Povežite se sa nama

FOKUS

Naši Dačići

Objavljeno prije

na

Dok Srbiju trese groznica što se premijer Ivica Dačić sretao sa Rodoljubom Radulovićem, biznismenom za koga se sumnja da je rukovodio operacijom narko kartela čiji je glavni eksponent bio Darko Šarić, u Crnoj Gori – ništa. A najjače figure – od predsjednika do opštinskih vlasti, bile su povezane sa kartelom.

Ključno pitanje za Crnu Goru je – gdje je stvarno bilo glavno čvorište ove grupe. U Srbiji, u kojoj se sve jasnije vidi dokle je dosezala hobotnica? Ili, u Crnoj Gori čije se pravosudne vlasti prave kao da su Šarić i njegovi ovuda samo protrčali.

Kada se slože podaci o Raduloviću, Šariću i društvu, jasno je da je ovdje bilo moćno uporište klana, da su imali podršku u političkim i bezbjednosnim strukturama. Ko su naši Dačići? Ko je narko grupi ovdje držao leđa?

MARIJA ĆATOVIĆ I KOTORSKE VLASTI: Rodoljub Radulović ovdje ulazi u poslove prije više od dvije decenije. Još tada se udaraju temelji za velike operacije koje će postati i svjetski poznate zbog šverca tona i tona kokaina iz Latinske Amerike u Evropu. Radulović, za kog kažu da je pri vrhu piramide, značajniji od Darka Šarića, u rodnom Kotoru 1990. godine dobija prvi privilegovani ugovor u Crnoj Gori, iz koje je otišao još sedamdesetih radi studija u Beogradu.

Rodoljubova kompanija Trecom, osnovana samo godinu ranije, dobija u zakup od opštine sedam lokala u srcu Starog grada, u palatama koje su baština UNESCO, sa mogućnošću produženja zakupa na čak 99 godina. Tokom devedesetih opštinske vlasti su Trecom jedno vrijeme čak oslobodile plaćanja kirije, a to je preduzeće 1999. pokrenulo sudski spor za utvrđivanje prava vlasništva nad Citadelom, kulturno istorijskim spomenikom, čiji su kasnije postali vlasnici. Crnogorsko tužilaštvo nikada nije ispitivalo ove sumnjive ugovore.

Možda zato što već tada neka moćna ruka pomaže Raduloviću. On je nesmetano u Crnoj Gori poslovao do 2006. godine, iako je imao problema sa vlastima nekih drugih zemalja. Američke vlasti gonile su ga zbog mešetarenja na berzi, a naftne kompanije tužile zbog ogromnih dugovanja. Radulović je poslovao od Floride, do Moskve, od Italije do Ujedinjenih Arapskih Emirata, u kojima se čak povezao sa kraljevskom porodicom.

Radulović Trecom 2006. godine predaje u ruke pokojnom Draganu Dudiću, sa kojim je nekada radio u Jugooceaniji, preduzeću koje je propalo zbog sankcija, ostavljajući brojne moreplovce bez posla. Prema izvorima Monitora, ljudi oko Dudića i Radulovića regrutuju u Kotoru moreplovce za strane brodove. Prema istom izvoru, neki od njih bili su primorani da se bave i prenosom opasnih roba. Tako Kotor postaje regrutni centar za stvaranje mreže koja će služiti klanu.

Dudić, koji je ubijen u Starom gradu nakon otvaranja slučaja Šarić, sa opštinom Kotor 2008. obnavlja aranžman o zakupu Radulovićevih prostora. Uz podršku Marije Ćatović, dugogodišnje gradonačelnice Kotora i višestruke kume porodice Đukanović, tačnije premijerove sestre Ane Kolarević, dobija ugovor, bez tendera, na 35 godina, za samo 1,8 miliona eura. Taj novac je Dudić odmah uplatio, pred izbore.

Kotorske socijaldemokrate protivile su se tome, tvrdeći da je riječ o nezakonitom poslu. Tadašnji predsjednik kotorskog SDP Zvonimir Rajhel optužio je Trecom da nekoliko posljednjih godina nije ni izmirivao obaveze na osnovu ugovora o zakupu u Starom gradu, što je Dudić demantovao, tvrdeći da Opština njegovom preduzeću duguje više miliona. Rajhel je tvrdio i da su mu Dudićevi radnici prijetili, a automobil mu je izgorio. SDP je uputio zahtjev kotorskom tužilaštvu da ispita čitav posao, ali od toga ništa.

Sporni aranžman nije jedina veza Marije Ćatović sa Dudićem. Predstavnici PC Rivijere podnijeli su zahtjev za sprovođenje istrage tvrdeći da je gradonačelnica Kotora omogućila Dudićevoj firmi Interdepo da preuzme AD Rivijeru i stekne pravo na ogromnu imovinu, nekretnine koje su nekada pripadala ovom velikom preduzeću. Ćatovićeva je uzvratila tužbom. Zanimljivo, u tom je sporu zastupala advokatska kancelarija Ane Kolarević.

Nikada nije istraživano otkud nekadašnjem skromnom mornaru Draganu Dudiću prava imperija u Kotoru. Prema katastarskim knjigama njegova porodica i on posjeduju desetine miliona eura vrijednosti.

FILIP VUJANOVIĆ: Posao sa nekretninama bio je tek jedna stepenica ka legalizaciji novaca i širenju operacija klana. Početkom 2000-ih Dudić preuzima jednu od strateških tački na našem primorju – Luku Risan. Šta je kvalifikovalo Dudića da preuzme Luku Risan – iskustvo mornara ili kafedžije? Ili, možda, čvrsto uporište u vlasti koja je odabranima davala najbolje.

Dudić je preuzeo Luku Risan dok je na čelu Vlade bio Filip Vujanović.

„Ovakvi primjeri moraju imati maksimalnu podršku, zbog opšteg interesa građana i kao obilježje našeg opredjeljenja za reformske procese”, ocijenio je Vujanović dok je, skupa sa Dudićem, presijecao crvenu vrpcu u Risnu. Vujanović je nekoliko mjeseci ranije kao premijer potpisao Odluku o ispunjenju uslova Luke Risan za otvoreni javni pomorski saobraćaj.

Dudiću nije bilo dovoljno što je preuzeo Luku. Htio je monopol. Tražio je mjere protiv „nelojalne konkurencija” (luka u Kotoru i Zelenici), pa je Vujanović, prema pisanju našeg lista, posredovao. To nikada nije demantovano.

I zaista, Dudić ubrzo kontroliše cijeli prostor. Njegovoj firmi Bastion komerc, prema pisanju Pobjede iz januara 2002, odobreno je obavljanje lučke pilotaže u lukama Zelenika, Lipci, Risan, Kotor i Tivat. Vlasti su mu izdale rješenje za proširenje poslova na pet godina.

Za samo pola godine, u Luku Risan, koja je bila potpuno zamrla, stiglo je 14 brodova, a prevezeno 27,028 tona razne robe – većinom građevinskog materijala. Dudić se specijalizovao za prevoz cementa. Narko grupe cement često koriste kao robu kojom se pokriva šverc. Zanimljivo, u inostranstvu je sa cementom radio i Rodoljub Radulović, a Šarić i Dudić su u Pljevljima pokušavali sa ortakom Al Memari Fardom da izgrade cementaru, što je vlast hvalila kao dobru investiciju.

Da je u Luci Risan bilo sumnjivih tereta pokazuje i događaj sa kraja 2005. Tada je crnogorska policija danima pregledala 30 hiljada džakova cementa, na brodu koji je u luku doplovio pod sjevernokorejskom zastavom. Carinski nadzor uveden je nakon policijske dojave da je u džakovima cementa sakrivena droga. Dudić je tada kazao da će se nakon što policija obavi svoj pasao, oglasiti. Nijesu se oglašavali ni on ni policija.

Zgodno, Dudić je imao luku, a Rodoljub Radulović brodove. Srpska optužnica Raduloviću na teret stavlja da je svojim prekookeanskim brodovima Golden i Verti prokrijumčario više tona kokaina iz Južne Amerike u Zapadnu Evropu, kao i da je učestvovao u pranju tako zarađenog novca. Radulović je u bjekstvu kao i Darko Šarić.

Nije samo lijepim riječima i odlukama vlade Vujanović pružao podršku Dudiću. Vujanović je, što je Skupštini potvrdio ministar pravde u njegovoj Vladi Miraš Radović, u junu 2009. godine, samo nekoliko mjeseci prije nego što je pokrenuta akcija Balkanski ratnik, pomilovao Dudića, kojeg je kotorski sud osudio na kaznu zatvora od četiri mjeseca. Vujanović se sažalio na vlasnika Luke Risan, jer, kako je pisalo u obrazloženju, ima staru majku i psihički rastrojenu suprugu, koja je otišla u Grčku.

FILIP VUKOVIĆ: DPS nije poslove klana Šarić pomagao samo na jugu. Služba za unutrašnju reviziju podnijela je u maju prošle godine krivičnu prijavu protiv gradonačelnika Pljevalja Filipa Vukovića zbog zloupotrebe službenog položaja i nesavjesnog rada. Vuković se tereti da je bez odluke lokalnog parlamenta, eksproprisao za oko milion eura opštinskog kredita parcele u Otilovićima – gdje je bila planirana gradnja velike cementare. Vuković je u ime opštine kupovao parcele koje prethodno od mještana nije uspio da otkupi Josif Mićković, Šarićev advokat.

Nije to jedini posao tadašnjeg gradonačelinika sa predstavnicima narko kartela. Tokom 2008. godine Šarićeva Mat imala je više poslova sa opštinom Pljevlja. U aprilu 2008. godine na tenderu dobija posao tamponiranja više puteva, vrijedan preko 120 hiljada eura, a u decembru iste godine posao izgradnje i rekonstrukcije saobraćajnice vrijedan blizu milion eura. Tu su i drugi, manji poslovi za JP Komunalno Pljevlja.

Vuković je poznat po izjavi da su Šarići „korektni momci” i da ne bi odao gdje se Darko Šarić nalazi i da zna. Kao što ne bi radio ni govorio što partijski šef ne aminuje.

ĐUKANOVIĆI I OSTALI: Prema nedavnim pisanjima srpskih medija Darko Šarić se krije u Crnoj Gori. Jedan Monitorov izvor tvrdi da je tekst o tome objavljen u beogradskim medijima prije nekoliko dana, u stvari samo upozorenje Darku Šariću da se skloni iz Crne Gore, u kojoj ga navodno čuvaju isti ljudi koji su nekada čuvali ovdje Radovana Karadžića. Prema drugoj verziji Darko Šarić je Crnu Goru napustio odmah pošto je za njim raspisana međunarodna potjernica, 2009. On je navodno pobjegao sa podgoričkog aerodroma gdje ga je na takozvanom vladinom terminalu čekao avion privatne avio-kompanije. Na tom terminalu nema kontrola, a za ulazak je potrebna samo saglasnost moćnih ljudi iz vrha vlasti. Šarić je navodno odletio u Ženevu, gdje ga je, prema pisanju srpskih medija, čekao Stanko Subotić Cane, još jedan ,,kontroverzni biznismen” i prijatelj premijera Mila Đukanovića. Da je Šarić povezan sa Subotićem, naročito oko transakcija sa Štampom, saopštilo je i srpsko tužilaštvo.

Crnu Goru su potom nesmetano napustili i brojni Šarićevi saradnici. Doduše, ovdje je podignuta optužnica protiv Darkovog brata Duška i Jovice Lončara, ali ne zbog šverca narkotika, veća samo zbog pranja novca preko dvije crnogorske banke Hipo Alpe Adria i Prve, u većinskom vlasništvu Aca i Mila Đukanovića. I to pošto su protiv tog klana u okruženju tekli sudski procesi, a crnogorski mediji pisali o ogromnim sumnjivim transakcijama kompanija povezanih sa Dudićem i Šarićem. Prva banka je u većinskom vlasništvu Aca Đukanovića, premiejrovog brata koji takođe posjeduje udio u banci.

Ko je omogućio nesmetano djelovanje ovih ljudi u Crnoj Gori? Opštinski funkcioneri nižeg ranga, bez znanja šefa DPS-a?

Premijer Crne Gore Milo Đukanović javno se zalagao za ljudska prava Darka Šarića, za pravo na izdavanje pasoša ovom preduzetniku, koje ima sve „dok ne bude pravosnažno osuđen”.

„Eliminatorni razlog za sticanje državljanstva Crne Gore je pravosnažna sudska presuda”, pojašnjavao je Đukanović. Monitor je prvi objelodanio da je Prva banka braće Đukanović kreditirala sa pet miliona eura Šarićevu kompaniju Mat. I to kada je toj banci bila zabranjena kreditna aktivnost. „Imam crno na bijelo da Prva banka u slučaju kompanija koje je osnovao Šarić, nije tražila ni registracijska dokumenta za te kompanije, ni lične podatke osoba koje su otvarale račune. To govori da su znali ko su oni. Zakon o sprečavanju pranja novca kaže da ako neko donese 15 hiljada eura u banku ili napravi transakciju u tom iznosu, to se mora prijaviti Upravi za sprečavanje pranja novca. Banka je i na sudu potvrdila da nije prijavljivala takve transakcije”, izjavila je nedavno Miranda Patrucić, novinarka OCCRP, obraćajući se državnoj tužiteljici Ranki Čarapić.

Monitor je u proljeće 2010. objavio seriju tekstova o sumnjivim transakcijama koje je klan Šarić vršio posredstvom Hipo Alpe Adrie, a preko svog poslovnog partnera Dragana Dudića i njegovog sina Damjana, kasnije uhapšenog u Atini zbog pranja novca. U Hipo su upumpavane desetine miliona eura preko of šor firmi, ali i iz grčkih banaka na račune pokojnog Dudića i njegovih saradnika

Vijesti su objavile da je Prva dodijelila kredit Šarićevoj firmi i više od pola godine nakon što je podignuta optužnica protiv ove grupe u Beogradu. Tako je u avgustu 2010. odobren kredit od fantastičnih 15 miliona eura, a kao hipoteka dat je luksuzni hotel Maks prestiž u Budvi koji se formalno vodi na srpskog državljanina Bojana Stanojkovića, ortaka Darka Šarića, optuženog u Srbiji za šverc kokaina.

Zagrebački Jutarnji list objavio je nedavno da postoje osnovane sumnje da su Duško i Darko Šarić povezani sa ubistvom vlasnika Nacionala Iva Pukanića i Nike Franjića u oktobru 2008. Jutarnji navodi da je do novih saznanja o ubistvu Pukanića USKOK došao putem međunarodne saradnje, a riječ je o podacima o više novčanih transakcija između Duška Šarića i pripadnika klana Sretena Jocića zvanog Joca Amsterdam, optuženih za Pukanićevo ubistvo, uplaćenih uoči atentata. Ubistvo Pukanića dovodilo se u vezu sa tekstovima Nacionala o duvanskoj mafiji, u kojoj je jedan od aktera bio crnogorski premijer Milo Đukanović.

Prema pisanju Blica koji se poziva na podatke iz tamošnje istrage, ključna karika između Šarića i Joce Amsterdama navodno je bio upravo Rodoljub Radulović.

Crnogorsko pravosuđe je prvo odbilo da Srbiji izruči Blaža Dedića, još jednog Šarićevog saradnika, ali je ta odluka kasnije promijenjena. Specijalno tužilaštvo u Beogradu utvrdilo je da su transakcije sa ofšorova, preko Mat company završavale na račun Maestraltursa, odnosno da je prljav novac iz Crne Gore ubacivan u Srbiju.

Duga je lista naših Dačića. MANS je podnio krivičnu prijavu protiv ministra uređenja prostora Branimira Gvozdenovića zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj prilikom izdavanja više građevinskih i upotrebnih dozvola za rekonstrukciju benzinske pumpe u vlasništvu Šarićeve Mat Company.

Igor Lukšić i Milan Roćen su demantovali da su kontaktirali sa Darkom Šarićem, odbjeglim narko bosom. Njihova se imena nalaze na listingu telefonskih razgovora Šarića koji je objavio Dan. Potpredsjednik srpske Vlade Vučić saopštio je da imaju podatke o brojnim kontaktima Šarićeve grupe sa ličnostima iz politike i bezbjednosnih službi. Ne samo iz Srbije. Nijesu potrebni snimci iz Beograda, obilje naše dokumentacije o vezama ove grupe sa crnogorskim vrhom, ovdje tužiteljica neće da vidi.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

SRBIJA I AFERA ŠARIĆ
Lomljenje premijera

Premijer i ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić priznao je krajem prošle nedjelje da se nekoliko puta vidio sa Rodoljubom Radulovićem, poznatijim i kao Miša Amerika, jednim od ključnih ljudi narko klana Darka Šarića. Dačić, predsjednik SPS, druge po značaju u vladajućoj koaliciji, optužio je vlastitu policiju da ga nije obavijestila da je riječ o mafijašu.

U nedavnom intervjuu, bivši koordinator tajnih službi Miodrag Rakić, a sada potpredsjednik opozicione DS objelodanio je da ,,ima dokaze o kontaktima nekih vladinih zvaničnika sa Šarićevim narko-klanom”. Neki mediji iz toga su zaključili da se radi o orkestriranom napadu DS i vladajuće SNS na Dačića. Za veze sa Šarićevim klanom optužen je i Branko Lazarević, bivši šef Dačićevog kabineta.

O vezama Dačića i Radulovića, koji je u Šarićevom klanu, navodno, bio zadužen za transport kokaina, policija je, kako objavljuju mediji, sačinila obimnu dokumentaciju koja uključuje i 120 diskova prisluškivanih razgovora. Dokumentaciju o tim kontaktima, navodi list Informer, proslijeđena je Tužilaštvu i Birou za koordinaciju rada službi bezbjednosti.

Zbog svega što se dešava, predsjednik DS Dragan Đilas zatražio je raspuštanje parlamenta i raspisivanje prijevremenih izbora. Istovremeno je DSS Vojislava Koštunice zatražila da premijer Dačić podnese ostavku.

Ima mišljenja kako bi temeljno pravosudno pročešljavanje svih biznisa ovog narko bosa po Srbiji moglo dovesti u tešku nepriliku i aktuelnu opoziciju. Kako Koštunicu, za vrijeme čijeg vakta je narko baron oprao najviše kokainskog novca u srpskoj prljavoj privatizaciji, tako i Tadića i njegove nasljednike u DS Đilasa i Bojana Pajtića, premijera vlade Vojvodine, u čije vrijeme Šarićeve firme takođe neometano pazare hotele, preduzeća i vojvođanske oranice.

Očekuje se da bude pokrenut pretkrivični postupak protiv Branka Lazarevića i još najmanje pet visokih rukovodilaca MUP Srbije koji su imali kontakte sa Radulovićem.

Po Večernjim novostima, rukovodioci MUP-a, o čijim kontaktima sa Radulovićem postoje i službeni podaci, i dalje su na visokim pozicijama u policiji, ali i u samom Ministarstvu. Blicov izvor tvrdi da je Dačić u MUP i Policijskoj upravi Beograd postavljao ljude za koje je utvrđeno da su imali učestalu komunikaciju sa Radulovićem.

Po Blicu, i Svetislav Bata Đurović, rodom iz Pljevalja, postavljen je za načelnika Službe za borbu protiv organizovanog kriminala, na insistiranje premijera. Đurović je postao načelnik prije nego što je za to data neophodna saglasnost specijalnog tužioca. O vezama Šarića i Đurovića dovoljno govori podatak o zajedničkom ljetovanju.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije'”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo