Povežite se sa nama

INTERVJU

ADIL KULENOVIĆ, PREDSJEDNIK ASOCIJACIJE NEZAVISNIH INTELEKTUALACA – KRUG 99, SARAJEVO: BiH se iznova svaki dan rađa

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošlonedjeljni miting predsjednika Turske Erdogana u Sarajevu bio je politički i medijski događaj u regionu. Kako Vi komentarišete taj događaj?
KULENOVIĆ: Kao vrh ledenog brijega za fokusiranje realne pozicije i dubine unutrašnjih turbulencija u BiH, ali i regionalnih nakana prema BiH, takođe. Pozitivna pompa sa kojom se pratio i medijski tretirao dolazak Erdogana u Beograd, Vučića u Tursku i Kolinde prije toga, i isto tako negativan pristup prevashodno propagandističkog predizbornog događaja ciljanog na tursku javnost, izaziva sumnju o „kukavičijem jajetu” koje se krije iza scene. Ipak, događaj nije mogao proći bez unutrašnjih konotacija prije svega predizbornih prikupljanja ili gubljenja poena kod glasača u samoj BiH.

MONITOR: Zašto je Erdoganu odobren miting u Sarajevu iako mu nekoliko evropskih država nije dozovolilo da ga organizuje u njima?
KULENOVIĆ: To što je nekoliko država zabranilo održavanje sličnih skupova u svojim zemljama izraz je njihovih unutarpolitičkih procjena i interesa. I ne mislim da i takvi postupci nisu bili demokratski. Ipak u procjenama za ili protiv odobrenja o održavanju ovog skupa, vjerujem da su prevladali realni i pragmatični interesi BiH. Treba naglasiti da su Bošnjaci i u skupini zagovornika i protivnika. Kroz rasprave još se jasnije ocrtao jedan od ključnih problema Bosne i Hercegovine, njene sadašnje političke i narodne naravi. U cjelini on se fokusira u pitanje o našem identitetu, našim identitetima koji neovisno od vjerske pripadnosti i etničkog porijekla dijelom slijede posuđene identitete. I one srbijanske, i one kroatofilske, i one osmanske, naspram autentičnih, bosanskih. A oni su uvijek ektremniji i od svojih izvorišta.

Ne treba gubiti iz vida možda najvažniji ugao glasnih ili šutljivih pristalica održavanja skupa, onaj sigurnosni, sasvim aktuelan u BiH. Naoružavanje policijskih i parapolicijskih snaga u RS-u, vježbe u Ljubuškom od fingiranih islamskih terorista do posljednjeg udara na državni poredak nedaleko od Sarajeva, na Ivanu, prilikom policijskog zaustavljanja konvoja migranata u režiji pristalica tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Nestabilna EU nije više pouzdan oslonac za brzo djelovanje u slučaju kriznih situacija u BiH, a NATO integracije su blokirane. Sigurnosni saveznik se priželjkuje.

MONITOR: Kako su prosrpske i prohrvatske stranke reagovale na Erdoganov miting i kako će se taj događaj reflektovati na region?
KULENOVIĆ: Očekivano. Da u Sarajevu pada kiša, a u Beogradu i Zagrebu raste trava. Kada Vučić počasnu jedinicu pozdravi sa „Merhaba askeri”, slavi se njegova diplomatska vještina i ističe očekivanih pet milijardi eura robne razmjene. Da to uradi Bakir, ili sutra poslije izbora neki drugi Bakir, slijedila bi paranoja o otomanskim zavjerama.

MONITOR: Koji su najveći problemi sa kojima se BiH danas suočava?
KULENOVIĆ: Regionalno, nametanje koncepta suvereniteta naroda naspram suvereniteta država. I iz Beograda i iz Zagreba djeluju kancelarije za Srbe, odnosno Hrvate u dijaspori i regionu. Kritička opservacija zakona na osnovu kojih oni djeluju u susjednim državama ostala je bez potrebne pažnje i u Bosni i Hercegovini, i Crnoj Gori, i Makedoniji. Prakse pogotovo. A i od strane EU takođe. Evropa se ne zna nositi sa mađarskim pretenzijama i nacionalnim konceptima. Da takav zakon donese Albanija, vjerovatno bi zasjedao Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije, a diplomatska i propagandna galama čula bi se do neba. To što se danas najviše tiče BiH – u vezi sa integracijom djelova obrazovnog i drugih sistema, u obrazovne i druge sisteme pomenutih država – možda će se sutra ticati Evropske unije kada bude kasno, i kada populizam još više ojača nacionalizam i etno izolacionizam.

Oktroisani Dejtonski ustav je omča oko vrata stabilnosti i prosperitetu BiH, a siguran sam i trajnom miru u regionu. Sovjetski model konstitutivnosti naroda primjenjen samo na BiH poslije rapada SFRJ, ključni je faktor nefunkcionalne države, suspenzije demokratskih potencijala i načela ljudskih prava i građanskih sloboda. On blokira obnovu bosanskohercegovačkog društva, koje je u prošlosti znalo balansirati građansko i kolektivno, etničko, i poslije svih kataklizmi vraćati komšijsko povjerenje i pomirenja. To je agens fašizacije odnosa i oblikovanja narodne volje evo i u pokušajima da se na tom modelu vrše izmjene izbornog zakonodavstva. Crna Gora bi bila samo srpska provincija da je bila prisiljena graditi svoj poredak na tom ustavnom modelu.

A od „mirne Bosne” ništa bez katarze, istinskog suočenja sa real politikama i susjeda i Evrope koje su nju načinile najvećom žrtvom raspada Jugoslavije, a sada je čine nedovršenom državom, državom u neizvjesnosti. Pravne presude su izrečene na Haškom tribunalu pojedincima za udruženi zločinački poduhvat i međudržavni oružani sukob. Međutim, bez definisanja političkih konsekvenci i odgovornosti, posebno na otklanjanju posljedica UZP-a i MOS-a, te stvaranja uslova za realni povratak stanovništva i promjene nakaradnog, nedemokratskog političkog sistema, Bosna će ostati poligon za nadmetanje sila izvan nje, pa tako i Turske. Daleko smo od suočenja sa moralnom i metafizičkom odovornošću, odgovornosti vjerskih struktura (Jaspers), za rat i razaranje, za progone i istrebljenje sa svojih ognjišta, za genocid.

MONITOR: Haris Silajdžić je jednom rekao mnogi gledaju na sat kada će BiH nestati, a ne znaju da BiH ima vrijeme. Kako BiH može sačuvati integritet i teritorijalni suverenitet, kako se socijalno i politički može stabilizovati?
KULENOVIĆ: Strpljivošću, mudrošću, odlučnošću i prijateljstvom. Bosna se iznova svaki dan rađa, često govori akademik Ljubomir Berberović, potpredsjednik Kruga 99. I jednim, i drugim, i trećim. A četvrtim, baš doslovno. U ljudskim relacijama koje i pored svih kataklizmi, razaranja i genocida nisu nestale, već se na individualnom, ljudskom nivou iznova obnavljaju. Nema u BiH kafane u kojoj se ne može naći dobro društvo i prijatan razgovor. Vojske i nasilnici dolaze i odlaze, zato je najvažnije da se očuva ta kultura bosankohercegovačkog, tradicionalnog načina života, koja jeste u krizi. Kultura života je najdugotrajniji i najsigurniji čuvar zajednice i njenog političkog oblika, države. Dovoljne su bile nedavno katastrofalne poplave da se to solidarno i ljudsko i obnovi, i pokaže. I sada dok širom cijele BiH traju protesti nesretnih roditelja Dragičević i Memić, vlastodršci koji su zasjeli na vlasti sijući mržnju prvi put su uzdrmani, pred tom masovnom ljudskom solidarnošću i iznad etnije i religije. Ljudska patnja i nepravda izgleda cementira temelje ove napaćene zemlje.

Bez obzira na to koliko bili kritični prema procesima koji se odvijaju u Evropi, koji se nemilosrdno odražavaju i na nas, mi drugog puta nemamo izuzev briselskog. Prosto – jer smo evropska zemlja i narod. Ipak, moramo činiti nešto proaktivno i sami u regionalnim okvirima. Da li je došlo vrijeme da razmišljamo o južnoj, aktivnoj osovini mira na Balkanu? Upravo mi preko kojih se u kontinuitetu politika namirenja međusobnih aspiracija najgrublje prelama? Crna Gora bi mogla biti najvažniji akter, pa i stožer te osovine mira – od Makedonije do Bosne i Hercegovine.

MONITOR: Prema medijima ka BiH kreće ogroman broj izbjeglica sa Bliskog istoka. Kako će vlasti u BiH na to reagovati?
KULENOVIĆ: Bojim se nespremno kao i u drugim državama. Bez regionalnog i evropskog odgovora pred ovom ljudskom i egzistencijalnom tragedijom BiH će zapasti u ogromne probleme koje neće moći sama ni riješiti, ni podnijeti.

MONITOR: Milorad Dodik kaže da je BiH krajnji cilj migrantima sa Bliskog istoka, da Bošnjaci blagonaklono gledaju na migrantski talas i da to može izazvati dugoročne posljedice…
KULENOVIĆ: Dodikove lične paranoje služe za svakodnevnu političku upotrebu i zloupotrebu. Nisu migranti došli avionima u BiH, već kopnom preko Crne Gore i Srbije. Nije valjda da i jedna i druga učestvuju u antisrpskoj i otomanskoj zavjeri?! Ipak, slični likovi su u prošlosti, svjedoči tome čitavo 20. stoljeće, znali biti okidač najgorih kataklizmi, pa ga ne treba olako tretirati.

MONITOR: Kako predsjednik Asocijacije nezavisnih intelektualaca – Krug 99 kako ocjenjujete angažovanje intelektulaca povodom dešavanja u BiH?
KULENOVIĆ: Kao i uvijek u sličnim, kriznim vremenima, nedovoljnim. Posebno u prizmi narodnog očekivanja od izraslih intelektualaca. Kao i drugdje miris novca i beneficija jedne čini impotentnim, a druge prepotentnim spram zbilje. Zato su crkve i vjerske zajednice, ma kako se zvale, efikasne u očuvanju ugodnog im status quoa. A i narodni mentalitet nije u tome bezgrješan – mentalitet gunđanja, ali i pristajanja na silu i vlast, brzih rješenja – bez „filozofiranja”.

Koristi od Erdoganove posjete

MONITOR: Šta BiH dobija Erdoganovim skupom?
KULENOVIĆ: Realno, napravljen je novi korak potpisivanjem Pisma namjere u izgradnji putnog prstena, autoceste Sarajevo – Beograd preko Tuzle i, u povratku, brze ceste preko Višegrada. I to bez dodatnih uslova i garancija koje druge zemlje, poput EU, traže za nastavak i tako spore izgradnje auto koridora 5 c (akcize na gorivo), uz značajan benefit od 20 odsto. Obim robne razmjene će se sa sadašnjih 800 miliona podići na milijardu eura, povećati izvoz mesa i drugih proizvoda, turizma i industrije obrazovanja.

Podjednako važno, ako ne i važnije, jeste podrška BiH ka NATO integracijama, jačanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Treba pomenuti, da je pojam suvereniteta BiH mjerilo, lakmus papir u ovdašnjoj javnosti iskrenih namjera državnika koji posjećuju BiH, i koji se često ograničavaju samo na podršku teritorijalnom integritetu BiH. Susjedi posebno.

Paternalistička politika

MONITOR: Kakva je zvanična politika Hrvatske i Srbije prema BiH?
KULENOVIĆ: Blago je reći paternalistička. Politika namirenja na Bosni kao sukus trajnog rješenja srpskohrvatskih odnosa traje u političkoj misli, skoro dva stoljeća. Ali i u političkoj praksi od sporazuma Cvetković-Maček, Tuđman – Milošević, Karadžić – Boban do aktuelne koalicije Dragan Čović – Milorad Dodik. Izgleda da bi i Vučić rado uspostavljao pomirenje sa Bošnjacima ali bez BH države, podjednako kao i Kolinda europsku BiH bez Bošnjaka.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo