SVIJET
NAGORNO – KARABAH, CIJENA MITOMANIJE I OSLANJANJA NA RUSIJU: Kraj jermenske SAO Krajine na Kavkazu

Među uslovima mira, koji su pobunjeni Jermeni prihvatili, je potpuno razoružavanje i raspuštanje snaga Republike Artsakh (zvanični jermenski naziv za Nagorno – Karabah)
U srijedu je u Nagorno-Karabahu, jermenskoj enklavi na teritoriji Azerbejdžana, nastupio prekid vatre svega dva dana od pokretanja azerbejdžanske „antiterorističke operacije“ protiv lokalnih pobunjenika. Ova provincija naseljena Jermenima pravoslavne vjeroispovijesti je formalno „pod zaštitom“ ruskog mirovnog kontigenta od kraja 2020. godine kada se završio drugi rat između Azerbejdžana i Jermenije u kome su Jermeni teško poraženi. Prvi rat je završen 1994. godine jermenskom pobjedom i osvajanjem Karabaha, ali i sedam okolnih provincija gotovo isključivo naseljenih Azerbejdžancima koji su protjerani uz masovne zločine.
Među uslovima mira koji su pobunjeni Jermeni prihvatili, je potpuno razoružavanje i raspuštanje snaga Republike Artsakh (zvanični jermenski naziv za Nagorno – Karabah) a time i konačni kraj snova o ujedinjenju sa Jermenijom. O daljoj bezbjednosti stanovništva će se „brinuti“ dvije hiljade vojnika Ruske Federacije što izaziva zebnje jermenskog stanovnišva koje sve manje vjeruje neaktivnim i nezainteresiranim mirovnjacima. Opcije koje ima 120 hiljada stanovnika Karabaha su kolektivna selidba u Jermeniju (što po mnogima priželjkuje zvanični Baku) ili rizik ostanka i sučeljavanja sa žednim osvete Azerbejdžancima koji im „jamče sva ljudska prava i jednakost pred zakonom“. Azerbejdžan je poznat po kršenju ljudskih prava Azerbejdžanaca koji se usude i samo kritikovati režim Ilhama Alijeva. Alijev ne sprovodi odluke Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, pa se mnogi pitaju kakav će tek tretman imati Jermeni.
Ministarstvo odbrane Azerbejdžana je u komunikeu, koji neodoljivo podsjeća na bivšu Jugoslaviju 90-tih, objasnilo da „antiteroristička operacija“ ima za cilj „suzbijanje provokacija velikih razmjera u ekonomskom regionu Karabaha“, „razoružavanje i povlačenja jermenskih snaga“ te stvaranje uslova za „bezbjednost civilnog stanovništva i vojnog osoblja“. Stoga se koristi „visokoprecizno oružje“ uz naglasak da civilno stanovništvo i objekti civilne infrastrukture nisu meta. Snimci na društvenim mrežama jasno pokazuju da su gađane stambene četvrti glavnog grada Stepanakerta (Kankendi na azerbejdžanskom) sa namjerom zastrašivanja stanovništva.
Azerbejdžanska televizija je prikazala i snimke sa Baryaktar TB-2 dronova turske proizvodnje na kojima se vidi uništavanje preostale pobunjeničke vojne tehnike i fortifikacija na liniji razdvajanja. Ovi dronovi zajedno sa izraelskim Harep dronovima su, po mnogim vojnim komentatorima, bili presudni sa vojne tačke, da uvjere rukovodstvo Republike Artsakh da je svaki oružani otpor u enklavi odsječenoj od Jermenije uzaludan.
Jermenija je zvanično objavila da nema vojsku u provinciji od koje je inače odsječena i čija jedina veza sa Jermenijom ide preko 5 km dugog Lačinskog koridora koji je pod blokadom vlasti u Bakuu još od decembra prošle godine. Višemjesečna blokada koridora preko kojeg oko 120 hiljada stanovnika Karabaha dobija hranu i gorivo iz susjedne Jermenije je izazvala humanitarnu krizu i racioniranje hrane na jedan obrok dnevno. Krajem jula su zabilježeni i prvi smrtni slučajevi od gladi. Azerbejdžanske vlasti su se oglušile na sve pozive međunarodne zajednice da otvori koridor shodno sporazumu iz 2020. godine kojim je okončan rat raspoređivanjem dvije hiljade ruskih mirovanjaka u provinciji i koridoru. Baku je kao alternativu ponudio snabdijevanje provincije preko grada Agdama koji se nalazi istočno od Karabaha što su jermenski pobunjenici odbili tražeći da se svi drže sporazuma potpisanog u Moskvi pod pokroviteljstvom Vladimira Putina.
Vjera u tobože pravoslavnu Rusiju i Putina je odavno okopnila među Jermenima koji su optužili Moskvu da nije intervenisala u svojoj zoni odgovornosti kada je blokiran Lačinski koridor i dozvoljena blokada Karabaha. Sadašnja pasivnost ruske vojske prilikom bombardovanja i granatiranja enklave je dodatno uvjerila Jermene da od ruskih garancija nema ništa. Nedavno je Republika Jermenija organizovala i prve zajedničke vojne vježbe sa američkom vojskom kao signal za vanjsko-političku preorjentaciju. Nacionalistički demonstranti u Jerevanu su napali zgrade parlamenta i vlade sukobivši se sa policijom i tražili ostavke premijera Nikola Pašinjana optuživši ga za izdaju. Teško je da je Pašinjan u stanju bilo šta učiniti, pogotovo vojno, nakon decenija tvrdolinijaških stavova zvaničnog Jerevana, koji je odbijao dogovore i ponude očekujući da će zadržati sve osvojene teritorije i dobiti pripajanje Karabaha na osnovu sile. Specijalni status koji je nudio predsjednik Alijev karabaškim Jermenima je glatko odbijan od administracije u Stepankertu kao što su nekada krajiški Srbi odbili američki plan Z4 koji im je jamčio veliku autonomiju unutar Hrvatske. Nakon rata 2020. Alijev je jasno stavio do znanja da ta ponuda više ne važi.
Jermenija se na istoku graniči sa turkofonskim Azerbejdžanom, a na zapadu sa Turskom koja je 1915. počinala genocid nad etničkim Jermenima na svojoj teritoriji umorivši oko milion i po ljudi – što zvanična Ankara negira. Jedini ozbiljni saveznik Jermena u ovom momentu je Iran sa kojim se graniči na jugu i koji ima veliku populaciju etničkih Azerbejdžanaca pa stoga i veliki oprez prema ekspanzijama Bakua. Iran je na stalne upade azerbejdžanske vojske na južna rubna područja međunarodno priznate teritorije Jermenije reagovao mobilizacijom rezervista i manevrima duž granice sa Azerbejdžanom uz jasno upozorenje da će intervenisati u slučaju otvorene agresije na Jermeniju.
Iako Rusiju veže sa Jermenijom Ugovor o kolektivnoj sigurnosti (CSTO) kojim se jamči odbrana napadnutim članicama, Rusija nije ni mrdnula kada je azerbejdžanska ušla na teritoriju Jermenije. Moskva je dan prije agresije na Ukrajinu potpisala sa Bakuom sporazum od 43 tačke koji obuhvata bilateralnu saradnju u nizu oblasti, prije svega na spoljnopolitičkom i vojnom planu. Tačka 4 predviđa da dvije zemlje „imajući iste ili slične stavove o aktuelnim međunarodnim pitanjima, produbljuju konstruktivnu saradnju“. Tačka 7 obavezuje ih da se „suzdrže od bilo kakvih radnji koje, po mišljenju jedne od strana, štete strateškom partnerstvu i savezničkim odnosima dviju država“.
Jermenska, silom prilika, upućenost na Iran i donedavno Rusiju je dovela do toga da Izrael, i u manjoj mjeri Amerika, i EU (zbog uvoza plina) pomaže vlast u Bakuu i žmuri na flagrantna kršenja ljudskih prava. Paradoksalno, Jermenija je relativno demokratska zemlja u kojoj postoje slobodni izbori i vlasti se mijenjaju.
Region Kavkaza je u neredu već decenijama i mnogi ukazuju na Staljinovo nasljeđe kao uzrok sadašnjih krvavih turbulencija. Kada je iscrtavao granice sovjetskih socijalističih republika, Staljin je namjerno vodio računa o tome da postoje velike enklave etničkih grupa u tuđim republikama kako bi spriječio da se razvije jak osjećaj nacionalnog identiteta.
Vidjećemo hoće li Srbija, Republika Srpska i drugi rusofili na Balkanu izvući pouke sa Kavkaza.. Ostaje nada da Jermeni Karabaha ipak neće proći isto kao Srbi iz Krajine.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
NAPAD IZRAELSKE VOJSKE NA GAZU: U potrazi za Hamasom – Gaza postaje dječja grobnica

Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoci. Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti
Ušli smo u drugi mjesec rata u Gazi koji ne jenjava. U posljednjih nekoliko dana napadi iz vazduha, sa kopna i sa mora nastavljaju da dnevno odnose na stotine života, Većina ubijenih i ranjenih, oko dvije trećine, su djeca i žene, a rastuće brojke ne uključuju najmanje 2,700 ljudi koji se vode kao “nestali” pod ruševinama svojih bombardovanih domova.
Na stotine izraelskih bombi i raketa ciljaju i nove i već uništene djelove Gaze, kao što je izbjeglički kamp Džabalija koji se bombarduje dnevno i u kome je u masovnim kraterima sahranjeno na stotine ljudi.
Oko 40 posto škola u Gazi, preko 200 njih je srušeno. Od 35 bolnica 16 ih više nije u funkciji, a isti je slučaj sa 51 od 72 doma zdravlja.
Dvorišta bolnica koje još primaju pacijente su pretrpana stotinama ljudi koji su došli u potrazi za bezbjednošću, da bi prije nekoliko dana desetine njih bilo ubijeno u napadu na ambulante na ulazu u glavnu Al Shifa bolnicu u Gaza Sitiju.
Medicinske institucije Gaze koje su još u funkciji operišu bez dovoljno struje, osoblja, opreme i ljekova, dok očajnički pokušavaju da spasu živote hiljada ranjenih.
U izvještajima sa terena osoblje bolnica govori o tome da koriste telefone kao izvor svijetla, zbog nedostatka goriva za generatore za struju, koje Izrael odbija da stavi na listu humanitarnih konvoja koji u malom broju stižu iz Egipta, Prije neki dan su izraelski avioni bombardovali solarne panele u Al Shifa bolnici uskraćujući toj ključnoj bolnici šansu da barem djelimično obavlja svoj posao.
Međunarodni komitet crvenog krsta je javio danas (srijeda 8.) da je otvorena vatra na konvoj njihovih vozila koja su prevozila neophodne ljekove i opremu za medicinske ustanove.
Međunarodne humanitarne organizacije neprestano podsjećaju da je bombardovanje škola, bolnica i civila ratni zločin. Izraelski lideri ističu da iz ovih civilnih institucija operiše Hamas, bez dokaza za ove tvrdnje.
Ulazak u drugi mjesec destrukcije Gaze obilježavaju pokušaji da se dodje do zaustavljanja neprijateljstava. Institucije pokušavaju da pronadju formulaciju koja bi bila prihvatljiva Izraelu. Minimalisti traže kratke humanitarne pauze, a najviše je onih koji zahtijevaju potpuni i trajni prekid neprijateljstava, mada trenutno oni imaju najmanje šanse da se čuju.
Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti .
Ne treba zaboraviti da Netanjahu, njegova vlada i vojni lideri moraju da djeluju nepopustivo, pred radikalizovanim izraelskim javnim mnjenem koje ih sa pravom smatra odgovornim za uspjeh Hamasove akcije.
Umjesto da razmatraju kako je moguće da su boraci iz Gaze sa lakoćom uspjeli da probiju kroz milijarde dolara vrijednu tehnologiju na izraelskoj granici i kako se desilo da je nedostajalo ljudstvo da im se suprotstavi, Netanjahu skreće pažnju sa tih za njega opasnih tema.Netanjahu se ne bori samo za povratak mita o nepobjedivosti Izraela, već i za svoj politički opstanak. Onog momenta kad siđe sa vlasti on će biti u rukama sudova zbog brojnih optužbi za korupciju i zloupotrebu položaja od kojih ga trenutno štiti imunitet koji ide uz funkciju na kojoj se nalazi.
Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoći.
Bajden za uzvrat nudi američki angažman na oslobađanju dijela taoca. Pritisak na Netanjahua od porodica preko 200 taoca je enorman, ali Netanjahu ocjenjuje da on mora da 100 posto diktira bilo kakav sporazum sa Hamasom, koji uključuje ne samo njegovu predaju, već i njegovo potpuno eliminisanje. Naravno, pregovaranje sa tih pozicija je osudjeno na poraz i dovodi u pitanje i sudbinu taoca i opstanak stanovnika Gaze.
Bez obzira na enormna razaranja u Gazi ,dosadašnji uspjeh izraelske odmazde nije izvjestan. Progres kopnene invazije koju je Izrael odlagao do prije 10tak dana, se dovodi u pitanje mada je činjenice teško ustanoviti u magli ratne popagande sa obje strane.
Izrael tvrdi da je potpuno okružio Gaza Siti, ali sukobi izmedju boraca Gaze i izraelske vojske ne jenjavaju. Začuđujuće je da i raketiranje Izraela iz Gaze nije obustavljeno! Sirene za vazdušnu opasnost čuju se gotovo svakodnevno čak i u Tel Avivu i sjevernije. Kako je moguće da vojna sila Izraela koja dominira nebom, morem i kopnom ne može da locira i uništi opremu sa koje se rakete ispaljuju?
Analitičari govore da će Izrael nastaviti sa masovnom destrukciojom Gaze “iz daljine “ jer se ne smije upustiti u borbu prsa u prsa u mreži podzemnih kanala iz kojih operišu borci Gaze.
Jos mnogo toga je neizvjesno. Na primjer ,što je Netanjahuov krajnji cilj? Njegove izjave po ovom pitanju se mijenjaju iz nedjelje u nedjelju. Na početku rata je govorio o uništavanju vojnog krila Hamasa, pa o uništavanju čitavog Hamasa, pa o kidanju svih veza sa Gazom, da bi juče (7. novembra) izjavio da hoće da okupira Gazu i da je stavi pod potpunu kontrolu Izraela.Detalji ni jednog od ovih planova nijesu objelodanjeni i dovodi se u pitanje i njihova ozbiljnost i izvodljivost.
Od početka napada na Gazu Izrael radi na čišćenju sjeverne polovine Gaze, jer je navodno tamo većina Hamasovih vojnih kapaciteta. Civilima je naredjeno da zbog lične bezbjednosti pređu u južni dio i mnogi su platili životima postupanje po ovim instrukcijama.
Trenutno je prilično jasno da bi za etničko čišćenje Gaze od Palestinaca Izrael imao priličnu opoziciju sa mnogih adresa. Sigurno je da Jordan ne bi bio usamljen u svojoj nedavnoj ocjeni da bi to bio razlog za rat.
Žrtve
Po riječima dopisnika Al Jazeera: “‘Krv se ne suši u Gazi”. Od početka bombardovanja pogodjeno je 1,700 “ciljeva” a upotrijebljeno je više razorne sile nego za čitavu godinu napada na Avganistan.
U utorak 6. novembra, broj ubijenih je dostigao10,328 od čega su 4,237 djeca, a 2,719 žene. Više od 25,956 ljudi je ranjeno. Save the Children kaže da broj djece ubijene u Gazi daleko premašuje godišnji zbir u čitavom svijetu.
Po UN-u, preko 40 hiljada građevina u Gazi je potpuno uništeno, a oštećenih je 220 hiljada, što je oko 40 posto stambenih objekata u Gazi. Više od 1.5 miliona ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Polovina je smještena u izbjegličkim kampovima UN-a, 122 hiljada živi u dvorištima bolnica, crkava i drugih javnih ustanova, preko 131 hiljada u UN školama , a ostali su prihvaćeni od drugih familija iz Gaze.
Reakcije međunarodnih organizacija i NVO
Generalni sekretar UN-a izjavljuje početkom nedjelje da Gaza postaje dječja grobnica.
Čelinici 18 UN agencija i NVO-a bezuspješno pozivaju na primirje.
Generalna skupština UN-a, izglasala rezoluciju o momentalnom i trajnom prekidu vatre, za koju je glasalo dvije trećine zemalja članica.
U tri navrata Savjet bezbjednosti UN-a ne uspijeva da izglasa rezoluciju o privremenom primirju radi dostavljanja humanitarne pomoći, zbog veta od strane SAD.
Predstavnik Svjetske zdravstvene organizacije izjavljuje da je teško i pojmiti razmjere smrti i patnje u Gazi, za koje nema opravdanja.
Visoki komesar za ljudska prava UN-a Volker Turk je u petodnevnoj posjeti bliskom Istoku sa ciljem da se pokrene reakcija na kršenja ljudskih prava u Gazi sa vladama i nevladinim organizacijama.
Rastuća diplomatska osuda
Prva država koja je odlucila da prekine diplomatske odnose sa Izraelom je bila Bolivia, a posljednja je Južnoafrička Republika. Talas diplomatskih osuda uz povlačenje predstavnika uključuje Jordan, Tursku, Honduras, Kolumbiju,Čile i Bahrain. Zauzimanje principijelnog stava protiv načina na koji Izrael ratuje sa Gazom ima simboličan učinak jer izostaje prijetnja sličnom akcijom od strane “ključnih” svjetskih zemalja.
Zapaljivi jezik i pozivi na genocid
Genocid je riječ koja se sve češće čuje u kontekstu rata u Gazi. Akt genocida je usko pravno definisan kao ubijanje sa predumišljajem većeg broja ljudi odredjene nacije ili etničke grupe s ciljem njihovog uništenja. Praksa je da sudovi utvrđuju odgovornost za genocid i na bazi izjava i na bazi djela optuženih.
Grupa Izraelci protiv aparthejda je nedavno napravila listu izjava izraelskih zvaničnika koje pozivaju na genocid u Gazi:
– 9. oktobra je Izraelski ministar odbrane Joav Galant naredio totalnu blokadu Gaze uz ukidanje hrane, struje i goriva jer se radi o “ljudskim životinjama” sa kojima se ne može drugačije.
– 13.oktobra je predsjednik Izraela Isak Hercog rekao da su svi stanovnici Gaze odgovorni za Hamasov napad i da u Gazi nema nedužnih ljudi.
– 25.oktobra je gradonačelnik grada Sderot koji je bio napadnut iz Gaze, Alon Davidi izjavio da je svaki stanovnik Gaze clan ISIS-s i da ih sve treba bombardovati jer se radi o dva miliona nacista.
– Bivši član izraelskog parlamenta, Kneseta, Moše Feiglin pozvao na totalno uništavanje Gaza kao sto je uništena Hirošima, ali bez upotrebe nuklearke.
– Nekadašnji izraelski UN ambasador Dan Gilerman je Palestince nazvao “užasnim neljudskim životinjama”.
– Jedan tink-tank izraelske vlade je nedavno objavio detaljni plan etnčkog čišćenja Gaze.
Radmila STOJANOVIĆ, specijalno za Monitor iz Ramale
Komentari
Izdvojeno
TURSKA: TIHA PROSLAVA 100 GODINA OSNIVANJA REPUBLIKE: Ataturkovo nasljeđe u Erdoganovoj sjenci

Pretiha proslava stogodišnjice Republike naljutila je mnoge građanski orjentisane Turke koji su uvjereni da Erdogan metodično potkopava Ataturkovo sekularno nasljeđe i nameće svoju političku viziju države koja je klerikalno obojena. Kritičari tvrde da je aktuelni predsjednik već odgurnuo zemlju od njenih osnivačkih principa i da je to vidljivo na svakom koraku
Prošla nedjelja 29. oktobra bila je trenutak za veliku pompu i ceremoniju širom Turske. Prošao je cijeli vijek od proglašenja Turske za republiku i najvećeg preobražaja u istoriji te zemlje, zahvaljujući njenom osnivaču Kemalu Mustafi Paši Ataturku.
Međutim, osim polaganja vijenca predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana u Anitkabiru, mauzoleju osnivača Republike u Ankari, i riječi da je „zemlja u sigurnim rukama“ te da Otac svih Turaka (Ataturk) „može počivati u miru“, malo što drugo se dešavalo na službenom nivou. Erdogan je nakon toga trebao otputovati za Istanbul kako bi izvršio smotru vojnih brodova na Bosforu, nakon čega je, prema najavama, trebao uslijediti šou dronova i veliki vatromet uz svečani govor. Mnogi su ga uzalud čekali.
Nije održan zvanični državni prijem. Turske ambasade nisu organizovale prigodne prijeme i svečanosti u zemljama domaćinima. Otkazana je i specijalna TV emisija sa uključenjima sa planiranih koncerata i svečanosti. Kao razlog za sva ta odlaganja navedena je „teška ljudska tragedija u Gazi” i eskalacija izraelskih napada.
Ipak, mnogi Turci su organizovali svoje privatne proslave, dok su gradovi pod kontrolom opozicije organizovali koncerte i parade uz svuda prisutne crveno-bijele nacionalne zastave. Pretiha proslava stogodišnjice Republike naljutila je mnoge građanski orjentisane Turke koji su uvjerenja da Erdogan metodično potkopava Ataturkovo sekularno nasljeđe i da nameće svoju političku viziju države koja je klerikalno obojena. Kritičari tvrde da je predsjednik već odgurnuo zemlju od njenih osnivačkih principa i da je to vidljivo na svakom koraku.
Danas mnogi službeni protokoli često počinju molitvama. Uprava za vjerska pitanja ima budžet koji nadilazi budžete većine drugih ministarstava. Broj vjerskih škola se eksponencijalno povećao shodno Erdoganovom deklarisanom cilju stvaranja „generacije pobožnih”. Predsjednik je 2020. godine otišao i korak dalje, i muzej nekadašnje vizantijske katedrale Aja Sofije (Sveta mudrost), pretvorene u džamiju u doba Osmanskog carstva, opet vratio u funkcionalnu džamiju.
Štaviše, Erdoganovo pojavljivanje na ogromnom skupu podrške Palestinicima u Istanbulu dan ranije je znatnim dijelom pomračilo stogodišnjicu Dana Republike. Izraelci su počinili „ratne zločine” uz „masakre koji se dešavaju u Gazi” i to je narativ koji već neko vrijeme ima primat na državnim medijima i zgodan je izgovor da se preskače istorija Republike i njen sekularni i, u mnogim segmentima, uspješni model koji je postavio Kemal Mustafa. Uz sve to, milioni izbjeglica i migranata (po nekim procjenama čak 10 miliona), jako loša ekonomska situacija sa obezvrijeđenom nacionalnom valutom, visokom inflacijom i istorijom gaženja ljudskih prava opozicije i nezavisnih novinara (od kojih mnogi čame u zatvoru zbog pisane riječi ili slobodnog mišljenja) dovoljan je razlog da mnogi ne očekuju previše slavlja. Takođe, kritičari ukazuju na permanentno urušavanje nezavisnih institucija, prije svega pravosuđa, što dodatno oštri protivnike sadašnjeg stanja od kojih su neki morali napustiti zemlju da bi izbjegli utamničenje.
Međutim, čak i kritičari Kemala Mustafe i njegovog sekularizma priznaju da je vojno nasljeđe i pobjede u ratu za nezavisnost nešto što je nesporno vrijedno hvale i slave.
Nakon poraza Otomanskog carstva koje se još od 19. stoljeća smatralo „bolesnikom na Bosforu“ i koje je ratovalo na strani sila Osovine u Prvom svjetskom ratu, perspektive nekada moćnog carstva nisu puno obećavale. Evropski dio zemlje i Carigrad sa obje strane moreuza bili su okupirani i pod komandom sila pobjednica. Istovremeno su apetiti evropskih država rasli u namjeri da se najveći dio Male Azije rasparča i podijeli kao što se već desilo sa otomanskim teritorijama na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Da situacija i očaj Turaka budu još veći pobrinula se Grčka koja je podstaknuta od Britanije sanjala obnovu Vizantije i ponovno zauzimanje maloazijske obale i Carigrada (tzv. Megali ideja). U maju 1919. godine, nošena valom nacionalizma i megalomanije, grčka vojska se iskrcala u lučkom gradu Smirna koji joj je ionako trebao pripasti po uslovima Ugovora iz Sevra. Međutim, apetiti Grka su porasli nesrazmjerno mogućnostima već iscrpljene i politički podijeljene zemlje.
U želji da osvoje što veću teritoriju i natjeraju turske nacionaliste predvođene Ataturkom na ponižavajući mir, grčka vojska je sve dublje napredovala sijući pustoš i paleći turska sela i gradove. Grci su stigla na 100 kilometara od Ankare i tu su stali. Nakon zastrašujućeg poraza koji im je Kemal Paša nanio, kompletna grčka ekspedicija je doživjela kolaps i protjerana je iz Male Azije. Sa njom je izbjegao i veliki dio domicilnog grčkog stanovništva. Sile Antante umorne od Prvog svjetskog rata nisu imale više želje ni apetita da ratuju i polako su priznale novu republiku i ukidanje sultanata.
Ataturk je odvojio islam od države, uveo laicizam, zabranio nošenje fesa i burki i zatvorio islamske manastire. Takođe je dopustio alkoholna pića, i uveo evropski stil oblačenja. Tursko arapsko pismo je 1928. godine zamijenio latinskim pismom, dok je osnovna škola postala obavezna i za dječake i djevojčice. Izgradio je prijateljske mostove sa nekada neprijateljskom Grčkom, Jugoslavijom i od Turske napravio vojnu i ekonomsku silu. Umro je 10. novembra 1938. godine. Predstavnici Republikanske partije, jedne od njegovih zaostavština i sada glavne opozicione stranke su najavili da neće odustati od Ataturkovog nasljeđa i borbe za bolju i pravedniju Tursku.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
IZRAELSKO PALESTINSKI SUKOB: Da li će Gaza biti Vijetnam Izraela

Ako se desi kopnena invazija Gaze stvari se mogu dramatično promijeniti. Smatra se da izraelska vojska nije pripremljena za borbu na terenu, da bi borba prsa u prsa u ruševinama Gaze odnijela veliki broj izraelskih života i da je to rizik koji izraelski lideri neće preuzeti lako. Izvještava se da je predsjednik Bajden, vjerovatno strahujući od eskalacije, podsjetio Natanjahua kako je superiorna vojna sila SAD prošla u Vijetnamu
Piše: Radmila STOJANOVIĆ,specijalno za Monitor iz Ramale
Pretvaranje Gaze i njenih 2,3 miliona stanovnika u prah i pepeo je u toku i odvija se nesmanjenom žestinom.
Slike masovnog i neselektivnog fizičkog uništavanja ljudskih tijela i sistematskog rasturanja psihe stotina hiljada ljudi u svakom momentu izloženih smrtnom strahu, slike bola preživjelih za ubijenom djecom i najdražima, izazivaju šok širom svijeta. Od toga su izgleda imuni lideri Izraela i njegovih moćnih saveznika.
Od 7. do 24. oktobra ubijeno je najmanje 5,700 ljudi – od kojih su polovina djeca, a velika većina i ostalih ubijenih su civili. Izrael ih je osudio kolektivno na smrt kao naplatu za 1400 Izraelaca, vojnika i civila koji su ubijeni za vrijeme upada boraca iz opsjednute Gaze na teritiriju njihovog okupatora Izraela. Preko 16,000 ljudi u Gazi je ranjeno i sami bog zna koliko još ima žrtava u ruševinama demoliranih zgrada.
Apela za primirje, koji su rutina u svim vrstama sukoba, ovoga puta nema. Ujedinjene nacije stidljivo pominju ne primirje vec humanitarnu pauzu u bombardovanju oko koje ne mogu da se dogovore. U EU nema dovoljno spremnosti čak ni za otvaranje koridora za humanitarnu pomoć. Vrh SAD insistira da nije vrijeme za primirje.
Znači, konsensus je medju najmoćnijim državama svijeta da Gazani treba da nastave da umiru pod bombama, sve dokle Izrael odluči da je dostignut dovoljan zbir pomora ljudi.
Svaki pomen prekida vatre, uglavnom od medjunarodnih humanitarnih organizacija , predstavlja se kao veleizdaja Izraela i kao kršenje njegovog prava da sam odluči koliko hiljada stanovnika Gaze treba da plati životom pokušaje Izraela da povrati reputaciju vojnog snagatora. Borci iz Gaze su pokazali da nema toga oružja koje moze da nadjača očaj pokorenih i njihovu motivaciju da se bore za slobodu.
Izraelski lideri imaju težak zadatak da dokažu svoj populaciji da je jevrejska država sigurna u njihovim rukama i da je nedavni kiks čisto rezultat varvarizma hordi ratnika Hamasa, poklonika kulta smrti, vodjenih ideologijom islamskog ekstremizma i mržnjom prema jevrejskoj drzavi.
Posao im olakšava to što je izraelsko društvo koje je do pred rat bilo duboko podijeljeno, sada ujedinjeno i u želji za osvetom i u namjeri da se vrate na poziciju superiorne nacije koju niko ne smije da izazove.
Rijetke su javne ličnosti Izraela koje dovode u pitanje zvaničnu verziju dogadjaja. I one to rade anonimno ili im treba oružano obezbjedjenje, nakon iznošenja jeretičkih stavova.
Obični ljudi širom svijeta nijesu oguglali na uništavanje života stotina hiljada nedužnih u posljednje tri decenije. Masovni su protesti širom svijeta protiv destrukcije Gaze, uključujući i protest u Podgorici koja je bila peplavljena palestinskinm zastavama.
Dok svjetski mediji uglavnom pokazuju razrušena naselja i podnošljive slike umiranja, socijalne mreže su postale oči na terenu. Predočavaju nestvarnu brutalnost indusrtijskih razmjera.
Čitava naselja kolapsiraju uživo, snimana telefonima preživjelih, ljudi umiru pred kamerama, stotine izbezumljenih roditelja se opraštaju od ubijene djece zamotane u bijela platna sa ispisanim imenima, pripremljenim za masovne grobnice. Cjelokupne porodice nestaju pod betonom raketiranih zgrada. U Gazi više nema ljudi sa nekim prezimenima.
Danima i noćima, mnogi od nas su svjedoci genocida koji se prenosi direktno. Gotovo sve popularne platforme socijalnih medija, uključujuci Fejsbuk, X i Tiktok pokušavaju da cenzurišu “iz sjenke” postove sa lica mjesta. Treba zaštititi zvanični ratni narativ Izraela koji ne bi preživio u sudaru sa istinitim činjenicama sa terena.
Ključni koncept toga narativa je da je Izrael napadnut iz čista mira od Hamasovih terorista. Napad na okupatora od strane okupiranog naroda nikome ne bi trebalo da bude iznenadjenje. To je elementarna činjenica koja se u slučaju Gaze spinuje tako što se borci pokreta otpora iz Gaze poistovjećuju sa Hamasom, koji je proglašen terorističkom organizacijom onog momenta kad je na legitimnim izborima došao na vlast. Iz toga logično slijedi da su svi borci iz Gaze teroristi čija motivacija nije otpor okupaciji već želja da ruše i ubijaju i koje treba uništiti do zadnjega. Visoki vojni čin iz Izraela je ovo izrazio vrlo eksplicitno kada je rekao: “Svaki član Hamasa je mrtav čovjek”.
Pokret otpora Gaze uključuje borce raznih političkih ubjedjenja od ljevičara do islamista i svih političkih opcija izmedju. Hjuman rights watch koristi istinitiju terminologiju kad taj pokret naziva “borci iz Gaze pod rukovodstvom Hamasa “.
Dio ratne propagande Izraela je i tvrdnja njegovih lidera kako daju sve od sebe da izbjegnu civilne žrtve. Izraelska ambasadorka u Londonu je čak nedavno izjavila da u Gazi nema humanitarne krize!
Ovakve nebuloze zapadni mean stream mediji uglavnom puste da prodju, iako je i sama odluka Izraela da gradjanima Gaze ukine pristup vodi, struji i gorivu i bez bombardovanja, mjera kolektivog kažnjavanja iz kataloga ratnih zločina.
Briga o civilima potkrepljuje se informacijama da izraelska vojska redovno javlja gradjanima Gaze da napuste djelove koje planiraju da bombarduju. Ti djelovi su onda bjesomučno bombardovani kao da u njima nema civila.
Prije nešto više od nedjelje dana preko milion civila je dobilo instrukciju da u roku od 24 sata predju u južni dio Gaze. Bilo je jasno da tu instrukciju tehnički nije bilo moguće ispoštovati, a samo davanje takve direktive je ratni zločin.
Izrael sebi dozvoljava da ratuje bez pravila ne samo zato što navodno ima posla sa teroristima, već i zbog toga sto ih optužije za nečuvena zvjerstva pri upadu u Izrael koja, po izraelskim političarima, zaslužuju tretman bez ograničenja zakonima.
Propagandni rat je u punom jeku i sa jedne i sa druge strane. No ponešto se može nedvosmisleno ustanoviti. Masovna ubistva civila Gaze su činjenica. U akciji boraca iz Gaze ubijeni su i civili i vojnici. Borci iz Gaze drže preko 200 taoca medju kojima ima i običnih ljudi.
Prvih dana rata izraelski izvori su pričali o pomoru i dekapitaciji beba i raznim drugim zvjestvima uključujući i silovanja, koja za sada ostaju bez dokaza.
Posljednjih nekoliko dana pojavljuju se svjedočanstva, bazirana na intervjuima izraelskih medija za civilima koji su bili uhvaćeni u talas nasilja i sa vojnicima koji su učestvovali u borbama protiv napadača iz Gaze. Svjedočanstva uključuju tvrdnje žene koja je bila jedna od nekoliko stotina taoca koje su borci iz Gaze držali u kućama pograničnog kibuca koga su osvojili.Ona je u intervjuu za Izraelski radio iznenadjenom novinaru rekla da su je borci iz Gaze tretirali dobro i da je preko 120 taoca u stvari ubijeno od strane izraelskih snaga, koje su po svaku cijenu htjele da nadjačaju borce iz Gaze.
Njenu priču je potvrdio i vojnik koje je rekao da je izraelska armija u istom kibucu granatirala iz tenkova jednu po jednu kuću u kojima su borci iz Gaze držali taoce. Visoki vojni starješina koji je rukovodio glavnom vojnom bazom zaduženom za “nadzor “ nad Gazom, koju su borci iz Gaze osvojili, rekao je da se sa malom grupom vojnika sakrio u podzemno sklonište i pozvao avijaciju da bombarduje bazu. Žrtvujući i borce iz Gaze i njihove zarobljenike.
Postavlja se pitanje, od 1400 ubijenih Izraelaca koliko ih je žrtvovano da bi se porazio Hamas? Ove brojke su važne, jer za živote nedužnih Izralaca, ko god da ih je uzeo, plaćaju nedužni iz Gaze.
Ovo je rat koji će za Izrael da bude poguban. Mozda zvuči čudno reći ovo dok hiljade Palestinaca umire pod naletima izraelskih bombi i raketa koje su Gazu pretvorile u teren sličan Hirošimi. Ali ne može se poreći činjenica da su glavni temelji na kojima je izgradjen Izrael žestoko poljuljani. Radi se o mitovima o Izraelu kao naprednoj zemlji i jedinoj demokratiji u regionu, koja je i moralno i vojno superiorna, organizovana i nepobjediva.
Narativ da je Izrael stvoren da bi Jevreji imali svoju zemlju u kojoj mogu bezbjedno da žive, nikad nije bio dalji od istine. Za to veliku zaslugu imaju lideri Izraela koji su pogrešno procijenili da uz bezrezervnu podršku moćnih prijatelja, neće morati da plaćaju cijenu za okupaciju, eksploataciju i ponižavanje Palestinaca.
Mogućnost širenja rata na čitavi region se ne isključuje, mada se ne smatra realističnom. Iran se redovno glaska i nedavno je upozorio da neće stajati po strani i posmatrati uništavanje Gaze. Stručnjaci smatraju da Iran, ipak, ne želi eskalaciju i da će uglavnom djelovati preko vojnih grupa koje finansira, kao što su Hezbolah iz Libana i Huti iz Jemena.
Ako se desi kopnena invazija Gaze stvari se mogu dramatično promijeniti. Smatra se da izraelska vojska nije pripremljena sa borbu na terenu, da bi borba prsa u prsa u ruševinama Gaze odnijela veliki broj izraelskih života i da je to rizik koji izraelski lideri neće preuzeti lako. Izvještava se da je predsjednik Bajden, vjerovatno strahujući od eskalacije, podsjetio Natanjahua kako je superiorna vojna sila SAD prošla u Vijetnamu.
Uz sva razaranje Gaze, izgleda da otpor ne jenjava i očigledno je da strategija Izraela “svi Gazani su Hamas” ne donosi vojne rezultate, a ima katastrofalne posljedice po reputaciju Izraela.
Svakodnevno se na čitavoj teritoriji Izraela oglašavaju sirene koje upozoravaju na raketne napade. Izraelski izvori su javili prije neki dan da je pokušan kopneni upad u centralni dio Gaze radi oslobađanja taoca koji su borci iz Gaze odbili.
Slučajni ili namjerni raketni napad na američke vojne brodove koje su stacionirani opasno blizu ratnoj zoni kao demonstracija podrške Izraelu, najveća je opasnost za eskalaciju rata. To bi zasigurno dovelo do otvaranje novih frontova, do uvlačenja u neprijateljstva novih aktera i do eskalacije koju bi teško bilo držati pod kontrolom.
Ovo treba čuti i pokušati razumjeti
Njemačka ministarka inostranih poslova Analina Bearbok je nedavno izjavila: “Ne možemo zaustaviti humanitarnu tragediju ako se nastavlja sa terorizmom iz Gaze. Dakle, ono što je bitno je borba protiv terorizma”. Ona mora znati da je samo u prvih šest dana bombardvanja Gaze, Izrael na njenu populaciju ispalio više raketa nego što je NATO sručio na Avganistan za čitavu godinu. Koju viziju svijeta nam nudi njemačka ministarka, ako su ovo vrijednosti koje ona, kao političar moćne zemlje sa mračnom prošlošću, propagira?
Cijena arogancije
Aroganciju, samopuzdanje i osjećaj superiornosti stvorili su u Izraelu pogrešno vjerovanje da im Hamas nije ozbiljna vojna prijetnja i da granicu sa Gazom ne treba pretjerano štititi. Zato su borci iz Gaze uspjeli, kako reče jedan autor, da kroz milijarde dolara vrijednu Mažino liniju Izraela, prodju kao nož kroz puter.
Komentari
-
DRUŠTVO4 sedmice
UNIVERZITET CG-FAKULTET LIKOVNIH UMJETNOSTI TUŽENI ZA MOBING: Kazna zbog iznošenja mišljenja
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
Izdvojeno4 sedmice
MONITOROVA ANKETA: Test tek slijedi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
FOKUS4 sedmice
PROGRAM NOVE VLADE: Nepročitana bajka
-
FOKUS7 dana
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
Izdvojeno4 sedmice
SLUČAJ ANDRIJE MANDIĆA: Pragmatični vojvoda