Povežite se sa nama

INTERVJU

NADA VUKČEVIĆ, GLUMICA: Od pozorišta očekujem istinu, hrabrost i drskost

Objavljeno prije

na

Nakon internacionalnog uspjeha komada Dokle pogled seže, jedan od najznačajnijih evropskih reditelja Arpad Šiling ponovo je režirao u Kraljevskom pozorištu Zetski dom. Tekst za predstavu Kučka, koji je baziran na glumačkim improvizacijama, Arpad Šiling je zajedno uobličio sa Evom Zabežinski. Riječ je produkciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom koju je podržala EU Creative Europe, a u okviru projekta EU Collective plays!. U predstavi Kučka igraju Nada Vukčević, Srđan Grahovac, Zoran Vujović, Stevan Radusinović i Vule Marković.

MONITOR: Predstava – ,,Kučka” najavljena kao drugačija od većine viđenih ovdje, prevashodno zbog načina na koji je nastao tekst i procesa rada sa glumcima. Kakav je bio rad na predstavi?
VUKČEVIĆ: Način na koji je nastao tekst je sličan načinu na koji je nastao tekst Pogleda. Rad se razlikovao samo u tome što smo ranije upoznali Arpadov sistem rada. Kada znaš u što ulaziš, onda znaš sa čime imas posla. Možda smo sada bili opušteniji, ali to ne znači i da je rad lakše pao. Obrnuto je. Pao je teže, ali znaš gdje si i s kim si, pa ti je lako da se prepustiš koliko god da ti pojedine probe teško padaju. Istražuješ, a nema se vremena za istraživanje, to jeste nema se vremena za gubljenje. Kao da se trkaš sa duhom, a opet znaš da se stiže sve na vrijeme. Prosto znas kako ide posao sa ovim rediteljem i sa ostatkom ekipe. Glumci koji su sada prvi put radili sa njim su se jako brzo uklopili. Dakle, desila se ista stvar… upoznali smo se sa temama, zadale su se okolnosti, ispričale priče i krenulo se u improvizacije. Tekst je počeo da se niže, pa se obrađivao i namaštavao i na kraju dobio ovaj oblik koji ima sada.

MONITOR: Jedina ste glumica u predstavi, a tumačite nekoliko likova – ženu koja čeka voz, supruge muških likova, a i njihove majke. Kako ste gradili sve te likove?
VUKČEVIĆ: Svi ti ženski likovi su isprovocirani problemom koji nose muški likovi… njihov problem, njihov mrak, nezadovoljstvo, glad za bilo čim, agresija… Njihova potreba za dominacijom je kod mene otvarala prostor za novu scenu, šansu da se otvori novi problem koji će muškarcu možda pomoći da prebrodi muku i da se osvijesti i napokon nađe izlaz. Da uradi nešto sasvim novo, a to je da se odupre lošem uticaju koji se nagomilao. Jasno je da smo rođeni sa nekim žigom, tu je ta fascinantna genetika koju ne možemo zaobići čak i kada to želimo, no tu je i ono što se tek ne može izbjeći, a to je sve ono što smo stekli tokom života. Ono što nosimo sa nama, a nismo ni svjesni da je to samo jedno ogromno breme koje nas vuče i ne da nam da idemo naprijed. A nasuprot njima imamo isti ženski lik, uvijek ja, samo što sam nekada majka, nekada žena, djevojka. Iz ponašanja jednog muškarca možemo da procijenimo da li je jedinac, uz kakvu je majku rastao, koje frustracije vuče, koliko je bila prisutna očeva figura i na kakav način. E tada je postalo zanimljivo, jer istražuješ nepoznato. Kako je koji muškarac stupao na scenu i predstavljao sebe, tako se kod mene otvarao čitavi njihov svijet koji je postajao moj. I konci su u mojim rukama.

MONITOR: I u prethodnoj predstavi, a i u ovoj, Šiling se bavi gorućim temama društva u kojem živimo. Koliko je važno da se prave ovakve, angažovane predstave, koje su ,,ogoljene”, koje ne zabavljaju, koje su najbliže samom životu i njegovoj suštini?
VUKČEVIĆ: Voljela bih kada bi publika prepoznala to što treba da prepozna u ovoj predstavi. Možda nije neophodno baš da gledalac vidi sebe, ali da ipak vidi nas. Našu sredinu. Naš mentalitet. A sigurna sam da smo toliko specifični da je nemoguće omanuti . Smatram da smo vrlo inspirativni kao narod. Drugačiji, sa posebnom problematikom koja je genetski dio nas. I kao da se teško možemo osloboditi tog koda, kao da smo u vrzinom kolu…vrtimo se i teško se ko izdigne i sagleda sebe i okolinu sa pravog gledišta. Zato želim da vjerujem da možemo da dopremo. Nije problem ako neko želi da se zabavi odlaskom u pozorište, ne vrijeđa ni činjenica da pojedini žele to i samo to. Nije ni čudo. S toliko jada se ljudi tuku svakodnevno. Ali isto tako sam srela ljude koji su poželjeli da vide nešto dublje, istinitije, mesnatije,pa neka je i bolnije. Žele mnogi da ih nešto dodirne i pomjeri. Valjda ožive. Isto kao što mene moj posao liječi i oživljava svaki put. Predstava Dokle pogled seže mi je u toku prvih igranja zvučala, osjećala sam tu predstavu kao neki eksperiment. Publika je gledala nešto sasvim novo, a opet blisko jer smo živi ljudi na sceni, ogoljeni i sami. Kučka se razlikuje ali nosi pečat koji je prepoznatljiv, viđen u Dokle pogled seže. Postoji spona. Vidim je i ne smeta mi. Čak me raduje. Kučka je drugi dio priče, za mene.

MONITOR: Igrate u obje Šilingove predstave. Kažite nam o radu sa njim i koliko je taj proces rada uticao na Vas?
VUKČEVIĆ: Svaki proces ostavi neki trag, ali ono što je specificno za rad sa Arpadom je brzina, tačnost i suština. Kroz naš posao nailazimo na razne reakcije kod reditelja. Reakcije, stavove, njihove navike, znanje, način na koji komuniciraju, poštovanje ili nepoštovanje glumca. Ne treba puno proba da prođe, već na samom početku vidiš je li ili nije lav. Znaju i da iznenade, da se trgnu u posljednjem trenu, nađu to što žele od predstave i tako to sprovedu, pa nam olakšaju muku ili je skroz odagnaju pred sami kraj procesa. Bilo je tu svega i biće još. E sa Arpadom je vrlo jednostavno, on je budan i prisutan i ima mnogo dobru ekipu sa kojom sarađuje. Ljude koje bira odavde jako cijeni. Voli da čuje i prihvata prijedloge kada zaluta. Zna da prepozna, zna da čuje i da presudi uz konsultacije. Nije konzervirani reditelj, nije zatvoren, ili tvrd. Zna da bude frustrirajuće kada znaš da ti premijera dahće za vratom. Učis tekst koji si dobio prije sedam dana, postavljaju se mizansceni, mijenjaju se neke replike u hodu, mijenjaju je likovi u hodu, možda se čak promijeni i suština. Dolazimo do biti priče pred sami kraj jer ne može drugačije, jer se predstave sa ovim rediteljem ne rade kao što smo navikli da radimo, mjesec i po dana, a nekada i dva mjeseca… Nego se radi dvadeset i nešto dana. Teško je i iscrpljujuće, ali je odličan osjecaj jer je drugačije, efikasnije. Mnogo brže se ulazi u problem, mnogo se dublje čačka, iako je tema možda za nekoga banalna.

MONITOR: S predstavom ,,Dokle pogled seže” obišli ste mnoge zemlje, učestvovali na značajnim festivalima. Ima li najava za gostovanje predstave ,,Kučka” i mislite li da će ponoviti uspjeh prethodne Šilingove predstave?
VUKČEVIĆ: E to je ono od čega se ne može pobjeći. Komparacija te dvije predstave. Potpuno je logično da se to dešava. I treba tako da bude. Neodvojive su i zato vjerujem da će imati svoj život. Znam da su planirana gostovanja u Ljubljani, Italiji. S Pogledom najvjerovatnije idemo u Pariz. Kučka je materijal koji može da živi i zaslužuje da živi. Uživam i u ovoj predstavi. Uživam u igri. Moje biće osjeća da ovo može da traje. Ali to nije u mojim rukama. U mojim, našim glumačkim rukama je kvalitet ove predstave ali ne i kvantitet. Radujem se budućnosti ove predstave, naslućujem dobar rezultat.

MONITOR: Članica ste Crnogorskog narodnog pozorišta. Igrate u većini predstava naslovne uloge. Koje su Vam uloge u matičnom teatru najvažnije i šta je to što očekujete od pozorišta i teatra?
VUKČEVIĆ: Nema najvažnijih uloga. Kada stanem pred publiku, sve je jednako važno. I Šarlota i Mirjana, Stivi, Julka, Arijel, Orseta, Nada… bilo koga da predstavljam te večeri je podjednako važno. Jer si tu gdje jesi, jer radiš ono što obožavas da radiš. Jer te ovaj posao čini jako srećnom. Nema boljeg razloga. Od pozorišta očekujem istinu, hrabrost, drskost. Inteligentne i angažovane tekstove. Razbijanje na djelove i nanovo sastavljanje. Rekoh da mi ne smeta to što publika nekad želi zabavu, često žele laku zabavu, i opet kažem razumijem. Ali to nas samo uspavljuje, zatupljuje, zaglupljuje. Želite da vam veče padne lakše? I ja to želim. Tada prošetam svoga psa, pojedem sladoled, otrujem se hamburgerom, smokijem. Ali da li zaista naša publika želi da se samo naceri i ode u kafanu nakon predstave? Mislim da ne. Zato želim da se monstrum probudi i izazove tu katarzu već toliko verbalno ižvakanu ali ne proživljenu. Što i ako saznamo nešto o sebi što će da nas boli mjesecima? Poslije odgledane predstave Leptir u meni se otvorio neki mali svijet. Te noći sam znala što treba da učinim,vjerujte mi. I sve se promijenilo, naravno ne sve ali ono što je trebalo da se promijeni, promijenilo se. E to želim našoj publici. E to je sloboda. Ali prije svega bijeli monstrum koji leži i čeka tamo negdje, u nekom uglu pozorišta, jer smo ga potisnuli mora da se angažuje i da mu se da glavna uloga. Neka kritikuje, neka ga se boje, neka zaboli, neka nas edukuje i hrabri. Sigurna sam da će i da nas pomazi. I meni je to sve potrebno. Jako. Bilo bi teško na početku, ali kasnije ….jedva čekam. A vi?

Miroslav MINIĆ
Foto: Duško MILJANIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANA LALIĆ-HEGEDIŠ, PREDSJEDNICA NEZAVISNOG DRUŠTVA NOVINARA VOJVODINE: Hajka će se završiti kada Vučić opozove svoje poslušnike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podrška međunarodnih organizacija i pritisci EU zvaničnika i stranih ambasada na srpsku vlast su jedini način da se ova krvločna hajka na Dinka Gruhonjića i mene završi

 

 

MONITOR: U vrijeme vanrednog stanja usled pandemije kovida, bili ste uhapšeni zbog izvještavanja o situaciji u zdravstvenim ustanovama u Novom Sadu. Sada ste ponovo na žestokom udaru, na društvenim mrežama i preko SMS poruka…Čini se kao da ste na nekom mogućem spisku „dežurnih krivaca“?

LALIĆ-HEGEDIŠ: Srpskim vlastima je uvek potrebna lista “dežurnih krivaca” kojom se skreće pažnja građana sa nepočinstava, nepodopština i političkih marifetluka vladajuće koalicije. S obzirom da svojim izveštavanjem godinama ukazujem na sistemsku korupciju, nepotizam, partijsko iživljavanje nad građanima, koketiranje sa nacionalizmom, na bahatost, siledžijstvo … a uz to radim u nezavisnim medijima koje Vučić otvoreno naziva “stranoplaćeničkim i izdajničkim”, moje ime je podvučeno na svim njihovim spiskovima za obračun. Za mene ništa novo, jer prezime moje porodice se već devedesetih našlo na jednom takvom opskurnom spisku. Tada ga je sastavljao četnički vojvoda, haški osuđenik i Vučićev politički otac Vojisalav Šešelj, za potrebe proterivanja Hrvata iz Srema. Danas, njegov najbolji radikalski đak samo nastavlja Šešeljevu misiju i viziju, a to je hegemonističko društvo podeljeno na “srpske patriote” i “izdajnike” , “ustaše” i “strane plaćenike”. A zna se šta takvima treba da se dogodi …

MONITOR: Identifikovano je nekoliko  osoba od onih koji su vam prijetili, neki su uhapšeni -pa pušteni u kućni pritvor…Može li ovo što je do sada urađeno na očuvanju vaše bezbjednosti, da spriječi dalje napade? Ili je za to važnija javna podrška-kolega, strukovnih udruženja-ovdašnjih i međunarodnih, EU predstavnika i dijela javnosti, koju ste vi i vaš kolega Dinko Gruhonjić, dobili?

LALIĆ-HEGEDIŠ: Koliko god su hapšenje osoba koje su nam pretile da će nam zaklati porodice, ubiti nas, silovati decu, lomiti kosti … za nas dobra vest, toliko istovremeno izazivaju potpuni kontraefekat u javnosti. Nakon svakog uhapšenog, salve nasilja i uvreda koje primamo se multiplikuju, jer značajan deo građana Srbije, koji se svakodnevno informišu isključivo preko režimskih medija, smatra da su ljudi koji nam prete neki novi srspki Obilići, a da smo Dinko i ja izdajnici koji zaslužuju da im se stane na kraj.

Podrška međunarodnih organizacija, ali i pritisci EU zvaničnika i stranih ambasada na srpsku vlast su jedini način da se ova krvločna hajka završi. A, završiće se onda kada Vučić opozove svoje trbuhozborce sa skupštinskih govornica, poslušnike, dodvorice i armiju botova koji su po njegovom nalogu i otpočeli ovaj pir nasilja i bezumlja.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Ogoljena borba za vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv akta u čijem je donošenju učestvovao, bez obzira na to kako je na sjednici Vlade glasao. Tužbu protiv ove odluke Vlade mogao bi podnijeti neko od kandidata koji nijesu izabrani. Prihvatanje tužbe ministra bio bi presedan u dosadašnjoj praksi Upravnog suda

 

 

MONITOR: Ministar policije Danilo Šaranović tužio je Vladu Upravnom sudu zbog postavljenja v.d šefa Uprave policije za koje tvrdi da je bilo nezakonito. Kako vidite tu tužbu i njenu sudbinu pred Upravnim sudom?

RADULOVIĆ: Postupak određivanja v.d. direktora Uprave policije je bio nezakonit, ali je u tom nezakonitom postupku vrlo aktivno učestvovao i ministar unutrašnjih poslova. Tužbu gospodina Šaranovića vidim kao reakciju strane koja je poražena u besprizornoj borbi za kontrolom tog značajnog dijela bezbjednosnog sektora. Međutim, ono što je bitno jeste da ministar nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv akta u čijem je donošenju učestvovao, bez obzira na to kako je na sjednici Vlade glasao. Tužbu protiv ove odluke Vlade mogao bi podnijeti neko od kandidata koji nijesu izabrani. Prihvatanje tužbe ministra bio bi presedan u dosadašnjoj praksi Upravnog suda i zato očekujem da taj sud štiti interese zakonitosti, a ne partijske interese i neostvarene ambicije bilo kog člana Vlade.

MONITOR: Koliko su takve tužbe uobičajene?

RADULOVIĆ: Takve tužbe nijesu česte u praksi, ali dešavaju se slučajevi da tužbu podnese lice koje nema aktivnu legitimaciju. Obično takve tužbe podnose pravno neuka lica.

MONITOR: Kako vidite proces izbora vd šefa UP i šta je sve tokom tog izbora bilo nezakonito?

RADULOVIĆ: U procesu izbora v.d. direktora UP sve je bilo nezakonito. Na istoj sjednici kada je razriješen prethodni direktor policije Zoran Brđanin, Vlada je morala da odredi vršioca dužnosti na predlog ministra, kako je to propisano Zakonom o unutrašnjim poslovima.Umjesto toga, Vlada i ministar su ušli u nezakonite improvizacije, počev od raspisivanja tzv. internog oglasa, pa do poligrafskog testiranja na inicijativu ministra koje je sprovođeno proizvoljno i na način koji je izazvao brojne sumnje. Ni javnost, a ni kandidati, ne znaju ko je i na osnovu čega odredio na koje okolnosti kandidati treba da se ispitaju na poligrafu, gdje će se sprovodi ispitivanje, kojim redosljedom, da li će svima biti postavljena ista pitanja i sl. Na kraju smo došli do čak apsurdne situacije da su strožiji uslovi i komplikovanija procedura za izbor v.d. direktora, nego za izbor direktora u punom mandatu.

MONITOR: Sporni izbor odigrava se u vrijeme dok se vlasti kunu u IBAR, odnosno dobijanje Izvještaja o privremenim mjerilima za poglavlja 23, 24, koja se tiču upravo vladavne prava. Koliko je Crna Gora daleko od vladavine prava?

RADULOVIĆ: Ovaj izbor je samo jedan od primjera koji pokazuje da živimo u ambijentu u kome je sve podređeno partijskim i ličnim interesima i pokušajima da se preuzme ili sačuva kontrola nad što većim dijelom sistema. Političke partije i njihovi lideri otvoreno pokazuju da ih javni interes ne zanima. Politička scena u Crnoj Gori uglavnom je podijeljena na dva dijela, od kojih bi jedan dio prodao Crnu Goru bez razmišljanja, a drugi dio bi je poklonio drugom. Pri tome i jedni i drugi državu i njene resurse doživljavaju kao plijen i koriste ih u ličnom i partijskom interesu. Istovremeno, brojne insititucije koje treba da obezbijede poštovanje pravnog poretka su nedovoljno funkcionalne. Kad svemu tome dodamo nepodnošljivo neznanje i veoma često i loše namjere kod političara i javnih funkcionera, onda je jasno koliko smo blizu ili daleko od društva vladavine prava.

MONITOR: Gdje je u tom smislu pravosuđe, i koliko smo daleko od njegovog reformisanja?

RAULOVIĆ: Nažalost, pravosuđe još uvijek nije ušlo u proces ozbiljnih i istinskih reformi. Vesna Medenica je ukupno 17 godina rukovodila pravosuđem na jedan autokratski način koji je favorizovao nestručne kadrove bez integriteta, a istovremeno sputavao profesionalce. Tri godine nakon njene ostavke i dvije godine od kada je ona uhapšena, sistem koji je ona sa saradnicima u pravosuđu kreirala i dalje je skoro netaknut. Možda je najbolji primjer za to upravo postupak koji se vodi protiv nje, gdje je suđenje do sada 15 puta odloženo i to na način koji pokazuje da je određenim akterima postupka i dalje dozvoljeno da se sa pravosuđem i državom izruguju jednako kako su to zajedno sa g-đom Medenicim radili dok je ona pravosuđem i formalno upravljala. Mislim da će tako biti sve dok se u cjelokupnom pravosuđu ne sprovede neka vrsta vetinga ili lustracije koja će pravosuđe očistiti od kadrova koji su ga doveli u stanje u kome se nalazi i koji sada sprječavaju početak ozbiljne reforme u pravosuđu. U fokusu tog procesa, pored odgovornosti, trabalo bi da bude ispitivanje zakonitosti porijekla imovine tih lica.

MONITOR: Šta su vlasti nakon pada DPS-a propustile da urade na reformisanju pravosuđa?

RADULOVIĆ: Osim izbora Glavnog specijalnog tužioca, teško da se može govoriti o pozitivnim potezima koje su vlasti nakon pada DPS-a preduzele na reformi pravosuđa. Prije se stekao utisak da su svi koji su vršili vlast željeli da u pravosuđu imaju nekoga ko će njima biti ono što je Medenica bila DPS-u. Od kada je DPS izgubio vlast, aktuelna Vlada je treća po redu. Niti jedna od tih Vlada nije uradila gotovo ništa da državnom tužilaštvu i pravosuđu uopšte poboljša uslove rada. Pozitivne stvari u pravosuđu prethodnih godina desile su se isključivo iz dva razloga. Prvi je izbor g-dina Novovića za Glavnog specijalnog tužioca, a drugi je dokazni materijal koji je Crnoj Gori stigao od strane Europola. To je u krajnjem dovelo i do procesiuranja g-đe Medenice, pa je logično i prirodno da ona i njeni saradnici čine sve da ospore i opstruiraju aktivnosti GST-a i materijal Europola. Ipak, zabrinjavajuće je da GST i pravosuđe nemaju adekvatnu i dovoljnu podršku od onih koji, bar deklarativno, ne pripadaju sistemu čiji značajan dio je bila g-đa Medenica. Izgleda da vladavina prava ne ide u prilog ni mnogima od njih.

MONITOR: Dok se u vladi dešava sukob oko bezbjednosnog sektora, na lokalnom nivou dešavaju se turblencije. Kako vidite slučajeve Andrijevica i Šavnik iz pravnog ugla?

RADULOVIĆ: Uvođenje tzv. prinudne uprave u Andrijevici od strane Vlade bilo je opravdano. Međutim, odluka Vlade da uvede prinudnu upravu u opštini Šavnik je sporna, isto kao što je sporna i odluka Skupštine opštine Šavnik da skrati mandat koji je prestao još 2022. godine. Nakon toga, sporna je bila i odluka Vlade da “povuče” odluku i kasnije opet da je objavi. Skupštini opštine kojoj je mandat istekao ne može se skratiti mandat, niti se može raspuštiti Skupština opštine kojoj je mandat istekao. Odluke o raspuštanju ili skraćenju mandata mogu se donijeti samo dok mandat traje. Primjeri Andrijevice i Šavnika potvrđuju da Crna Gora nema funkcionalne institucije koje treba da obezbijede poštovanje zakona, odnosno u tim slučajevima održavanje sjednice Skupštine opštine i održavanje lokalnih izbora.

Mislim da je dobra odluka predsjednika Milatovića da ne raspiše izbore u opštini Šavnik jer izborni proces po ranijoj odluci o raspisivanju izbora je tamo u toku, odnosno nije okončan. Pravni izlaz iz takve situacije je u tome da institucije obezbijede da se okončaju već raspisani lokalni izbori jer je to obaveza države i njenih institucija. Nažalost, na djelu imamo ogoljenu borbu za vlast koja, u nedostatku funkcionalnih institucija, ima prednost u odnosu na pravni izlaz i poštovanje zakona.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo