Povežite se sa nama

INTERVJU

NIKOLA VRANJKOVIĆ, muzičar: Patriotizam je sadomazohizam

Objavljeno prije

na

Pjesnik, pjevač, kompozitor, producent, gitarista Nikola Vranjković svojim nastupom zatvorio je prvi Kotor May Rock festival. U magičnom ambijentu starog grada, ispred katedrale Svetog Tripuna, brojna publika pridošla iz mnogih gradova Crne Gore, ali i turisti iz inostranstva, uživali su u čarobnim akordima Vranjkovića i njegovog benda. Emocije, od rezigniranosti do nade, dijelom su stale u Dve reči, pjesmu koju je publika jednoglasno otpjevala umjesto Vranjkovića.

Numere sa Veronautike, albuma čije se iščekivanje zaista isplatilo, uz hitove iz ranijeg perioda i gostovanje Dina Kapetanovića, frontmena Autogenog treninga u izvođenju dueta Moraćeš da naučiš da živiš sa tim, nikoga nisu ostavile ravnodušnim.

MONITOR: Kakav je uticaj danas bubnja i basa, gitare i glasa?
VRANJKOVIĆ: Ništa se tu nije promijenilo. Kad pola života radiš to nešto vezano za bubanj, bas, gitaru i glas, onda je već kasno da se nešto mijenja. Drugi ljudi nešto mijenjaju, bave se drugim vrstama muzike, drugim zvukovima, međutim, ja nemam puno snage za inovacije.

MONITOR: Šta je postalo drugačije u odnosu na ranije, publika ili muzičari?
VRANJKOVIĆ: Slično je. Imam tu sreću da i za nove generacije, koje tek sada otkrivaju ono što sam radio u posljednjih dvadeset godina, mogu da kažem da su veoma obrazovana, kulturna publika i ja to cijenim i poštujem. Činjenica je da fali srednji sloj publike, kao što fali i srednji sloj stanovništva u svim državama u regionu. Ta publika bi trebala da se od djetinjstva obrazuje, da sazna šta neki ljudi rade vezano za razne vrste umjetnosti koje nemaju veze sa rijalitijem i narodnom muzikom. U vrijeme kada je to neophodno da saznaju i da sazrijevaju, njima se to uskraćuje. Čini mi se sa namjerom. U razredu od trideset đaka, možda njih dvoje, troje sluša Bajagu, Riblju Čorbu, Partibrejkerse…

MONITOR: Kada već pominjemo te bendove, većina klinaca Vašu sadašnju i muziku koju ste pisali za Block out otkriva preko EKV-a. Da li postoji neka posebna spona između onoga što Vi radite i onoga što je Milan Mladenović radio sa svojim bendom?
VRANJKOVIĆ: Postoji isključivo poštovanje. Ne primjećujem neko nasljeđe iz prostog razloga što je taj bend bio preveliki da bi neko od nas danas mogao da mu priđe na bilo koji način. Bilo je neko drugo vrijeme. Oni su prevashodno bili jedan od najvrjednijih bendova koji je postojao u Jugoslaviji. To su ljudi koji su mnogo vježbali, mnogo radili, puno vremena provodili zajedno u stvaranju. Danas je drugo vrijeme i bendovi imaju manje vremena za takve stvari, na drugi način se radi. Konkretno, kada je naš bend u pitanju, važno nam je da budemo u terminima tačni, kad svi možemo da se nađemo i da za što kraće vrijeme uradimo što više kvalitetnih stvari, ono što smo zacrtali. Ne bih širio priču oko EKV-a, jer jednostavno previše poštujem sve to što su oni uradili da bih smio da se usudim da nešto poredim.

MONITOR: Aktivni ste na društvenim mrežama. Koliko Vam one pomažu da svojom muzikom doprete do publike u vremenu kada mejnstrim medijima preovlađuju kič i šund?
VRANJKOVIĆ: To je jedini način komunikacije sa publikom. Hvala Bogu da oni to prepoznaju. Ja zaista ne znam kako bih došao do šire publike da nije bilo nekoliko živih snimaka sa TV emisija, koje smo odlično odsvirali, i naravno albuma koji je dostupan u svakom obliku svuda na internetu. Nemam mogućnost da ga krijem pa da bude, na primjer, samo na Deezeru da bih zaradio malo više para. Cilj mi je da ko god izrazi malo interesovanja može da dođe do moje muzike, a u isto vrijeme sam veoma zahvalan publici što su u tolikom broju kupili posljednji album.To znači da cijene taj naš trud.

MONITOR: Stihovima koje ste ranije pisali, na neki način ste se borili sa vjetrenjačama devedesetih. Koje Vas vjetrenjače danas inspirišu da stvarate?
VRANJKOVIĆ: Trenutno me ne inspiriše ništa posebno. Pravim skice, zapisujem nešto i zviždućem u telefon neke, onako, kratke melodije iz prostog razloga što sam se dosta umorio radeći ovaj album. Ne opterećujem se nešto pretjerano ni tekstovima.

Ja mislim da se, u stvari, nisam nikad ni borio. Ja sam jednostavno opisivao kako sam se osjećao i kako su se osjećali moji najbliži prijatelji iz okruženja. Postoji dosta bendova koji su okrenuti ka buntu, ka nekakvoj revolucionarnoj poeziji i muzici. Meni je bilo važnije da uspijem da se izborim sam sa sobom i svojim osjećanjima, da neko i danas dok čita tekstove može da osjeti kako se jedan običan mlad čovjek osjećao u to ludo vrijeme.

MONITOR: Da li smatrate da umjetnik treba da bude društveno angažovan? Kao što, na primjer, to rade Sergej Trifunović ili Rambo Amadeus, koji ipak uspijevaju da svojim angažmanom odole politizaciji.
VRANJKOVIĆ: Mislim da treba ako umije, a njih dvojica to apsolutno umiju. Kada ste već pomenuli tu dvojicu genijalnih ljudi, ja nemam apsolutno šta da im zamjerim. Energija koju oni ulažu da pomognu… Prevashodno, njihovo angažovanje je uglavnom humanitarno, oni su toliko dobrih stvari uradili za neke bolesne klince, za ljude koji se bave kulturom. Ako pričamo o Sergeju, čovjek je bez dinara glumio u spotu za pjesmu Dve reči. Poslije toga nas je zvao da sviramo jedan koncert koji je on organizovao i tako dalje. To oni apsolutno ne moraju da rade. U tome se, valjda, sagleda njihova veličina.

Naravno da postoje ljudi koji se angažuju, ili bar prikazuju da se angažuju na sličan način iz nekih drugih pobuda, ali ja se sa takvim ljudima ne družim. Mislim da svako ko umije na ispravan način da se bavi time, a to oduzima i puno vremena i energije, da treba da se bavi time. Nisam siguran da bih mogao do kraja da istjeram neku ideju kakvu može da istjera, recimo, Rambo.

MONITOR: Mogu li danas umjetnici da dopru do apatične mase, da pokrenu kritičko razmišljanje?
VRANJKOVIĆ: Ne znam da li više uopšte treba dopirati do mase. Dovoljno je da dopru do jednog, do deset ili sto ljudi i to već ima smisla. Jer mi se, ako pričamo o borbi (iako ja vazda pokušavam da izbjegnem tu priču, već govorim o opisivanju nekog stanja svijesti), ona je za svakog čovjeka. Svakog mladog čovjeka kojeg ti vratiš na ovu stranu, na kojoj smo mi koji se bavimo domaćom muzikom , ne mora isključivo da bude rock muzika, to je jedna velika stvar.

MONITOR: U jednom intervjuu ste kazali ste da Vam se sve više čini da je patriotizam, u stvari, sadomazohizam. Kako to objašnjavate?
VRANJKOVIĆ: Mislio sam na sve mlade ljude u zemljama u okruženju koji još uvijek nisu odlučili da napuste svoje države u potrazi za boljim životom jer osjećaju ljubav i pripadnost prema nečemu ili nekome ko o njima apsolutno ne vodi računa, ko ih je gurao u ratove i siromaštvo bez potrebe, nekome kome su njihovo zdravlje i budućnost apsolutno nebitni. Strašna je to ljubav. Nešto kao kad beba koju su slučajno našli pored kontejnera cio svoj život osjeća da i dalje voli svoje bezdušne roditelje.

MONITOR: Šta razlikuje Veronautiku od stvari koje ste radili ranije? Postoji li nešto što Vama taj album čini posebnim u odnosu na ostale?
VRANJKOVIĆ: Veronautika je sigurno tekstualno najintimnija do sada. Čak sam imao nekoliko nedoumica da li ja smijem toliko otvoreno da pišem o nekim stvarima. Kada sam sve završio, bilo mi je mnogo lakše da sam sa sobom krenem dalje u život. To mi je bilo jako, jako važno, stvaranje Veronautike, od početka pisanja pjesama, nekih od prije desetak godina, do završnih snimaka i mikseva. Uzimalo je mnogo vremena i ništa se nije prepuštalo slučaju. To je moglo i ranije da bude gotovo, ali je meni bilo baš stalo da to bude do sada najiskrenija stvar koju sam radio.

MONITOR: U martu ste svirali u Podgorici, u KIC-u Budo Tomović, gdje ste napravili četvorosatni spektakl. Crnogorska publika je prvi put bila u prilici da Vas sluša u takvom ambijentu.
VRANJKOVIĆ: Veoma sam zahvalan ljudima iz KIC-a koji su nam omogućili da imamo konačno u Crnoj Gori koncert kakav smo dosada mogli da imamo samo na Lake Fest-u kada su tehnički uslovi u pitanju.

Prvi put sam svirao u Kotoru, u prelijepom ambijentu. Sa istom ekipom sam već četiri godine i pokušali smo da napravimo nešto vrlo slično onome što smo napravili u KIC-u. I uspjeli smo.

MONITOR: Kada Vas možemo ponovo očekivati u Crnoj Gori?
VRANJKOVIĆ: Nadam se uskoro.

Miljana DAŠIĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo