Povežite se sa nama

INTERVJU

NIKOLA VRANJKOVIĆ, muzičar: Patriotizam je sadomazohizam

Objavljeno prije

na

Pjesnik, pjevač, kompozitor, producent, gitarista Nikola Vranjković svojim nastupom zatvorio je prvi Kotor May Rock festival. U magičnom ambijentu starog grada, ispred katedrale Svetog Tripuna, brojna publika pridošla iz mnogih gradova Crne Gore, ali i turisti iz inostranstva, uživali su u čarobnim akordima Vranjkovića i njegovog benda. Emocije, od rezigniranosti do nade, dijelom su stale u Dve reči, pjesmu koju je publika jednoglasno otpjevala umjesto Vranjkovića.

Numere sa Veronautike, albuma čije se iščekivanje zaista isplatilo, uz hitove iz ranijeg perioda i gostovanje Dina Kapetanovića, frontmena Autogenog treninga u izvođenju dueta Moraćeš da naučiš da živiš sa tim, nikoga nisu ostavile ravnodušnim.

MONITOR: Kakav je uticaj danas bubnja i basa, gitare i glasa?
VRANJKOVIĆ: Ništa se tu nije promijenilo. Kad pola života radiš to nešto vezano za bubanj, bas, gitaru i glas, onda je već kasno da se nešto mijenja. Drugi ljudi nešto mijenjaju, bave se drugim vrstama muzike, drugim zvukovima, međutim, ja nemam puno snage za inovacije.

MONITOR: Šta je postalo drugačije u odnosu na ranije, publika ili muzičari?
VRANJKOVIĆ: Slično je. Imam tu sreću da i za nove generacije, koje tek sada otkrivaju ono što sam radio u posljednjih dvadeset godina, mogu da kažem da su veoma obrazovana, kulturna publika i ja to cijenim i poštujem. Činjenica je da fali srednji sloj publike, kao što fali i srednji sloj stanovništva u svim državama u regionu. Ta publika bi trebala da se od djetinjstva obrazuje, da sazna šta neki ljudi rade vezano za razne vrste umjetnosti koje nemaju veze sa rijalitijem i narodnom muzikom. U vrijeme kada je to neophodno da saznaju i da sazrijevaju, njima se to uskraćuje. Čini mi se sa namjerom. U razredu od trideset đaka, možda njih dvoje, troje sluša Bajagu, Riblju Čorbu, Partibrejkerse…

MONITOR: Kada već pominjemo te bendove, većina klinaca Vašu sadašnju i muziku koju ste pisali za Block out otkriva preko EKV-a. Da li postoji neka posebna spona između onoga što Vi radite i onoga što je Milan Mladenović radio sa svojim bendom?
VRANJKOVIĆ: Postoji isključivo poštovanje. Ne primjećujem neko nasljeđe iz prostog razloga što je taj bend bio preveliki da bi neko od nas danas mogao da mu priđe na bilo koji način. Bilo je neko drugo vrijeme. Oni su prevashodno bili jedan od najvrjednijih bendova koji je postojao u Jugoslaviji. To su ljudi koji su mnogo vježbali, mnogo radili, puno vremena provodili zajedno u stvaranju. Danas je drugo vrijeme i bendovi imaju manje vremena za takve stvari, na drugi način se radi. Konkretno, kada je naš bend u pitanju, važno nam je da budemo u terminima tačni, kad svi možemo da se nađemo i da za što kraće vrijeme uradimo što više kvalitetnih stvari, ono što smo zacrtali. Ne bih širio priču oko EKV-a, jer jednostavno previše poštujem sve to što su oni uradili da bih smio da se usudim da nešto poredim.

MONITOR: Aktivni ste na društvenim mrežama. Koliko Vam one pomažu da svojom muzikom doprete do publike u vremenu kada mejnstrim medijima preovlađuju kič i šund?
VRANJKOVIĆ: To je jedini način komunikacije sa publikom. Hvala Bogu da oni to prepoznaju. Ja zaista ne znam kako bih došao do šire publike da nije bilo nekoliko živih snimaka sa TV emisija, koje smo odlično odsvirali, i naravno albuma koji je dostupan u svakom obliku svuda na internetu. Nemam mogućnost da ga krijem pa da bude, na primjer, samo na Deezeru da bih zaradio malo više para. Cilj mi je da ko god izrazi malo interesovanja može da dođe do moje muzike, a u isto vrijeme sam veoma zahvalan publici što su u tolikom broju kupili posljednji album.To znači da cijene taj naš trud.

MONITOR: Stihovima koje ste ranije pisali, na neki način ste se borili sa vjetrenjačama devedesetih. Koje Vas vjetrenjače danas inspirišu da stvarate?
VRANJKOVIĆ: Trenutno me ne inspiriše ništa posebno. Pravim skice, zapisujem nešto i zviždućem u telefon neke, onako, kratke melodije iz prostog razloga što sam se dosta umorio radeći ovaj album. Ne opterećujem se nešto pretjerano ni tekstovima.

Ja mislim da se, u stvari, nisam nikad ni borio. Ja sam jednostavno opisivao kako sam se osjećao i kako su se osjećali moji najbliži prijatelji iz okruženja. Postoji dosta bendova koji su okrenuti ka buntu, ka nekakvoj revolucionarnoj poeziji i muzici. Meni je bilo važnije da uspijem da se izborim sam sa sobom i svojim osjećanjima, da neko i danas dok čita tekstove može da osjeti kako se jedan običan mlad čovjek osjećao u to ludo vrijeme.

MONITOR: Da li smatrate da umjetnik treba da bude društveno angažovan? Kao što, na primjer, to rade Sergej Trifunović ili Rambo Amadeus, koji ipak uspijevaju da svojim angažmanom odole politizaciji.
VRANJKOVIĆ: Mislim da treba ako umije, a njih dvojica to apsolutno umiju. Kada ste već pomenuli tu dvojicu genijalnih ljudi, ja nemam apsolutno šta da im zamjerim. Energija koju oni ulažu da pomognu… Prevashodno, njihovo angažovanje je uglavnom humanitarno, oni su toliko dobrih stvari uradili za neke bolesne klince, za ljude koji se bave kulturom. Ako pričamo o Sergeju, čovjek je bez dinara glumio u spotu za pjesmu Dve reči. Poslije toga nas je zvao da sviramo jedan koncert koji je on organizovao i tako dalje. To oni apsolutno ne moraju da rade. U tome se, valjda, sagleda njihova veličina.

Naravno da postoje ljudi koji se angažuju, ili bar prikazuju da se angažuju na sličan način iz nekih drugih pobuda, ali ja se sa takvim ljudima ne družim. Mislim da svako ko umije na ispravan način da se bavi time, a to oduzima i puno vremena i energije, da treba da se bavi time. Nisam siguran da bih mogao do kraja da istjeram neku ideju kakvu može da istjera, recimo, Rambo.

MONITOR: Mogu li danas umjetnici da dopru do apatične mase, da pokrenu kritičko razmišljanje?
VRANJKOVIĆ: Ne znam da li više uopšte treba dopirati do mase. Dovoljno je da dopru do jednog, do deset ili sto ljudi i to već ima smisla. Jer mi se, ako pričamo o borbi (iako ja vazda pokušavam da izbjegnem tu priču, već govorim o opisivanju nekog stanja svijesti), ona je za svakog čovjeka. Svakog mladog čovjeka kojeg ti vratiš na ovu stranu, na kojoj smo mi koji se bavimo domaćom muzikom , ne mora isključivo da bude rock muzika, to je jedna velika stvar.

MONITOR: U jednom intervjuu ste kazali ste da Vam se sve više čini da je patriotizam, u stvari, sadomazohizam. Kako to objašnjavate?
VRANJKOVIĆ: Mislio sam na sve mlade ljude u zemljama u okruženju koji još uvijek nisu odlučili da napuste svoje države u potrazi za boljim životom jer osjećaju ljubav i pripadnost prema nečemu ili nekome ko o njima apsolutno ne vodi računa, ko ih je gurao u ratove i siromaštvo bez potrebe, nekome kome su njihovo zdravlje i budućnost apsolutno nebitni. Strašna je to ljubav. Nešto kao kad beba koju su slučajno našli pored kontejnera cio svoj život osjeća da i dalje voli svoje bezdušne roditelje.

MONITOR: Šta razlikuje Veronautiku od stvari koje ste radili ranije? Postoji li nešto što Vama taj album čini posebnim u odnosu na ostale?
VRANJKOVIĆ: Veronautika je sigurno tekstualno najintimnija do sada. Čak sam imao nekoliko nedoumica da li ja smijem toliko otvoreno da pišem o nekim stvarima. Kada sam sve završio, bilo mi je mnogo lakše da sam sa sobom krenem dalje u život. To mi je bilo jako, jako važno, stvaranje Veronautike, od početka pisanja pjesama, nekih od prije desetak godina, do završnih snimaka i mikseva. Uzimalo je mnogo vremena i ništa se nije prepuštalo slučaju. To je moglo i ranije da bude gotovo, ali je meni bilo baš stalo da to bude do sada najiskrenija stvar koju sam radio.

MONITOR: U martu ste svirali u Podgorici, u KIC-u Budo Tomović, gdje ste napravili četvorosatni spektakl. Crnogorska publika je prvi put bila u prilici da Vas sluša u takvom ambijentu.
VRANJKOVIĆ: Veoma sam zahvalan ljudima iz KIC-a koji su nam omogućili da imamo konačno u Crnoj Gori koncert kakav smo dosada mogli da imamo samo na Lake Fest-u kada su tehnički uslovi u pitanju.

Prvi put sam svirao u Kotoru, u prelijepom ambijentu. Sa istom ekipom sam već četiri godine i pokušali smo da napravimo nešto vrlo slično onome što smo napravili u KIC-u. I uspjeli smo.

MONITOR: Kada Vas možemo ponovo očekivati u Crnoj Gori?
VRANJKOVIĆ: Nadam se uskoro.

Miljana DAŠIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo