Povežite se sa nama

INTERVJU

PROF. DR RATKO BOŽOVIĆ, KULTUROLOG IZ BEOGRADA: Nezapamćen je ovakav odnos vlasti prema opoziciji

Objavljeno prije

na

MONITOR: Je li išta ostalo u Srbiji, a da nije pod kontrolu stavila Vučićeva vlast – privredu, zdravstvo, školstvo, pravosuđe, medije…
BOŽOVIĆ: Uporišna tačka ove vlasti je ekonomija. Vidljiva je izvjesna konsolidacija finansijskog sistema. Zdravstvo tavori u pokušaju da se zaustavi odliv kadrova. Školstvo je, na svim nivoima, u dezorijentaciji. U pravosuđu je trend sužavanja sloboda i autonomije. Mediji su dospjeli na najniže grane. Nikad nijesu bili gori ni u goroj situaciji. Mrak! Vlast je bezmalo zagospodarila svim medijima, svim tabloidima jer se pomoću njih i osvaja vlast i bezbjedno vlada.

MONITOR: Zašto premijerka Ana Brnabić nije otišla iz Vlade?
BOŽOVIĆ: Ona je voljom onoga koji o svemu odlučuje i dovedena da ostane. Zato će i ostati uprkos naprednjačkom sistemu vrijednosti. Ona je, koliko juče, pokazala da joj u Vladi sjede homofobi. To je već nešto.

MONITOR: Vučić je oko sebe okupio one koji su nekad bili pod okriljem Miloševića i Šešelja. Je li na djelu rehabilitovanje Miloševićeve politike?
BOŽOVIĆ: To jeste i nije rehabilitacija te politike. U svakom slučaju to jeste napredovanje u nazadovanju. Na scenu Srbije vratila se crveno-crna koalicija. Oni koji su poslije dvijehiljadite morali biti lustrirani, sada su na vlasti. Što je najgore, lustraciju nijesu prihvatile ni vladajuće političke elite, koje su poslije oktobarskog prevrata bile preokupirane stranačkim gloženjima i pragmatskim interesima.Tako je onemogućena distinkcija između političkih opcija, stare i nove. Nije došlo do diskontinuiteta. Lustracija nije jedina propuštena prilika, ali jeste jedna od najznačajnijih. To je jedan od razloga što su gospodari političkog života u Srbiji postali Šešeljevi učenici, presvučeni radikali, uvijek sa žestokim političkim strastima. Njima su se pridružili socijalisti, prebjezi ili preletači. Kako ni jedna koherentna ideologija ne postoji, eto podsticaja za omasovljenje konvertita. Ta pojava se širi velikom brzinom naročito od dolaska naprednjaka. Zaraza je dobila oblik epidemije koju je nemoguće spriječiti i liječiti.

MONITOR: Mnogi tvrde da se u Srbiji opozicija tretira kao državni neprijatelj a kritička misao doživljava kao neprijateljski čin?
BOŽOVIĆ: Nezapamćen je ovakav odnos vlasti prema opoziciji. Ide se do beskrupoloznosti u njenom obezvređivanju i ponižavanju. Demokrati su zgaženi. Opozicija je stalni predmet osporavanja. Njih više i nema u javnom polju osim kad se vrši njihovo osporavanje kao najprizemnija osveta. Osveta je atribut vladajuće politike. U njihovoj verziji jednoglasja nema mjesta ni za opoziciono ni za kritičko mišljenje. Tako se stiže do jednoglasja kao okova za svako mišljenje. Sve stoji u očekivanju vođine zapovijesti, a onda kao po komandi bespogovorno ga slijede. Istomišljenici su kao vojnici. Najvažnije im je da prihvate ono što on hoće! On je njihov super-ego. A kad je jedan u državi sve zna se šta su ostali. Vučićeva hiperaktivnost zamijenila je funkcionisanje svih institucija.

U sredstvima masovnog opštenja, a posebno u žutoj štampi, prenaglašeno je prisustvo prizemne zabavljačke estrade, rijaliti formata i aktuelne političke elite, nosilaca najviših javnih ovlašćenja sa njihovom besprimjernom dominacijom. To znači da se i održava ,,reprezentativna” a ne kritička javnost. To odavno nije viđeno u toj mjeri. U udvoričkim medijima ponovo je došlo do viška pragmatsko – političkog i propagandnog posredovanja na štetu životne neposrednosti i istine o stvarnosti. Podanički mediji favorizuju zabavljačku i politički poželjnu sliku stvarnosti, a javno mnjenje se oblikuje kao utilitarna proizvoljnost koja omogućava da se ,,čini što se hoće”. Uprkos takvoj atmosferi, svijet od znanja i talenta, posebno umjetnici, kad im se pruži prilika, ne ostaju dužni represivnoj i autokratskoj vlasti.

MONITOR: Poslanicima i umjetnicima sa Kosova uskraćuje se učešće na događajima u Beogradu zbog prijetnji radikala. Hoće li se nastaviti rijaliti osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja?
BOŽOVIĆ: Nastaviće, onoliko koliko mu odgovara. Može mu se. Šešelj je odavno omiljeni „opozicionar” i skandal majstor, spreman na sve što mu se ćefne, što mu odgovara. Ipak, poslije zaustavljenih karatista, rukometaša, parlamentaraca, ne vjerujem da će onemogućiti ovdašnju publiku da upozna kosovsku kulturnu scenu na festivalu ,,Mirdita,dobar dan”. To bi već bilo mnogo i od ove vlasti.

MONITOR: Šta očekujete od tzv. unutrašnjeg dijaloga o Kosovu?
BOŽOVIĆ: Ništa. Simulirani dijalog u režiji vlasti nema nikakvog smisla. To je dio političke prevarologije. Inače, javne debate kao javni i slobodni čin nijesu samo utihnule nego su bukvalno nestale. Ono malo kritički usmjerene javnosti brutalno je ućutkano. Da nije društvenih mreža ne bi se ni znalo šta se kao devijacija političkog života i dešava. Kao dio depolitizacije intelektualnog života, izvan društvene kritike i suštinskih promjena, dolazi do preobilja arivističke političke volje i političkog siledžijstva. A kad se razdvoji javno mnjenje od kritičkog mišljenja stvara se mogućnost za bahatost vlasti i za izostajanje političke racionalnosti.

MONITOR: Ima li razloga za loše odnose između Srbije i Hrvatske, koji su se ponovo zakomplikovali?
BOŽOVIĆ: Racionalnih razloga nema, ali ima onih sa iracionalnom inspiracijom i mržnjom. Bilo koji vid društvene i istorijske zatvorenosti kao samodovoljnosti proizvodi animozitet prema ,,drugosti”, prema drugima. Žalostan učinak tog nastojanja vidi se u homogenizaciji mržnje. Štaviše, ona postaje znak prepoznavanja, vrsta pseudoidentiteta i podsticaj psihodinamike destruktivne politike. Kolektivna mržnja pomaže vlastodržcima da neutrališu svoje frustracije i političke neuspjehe. Tako se s lakoćom stiže do zajedničkog omraženog. Spornost kolektivne mržnje vidljiva je naročito u averziji prema kolektivnoj ,,drugosti”. Tako bi trebalo razumjeti sve nacionalizme, sve etničke i vjerske mržnje i sve kolektivne ostrašćenosti. Sve su to patološka ponašanja bolesnog društava.

MONITOR: Ivica Dačić poručuje da će Hrvatska dobiti rat ako ga želi.
BOŽOVIĆ : To vidim kao blefiranje. Ono kao sjenka prati javnu sferu i najprisutnije je kao prizemni politički marketing. Služi za unutrašnju upotrebu kao populistički čin bez pokrića. Uspijeva samo tamo gdje nema kritičke javnosti, gdje vladaju ekstremna ponašanja i politička patologija. Tada je i moguće uznemiravanje javnosti i sluđivanje građana. Tako je jednom prilikom smišljen kobajagi i državni udar posredstvom tabloida i televizije sa nacionalnom frekvencijom! Možda se na to ne bi morali ni osvrtati da nije u toku tabloidizacija ne samo medija i političke javnosti nego i društva u cjelini. Prazne riječi su isto što i prazna puška!

MONITOR: Da li je evroletargija zavladala i u vrhovima vlasti i među građanima?
BOŽOVIĆ: Radi se i o letargiji i konfuziji. To je i razumljivo kad se zna da je prema evropskom svijetu bilo i nekritičkog idolopoklonstva. Bilo je prizemne imitacije svega što dolazi sa zapadne strane. Uzaludnih snova o evropskom raju. Varljivih nada. Neuzvraćene ljubavi. Bilo je i prljave trgovine sa svjetskim velesilama. Ali više od svega bilo je temeljnog nerazumijevanja onoga što čini suštinu evropskih vrijednosti, a odnosi se na ljudska prava i osvajanje sloboda. Tu je i strah od Evrope koji nije ništa drugo nego strah od novog i strah od promjena. Zato cjelokupna tranzicija protiče u suštinskim otporima evropskim standardima. Da bi se riješile nesuglasice sa Evropom, valjalo bi prvo riješiti nesuglasice sa sobom. A najveća je nevolja kad si sebi najveća prepreka.

Zbrka zbog fingirane opozicije

MONITOR: U Beogradu odavno nema masovnih protesta. Jesu li se to građani Srbije pomirili sa vladavinom Aleksandra Vučića?
BOŽOVIĆ: Nema masovnih protesta kao što su bili 96/97. ali su prisutne građanske incijative kao lokalne mikrorealizacije otpora. On su naročito vidljive u Beogradu, Nišu, Kraljevu, Požegi i Zrenjaninu. Inicijative Ne da(vi)mo Beograd, Udruženi pokret slobodnih stanara iz Niša i Lokalni front iz Kraljeva odlučile su da obnove Građanski front. To je nova politička snaga u Srbiji. Ogroman je otpor unutar pravosuđa zbog predloženih ustavnih promjena koje degradiraju ovu granu vlasti koja je već degradirana. Pokazalo se da politički relevantni otpori dolaze sa zajedničkim akcijama jake opozicije. Opozicija je, nažalost, atomizovana, podijeljena i zavađena, dijelom zbog nečuvene satanizacije, a dijelom i zbog slabosti i surevnjivosti inače destkovane opozicije. Naročitu zbrku pravi fingirana opozicija, koja uskače u pomoć vlasti i kad joj to i nije neophodno. Jedni hoće da budu pošto-poto vlast, drugi da budu opozicija, a gotovo polovina biračkog tijela u ovom trenutku neće da bude ni vlast ni opozicija.Teško je povjerovati da je polovina građana apolitična. Neshvatljiva je apsolutna pasivnost Univerziteta koji snom mrtvim spava. Ne djeluje ni da će se probuditi.

Estradizacija politike

MONITOR: Kako se desilo da i kultura i umjetnost postanu taoci politike?
BOŽOVIĆ: Ostaje nam da se s nostalgijom sjećamo Beogradskog kruga, na čelu sa Radomirom Konstinovićem, koji je usred rata bio antiratna opcija u kojoj se uspostavljala žestoka kritika i rata i autokratskog sistema. Beogradski intelektualci bili su zaokupljeni idejama o slobodi i demokratiji. Poslije dvijehiljadite, zbog trulih kompromisa, dolazi do izgubljenih nada iskreno opredijeljenih intelektualaca za ostvarivanje demokratskog društva. Najposlije, shvatili su da su poništene i ponižene petooktobarske promjene. I to od onih zbog kojih su se promjene i dogodile.

Oni koji se sada nijesu priklonili novoj vlasti životare sa osjećanjem apatije, gubitništva, ogorčenosti, rezignacije, gađenja i depresije. Veoma je sužen medijski prostor za izjašnjavanje o svemu društveno relevantnom. Javna debata i kritička javnost doživjeli su debakl. U društvu u kome praznina odzvanja ličnom i neograničenom vlašću, bezakonjem i demagogijom, teško je povjerovati da intelektualci od integriteta mogu uticati na političke procese, utoliko prije što relevantne institucije ili ne postoje ili nijesu autonomne. Politika je doživjela estradizaciju, pa je postala najbliža estradi – kič zabave i razonode. Ove dvije estrade bliske su po simulaciji i praktikovanju primitivizma i najnižeg ukusa. U tolikom su srodstvu da postoji opasnost od incesta. Što je najgore, gotovo su nevidljivi oni koji pale svjetlo u pomrčini ovdašnje stvarnosti.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

MONITOR: Ova karikatura, kao i veliki dio Vašeg opusa bavi se politikom. Koliko je teško uraditi karikaturu sa političkim konotacijama, a izbjeći sve zamke koje to polje donosi?

DRLJEVIĆ: Prije svega, ne bavim se dnevno-političkom karikaturom, jer sve to traje jedan dan, zaboravi se i nevažno je. Volim se baviti dubljim stvarima i problemima, koji se tiču čitavog čovječanstva. Trudim se da moj humor i poruke razumiju svi narodi i kulture u svim vremenima.

MONITOR: Osim što ste aktivan karikaturista, kroz časopise i publicistiku ste se bavili i istorijom karikature. Nažalost, takvih materijala u Crnoj Gori je jako malo. Da li je i to potvrda  nerazumijevanja vrijednosti ove grane umjetnosti?

DRLJEVIĆ: Budući da se dugo bavim ovim poslom, i da sam prilično upoznat sa ovom materijom, želio sam nešto i zapisati i prenijeti budućim generacijama o istorijatu ove vrste umjetnosti. Na žalost, ne vidim baš neko veliko interesovanje za umjetnost uopšte u Crnoj Gori. Za karikaturu posebno.

Razlog tome je što je karikatura u našoj štampi prava rijetkost. Iz štampe su nestale i zabavne strane, humor, vicevi… prostor su im zauzeli oglasi, čitulje i političke kampanje. A da bi mladi ljudi dobili neki motiv da se bave ovim poslom, mora se vratiti duh i kultura, a bogami i honorar, koji su nekada bili i te kako pristojni.

MONITOR: U užem izboru za Trinaestojulsku nagradu bili ste nekoliko puta. Mnogo je onih koji smatraju da ste, baš kao i genijalni Luka Lagator koji je ovu nagradu primio 2010. godine, i Vi odavno zaslužili ovo priznanje.

DRLJEVIĆ: Do sada sam kandidovan četiri puta. Ove godine, sa srećom, i peti.  Lako i često dobijam nagrade u inostranstvu, ali kod nas mi nešto ne ide. Ne bih da komentarišem zašto je to tako, svima je jasno.

Ove godine sam opet predložen, jedva sam pristao na to, jer mi je zaista dosta svega… Ako neko ko spada u red  najnagrađivanijih umjetnika ove oblasti u svijetu, neko ko je daleko najnagrađivaniji umjetnik u svojoj zemlji, neko ko gotovo svakodnevno predstavlja i promoviše u najboljem svijetlu Crnu Goru, neko ko je osnovao i vodi jedini internacionalni festival karikature u Crnoj Gori na kojem svake godine učestvuje na stotine umjetnika iz šezdeset i više država svijeta,  a za sve to  nema konkretnog  priznanja od svoje države, onda o čemu da pričamo?

MONITOR: U stvarnosti koja se svakim danom sve više karikira, koliko je karikatura moćno oružje?

DRLJEVIĆ: Ne volim riječ ,,oružje“. Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao. Ne može ona promijeniti svijet, ali može promijeniti svijest. Može ukazati na zlo mržnju i nepravdu. Na kraju, može nasmijati. A smijeh je lijek.

Ako toga nema, nema nam lijeka.

MONITORČest ste gost i učesnik na festivalima širom svijeta. Kako Vam se čini stanje u svijetu kada je ovaj vid umjetnosti u pitanju?

DRLJEVIĆ: Tamo gdje ima najmanje slobode i pravde, ljudi se kroz umjetnost i stvaralaštvo bore za svoja osnovna prava. Poznate velesile u karikaturi su Iran, Turska, Brazil, Kolumbija, Meksiko, Kuba… Ali i Italija, Francuska, Portugalija, Španija, Japan, Kina posebno. Tako da, nema pravila.

Ja lično mislim da će tamo đe vlada sloboda medija i đe su umjetnici dobro plaćeni za svoj rad, sa dobrim uslovima za stvaralaštvo, umjetnost biti najjača. Primjera radi, ja bih do sada napravio mnoge izložbe slika i to velikog formata. Ali, znate li zašto to ne radim? Jednostavno, zbog toga što nemam atelje. Mislim da sam bio jasan.

MONITOR: Mnogi vizuelni izrazi prisutni u digitalnom svijetu poput kratkih video formi, mimova, gifova… duguju većinu svog uspjeha upravo karikaturi. Koji su njeni krajnji dometi?

DRLJEVIĆ: Sjajno ste to zapazili i hvala vam na tome. Pa da, karikatura je rekao bih slika u hiljadu riječi, jasna, najkraća poruka. Kod nje nema pitanja: ,,Šta je pjesnik htio da kaže?“ Sve je kratko i jasno. Ona se primjenjuje u reklamama, bilbordima, posterima, plakatima… oživljava se u animaciji. Pretvara se u spotove i skečeve. Zato najviše cijenim, ali i crtam takozvanu karikaturu ,,situacije“. Dakle neki štos koji možete primijeniti u životu. Realnu smiješnu situaciju ili geg. E to se može odglumiti, napraviti u filmu smiješan kadar, primijeniti u animiranom filmu…

Ona dođe kao storyboard u jednoj slici  za film. Karikatura je zaista nešto univerzalno, vispreno, inteligentno, poučno, lapidarno, koncizno, inventivno i lucidno! Naravno, samo u slučaju ako je dobra karikatura.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

MONITOR: Svesrpski sabor je, sem blagoslova Partijarha Porfirija, dobio i „blagoslov“ ruskog šefa diplomatije, Sergeja Lavrova. Na Saboru sem crnogorskih nije bilo predstavnika Srba iz drugih država bivše Jugoslavije. Tumačeno je da su tu samo oni odani  Vučiću. Kakav je odnos opozicije u RS prema ovom događaju ?

TRIFUNOVIĆ: Već sam komentarisao da Sabor u Beogradu okuplja podobne Srbe, Srbe koji slušaju prije svega Vučića- koji baštine njegov politički izraz. Uz to da se on obraća Srbima koji žive u bilo kom dijelu svijeta-jer ih Sabor sve okuplja, ne ide i princip dobrovoljnosti. Zašto bi Srbi koji su otišli zbog loših uslova života, trebalo da pristanu na neko svesrpsko jedinstvo? Mislim da bi teme koje okupljaju Srbe-zvali ih i Saborom, trebalo da budu posvećene tome kako da ljudi ovdje žive bolje. Zdravstvo, obrazovanje, manje korupcije su te teme, a ne baviti se nekom „metafizikom“ i konstantno prestavljati sebe kao političku žrtvu svijeta i tražiti neku vrstu samilosti prije svega kod Srba ali i u zemljama koje su takođe protiv Zapada. Ne zastupam ovdje ni Istok ni Zapad, ali mi se čini da su ti koji su otišli –otišli na Zapad. I ti koji ulažu i gdje RS i Srbija izvoze svoju robu su – Zapad. Zapad  je neka vrsta prioriteta u saradnji Srba sa ostatkom svijeta.

MONITOR: Željko Komšić, član Predsjedništva BiH,kaže da je Deklaracija političko-vjerska platforma za novi sukob. Može li se, poslije saborovanja u Beogradu, očekivati novi ekonomski pritisak na Banjaluku?

TRIFUNOVIĆ: Što se tiče ekonomskog pritiska na Banjalku on je već ogroman. Velikih investitora nema, ima investitora-hohštaplera koji očito imaju neki dogovor sa vlašću i oni funkcionišu u toj fantastičnoj vezi. Najčešće su to dobijene koncesije, a na osnovu kojih se ne desi ništa. Dobijaju ogromne firme koje napuštaju. U suštini niko ekonomski pritisak ne vrši do same političke Banjaluke-pri tom mislim na vlast RS. Što se tiče toga da li se radi o političko-vjerskoj platformi za novi sukob, ja mislim da je ova Deklaracija trebalo, prije svega, da pošalje neku sliku za unutrašnje političke potrebe. Dodiku i Vučiću-prije svih i donekle političkim snagama koje predstavljaju Srbe u Crnoj Gori. Ona kao takva-nije primarno okrenuta regiji, ali naravno izaziva određenu vrstu posljedica i straha o kojima sam već govorio. Šta to, u suštini, znači? Ma kakva bila platforma, mislim da ni Srbija ni RS za takve sukobe nisu spremne niti će uskoro biti spremne. To bi zaista bio hir. potez koji bi izazvao nesagledive posledice, prije svega, za Srbiju.

MONITOR: Vlast Dodika je, sa izmjenama nekoliko zakona, unazadila ljudska prava u RS. Kao i medijske slobode. Ipak, BiH je dobila odobrenje za otpočinjanje pregovora o pristupanju sa EU. Da li će najave o razdruživanju i saborska izjava Dodika da će uskoro u tome tražiti pomoć Srbije, dovesti do konkretnih poteza kada se radi o učešću RS u institucijama izvršne i zakonodavne vlasti u Sarajevu?

TRIFUNOVIĆ: Vrlo je čudan odnos Dodika i EU i uopšte međunarodne zajednice. On otvoreno kritikuje EU ali je gotovo euforično pozdravio otvaranje pregovora jer on tu – prije svega, vidi neku vrstu ekonomske koristi. Svaka stepenica pristupanja EU donosi određene ekonomske benefite a u Banjaluci uvijek treba novca. To je providan razlog zašto se Dodik, uslovno rečeno, raduje takvim procesima. On, sa druge strane, ide kod Putina, na svaka dva mjeseca. Jedan je od rijetkih političara iz Evrope koji ima tako česte sastanke sa Putinom, a da istovremeno ovdje ne dolazi niko od predstavnika iz Evrope.

Ali, mislim da je važno i Vučiću da RS ide ka EU-jer će to nekako olakšati i put Srbije. Srpsko rukovodstvo neprestano ponavlja da je evropski put Srbije zacrtan u svim političkim odlukama sadašnjih vlasti. Permanentno Dodikovo ponašanje je-da sa jedne strane, koristi ono što mu odgovara u BiH: stalo mu je da zauzme neke pozicije, neka ambasadorska mjesta, da se dobiju neka sredstva na nivou BiH. Ali on bi uzimao od BiH samo ono što mu odgovara. Kao sa neke vrste švedskog stola, a ono što mu ne odgovara on napada.

Političke partije  u Fedraciji ili u Sarajevu koje sa njim zajedno obnašaju vlast – što je neka vrsta nužnosti jer jedni bez drugih ne mogu vršiti vlast – su već prelazile preko mnogih Dodikovih izjava, pa mislim da će preći i preko ove. Čućemo tezu o BiH kao o nekoj vječitoj privremenosti u kojoj će se ovakve stvari dešavati. A što se one češće budu dešavale ovdje će biti sve manje ljudi. Nas je sve manje i manje. Ljudi ne mogu da izdrže ovoliku količinu otrova u javnom prostoru. Odlaze gotovo svakodnevno čitave porodice, pa i situirane… Ovdje  strah od tenzija od rata, može biti  toliko jak da onemogućuje bilo kakvo normalno funkcionisanje. Neki to podnose, neki ne mogu. Mislim da je svako ko je imao mogućnosti da ode odavde,  to već uradio. Mislim da ova vrsta politike permanentne krize koju Dodik zagovara dolazi na naplatu, prije svih RS, šteti najviše Srbima. Nikakva vrsta saborovanja i Deklaracija ne može popraviti katastrofalan rezultat. To što  su Dodik pa i Vučić – osvajali  i dalje osvajaju izbore, kao posljedicu ima činjenicu da su broj Srba i njihova prava bili sve manji na prostorima koje oni politički zastupaju.

 

RS nema kapacitet za bilo kakvu prekompoziciju teritorije unutar BiH

MONITOR: Poslije usvajanja Rezolucije o Srebrenici u GS UN, predsjednik RS je najavio skoro donošenje „ponude o mirnom razdruživanju“. Da li će taj dokument ostati samo „mrtvo slovo na papiru“ ili će postati stalni oslonac Dodikove politike?

TRIFUNOVIĆ: Što se tiče razdruživanja, RS nema nikakv kapacitet za bilo kakvu prekompoziciju teritorije unutar BiH. Jedna logička pretpostavka: da grad Brčko distrikt ne pripada RS i da je dijeli na dva dijela je nešto čime se Milorad Dodik nikad nije bavio. Nikad se nije bavio danom poslije odvajanja ili pripajanja Srbiji, ali su to sve ideje koje ga 15-16 godina održavaju na vlasti. RS uopšte nema kapacitet da  krene u takvu vrstu političke egzibicije od koje bi ona imala najviše štete. Moguće da će Dodik insistirati-kao i ranije, da nešto započne. Onda organizuje referendum – a sada je po novom zakonu dovoljno da izađe 10 odsto da bi referendum bio validan-što je vrlo opasno.  On će neku vrstu takvog dokumenta možda i napraviti ali to neće imati nikakvu vrijednost. RS ne može donijeti takvu odluku.

 

Da su Vučić i Dodik odlučili da Prvi april bude dan RS i on bi bio simboličan

MONITOR: Beogradska Deklaracija predviđa dan početka Prvog srpskog ustanka i donošenja prvog Ustava Srbije-15.februar, kao „zajednički“ Dan republike za Srbiju i RS. Toliko kontroverzni a branjeni 9. januar je lako pao u sjenku?

TRIFUNOVIĆ: Dodik permanentno pokazuje „nevjerovatnu kuraž“, da tako kažem, spram međunarodne zajednice. Ali, na kraju igre, kada se ispucaju svi njegovi verbalni rafali, onda on ispuni sve što se od njega traži. Da se ovdje desio referendum o tome da li bi trebalo slaviti 9. januar kao Dan RS, svi bi na tom referendumu rekli „da“. Ali, Vučić i Dodik bi to mogli promijeniti. Oni su sada, mimo parlamenata, odlučili o nekom drugom datumu. Da to bude dan donošenja prvog Ustava Srbije, ali bi bio moguć i bilo koji drugi dan-Prvi april -on bi bio i te kako simboličan. Ovo pokazuje da su Srbi, u suštini, politički obezglavljeni. Da bi postojao politički život u bilo kojoj zemlji- morate imati parlament, sistem koji funkcioniše putem organa neke države. Ovdje dvojica ljudi odlučuju o svemu. Dodik sad slobodno može da kaže- da, mi ćemo to tako usvojiti. Njega ne zanima više ni referendum jer želi da zadrži što bolji odnos sa Vučićem, a ovaj želi da sačuva kakav-takav odnos sa Zapadom. Prije svega, zbog ekonomskih ali i političkih interesa Srbije.

Nastasja RADOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo