Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Saučesništvo u zločinu

Objavljeno prije

na

MONITOR: ,,Komunisti i muhadžiri (1958-1971) slučaj Opštine Rožaje”, je studija nedavno izašla iz štampe. Samo od 1878 (1979). do 1918. muhadžira (izbjeglica, migrant, prognanik) je oko milion i po, prema osmanskim podacima, dok je danas u Turskoj preko pet miliona iseljenika iz bivše Jugoslavije. Zašto je tema vašeg interesovanja bio baš naznačeni period, i zašto samo Rožaje, iako se priča dobrim dijelom odnosi i na ostatak sjevera Crne Gore i Sandžaka?
RASTODER: Pitanje ,,muhadżira” je velika tema u nauci. Ovom temom se bave kolege i na Istoku i na Zapadu. To nije tema samo istorijske demografije, već totalne istorije koja obuhvata sve aspekte ljudskog djelovanja. Treći talas (1958-1971) masovnih migracija prema Turskoj najmanje je istražen i u promijenjenom ideološko-političkom kontekstu, čitav proces mora se drugačije sagledavati. Zašto je akcenat stavljen na Rožaje, iako ste u pravu da je čitavo područje Sandžaka, Makedonije i Kosova bilo zahvaćeno ovim procesom? Nigdje ovaj proces nije imao takvu dramatiku i razmjere. Meni je bilo posebno zanimljivo da istražim: zašto se to dešava baš na tom području i u tolikom obimu, a istovremeno nije u tako dramatičnom obimu zahvatilo i druge krajeve, koji su po socijalno-ekonomskim odlikama bili slični rožajskom kraju (Bijelo Polje, Berane, Plav, Gusinje), pa ako hoćete i Mojkovac, Plužine i Kolašin. Za odgovor na ovo pitanje nužno je poznavati cjelokupni istorijski kontekst problema (pravce i obim ranijih migracija) i shvatiti, da je svaka iseljena porodica u jednom vremenu, pontonski most za iseljavanje srodnika u drugom vremenu. To je faktor koji određuje pravac migracija. To se najbolje vidi ako se uoči da masovne migracije sa juga (Ulcinj i Bar), u istom vremenu, ne idu u istom pravcu ka Istoku (Turska) nego ka Zapadu (Evropa, SAD i Australija). Zašto? Jedini prihvatljiv odgovor je u tome što sa ovih prostora, procesi emigracije (izuzimam vojni stależ) nakon 1878. nije išao toliko ka Turskoj, već ka Albaniji koja je bila dio Osmanskog carstva. Seobe čitavih porodica imaju potpuno drugačiji socijalni kontekst od seoba pojedinaca i grupa koje nijesu u srodstvu.

MONITOR: Navodite da bi u ,,anketi sjećanja, kod muslimana u velikom procentu preovladalo stanovište da je najslobodniji i najsigurniji period njihovih života u posljednja dva vijeka, onaj vezan za Titovu Jugoslaviju”. Podaci govore da je iz Titove Jugoslavije iseljeno više muslimana nego iz Kraljevine Jugoslavije – 60-70.000 od 1926. do ‘35, a od 1945. do ‘66. – 173.000. Koji su razlozi?
RASTODER: Bitno je razlikovati činjenice i emocije. Činjenice su takve kakve ste ih naveli (po istraživanjima Edvina Peza objavljenim na njemačkom) dok se emocije najbolje prepoznaju u raširenom stavu – Nama može biti dobro dok je Tito živ, a kada njega ne bude ponovit će nam se ono iz prošlog rata. Iskustvo žrtve i stradalnika je bilo osnov kulture pamćenja a ono je pojačavano, nekad i svjesno produkovano od onih koji su trebali da budu garant da se tako nešto ne može ponoviti. Uz to, Tito je proces uspio učiniti nevidljivim u čemu je našao partnera i na drugoj strani.

MONITOR:Turska država je potpomagala iseljavanje muslimanskog stanovništva, a pišete da je SFRJ bila ,,saučesnik u zločinu”.
RASTODER: Mislim da se radi o zločinu, iako znam da se sa mnom neće složiti mnogi od onih koji su otišli. Radi se o dogovoru koji do danas nije objelodanjen, niti ga je iko vidio. Tzv. Džentlemenski sporazum iz 1953. je u stvari usmeni dogovor odgovornih lica, a po sprovođenoj praksi, najvjerovatnije je to praktična realizacija neratifikovane konvencije iz 1938. po kojoj je iz Jugoslavije trebalo iseliti 40.000 turskih porodica u narednih pet godina. To nije realizovano a konvencija nije ratifikovana. Iz Jugoslavije se navodno iseljavaju Turci iako su svi znali da se radi o Bošnjacima/ Muslimanima, Albancima, Pomacima i drugim, odnosno o pripadnicima zajednica koje etnički nijesu Turci. U falsifikovanju njihovog etničkog identiteta objektivno učestvuje administracija obiju država i formalno tako pribavljaju međunarodni legitimitet time što ispada da Jugoslavija poštuje slobodu kretanja turskoj manjini, dok Turska brine o svojim sunarodnicima rasutim po balkanskim zemljama. Tu se nalaze korijeni ideologije tzv. humanog preseljavanja kojoj su mnogi nevini platili cijenu i tada i kasnije. Zločin postaje vidljiv tek kada su pojedinci izrazili želju da se vrate pod izgovorom da je tako nešto bilo omogućeno i bivšim neprijateljima države (ustašama i četnicima). Objašnjenje je bilo da turski Ustav ne omogućava iseljavanje svojim državljanima. Suština čitavog procesa je u tome što se Jugoslavija nije mogla optužiti za deportaciju (navodno poštuje volju turske manjine), kao što je besmisleno bilo Tursku optuživati za asimilaciju (jer se doseljavaju Turci, koji imaju uredne potvrde o etničkom porijeklu izdatim u zemlji iz koje su odlazili).

MONITOR: Nakon 1971. promijenio se pravac i motiv iseljavanja. Što je tokom ‘70-ih dovelo do te promjene?
RASTODER: Zanimljivo je da su mnogi muhadžri po odlasku, iz Turske odlazili na privremeni rad u Njemačku. Kada sam jednog od njih upitao koja je bila razlika u tome ,,otići na rad u Tursku, npr. iz Negobratine (selo kod Bijelog Polja) direktno a ne ići u Tursku pa odatle u Njemačku odgovorio je: ,,U tome što bi po odlasku iz Negobratine u zavičaj došli sa parama, a kada bi otišli iz Turske donosili bi tehnologiju”. To govori da se tehnološkim razvojem promijenio obrazac migracija radne snage i samim tim od početka 70-ih industrijski razvijene zemlje svoje potrebe za radnom snagom zadovoljavaju apsorbovanjem viška radne snage iz manje razvijenih zemalja. To je bitno uticalo na promjenu pravca migracija, zato što će uz politička, građanska prava i slobode zemlje zapada postajati i bezbjednosno, sigurno utočište.

MONITOR: Na predstojećem History festu, koji se održava u Sarajevu od 31. maja do 3. juna, na kojem se okupljaju značajna imena istorijske nauke iz Evrope, vaša nova knjiga će poslużiti kao osnova za jednu od debata.
RASTODER: Ova naučna manifestacija će ove godine pored radionice za doktorante iz čitavog svijeta, koji se bave istorijom Jugoslavije, imati i mnogobrojne prateće sadržaje od debata o godišnjici Berlinskog kongresa (1878), stvaranja Jugoslavije (1918), Informibiroa (1948) do studentskih demonstracija (1968) i sajma na kojem će biti izložena najnovija istoriografska djela. Počastvovan sam činjenicom da će moju novu knjigu predstaviti kolege iz Srbije, BiH i Crne Gore i da će ona poslužiti kao osnov za razgovor. Ne manje se radujem susretima s kolegama od SAD do manje-više svih evropskih zemalja. I mnogima iz regiona i svijeta koji se bave istorijom XX vijeka ili komparavistikom unutar humanističkih nauka.

Riješeno pitanje nacionalnog identiteta

MONITOR: U knjizi podsjećate i na amandman koji je predložen 1969. tokom rasprave o Ustavu Crne Gore, kojim je umjesto formulacije ,,Narod Crne Gore” prihvaćeno da u Osnovnim načelima Ustava piše ,,crnogorski narod, Albanci i Muslimani”. Zaključujete da bi bez toga svaki naredni pomak bio nemoguć. Da li je pitanje nacionalnog identiteta muslimana u Crnoj Gori riješeno?
RASTODER: To je ilustracija konkretnih činjenica. Radi se o dominaciji stereotipa o Turčinu zbog kojeg je jedan dio stanovništva bio osuđen da ispašta krivicu, koja ne postoji, zbog navodnog istorijskog grijeha. Dugo su Muslimani ovih prostora pristajali na ulogu grešnika. Prvo, što su morali da urade je da dokażu da su to što jesu, a ne ono što drugi misle da su. U tom kontekstu je posebno zanimljivo pratiti proces nacionalne emancipacije Muslimana u Srbiji i Crnoj Gori. U knjizi sam naznačio da su glavni akteri tog procesa, u Crnoj Gori dr Avdul Kurpejović, a u Srbiji Ramiz Crnišanin. Ovaj se proces odvijao paralelno sa sličnim procesom u BiH, ali, da je on zavisio od tadašnje političke elite u BiH, on ne bi bio prepoznat. Naša istraživanja pokazuju da komunistička elita problem nacionalne emancipacije muslimana izvan BiH nije ni vidjela te da je u tome zasluga pojedinaca iz Srbije i Crne Gore, što su paralelno sa dramom iseljavanja akuelizovali i to pitanje. Istovremeno, svaki zahtjev za rješavanjem muslimanskog pitanja pravdan je zatjevom ,,da to bude urađeno na isti način kao u Bosni i Hercegovini”, uz argumentaciju ,,da između muslimana u Srbiji i Crnoj Gori i onih u BiH nema nikakvih razlika”. Smatram da se tada nije neko izborio za nacionalno ime Musliman, da bi borba za ime Bošnjak na ovom prostoru bila nemoguća. U tom kontekstu, na frustraciju nekih današnjih Bošnjaka po zanimanju, ističem ulogu dr Avdula Kurpejovića u tom procesu, bar što se tiče muslimana u Crnoj Gori, i da je njegova odbrana tog rješenja u suštini odbrana sopstvenih istorijskih zasluga, što ja poštujem.

Pitanje nacionalnog identiteta muslimana u Crnoj Gori, smatram da je riješeno. Istina, pitanje imena je proces koji će biti okončan na popisu 2021. Do tada treba riješiti neke anomalije instalirane iz prizemnih političkih potreba, koje su zamišljene da uspore ili delegitimišu ovaj proces.

Migracije su stalan proces

MONITOR: Zvanična statistika bilježi masovan odlazak sa sjevera Crne Gore tokom posljednjih decenija. Koliko su se motivi za iseljavanje, u odnosu na ranije talase migracija, promjenili? Da li vidite da država može i čini li išta da se to stanje promjeni?
RASTODER: Motivi su se promijenili veoma mnogo, ili nimalo, sve zavisi iz koje perspektive posmatrate problem. Sposobnost države da izgradi povoljan okvir za život svojih državljana je njena osnovna misija, kao što je broj onih koji su otišli jasan statistički iskaz neuspjeha u tome. Više se ne radi samo o procesu silaska u gradove kako je Fernan Brodel nazvao stalnu migraciju stanovništva sa planina, jer je taj proces trebao biti okončan s krajem industrijske revolucije. Migracije su stalan proces. Država može i treba da vidi mnogo toga. Prvo, da više nemamo agrarno prenaseljeno selo i da su resursi vode i šuma, najsigurniji ako su u vlasništvu onih koji tu žive. Drugo, da se već javlja proces napuštanja gradova kao optimalnog mjesta za življenje, i da se stanovništvo iz gradova sve više kreće ka manje naseljenim prostorima. Treće i najvažnije, nije isto kada se napušta jedan prostor, pri prirodnom priraštaju 41 na 1000 stanovnika ili onda kada se to radi u uslovima deset puta manjeg prirodnog priraštaja. U svemu tome uloga države je velika a samim tim i njena odgovornost.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo