosti koje može preduzeti u cilju rasvjetljavanja tog krivičnog djela.

Kada su uništili kompletnu arhivu podataka o stanovima koje su podijelili, možete da zamislite šta je od dokumentacije ostalo oko najvećih poslova koji potencijalno uključuju i najveću korupciju. Međutim, mnogo dokaza postoji u drugim državama i zato je međunarodna saradnja od presudnog značaja.

MONITOR: Može li se priča o nestaloj dokumentaciji završiti time što ćemo svi konstatovati kako nam je žao što je nema?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Kako bismo spriječili da se to dogodi, Stručni tim Savjeta će izaći sa vrlo konkretnim preporukama i inicijativama prema nadležnim državnim organima.

Tražićemo, pored ostalog, da se obezbijedi više dokaza za tužilaštvo, video evidencija ili dokazi da je ona uništena, jer su u pitanju objekti Vlade i Ministarstva odbrane koji su pod video nadzorom. Lica odgovorna za postupanje sa dokumentacijom su jasno određena i prvi korak tužilaštva trebao bi biti da ih sasluša.

MONITOR: Na račun Vlade stižu kritike da se više bave prošlošću nego budućnošću? Prepoznajete li se vi iz Savjeta u toj priči?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Ni najmanje. Nakon 30 godina potpunog odsustva ozbiljne borbe protiv korupcije i poslova koji su poharali Crnu Goru, imamo obavezu kao društvo da ne dozvolimo da bilo ko zadrži korist koju je stekao činjenjem bilo kog krivičnog djela. Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti, jer sam odolijevala i mnogo većim pritiscima kojima sam bila izložena tokom svog rada.

Jos jednom ću ponoviti – što se tiče rada Stručnog tima, ne postoji bivša i sadašnja vlast, jer korupcija ne bira političke dresove.

MONITOR: Da li vi, iznutra, dijelite utisak da vlast, na svim nivoima, djeluje pomalo tromo?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nije lako uspostaviti kontrolu nad sistemom koji je bio pretvoren u političku mašineriju bivšeg režima. U maloj Crnoj Gori izuzetno je teško naći kadrove, jer su priliku da steknu iskustvo u državnoj administraciji i to specifično znanje do sada imali samo oni koji su sarađivali sa bivšom vlašću. Još kad se u to dodatno umiješa politika, onda i onako težak proces postane još teži.

Znam da je problema puno, ali mislim da se mora i brže i bolje.

MONITOR: Neki analitičari ukazuju na mogućnost paktiranja između bivših i sadašnjih vlasti. Da li ste Vi naišli na nešto što bi potkrijepilo takve sumnje?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nemam nikakva konkretna saznanja o tome i boriću se da se nikada ne napravi bilo kakav pakt koji podrazumijeva da se  zatvore oči na korupciju, a korumpirani pojedinci zadrže ukradeni novac.

Stručni tim nema nadležnost da bilo koga uhapsi, ali ima da prati puteve novca. Čak i ako neki planiraju da pobjegnu iz zemlje, ako uspijemo da uspostavimo međunarodnu saradnju i obezbijedimo snažnu podršku drugih država, naći ćemo gdje su sakrili novac i nekretnine.

Nadam se da ćemo uskoro dobiti i nova zakonska rješenja o oduzimanju imovine u građansko-pravnom postupku, po ugledu na Italiju, što bi omogućilo da imovina za koju nema valjanog pokrića u zvaničnim prihodima javnih funkcionera, može biti oduzeta i bez osude u krivičnom postupku.

MONITOR: Nije malo onih koji računaju da se Vaš posao tiče samo vremena prije 30. avgusta, odnosno, 4. decembra 2020?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Vjerujem da u Vladi niko ni ne pomišlja da takvo ograničenje postavi, jer ja na njega zasigurno ne bih pristala. Dok sam u Stručnom tijelu možete biti sigurni da neće biti izuzetaka po bilo kom osnovu.

Zadatak Savjeta i Stručnog tijela je da se bavi otkrivanjem i prevencijom korupcije na visokom nivou. Odgovorna vlada želi da iskorijeni korupciju, ako je ima, prvo u sopstvenim redovima.

Ne smije biti nedodirljivih ni sada, ni prije, ni ubuduće i za to ću se uvijek boriti. Ne bavim se politikom, već borbom protiv kriminala i korupcije, a oni ne poznaju ni boje ni zastave, samo interes i profit.

Odnos prema SPI definiše vladu

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuje novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama (SPI).

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Od izuzetnog značaja za borbu protiv korupcije je da nova Vlada podigne standarde i što prije počne da proaktivno objavljuje mnogo veće količine podataka od značaja za građane.

U saradnji sa kolegama iz drugih NVO i vodećim evropskim ekspertima, uradili smo nacrt izmjena Zakona o SPI i dostavili ga Ministarstvu javne uprave 9. decembra, na Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Drago nam je što je to prvi antikorupcijski zakon predložen ovoj vladi od strane nevladinog sektora, ali u vezi sa tim, nažalost, još nismo vidjeli konkretnije pomake, dok je usvajanje zakona planirano tek za treći kvartal.

Upravo odnos prema tom zakonu pokazaće koliko je ova vlada spremna da realizuje svoja obećanja.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo