Povežite se sa nama

FOKUS

Naši Dačići

Objavljeno prije

na

Dok Srbiju trese groznica što se premijer Ivica Dačić sretao sa Rodoljubom Radulovićem, biznismenom za koga se sumnja da je rukovodio operacijom narko kartela čiji je glavni eksponent bio Darko Šarić, u Crnoj Gori – ništa. A najjače figure – od predsjednika do opštinskih vlasti, bile su povezane sa kartelom.

Ključno pitanje za Crnu Goru je – gdje je stvarno bilo glavno čvorište ove grupe. U Srbiji, u kojoj se sve jasnije vidi dokle je dosezala hobotnica? Ili, u Crnoj Gori čije se pravosudne vlasti prave kao da su Šarić i njegovi ovuda samo protrčali.

Kada se slože podaci o Raduloviću, Šariću i društvu, jasno je da je ovdje bilo moćno uporište klana, da su imali podršku u političkim i bezbjednosnim strukturama. Ko su naši Dačići? Ko je narko grupi ovdje držao leđa?

MARIJA ĆATOVIĆ I KOTORSKE VLASTI: Rodoljub Radulović ovdje ulazi u poslove prije više od dvije decenije. Još tada se udaraju temelji za velike operacije koje će postati i svjetski poznate zbog šverca tona i tona kokaina iz Latinske Amerike u Evropu. Radulović, za kog kažu da je pri vrhu piramide, značajniji od Darka Šarića, u rodnom Kotoru 1990. godine dobija prvi privilegovani ugovor u Crnoj Gori, iz koje je otišao još sedamdesetih radi studija u Beogradu.

Rodoljubova kompanija Trecom, osnovana samo godinu ranije, dobija u zakup od opštine sedam lokala u srcu Starog grada, u palatama koje su baština UNESCO, sa mogućnošću produženja zakupa na čak 99 godina. Tokom devedesetih opštinske vlasti su Trecom jedno vrijeme čak oslobodile plaćanja kirije, a to je preduzeće 1999. pokrenulo sudski spor za utvrđivanje prava vlasništva nad Citadelom, kulturno istorijskim spomenikom, čiji su kasnije postali vlasnici. Crnogorsko tužilaštvo nikada nije ispitivalo ove sumnjive ugovore.

Možda zato što već tada neka moćna ruka pomaže Raduloviću. On je nesmetano u Crnoj Gori poslovao do 2006. godine, iako je imao problema sa vlastima nekih drugih zemalja. Američke vlasti gonile su ga zbog mešetarenja na berzi, a naftne kompanije tužile zbog ogromnih dugovanja. Radulović je poslovao od Floride, do Moskve, od Italije do Ujedinjenih Arapskih Emirata, u kojima se čak povezao sa kraljevskom porodicom.

Radulović Trecom 2006. godine predaje u ruke pokojnom Draganu Dudiću, sa kojim je nekada radio u Jugooceaniji, preduzeću koje je propalo zbog sankcija, ostavljajući brojne moreplovce bez posla. Prema izvorima Monitora, ljudi oko Dudića i Radulovića regrutuju u Kotoru moreplovce za strane brodove. Prema istom izvoru, neki od njih bili su primorani da se bave i prenosom opasnih roba. Tako Kotor postaje regrutni centar za stvaranje mreže koja će služiti klanu.

Dudić, koji je ubijen u Starom gradu nakon otvaranja slučaja Šarić, sa opštinom Kotor 2008. obnavlja aranžman o zakupu Radulovićevih prostora. Uz podršku Marije Ćatović, dugogodišnje gradonačelnice Kotora i višestruke kume porodice Đukanović, tačnije premijerove sestre Ane Kolarević, dobija ugovor, bez tendera, na 35 godina, za samo 1,8 miliona eura. Taj novac je Dudić odmah uplatio, pred izbore.

Kotorske socijaldemokrate protivile su se tome, tvrdeći da je riječ o nezakonitom poslu. Tadašnji predsjednik kotorskog SDP Zvonimir Rajhel optužio je Trecom da nekoliko posljednjih godina nije ni izmirivao obaveze na osnovu ugovora o zakupu u Starom gradu, što je Dudić demantovao, tvrdeći da Opština njegovom preduzeću duguje više miliona. Rajhel je tvrdio i da su mu Dudićevi radnici prijetili, a automobil mu je izgorio. SDP je uputio zahtjev kotorskom tužilaštvu da ispita čitav posao, ali od toga ništa.

Sporni aranžman nije jedina veza Marije Ćatović sa Dudićem. Predstavnici PC Rivijere podnijeli su zahtjev za sprovođenje istrage tvrdeći da je gradonačelnica Kotora omogućila Dudićevoj firmi Interdepo da preuzme AD Rivijeru i stekne pravo na ogromnu imovinu, nekretnine koje su nekada pripadala ovom velikom preduzeću. Ćatovićeva je uzvratila tužbom. Zanimljivo, u tom je sporu zastupala advokatska kancelarija Ane Kolarević.

Nikada nije istraživano otkud nekadašnjem skromnom mornaru Draganu Dudiću prava imperija u Kotoru. Prema katastarskim knjigama njegova porodica i on posjeduju desetine miliona eura vrijednosti.

FILIP VUJANOVIĆ: Posao sa nekretninama bio je tek jedna stepenica ka legalizaciji novaca i širenju operacija klana. Početkom 2000-ih Dudić preuzima jednu od strateških tački na našem primorju – Luku Risan. Šta je kvalifikovalo Dudića da preuzme Luku Risan – iskustvo mornara ili kafedžije? Ili, možda, čvrsto uporište u vlasti koja je odabranima davala najbolje.

Dudić je preuzeo Luku Risan dok je na čelu Vlade bio Filip Vujanović.

„Ovakvi primjeri moraju imati maksimalnu podršku, zbog opšteg interesa građana i kao obilježje našeg opredjeljenja za reformske procese”, ocijenio je Vujanović dok je, skupa sa Dudićem, presijecao crvenu vrpcu u Risnu. Vujanović je nekoliko mjeseci ranije kao premijer potpisao Odluku o ispunjenju uslova Luke Risan za otvoreni javni pomorski saobraćaj.

Dudiću nije bilo dovoljno što je preuzeo Luku. Htio je monopol. Tražio je mjere protiv „nelojalne konkurencija” (luka u Kotoru i Zelenici), pa je Vujanović, prema pisanju našeg lista, posredovao. To nikada nije demantovano.

I zaista, Dudić ubrzo kontroliše cijeli prostor. Njegovoj firmi Bastion komerc, prema pisanju Pobjede iz januara 2002, odobreno je obavljanje lučke pilotaže u lukama Zelenika, Lipci, Risan, Kotor i Tivat. Vlasti su mu izdale rješenje za proširenje poslova na pet godina.

Za samo pola godine, u Luku Risan, koja je bila potpuno zamrla, stiglo je 14 brodova, a prevezeno 27,028 tona razne robe – većinom građevinskog materijala. Dudić se specijalizovao za prevoz cementa. Narko grupe cement često koriste kao robu kojom se pokriva šverc. Zanimljivo, u inostranstvu je sa cementom radio i Rodoljub Radulović, a Šarić i Dudić su u Pljevljima pokušavali sa ortakom Al Memari Fardom da izgrade cementaru, što je vlast hvalila kao dobru investiciju.

Da je u Luci Risan bilo sumnjivih tereta pokazuje i događaj sa kraja 2005. Tada je crnogorska policija danima pregledala 30 hiljada džakova cementa, na brodu koji je u luku doplovio pod sjevernokorejskom zastavom. Carinski nadzor uveden je nakon policijske dojave da je u džakovima cementa sakrivena droga. Dudić je tada kazao da će se nakon što policija obavi svoj pasao, oglasiti. Nijesu se oglašavali ni on ni policija.

Zgodno, Dudić je imao luku, a Rodoljub Radulović brodove. Srpska optužnica Raduloviću na teret stavlja da je svojim prekookeanskim brodovima Golden i Verti prokrijumčario više tona kokaina iz Južne Amerike u Zapadnu Evropu, kao i da je učestvovao u pranju tako zarađenog novca. Radulović je u bjekstvu kao i Darko Šarić.

Nije samo lijepim riječima i odlukama vlade Vujanović pružao podršku Dudiću. Vujanović je, što je Skupštini potvrdio ministar pravde u njegovoj Vladi Miraš Radović, u junu 2009. godine, samo nekoliko mjeseci prije nego što je pokrenuta akcija Balkanski ratnik, pomilovao Dudića, kojeg je kotorski sud osudio na kaznu zatvora od četiri mjeseca. Vujanović se sažalio na vlasnika Luke Risan, jer, kako je pisalo u obrazloženju, ima staru majku i psihički rastrojenu suprugu, koja je otišla u Grčku.

FILIP VUKOVIĆ: DPS nije poslove klana Šarić pomagao samo na jugu. Služba za unutrašnju reviziju podnijela je u maju prošle godine krivičnu prijavu protiv gradonačelnika Pljevalja Filipa Vukovića zbog zloupotrebe službenog položaja i nesavjesnog rada. Vuković se tereti da je bez odluke lokalnog parlamenta, eksproprisao za oko milion eura opštinskog kredita parcele u Otilovićima – gdje je bila planirana gradnja velike cementare. Vuković je u ime opštine kupovao parcele koje prethodno od mještana nije uspio da otkupi Josif Mićković, Šarićev advokat.

Nije to jedini posao tadašnjeg gradonačelinika sa predstavnicima narko kartela. Tokom 2008. godine Šarićeva Mat imala je više poslova sa opštinom Pljevlja. U aprilu 2008. godine na tenderu dobija posao tamponiranja više puteva, vrijedan preko 120 hiljada eura, a u decembru iste godine posao izgradnje i rekonstrukcije saobraćajnice vrijedan blizu milion eura. Tu su i drugi, manji poslovi za JP Komunalno Pljevlja.

Vuković je poznat po izjavi da su Šarići „korektni momci” i da ne bi odao gdje se Darko Šarić nalazi i da zna. Kao što ne bi radio ni govorio što partijski šef ne aminuje.

ĐUKANOVIĆI I OSTALI: Prema nedavnim pisanjima srpskih medija Darko Šarić se krije u Crnoj Gori. Jedan Monitorov izvor tvrdi da je tekst o tome objavljen u beogradskim medijima prije nekoliko dana, u stvari samo upozorenje Darku Šariću da se skloni iz Crne Gore, u kojoj ga navodno čuvaju isti ljudi koji su nekada čuvali ovdje Radovana Karadžića. Prema drugoj verziji Darko Šarić je Crnu Goru napustio odmah pošto je za njim raspisana međunarodna potjernica, 2009. On je navodno pobjegao sa podgoričkog aerodroma gdje ga je na takozvanom vladinom terminalu čekao avion privatne avio-kompanije. Na tom terminalu nema kontrola, a za ulazak je potrebna samo saglasnost moćnih ljudi iz vrha vlasti. Šarić je navodno odletio u Ženevu, gdje ga je, prema pisanju srpskih medija, čekao Stanko Subotić Cane, još jedan ,,kontroverzni biznismen” i prijatelj premijera Mila Đukanovića. Da je Šarić povezan sa Subotićem, naročito oko transakcija sa Štampom, saopštilo je i srpsko tužilaštvo.

Crnu Goru su potom nesmetano napustili i brojni Šarićevi saradnici. Doduše, ovdje je podignuta optužnica protiv Darkovog brata Duška i Jovice Lončara, ali ne zbog šverca narkotika, veća samo zbog pranja novca preko dvije crnogorske banke Hipo Alpe Adria i Prve, u većinskom vlasništvu Aca i Mila Đukanovića. I to pošto su protiv tog klana u okruženju tekli sudski procesi, a crnogorski mediji pisali o ogromnim sumnjivim transakcijama kompanija povezanih sa Dudićem i Šarićem. Prva banka je u većinskom vlasništvu Aca Đukanovića, premiejrovog brata koji takođe posjeduje udio u banci.

Ko je omogućio nesmetano djelovanje ovih ljudi u Crnoj Gori? Opštinski funkcioneri nižeg ranga, bez znanja šefa DPS-a?

Premijer Crne Gore Milo Đukanović javno se zalagao za ljudska prava Darka Šarića, za pravo na izdavanje pasoša ovom preduzetniku, koje ima sve „dok ne bude pravosnažno osuđen”.

„Eliminatorni razlog za sticanje državljanstva Crne Gore je pravosnažna sudska presuda”, pojašnjavao je Đukanović. Monitor je prvi objelodanio da je Prva banka braće Đukanović kreditirala sa pet miliona eura Šarićevu kompaniju Mat. I to kada je toj banci bila zabranjena kreditna aktivnost. „Imam crno na bijelo da Prva banka u slučaju kompanija koje je osnovao Šarić, nije tražila ni registracijska dokumenta za te kompanije, ni lične podatke osoba koje su otvarale račune. To govori da su znali ko su oni. Zakon o sprečavanju pranja novca kaže da ako neko donese 15 hiljada eura u banku ili napravi transakciju u tom iznosu, to se mora prijaviti Upravi za sprečavanje pranja novca. Banka je i na sudu potvrdila da nije prijavljivala takve transakcije”, izjavila je nedavno Miranda Patrucić, novinarka OCCRP, obraćajući se državnoj tužiteljici Ranki Čarapić.

Monitor je u proljeće 2010. objavio seriju tekstova o sumnjivim transakcijama koje je klan Šarić vršio posredstvom Hipo Alpe Adrie, a preko svog poslovnog partnera Dragana Dudića i njegovog sina Damjana, kasnije uhapšenog u Atini zbog pranja novca. U Hipo su upumpavane desetine miliona eura preko of šor firmi, ali i iz grčkih banaka na račune pokojnog Dudića i njegovih saradnika

Vijesti su objavile da je Prva dodijelila kredit Šarićevoj firmi i više od pola godine nakon što je podignuta optužnica protiv ove grupe u Beogradu. Tako je u avgustu 2010. odobren kredit od fantastičnih 15 miliona eura, a kao hipoteka dat je luksuzni hotel Maks prestiž u Budvi koji se formalno vodi na srpskog državljanina Bojana Stanojkovića, ortaka Darka Šarića, optuženog u Srbiji za šverc kokaina.

Zagrebački Jutarnji list objavio je nedavno da postoje osnovane sumnje da su Duško i Darko Šarić povezani sa ubistvom vlasnika Nacionala Iva Pukanića i Nike Franjića u oktobru 2008. Jutarnji navodi da je do novih saznanja o ubistvu Pukanića USKOK došao putem međunarodne saradnje, a riječ je o podacima o više novčanih transakcija između Duška Šarića i pripadnika klana Sretena Jocića zvanog Joca Amsterdam, optuženih za Pukanićevo ubistvo, uplaćenih uoči atentata. Ubistvo Pukanića dovodilo se u vezu sa tekstovima Nacionala o duvanskoj mafiji, u kojoj je jedan od aktera bio crnogorski premijer Milo Đukanović.

Prema pisanju Blica koji se poziva na podatke iz tamošnje istrage, ključna karika između Šarića i Joce Amsterdama navodno je bio upravo Rodoljub Radulović.

Crnogorsko pravosuđe je prvo odbilo da Srbiji izruči Blaža Dedića, još jednog Šarićevog saradnika, ali je ta odluka kasnije promijenjena. Specijalno tužilaštvo u Beogradu utvrdilo je da su transakcije sa ofšorova, preko Mat company završavale na račun Maestraltursa, odnosno da je prljav novac iz Crne Gore ubacivan u Srbiju.

Duga je lista naših Dačića. MANS je podnio krivičnu prijavu protiv ministra uređenja prostora Branimira Gvozdenovića zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj prilikom izdavanja više građevinskih i upotrebnih dozvola za rekonstrukciju benzinske pumpe u vlasništvu Šarićeve Mat Company.

Igor Lukšić i Milan Roćen su demantovali da su kontaktirali sa Darkom Šarićem, odbjeglim narko bosom. Njihova se imena nalaze na listingu telefonskih razgovora Šarića koji je objavio Dan. Potpredsjednik srpske Vlade Vučić saopštio je da imaju podatke o brojnim kontaktima Šarićeve grupe sa ličnostima iz politike i bezbjednosnih službi. Ne samo iz Srbije. Nijesu potrebni snimci iz Beograda, obilje naše dokumentacije o vezama ove grupe sa crnogorskim vrhom, ovdje tužiteljica neće da vidi.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

SRBIJA I AFERA ŠARIĆ
Lomljenje premijera

Premijer i ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić priznao je krajem prošle nedjelje da se nekoliko puta vidio sa Rodoljubom Radulovićem, poznatijim i kao Miša Amerika, jednim od ključnih ljudi narko klana Darka Šarića. Dačić, predsjednik SPS, druge po značaju u vladajućoj koaliciji, optužio je vlastitu policiju da ga nije obavijestila da je riječ o mafijašu.

U nedavnom intervjuu, bivši koordinator tajnih službi Miodrag Rakić, a sada potpredsjednik opozicione DS objelodanio je da ,,ima dokaze o kontaktima nekih vladinih zvaničnika sa Šarićevim narko-klanom”. Neki mediji iz toga su zaključili da se radi o orkestriranom napadu DS i vladajuće SNS na Dačića. Za veze sa Šarićevim klanom optužen je i Branko Lazarević, bivši šef Dačićevog kabineta.

O vezama Dačića i Radulovića, koji je u Šarićevom klanu, navodno, bio zadužen za transport kokaina, policija je, kako objavljuju mediji, sačinila obimnu dokumentaciju koja uključuje i 120 diskova prisluškivanih razgovora. Dokumentaciju o tim kontaktima, navodi list Informer, proslijeđena je Tužilaštvu i Birou za koordinaciju rada službi bezbjednosti.

Zbog svega što se dešava, predsjednik DS Dragan Đilas zatražio je raspuštanje parlamenta i raspisivanje prijevremenih izbora. Istovremeno je DSS Vojislava Koštunice zatražila da premijer Dačić podnese ostavku.

Ima mišljenja kako bi temeljno pravosudno pročešljavanje svih biznisa ovog narko bosa po Srbiji moglo dovesti u tešku nepriliku i aktuelnu opoziciju. Kako Koštunicu, za vrijeme čijeg vakta je narko baron oprao najviše kokainskog novca u srpskoj prljavoj privatizaciji, tako i Tadića i njegove nasljednike u DS Đilasa i Bojana Pajtića, premijera vlade Vojvodine, u čije vrijeme Šarićeve firme takođe neometano pazare hotele, preduzeća i vojvođanske oranice.

Očekuje se da bude pokrenut pretkrivični postupak protiv Branka Lazarevića i još najmanje pet visokih rukovodilaca MUP Srbije koji su imali kontakte sa Radulovićem.

Po Večernjim novostima, rukovodioci MUP-a, o čijim kontaktima sa Radulovićem postoje i službeni podaci, i dalje su na visokim pozicijama u policiji, ali i u samom Ministarstvu. Blicov izvor tvrdi da je Dačić u MUP i Policijskoj upravi Beograd postavljao ljude za koje je utvrđeno da su imali učestalu komunikaciju sa Radulovićem.

Po Blicu, i Svetislav Bata Đurović, rodom iz Pljevalja, postavljen je za načelnika Službe za borbu protiv organizovanog kriminala, na insistiranje premijera. Đurović je postao načelnik prije nego što je za to data neophodna saglasnost specijalnog tužioca. O vezama Šarića i Đurovića dovoljno govori podatak o zajedničkom ljetovanju.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

 

 

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 1. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što   on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.

Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.

U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?

„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“

Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).

Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.

Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.

Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine.  Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.

Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o  državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se  novi ne razlikuju bitnije od  starih po sklonostima za  korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.

„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“

„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.

Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde  da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani  optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZULTATI POPISA: Svih nas ima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se političari nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim (ne)skrivenim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori

 

 

Monstat nam je, u utorak, prezentovao prve pakete konačnih rezultata prošlogodišnjeg popisa, uključujući i statistički obrađene odgovore na tzv. identitetska pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti popisanih, i jeziku kojim se služe. Igra brojevima je počela.

Ovo su manje ili više precizno utvrđeni fakti.

U Crnoj Gori živi nešto manje od 624 hiljade stanovnika.  U odnosu na prethodni popis iz 2011, u plusu smo za nepune četiri hiljade stanovnika.

Prije nego zaključimo da li je to malo ili dovoljno, još jedan značajan podatak: prema popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori živjelo je 576 hiljada njenih državljana (4,5 hljada sa dvojnim državljanstvom). A tu je bilo i preko 50 hiljada stanovnika koji su imali državljanstvo neke druge države (28 hiljada), lica bez državljanstva (4,3 hiljade), stanovnika koji su bili u proceduri sticanja crnogorskog državljanstva (nepunih 13 hiljada) i više od 3,6 hiljada onih koji nijesu odgovorili na pitanju o državljanstvi.

Prošlogodinjim popisom registrovano je da u Crnoj Gori živi, opet, 576 hiljada njenih državljana (nepunih 11 hiljada sa dvojnim državljanstvom). A popisano je još 44 hiljade naših državljana „sa uobičajenim mjestom prebivališta u Crnoj Gori“ koji su se u vrijeme popisa nalazili na radu, boravku ili školovanju u inostranstvu. Možda se neko od njih i vrati kući.

Prema tim podacima, u Crnoj Gori je u decembru prošle godine živjelo nepunih 60 hiljada stranaca sa uredno prijavljenim, privremenim ili stalnim, boravkom u našoj državi. Međutim, prema podacima MUP-a s kraja prošle godine prijavljenih stranaca bilo je oko 90 hiljada. To, možda, znači da dobar dio njih nije obuhvaćen decembarskim popisom. Kao što, javna je tajna, postoji i jedan dio građana/državljana Crne Gore koji žive ovdje ali su ostali nepopisani. Svojom voljom ili neažurnošću popisivača.

Monstat još nije izašao sa približnim brojem ili procjenom nepopisanih građana i stranaca sa pravnim statusom stanovnika Crne Gore. „Ne znamo da li je baza MUP-a bila osnova da onaj ko se nije popisao bude uključen, a neko ko se popisao a nema osnova za to, kroz registar, bude brisan iz popisnih rezultata“, kazala je nekadašnja direktorka Monstata, dr Gordana Radojević.“Vjerujem da će to Monstat objaviti”. Nešto slično optimisti su očekivali i od skupštinskog Odbora za praćenje primjene Sporazuma o uslovima za održavanje popisa stanovništva. Ali nijesu dočekali.

Gordana Radojević napominje da je ključni nalaz prošlogodišnjeg popisa da raste broj stranaca, a smanjuje se broj domicilnog stanovništva/državljana. „Važno je da na strance računamo kao na dio demografskog potencijala. Ne samo ekonomski, kroz prilive od trgovine i PDV-a: oni koriste našu infrastrukturu, puteve, stanove, bolnice i škole… Bitno je tako posmatrati stvarnost bez obzira na državljanstvo”, kaže Radojević.

Prezentovane činjenice govore da su, danas, Rusi (13 hiljada ili više od dva odsto ukupnog stanovništva) sa prijavljenim mjestom boravka, peta po veličini nacionalna zajednica u Crnoj Gori. Iza Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Albanaca, a ispred Muslimana, Hrvata, Roma… Dok su i Ukrajinci i Turci na putu da postanu sastavni dio ovdašnje demografske statistike i svakodnevne realnosti.  I, za razliku od većine domaćih nacionalnih zajednica, njihov broj bi u budućnosti mogao značajno rasti. Što, uz očigledne ekonomske i društvene povoljnosti, donosi i potencijalno ozbiljna politička pitanja. Prije svega u odnosu na prava i obaveze koje se crpe na osnovu identitetskih određenja i političkih prava manje brojnih naroda u državi.

Uz one koji su stigli iz Rusije, najviše popisanih stranaca sa urednim prebivalištem u Crnoj Gori dolazi iz Srbije – 13 hiljada, Bosne i Hercegovine – pet hiljada, Ukrajine i Kosova – po tri hiljade, Turske – 1,8 hiljada (ovdje su odstupanja između MUP-ovih i Monstatovih podataka najveći)…

Dodatno, aktuelni podaci pokazuju kako Crna Gora ima manje punoljetnih stanovnika sa državljanstvom, nego trenutno upisanih u birački spisak. I to za 60 do 80 hiljada. I ako pridodamo „privremeno odsutne“ državljane, od kojih neki već decenijama žive u inostranstvu, u biračkom spisku ima nas 40-tak hiljada više nego u stvarnosti. A baza MUP-a u kojoj je Monstat provjeravao svoje podatke, prema nezvaničnim informacijama Monitora, sadrži blizu 800.000 imena i ostalih identifikacionih podataka navodnih državljana i registrovanih stanovnika (bez državljanstva) Crne Gore. Đe su i ko su ti ljudi, ne znamo.

Kad se već prebrojavamo: prema rezultatima prošlogodišnjeg popisa, u Crnoj Gori ima 256.436 osoba koje su se izjasnile kao Crnogorci/Crnogorke  (41,12 odsto), 205.370 stanovnika su Srbi (32,93 odsto), Bošnjaka je bilo 58.956 (9,45 odsto), Albanaca/Albanki 30.978 ili 4,97 odsto. Slijede Rusi, pa svi ostali. Srpskim jezikom govori 43,18 odsto, crnogorskim 34,52, bosanskim  6,97, a albanskim 5,25 odsto stanovnika Crne Gore.

Izlazeći u suret mnogobrojnim zahtjevima sa strane, Monstat je iste ove podatke objavio i kada su u pitanju samo državljani Crne Gore. Na toj tabeli stvari izgledaju nešto drugačije: Crnogoraca je 44,6 odsto, Srba 33,1; Bošnjaka 9,8 a Albanaca pet odsto. Slijede Muslimani – 1,7 odsto, Hrvati – 0,7 odsto, Romi – 0,6 odsto, pa Jugosloveni 0,3 odsto popisanih državljana. Slično je i sa maternjim, odnosno, jezikom u svakodnevnoj upotrebi. Srpski govori 44,1 odsto popisanih državljana, crnogorski – 37,3; bosanski – 7,2; albanski – 5,1; srpskohrvatski – 2,1; romski – 0,5 a hrvatski – 0,3 odsto građana.

To je bilo to što je interesovalo političare. I svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se makar nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim političkim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da Srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori.

Objavljene brojeve možemo iščitavati i na drugačiji način. I to čitanje najavljuju ozbiljne izazove pred kojima će se Crna Gora naći u bliskoj budućnosti.

Jedva svaki peti popisani stanovnik mlađi je od 20 godina, dok je prosječni stanovnik države na pragu 40. Devet ovdašnjih opština /Plužine, Pljevlja, Žabljak, Šavnik, Mojkovac, Kolašin, Andrijevica, Gusinje i Prijestonica Cetinje) nalazi se u najdubljoj demografskoj starosti (prosječna starost veća od 43 godine), spram samo jedne (Plužine) sa popisa iz 2011. Još osam opština je u dubokoj starosti (40 – 43 godine u prosjeku): Ulcinj, Tivat, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Danilovgrad, Barane, Petnjica i Bijelo Polje. Preostalih osam su, u demografskom smislu, samo – stare (35 – 39 godina). Mladih nemamo.

U odnosu na popis iz 2011. godine, broj stanovnika porastao je samo u devet opština. Prednjači Budva, uglavnom zahvaljujući prilivu stranih državljana koji su krajem protekle godine činili trećinu popisanih stanovnika turističke prijestonice. Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Plužinama, koje su između dva popisa ostala bez trećine stanovništva. Zanimljivo, među gradovima u kojima je smanjen broj stanovnika nalazi se i Kotor – opština sa najmanjom stopom nezapošljenosti u Crnoj Gori. Dakle, nije sve ni u mogućnosti da se nađe posao i zaradi neki novac. To što je i Cetinje na tom popisu manje je iznenađenje.

U četiri crnogorske opštine: Podgorici, Nikšiću, Baru i Bijelom Polju živi više od polovine svih stanovnika Crne Gore (skoro 53 odsto).

Za razliku od jedva primjetnog rasta broja stanovnika, i nešto osjetnijeg rasta broja domaćinstava (nepunih 20 hiljada), između dva popisa osjetno je porastao broj postojećih stanova – za približno 80 hiljada ili 26 odsto. Znači, svaki četvrti stan/kuća u Crnoj Gori je novogradnja, izgrađena nakon 2011. godine.

Popisni podaci koje Monstat tek treba da objavi, uz prateće analize, reći će nam nešto više o ovom fenomenu. Do tada, samo kao ilustracija: Na Žabljaku se između dva popisa broj stanovnika smanjio za približno 15 odsto, a broj stanova porastao za trećinu. Pa sada pod Durmitorom imamo za trećinu više stanova (4750) nego stanovnika (3569), dok je odnos stanovi – domaćinstva veći od 4:1!

Još jedan izazov za javne politike koje će, najavljuju, političari osmišljavati na osnovu prezentovanih popisnih rezultata.


Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo