Pet zemalja sa popisa, plus Kosovo, su  ona šestorka koju Vučić i Rama vide kao članice njihovog regionalnog projekta. Dio parlamentarne većine i ostaci Vlade Dritana Abazovića gore od želje da se im se pridruži. Iskustvo i zdrava logika kažu kako ne možete napredovati u društvu lošijih od sebe

Albanija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Srbija, Crna Gora… Ovako izgleda lista, od dna prema gore, najsiromašnijih evropskih zemalja. Popis je, na osnovu podataka o bruto društvenom proizvodu (BDP) po stanovniku i standardizovanoj individualnoj potrošnji u 2021. godini, napravilo odjeljenje za statistiku EU.

Prema tim parametrima Crna Gora je na 60 odsto ispod prosjeka Evropske unije. Ostali su još gori (poslednje plasirana Albanija dostigla je tek 39 odsto EU prosjeka). Poređenja radi, Bugarska je zemlja članica EU sa standardom koji najviše zaostaje za prosjekom Unije (65 odsto prosjeka). Hrvatska je bolja od Bugarske, Mađarske, Slovačke, ali lošija od Slovenije. Ona je, opet (85 odsto prosjeka) neznatno bolja od Rumunije, a u rangu Poljske, Češke i Španije… Na vrhu liste je Luksemburg (144 odsto EU prosjeka). Zamalo pa 2,5 puta bolji (bogatiji) od Crne Gore.

Iz Eurostata  je saopšteno da nijesu obrađivali podatke za Kosovo i “iz nekoliko država bivšeg Sovjetskog Saveza”. Da jesu, nema sumnje kako bi se i najmlađa država regiona našla pri dnu liste, u tužnom društvu susjeda, najsiromašnijih Evropljana.

Lako je prepoznati kako su pet zemalja sa popisa, plus Kosovo ona  šestorka koju Aleksandar Vučić i Edi Rama vide kao članice njihovog regionalnog projekta Otvoreni Balkan (Open Balkan).   Dio  parlamentarne većine i ostaci Vlade Dritana Abazovića gore od želje da se im se pridruže.. iskustvo i zdrava logika kažu kako ne možete napredovati u društvu lošijih od sebe.

Dok završavamo ovaj broj Monitora prolazi treći četvrtak u kome bi, prema najavama medija nekritički naklonjenih opoziciji, Vlada na redovnoj sjednici mogla donijeti odluku o pristupanju Otvorenom Balkanu. To bi, po njima, bio krunski dokaz za sve ono što DPS zamjera  aktuelnoj većini, zaključno sa veleizdajom. Premijer Dritan Abazović  tvrdi  da sa tom odlukom neće žuriti. “Apsolutno ne mislim da se sa bilo čim treba žuriti, učetvovali smo i nastavićemo da učestvujemo na svakom samitu Open Balkan, to je isto kao da ste tu”. Činjenice potvrđuju da se taj posmatrački status Crne Gore na samitima regionalne asocijacije u postojećem sastavu i formi suštinski ne razlikuje od statusa punopravnih učesnika. Pošto ni jedni ni drugi iz tog druženja političkih lidera ne stiču bilo kakva nova prava (benefite) ili dodatne obaveze. Potpisani sporazumi nijesu ratifikovani, pa ne obavezuju nikoga. Članarina se ne plaća a članstvo ne donosi finansijske koristi bilo koje vrste.

Zapravo, kada bi ova vlada imala kapaciteta da provede svoje naume i kada bi zaista željele da doprinese lakšem poslovanju u region, ili makar između Srbije i Crne Gore, onda bi se ona potrudila da u djelo sprovede davnošnje obećanje o uspostavljanju platnog prometa između dvije države. Tako bi, godišnje, privrednici sa jedne i druge strane granice uštedjeli nekoliko miliona eura koje u sadašnjoj situaciji postaju ekstra profit ovdašnjih banaka i njihovih inostranih centrala.

Do tada, vratimo se mi realnosti. I siromaštvu koje nas okružuje. Nije neophodno analizirati podatke EU statističara da bi shvatili đe smo.  I kako nam je.

Prema podacima domaćih statističara iz Monstata, vrijednost minimalne potrošačke korpe u novembru je iznosila skoro 800 eura (tačnije, 30 centi manje). Prošle godine u novembru, prema istom izvoru, za mjesečno preživljavanje četvoročlane porodice moralo se obezbijediti nepunih 670 eura. Što znači da su cijene artikala iz minimalne potrošačke korpe porasle za nekih 20 odsto za godinu dana.

Lani su minimalni izdaci za hranu i bezalkoholna pića iznosili 288 eura. Ovog novembra – 375,5 eura. Tu je poskupljenje veće od 30 odsto. Treba podsjetiti kako minimalna potrošačka korpa podrazumijeva potrošnju prosječnog četvoročlanog domaćinstva kojom se omogućava “održavanje života i radne sposobnosti članova domaćinstva”. Prevedeno u energetsku vrijednost – 2.210 kalorija dnevno po osobi, konzumiranih uglavnom kroz hranu prosječnog ili ispodprosječnog kvaliteta. U tu korpu za preživljavanje nijesu uračunati izdaci za gorivo, telekomunikacione usluge, rekreaciju, kulturu, zabavu, stomatološke usluge…

Teško je, zapravo, i zamisliti kako preživljava četvoročlana porodica sa, recimo, dvije minimalne palte (450 eura) ili nekim još manjim prihodima. Ko zaradi prosječnu platu (720 eura) može nekako da preživi. Ali sebi i svojoj porodici ne može da obezbijedi puno više od pomenutog “održavanja života i radne sposobnosti”.

Prosječna statistička slika ne daje nam detaljniji uvid u starosne, regionalne ili esnafske razlike. Iako imamo podatak da je, prije dvije godine, gotovo polovina stanovnika crnogorskog sjevera (44,5 odsto) bilo siromašno ili izloženo riziku od siromaštva. Računajući i djecu. Informacije o posljedicama takvog stanju stižu sa drugih strana. U pokretu Preokret su primijetili i sa javnošću podijelili saznanje da  je osam crnogorskih opština  na poslednjem popisu imalo manje stanovnika nego 1948. godine. Na tom popisu su: Andrijevica, Cetinje, Kolašin, Plav, Plužine, Pljevlja, Žabljak i Šavnik. Jednom kada se provede novi popis, lako bi se moglo pokazati da im društvo prave i novoformirane opštine Tuzi i Zeta. Za sada, rekorder je Šavnik u kome (ne računajući tzv. izborne turiste) živi skoro četiri puta manje stanovnika nego prije 75 godina.

Ni sadašnja ni bivša vlast nijesu uradile praktično ništa da takav trend zaustave. Mnogo je lakše insistirati na naslijeđenim problemima na koji se ne može uticati, ali se njihovim potenciranjem sebi i bližnjima može obezbijediti pristojan životni standard. Na račun države I njenih građana.

Mladost ove zemlje nastaviće da odlazi. Centar za građansko obrazovanje (CGO) objavio je nalaze istraživanja prema kome 38 odsto anketiranih stanovnika Crne Gore mlađih od 30 godina želi da napusti državu i život nastavi u inostranstvu. Još 22 odsto anketiranih moglo bi im se pridružiti u željama, pošto još nema definisan stav o zemlji u kojoj sebe vide u budućnosti. Dominantni razlozi onih koji priželjkuju odlazak su lakše zapošljenje, bolji životni standard, nepostojanje prihvatljive perspektive u Crnoj Gori.

I šta ćemo sad?

U crnogorskom parlamentu počelo je da teče onih 10-15 dana u godini kada ekonomske teme dobiju primat. U skupštinskim odborima razmatra se predlog  budžeta za narednu godinu. Prema onome što smo do sada vidjeli i čuli, nikome od poslanika parlamentarne većine (opozicija je bila odsutna) nije zasmetalo to što je projektovani budžet od 2,8 milijardi eura znatno veći od polovine crnogorskog BDP-a. Da bi javne finansije bile istinski održive, treba ili smanjiti budžet ili povećati BDP za, otprilike, trećinu. Do tada, živjećemo u budžetskoj i svakoj drugoj neravnoteži. Uvijek na pragu krize – ekonomske, zdravstvene, socijalne, političke.

Kao uvertiru za raspravu o budžetu za narednu godinu, lider pokreta Evropa sad i bivši ministar finansija Milojko Spajić pozvao je poslanike da ne usvoje predloženi budžet: “Budžet kojim se projektuje zaduženje za finansiranje tekuće potrošnje, rast deficita i rast javnog duga, a da pritom nije ponuđena nijedna konkretna reforma, mjera ili veliki infrastrukturni projekat, nije održiv i ne bi trebao dobiti podršku poslanika”.

Odgovorio mu je Aleksandar Damjanović, između ostalog i tvrdnjom da bi Spajić, zbog ovogodišnjeg budžeta (Damjanović je, kao ministar finansija, tokom godine inicirao dva njegova rebalansa) trebalo “da se sakrije u mišju rupu”. Pride je aktuelni ministar finansija svom prethodniku prebacio da je programom Evropa sad ruinirao penzioni fond i budžete lokalnih samouprava, uništio budžet Fonda zdravstva “da bi taj novac koristio za druge stvari”, ostavio skrivene dugove prethodne vlade, nezakonito zadužio državu za 750 miliona…

Biće interesantno pratiti kako će kroz započetu polemiku proći poslanici vladajuće koalicije – isti oni koju se prije 12 mjeseci glasali za Spajićev budžet sada moraju podržati njegovog najglasnijeg kritičara. Praveći se kako onda nijesu znali ovo što im Damajanović govori danas (većinu tih problema Monitor je najavio još prošle godine) a, istovremeno, ne zatvarajući vrata za buduću saaradnju sa Evropom sad koja je, na talasu ekonomskog populizma koji zagovaraju njeni čelnici, postala jedna od vodećih političkih opcija u Crnoj Gori. Bez koje će se teško sastaviti buduća većina.

Od Marka Sošića iz Instituta alternative saznali smo da se od 27 do sada prispjelih amandmana na budžet za 2023. “njih 80 odsto odnosi na dodavanje novih kapitalnih projekata u vrijednosti od 100 miliona eura”. On je ponovio ono što smo prethodne nedjelje čuli i od izaslanika MMF-a: da je takva raskalašnost na račun poreskih obveznika i potencijalnih kreditora – neodrživa. Prisutni poslanici ostali su, uglavnom, gluvi i nijemi na Sošićeve primjedbe. Računaju, ako građani Crne Gore moraju da se nose sa teretom jedne od pet najsiromašnijih država u Evropi, oni ne moraju. Njima se, dok su na pozicijama moći, otvaraju mnoga vrata. Od Balkana, preko EU, do na kraj svijeta.

Zoran RADULOVIĆ