Povežite se sa nama

INTERVJU

STJEPAN MESIĆ, BIVŠI PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE: Ustaštvo guši Hrvatsku

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta dominantno karakteriše aktuelnu političku scenu u Hrvatskoj?
MESIĆ: Ima više tema koje sada zaokupljaju hrvatsku političku javnost. Prije svega to je implementacija odluke Arbitražnog suda u vezi spora Hrvatske i Slovenije, onda zaoštravanje odnosa sa Srbijom povodom posjete hrvatske parlamentarne delegacije Srbiji i skandala koji je navodno izazvao Vojislav Šešelj, i dalje se raspravlja o implementaciji Istanbulske konvencije, a ima dosta rasprava i o rejtingu stranaka, jer je na treće mjesto po rejtingu izbio Živi zid što je malo iznenađujuće za sve.

MONITOR: Odnosi Hrvatske i Srbije od ključne su važnosti za regionalnu stabilnost. Da li će incident koji je napravio Šešelj u Beogradu prilikom posjete delegacije Hrvatske Srbiji i diplomatski rat u vezi ministra odbrane Srbije uticati na duži rok na odnose između Hrvatske i Srbije?
MESIĆ: Mislim da to neće utjecati na duži rok na odnose između Hratske i Srbije, ali prije svega to je jedan beznačajan događaj kojem nije trebalo davati posebnu važnost. Šešelj ne predstavlja ništa što bi bilo od posebnog značaja za Srbiju. Srpsko vođstvo se od njega ogradilo i ja mislim da je naša delegacija krivo procijenila Šešeljevu provokaciju. Mislim da su trebali samo zanemariti ono što se dogodilo.

MONITOR: Prošle nedjelje u Jarku kod Hrtkovaca Šešeljevi radikali održali su miting na koji srpske vlasti nisu reagovale iako su zabranile skupove u Hrtkovcima. Sve je to bio svojevrsni test za Srbiju. Je li ga Srbija položila?
MESIĆ: Dobrim dijelom jeste, jer postoji tamo nekoliko političara koji kao da su zaduženi za dizanje tenzija, ali stvari treba gledati u globalu. Surađuje se na gospodarskom planu, delegacije se razmjenjuju i mslim da bi političke elite morale uložiti malo više truda da se situacija smiri i da se normalno funkcionira.

MONITOR: Prema hrvatskim medijima danas u Hrvatskoj bujaju nacionalizam i klerikalizacija. Jesu li to tačno?
MESIĆ: U javnosti sam više puta istupio govoreći o tome. Klerikalizacija se osjeti, posebno u medijima, a i uplitanje crkve u škole i u programe na Hrvatskoj televiziji je pretjerano. Inače mislim da je crkva previše uzela maha iako je crkva odvojena od države i u daljim raspravama, posebno kada je u pitanju reforma školstva, trebalo bi što biti manje crkvenog uplitanja jer to nije posao crkve.

MONITOR: Svojevremeno ste kazali da je ustašizacija osvojila Hrvatsku i ne da joj da diše. Važi li i danas taj Vaš stav?
MESIĆ: Svakako da važi. Postoji inflacija raznih tekstova, knjiga, novina koje nisu baš tako nezamjetne u Hrvatskoj, a koje pokušavaju izmijeniti povijest. Pokušaj revizije povijesti ide dotle da se pobjednici prikazuju kao gubitnici, a gubitnici pobjednicima. Ima takvih natruha i kod drugih, ali jedinstven je slučaj ovo što se kod nas događa. Naime, pravilo je da svako uvijek ide u šator pobjednika. Kod nas se događa da dobar dio njih želi da ide u šator gubitnika. Zašto je to tako? To je problem obrazovanja zato je važno da se provede obrazovna reforma, jer ovi koji viču na stadionima „Ubij Srbina!” i uzvikuju druge neprihvatljive parole pitanje je samo njihovog obrazovanja. Ti mladi ljudi o mnogo čemu nemaju pojma, a onda se vladaju na protestan način, jer misle da je to izraz mladenačkog bunta. A, u stvari, to je opasno šurovanje sa ustašstvom, a ustašstvo nije ništa drugo nego jedan ogranak nacifašizma.

MONITOR: Kada govorimo o intenzivnoj reviziji istorijske prošlosti svjedoci smo da se u Srbiji rehabilituju četnici, u Hrvatskoj ustaše, jačaju desničarski pokreti, fašizam, nacionalizam… Ko se i kako može tome uspješno suprotstaviti?
MESIĆ: Što se tiče zakonske regulative i Ustava Hrvatske to je sasvim jasno – ova država je nastala na osnovama antifašizma. Jer je kao i cijela Jugoslavija iz Drugog svjetskog rata izašla na strani pobjednika, na strani saveznika, dakle na strani antifašizma i u tom smislu nema nikakve dileme. Međutim, sada je potrebno poduzeti mjere koje moraju razobličiti one koji nastoje unijeti nesporazume, odnosno jednostavno falsificirati povijest. Ali to moraju da urade i mediji i političke elite. Jer ako se pojavi uzvik „Za dom spremni” kao da je to hrvatski povijesni pozdrav što nije istina, to je bio ustaški pozdrav i jedino ustaški pozdrav, i tu ne može biti nikakvog popuštanja. A još manje kad je riječ o Jasenovcu, gdje je utvrđeno da je preko osamdeset tri hiljade ljudi ubijeno samo zato što su bili Srbi, Židovi ili Romi ili Hrvati ili protiv režima, odnosno nisu se slagali sa ustaškim režimom. To je davno utvrđeno i neprihvatljivo je da se sada postavlja pitanje šta je bilo u Jasenovcu, jer je to sasvim jasno i tu nema nikakve dileme. Ali tu je potrebna odlučnost, prije svega odlučnost političkih elita da budu određene prema tome i onda će sasvim biti jasno javnosti o čemu se radi.

MONITOR: Prije nekoliko dana obilježena je trideset osma godišnjica smrti Josipa Broza Tita i proslavljeno sedamdeset pet godina od bitke na Neretvi. Na toj svečanosti prisustvovalo je više hiljada ljudi iz svih republika bivše Jugoslavije i poručeno da se mladim ljudima kazuje da su borci protiv fašizma i nacizma bili na pravoj strani, a sluge fašizma na pogrešnoj, te da se Tito i antifašistička borba ne mogu razdvojiti…
MESIĆ: Svakako da se Narodnooslobodilačka borba ne može odvojiti od maršala Tita koji je bio veliki državnik poslije rata, a za vrijeme rata bio je najistaknutiji borac protiv nacifašizma. To mu priznaje cijeli svijet. Drugo, on je inicijator Pokreta nesvrstanih i kada je bio sukob između Istoka i Zapada, takozvani hladni rat, on je sa svojom inicijativom o firmiranju Pokreta nesvrstanih olabavio taj sukob, smirio taj sukob, tako da su preko nesvrstanih slali poruke Istok Zapadu, Zapad Istoku i na taj način se, kako kažem, smirio hladni rat. Dakle, cijeli svijet priznaje Titove zasluge. Sjetimo se samo da je preko 150 delegacija, na čelu sa šefovima vlada, krunisanim glavama ili predsjednicima država, došlo na Titov pogreb. On je čovjek koji je apsolutno najzaslužniji što smo mi iz Drugog svjetskog rata, u koji smo ušli kao unitarna kraljevina pod kućom Karađorđevića, ali upravo zahvaljujući Narodnooslobodilačkoj borbi, na čijem su čelu bili komunisti, izašli kao federacija sa šest republika i dvije pokrajine sa mogućnošću po Ustavu iz 1974. godine da se, ako se ne može održati federacija, traži novi politički dogovor i ako se ne ne nađe novi politički dogovor da se republike, odnosno jedinice kao konstitutivni elementi federacije, mogu izdvojiti.

MONITOR: Ali, to se, nažalost, nije desilo…
MESIĆ: Nažalost, Slobodan Milošević je ratom htio ostvariti svoje političke ciljeve i to je problem. Federacija je u onom modelu bila neodrživa i bio je potreban novi politički dogovor. Ali do njega nije moglo doći, jer Milošević nije htio ni federaciju ni konfederaciju. A onda je na drugoj strani našao predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđmana, koji je mislio ako svijet dozvoljava Miloševiću osvajanja i stvaranje velike Srbije, da bi trebalo nekako zaštiti hrvatske interese u Bosni i Hercegovini, pa je sve skupa završilo katastrofom. Dakle, danas treba jednostavno pogledati šta se to u povijesti dogodilo, jer to je sve sasvim jasno i ne dozvoliti ova zastranjivanja koja samo štete mladoj generaciji, koja nije doživjela ono što smo doživjeli mi stari.

MONITOR: Vladimir Putin je prije nekoliko dana otpočeo četvrti mandat predsjednika Rusije. Valentina Matvijenko, predsjednica Gornjeg doma Ruske Federacije, nedavno je u Domu parlamenta BiH u Sarajevu održala govor koji je u političkim krugovima protumačen kao obračun sa zapadnim interesima na Balkanu i sa politikom SAD. Kako Vi tumačite politiku Rusije prema našem regionu?
MESIĆ: Velike sile uvijek imaju interese i izvan svoga prostora. To je sasvim jasno i to se može primijeniti i na Rusiju. Amerika ima svoje interese, Rusija svoje i uvijek žele biti prisutni na prostorima koji su udaljeni od njihove teritorije. To ništa ne čudi. Rusija je i dalje velika sila iako je za vrijeme Jeljcina imala silaznu liniju ali se oporavila i šteta je da se prema Rusiji ide sa ekonomskim sankcijama koje imaju odraza na puno toga, pa i na politiku Rusije prema inozemstvu. Smatram da nikoga nisu, ma gdje bile, pomogle takve sankcije, jer one samo štete. Kuba je, na primjer, toliko godina bila pod sankcijama, a kome je to koristilo? Nikome, a štetilo je svima. Tako je i sa sankcijama prema Rusiji. Globalna politika se mora voditi na onim mjestima koja su za to najprikladnija. A to su Ujedinjene nacije. Sada se vode i ratovi i imamo razne događaje u međunarodnoj javnosti, ali izvan Ujedinjenih nacija. Ujedinjene nacije moraju dobiti novu važost, pa će onda biti i manje sukoba među velikim silama.

Do rata ne može doći

MONITOR: Analitičari kažu da u našem regionu i dalje živimo u nekoj vrsti hladnog rata. Da li su po Vašem mišljenju mogući novi ratni sukobi kakvi su se desili devedesetih?
MESIĆ: Osobno mislim da do ratnog sukoba ne može doći, jer je sada druga konstelacija snaga u svijetu i na kraju iskustvo je tako blisko da znamo šta se dogodilo i šta bi se moglo dogoditi tako da do rata ne može doći. Ali postoji jedna izjava književnika Miroslava Krleže, koji je otprilike rekao – znate, kada se na Balkanu za stolom raspravlja o povijesnim pitanjima onda se pod stolom bruse noževi! To je njegovo iskustvo i pokazalo se da je ipak bio u pravu. Međutim, uz sadašnje odnose, uz sadašnje funkcioniranje Evropske unije, smatram da ne može doći do novog rata. Jedino šta je porebno jeste prije svega ukloniti one u Bosni i Hercegovini koji ne priznaju Bosnu i Hercegovinu. Ne može neko biti na istaknutoj političkoj funkciji a da ne priznaje Bosnu i Hercegovinu. Mislim da bi tu trebalo primijeniti Bonske ovlasti i stvar bi onda krenula, meni se čini, pozitivnim smjerom. Treba učiniti i još nešto. Službeni Beogad treba da pošalje poruku Srbima u Bosni i Hercegovini – vaša domovina je Bosna i Hercegovina, vaš glavni grad je Sarajevo i svoju politiku morate kreirati sa dva ostala konstitutivna naroda. A to mora poslati i službeni Zagreb Hrvatima – vašu politiku kreirajte sa druga dva naroda u Sarajevu, odnosno Bosni i Hercegovini i vaš glavni grad je Sarajevo. Ne možete govoriti mi smo za cjelovitu BiH i u svemu podržavati Milorada Dodika, koji ne priznaje državu Bosnu i Hercegovinu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo