Povežite se sa nama

INTERVJU

NIKOLA VRANJKOVIĆ, muzičar: Patriotizam je sadomazohizam

Objavljeno prije

na

Pjesnik, pjevač, kompozitor, producent, gitarista Nikola Vranjković svojim nastupom zatvorio je prvi Kotor May Rock festival. U magičnom ambijentu starog grada, ispred katedrale Svetog Tripuna, brojna publika pridošla iz mnogih gradova Crne Gore, ali i turisti iz inostranstva, uživali su u čarobnim akordima Vranjkovića i njegovog benda. Emocije, od rezigniranosti do nade, dijelom su stale u Dve reči, pjesmu koju je publika jednoglasno otpjevala umjesto Vranjkovića.

Numere sa Veronautike, albuma čije se iščekivanje zaista isplatilo, uz hitove iz ranijeg perioda i gostovanje Dina Kapetanovića, frontmena Autogenog treninga u izvođenju dueta Moraćeš da naučiš da živiš sa tim, nikoga nisu ostavile ravnodušnim.

MONITOR: Kakav je uticaj danas bubnja i basa, gitare i glasa?
VRANJKOVIĆ: Ništa se tu nije promijenilo. Kad pola života radiš to nešto vezano za bubanj, bas, gitaru i glas, onda je već kasno da se nešto mijenja. Drugi ljudi nešto mijenjaju, bave se drugim vrstama muzike, drugim zvukovima, međutim, ja nemam puno snage za inovacije.

MONITOR: Šta je postalo drugačije u odnosu na ranije, publika ili muzičari?
VRANJKOVIĆ: Slično je. Imam tu sreću da i za nove generacije, koje tek sada otkrivaju ono što sam radio u posljednjih dvadeset godina, mogu da kažem da su veoma obrazovana, kulturna publika i ja to cijenim i poštujem. Činjenica je da fali srednji sloj publike, kao što fali i srednji sloj stanovništva u svim državama u regionu. Ta publika bi trebala da se od djetinjstva obrazuje, da sazna šta neki ljudi rade vezano za razne vrste umjetnosti koje nemaju veze sa rijalitijem i narodnom muzikom. U vrijeme kada je to neophodno da saznaju i da sazrijevaju, njima se to uskraćuje. Čini mi se sa namjerom. U razredu od trideset đaka, možda njih dvoje, troje sluša Bajagu, Riblju Čorbu, Partibrejkerse…

MONITOR: Kada već pominjemo te bendove, većina klinaca Vašu sadašnju i muziku koju ste pisali za Block out otkriva preko EKV-a. Da li postoji neka posebna spona između onoga što Vi radite i onoga što je Milan Mladenović radio sa svojim bendom?
VRANJKOVIĆ: Postoji isključivo poštovanje. Ne primjećujem neko nasljeđe iz prostog razloga što je taj bend bio preveliki da bi neko od nas danas mogao da mu priđe na bilo koji način. Bilo je neko drugo vrijeme. Oni su prevashodno bili jedan od najvrjednijih bendova koji je postojao u Jugoslaviji. To su ljudi koji su mnogo vježbali, mnogo radili, puno vremena provodili zajedno u stvaranju. Danas je drugo vrijeme i bendovi imaju manje vremena za takve stvari, na drugi način se radi. Konkretno, kada je naš bend u pitanju, važno nam je da budemo u terminima tačni, kad svi možemo da se nađemo i da za što kraće vrijeme uradimo što više kvalitetnih stvari, ono što smo zacrtali. Ne bih širio priču oko EKV-a, jer jednostavno previše poštujem sve to što su oni uradili da bih smio da se usudim da nešto poredim.

MONITOR: Aktivni ste na društvenim mrežama. Koliko Vam one pomažu da svojom muzikom doprete do publike u vremenu kada mejnstrim medijima preovlađuju kič i šund?
VRANJKOVIĆ: To je jedini način komunikacije sa publikom. Hvala Bogu da oni to prepoznaju. Ja zaista ne znam kako bih došao do šire publike da nije bilo nekoliko živih snimaka sa TV emisija, koje smo odlično odsvirali, i naravno albuma koji je dostupan u svakom obliku svuda na internetu. Nemam mogućnost da ga krijem pa da bude, na primjer, samo na Deezeru da bih zaradio malo više para. Cilj mi je da ko god izrazi malo interesovanja može da dođe do moje muzike, a u isto vrijeme sam veoma zahvalan publici što su u tolikom broju kupili posljednji album.To znači da cijene taj naš trud.

MONITOR: Stihovima koje ste ranije pisali, na neki način ste se borili sa vjetrenjačama devedesetih. Koje Vas vjetrenjače danas inspirišu da stvarate?
VRANJKOVIĆ: Trenutno me ne inspiriše ništa posebno. Pravim skice, zapisujem nešto i zviždućem u telefon neke, onako, kratke melodije iz prostog razloga što sam se dosta umorio radeći ovaj album. Ne opterećujem se nešto pretjerano ni tekstovima.

Ja mislim da se, u stvari, nisam nikad ni borio. Ja sam jednostavno opisivao kako sam se osjećao i kako su se osjećali moji najbliži prijatelji iz okruženja. Postoji dosta bendova koji su okrenuti ka buntu, ka nekakvoj revolucionarnoj poeziji i muzici. Meni je bilo važnije da uspijem da se izborim sam sa sobom i svojim osjećanjima, da neko i danas dok čita tekstove može da osjeti kako se jedan običan mlad čovjek osjećao u to ludo vrijeme.

MONITOR: Da li smatrate da umjetnik treba da bude društveno angažovan? Kao što, na primjer, to rade Sergej Trifunović ili Rambo Amadeus, koji ipak uspijevaju da svojim angažmanom odole politizaciji.
VRANJKOVIĆ: Mislim da treba ako umije, a njih dvojica to apsolutno umiju. Kada ste već pomenuli tu dvojicu genijalnih ljudi, ja nemam apsolutno šta da im zamjerim. Energija koju oni ulažu da pomognu… Prevashodno, njihovo angažovanje je uglavnom humanitarno, oni su toliko dobrih stvari uradili za neke bolesne klince, za ljude koji se bave kulturom. Ako pričamo o Sergeju, čovjek je bez dinara glumio u spotu za pjesmu Dve reči. Poslije toga nas je zvao da sviramo jedan koncert koji je on organizovao i tako dalje. To oni apsolutno ne moraju da rade. U tome se, valjda, sagleda njihova veličina.

Naravno da postoje ljudi koji se angažuju, ili bar prikazuju da se angažuju na sličan način iz nekih drugih pobuda, ali ja se sa takvim ljudima ne družim. Mislim da svako ko umije na ispravan način da se bavi time, a to oduzima i puno vremena i energije, da treba da se bavi time. Nisam siguran da bih mogao do kraja da istjeram neku ideju kakvu može da istjera, recimo, Rambo.

MONITOR: Mogu li danas umjetnici da dopru do apatične mase, da pokrenu kritičko razmišljanje?
VRANJKOVIĆ: Ne znam da li više uopšte treba dopirati do mase. Dovoljno je da dopru do jednog, do deset ili sto ljudi i to već ima smisla. Jer mi se, ako pričamo o borbi (iako ja vazda pokušavam da izbjegnem tu priču, već govorim o opisivanju nekog stanja svijesti), ona je za svakog čovjeka. Svakog mladog čovjeka kojeg ti vratiš na ovu stranu, na kojoj smo mi koji se bavimo domaćom muzikom , ne mora isključivo da bude rock muzika, to je jedna velika stvar.

MONITOR: U jednom intervjuu ste kazali ste da Vam se sve više čini da je patriotizam, u stvari, sadomazohizam. Kako to objašnjavate?
VRANJKOVIĆ: Mislio sam na sve mlade ljude u zemljama u okruženju koji još uvijek nisu odlučili da napuste svoje države u potrazi za boljim životom jer osjećaju ljubav i pripadnost prema nečemu ili nekome ko o njima apsolutno ne vodi računa, ko ih je gurao u ratove i siromaštvo bez potrebe, nekome kome su njihovo zdravlje i budućnost apsolutno nebitni. Strašna je to ljubav. Nešto kao kad beba koju su slučajno našli pored kontejnera cio svoj život osjeća da i dalje voli svoje bezdušne roditelje.

MONITOR: Šta razlikuje Veronautiku od stvari koje ste radili ranije? Postoji li nešto što Vama taj album čini posebnim u odnosu na ostale?
VRANJKOVIĆ: Veronautika je sigurno tekstualno najintimnija do sada. Čak sam imao nekoliko nedoumica da li ja smijem toliko otvoreno da pišem o nekim stvarima. Kada sam sve završio, bilo mi je mnogo lakše da sam sa sobom krenem dalje u život. To mi je bilo jako, jako važno, stvaranje Veronautike, od početka pisanja pjesama, nekih od prije desetak godina, do završnih snimaka i mikseva. Uzimalo je mnogo vremena i ništa se nije prepuštalo slučaju. To je moglo i ranije da bude gotovo, ali je meni bilo baš stalo da to bude do sada najiskrenija stvar koju sam radio.

MONITOR: U martu ste svirali u Podgorici, u KIC-u Budo Tomović, gdje ste napravili četvorosatni spektakl. Crnogorska publika je prvi put bila u prilici da Vas sluša u takvom ambijentu.
VRANJKOVIĆ: Veoma sam zahvalan ljudima iz KIC-a koji su nam omogućili da imamo konačno u Crnoj Gori koncert kakav smo dosada mogli da imamo samo na Lake Fest-u kada su tehnički uslovi u pitanju.

Prvi put sam svirao u Kotoru, u prelijepom ambijentu. Sa istom ekipom sam već četiri godine i pokušali smo da napravimo nešto vrlo slično onome što smo napravili u KIC-u. I uspjeli smo.

MONITOR: Kada Vas možemo ponovo očekivati u Crnoj Gori?
VRANJKOVIĆ: Nadam se uskoro.

Miljana DAŠIĆ

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo