Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Saučesništvo u zločinu

Objavljeno prije

na

MONITOR: ,,Komunisti i muhadžiri (1958-1971) slučaj Opštine Rožaje”, je studija nedavno izašla iz štampe. Samo od 1878 (1979). do 1918. muhadžira (izbjeglica, migrant, prognanik) je oko milion i po, prema osmanskim podacima, dok je danas u Turskoj preko pet miliona iseljenika iz bivše Jugoslavije. Zašto je tema vašeg interesovanja bio baš naznačeni period, i zašto samo Rožaje, iako se priča dobrim dijelom odnosi i na ostatak sjevera Crne Gore i Sandžaka?
RASTODER: Pitanje ,,muhadżira” je velika tema u nauci. Ovom temom se bave kolege i na Istoku i na Zapadu. To nije tema samo istorijske demografije, već totalne istorije koja obuhvata sve aspekte ljudskog djelovanja. Treći talas (1958-1971) masovnih migracija prema Turskoj najmanje je istražen i u promijenjenom ideološko-političkom kontekstu, čitav proces mora se drugačije sagledavati. Zašto je akcenat stavljen na Rožaje, iako ste u pravu da je čitavo područje Sandžaka, Makedonije i Kosova bilo zahvaćeno ovim procesom? Nigdje ovaj proces nije imao takvu dramatiku i razmjere. Meni je bilo posebno zanimljivo da istražim: zašto se to dešava baš na tom području i u tolikom obimu, a istovremeno nije u tako dramatičnom obimu zahvatilo i druge krajeve, koji su po socijalno-ekonomskim odlikama bili slični rožajskom kraju (Bijelo Polje, Berane, Plav, Gusinje), pa ako hoćete i Mojkovac, Plužine i Kolašin. Za odgovor na ovo pitanje nužno je poznavati cjelokupni istorijski kontekst problema (pravce i obim ranijih migracija) i shvatiti, da je svaka iseljena porodica u jednom vremenu, pontonski most za iseljavanje srodnika u drugom vremenu. To je faktor koji određuje pravac migracija. To se najbolje vidi ako se uoči da masovne migracije sa juga (Ulcinj i Bar), u istom vremenu, ne idu u istom pravcu ka Istoku (Turska) nego ka Zapadu (Evropa, SAD i Australija). Zašto? Jedini prihvatljiv odgovor je u tome što sa ovih prostora, procesi emigracije (izuzimam vojni stależ) nakon 1878. nije išao toliko ka Turskoj, već ka Albaniji koja je bila dio Osmanskog carstva. Seobe čitavih porodica imaju potpuno drugačiji socijalni kontekst od seoba pojedinaca i grupa koje nijesu u srodstvu.

MONITOR: Navodite da bi u ,,anketi sjećanja, kod muslimana u velikom procentu preovladalo stanovište da je najslobodniji i najsigurniji period njihovih života u posljednja dva vijeka, onaj vezan za Titovu Jugoslaviju”. Podaci govore da je iz Titove Jugoslavije iseljeno više muslimana nego iz Kraljevine Jugoslavije – 60-70.000 od 1926. do ‘35, a od 1945. do ‘66. – 173.000. Koji su razlozi?
RASTODER: Bitno je razlikovati činjenice i emocije. Činjenice su takve kakve ste ih naveli (po istraživanjima Edvina Peza objavljenim na njemačkom) dok se emocije najbolje prepoznaju u raširenom stavu – Nama može biti dobro dok je Tito živ, a kada njega ne bude ponovit će nam se ono iz prošlog rata. Iskustvo žrtve i stradalnika je bilo osnov kulture pamćenja a ono je pojačavano, nekad i svjesno produkovano od onih koji su trebali da budu garant da se tako nešto ne može ponoviti. Uz to, Tito je proces uspio učiniti nevidljivim u čemu je našao partnera i na drugoj strani.

MONITOR:Turska država je potpomagala iseljavanje muslimanskog stanovništva, a pišete da je SFRJ bila ,,saučesnik u zločinu”.
RASTODER: Mislim da se radi o zločinu, iako znam da se sa mnom neće složiti mnogi od onih koji su otišli. Radi se o dogovoru koji do danas nije objelodanjen, niti ga je iko vidio. Tzv. Džentlemenski sporazum iz 1953. je u stvari usmeni dogovor odgovornih lica, a po sprovođenoj praksi, najvjerovatnije je to praktična realizacija neratifikovane konvencije iz 1938. po kojoj je iz Jugoslavije trebalo iseliti 40.000 turskih porodica u narednih pet godina. To nije realizovano a konvencija nije ratifikovana. Iz Jugoslavije se navodno iseljavaju Turci iako su svi znali da se radi o Bošnjacima/ Muslimanima, Albancima, Pomacima i drugim, odnosno o pripadnicima zajednica koje etnički nijesu Turci. U falsifikovanju njihovog etničkog identiteta objektivno učestvuje administracija obiju država i formalno tako pribavljaju međunarodni legitimitet time što ispada da Jugoslavija poštuje slobodu kretanja turskoj manjini, dok Turska brine o svojim sunarodnicima rasutim po balkanskim zemljama. Tu se nalaze korijeni ideologije tzv. humanog preseljavanja kojoj su mnogi nevini platili cijenu i tada i kasnije. Zločin postaje vidljiv tek kada su pojedinci izrazili želju da se vrate pod izgovorom da je tako nešto bilo omogućeno i bivšim neprijateljima države (ustašama i četnicima). Objašnjenje je bilo da turski Ustav ne omogućava iseljavanje svojim državljanima. Suština čitavog procesa je u tome što se Jugoslavija nije mogla optužiti za deportaciju (navodno poštuje volju turske manjine), kao što je besmisleno bilo Tursku optuživati za asimilaciju (jer se doseljavaju Turci, koji imaju uredne potvrde o etničkom porijeklu izdatim u zemlji iz koje su odlazili).

MONITOR: Nakon 1971. promijenio se pravac i motiv iseljavanja. Što je tokom ‘70-ih dovelo do te promjene?
RASTODER: Zanimljivo je da su mnogi muhadžri po odlasku, iz Turske odlazili na privremeni rad u Njemačku. Kada sam jednog od njih upitao koja je bila razlika u tome ,,otići na rad u Tursku, npr. iz Negobratine (selo kod Bijelog Polja) direktno a ne ići u Tursku pa odatle u Njemačku odgovorio je: ,,U tome što bi po odlasku iz Negobratine u zavičaj došli sa parama, a kada bi otišli iz Turske donosili bi tehnologiju”. To govori da se tehnološkim razvojem promijenio obrazac migracija radne snage i samim tim od početka 70-ih industrijski razvijene zemlje svoje potrebe za radnom snagom zadovoljavaju apsorbovanjem viška radne snage iz manje razvijenih zemalja. To je bitno uticalo na promjenu pravca migracija, zato što će uz politička, građanska prava i slobode zemlje zapada postajati i bezbjednosno, sigurno utočište.

MONITOR: Na predstojećem History festu, koji se održava u Sarajevu od 31. maja do 3. juna, na kojem se okupljaju značajna imena istorijske nauke iz Evrope, vaša nova knjiga će poslużiti kao osnova za jednu od debata.
RASTODER: Ova naučna manifestacija će ove godine pored radionice za doktorante iz čitavog svijeta, koji se bave istorijom Jugoslavije, imati i mnogobrojne prateće sadržaje od debata o godišnjici Berlinskog kongresa (1878), stvaranja Jugoslavije (1918), Informibiroa (1948) do studentskih demonstracija (1968) i sajma na kojem će biti izložena najnovija istoriografska djela. Počastvovan sam činjenicom da će moju novu knjigu predstaviti kolege iz Srbije, BiH i Crne Gore i da će ona poslužiti kao osnov za razgovor. Ne manje se radujem susretima s kolegama od SAD do manje-više svih evropskih zemalja. I mnogima iz regiona i svijeta koji se bave istorijom XX vijeka ili komparavistikom unutar humanističkih nauka.

Riješeno pitanje nacionalnog identiteta

MONITOR: U knjizi podsjećate i na amandman koji je predložen 1969. tokom rasprave o Ustavu Crne Gore, kojim je umjesto formulacije ,,Narod Crne Gore” prihvaćeno da u Osnovnim načelima Ustava piše ,,crnogorski narod, Albanci i Muslimani”. Zaključujete da bi bez toga svaki naredni pomak bio nemoguć. Da li je pitanje nacionalnog identiteta muslimana u Crnoj Gori riješeno?
RASTODER: To je ilustracija konkretnih činjenica. Radi se o dominaciji stereotipa o Turčinu zbog kojeg je jedan dio stanovništva bio osuđen da ispašta krivicu, koja ne postoji, zbog navodnog istorijskog grijeha. Dugo su Muslimani ovih prostora pristajali na ulogu grešnika. Prvo, što su morali da urade je da dokażu da su to što jesu, a ne ono što drugi misle da su. U tom kontekstu je posebno zanimljivo pratiti proces nacionalne emancipacije Muslimana u Srbiji i Crnoj Gori. U knjizi sam naznačio da su glavni akteri tog procesa, u Crnoj Gori dr Avdul Kurpejović, a u Srbiji Ramiz Crnišanin. Ovaj se proces odvijao paralelno sa sličnim procesom u BiH, ali, da je on zavisio od tadašnje političke elite u BiH, on ne bi bio prepoznat. Naša istraživanja pokazuju da komunistička elita problem nacionalne emancipacije muslimana izvan BiH nije ni vidjela te da je u tome zasluga pojedinaca iz Srbije i Crne Gore, što su paralelno sa dramom iseljavanja akuelizovali i to pitanje. Istovremeno, svaki zahtjev za rješavanjem muslimanskog pitanja pravdan je zatjevom ,,da to bude urađeno na isti način kao u Bosni i Hercegovini”, uz argumentaciju ,,da između muslimana u Srbiji i Crnoj Gori i onih u BiH nema nikakvih razlika”. Smatram da se tada nije neko izborio za nacionalno ime Musliman, da bi borba za ime Bošnjak na ovom prostoru bila nemoguća. U tom kontekstu, na frustraciju nekih današnjih Bošnjaka po zanimanju, ističem ulogu dr Avdula Kurpejovića u tom procesu, bar što se tiče muslimana u Crnoj Gori, i da je njegova odbrana tog rješenja u suštini odbrana sopstvenih istorijskih zasluga, što ja poštujem.

Pitanje nacionalnog identiteta muslimana u Crnoj Gori, smatram da je riješeno. Istina, pitanje imena je proces koji će biti okončan na popisu 2021. Do tada treba riješiti neke anomalije instalirane iz prizemnih političkih potreba, koje su zamišljene da uspore ili delegitimišu ovaj proces.

Migracije su stalan proces

MONITOR: Zvanična statistika bilježi masovan odlazak sa sjevera Crne Gore tokom posljednjih decenija. Koliko su se motivi za iseljavanje, u odnosu na ranije talase migracija, promjenili? Da li vidite da država može i čini li išta da se to stanje promjeni?
RASTODER: Motivi su se promijenili veoma mnogo, ili nimalo, sve zavisi iz koje perspektive posmatrate problem. Sposobnost države da izgradi povoljan okvir za život svojih državljana je njena osnovna misija, kao što je broj onih koji su otišli jasan statistički iskaz neuspjeha u tome. Više se ne radi samo o procesu silaska u gradove kako je Fernan Brodel nazvao stalnu migraciju stanovništva sa planina, jer je taj proces trebao biti okončan s krajem industrijske revolucije. Migracije su stalan proces. Država može i treba da vidi mnogo toga. Prvo, da više nemamo agrarno prenaseljeno selo i da su resursi vode i šuma, najsigurniji ako su u vlasništvu onih koji tu žive. Drugo, da se već javlja proces napuštanja gradova kao optimalnog mjesta za življenje, i da se stanovništvo iz gradova sve više kreće ka manje naseljenim prostorima. Treće i najvažnije, nije isto kada se napušta jedan prostor, pri prirodnom priraštaju 41 na 1000 stanovnika ili onda kada se to radi u uslovima deset puta manjeg prirodnog priraštaja. U svemu tome uloga države je velika a samim tim i njena odgovornost.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo