Povežite se sa nama

FOKUS

Naši Dačići

Objavljeno prije

na

sarici

Dok Srbiju trese groznica što se premijer Ivica Dačić sretao sa Rodoljubom Radulovićem, biznismenom za koga se sumnja da je rukovodio operacijom narko kartela čiji je glavni eksponent bio Darko Šarić, u Crnoj Gori – ništa. A najjače figure – od predsjednika do opštinskih vlasti, bile su povezane sa kartelom.

Ključno pitanje za Crnu Goru je – gdje je stvarno bilo glavno čvorište ove grupe. U Srbiji, u kojoj se sve jasnije vidi dokle je dosezala hobotnica? Ili, u Crnoj Gori čije se pravosudne vlasti prave kao da su Šarić i njegovi ovuda samo protrčali.

Kada se slože podaci o Raduloviću, Šariću i društvu, jasno je da je ovdje bilo moćno uporište klana, da su imali podršku u političkim i bezbjednosnim strukturama. Ko su naši Dačići? Ko je narko grupi ovdje držao leđa?

MARIJA ĆATOVIĆ I KOTORSKE VLASTI: Rodoljub Radulović ovdje ulazi u poslove prije više od dvije decenije. Još tada se udaraju temelji za velike operacije koje će postati i svjetski poznate zbog šverca tona i tona kokaina iz Latinske Amerike u Evropu. Radulović, za kog kažu da je pri vrhu piramide, značajniji od Darka Šarića, u rodnom Kotoru 1990. godine dobija prvi privilegovani ugovor u Crnoj Gori, iz koje je otišao još sedamdesetih radi studija u Beogradu.

Rodoljubova kompanija Trecom, osnovana samo godinu ranije, dobija u zakup od opštine sedam lokala u srcu Starog grada, u palatama koje su baština UNESCO, sa mogućnošću produženja zakupa na čak 99 godina. Tokom devedesetih opštinske vlasti su Trecom jedno vrijeme čak oslobodile plaćanja kirije, a to je preduzeće 1999. pokrenulo sudski spor za utvrđivanje prava vlasništva nad Citadelom, kulturno istorijskim spomenikom, čiji su kasnije postali vlasnici. Crnogorsko tužilaštvo nikada nije ispitivalo ove sumnjive ugovore.

Možda zato što već tada neka moćna ruka pomaže Raduloviću. On je nesmetano u Crnoj Gori poslovao do 2006. godine, iako je imao problema sa vlastima nekih drugih zemalja. Američke vlasti gonile su ga zbog mešetarenja na berzi, a naftne kompanije tužile zbog ogromnih dugovanja. Radulović je poslovao od Floride, do Moskve, od Italije do Ujedinjenih Arapskih Emirata, u kojima se čak povezao sa kraljevskom porodicom.

Radulović Trecom 2006. godine predaje u ruke pokojnom Draganu Dudiću, sa kojim je nekada radio u Jugooceaniji, preduzeću koje je propalo zbog sankcija, ostavljajući brojne moreplovce bez posla. Prema izvorima Monitora, ljudi oko Dudića i Radulovića regrutuju u Kotoru moreplovce za strane brodove. Prema istom izvoru, neki od njih bili su primorani da se bave i prenosom opasnih roba. Tako Kotor postaje regrutni centar za stvaranje mreže koja će služiti klanu.

Dudić, koji je ubijen u Starom gradu nakon otvaranja slučaja Šarić, sa opštinom Kotor 2008. obnavlja aranžman o zakupu Radulovićevih prostora. Uz podršku Marije Ćatović, dugogodišnje gradonačelnice Kotora i višestruke kume porodice Đukanović, tačnije premijerove sestre Ane Kolarević, dobija ugovor, bez tendera, na 35 godina, za samo 1,8 miliona eura. Taj novac je Dudić odmah uplatio, pred izbore.

Kotorske socijaldemokrate protivile su se tome, tvrdeći da je riječ o nezakonitom poslu. Tadašnji predsjednik kotorskog SDP Zvonimir Rajhel optužio je Trecom da nekoliko posljednjih godina nije ni izmirivao obaveze na osnovu ugovora o zakupu u Starom gradu, što je Dudić demantovao, tvrdeći da Opština njegovom preduzeću duguje više miliona. Rajhel je tvrdio i da su mu Dudićevi radnici prijetili, a automobil mu je izgorio. SDP je uputio zahtjev kotorskom tužilaštvu da ispita čitav posao, ali od toga ništa.

Sporni aranžman nije jedina veza Marije Ćatović sa Dudićem. Predstavnici PC Rivijere podnijeli su zahtjev za sprovođenje istrage tvrdeći da je gradonačelnica Kotora omogućila Dudićevoj firmi Interdepo da preuzme AD Rivijeru i stekne pravo na ogromnu imovinu, nekretnine koje su nekada pripadala ovom velikom preduzeću. Ćatovićeva je uzvratila tužbom. Zanimljivo, u tom je sporu zastupala advokatska kancelarija Ane Kolarević.

Nikada nije istraživano otkud nekadašnjem skromnom mornaru Draganu Dudiću prava imperija u Kotoru. Prema katastarskim knjigama njegova porodica i on posjeduju desetine miliona eura vrijednosti.

FILIP VUJANOVIĆ: Posao sa nekretninama bio je tek jedna stepenica ka legalizaciji novaca i širenju operacija klana. Početkom 2000-ih Dudić preuzima jednu od strateških tački na našem primorju – Luku Risan. Šta je kvalifikovalo Dudića da preuzme Luku Risan – iskustvo mornara ili kafedžije? Ili, možda, čvrsto uporište u vlasti koja je odabranima davala najbolje.

Dudić je preuzeo Luku Risan dok je na čelu Vlade bio Filip Vujanović.

„Ovakvi primjeri moraju imati maksimalnu podršku, zbog opšteg interesa građana i kao obilježje našeg opredjeljenja za reformske procese”, ocijenio je Vujanović dok je, skupa sa Dudićem, presijecao crvenu vrpcu u Risnu. Vujanović je nekoliko mjeseci ranije kao premijer potpisao Odluku o ispunjenju uslova Luke Risan za otvoreni javni pomorski saobraćaj.

Dudiću nije bilo dovoljno što je preuzeo Luku. Htio je monopol. Tražio je mjere protiv „nelojalne konkurencija” (luka u Kotoru i Zelenici), pa je Vujanović, prema pisanju našeg lista, posredovao. To nikada nije demantovano.

I zaista, Dudić ubrzo kontroliše cijeli prostor. Njegovoj firmi Bastion komerc, prema pisanju Pobjede iz januara 2002, odobreno je obavljanje lučke pilotaže u lukama Zelenika, Lipci, Risan, Kotor i Tivat. Vlasti su mu izdale rješenje za proširenje poslova na pet godina.

Za samo pola godine, u Luku Risan, koja je bila potpuno zamrla, stiglo je 14 brodova, a prevezeno 27,028 tona razne robe – većinom građevinskog materijala. Dudić se specijalizovao za prevoz cementa. Narko grupe cement često koriste kao robu kojom se pokriva šverc. Zanimljivo, u inostranstvu je sa cementom radio i Rodoljub Radulović, a Šarić i Dudić su u Pljevljima pokušavali sa ortakom Al Memari Fardom da izgrade cementaru, što je vlast hvalila kao dobru investiciju.

Da je u Luci Risan bilo sumnjivih tereta pokazuje i događaj sa kraja 2005. Tada je crnogorska policija danima pregledala 30 hiljada džakova cementa, na brodu koji je u luku doplovio pod sjevernokorejskom zastavom. Carinski nadzor uveden je nakon policijske dojave da je u džakovima cementa sakrivena droga. Dudić je tada kazao da će se nakon što policija obavi svoj pasao, oglasiti. Nijesu se oglašavali ni on ni policija.

Zgodno, Dudić je imao luku, a Rodoljub Radulović brodove. Srpska optužnica Raduloviću na teret stavlja da je svojim prekookeanskim brodovima Golden i Verti prokrijumčario više tona kokaina iz Južne Amerike u Zapadnu Evropu, kao i da je učestvovao u pranju tako zarađenog novca. Radulović je u bjekstvu kao i Darko Šarić.

Nije samo lijepim riječima i odlukama vlade Vujanović pružao podršku Dudiću. Vujanović je, što je Skupštini potvrdio ministar pravde u njegovoj Vladi Miraš Radović, u junu 2009. godine, samo nekoliko mjeseci prije nego što je pokrenuta akcija Balkanski ratnik, pomilovao Dudića, kojeg je kotorski sud osudio na kaznu zatvora od četiri mjeseca. Vujanović se sažalio na vlasnika Luke Risan, jer, kako je pisalo u obrazloženju, ima staru majku i psihički rastrojenu suprugu, koja je otišla u Grčku.

FILIP VUKOVIĆ: DPS nije poslove klana Šarić pomagao samo na jugu. Služba za unutrašnju reviziju podnijela je u maju prošle godine krivičnu prijavu protiv gradonačelnika Pljevalja Filipa Vukovića zbog zloupotrebe službenog položaja i nesavjesnog rada. Vuković se tereti da je bez odluke lokalnog parlamenta, eksproprisao za oko milion eura opštinskog kredita parcele u Otilovićima – gdje je bila planirana gradnja velike cementare. Vuković je u ime opštine kupovao parcele koje prethodno od mještana nije uspio da otkupi Josif Mićković, Šarićev advokat.

Nije to jedini posao tadašnjeg gradonačelinika sa predstavnicima narko kartela. Tokom 2008. godine Šarićeva Mat imala je više poslova sa opštinom Pljevlja. U aprilu 2008. godine na tenderu dobija posao tamponiranja više puteva, vrijedan preko 120 hiljada eura, a u decembru iste godine posao izgradnje i rekonstrukcije saobraćajnice vrijedan blizu milion eura. Tu su i drugi, manji poslovi za JP Komunalno Pljevlja.

Vuković je poznat po izjavi da su Šarići „korektni momci” i da ne bi odao gdje se Darko Šarić nalazi i da zna. Kao što ne bi radio ni govorio što partijski šef ne aminuje.

ĐUKANOVIĆI I OSTALI: Prema nedavnim pisanjima srpskih medija Darko Šarić se krije u Crnoj Gori. Jedan Monitorov izvor tvrdi da je tekst o tome objavljen u beogradskim medijima prije nekoliko dana, u stvari samo upozorenje Darku Šariću da se skloni iz Crne Gore, u kojoj ga navodno čuvaju isti ljudi koji su nekada čuvali ovdje Radovana Karadžića. Prema drugoj verziji Darko Šarić je Crnu Goru napustio odmah pošto je za njim raspisana međunarodna potjernica, 2009. On je navodno pobjegao sa podgoričkog aerodroma gdje ga je na takozvanom vladinom terminalu čekao avion privatne avio-kompanije. Na tom terminalu nema kontrola, a za ulazak je potrebna samo saglasnost moćnih ljudi iz vrha vlasti. Šarić je navodno odletio u Ženevu, gdje ga je, prema pisanju srpskih medija, čekao Stanko Subotić Cane, još jedan ,,kontroverzni biznismen” i prijatelj premijera Mila Đukanovića. Da je Šarić povezan sa Subotićem, naročito oko transakcija sa Štampom, saopštilo je i srpsko tužilaštvo.

Crnu Goru su potom nesmetano napustili i brojni Šarićevi saradnici. Doduše, ovdje je podignuta optužnica protiv Darkovog brata Duška i Jovice Lončara, ali ne zbog šverca narkotika, veća samo zbog pranja novca preko dvije crnogorske banke Hipo Alpe Adria i Prve, u većinskom vlasništvu Aca i Mila Đukanovića. I to pošto su protiv tog klana u okruženju tekli sudski procesi, a crnogorski mediji pisali o ogromnim sumnjivim transakcijama kompanija povezanih sa Dudićem i Šarićem. Prva banka je u većinskom vlasništvu Aca Đukanovića, premiejrovog brata koji takođe posjeduje udio u banci.

Ko je omogućio nesmetano djelovanje ovih ljudi u Crnoj Gori? Opštinski funkcioneri nižeg ranga, bez znanja šefa DPS-a?

Premijer Crne Gore Milo Đukanović javno se zalagao za ljudska prava Darka Šarića, za pravo na izdavanje pasoša ovom preduzetniku, koje ima sve „dok ne bude pravosnažno osuđen”.

„Eliminatorni razlog za sticanje državljanstva Crne Gore je pravosnažna sudska presuda”, pojašnjavao je Đukanović. Monitor je prvi objelodanio da je Prva banka braće Đukanović kreditirala sa pet miliona eura Šarićevu kompaniju Mat. I to kada je toj banci bila zabranjena kreditna aktivnost. „Imam crno na bijelo da Prva banka u slučaju kompanija koje je osnovao Šarić, nije tražila ni registracijska dokumenta za te kompanije, ni lične podatke osoba koje su otvarale račune. To govori da su znali ko su oni. Zakon o sprečavanju pranja novca kaže da ako neko donese 15 hiljada eura u banku ili napravi transakciju u tom iznosu, to se mora prijaviti Upravi za sprečavanje pranja novca. Banka je i na sudu potvrdila da nije prijavljivala takve transakcije”, izjavila je nedavno Miranda Patrucić, novinarka OCCRP, obraćajući se državnoj tužiteljici Ranki Čarapić.

Monitor je u proljeće 2010. objavio seriju tekstova o sumnjivim transakcijama koje je klan Šarić vršio posredstvom Hipo Alpe Adrie, a preko svog poslovnog partnera Dragana Dudića i njegovog sina Damjana, kasnije uhapšenog u Atini zbog pranja novca. U Hipo su upumpavane desetine miliona eura preko of šor firmi, ali i iz grčkih banaka na račune pokojnog Dudića i njegovih saradnika

Vijesti su objavile da je Prva dodijelila kredit Šarićevoj firmi i više od pola godine nakon što je podignuta optužnica protiv ove grupe u Beogradu. Tako je u avgustu 2010. odobren kredit od fantastičnih 15 miliona eura, a kao hipoteka dat je luksuzni hotel Maks prestiž u Budvi koji se formalno vodi na srpskog državljanina Bojana Stanojkovića, ortaka Darka Šarića, optuženog u Srbiji za šverc kokaina.

Zagrebački Jutarnji list objavio je nedavno da postoje osnovane sumnje da su Duško i Darko Šarić povezani sa ubistvom vlasnika Nacionala Iva Pukanića i Nike Franjića u oktobru 2008. Jutarnji navodi da je do novih saznanja o ubistvu Pukanića USKOK došao putem međunarodne saradnje, a riječ je o podacima o više novčanih transakcija između Duška Šarića i pripadnika klana Sretena Jocića zvanog Joca Amsterdam, optuženih za Pukanićevo ubistvo, uplaćenih uoči atentata. Ubistvo Pukanića dovodilo se u vezu sa tekstovima Nacionala o duvanskoj mafiji, u kojoj je jedan od aktera bio crnogorski premijer Milo Đukanović.

Prema pisanju Blica koji se poziva na podatke iz tamošnje istrage, ključna karika između Šarića i Joce Amsterdama navodno je bio upravo Rodoljub Radulović.

Crnogorsko pravosuđe je prvo odbilo da Srbiji izruči Blaža Dedića, još jednog Šarićevog saradnika, ali je ta odluka kasnije promijenjena. Specijalno tužilaštvo u Beogradu utvrdilo je da su transakcije sa ofšorova, preko Mat company završavale na račun Maestraltursa, odnosno da je prljav novac iz Crne Gore ubacivan u Srbiju.

Duga je lista naših Dačića. MANS je podnio krivičnu prijavu protiv ministra uređenja prostora Branimira Gvozdenovića zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj prilikom izdavanja više građevinskih i upotrebnih dozvola za rekonstrukciju benzinske pumpe u vlasništvu Šarićeve Mat Company.

Igor Lukšić i Milan Roćen su demantovali da su kontaktirali sa Darkom Šarićem, odbjeglim narko bosom. Njihova se imena nalaze na listingu telefonskih razgovora Šarića koji je objavio Dan. Potpredsjednik srpske Vlade Vučić saopštio je da imaju podatke o brojnim kontaktima Šarićeve grupe sa ličnostima iz politike i bezbjednosnih službi. Ne samo iz Srbije. Nijesu potrebni snimci iz Beograda, obilje naše dokumentacije o vezama ove grupe sa crnogorskim vrhom, ovdje tužiteljica neće da vidi.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

SRBIJA I AFERA ŠARIĆ
Lomljenje premijera

Premijer i ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić priznao je krajem prošle nedjelje da se nekoliko puta vidio sa Rodoljubom Radulovićem, poznatijim i kao Miša Amerika, jednim od ključnih ljudi narko klana Darka Šarića. Dačić, predsjednik SPS, druge po značaju u vladajućoj koaliciji, optužio je vlastitu policiju da ga nije obavijestila da je riječ o mafijašu.

U nedavnom intervjuu, bivši koordinator tajnih službi Miodrag Rakić, a sada potpredsjednik opozicione DS objelodanio je da ,,ima dokaze o kontaktima nekih vladinih zvaničnika sa Šarićevim narko-klanom”. Neki mediji iz toga su zaključili da se radi o orkestriranom napadu DS i vladajuće SNS na Dačića. Za veze sa Šarićevim klanom optužen je i Branko Lazarević, bivši šef Dačićevog kabineta.

O vezama Dačića i Radulovića, koji je u Šarićevom klanu, navodno, bio zadužen za transport kokaina, policija je, kako objavljuju mediji, sačinila obimnu dokumentaciju koja uključuje i 120 diskova prisluškivanih razgovora. Dokumentaciju o tim kontaktima, navodi list Informer, proslijeđena je Tužilaštvu i Birou za koordinaciju rada službi bezbjednosti.

Zbog svega što se dešava, predsjednik DS Dragan Đilas zatražio je raspuštanje parlamenta i raspisivanje prijevremenih izbora. Istovremeno je DSS Vojislava Koštunice zatražila da premijer Dačić podnese ostavku.

Ima mišljenja kako bi temeljno pravosudno pročešljavanje svih biznisa ovog narko bosa po Srbiji moglo dovesti u tešku nepriliku i aktuelnu opoziciju. Kako Koštunicu, za vrijeme čijeg vakta je narko baron oprao najviše kokainskog novca u srpskoj prljavoj privatizaciji, tako i Tadića i njegove nasljednike u DS Đilasa i Bojana Pajtića, premijera vlade Vojvodine, u čije vrijeme Šarićeve firme takođe neometano pazare hotele, preduzeća i vojvođanske oranice.

Očekuje se da bude pokrenut pretkrivični postupak protiv Branka Lazarevića i još najmanje pet visokih rukovodilaca MUP Srbije koji su imali kontakte sa Radulovićem.

Po Večernjim novostima, rukovodioci MUP-a, o čijim kontaktima sa Radulovićem postoje i službeni podaci, i dalje su na visokim pozicijama u policiji, ali i u samom Ministarstvu. Blicov izvor tvrdi da je Dačić u MUP i Policijskoj upravi Beograd postavljao ljude za koje je utvrđeno da su imali učestalu komunikaciju sa Radulovićem.

Po Blicu, i Svetislav Bata Đurović, rodom iz Pljevalja, postavljen je za načelnika Službe za borbu protiv organizovanog kriminala, na insistiranje premijera. Đurović je postao načelnik prije nego što je za to data neophodna saglasnost specijalnog tužioca. O vezama Šarića i Đurovića dovoljno govori podatak o zajedničkom ljetovanju.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo