Povežite se sa nama

Izdvojeno

JERMENI U KARABAHU PRED NESTANKOM: Izgladnjivanje pred očima svijeta i ruskih mirovnih snaga

Objavljeno prije

na

Od 12. decembra prošle godine Azerbejdžan je zatvorio jedini pristup jermenske enklave vanjskom svijetu pod izgovorom da  Jermenija preko koridora snabdijeva svoje sunarodnike oružjem i municijom

 

Rat kolosalnih razmjera (i globalnih posljedica) koji je Rusija pokrenula protiv susjedne Ukrajine je gurnuo u drugi plan dešavanja na Kavkazu,  još jednom politički trusnom teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza. Usponu ruskog prestiža i uticaja pred invaziju na Ukrajinu je doprinijela medijacija Moskve u prekidu 6-nedjeljnog rata između Jermenije i Azerbejdžana oko Jermenima naseljene enklave Nagorno-Karabah u Azerbejdžanu.

U ratu je Jermenija doživjela teški poraz od tehnološki i brojčano nadmoćnijeg susjeda , od totalnog poraza je Jermene spasila u, zadnjem trenu, diplomatska intervencija Rusije. Moskva je dovela za pregovarački sto lidere obIje zemlje koji su potpisali prekid neprijateljstava. Kao garanciju mira (i opstanka Jermena) Rusija je rasporedila dvije hiljade vojnika u Nagorno – Karabahu i 5 kilometara dugom Lačinskom koridoru koji razdvaja enklavu od Jermenije. Teritorije oko enklave koje su Jermeni zauzeli u prvom ratu (1991-1994) su morali vratiti Azerbejdžancima.

Prema sporazumu potpisanom u Moskvi, „Republika Azerbejdžan se obavezala da jamči bezbjednost lica, vozila i tereta koji se kreću duž Lačinskog koridora u oba smjera.“

Od 12. decembra prošle godine Azerbejdžan je zatvorio jedini pristup jermenske enklave vanjskom svijetu pod izgovorom da  Jermenija preko koridora snabdijeva svoje sunarodnike oružjem i municijom. Vlasti u Bakuu su u koridoru postavile kontrolni punkt, nakon što su ga njihovi „ekološki aktivisti spontano blokirali zbog nelegalnog (jermenskog) rudarenja“ i onemogućili bilo kakvo snabdijevanje Nagorno – Karabaha osim u najiznimnijim slučajevima.

Nakon 11 mjeseci humanitarna kriza u enklavi je dostigla alarmantni nivo. Prošlog mjeseca su zabilježeni i prvi slučajevi smrti od gladi.  Zalihe hrane nestaju, stanovnici  su svedeni na jedan obrok dnevno, koji se često sastoji samo od jednog ili dva parčeta hleba. Azerbejdžan je prvi put oteo jermenskog pacijenta (Vagif Kačatrijan – 68 godina) iz auta Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (ICRC) koje ga je prevozilo u Jermeniju na hitnu hiruršku intervenciju. Osumnjičen je da je počinio ratne zločine u prvom ratu između dvije zemlje i odveden u nepoznatom pravcu. Nakon toga ICRC je 25. jula potvrdio da su obustavili sve medicinske transfere iz enklave ka Jermeniji, navodeći da „ljudima nedostaju najosnovniji ljekovi” i da je većina prehrambenih proizvoda ili „oskudna i skupa“ ili „nedostupna”. Oko 90 odsto hrane u regionu se ranije uvozilo iz Jermenije.  Lokalni farmeri tvrde da se boje izaći na njive da uberu usjeve jer azerbejdžanske trupe gotovo svakodnevno pucaju na njih sa linije razdvajanja. Čak i ako uspiju nešto pobrati, teško mogu plasirati hranu na tržište zbog nedostatka goriva. Lokalno stanovništvo  koristi konje za prijevoz ili hoda kilometrima do Stepanakerta i drugih naseljenih centara za svoje potrebe.

Na konferenciji za novinare 24. jula, Arajik Harutjunjan, predsjednik nepriznate Republike Artsak (Nagorno-Karabah), proglasio je teritoriju „zonom katastrofe“. Rekao je da je 120 hiljada tamošnjih stanovnika osuđeno na uništenje i da je teritorija provincije pretvorena u „koncentracioni logor“. Međunarodni sud pravde (ICJ) je još u februaru ove godine naložio azerbejdžanskim vlastima da omoguće slobodan protok robe i ljudi kroz Lačinski koridor. SAD i zemlje EU su ovoga mjeseca opet tražile da Azerbejdžan otvori koridor na hitnoj sjednici UN-ovog Savjeta bezbjenosti.

Vlasti u Bakuu i autokratski predsjednik Ilham Alijev ne haju puno za međunarodne kritike. Baku tvrdi da je ponudio Jermeniji snabdijevanje hranom preko grada Agdama, oslobođenog u nedavnom ratu. Azerbejdžanski ambasador pri UN-u je tvrdio na Savjetu bezbjednosti da u enklavi nema nestašica hrane pokazujući slike sa Instagrama kako se tamošnji Jermeni provode na rođendanima i vjenčanjima. Zapadnim novinarima vlasti u Bakuu odbijaju dati dozvolu da dođu u enklavu i lično se uvjere u situaciju na terenu. Azerbejdžan računa prije svega na stratešku važnost njihove zemlje i ogromne rezerve nafte i gasa kojima raspolažu i koji su veoma važni za EU nakon što se oslobodila zavisnosti od uvoza ruskog gasa. U regionu koji je politički, vjerski i nacionalno veoma kompleksan, Azerbejdžan je strateški važan za Ameriku i Izrael kao kontrateža nastojanjima Irana da proširi uticaj. Iran i Azerbejdžan su većinski šiitske muslimanske zemlje  u međusobnom rivalstvu. Etnički Azerbejdžanci, turkofonskog porijekla, čine oko 20 odsto stanovništva Irana koje je većinom persijskog porijekla. Iran je, pored Rusije, glavni saveznik i garant nezavisnosti Jermenije koja je većinski pravoslavna zemlja. U  geostrateškoj igri je i zapadni susjed Jermenije – Turska, najvažniji i najpouzdaniji saveznik Azerbejdžana. Turska je 1915. godine izvršila genocid nad jermenskim stanovništvom usmrtivši oko milion i po Jermena na svojoj teritoriji. Zvanična Ankara negira genocid iako priznaju da je usljed deportacija jermenskog stanovništva stradalo oko 300 hiljada ljudi.

Rusija je predvodnica Organizacije zemalja za kolektivnu bezbjednost (CSTO) koja je pandan NATO paktu i koju osim Rusije ,čine i Jermenija, Bjelorusija i još tri centralnoazijske države i bivše republike SSSR-a. Rusija ima i veliku vojnu bazu u Jermeniji. Znatan broj Jermena kao i zvanična Jermenija su razočarani ponašanjem i političkom trgovinom Rusije na njihov račun. Ruski mirovnjaci nisu ni prstom mrdnuli kada su Azerbejdžanci postavili kontrolni punkt u Lačinu, u ruskoj zoni odgovornosti. Kada je prošle godine Jermenija aktivirala član 4 CSTO (slično članu 5 NATO saveza – napad na jednog je napad na sve i svi brane napadnutoga) nakon stalnih upada Azerbejdžana na njenu međunarodno priznatu teritoriju,  Rusija nije reagovala već je samo izrazila „zabrinutost“. Neki analitičari upozoravaju da način na koji su Rusi iznevjerili Jermene može sutra da se desi i Moskvi vjernim Srbima, i to ne prvi put.

Jermenija i Azerbejdžan su već vodili dva rata oko enklave Nagorno – Karabah. Prvi se završio pobjedom Jermenije, koja je pored Nagorno – Karabaha zauzela i provincije oko nje uz granicu sa Jermenijom pri tom etnički očistivši osvojena područja od Azerbejdžanaca i počinivši brojne zločine. Prije toga, dok je još postojao Sovjetski Savez, Azerbejdžan i Jermenija su organizovali pogrome manjinskog stanovništva i njihovo protjerivanje u matične zemlje.

Dok se velike zemlje igraju politike i geostrategije, rafovi u prodavnicama Nagorno – Karabaha su prazni, a na ulicama naseljenih mjesta mogu se vidjeti dugački redovi za hljeb koji se čeka i po nekoliko sati.  Luis Moreno Okampo, bivši glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda (ICC), objavio je eksplozivan izvještaj u kojem se navodi da kada se ocjenjuje azerbejdžanska blokada Nagorno-Karabaha, „postoji razumna osnova za vjerovanje da je počinjen genocid“. U izvještaju se navodi da  će „bez momentalnih dramatičnih promjena, ova grupa Jermena biti uništena za nekoliko sedmica.”

Iako je Jermenija izrazila spremnost da prizna Nagorno – Karabah kao dio Azerbejdžana uz poštovanje prava jermenske zajednice, izgleda da bi Baku bio najsretniji da se Jermeni svi spakuju i odu.

Azerbejdžan i vladarska porodica Alijev imaju veoma dugačak istorijat sistematskog kršenja ljudskih prava, zatvaranja medija i opozicionih aktivista uz brojne optužbe za nepotizam i korupciju vladajuće klase. Poznavaoce prilika ni malo ne čudi prijateljstvo i zajednički poslovi između Alijevih i porodice Đukanović.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

FOKUS

PRERASPODJELA MOĆI POSLIJE 30. AVGUSTA 2020.: Borba za duvansko nasljeđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preuzimanje duvanskih poslova nakon smjene DPS vlasti okupilo je kriminalce, policajce i kontroverzne biznismene – neke nove i neke stare. Tužilaštvo je na potezu. Ili je duvanska priča (ponovo) u rukama neke od druge dvije grane vlasti

“Biće sada velike borbe”, kazivao je jedan dobro upućen i pronicljiv čovjek nedugo nakon avgustovskih izbora 2020. i smjene višedecenijske DPS vlasti koja je uslijedila. Na iznenađenje svojih sagovornika, on nije najavljivao juriš oslobodilaca na zarobljene institucije kriminalno-koruptivnog sistema, već bitku za preuzimanje i kontrolu njegovih poluga moći. Sa naglaskom na uhodane švercerske kanale pod patronatom (djelova) bivših vlasti.

Ubrzo je stigla potvrda da se stvari kreću u tom pravcu. Unutar tridesetoavgustovske većine, već početkom 2021. godine, krenule su prve međusobne optužbe o interesima njihovih zvaničnika u različitim tranzitnim poslovima. Ponajviše duvanskim. Pandorinu kutiju otvorio je Nebojša Medojević pa su mu se, uskoro, pridužile kolege iz tada vladajuće koalicije, prozivajući saborce iz vlasti koji, navodno, nijesu odoljeli izazovima unosnih duvanskih poslova.

U tom su kontekstu pominjani članovi porodice nekadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića, potpredsjednik vlade nadležan za sistem bezbjednosti Dritan Abazović i njegova URA, ministar finansija Milojko Spajić… Sve skupa sa nekim policijskim zvaničnicima i sveštenicima SPC.

Te su priče dobile svojevrsnu potvrdu nakon hapšenja Rada Miloševića (URA), nekadašnjeg direktora Uprave prihoda i carina, u decembru 2022., nakon gubitka milionski vrijednog tovara zaplijenjenih cigareta. Nestanak dupke punog kamiona koji je zaplijenjene cigarete prevozio iz carinskog skladišta u Podgorici ka spalionici u Nikšiću registrovale su, umjesto domaćih pripadnika sistema bezbjednosti, strane partnerske službe. Uhapšeno je, uz Miloševića, 20-tak osoba među kojima je popriličan broj državnih službenika, a SDT do danas nije okončalo istragu koja je, u međuvremenu, “proširena” makar dva puta. Dok se čeka epilog tog slučaja, Milošević tvrdi da mu je “sve namjestila” ANB.

U aprilu prošle godojne, nakon hapšenja predsjednika opštine Budva Mila Božovića (NSD, odnosno, nekadašnji DF), priča o učešću novih vlasti u starim švercerskim poslovima dobila je još jednu dimenziju. I veći nivo, pošto se Božović tereti za učešće u švercu kokaina. Ali, ni ta priča još nema sudski epilog.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE IBAR-A: Ko će u vlast, ko niz vodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar pravde Andrej Milović, ukoliko parlamentarna većina usvoji  prijedlog premijera Milojka Spajića  za njegovo razrješenje, neće sa te pozicije otići zbog IBAR-a, ili loših zakonskih rješenja.  U središtu političkih trvenja u vlasti, kojih je sve više, nijesu  principi i reforme, već borba za moć

 

Tek što su u parlamentu usvojeni tzv IBAR zakoni, krenula su politička trvenja. Sedmica je otvorena konferencijom za štampu ministra pravde Andreja Milovića, na kojoj je on pozvao premijera Spajića da predloži Skupštini  da ga razriješi.

„Predsjedniče Vlade Spajiću, pozivam Vas da uputite prijedlog Skupštini za smjenu ministra pravde koji Vas je svugdje branio. Šta će reći plenum i kako će komentarisati moj dosadašnji rad – vidjećemo”, saopštio je Milović. U nastavku je obrazlagao kako je zbog IBAR-a ćutao kada je „mučki protivstatutarno“ isključen iz Pokreta Evropa sad, te ocijenio da je došlo vrijeme da Spajić i on svedu političke i institucionalno račune: „Prije negoli njegovo toksično okruženje, a onda i on povuče sve ka ponoru, kako PES koji je počeo da vuče ka ponoru, tako Vladu i cijelu Crnu Goru“.

Konferencija je uslijedila nakon što je Spajićeva Vlada donijela krajem sedmice odluku da jedan od IBAR zakona iz domena pravosuđa u parlamentu na završnoj sjednici  predstavlja Momo Koprivica, potrpedsjednik Vlade za politički sistem, a ne ministar pravde. Prethodno je Spajić uputio notu predsjedniku Parlamenta Andriji Mandiću da ministri ne mogu u Skupštini prihvatiti bez konsultacija sa Vladom amandmanske intervencije. Nakon što je Milović prihvatio jedan od amandmana, za koji kaže da je „čisto tehnički“, odlučeno je da ga zamijeni Koprivica, koji bi prema nezvaničnim izvorima, mogao biti novi ministar pravde.

Premijer je uzvratio prijedlogom Skupštini za razrješenje Milovića.  „Nakon što sam, kada su mi obaveze to dozvolile, ispratio današnji nastup ministra Andreja Milovića, moram priznati da sam sasvim siguran u ispravnost odluke da Skupštini predložim njegovo razrješenje“, ocijenio je Spajić odmah nakon konferencije, nakon čega je taj prijedlog uputio parlamentu.

“Sa tom odlukom, istini za volju, upoznao sam ga prije njegovog javnog istupa, što njegovu konferenciju za medije u konačnom čini običnom predstavom za javnost”, saopštio je.  „Preciznosti radi, Milovićevi raniji nastupi u javnosti, na koje sam mu vrlo jasno skretao pažnju, a na momente ih se i stidio, razlog su podnošenja prijedloga za njegovu smjenu, koji zbog rada na ispunjavanju evropske agende nije mogao biti podnijet ranije”.

Konačno, Spajić je optužio Milovića da je “stao rame uz rame sa predsjednikom Crne Gore  u pokušaju destabilizacije integriteta Vlade i time urušavanja evropskog puta Crne Gore”.  Spajić tvrdi : “Nije slučajnost da u trenutku kada su i Vlada i Skupština demonstrirale rezultate u poglavljima 23 i 24 i ispunile neophodne uslove za dobijanje IBAR-a, kreće koordinisana opstrukcija ministra Milovića i predsjednika Milatovića”.  Milatović je prethodno odbio da potpiše dva od 12 IBAR zakona koji su mu upućeni. Jedan se odnosi na zakon o RTCG, a drugi o sudskom savjetu. Civilni sektor smatra da su Milatovićevi razlozi za kritiku tih rešenja opravdani.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AFERA TUNEL: Izgubljeni u mraku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok čekamo da istina konačno izađe iz tunela, ako tamo već nije trajno zatrpana i zabetonirana, predstavnici nove vlasti svu krivicu za sve evidentniji neuspjeh istrage prebacuju na svoje prethodnike. Ostaje samo kontinuitet neriješenih zločina koji su potresli Crnu Goru

 

Da je u administrativnom centru Podgorice, u kojem se nalaze najvažnije državne institucije, u tajnosti iskopano 30 metara tunela od stambene zgrade do depoa Višeg suda, saznali smo u septembru prošle godine. Činjenica da je, neopaženo, moguće iskopati tunel u zoni u kojoj se nalaze štićeni objekti poput Skupštine, Vlade, Ustavnog suda, Centralne banke, otvorilo je brojna pitanja o stanja u bezbjednosnom sektoru u Crnoj Gori.

Devet mjeseci kasnije sumnje su samo produbljene. Ove sedmice, Osnovni sud u Podgorici ukinuo je pritvor državljaninu Srbije Vladimiru Eriću, osumnjičenom da je učestvovao u kopanju tunela koji je vodio do depoa Višeg suda. Erić je bio u pritvoru od marta, kada je na osnovu međunarodne potjernice izručen iz Švedske. Iz suda je saopšteno da se Erićev DNK ne poklapa sa tragovima koji su pronađeni u tunelu.

,,Imajući u vidu navedene rezultate DNK vještačenja, dovedena je u pitanje osnovana sumnja da je okrivljeni izvršio krivična djela stavljena mu na teret, što za posljedicu mora imati ukidanje pritvora okrivljenom”, naveli su iz suda. Iz Osnovnog državnog tužilaštva su uložili žalbu Višem sudu na ovu odluku, te naveli da imaju dokaze i da je njihova istraga u završnoj fazi.

U sklopu istrage, do sada su bile uhapšene četiri osobe iz Podgorice – Katarina Baćović, Nikola Milačić, Ivica Piperović i Marijan Vuljaj, zbog sumnje da su povezani sa kopanjem tunela. Vrhovni sud u januaru ove godine odbio je da im produži pritvor, jer Osnovno tužilaštvo nije navelo za koje krivično djelo ih tereti, za koji period, niti su date činjenice na osnovu kojih se traži produženje pritvora.

Po saznanjima policije u kopanju tunela učestvovali su i državljani Srbije Veljko i Milan Marković, Dejan Jovanović i Vladimir Erić. Osim oslobođenog Erića, ostali osumnjičeni su i dalje nedostupni crnogorskim istražiteljima. Tokom dosadašnje istrage nije pronađen nijedan predmet iz dokaznog materijala koji je ukraden iz depoa Višeg suda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo