Povežite se sa nama

INTERVJU

STJEPAN MESIĆ, BIVŠI PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE: Ustaštvo guši Hrvatsku

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta dominantno karakteriše aktuelnu političku scenu u Hrvatskoj?
MESIĆ: Ima više tema koje sada zaokupljaju hrvatsku političku javnost. Prije svega to je implementacija odluke Arbitražnog suda u vezi spora Hrvatske i Slovenije, onda zaoštravanje odnosa sa Srbijom povodom posjete hrvatske parlamentarne delegacije Srbiji i skandala koji je navodno izazvao Vojislav Šešelj, i dalje se raspravlja o implementaciji Istanbulske konvencije, a ima dosta rasprava i o rejtingu stranaka, jer je na treće mjesto po rejtingu izbio Živi zid što je malo iznenađujuće za sve.

MONITOR: Odnosi Hrvatske i Srbije od ključne su važnosti za regionalnu stabilnost. Da li će incident koji je napravio Šešelj u Beogradu prilikom posjete delegacije Hrvatske Srbiji i diplomatski rat u vezi ministra odbrane Srbije uticati na duži rok na odnose između Hrvatske i Srbije?
MESIĆ: Mislim da to neće utjecati na duži rok na odnose između Hratske i Srbije, ali prije svega to je jedan beznačajan događaj kojem nije trebalo davati posebnu važnost. Šešelj ne predstavlja ništa što bi bilo od posebnog značaja za Srbiju. Srpsko vođstvo se od njega ogradilo i ja mislim da je naša delegacija krivo procijenila Šešeljevu provokaciju. Mislim da su trebali samo zanemariti ono što se dogodilo.

MONITOR: Prošle nedjelje u Jarku kod Hrtkovaca Šešeljevi radikali održali su miting na koji srpske vlasti nisu reagovale iako su zabranile skupove u Hrtkovcima. Sve je to bio svojevrsni test za Srbiju. Je li ga Srbija položila?
MESIĆ: Dobrim dijelom jeste, jer postoji tamo nekoliko političara koji kao da su zaduženi za dizanje tenzija, ali stvari treba gledati u globalu. Surađuje se na gospodarskom planu, delegacije se razmjenjuju i mslim da bi političke elite morale uložiti malo više truda da se situacija smiri i da se normalno funkcionira.

MONITOR: Prema hrvatskim medijima danas u Hrvatskoj bujaju nacionalizam i klerikalizacija. Jesu li to tačno?
MESIĆ: U javnosti sam više puta istupio govoreći o tome. Klerikalizacija se osjeti, posebno u medijima, a i uplitanje crkve u škole i u programe na Hrvatskoj televiziji je pretjerano. Inače mislim da je crkva previše uzela maha iako je crkva odvojena od države i u daljim raspravama, posebno kada je u pitanju reforma školstva, trebalo bi što biti manje crkvenog uplitanja jer to nije posao crkve.

MONITOR: Svojevremeno ste kazali da je ustašizacija osvojila Hrvatsku i ne da joj da diše. Važi li i danas taj Vaš stav?
MESIĆ: Svakako da važi. Postoji inflacija raznih tekstova, knjiga, novina koje nisu baš tako nezamjetne u Hrvatskoj, a koje pokušavaju izmijeniti povijest. Pokušaj revizije povijesti ide dotle da se pobjednici prikazuju kao gubitnici, a gubitnici pobjednicima. Ima takvih natruha i kod drugih, ali jedinstven je slučaj ovo što se kod nas događa. Naime, pravilo je da svako uvijek ide u šator pobjednika. Kod nas se događa da dobar dio njih želi da ide u šator gubitnika. Zašto je to tako? To je problem obrazovanja zato je važno da se provede obrazovna reforma, jer ovi koji viču na stadionima „Ubij Srbina!” i uzvikuju druge neprihvatljive parole pitanje je samo njihovog obrazovanja. Ti mladi ljudi o mnogo čemu nemaju pojma, a onda se vladaju na protestan način, jer misle da je to izraz mladenačkog bunta. A, u stvari, to je opasno šurovanje sa ustašstvom, a ustašstvo nije ništa drugo nego jedan ogranak nacifašizma.

MONITOR: Kada govorimo o intenzivnoj reviziji istorijske prošlosti svjedoci smo da se u Srbiji rehabilituju četnici, u Hrvatskoj ustaše, jačaju desničarski pokreti, fašizam, nacionalizam… Ko se i kako može tome uspješno suprotstaviti?
MESIĆ: Što se tiče zakonske regulative i Ustava Hrvatske to je sasvim jasno – ova država je nastala na osnovama antifašizma. Jer je kao i cijela Jugoslavija iz Drugog svjetskog rata izašla na strani pobjednika, na strani saveznika, dakle na strani antifašizma i u tom smislu nema nikakve dileme. Međutim, sada je potrebno poduzeti mjere koje moraju razobličiti one koji nastoje unijeti nesporazume, odnosno jednostavno falsificirati povijest. Ali to moraju da urade i mediji i političke elite. Jer ako se pojavi uzvik „Za dom spremni” kao da je to hrvatski povijesni pozdrav što nije istina, to je bio ustaški pozdrav i jedino ustaški pozdrav, i tu ne može biti nikakvog popuštanja. A još manje kad je riječ o Jasenovcu, gdje je utvrđeno da je preko osamdeset tri hiljade ljudi ubijeno samo zato što su bili Srbi, Židovi ili Romi ili Hrvati ili protiv režima, odnosno nisu se slagali sa ustaškim režimom. To je davno utvrđeno i neprihvatljivo je da se sada postavlja pitanje šta je bilo u Jasenovcu, jer je to sasvim jasno i tu nema nikakve dileme. Ali tu je potrebna odlučnost, prije svega odlučnost političkih elita da budu određene prema tome i onda će sasvim biti jasno javnosti o čemu se radi.

MONITOR: Prije nekoliko dana obilježena je trideset osma godišnjica smrti Josipa Broza Tita i proslavljeno sedamdeset pet godina od bitke na Neretvi. Na toj svečanosti prisustvovalo je više hiljada ljudi iz svih republika bivše Jugoslavije i poručeno da se mladim ljudima kazuje da su borci protiv fašizma i nacizma bili na pravoj strani, a sluge fašizma na pogrešnoj, te da se Tito i antifašistička borba ne mogu razdvojiti…
MESIĆ: Svakako da se Narodnooslobodilačka borba ne može odvojiti od maršala Tita koji je bio veliki državnik poslije rata, a za vrijeme rata bio je najistaknutiji borac protiv nacifašizma. To mu priznaje cijeli svijet. Drugo, on je inicijator Pokreta nesvrstanih i kada je bio sukob između Istoka i Zapada, takozvani hladni rat, on je sa svojom inicijativom o firmiranju Pokreta nesvrstanih olabavio taj sukob, smirio taj sukob, tako da su preko nesvrstanih slali poruke Istok Zapadu, Zapad Istoku i na taj način se, kako kažem, smirio hladni rat. Dakle, cijeli svijet priznaje Titove zasluge. Sjetimo se samo da je preko 150 delegacija, na čelu sa šefovima vlada, krunisanim glavama ili predsjednicima država, došlo na Titov pogreb. On je čovjek koji je apsolutno najzaslužniji što smo mi iz Drugog svjetskog rata, u koji smo ušli kao unitarna kraljevina pod kućom Karađorđevića, ali upravo zahvaljujući Narodnooslobodilačkoj borbi, na čijem su čelu bili komunisti, izašli kao federacija sa šest republika i dvije pokrajine sa mogućnošću po Ustavu iz 1974. godine da se, ako se ne može održati federacija, traži novi politički dogovor i ako se ne ne nađe novi politički dogovor da se republike, odnosno jedinice kao konstitutivni elementi federacije, mogu izdvojiti.

MONITOR: Ali, to se, nažalost, nije desilo…
MESIĆ: Nažalost, Slobodan Milošević je ratom htio ostvariti svoje političke ciljeve i to je problem. Federacija je u onom modelu bila neodrživa i bio je potreban novi politički dogovor. Ali do njega nije moglo doći, jer Milošević nije htio ni federaciju ni konfederaciju. A onda je na drugoj strani našao predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđmana, koji je mislio ako svijet dozvoljava Miloševiću osvajanja i stvaranje velike Srbije, da bi trebalo nekako zaštiti hrvatske interese u Bosni i Hercegovini, pa je sve skupa završilo katastrofom. Dakle, danas treba jednostavno pogledati šta se to u povijesti dogodilo, jer to je sve sasvim jasno i ne dozvoliti ova zastranjivanja koja samo štete mladoj generaciji, koja nije doživjela ono što smo doživjeli mi stari.

MONITOR: Vladimir Putin je prije nekoliko dana otpočeo četvrti mandat predsjednika Rusije. Valentina Matvijenko, predsjednica Gornjeg doma Ruske Federacije, nedavno je u Domu parlamenta BiH u Sarajevu održala govor koji je u političkim krugovima protumačen kao obračun sa zapadnim interesima na Balkanu i sa politikom SAD. Kako Vi tumačite politiku Rusije prema našem regionu?
MESIĆ: Velike sile uvijek imaju interese i izvan svoga prostora. To je sasvim jasno i to se može primijeniti i na Rusiju. Amerika ima svoje interese, Rusija svoje i uvijek žele biti prisutni na prostorima koji su udaljeni od njihove teritorije. To ništa ne čudi. Rusija je i dalje velika sila iako je za vrijeme Jeljcina imala silaznu liniju ali se oporavila i šteta je da se prema Rusiji ide sa ekonomskim sankcijama koje imaju odraza na puno toga, pa i na politiku Rusije prema inozemstvu. Smatram da nikoga nisu, ma gdje bile, pomogle takve sankcije, jer one samo štete. Kuba je, na primjer, toliko godina bila pod sankcijama, a kome je to koristilo? Nikome, a štetilo je svima. Tako je i sa sankcijama prema Rusiji. Globalna politika se mora voditi na onim mjestima koja su za to najprikladnija. A to su Ujedinjene nacije. Sada se vode i ratovi i imamo razne događaje u međunarodnoj javnosti, ali izvan Ujedinjenih nacija. Ujedinjene nacije moraju dobiti novu važost, pa će onda biti i manje sukoba među velikim silama.

Do rata ne može doći

MONITOR: Analitičari kažu da u našem regionu i dalje živimo u nekoj vrsti hladnog rata. Da li su po Vašem mišljenju mogući novi ratni sukobi kakvi su se desili devedesetih?
MESIĆ: Osobno mislim da do ratnog sukoba ne može doći, jer je sada druga konstelacija snaga u svijetu i na kraju iskustvo je tako blisko da znamo šta se dogodilo i šta bi se moglo dogoditi tako da do rata ne može doći. Ali postoji jedna izjava književnika Miroslava Krleže, koji je otprilike rekao – znate, kada se na Balkanu za stolom raspravlja o povijesnim pitanjima onda se pod stolom bruse noževi! To je njegovo iskustvo i pokazalo se da je ipak bio u pravu. Međutim, uz sadašnje odnose, uz sadašnje funkcioniranje Evropske unije, smatram da ne može doći do novog rata. Jedino šta je porebno jeste prije svega ukloniti one u Bosni i Hercegovini koji ne priznaju Bosnu i Hercegovinu. Ne može neko biti na istaknutoj političkoj funkciji a da ne priznaje Bosnu i Hercegovinu. Mislim da bi tu trebalo primijeniti Bonske ovlasti i stvar bi onda krenula, meni se čini, pozitivnim smjerom. Treba učiniti i još nešto. Službeni Beogad treba da pošalje poruku Srbima u Bosni i Hercegovini – vaša domovina je Bosna i Hercegovina, vaš glavni grad je Sarajevo i svoju politiku morate kreirati sa dva ostala konstitutivna naroda. A to mora poslati i službeni Zagreb Hrvatima – vašu politiku kreirajte sa druga dva naroda u Sarajevu, odnosno Bosni i Hercegovini i vaš glavni grad je Sarajevo. Ne možete govoriti mi smo za cjelovitu BiH i u svemu podržavati Milorada Dodika, koji ne priznaje državu Bosnu i Hercegovinu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo