Povežite se sa nama

FOKUS

Naši Dačići

Objavljeno prije

na

Dok Srbiju trese groznica što se premijer Ivica Dačić sretao sa Rodoljubom Radulovićem, biznismenom za koga se sumnja da je rukovodio operacijom narko kartela čiji je glavni eksponent bio Darko Šarić, u Crnoj Gori – ništa. A najjače figure – od predsjednika do opštinskih vlasti, bile su povezane sa kartelom.

Ključno pitanje za Crnu Goru je – gdje je stvarno bilo glavno čvorište ove grupe. U Srbiji, u kojoj se sve jasnije vidi dokle je dosezala hobotnica? Ili, u Crnoj Gori čije se pravosudne vlasti prave kao da su Šarić i njegovi ovuda samo protrčali.

Kada se slože podaci o Raduloviću, Šariću i društvu, jasno je da je ovdje bilo moćno uporište klana, da su imali podršku u političkim i bezbjednosnim strukturama. Ko su naši Dačići? Ko je narko grupi ovdje držao leđa?

MARIJA ĆATOVIĆ I KOTORSKE VLASTI: Rodoljub Radulović ovdje ulazi u poslove prije više od dvije decenije. Još tada se udaraju temelji za velike operacije koje će postati i svjetski poznate zbog šverca tona i tona kokaina iz Latinske Amerike u Evropu. Radulović, za kog kažu da je pri vrhu piramide, značajniji od Darka Šarića, u rodnom Kotoru 1990. godine dobija prvi privilegovani ugovor u Crnoj Gori, iz koje je otišao još sedamdesetih radi studija u Beogradu.

Rodoljubova kompanija Trecom, osnovana samo godinu ranije, dobija u zakup od opštine sedam lokala u srcu Starog grada, u palatama koje su baština UNESCO, sa mogućnošću produženja zakupa na čak 99 godina. Tokom devedesetih opštinske vlasti su Trecom jedno vrijeme čak oslobodile plaćanja kirije, a to je preduzeće 1999. pokrenulo sudski spor za utvrđivanje prava vlasništva nad Citadelom, kulturno istorijskim spomenikom, čiji su kasnije postali vlasnici. Crnogorsko tužilaštvo nikada nije ispitivalo ove sumnjive ugovore.

Možda zato što već tada neka moćna ruka pomaže Raduloviću. On je nesmetano u Crnoj Gori poslovao do 2006. godine, iako je imao problema sa vlastima nekih drugih zemalja. Američke vlasti gonile su ga zbog mešetarenja na berzi, a naftne kompanije tužile zbog ogromnih dugovanja. Radulović je poslovao od Floride, do Moskve, od Italije do Ujedinjenih Arapskih Emirata, u kojima se čak povezao sa kraljevskom porodicom.

Radulović Trecom 2006. godine predaje u ruke pokojnom Draganu Dudiću, sa kojim je nekada radio u Jugooceaniji, preduzeću koje je propalo zbog sankcija, ostavljajući brojne moreplovce bez posla. Prema izvorima Monitora, ljudi oko Dudića i Radulovića regrutuju u Kotoru moreplovce za strane brodove. Prema istom izvoru, neki od njih bili su primorani da se bave i prenosom opasnih roba. Tako Kotor postaje regrutni centar za stvaranje mreže koja će služiti klanu.

Dudić, koji je ubijen u Starom gradu nakon otvaranja slučaja Šarić, sa opštinom Kotor 2008. obnavlja aranžman o zakupu Radulovićevih prostora. Uz podršku Marije Ćatović, dugogodišnje gradonačelnice Kotora i višestruke kume porodice Đukanović, tačnije premijerove sestre Ane Kolarević, dobija ugovor, bez tendera, na 35 godina, za samo 1,8 miliona eura. Taj novac je Dudić odmah uplatio, pred izbore.

Kotorske socijaldemokrate protivile su se tome, tvrdeći da je riječ o nezakonitom poslu. Tadašnji predsjednik kotorskog SDP Zvonimir Rajhel optužio je Trecom da nekoliko posljednjih godina nije ni izmirivao obaveze na osnovu ugovora o zakupu u Starom gradu, što je Dudić demantovao, tvrdeći da Opština njegovom preduzeću duguje više miliona. Rajhel je tvrdio i da su mu Dudićevi radnici prijetili, a automobil mu je izgorio. SDP je uputio zahtjev kotorskom tužilaštvu da ispita čitav posao, ali od toga ništa.

Sporni aranžman nije jedina veza Marije Ćatović sa Dudićem. Predstavnici PC Rivijere podnijeli su zahtjev za sprovođenje istrage tvrdeći da je gradonačelnica Kotora omogućila Dudićevoj firmi Interdepo da preuzme AD Rivijeru i stekne pravo na ogromnu imovinu, nekretnine koje su nekada pripadala ovom velikom preduzeću. Ćatovićeva je uzvratila tužbom. Zanimljivo, u tom je sporu zastupala advokatska kancelarija Ane Kolarević.

Nikada nije istraživano otkud nekadašnjem skromnom mornaru Draganu Dudiću prava imperija u Kotoru. Prema katastarskim knjigama njegova porodica i on posjeduju desetine miliona eura vrijednosti.

FILIP VUJANOVIĆ: Posao sa nekretninama bio je tek jedna stepenica ka legalizaciji novaca i širenju operacija klana. Početkom 2000-ih Dudić preuzima jednu od strateških tački na našem primorju – Luku Risan. Šta je kvalifikovalo Dudića da preuzme Luku Risan – iskustvo mornara ili kafedžije? Ili, možda, čvrsto uporište u vlasti koja je odabranima davala najbolje.

Dudić je preuzeo Luku Risan dok je na čelu Vlade bio Filip Vujanović.

„Ovakvi primjeri moraju imati maksimalnu podršku, zbog opšteg interesa građana i kao obilježje našeg opredjeljenja za reformske procese”, ocijenio je Vujanović dok je, skupa sa Dudićem, presijecao crvenu vrpcu u Risnu. Vujanović je nekoliko mjeseci ranije kao premijer potpisao Odluku o ispunjenju uslova Luke Risan za otvoreni javni pomorski saobraćaj.

Dudiću nije bilo dovoljno što je preuzeo Luku. Htio je monopol. Tražio je mjere protiv „nelojalne konkurencija” (luka u Kotoru i Zelenici), pa je Vujanović, prema pisanju našeg lista, posredovao. To nikada nije demantovano.

I zaista, Dudić ubrzo kontroliše cijeli prostor. Njegovoj firmi Bastion komerc, prema pisanju Pobjede iz januara 2002, odobreno je obavljanje lučke pilotaže u lukama Zelenika, Lipci, Risan, Kotor i Tivat. Vlasti su mu izdale rješenje za proširenje poslova na pet godina.

Za samo pola godine, u Luku Risan, koja je bila potpuno zamrla, stiglo je 14 brodova, a prevezeno 27,028 tona razne robe – većinom građevinskog materijala. Dudić se specijalizovao za prevoz cementa. Narko grupe cement često koriste kao robu kojom se pokriva šverc. Zanimljivo, u inostranstvu je sa cementom radio i Rodoljub Radulović, a Šarić i Dudić su u Pljevljima pokušavali sa ortakom Al Memari Fardom da izgrade cementaru, što je vlast hvalila kao dobru investiciju.

Da je u Luci Risan bilo sumnjivih tereta pokazuje i događaj sa kraja 2005. Tada je crnogorska policija danima pregledala 30 hiljada džakova cementa, na brodu koji je u luku doplovio pod sjevernokorejskom zastavom. Carinski nadzor uveden je nakon policijske dojave da je u džakovima cementa sakrivena droga. Dudić je tada kazao da će se nakon što policija obavi svoj pasao, oglasiti. Nijesu se oglašavali ni on ni policija.

Zgodno, Dudić je imao luku, a Rodoljub Radulović brodove. Srpska optužnica Raduloviću na teret stavlja da je svojim prekookeanskim brodovima Golden i Verti prokrijumčario više tona kokaina iz Južne Amerike u Zapadnu Evropu, kao i da je učestvovao u pranju tako zarađenog novca. Radulović je u bjekstvu kao i Darko Šarić.

Nije samo lijepim riječima i odlukama vlade Vujanović pružao podršku Dudiću. Vujanović je, što je Skupštini potvrdio ministar pravde u njegovoj Vladi Miraš Radović, u junu 2009. godine, samo nekoliko mjeseci prije nego što je pokrenuta akcija Balkanski ratnik, pomilovao Dudića, kojeg je kotorski sud osudio na kaznu zatvora od četiri mjeseca. Vujanović se sažalio na vlasnika Luke Risan, jer, kako je pisalo u obrazloženju, ima staru majku i psihički rastrojenu suprugu, koja je otišla u Grčku.

FILIP VUKOVIĆ: DPS nije poslove klana Šarić pomagao samo na jugu. Služba za unutrašnju reviziju podnijela je u maju prošle godine krivičnu prijavu protiv gradonačelnika Pljevalja Filipa Vukovića zbog zloupotrebe službenog položaja i nesavjesnog rada. Vuković se tereti da je bez odluke lokalnog parlamenta, eksproprisao za oko milion eura opštinskog kredita parcele u Otilovićima – gdje je bila planirana gradnja velike cementare. Vuković je u ime opštine kupovao parcele koje prethodno od mještana nije uspio da otkupi Josif Mićković, Šarićev advokat.

Nije to jedini posao tadašnjeg gradonačelinika sa predstavnicima narko kartela. Tokom 2008. godine Šarićeva Mat imala je više poslova sa opštinom Pljevlja. U aprilu 2008. godine na tenderu dobija posao tamponiranja više puteva, vrijedan preko 120 hiljada eura, a u decembru iste godine posao izgradnje i rekonstrukcije saobraćajnice vrijedan blizu milion eura. Tu su i drugi, manji poslovi za JP Komunalno Pljevlja.

Vuković je poznat po izjavi da su Šarići „korektni momci” i da ne bi odao gdje se Darko Šarić nalazi i da zna. Kao što ne bi radio ni govorio što partijski šef ne aminuje.

ĐUKANOVIĆI I OSTALI: Prema nedavnim pisanjima srpskih medija Darko Šarić se krije u Crnoj Gori. Jedan Monitorov izvor tvrdi da je tekst o tome objavljen u beogradskim medijima prije nekoliko dana, u stvari samo upozorenje Darku Šariću da se skloni iz Crne Gore, u kojoj ga navodno čuvaju isti ljudi koji su nekada čuvali ovdje Radovana Karadžića. Prema drugoj verziji Darko Šarić je Crnu Goru napustio odmah pošto je za njim raspisana međunarodna potjernica, 2009. On je navodno pobjegao sa podgoričkog aerodroma gdje ga je na takozvanom vladinom terminalu čekao avion privatne avio-kompanije. Na tom terminalu nema kontrola, a za ulazak je potrebna samo saglasnost moćnih ljudi iz vrha vlasti. Šarić je navodno odletio u Ženevu, gdje ga je, prema pisanju srpskih medija, čekao Stanko Subotić Cane, još jedan ,,kontroverzni biznismen” i prijatelj premijera Mila Đukanovića. Da je Šarić povezan sa Subotićem, naročito oko transakcija sa Štampom, saopštilo je i srpsko tužilaštvo.

Crnu Goru su potom nesmetano napustili i brojni Šarićevi saradnici. Doduše, ovdje je podignuta optužnica protiv Darkovog brata Duška i Jovice Lončara, ali ne zbog šverca narkotika, veća samo zbog pranja novca preko dvije crnogorske banke Hipo Alpe Adria i Prve, u većinskom vlasništvu Aca i Mila Đukanovića. I to pošto su protiv tog klana u okruženju tekli sudski procesi, a crnogorski mediji pisali o ogromnim sumnjivim transakcijama kompanija povezanih sa Dudićem i Šarićem. Prva banka je u većinskom vlasništvu Aca Đukanovića, premiejrovog brata koji takođe posjeduje udio u banci.

Ko je omogućio nesmetano djelovanje ovih ljudi u Crnoj Gori? Opštinski funkcioneri nižeg ranga, bez znanja šefa DPS-a?

Premijer Crne Gore Milo Đukanović javno se zalagao za ljudska prava Darka Šarića, za pravo na izdavanje pasoša ovom preduzetniku, koje ima sve „dok ne bude pravosnažno osuđen”.

„Eliminatorni razlog za sticanje državljanstva Crne Gore je pravosnažna sudska presuda”, pojašnjavao je Đukanović. Monitor je prvi objelodanio da je Prva banka braće Đukanović kreditirala sa pet miliona eura Šarićevu kompaniju Mat. I to kada je toj banci bila zabranjena kreditna aktivnost. „Imam crno na bijelo da Prva banka u slučaju kompanija koje je osnovao Šarić, nije tražila ni registracijska dokumenta za te kompanije, ni lične podatke osoba koje su otvarale račune. To govori da su znali ko su oni. Zakon o sprečavanju pranja novca kaže da ako neko donese 15 hiljada eura u banku ili napravi transakciju u tom iznosu, to se mora prijaviti Upravi za sprečavanje pranja novca. Banka je i na sudu potvrdila da nije prijavljivala takve transakcije”, izjavila je nedavno Miranda Patrucić, novinarka OCCRP, obraćajući se državnoj tužiteljici Ranki Čarapić.

Monitor je u proljeće 2010. objavio seriju tekstova o sumnjivim transakcijama koje je klan Šarić vršio posredstvom Hipo Alpe Adrie, a preko svog poslovnog partnera Dragana Dudića i njegovog sina Damjana, kasnije uhapšenog u Atini zbog pranja novca. U Hipo su upumpavane desetine miliona eura preko of šor firmi, ali i iz grčkih banaka na račune pokojnog Dudića i njegovih saradnika

Vijesti su objavile da je Prva dodijelila kredit Šarićevoj firmi i više od pola godine nakon što je podignuta optužnica protiv ove grupe u Beogradu. Tako je u avgustu 2010. odobren kredit od fantastičnih 15 miliona eura, a kao hipoteka dat je luksuzni hotel Maks prestiž u Budvi koji se formalno vodi na srpskog državljanina Bojana Stanojkovića, ortaka Darka Šarića, optuženog u Srbiji za šverc kokaina.

Zagrebački Jutarnji list objavio je nedavno da postoje osnovane sumnje da su Duško i Darko Šarić povezani sa ubistvom vlasnika Nacionala Iva Pukanića i Nike Franjića u oktobru 2008. Jutarnji navodi da je do novih saznanja o ubistvu Pukanića USKOK došao putem međunarodne saradnje, a riječ je o podacima o više novčanih transakcija između Duška Šarića i pripadnika klana Sretena Jocića zvanog Joca Amsterdam, optuženih za Pukanićevo ubistvo, uplaćenih uoči atentata. Ubistvo Pukanića dovodilo se u vezu sa tekstovima Nacionala o duvanskoj mafiji, u kojoj je jedan od aktera bio crnogorski premijer Milo Đukanović.

Prema pisanju Blica koji se poziva na podatke iz tamošnje istrage, ključna karika između Šarića i Joce Amsterdama navodno je bio upravo Rodoljub Radulović.

Crnogorsko pravosuđe je prvo odbilo da Srbiji izruči Blaža Dedića, još jednog Šarićevog saradnika, ali je ta odluka kasnije promijenjena. Specijalno tužilaštvo u Beogradu utvrdilo je da su transakcije sa ofšorova, preko Mat company završavale na račun Maestraltursa, odnosno da je prljav novac iz Crne Gore ubacivan u Srbiju.

Duga je lista naših Dačića. MANS je podnio krivičnu prijavu protiv ministra uređenja prostora Branimira Gvozdenovića zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj prilikom izdavanja više građevinskih i upotrebnih dozvola za rekonstrukciju benzinske pumpe u vlasništvu Šarićeve Mat Company.

Igor Lukšić i Milan Roćen su demantovali da su kontaktirali sa Darkom Šarićem, odbjeglim narko bosom. Njihova se imena nalaze na listingu telefonskih razgovora Šarića koji je objavio Dan. Potpredsjednik srpske Vlade Vučić saopštio je da imaju podatke o brojnim kontaktima Šarićeve grupe sa ličnostima iz politike i bezbjednosnih službi. Ne samo iz Srbije. Nijesu potrebni snimci iz Beograda, obilje naše dokumentacije o vezama ove grupe sa crnogorskim vrhom, ovdje tužiteljica neće da vidi.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

SRBIJA I AFERA ŠARIĆ
Lomljenje premijera

Premijer i ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić priznao je krajem prošle nedjelje da se nekoliko puta vidio sa Rodoljubom Radulovićem, poznatijim i kao Miša Amerika, jednim od ključnih ljudi narko klana Darka Šarića. Dačić, predsjednik SPS, druge po značaju u vladajućoj koaliciji, optužio je vlastitu policiju da ga nije obavijestila da je riječ o mafijašu.

U nedavnom intervjuu, bivši koordinator tajnih službi Miodrag Rakić, a sada potpredsjednik opozicione DS objelodanio je da ,,ima dokaze o kontaktima nekih vladinih zvaničnika sa Šarićevim narko-klanom”. Neki mediji iz toga su zaključili da se radi o orkestriranom napadu DS i vladajuće SNS na Dačića. Za veze sa Šarićevim klanom optužen je i Branko Lazarević, bivši šef Dačićevog kabineta.

O vezama Dačića i Radulovića, koji je u Šarićevom klanu, navodno, bio zadužen za transport kokaina, policija je, kako objavljuju mediji, sačinila obimnu dokumentaciju koja uključuje i 120 diskova prisluškivanih razgovora. Dokumentaciju o tim kontaktima, navodi list Informer, proslijeđena je Tužilaštvu i Birou za koordinaciju rada službi bezbjednosti.

Zbog svega što se dešava, predsjednik DS Dragan Đilas zatražio je raspuštanje parlamenta i raspisivanje prijevremenih izbora. Istovremeno je DSS Vojislava Koštunice zatražila da premijer Dačić podnese ostavku.

Ima mišljenja kako bi temeljno pravosudno pročešljavanje svih biznisa ovog narko bosa po Srbiji moglo dovesti u tešku nepriliku i aktuelnu opoziciju. Kako Koštunicu, za vrijeme čijeg vakta je narko baron oprao najviše kokainskog novca u srpskoj prljavoj privatizaciji, tako i Tadića i njegove nasljednike u DS Đilasa i Bojana Pajtića, premijera vlade Vojvodine, u čije vrijeme Šarićeve firme takođe neometano pazare hotele, preduzeća i vojvođanske oranice.

Očekuje se da bude pokrenut pretkrivični postupak protiv Branka Lazarevića i još najmanje pet visokih rukovodilaca MUP Srbije koji su imali kontakte sa Radulovićem.

Po Večernjim novostima, rukovodioci MUP-a, o čijim kontaktima sa Radulovićem postoje i službeni podaci, i dalje su na visokim pozicijama u policiji, ali i u samom Ministarstvu. Blicov izvor tvrdi da je Dačić u MUP i Policijskoj upravi Beograd postavljao ljude za koje je utvrđeno da su imali učestalu komunikaciju sa Radulovićem.

Po Blicu, i Svetislav Bata Đurović, rodom iz Pljevalja, postavljen je za načelnika Službe za borbu protiv organizovanog kriminala, na insistiranje premijera. Đurović je postao načelnik prije nego što je za to data neophodna saglasnost specijalnog tužioca. O vezama Šarića i Đurovića dovoljno govori podatak o zajedničkom ljetovanju.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REKONSTRUKCIJA VLADE: A kad tamo – još jedan parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina ministara rekonstruisane vlade izglasana je glasovima 53 poslanika. Ne tako davno, kada je bio mandatar, Spajić se mučio da dobaci do podrške od 41. Ministri iz PES-a i partija manjinskih naroda, imaju dovoljno ruku da usmjeravaju osnovni tok Vlade. Za sve što bude odstupalo od koncepta evropske i građanske Crne Gore, oni će biti najdogovorniji. ZBCG može biti samo izgovor

 

Nekoliko mjeseci ranije u odnosu na krajnji rok definisan Sporazumom koji su nakon izbora potpisali predstavnici parlamentarne većine, rekonstruisana je 44. crnogorska vlada.  Za lidere Koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG), koji su joj se javno nadali još od januara, možda se desila i sa malim zakašnjenjem. Kako god, rekonstrukcija je donijela čudesne kombinatorike, mnogo bijesa i kritika sa raznih strana.

U rekonstruisanoj Vladi, predstavnici ZBCG Milana Kneževića i Andrije Mandića, dobili su svojih dogovorenih pet mjesta – dva potpredsjednička i tri ministarska. Ranije je bilo dogovoreno da će ZBCG pripasti četiri ministarska mjesta (saobraćaj, prosvjeta, turizam i prostorno planiranje) i pozicija potpredsjednika.  Ali u suštini to je to.

Budimir Aleksić je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, a Milun Zogović, potpredsjednik Vlade za infrastrukturu i regionalini razvoj. Ministri/ke iz redova ZBCG su: Slaven Radunović, (prostorno planiranje, urbanizam i državna imovina), Simonida Kordić (turizam) i Maja Vukićević (saobraćaj).

Istovremeno u Vladu je ušlo pet predstavnika Bošnjačke stranke (BS), koja dobila jedno više mjesto od ZBCG – jednog potpredsjednika i pet ministara. Lider BS Ervin Ibrahimović pokriva dvije pozicijepotpredsjednika Vlade za međunarodne odnose i ministra vanjskih poslova. Admir Šahmanović je novi ministar rudarstva, nafte i gasa, Mirsad Azemović – ministar dijaspore, Damir Gutić – ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografije i Ernad Suljević – ministar regionalno investicionog razvoja i saradnje sa NVO.

PES Milojka Spajića je u rekonstruisanoj Vladi zadržao 11 mjesta –  premijera i deset ministara. Toliko ih je imao i prije rekonstrukcije.  U Vladi su ostala i dva ministra SNP (Vladimir Jokić kao ministar poljoprivrede  i Dragoslav Šćekić kao ministar sporta i mladih) , tri ministra albanskih stranaka ( Fatmir Đeka iz DP kao ministar ljudskih i manjinskih prava, Maraš Dukaj iz Albanske alternative kao ministar javne uprave i Nik Đeljošaj, lider Aalbanske alternative koji kao i do sada pokriva dvije pozicije – potrpedsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja).

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.

Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula,  podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).

Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.

Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda  (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.

Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje  sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.

SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža  rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.

Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.

Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju  zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”

Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka  tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.

Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.

Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a  premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.

Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska   država biti  kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.

Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije,  Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je  pred TV kamerama izgovorio:  “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “  I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.

Vođe PES-a i Demokrata znaju:  svako društvo,  pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi.  Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u  djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati  kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.

Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi  vatrenije nego  danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27  izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.

Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne  desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije  jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i  bori se protiv svake različitosti.

Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne.  Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.

Vlasnici naših sudbina  samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi  kao prelazno rješenje,  kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.

Kao i sve drugo –i sunovrat je izbor.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo