Povežite se sa nama

INTERVJU

MOMČILO OTAŠEVIĆ, GLUMAC: Iskrenost je presudna

Objavljeno prije

na

Još kao student Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju smatran je za veoma talentovanog glumca pa je i tada igrao značajne uloge u predstavama Lukrecija iliti Ždero, Četvrta sestra, Ribarske svađe, Egzistencija… kao i naslovne uloge u filmovima Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa, As pik, Led… Kako kaže, gluma ga je zainteresovala još u osnovnoj školi na Cetinju, kada je sa drugarima napravio predstavu Pokondirena tikva. I danas je Momčilo Otašević veoma posvećen poslu. Osvojio je cijeli region glavnom ulogom u seriji Budva na pjenu od mora, a uspješnu karijeru gradi i u Hrvatskoj gdje je glumio u popularnim serijama Zora dubrovačka, Kud puklo da puklo i Čista ljubav. Raduje ga što će glumiti u dugometražnom igranom filmu Posle zime, debitantskom ostvarenju reditelja i scenariste Ivana Bakrača o kojem se već naveliko govori jer je to prvi crnogorski filmski scenario koji je dobio novac iz programa Kreativna Evropa.

Kao član ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta oduševljava publiku. Nakon uspješnih uloga u matičnom teatru, u prošloj sezoni, u predstavama Bura i Učene žene, tumači Iva u predstavi Ekvinocijo, koju je po tekstu Iva Vojinovića režirao poznati hrvatski reditelj Ivica Kunčević. Pozitivna reakcija publike na nedavnoj premijeri u Crnogorskom narodnom pozorištu, pokazala je još jednom snagu njegovog talenta.

Osim njega u predstavi igraju Varja Đukić, Branimir Popović, Mirko Vlahović, Goran Vujović, Julija Milačić, Gorana Dragašević, Žaklina Oštir, Olivera Vuković, Jelena Minić… Scenografkinja predstave je Ivanka Vana Prelević, kostimografkinja Danica Dedijer, a kompozitorka Vjera Nikolić.

MONITOR: Na konferenciji za novinare uoči premijere ,,Ekvinocija” nije se krilo da je vrhunska vrijednost predstave, osim estetskih dometa, upravo i u odnosima koji su se uspostavili u toku procesa – i među glumcima, ali i sa ljudima iz teatra. Kakav je bio proces rada na predstavi?
OTAŠEVIĆ: Proces rada na Ekvinociju je bio predivan. Bili smo pravi ansambl i svi smo igrali kao jedno. Svako je znao šta je njegov zadatak, zašto postoji u toj predstavi, čemu služi na sceni i jednostavno se na probama dešavala magija. Ivica Kunčević je bio toliko strpljiv sa svima nama, a nije bilo tenzija ni u jednom momentu i mislim da je on jedan od razloga zašto je to sve tako lijepo funkcionisalo. To je čovjek meštar koji je znao šta hoće od ove predstave, a znao je dosta glumaca ansambla. Po treći put režira Ekvinocija pa mogu reći da je praktično radio svoj tekst. Vojinović je dubrovački pisac, Ivica je iz Dubrovnika i slobodno mogu reći da u ovom procesu niko nije lutao. Kao glumci smo istraživali likove, ali smo sve vrijeme znali gdje nam je mjesto i šta treba da radimo. Nikad niko nije kasnio na probu, a nije bilo nikakvog pritiska. Čak su najduže probe trajale tri sata, ali za ta tri sata sve smo završavali. Meni je to bilo novo jer na takav rad nisam navikao. I stvarno sam uživao i srećan sam što sam glumio u ovoj predstavi, a moram dodati da je tom utisku i lijep odnos sa kolegama.

MONITOR: Kad već pominjete odnos sa kolegama, u predstavi je više od dvadeset glumaca, kažite mi nešto više o toj saradnji?
OTAŠEVIĆ: Svi smo jedni druge bodrili, sve vrijeme jedni drugima sugerisali. Uživam da čujem mišljenje kolega i obično tražim da mi kažu šta ne valja. Kad mi neko od njih priđe i ako mi da milion komplimenta, ja mu kažem – reci mi nešto što ti smeta. Volim da mi kažu gdje je moj propust i greška, jer želim da radim na tome. Ja sam prvi put, od kad radim u pozorištu, par dana prije premijere bio potpuno zadovoljan. Iskreno, svi smo bili zadovoljni, a rijetko se kad baš to desi. Nakon premijere sestra mi je rekla – rijetko kad si ti ovako zadovoljan. I bilo je tako…Nisam spavao noćima, a kad zaspim sanjam predstavu, dobro mi je. Mnogi su mi rekli kako sam u Učenim ženama glumački zanimljiviji, mada ne mogu da uporedim te dvije predstave. U Učenim ženama igram ženu pa je nekako uz Jagoša Markovića i tu odluku da tumačim Belizu pola posla odrađeno. Ovdje sam od samog početka morao da nađem tu neophodnu iskrenost za lik koji tumačim. Naravno, tražim iskrenost u svakoj ulozi – ali ovdje je to nekako bilo posebno. Tokom procesa bio mi je važan rad sa Varjom Đukić, koja tumči ulogu Ivove majke. Prije svake probe prolazili smo scene, pričali o radnji, situacijama, zadacima… Otkrivali smo svaki novi detalj i svaki put sam čekao tu scenu da zaigramo zajedno. Toliko je ona divan partner – i u pedagoškom smislu i u glumačkom.

MONITOR: Upravo je publika veoma emotivno reagovala na tu scenu – na dijalog majke i sina.
OTAŠEVIĆ: Dočekao sam da radim predstavu sa Varjom Đukić, da budemo partneri na sceni. Još kao dijete gledao sam je u mnogim predstavama i divio se njenoj glumi, a kao student radio dvije predstave u kojima je ona glumila. Mada, u Mašakaratama ispod kuplja sam u plakaru i čačkam te lutke, a u Ribarskim svađama praktično se samo sretnemo na sceni. Bio sam presrećan kad sam čuo da mi Varja igra majku. Mnogi su me nakon premijere pitali kako izdržim taj monolog u sceni sa njom. Jednostavno – slušam je, živim to što Varja priča i uopšte ne razmišljam kako onda to da iznesem. Samo je gledam i iz nje izvučem emociju koju treba da izvučem i onda iz duše plačem i uživam u tome i presrećan sam . I svjestan sam koliko se divnih momenata desilo u našoj igri i kakva se tišina dogodila nakon naše zajedničke scene, razgovora majke i sina. I to nisam ranije nikad doživio. Na pretpremijeri u toj našoj sceni, kakav je muk nastao… Kakvu smo pažnju publike imali. To me je tako dirnulo, da sam dva sata nakon predstave pričao o tom trenutku.

MONITOR: U ,,Ekvinociju” je dat poseban osvrt na odlazak mladih iz zavičaja. Naročito kroz lik Iva, koga Vi tumačite. Kako ste gradili lik i kolilo Vas je potresla sudbina glavnog lika?
OTAŠEVIĆ: Ovaj komad sam čitao u avionu i ježio se. Znao sam da mi majku igra Varja i imao sam neke svoje slike u glavi. Zamišljao sam kako to može da izgleda, a sad sam svjestan da smo pošli dvanaet kopalja iznad toga šta sam zamislio. Od početka sam znao da se moram bazirati na iskrenosti. Češljao sam tekst, kao što sam radio na prvoj godini fakulteta… Tražio sam Ivovu suštinu. Shvatio sam da je iskrenost presudna. Toliko je lijepo napisan komad, da ništa osim iskrenosti neće raditi na sceni. Znao sam da ne smijem biti privatan, ali nekako je moralo da bude lično. I desila se ta gluma kojoj ja težim. Ne dešava se to često, da tokom scene – nije Momo tu, već Ivo. A moram i ovo reći, da sam se na pauzi proba i ja oženio i čekam dijete. Tako su mi se otvorili neki novi nivoi… I tako sam srećan i uzbuđen bio da sam tekst znao nakon dvije, tri probe bez učenja teksta. Taj tekst je jednostavno ušao, usvojio sam ga i postao je moj. Intimno mislim da sam otišao do kraja jer se toliko lijepo osjećam da jedva čekam da ovu predstavu ponovo igram i nadam se da ću je dugo igrati.

MONITOR: Predstava je rađena upravo kao jubilarna – 100. od obnove CNP-a 1997. godine. Koliko pozorište može doprinijeti da se adekvatno sagledaju neke vrijednosti u društvu?
OTAŠEVIĆ: Smatram da bi trebalo da pomaže mnogo, ali često se razočaram jer živimo u svijetu sa toliko raznih medija, elektronike, društvenih mreža, rijaliti programa koji su gledani… Ipak ono što primjećujem, puno je pozorište i to me tješi i raduje. Sve predstave su veoma gledane, a nema pozorišta bez publike. Nadam se da ljudi koriste pozorište kao neki odušak, da dožive katarzu. Vide gdje oni u životu griješe ili ne griješe, da vide da neko drugi ima problem kao oni ili da ih nema, da se poistovjete sa likovima. Negdje je i uloga pozorišta da mijenja čovjeka, ali kao što je rekao Ivica nakon dobre predstave, gledalac treba da izađe dva santimetra duži. I to bi trebalo da bude bit pozorišta.

MONITOR: Na šta pomislite u trenutku između kraja predstave i aplauza?
OTAŠEVIĆ: Sinoć sam se naježio. Gledao sam kraj predstave Ekvinocijo i pomislio sam – već kraj. A to je jedno od mjerila dobre predstave. Obično sam na premijeri tužan, kasnije zavisi kakvo je bilo igranje. Na premijeri Ekvinocija sam bio tužan jer je proces završen i nakon toga neće Ivica doći da nam da korekcije. Čestitali smo jedni drugima i oprostili se od procesa i ostaće nam da je igramo, živimo i da je jedva čekamo. Moram priznati da sam se na premijeri naježio… Razmišljam kad da izađem, da se poklonim i dolazi Varja nakon kraja predstave, njene scene… Čestitali smo jedno drugom i nekako smo imali jednu našu katarzu. Preživjeli smo oboje i pošli u Ameriku. Pošli smo oboje i ponijeli par krša iz Konavla da tamo napravimo kuću.

Miroslav MINIĆ
FOTO: Duško MILJANIĆ

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFIJE I GRAĐANSKI AKTIVISTA (FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU): Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA PREOKRETA: I dalje smo duboko neslobodno društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće

 

 

MONITOR: Ove sedmice obilježavamo Dan nezavisnosti. Imamo li šta slaviti?

PERIĆ: Proslave i slavlja ostavimo onima koji žive od njih i za njih, a da vidimo šta smo dobili u ovom periodu. Kome je do statistike pronaći će elemenata koji ukazuju na ekonomski rast, mada suštinski i strukturni problemi naše ekonomije ostaju nepromijenjeni. Preduzetnički duh je na ideološkom udaru – on se smatra gotovo neprijateljskim fenomenom. Razlog je jednostavan: slobodnog i preduzetnog čovjeka koji je egzistencijalno nezavisan teško kontroliše bilo koja vlast ili partija. Od perioda nakon Drugog svjetskog rata imamo neprestanu tendenciju da se građanima oduzimaju instrumenti snaženja lične slobode. Nekada je to bilo oduzimanje imovine, sada je to gomilanje javne uprave koja bi zavisila od rukovodstava. Rezultat je isti – zajednica porobljena ranije jednom, a sada od strane više partija.

Mi smo i dalje svojom esencijom duboko neslobodno društvo u kojem se drugo i drugačije napada najžešćom snagom, u kome emancipatorske ideje bivaju osuđene na sudbinu da ih nose oni koji bivaju izloženi razarajućoj usamljenosti, u kojoj se znanje doživljava kao opterećenje, a u praksi se nipodaštava napor usmjeren ka obezbjeđivanju održivosti.

Uloga intelektualca i u svijetu erodira, ali kod nas je ona gotovo sasvim obesmišljena. On u Crnoj Gori danas gotovo da nema saveznika ni u politici, ni u kulturi, ni u prosvjeti, ni u medijima… On je sumnjivo lice – neko ko pokušava misliti svojom glavom, a što moderna totalitarna svijest razumije kao subverzivnu djelatnost iza koje stoji neko “mnogo jak”. Filozofija palanke u punoj raskoši.  Uz to, intelektualac nema instrumente zaštite od bilo kojeg centra moći: on je nemoćan pred vlašću, opozicijom, represivnim aparatom, elitama, vlasnicima medija, krupnim kapitalom… Ukoliko je njegov glas dovoljno snažan – tu je oproban sovjetski model kompromata – dakle svi pobrojani će mu reći “što mu znaju” ako im narušava interese. Do tada je bezbjedan. Po prirodi čovjek je biće koje griješi, a svi oni ga žele držati pod kontrolom ciljanog i tempiranog suočavanja sa tim greškama. Na tim greškama i prljavim tajnama se želi vladati, preciznije: upravljati ljudima. Prijetnje prljavim tajnama ćete tako moći da dešifrujete i u izjavi recimo bivše predsjednice Vrhovnog suda, ali i onim koje daju prvaci i vlasti i opozicije. Oni će reći nešto kada bude vrijeme – kada odgovara zaštiti njihovog interesa. Čemu čekanje, ako nije ucjena po srijedi? Odmah nadležnim organima isporučite sve što imate, to je opšti interes – ne manipulisati strahom ljudi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR NIKALJEVIĆ, PRIVREDNIK: Nova Strategija za građansku i evropsku Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Deklaraciji koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore

 


MONITOR: Što vas je motivisalo da počnete da radite na Strategiji za evropsko i građansko društvo (STEGA)?

NIKALJEVIĆ: Zapamtio sam dobro, raspad u krvi, velike, uvažene i nesvrstane države Jugoslavije. Ne mogu zaboraviti granatiranje olimpijskog grada Sarajeva i granatiranje Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, razaranja, na desetine hiljada ubijenih, raseljenih, kao i genocid u Srebrenici. Politička scena iz početka devedesetih me podsjeća na sadašnju u Crnoj Gori.  Medijski pritisak iz Beograda, ugroženi srpski narod… A dodatno, agresija Rusije na Ukrajinu i neki narativi kao: ,,Crna Gora mala Ukrajina“ i ,,ujedinjenje ili ukrajinizacija“ zatim očigledne aktivnosti na razjedinjavanju društva i teritorijalnom rasparčavanju, uznemirile su me. Na osnovu sjećanja iz devedesetih  i informacija koje  dobijam iz suprotstavljenih izvora, ubijeđen sam da je ponovo na sceni velikosrpski projekat  koji je mijenjao nazive: ,,Načertanije“, ,,Memorandum“, „Srpski svet“, ali koji nije odustajao od cilja i koji je poslije Referenduma promijenio taktiku i iznutra, kroz institucije sistema, a posebno preko političkog krila Srpske pravoslavne crkve i medija, napao sve sfere života i državnosti Crne Gore. I ne samo život  već je SPC  prisvojila i nezakonito uknjižila i naše mrtve pretke i njihove grobove. Ne govorim o vjerskom dijelu aktivnosti SPC već o političkim aktivnostima koje su u suprotnosti sa sekularizmom i kanonskim pravom.

MONITOR: Osnovali ste nevladino udruženje zbog te nezakonite  uknjižbe. Jeste li uspjeli što da promjenite?

NIKALJEVIĆ: Upravo nezakonita uknjižba grobova je bila ,,okidač“ i pokrenula nas, nekoliko prijatelja, da se organizujemo i osnujemo NVU Komunica NG i da ispitamo kako se desila ova nezakonita uknjižba. Uložen je ogroman rad. Pregledano je na hiljade posjedovnih listova, Podnijeta ustavna inicijativa za ocjenu nezakonitosti, zatim krivična prijava protiv ovlašćenog lica iz katastra, podnijeti zahtjevi za hronologije upisa nepokrenosti, obraćanja zaštitinicima imovinsko pravnih interesa države i naišli smo na zid i muk. Nakon ovoga mogli smo da odustanemo ili odemo dalje da se borimo za funkcionisanje pravne države. Institucije  kao katastar i ne samo on, rade protiv interesa Crne Gore.Tako smo došli do toga da treba se angažujemo. Očuvanje i prosperitet Crne Gore od svih nas zahtijeva odbacivanje svijesti koja očekuje da „neko drugi završi posao“. Sada je ponovo vrijeme, da damo doprinos za prosperitetnu i građansku Crnu Goru i iskoristimo šansu da budemo prva naredna članica EU.  Ne obazirući se na političke elite  i na institucije koje su  to već trebale uraditi pokrenuta je izrada strategije za građansku i evropsku Crnu Goru. U Deklaraciji kojom je najavljena njena izrada i koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. godine na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore. Prijedlog za naslov dokumenta je NOVA STEGA, pri čemu bi STEGA bila skraćenica od „Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru“, a istovremeno asocijacija na istorijsku STEGU Petra I.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo