Povežite se sa nama

INTERVJU

NADA VUKČEVIĆ, GLUMICA: Od pozorišta očekujem istinu, hrabrost i drskost

Objavljeno prije

na

Nakon internacionalnog uspjeha komada Dokle pogled seže, jedan od najznačajnijih evropskih reditelja Arpad Šiling ponovo je režirao u Kraljevskom pozorištu Zetski dom. Tekst za predstavu Kučka, koji je baziran na glumačkim improvizacijama, Arpad Šiling je zajedno uobličio sa Evom Zabežinski. Riječ je produkciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom koju je podržala EU Creative Europe, a u okviru projekta EU Collective plays!. U predstavi Kučka igraju Nada Vukčević, Srđan Grahovac, Zoran Vujović, Stevan Radusinović i Vule Marković.

MONITOR: Predstava – ,,Kučka” najavljena kao drugačija od većine viđenih ovdje, prevashodno zbog načina na koji je nastao tekst i procesa rada sa glumcima. Kakav je bio rad na predstavi?
VUKČEVIĆ: Način na koji je nastao tekst je sličan načinu na koji je nastao tekst Pogleda. Rad se razlikovao samo u tome što smo ranije upoznali Arpadov sistem rada. Kada znaš u što ulaziš, onda znaš sa čime imas posla. Možda smo sada bili opušteniji, ali to ne znači i da je rad lakše pao. Obrnuto je. Pao je teže, ali znaš gdje si i s kim si, pa ti je lako da se prepustiš koliko god da ti pojedine probe teško padaju. Istražuješ, a nema se vremena za istraživanje, to jeste nema se vremena za gubljenje. Kao da se trkaš sa duhom, a opet znaš da se stiže sve na vrijeme. Prosto znas kako ide posao sa ovim rediteljem i sa ostatkom ekipe. Glumci koji su sada prvi put radili sa njim su se jako brzo uklopili. Dakle, desila se ista stvar… upoznali smo se sa temama, zadale su se okolnosti, ispričale priče i krenulo se u improvizacije. Tekst je počeo da se niže, pa se obrađivao i namaštavao i na kraju dobio ovaj oblik koji ima sada.

MONITOR: Jedina ste glumica u predstavi, a tumačite nekoliko likova – ženu koja čeka voz, supruge muških likova, a i njihove majke. Kako ste gradili sve te likove?
VUKČEVIĆ: Svi ti ženski likovi su isprovocirani problemom koji nose muški likovi… njihov problem, njihov mrak, nezadovoljstvo, glad za bilo čim, agresija… Njihova potreba za dominacijom je kod mene otvarala prostor za novu scenu, šansu da se otvori novi problem koji će muškarcu možda pomoći da prebrodi muku i da se osvijesti i napokon nađe izlaz. Da uradi nešto sasvim novo, a to je da se odupre lošem uticaju koji se nagomilao. Jasno je da smo rođeni sa nekim žigom, tu je ta fascinantna genetika koju ne možemo zaobići čak i kada to želimo, no tu je i ono što se tek ne može izbjeći, a to je sve ono što smo stekli tokom života. Ono što nosimo sa nama, a nismo ni svjesni da je to samo jedno ogromno breme koje nas vuče i ne da nam da idemo naprijed. A nasuprot njima imamo isti ženski lik, uvijek ja, samo što sam nekada majka, nekada žena, djevojka. Iz ponašanja jednog muškarca možemo da procijenimo da li je jedinac, uz kakvu je majku rastao, koje frustracije vuče, koliko je bila prisutna očeva figura i na kakav način. E tada je postalo zanimljivo, jer istražuješ nepoznato. Kako je koji muškarac stupao na scenu i predstavljao sebe, tako se kod mene otvarao čitavi njihov svijet koji je postajao moj. I konci su u mojim rukama.

MONITOR: I u prethodnoj predstavi, a i u ovoj, Šiling se bavi gorućim temama društva u kojem živimo. Koliko je važno da se prave ovakve, angažovane predstave, koje su ,,ogoljene”, koje ne zabavljaju, koje su najbliže samom životu i njegovoj suštini?
VUKČEVIĆ: Voljela bih kada bi publika prepoznala to što treba da prepozna u ovoj predstavi. Možda nije neophodno baš da gledalac vidi sebe, ali da ipak vidi nas. Našu sredinu. Naš mentalitet. A sigurna sam da smo toliko specifični da je nemoguće omanuti . Smatram da smo vrlo inspirativni kao narod. Drugačiji, sa posebnom problematikom koja je genetski dio nas. I kao da se teško možemo osloboditi tog koda, kao da smo u vrzinom kolu…vrtimo se i teško se ko izdigne i sagleda sebe i okolinu sa pravog gledišta. Zato želim da vjerujem da možemo da dopremo. Nije problem ako neko želi da se zabavi odlaskom u pozorište, ne vrijeđa ni činjenica da pojedini žele to i samo to. Nije ni čudo. S toliko jada se ljudi tuku svakodnevno. Ali isto tako sam srela ljude koji su poželjeli da vide nešto dublje, istinitije, mesnatije,pa neka je i bolnije. Žele mnogi da ih nešto dodirne i pomjeri. Valjda ožive. Isto kao što mene moj posao liječi i oživljava svaki put. Predstava Dokle pogled seže mi je u toku prvih igranja zvučala, osjećala sam tu predstavu kao neki eksperiment. Publika je gledala nešto sasvim novo, a opet blisko jer smo živi ljudi na sceni, ogoljeni i sami. Kučka se razlikuje ali nosi pečat koji je prepoznatljiv, viđen u Dokle pogled seže. Postoji spona. Vidim je i ne smeta mi. Čak me raduje. Kučka je drugi dio priče, za mene.

MONITOR: Igrate u obje Šilingove predstave. Kažite nam o radu sa njim i koliko je taj proces rada uticao na Vas?
VUKČEVIĆ: Svaki proces ostavi neki trag, ali ono što je specificno za rad sa Arpadom je brzina, tačnost i suština. Kroz naš posao nailazimo na razne reakcije kod reditelja. Reakcije, stavove, njihove navike, znanje, način na koji komuniciraju, poštovanje ili nepoštovanje glumca. Ne treba puno proba da prođe, već na samom početku vidiš je li ili nije lav. Znaju i da iznenade, da se trgnu u posljednjem trenu, nađu to što žele od predstave i tako to sprovedu, pa nam olakšaju muku ili je skroz odagnaju pred sami kraj procesa. Bilo je tu svega i biće još. E sa Arpadom je vrlo jednostavno, on je budan i prisutan i ima mnogo dobru ekipu sa kojom sarađuje. Ljude koje bira odavde jako cijeni. Voli da čuje i prihvata prijedloge kada zaluta. Zna da prepozna, zna da čuje i da presudi uz konsultacije. Nije konzervirani reditelj, nije zatvoren, ili tvrd. Zna da bude frustrirajuće kada znaš da ti premijera dahće za vratom. Učis tekst koji si dobio prije sedam dana, postavljaju se mizansceni, mijenjaju se neke replike u hodu, mijenjaju je likovi u hodu, možda se čak promijeni i suština. Dolazimo do biti priče pred sami kraj jer ne može drugačije, jer se predstave sa ovim rediteljem ne rade kao što smo navikli da radimo, mjesec i po dana, a nekada i dva mjeseca… Nego se radi dvadeset i nešto dana. Teško je i iscrpljujuće, ali je odličan osjecaj jer je drugačije, efikasnije. Mnogo brže se ulazi u problem, mnogo se dublje čačka, iako je tema možda za nekoga banalna.

MONITOR: S predstavom ,,Dokle pogled seže” obišli ste mnoge zemlje, učestvovali na značajnim festivalima. Ima li najava za gostovanje predstave ,,Kučka” i mislite li da će ponoviti uspjeh prethodne Šilingove predstave?
VUKČEVIĆ: E to je ono od čega se ne može pobjeći. Komparacija te dvije predstave. Potpuno je logično da se to dešava. I treba tako da bude. Neodvojive su i zato vjerujem da će imati svoj život. Znam da su planirana gostovanja u Ljubljani, Italiji. S Pogledom najvjerovatnije idemo u Pariz. Kučka je materijal koji može da živi i zaslužuje da živi. Uživam i u ovoj predstavi. Uživam u igri. Moje biće osjeća da ovo može da traje. Ali to nije u mojim rukama. U mojim, našim glumačkim rukama je kvalitet ove predstave ali ne i kvantitet. Radujem se budućnosti ove predstave, naslućujem dobar rezultat.

MONITOR: Članica ste Crnogorskog narodnog pozorišta. Igrate u većini predstava naslovne uloge. Koje su Vam uloge u matičnom teatru najvažnije i šta je to što očekujete od pozorišta i teatra?
VUKČEVIĆ: Nema najvažnijih uloga. Kada stanem pred publiku, sve je jednako važno. I Šarlota i Mirjana, Stivi, Julka, Arijel, Orseta, Nada… bilo koga da predstavljam te večeri je podjednako važno. Jer si tu gdje jesi, jer radiš ono što obožavas da radiš. Jer te ovaj posao čini jako srećnom. Nema boljeg razloga. Od pozorišta očekujem istinu, hrabrost, drskost. Inteligentne i angažovane tekstove. Razbijanje na djelove i nanovo sastavljanje. Rekoh da mi ne smeta to što publika nekad želi zabavu, često žele laku zabavu, i opet kažem razumijem. Ali to nas samo uspavljuje, zatupljuje, zaglupljuje. Želite da vam veče padne lakše? I ja to želim. Tada prošetam svoga psa, pojedem sladoled, otrujem se hamburgerom, smokijem. Ali da li zaista naša publika želi da se samo naceri i ode u kafanu nakon predstave? Mislim da ne. Zato želim da se monstrum probudi i izazove tu katarzu već toliko verbalno ižvakanu ali ne proživljenu. Što i ako saznamo nešto o sebi što će da nas boli mjesecima? Poslije odgledane predstave Leptir u meni se otvorio neki mali svijet. Te noći sam znala što treba da učinim,vjerujte mi. I sve se promijenilo, naravno ne sve ali ono što je trebalo da se promijeni, promijenilo se. E to želim našoj publici. E to je sloboda. Ali prije svega bijeli monstrum koji leži i čeka tamo negdje, u nekom uglu pozorišta, jer smo ga potisnuli mora da se angažuje i da mu se da glavna uloga. Neka kritikuje, neka ga se boje, neka zaboli, neka nas edukuje i hrabri. Sigurna sam da će i da nas pomazi. I meni je to sve potrebno. Jako. Bilo bi teško na početku, ali kasnije ….jedva čekam. A vi?

Miroslav MINIĆ
Foto: Duško MILJANIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo