Povežite se sa nama

INTERVJU

PROF. DR RATKO BOŽOVIĆ, KULTUROLOG IZ BEOGRADA: Nezapamćen je ovakav odnos vlasti prema opoziciji

Objavljeno prije

na

MONITOR: Je li išta ostalo u Srbiji, a da nije pod kontrolu stavila Vučićeva vlast – privredu, zdravstvo, školstvo, pravosuđe, medije…
BOŽOVIĆ: Uporišna tačka ove vlasti je ekonomija. Vidljiva je izvjesna konsolidacija finansijskog sistema. Zdravstvo tavori u pokušaju da se zaustavi odliv kadrova. Školstvo je, na svim nivoima, u dezorijentaciji. U pravosuđu je trend sužavanja sloboda i autonomije. Mediji su dospjeli na najniže grane. Nikad nijesu bili gori ni u goroj situaciji. Mrak! Vlast je bezmalo zagospodarila svim medijima, svim tabloidima jer se pomoću njih i osvaja vlast i bezbjedno vlada.

MONITOR: Zašto premijerka Ana Brnabić nije otišla iz Vlade?
BOŽOVIĆ: Ona je voljom onoga koji o svemu odlučuje i dovedena da ostane. Zato će i ostati uprkos naprednjačkom sistemu vrijednosti. Ona je, koliko juče, pokazala da joj u Vladi sjede homofobi. To je već nešto.

MONITOR: Vučić je oko sebe okupio one koji su nekad bili pod okriljem Miloševića i Šešelja. Je li na djelu rehabilitovanje Miloševićeve politike?
BOŽOVIĆ: To jeste i nije rehabilitacija te politike. U svakom slučaju to jeste napredovanje u nazadovanju. Na scenu Srbije vratila se crveno-crna koalicija. Oni koji su poslije dvijehiljadite morali biti lustrirani, sada su na vlasti. Što je najgore, lustraciju nijesu prihvatile ni vladajuće političke elite, koje su poslije oktobarskog prevrata bile preokupirane stranačkim gloženjima i pragmatskim interesima.Tako je onemogućena distinkcija između političkih opcija, stare i nove. Nije došlo do diskontinuiteta. Lustracija nije jedina propuštena prilika, ali jeste jedna od najznačajnijih. To je jedan od razloga što su gospodari političkog života u Srbiji postali Šešeljevi učenici, presvučeni radikali, uvijek sa žestokim političkim strastima. Njima su se pridružili socijalisti, prebjezi ili preletači. Kako ni jedna koherentna ideologija ne postoji, eto podsticaja za omasovljenje konvertita. Ta pojava se širi velikom brzinom naročito od dolaska naprednjaka. Zaraza je dobila oblik epidemije koju je nemoguće spriječiti i liječiti.

MONITOR: Mnogi tvrde da se u Srbiji opozicija tretira kao državni neprijatelj a kritička misao doživljava kao neprijateljski čin?
BOŽOVIĆ: Nezapamćen je ovakav odnos vlasti prema opoziciji. Ide se do beskrupoloznosti u njenom obezvređivanju i ponižavanju. Demokrati su zgaženi. Opozicija je stalni predmet osporavanja. Njih više i nema u javnom polju osim kad se vrši njihovo osporavanje kao najprizemnija osveta. Osveta je atribut vladajuće politike. U njihovoj verziji jednoglasja nema mjesta ni za opoziciono ni za kritičko mišljenje. Tako se stiže do jednoglasja kao okova za svako mišljenje. Sve stoji u očekivanju vođine zapovijesti, a onda kao po komandi bespogovorno ga slijede. Istomišljenici su kao vojnici. Najvažnije im je da prihvate ono što on hoće! On je njihov super-ego. A kad je jedan u državi sve zna se šta su ostali. Vučićeva hiperaktivnost zamijenila je funkcionisanje svih institucija.

U sredstvima masovnog opštenja, a posebno u žutoj štampi, prenaglašeno je prisustvo prizemne zabavljačke estrade, rijaliti formata i aktuelne političke elite, nosilaca najviših javnih ovlašćenja sa njihovom besprimjernom dominacijom. To znači da se i održava ,,reprezentativna” a ne kritička javnost. To odavno nije viđeno u toj mjeri. U udvoričkim medijima ponovo je došlo do viška pragmatsko – političkog i propagandnog posredovanja na štetu životne neposrednosti i istine o stvarnosti. Podanički mediji favorizuju zabavljačku i politički poželjnu sliku stvarnosti, a javno mnjenje se oblikuje kao utilitarna proizvoljnost koja omogućava da se ,,čini što se hoće”. Uprkos takvoj atmosferi, svijet od znanja i talenta, posebno umjetnici, kad im se pruži prilika, ne ostaju dužni represivnoj i autokratskoj vlasti.

MONITOR: Poslanicima i umjetnicima sa Kosova uskraćuje se učešće na događajima u Beogradu zbog prijetnji radikala. Hoće li se nastaviti rijaliti osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja?
BOŽOVIĆ: Nastaviće, onoliko koliko mu odgovara. Može mu se. Šešelj je odavno omiljeni „opozicionar” i skandal majstor, spreman na sve što mu se ćefne, što mu odgovara. Ipak, poslije zaustavljenih karatista, rukometaša, parlamentaraca, ne vjerujem da će onemogućiti ovdašnju publiku da upozna kosovsku kulturnu scenu na festivalu ,,Mirdita,dobar dan”. To bi već bilo mnogo i od ove vlasti.

MONITOR: Šta očekujete od tzv. unutrašnjeg dijaloga o Kosovu?
BOŽOVIĆ: Ništa. Simulirani dijalog u režiji vlasti nema nikakvog smisla. To je dio političke prevarologije. Inače, javne debate kao javni i slobodni čin nijesu samo utihnule nego su bukvalno nestale. Ono malo kritički usmjerene javnosti brutalno je ućutkano. Da nije društvenih mreža ne bi se ni znalo šta se kao devijacija političkog života i dešava. Kao dio depolitizacije intelektualnog života, izvan društvene kritike i suštinskih promjena, dolazi do preobilja arivističke političke volje i političkog siledžijstva. A kad se razdvoji javno mnjenje od kritičkog mišljenja stvara se mogućnost za bahatost vlasti i za izostajanje političke racionalnosti.

MONITOR: Ima li razloga za loše odnose između Srbije i Hrvatske, koji su se ponovo zakomplikovali?
BOŽOVIĆ: Racionalnih razloga nema, ali ima onih sa iracionalnom inspiracijom i mržnjom. Bilo koji vid društvene i istorijske zatvorenosti kao samodovoljnosti proizvodi animozitet prema ,,drugosti”, prema drugima. Žalostan učinak tog nastojanja vidi se u homogenizaciji mržnje. Štaviše, ona postaje znak prepoznavanja, vrsta pseudoidentiteta i podsticaj psihodinamike destruktivne politike. Kolektivna mržnja pomaže vlastodržcima da neutrališu svoje frustracije i političke neuspjehe. Tako se s lakoćom stiže do zajedničkog omraženog. Spornost kolektivne mržnje vidljiva je naročito u averziji prema kolektivnoj ,,drugosti”. Tako bi trebalo razumjeti sve nacionalizme, sve etničke i vjerske mržnje i sve kolektivne ostrašćenosti. Sve su to patološka ponašanja bolesnog društava.

MONITOR: Ivica Dačić poručuje da će Hrvatska dobiti rat ako ga želi.
BOŽOVIĆ : To vidim kao blefiranje. Ono kao sjenka prati javnu sferu i najprisutnije je kao prizemni politički marketing. Služi za unutrašnju upotrebu kao populistički čin bez pokrića. Uspijeva samo tamo gdje nema kritičke javnosti, gdje vladaju ekstremna ponašanja i politička patologija. Tada je i moguće uznemiravanje javnosti i sluđivanje građana. Tako je jednom prilikom smišljen kobajagi i državni udar posredstvom tabloida i televizije sa nacionalnom frekvencijom! Možda se na to ne bi morali ni osvrtati da nije u toku tabloidizacija ne samo medija i političke javnosti nego i društva u cjelini. Prazne riječi su isto što i prazna puška!

MONITOR: Da li je evroletargija zavladala i u vrhovima vlasti i među građanima?
BOŽOVIĆ: Radi se i o letargiji i konfuziji. To je i razumljivo kad se zna da je prema evropskom svijetu bilo i nekritičkog idolopoklonstva. Bilo je prizemne imitacije svega što dolazi sa zapadne strane. Uzaludnih snova o evropskom raju. Varljivih nada. Neuzvraćene ljubavi. Bilo je i prljave trgovine sa svjetskim velesilama. Ali više od svega bilo je temeljnog nerazumijevanja onoga što čini suštinu evropskih vrijednosti, a odnosi se na ljudska prava i osvajanje sloboda. Tu je i strah od Evrope koji nije ništa drugo nego strah od novog i strah od promjena. Zato cjelokupna tranzicija protiče u suštinskim otporima evropskim standardima. Da bi se riješile nesuglasice sa Evropom, valjalo bi prvo riješiti nesuglasice sa sobom. A najveća je nevolja kad si sebi najveća prepreka.

Zbrka zbog fingirane opozicije

MONITOR: U Beogradu odavno nema masovnih protesta. Jesu li se to građani Srbije pomirili sa vladavinom Aleksandra Vučića?
BOŽOVIĆ: Nema masovnih protesta kao što su bili 96/97. ali su prisutne građanske incijative kao lokalne mikrorealizacije otpora. On su naročito vidljive u Beogradu, Nišu, Kraljevu, Požegi i Zrenjaninu. Inicijative Ne da(vi)mo Beograd, Udruženi pokret slobodnih stanara iz Niša i Lokalni front iz Kraljeva odlučile su da obnove Građanski front. To je nova politička snaga u Srbiji. Ogroman je otpor unutar pravosuđa zbog predloženih ustavnih promjena koje degradiraju ovu granu vlasti koja je već degradirana. Pokazalo se da politički relevantni otpori dolaze sa zajedničkim akcijama jake opozicije. Opozicija je, nažalost, atomizovana, podijeljena i zavađena, dijelom zbog nečuvene satanizacije, a dijelom i zbog slabosti i surevnjivosti inače destkovane opozicije. Naročitu zbrku pravi fingirana opozicija, koja uskače u pomoć vlasti i kad joj to i nije neophodno. Jedni hoće da budu pošto-poto vlast, drugi da budu opozicija, a gotovo polovina biračkog tijela u ovom trenutku neće da bude ni vlast ni opozicija.Teško je povjerovati da je polovina građana apolitična. Neshvatljiva je apsolutna pasivnost Univerziteta koji snom mrtvim spava. Ne djeluje ni da će se probuditi.

Estradizacija politike

MONITOR: Kako se desilo da i kultura i umjetnost postanu taoci politike?
BOŽOVIĆ: Ostaje nam da se s nostalgijom sjećamo Beogradskog kruga, na čelu sa Radomirom Konstinovićem, koji je usred rata bio antiratna opcija u kojoj se uspostavljala žestoka kritika i rata i autokratskog sistema. Beogradski intelektualci bili su zaokupljeni idejama o slobodi i demokratiji. Poslije dvijehiljadite, zbog trulih kompromisa, dolazi do izgubljenih nada iskreno opredijeljenih intelektualaca za ostvarivanje demokratskog društva. Najposlije, shvatili su da su poništene i ponižene petooktobarske promjene. I to od onih zbog kojih su se promjene i dogodile.

Oni koji se sada nijesu priklonili novoj vlasti životare sa osjećanjem apatije, gubitništva, ogorčenosti, rezignacije, gađenja i depresije. Veoma je sužen medijski prostor za izjašnjavanje o svemu društveno relevantnom. Javna debata i kritička javnost doživjeli su debakl. U društvu u kome praznina odzvanja ličnom i neograničenom vlašću, bezakonjem i demagogijom, teško je povjerovati da intelektualci od integriteta mogu uticati na političke procese, utoliko prije što relevantne institucije ili ne postoje ili nijesu autonomne. Politika je doživjela estradizaciju, pa je postala najbliža estradi – kič zabave i razonode. Ove dvije estrade bliske su po simulaciji i praktikovanju primitivizma i najnižeg ukusa. U tolikom su srodstvu da postoji opasnost od incesta. Što je najgore, gotovo su nevidljivi oni koji pale svjetlo u pomrčini ovdašnje stvarnosti.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo