Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Saučesništvo u zločinu

Objavljeno prije

na

serbo

MONITOR: ,,Komunisti i muhadžiri (1958-1971) slučaj Opštine Rožaje”, je studija nedavno izašla iz štampe. Samo od 1878 (1979). do 1918. muhadžira (izbjeglica, migrant, prognanik) je oko milion i po, prema osmanskim podacima, dok je danas u Turskoj preko pet miliona iseljenika iz bivše Jugoslavije. Zašto je tema vašeg interesovanja bio baš naznačeni period, i zašto samo Rožaje, iako se priča dobrim dijelom odnosi i na ostatak sjevera Crne Gore i Sandžaka?
RASTODER: Pitanje ,,muhadżira” je velika tema u nauci. Ovom temom se bave kolege i na Istoku i na Zapadu. To nije tema samo istorijske demografije, već totalne istorije koja obuhvata sve aspekte ljudskog djelovanja. Treći talas (1958-1971) masovnih migracija prema Turskoj najmanje je istražen i u promijenjenom ideološko-političkom kontekstu, čitav proces mora se drugačije sagledavati. Zašto je akcenat stavljen na Rožaje, iako ste u pravu da je čitavo područje Sandžaka, Makedonije i Kosova bilo zahvaćeno ovim procesom? Nigdje ovaj proces nije imao takvu dramatiku i razmjere. Meni je bilo posebno zanimljivo da istražim: zašto se to dešava baš na tom području i u tolikom obimu, a istovremeno nije u tako dramatičnom obimu zahvatilo i druge krajeve, koji su po socijalno-ekonomskim odlikama bili slični rožajskom kraju (Bijelo Polje, Berane, Plav, Gusinje), pa ako hoćete i Mojkovac, Plužine i Kolašin. Za odgovor na ovo pitanje nužno je poznavati cjelokupni istorijski kontekst problema (pravce i obim ranijih migracija) i shvatiti, da je svaka iseljena porodica u jednom vremenu, pontonski most za iseljavanje srodnika u drugom vremenu. To je faktor koji određuje pravac migracija. To se najbolje vidi ako se uoči da masovne migracije sa juga (Ulcinj i Bar), u istom vremenu, ne idu u istom pravcu ka Istoku (Turska) nego ka Zapadu (Evropa, SAD i Australija). Zašto? Jedini prihvatljiv odgovor je u tome što sa ovih prostora, procesi emigracije (izuzimam vojni stależ) nakon 1878. nije išao toliko ka Turskoj, već ka Albaniji koja je bila dio Osmanskog carstva. Seobe čitavih porodica imaju potpuno drugačiji socijalni kontekst od seoba pojedinaca i grupa koje nijesu u srodstvu.

MONITOR: Navodite da bi u ,,anketi sjećanja, kod muslimana u velikom procentu preovladalo stanovište da je najslobodniji i najsigurniji period njihovih života u posljednja dva vijeka, onaj vezan za Titovu Jugoslaviju”. Podaci govore da je iz Titove Jugoslavije iseljeno više muslimana nego iz Kraljevine Jugoslavije – 60-70.000 od 1926. do ‘35, a od 1945. do ‘66. – 173.000. Koji su razlozi?
RASTODER: Bitno je razlikovati činjenice i emocije. Činjenice su takve kakve ste ih naveli (po istraživanjima Edvina Peza objavljenim na njemačkom) dok se emocije najbolje prepoznaju u raširenom stavu – Nama može biti dobro dok je Tito živ, a kada njega ne bude ponovit će nam se ono iz prošlog rata. Iskustvo žrtve i stradalnika je bilo osnov kulture pamćenja a ono je pojačavano, nekad i svjesno produkovano od onih koji su trebali da budu garant da se tako nešto ne može ponoviti. Uz to, Tito je proces uspio učiniti nevidljivim u čemu je našao partnera i na drugoj strani.

MONITOR:Turska država je potpomagala iseljavanje muslimanskog stanovništva, a pišete da je SFRJ bila ,,saučesnik u zločinu”.
RASTODER: Mislim da se radi o zločinu, iako znam da se sa mnom neće složiti mnogi od onih koji su otišli. Radi se o dogovoru koji do danas nije objelodanjen, niti ga je iko vidio. Tzv. Džentlemenski sporazum iz 1953. je u stvari usmeni dogovor odgovornih lica, a po sprovođenoj praksi, najvjerovatnije je to praktična realizacija neratifikovane konvencije iz 1938. po kojoj je iz Jugoslavije trebalo iseliti 40.000 turskih porodica u narednih pet godina. To nije realizovano a konvencija nije ratifikovana. Iz Jugoslavije se navodno iseljavaju Turci iako su svi znali da se radi o Bošnjacima/ Muslimanima, Albancima, Pomacima i drugim, odnosno o pripadnicima zajednica koje etnički nijesu Turci. U falsifikovanju njihovog etničkog identiteta objektivno učestvuje administracija obiju država i formalno tako pribavljaju međunarodni legitimitet time što ispada da Jugoslavija poštuje slobodu kretanja turskoj manjini, dok Turska brine o svojim sunarodnicima rasutim po balkanskim zemljama. Tu se nalaze korijeni ideologije tzv. humanog preseljavanja kojoj su mnogi nevini platili cijenu i tada i kasnije. Zločin postaje vidljiv tek kada su pojedinci izrazili želju da se vrate pod izgovorom da je tako nešto bilo omogućeno i bivšim neprijateljima države (ustašama i četnicima). Objašnjenje je bilo da turski Ustav ne omogućava iseljavanje svojim državljanima. Suština čitavog procesa je u tome što se Jugoslavija nije mogla optužiti za deportaciju (navodno poštuje volju turske manjine), kao što je besmisleno bilo Tursku optuživati za asimilaciju (jer se doseljavaju Turci, koji imaju uredne potvrde o etničkom porijeklu izdatim u zemlji iz koje su odlazili).

MONITOR: Nakon 1971. promijenio se pravac i motiv iseljavanja. Što je tokom ‘70-ih dovelo do te promjene?
RASTODER: Zanimljivo je da su mnogi muhadžri po odlasku, iz Turske odlazili na privremeni rad u Njemačku. Kada sam jednog od njih upitao koja je bila razlika u tome ,,otići na rad u Tursku, npr. iz Negobratine (selo kod Bijelog Polja) direktno a ne ići u Tursku pa odatle u Njemačku odgovorio je: ,,U tome što bi po odlasku iz Negobratine u zavičaj došli sa parama, a kada bi otišli iz Turske donosili bi tehnologiju”. To govori da se tehnološkim razvojem promijenio obrazac migracija radne snage i samim tim od početka 70-ih industrijski razvijene zemlje svoje potrebe za radnom snagom zadovoljavaju apsorbovanjem viška radne snage iz manje razvijenih zemalja. To je bitno uticalo na promjenu pravca migracija, zato što će uz politička, građanska prava i slobode zemlje zapada postajati i bezbjednosno, sigurno utočište.

MONITOR: Na predstojećem History festu, koji se održava u Sarajevu od 31. maja do 3. juna, na kojem se okupljaju značajna imena istorijske nauke iz Evrope, vaša nova knjiga će poslużiti kao osnova za jednu od debata.
RASTODER: Ova naučna manifestacija će ove godine pored radionice za doktorante iz čitavog svijeta, koji se bave istorijom Jugoslavije, imati i mnogobrojne prateće sadržaje od debata o godišnjici Berlinskog kongresa (1878), stvaranja Jugoslavije (1918), Informibiroa (1948) do studentskih demonstracija (1968) i sajma na kojem će biti izložena najnovija istoriografska djela. Počastvovan sam činjenicom da će moju novu knjigu predstaviti kolege iz Srbije, BiH i Crne Gore i da će ona poslužiti kao osnov za razgovor. Ne manje se radujem susretima s kolegama od SAD do manje-više svih evropskih zemalja. I mnogima iz regiona i svijeta koji se bave istorijom XX vijeka ili komparavistikom unutar humanističkih nauka.

Riješeno pitanje nacionalnog identiteta

MONITOR: U knjizi podsjećate i na amandman koji je predložen 1969. tokom rasprave o Ustavu Crne Gore, kojim je umjesto formulacije ,,Narod Crne Gore” prihvaćeno da u Osnovnim načelima Ustava piše ,,crnogorski narod, Albanci i Muslimani”. Zaključujete da bi bez toga svaki naredni pomak bio nemoguć. Da li je pitanje nacionalnog identiteta muslimana u Crnoj Gori riješeno?
RASTODER: To je ilustracija konkretnih činjenica. Radi se o dominaciji stereotipa o Turčinu zbog kojeg je jedan dio stanovništva bio osuđen da ispašta krivicu, koja ne postoji, zbog navodnog istorijskog grijeha. Dugo su Muslimani ovih prostora pristajali na ulogu grešnika. Prvo, što su morali da urade je da dokażu da su to što jesu, a ne ono što drugi misle da su. U tom kontekstu je posebno zanimljivo pratiti proces nacionalne emancipacije Muslimana u Srbiji i Crnoj Gori. U knjizi sam naznačio da su glavni akteri tog procesa, u Crnoj Gori dr Avdul Kurpejović, a u Srbiji Ramiz Crnišanin. Ovaj se proces odvijao paralelno sa sličnim procesom u BiH, ali, da je on zavisio od tadašnje političke elite u BiH, on ne bi bio prepoznat. Naša istraživanja pokazuju da komunistička elita problem nacionalne emancipacije muslimana izvan BiH nije ni vidjela te da je u tome zasluga pojedinaca iz Srbije i Crne Gore, što su paralelno sa dramom iseljavanja akuelizovali i to pitanje. Istovremeno, svaki zahtjev za rješavanjem muslimanskog pitanja pravdan je zatjevom ,,da to bude urađeno na isti način kao u Bosni i Hercegovini”, uz argumentaciju ,,da između muslimana u Srbiji i Crnoj Gori i onih u BiH nema nikakvih razlika”. Smatram da se tada nije neko izborio za nacionalno ime Musliman, da bi borba za ime Bošnjak na ovom prostoru bila nemoguća. U tom kontekstu, na frustraciju nekih današnjih Bošnjaka po zanimanju, ističem ulogu dr Avdula Kurpejovića u tom procesu, bar što se tiče muslimana u Crnoj Gori, i da je njegova odbrana tog rješenja u suštini odbrana sopstvenih istorijskih zasluga, što ja poštujem.

Pitanje nacionalnog identiteta muslimana u Crnoj Gori, smatram da je riješeno. Istina, pitanje imena je proces koji će biti okončan na popisu 2021. Do tada treba riješiti neke anomalije instalirane iz prizemnih političkih potreba, koje su zamišljene da uspore ili delegitimišu ovaj proces.

Migracije su stalan proces

MONITOR: Zvanična statistika bilježi masovan odlazak sa sjevera Crne Gore tokom posljednjih decenija. Koliko su se motivi za iseljavanje, u odnosu na ranije talase migracija, promjenili? Da li vidite da država može i čini li išta da se to stanje promjeni?
RASTODER: Motivi su se promijenili veoma mnogo, ili nimalo, sve zavisi iz koje perspektive posmatrate problem. Sposobnost države da izgradi povoljan okvir za život svojih državljana je njena osnovna misija, kao što je broj onih koji su otišli jasan statistički iskaz neuspjeha u tome. Više se ne radi samo o procesu silaska u gradove kako je Fernan Brodel nazvao stalnu migraciju stanovništva sa planina, jer je taj proces trebao biti okončan s krajem industrijske revolucije. Migracije su stalan proces. Država može i treba da vidi mnogo toga. Prvo, da više nemamo agrarno prenaseljeno selo i da su resursi vode i šuma, najsigurniji ako su u vlasništvu onih koji tu žive. Drugo, da se već javlja proces napuštanja gradova kao optimalnog mjesta za življenje, i da se stanovništvo iz gradova sve više kreće ka manje naseljenim prostorima. Treće i najvažnije, nije isto kada se napušta jedan prostor, pri prirodnom priraštaju 41 na 1000 stanovnika ili onda kada se to radi u uslovima deset puta manjeg prirodnog priraštaja. U svemu tome uloga države je velika a samim tim i njena odgovornost.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo