Povežite se sa nama

INTERVJU

MOMČILO OTAŠEVIĆ, GLUMAC: Iskrenost je presudna

Objavljeno prije

na

Još kao student Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju smatran je za veoma talentovanog glumca pa je i tada igrao značajne uloge u predstavama Lukrecija iliti Ždero, Četvrta sestra, Ribarske svađe, Egzistencija… kao i naslovne uloge u filmovima Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa, As pik, Led… Kako kaže, gluma ga je zainteresovala još u osnovnoj školi na Cetinju, kada je sa drugarima napravio predstavu Pokondirena tikva. I danas je Momčilo Otašević veoma posvećen poslu. Osvojio je cijeli region glavnom ulogom u seriji Budva na pjenu od mora, a uspješnu karijeru gradi i u Hrvatskoj gdje je glumio u popularnim serijama Zora dubrovačka, Kud puklo da puklo i Čista ljubav. Raduje ga što će glumiti u dugometražnom igranom filmu Posle zime, debitantskom ostvarenju reditelja i scenariste Ivana Bakrača o kojem se već naveliko govori jer je to prvi crnogorski filmski scenario koji je dobio novac iz programa Kreativna Evropa.

Kao član ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta oduševljava publiku. Nakon uspješnih uloga u matičnom teatru, u prošloj sezoni, u predstavama Bura i Učene žene, tumači Iva u predstavi Ekvinocijo, koju je po tekstu Iva Vojinovića režirao poznati hrvatski reditelj Ivica Kunčević. Pozitivna reakcija publike na nedavnoj premijeri u Crnogorskom narodnom pozorištu, pokazala je još jednom snagu njegovog talenta.

Osim njega u predstavi igraju Varja Đukić, Branimir Popović, Mirko Vlahović, Goran Vujović, Julija Milačić, Gorana Dragašević, Žaklina Oštir, Olivera Vuković, Jelena Minić… Scenografkinja predstave je Ivanka Vana Prelević, kostimografkinja Danica Dedijer, a kompozitorka Vjera Nikolić.

MONITOR: Na konferenciji za novinare uoči premijere ,,Ekvinocija” nije se krilo da je vrhunska vrijednost predstave, osim estetskih dometa, upravo i u odnosima koji su se uspostavili u toku procesa – i među glumcima, ali i sa ljudima iz teatra. Kakav je bio proces rada na predstavi?
OTAŠEVIĆ: Proces rada na Ekvinociju je bio predivan. Bili smo pravi ansambl i svi smo igrali kao jedno. Svako je znao šta je njegov zadatak, zašto postoji u toj predstavi, čemu služi na sceni i jednostavno se na probama dešavala magija. Ivica Kunčević je bio toliko strpljiv sa svima nama, a nije bilo tenzija ni u jednom momentu i mislim da je on jedan od razloga zašto je to sve tako lijepo funkcionisalo. To je čovjek meštar koji je znao šta hoće od ove predstave, a znao je dosta glumaca ansambla. Po treći put režira Ekvinocija pa mogu reći da je praktično radio svoj tekst. Vojinović je dubrovački pisac, Ivica je iz Dubrovnika i slobodno mogu reći da u ovom procesu niko nije lutao. Kao glumci smo istraživali likove, ali smo sve vrijeme znali gdje nam je mjesto i šta treba da radimo. Nikad niko nije kasnio na probu, a nije bilo nikakvog pritiska. Čak su najduže probe trajale tri sata, ali za ta tri sata sve smo završavali. Meni je to bilo novo jer na takav rad nisam navikao. I stvarno sam uživao i srećan sam što sam glumio u ovoj predstavi, a moram dodati da je tom utisku i lijep odnos sa kolegama.

MONITOR: Kad već pominjete odnos sa kolegama, u predstavi je više od dvadeset glumaca, kažite mi nešto više o toj saradnji?
OTAŠEVIĆ: Svi smo jedni druge bodrili, sve vrijeme jedni drugima sugerisali. Uživam da čujem mišljenje kolega i obično tražim da mi kažu šta ne valja. Kad mi neko od njih priđe i ako mi da milion komplimenta, ja mu kažem – reci mi nešto što ti smeta. Volim da mi kažu gdje je moj propust i greška, jer želim da radim na tome. Ja sam prvi put, od kad radim u pozorištu, par dana prije premijere bio potpuno zadovoljan. Iskreno, svi smo bili zadovoljni, a rijetko se kad baš to desi. Nakon premijere sestra mi je rekla – rijetko kad si ti ovako zadovoljan. I bilo je tako…Nisam spavao noćima, a kad zaspim sanjam predstavu, dobro mi je. Mnogi su mi rekli kako sam u Učenim ženama glumački zanimljiviji, mada ne mogu da uporedim te dvije predstave. U Učenim ženama igram ženu pa je nekako uz Jagoša Markovića i tu odluku da tumačim Belizu pola posla odrađeno. Ovdje sam od samog početka morao da nađem tu neophodnu iskrenost za lik koji tumačim. Naravno, tražim iskrenost u svakoj ulozi – ali ovdje je to nekako bilo posebno. Tokom procesa bio mi je važan rad sa Varjom Đukić, koja tumči ulogu Ivove majke. Prije svake probe prolazili smo scene, pričali o radnji, situacijama, zadacima… Otkrivali smo svaki novi detalj i svaki put sam čekao tu scenu da zaigramo zajedno. Toliko je ona divan partner – i u pedagoškom smislu i u glumačkom.

MONITOR: Upravo je publika veoma emotivno reagovala na tu scenu – na dijalog majke i sina.
OTAŠEVIĆ: Dočekao sam da radim predstavu sa Varjom Đukić, da budemo partneri na sceni. Još kao dijete gledao sam je u mnogim predstavama i divio se njenoj glumi, a kao student radio dvije predstave u kojima je ona glumila. Mada, u Mašakaratama ispod kuplja sam u plakaru i čačkam te lutke, a u Ribarskim svađama praktično se samo sretnemo na sceni. Bio sam presrećan kad sam čuo da mi Varja igra majku. Mnogi su me nakon premijere pitali kako izdržim taj monolog u sceni sa njom. Jednostavno – slušam je, živim to što Varja priča i uopšte ne razmišljam kako onda to da iznesem. Samo je gledam i iz nje izvučem emociju koju treba da izvučem i onda iz duše plačem i uživam u tome i presrećan sam . I svjestan sam koliko se divnih momenata desilo u našoj igri i kakva se tišina dogodila nakon naše zajedničke scene, razgovora majke i sina. I to nisam ranije nikad doživio. Na pretpremijeri u toj našoj sceni, kakav je muk nastao… Kakvu smo pažnju publike imali. To me je tako dirnulo, da sam dva sata nakon predstave pričao o tom trenutku.

MONITOR: U ,,Ekvinociju” je dat poseban osvrt na odlazak mladih iz zavičaja. Naročito kroz lik Iva, koga Vi tumačite. Kako ste gradili lik i kolilo Vas je potresla sudbina glavnog lika?
OTAŠEVIĆ: Ovaj komad sam čitao u avionu i ježio se. Znao sam da mi majku igra Varja i imao sam neke svoje slike u glavi. Zamišljao sam kako to može da izgleda, a sad sam svjestan da smo pošli dvanaet kopalja iznad toga šta sam zamislio. Od početka sam znao da se moram bazirati na iskrenosti. Češljao sam tekst, kao što sam radio na prvoj godini fakulteta… Tražio sam Ivovu suštinu. Shvatio sam da je iskrenost presudna. Toliko je lijepo napisan komad, da ništa osim iskrenosti neće raditi na sceni. Znao sam da ne smijem biti privatan, ali nekako je moralo da bude lično. I desila se ta gluma kojoj ja težim. Ne dešava se to često, da tokom scene – nije Momo tu, već Ivo. A moram i ovo reći, da sam se na pauzi proba i ja oženio i čekam dijete. Tako su mi se otvorili neki novi nivoi… I tako sam srećan i uzbuđen bio da sam tekst znao nakon dvije, tri probe bez učenja teksta. Taj tekst je jednostavno ušao, usvojio sam ga i postao je moj. Intimno mislim da sam otišao do kraja jer se toliko lijepo osjećam da jedva čekam da ovu predstavu ponovo igram i nadam se da ću je dugo igrati.

MONITOR: Predstava je rađena upravo kao jubilarna – 100. od obnove CNP-a 1997. godine. Koliko pozorište može doprinijeti da se adekvatno sagledaju neke vrijednosti u društvu?
OTAŠEVIĆ: Smatram da bi trebalo da pomaže mnogo, ali često se razočaram jer živimo u svijetu sa toliko raznih medija, elektronike, društvenih mreža, rijaliti programa koji su gledani… Ipak ono što primjećujem, puno je pozorište i to me tješi i raduje. Sve predstave su veoma gledane, a nema pozorišta bez publike. Nadam se da ljudi koriste pozorište kao neki odušak, da dožive katarzu. Vide gdje oni u životu griješe ili ne griješe, da vide da neko drugi ima problem kao oni ili da ih nema, da se poistovjete sa likovima. Negdje je i uloga pozorišta da mijenja čovjeka, ali kao što je rekao Ivica nakon dobre predstave, gledalac treba da izađe dva santimetra duži. I to bi trebalo da bude bit pozorišta.

MONITOR: Na šta pomislite u trenutku između kraja predstave i aplauza?
OTAŠEVIĆ: Sinoć sam se naježio. Gledao sam kraj predstave Ekvinocijo i pomislio sam – već kraj. A to je jedno od mjerila dobre predstave. Obično sam na premijeri tužan, kasnije zavisi kakvo je bilo igranje. Na premijeri Ekvinocija sam bio tužan jer je proces završen i nakon toga neće Ivica doći da nam da korekcije. Čestitali smo jedni drugima i oprostili se od procesa i ostaće nam da je igramo, živimo i da je jedva čekamo. Moram priznati da sam se na premijeri naježio… Razmišljam kad da izađem, da se poklonim i dolazi Varja nakon kraja predstave, njene scene… Čestitali smo jedno drugom i nekako smo imali jednu našu katarzu. Preživjeli smo oboje i pošli u Ameriku. Pošli smo oboje i ponijeli par krša iz Konavla da tamo napravimo kuću.

Miroslav MINIĆ
FOTO: Duško MILJANIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo