Vrhovni vođa najveće vojne sile na svijetu obećavao je brisanje jedne civilizacije. Brisanje civilizacije nije se desilo u utorak uveče, ali je ostalo kao opcija neke naredne noći

Put od „Cijela jedna civilizacija će večeras nestati“ do „Zlatnog doba Bliskog istoka“ prešli smo za nepuna dvadesetčetiri sata. Nema puno iznenađenih promjenama raspoloženja američkog predsjednika Donalda Trampa. Njegove izjave tokom marta varirale su – od „Porazili smo Iran“ do „Moramo ih napasti“ u dva dana; od molbi NATO-u za pomoć do uvrijeđenih poruka da njihova pomoć nikada nije ni trebala. Svejedno, svijet je zgrožen izjavom vrhovnog vođe najveće vojne sile na planeti  kojom obećava brisanje jedne civilizacije. Iranske. Uspostavljeni su novi standardi u javnom govoru. Brisanje civilizacije nije se desilo u utorak uveče, ali je ostalo kao opcija neke naredne noći. Dno svjetske politike je dublje nego što se čovjek usudi da povjeruje.

„Na osnovu razgovora s premijerom Šehbazom Šarifom i maršalom Asimom Munirom iz Pakistana, nakon što su zatražili da odgodim destruktivnu silu koja je večeras trebala biti poslana na Iran, a uz uslov da Islamska Republika Iran pristane na POTPUNO, ODMAH I SIGURNO OTVARANJE Hormuškog moreuza, slažem se da obustavim bombardovanje i napad na Iran na period od dvije sedmice. Ovo će biti dvostrani prekid vatre!“, slavodobitno je najavio na svojoj društvenoj mreži predsjednik SAD-a. Zaboravio je reći – moreuz je postao problem tek nakon što je on napao Iran. Riječima najvećeg evropskog  kritičara američko-izraelskog poduhvata u Iranu, španskog premijera Pedra Sančeza: „Prekidi vatre su uvijek dobra vijest. Posebno ako vode ka pravednom i trajnom miru. Ali trenutni osjećaj olakšanja ne smije nas natjerati da zaboravimo haos, razaranje i izgubljene živote. Vlada Španije neće aplaudirati onima koji pale svijet samo zato što se pojave s kantom vode“.

Kao razlog za svoje mirotvorstvo, Tramp je naveo uspjeh vojne akcije u kojoj je SAD, kaže, premašio sve vojne ciljeve. Napomenuo je da su napredovali sa Sporazumom o dugoročnom miru s Iranom i miru na Bliskom istoku. Pakistan je bio zemlja posrednica između zaraćenih strana, pa će se i pregovori održavati u Islamabadu. Pregovarački rok može biti produžen uz saglasnost strana.

I u Iranu – pobjedničko slavlje. Nacionalna televizije Irana navodi da je američki predsjednik prihvatio iranske zahtjeve. Ovo ne znači kraj rata. Iran će prihvatiti završetak tek kada svi detalji mira budu konačno usaglašeni u pregovorima. Iranska vojska će koordinisati prolaz brodova kroz ključni moreuz tokom trajanja prekida vatre, naglasio je iranski ministar vanjskih poslova.

U suštini, gledali smo krvavu epizodu dugotrajne američke politike. I raniji  američki predsjednici držali su vojnu opciju na stolu. Džordž Buš mlađi prijetio je zbog iranskog nuklearnog programa. Barak Obama nije isključivao vojne akcije, iako je preferirao diplomatiju. U predsjedničkoj kampanji 2008. godine, Hilari Klinton u intervjuu za BBC News zaprijetila je da bi, u slučaju da Iran napadne Izrael, SAD mogle potpuno uništiti Iran….

Sve je nadmašio ovaj Predsjednik. Tramp je u prvom mandatu, nakon što su američke snage ubile iranskog generala Kasima Soleimanija, prijetio napadima na desetine ciljeva u Iranu. U drugom mandatu ušli smo u eru preventivnih udara. Njegova administracija je odbacila odgovornost za napad na osnovnu školu sa velikim brojem žrtava. Djece, učenica.  Poslednja prijetnja napadom na civilnu infrastrukturu pokazuje koliko je Tramp odlučan da normalizuje masovni ratni zločin.

Ko prati situaciju – nije iznenađen. Tramp je ovo i ranije najavljivao. Tokom kampanje 2016. kritikovao je Ženevsku konvenciju, tvrdeći da su vojnici uplašeni da se bore. Obećao je drugačije pejzaže. Pit Hegset, tada voditelj na Fox Newsu lobirao je, privatno i javno, za pomilovanja vojnika osuđenih za ratne zločine. Tramp je ta pomilovanja odobrio 2019.  Hegset, hrišćanski fundamentalista koji na agresiju na Iran gleda kao nastavak krstaških ratova, pisao je u svojoj knjizi iz 2024. da vojnici ne treba da ratuju po pravilima koja su napisali uglađeni ljudi u skupim kancelarijama prije osamdeset godina. On je danas američki ministar odbrane.

U prvim mjesecima Trampovog mandata, Hegset je smijenio glavne vojne pravnike kopnene vojske, mornarice i vazduhoplovstva, navodeći da ne želi da budu prepreke naredbama vrhovnog komandanta.

Uprkos pritiscima vlasti, u  SAD su uzavreli  mediji i društvene mreže nakon obećanja o brisanju civilizacije. Demokrate su govorile o ludaku i budućem ratnom zločincu.  Berni Sanders, jedan od najglasnijih kritičara aktuelnog predsjednika,  apelovao je na kolege iz suprotnog tabora. „Dosta je Republikanaca u Kongresu koji znaju da je ono što Tramp propagira ne samo nemoralno već je akcija poremećene individue koja pati od ekstremnog narcisizma“, rekao je on  i pozvao Republikance da zajedno zaustave ovo ludilo.

Senator Sanders je  najavio da će sljedeće sedmice predstaviti rezoluciju za  zaustavljanje  američke vojne pomoći Izraelu, jer ovako SAD postaju suodgovorne za postupke Izraela. „Ne možemo dozvoliti Izraelu da nastavi oblikovati američku vojnu i vanjsku politiku“, rekao je.

Američki senat će sledeće nedjelje razmotrati rezoluciju kojom se ograničava mogućnost predsjednika  Trampa da nastavi vojne operacije u Iranu, najavio je  i Čak Šumer, prvi čovjek američkih demokrata u Senatu.

Američki političari i mediji ovih su dana veoma glasni u vezi dvadesetpetog amandmana. Ova stavka reguliše šta se dešava ako predsjednik SAD umre, podnese ostavku, bude smijenjen ili nije sposoban da obavlja dužnost. Usvojen je 1967. godine, nakon ubistva Džon F. Kenedija. Osmišljen je za situacije kada se dovodi u pitanje kontinuitet i stabilnost izvršnog odlučivanja. Njegova svrha je – zaštita države. Radi se o sposobnosti Predsjednika na  promišljeno rasuđivanje zasnovano na razumijevanju posljedica. Uprkos prekidu vatre s Iranom, demokratski zakonodavci nastavljaju sa zahtjevima za Trampovim opozivom ili uklanjanjem sa funkcije.

Stranice primirja tek treba da se ispišu, a na njima se pojavljuje velika praznina. Liban. Iako je pakistanski posrednik saopštio da dogovor važi za cijeli region uključujući Liban, u izraelsko tumačenje tačaka primirja ne ulaze njihove akcije u toj zemlji. Za sada, izraelski se napadi nastavljaju.

Britanski Gardijan analizira da je Netanjahu u ovom sukobu doživio fijasko. Procjena američke obavještajne zajednice da su izraelska predviđanja o promjeni režima i revoluciji u Iranu bila farsična, pokazala se tačnom. Izraelska procjena da će rat trajati u najboljem slučaju svega nekoliko dana, a u najgorem nekoliko nedjelja, daleko je od stvarnosti. Gardijan, pozivajući se na izraelski Channel 12 piše da je i prije dva dana Netanjahu vršio pritisak na Trampa da ne pristane na prekid vatre.

Dok zaključujemo novinu stižu vijesti da zbog izrelskih napada na Liban, Iran najavljuje zatvaranje  moreuza. To bi moglo značiti kraj primirja. Opet dolazimo do pitanja da li ono obuhvata cijeli region. Američki predsjednik je u srijedu kontrirao onome što je iznio pakistanski medijator. Kazao je pred novinarima da je Liban posebni okršaj. „To nije dio dogovora zbog Hezbolaha. Biće i to sređeno“, njegove su riječi. Tramp nastavlja da prijeti: „Ukoliko ne provedete sporazum tada počinje pucnjava veća bolja i snažnija nego šđto je ikada iko vidio“.  Pri tom očito nije mislio na Izrael.

Zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Saeed Khatibzadeh je u intervjuu za BBC rekao da  izraelski napadi na Liban predstavljaju “teško kršenje” primirja između SAD-a i Irana. Khatibzadeh je napomenuo je da je Iran  poslao poruku Ovalnom uredu: “Ne možete imati kolač i pojesti ga u isto vrijeme….Ne možete tražiti primirje, prihvatiti njegove uvjete i područja na koja se odnosi, uključujući izričito Libanon, a onda vaš saveznik samo pokrene masakr”.

Neizvjesno je šta donosi sjutrašnji dan.

Novinar Ivica Puljić, koji  redovno prati situaciju u Vašingtonu za dnevnik.hr ovako je prokomentarisao tvrdnje  ministra  odbrane Petea Hegsetha da su SAD  postigle uvjerljivu pobjedu i  da je Iran molio za to primirje.: „Sad ćemo vidjeti kakvo je to milosrđe nakon ovih najnovijih informacija, jer upravo je Hormuški tjesnac temeljna stvar koje se Tramp plaši… I kad god ponovo dođe do poremećaja opskrbe naftom, a doći će vjerojatno, to će biti prilika da se mnogi Amerikanci ponovo okome na predsjednika Trampa“.

Svijet je uhvatio malo vazduha, ali sa ovoliko nestabilnih elemenata, veliko je pitanje kako će izgledati naredne dvije sedmice. Novi krug pregovora priziva u sjećanje ženevske pregovare tokom kojih je krenulo bombardovanje. Pred odlazak u štampu ovog broja Monitora, dan nakon pominjanja dvonedeljnog primirja, situacija nije puno obećavala.

BOMBE I POLITIKA

Rat u Iranu većina analitičara opisuje kao konflikt bez  vojnog pobjednika, ali sa različitim političkim posljedicama za svaku stranu. Krajnji ishod je više oblikovan političkim narativima i strateškim pozicioniranjem nego konkretnim vojnim rezultatima.

Izbori za Kneset su krajem godine.  „Prekid vatre nije kraj kampanje, već korak na putu koji će nas dovesti do ostvarenja svih naših ciljeva“, branio se premijer Izraela Benjamin Netanjahu nakon dogovora između SAD i Irana.  Mediji su ga okarakterisali kao najvećeg političkog gubitnika. Dio njegove koalicije već se oglasio kritikom rezultata bliskoistočne kampanje. Bibi je i tokom primirja u Gazi koristio sličnu retoriku. Idu izbori, valja tražiti slamke spasa. Izraelskoj vladajućoj strukturi posebno teško pada percepcija da je Izrael bio u drugom planu u procesu pregovora. To slabi  političku poziciju premijera.  U obraćanju naciji Netanjahu je odbacio „političke glasine“ da je bio iznenađen prekidom vatre u posljednjem trenutku. Rekao je da je prekid stupio na snagu u potpunoj koordinaciji s Izraelom.

Za Iran, uprkos ogromnim ljudskim gubicima i materijalnoj šteti, ključni politički dobitak je to što sistem nije razoren i što država nije utonula u haos.  Izdržali su neravnopravnu borbu i pronašli model da bolno uzvrate višestruko jačem protivniku. Ojačao je iranski uticaj u regionu, posebno kroz kontrolu važnih geostrateških tačaka poput Hormuškog moreuza. Zbog hrabrog otpora, Iran je pobrao i simpatije znatnog dijela svijeta.

U izvanredni uspjeh SAD  Tramp  nije u stanju ubijediti ni sve MAGA pristalice. Njegov rejting odobravanja pao je na oko 36 odsto. To je najniži nivo otkako se vratio u Bijelu kuću. Većina Amerikanaca ne odobrava Trampovo  vođenje politike prema Iranu, a njegovo ukupno vođenje posla ocenjuje se negativno u mnogim anketama.

Najznačajniji saveznici Irana su  osim osuda napada, preduzeli i konkretne mjere.  Kina i Rusija u utorak su stavile veto na rezoluciju Ujedinjenih nacija koja je ohrabrivala države da koordiniraju napore u zaštiti komercijalne plovidbe u Hormuški moreuz. Uzalud je ambasador SAD-a pri svjetskoj organizaciji pozivao „odgovorne države“ da se pridruže njima u obezbjeđivanju tog plovnog puta.

Iz Evropske unije su nakon oglašavanja petnaestodnevnog primirja krenuli pozdravi i čestitke. Unija, međutim  još nema jedinstven pristup američko – iranskom sukobu. Dok pojedine zemlje sve oštrije istupaju protiv američkih akcija, Tramp traži ranjiva mjesta EU. Potpredsjednik  Džej Di Vens gostuje u Mađarskoj dajući jasnu podršku Viktoru Orbanu odanom fanu Donalda Trampa. Vens je usput očitao lekciju Evropljanima kako se miješaju u tamošnje izbore. Vođe naših malih balkanskih država, sa izuzetkom Slovenije,  i dalje spremno čekaju kako bi u pravom trenutku klimnuli glavom.

Dok počinje varljivo primirje nesumnjivo je: rat je dodatno destabilizovao svijet i naglasio važnost energetskih ruta i resursa. Kontrola nad ključnim tačkama poput Hormuškog moreuza postaje još značajnija. Globalna tržišta dramatično reaguju na neizvjesnost. To ovaj rat čini dijelom šire, velike  geopolitičke igre.

PA GDJE JE TAJ NATO?

Prije par dana obilježena je sedamdeset sedma godišnjica NATO-a. Američki predsjednik, čije vojne snage čine najveći dio ove alijanse,  rekao je novinarima da osjeća gađenje prema toj organizaciji zbog toga što nije pomogla  SAD u otvaranju Hormuškog prolaza. Od tada je povlačenje SAD iz saveza znatno učestalija priča.

Upitana da li Donald Taump i dalje razmatra povlačenje SAD iz NATO, glasnogovornica Bijele kuće Karolajn Levit je rekla da je to nešto o čemu će predsjednik razgovarati sa generalnim sekretarom NATO-a Markom Ruteom. Bijela kuća je podvukla da joj je NATO okrenuo leđa. Savez je testiran i nije prošao. Već smo čuli taj refren.

Rute se suočava sa delikatnim zadatkom uvjeravanja Trampa u prednosti ostanka u NATO-u. Ranije je on bio kritikovan od strane evropskih partnera za dodvorivanje američkom predsjedniku. Sada i neki od kritičara polažu nade u njegove ubjeđivačke sposobnosti.

Dragan LUČIĆ

Proces zamjene ruskog uticaja na postsovjetskom prostoru od strane drugih globalnih aktera (prije svega Kine, SAD-a, Turske i EU) bliži se svojoj završnoj fazi. Taj proces je započeo čak i prije raspada Sovjetskog Saveza, ali se znatno pojačao nakon aneksije Krima, a posebno nakon napada na Ukrajinu. Sada čak ni mala i relativno siromašna Jermenija , koja je ostala ekonomski zavisna o Rusiji, ne želi ispuniti njene političke zahtjeve

Dana 7. aprila, Samvel Karapetian, ruski milijarder i pravi vođa proruske opozicije u iji, izjavio je da je Jermenija na ivici ekonomskog rata s Rusijom i da za to treba kriviti jermenskog premijera Nikola Pašiniana.

Karapetianu je trebalo skoro sedmicu dana da reaguje na posjetu Pašiniana Moskvi 1. aprila. Možda je razlog Karapetianovog kašnjenja u odgovoru to što ga ruski predsjednik Vladimir Putin nije branio. Karapetian, koji je sada u kućnom pritvoru, optužen je za ilegalne finansije i podmićivanje birača. Očigledno je da bi Pašinian želio da ga strpa u zatvor na nekoliko godina. I očekivalo se da će Putin zatražiti od jermenskog premijera da oslobodi Samvela Karapetiana, vođu jermenske opozicije. (U Jermeniji ne postoji druga politički značajna opozicija, osim proruske).

To se nije dogodilo. Ruski predsjednik je samo izrazio nadu da će proruske stranke moći učestvovati na predstojećim parlamentarnim izborima 7. juna. Pašinian je odgovorio da sve stranke imaju jednake mogućnosti u Jermeniji, jer je to demokratska država. Rekao je i da nema nijednog jermenskog političara čija je aktivnost ograničena.

Istina je. Karapetiana je za premijera nominovala stranka Snažna Jermenija, koju je osnovao u decembru 2025. godine. Međutim, njegova nominacija je u suprotnosti s jermenskim zakonom, koji svim osobama s dvojnim državljanstvom zabranjuje obavljanje izabranih funkcija. Dakle, zvanično se Karapetian ne može smatrati učesnikom jermenskog političkog procesa.

Zamjenik premijera Rusije Aleksej Overčuk, koji je zadužen za evroazijske integracije (drugim riječima, za držanje bivših sovjetskih republika pod ruskom kontrolom), bio je mnogo brži od Karapetiana u svojoj reakciji na Pašinianovu posjetu. Overčuk je 2. aprila dao ljutiti intervju za TASS, najveću rusku novinsku agenciju. Njegova iritacija Pašinianom se lako može razumjeti. Zahvaljujući odluci jermenskog premijera da postigne mirovni sporazum s Azerbejdžanom uz posredovanje američke administracije, Rusija, koja je više od trideset godina upravljala sukobom između Jermenije i Azerbejdžana, potpuno je zamijenjena SAD-om kao glavnim posrednikom. Glavni instrument ruskog uticaja na Južni Kavkaz je uništen.

Osim toga, Rusija je izgubila kontrolu nad važnim infrastrukturnim objektom. Zangezurski koridor koji povezuje kopneni Azerbejdžan s njegovom Autonomnom Republikom Nahčivan, odvojenom jermenskom teritorijom, postao je Trampska ruta za međunarodni mir i prosperitet (TRIPP). Rusija je kontrolisala Zangezurski koridor, pružajući garanciju da azerbejdžanska enklava s populacijom od 450 hiljada ljudi i siromašnom radnom ekonomijom neće biti lišena snabdijevanja.

U skladu s odlukom Jermenije i Azerbejdžana koju su podržale SAD, ruske odbrambene snage su povučene s jermensko-azerbejdžanske granice. Zangezurski koridor će ostati dio jermenske teritorije. Ali američke kompanije će imati ekskluzivna prava upravljanja razvojem 99 godina i njime će upravljati u skladu s jermenskim zakonom.

Tursko-azerbejdžanska blokada Jermenije biće okončana nakon što se konačno zaključi mirovni sporazum, što je jedan od glavnih ciljeva Pašinianove vlade. Čini se da je američka administracija uvjerena da će se trajni mir između Jermenije i Azerbejdžana uspostaviti u bliskoj budućnosti. To će omogućiti stvaranje direktne kopnene rute iz Evrope u Centralnu Aziju preko Azerbejdžana bez prelaska preko teritorija Irana ili Rusije, što je sada neizbježno. A kritični dio ove rute biće pod kontrolom SAD-a.

Štaviše, Pašinian je u Moskvi predložio da se Kazahstanu prenese koncesija na jermenske željeznice, koje su Rusiji predate 2008. godine na trideset godina. Svoj zahtjev je objasnio poteškoćama u privlačenju međunarodnih investicija u razvoj željeznica. Dajući takav prijedlog, Pašinian je razumno očekivao da on neće biti odmah odbijen, jer je iz vlastitog iskustva znao da Kremlj pokušava izbjeći direktan sukob s moćnim zemljama.

U septembru 2023., Moskva nije učinila ništa da zaustavi ofanzivu koju je Azerbejdžan pokrenuo u Nagorno-Karabahu, regiji naseljenoj Jermencima, koju je Jermenija zauzela 1994. godine. Azerbejdžan je otvoreno bio pod Turskom zaštitom, koja je snabdijevala i obučavala azerbejdžanske trupe. Rusija, koja je postala kritično ovisna o uvozu tehnologije preko Turske zbog zapadnih sankcija, nije se usudila suprotstaviti Erdoganovim planovima.

U martu 2025. godine, kada je objavljeno da američka administracija pokušava da prekine mirovni sporazum između Azerbejdžana i Jermenije, Kremlj nije učinio ništa da sačuva svoju ulogu.

Pašinian izgleda vjeruje da Rusija neće riskirati protiv povećanja kineskog prisustva na Južnom Kavkazu, što se može podržati predajom jermenskih željeznica Kazahstanu. Kremlj se možda neće usuditi odbiti takvu ponudu, posebno nakon što je javno iznesena. Jermeniji je potrebna Kina kao saveznik umjesto Rusije, koja se pokazala potpuno neefikasnom u ratno vrijeme (Pašinian nije propustio priliku da na to podsjeti tokom razgovora s Putinom). Kinesko prisustvo u regiji će uravnotežiti povećanje uticaja SAD-a. Osim toga, za razliku od Rusije, Kina neće imati ništa protiv saradnje između Jermenije i EU, koju Kremlj pokušava ometati.

Jermenske željeznice, koje su sada nevažne, mogu postati značajan dio željezničke rute od Kine do Evrope, kada se ukine transportna blokada Jermenije. Rusija ih je zadržala pod kontrolom kako bi postale dio ovog projekta, kada se ukaže takva prilika. I sada, kada će se prilika konačno pojaviti, Jermenija zahtijeva da prenese kontrolu nad svojim željeznicama na kineskog saveznika. Astana možda bude potpuno iskrena, navodeći da Kazahstan nije dobio ponudu za razgovor o mogućnosti primopredaje. Ali, to ne znači da su ti planovi nepoznati Pekingu.

Pašinianova posjeta pokazala je da se proces zamjene ruskog uticaja na postsovjetskom prostoru od strane drugih globalnih aktera (prije svega Kine, SAD-a, Turske i EU) bliži svojoj završnoj fazi. Taj proces je započeo čak i prije raspada Sovjetskog Saveza, ali se znatno pojačao nakon aneksije Krima, a posebno nakon invazije na Ukrajinu. Sada čak ni mala i relativno siromašna Jermenija, koja je ostala ekonomski ovisna o Rusiji, ne želi ispuniti njene političke zahtjeve.

Postoje tri glavna gubitka koje je Rusija pretrpjela od početka rata u Ukrajini.
Prvo, proruske političke snage izgubile su sve stvarne prilike da dođu na vlast, a njihov uticaj na javno mnijenje značajno se smanjio. Predsjednica Moldavije Maja Sandu ponovo je izabrana 2024. godine, a njena stranka je pobijedila na parlamentarnim izborima 2025. godine uprkos svim naporima Kremlja, koji je mobilizovao sve proruske snage protiv Sandu i obilato ulagao u njihove aktivnosti. Pokušaj svrgavanja Pašiniana s vlasti koristeći njegov sukob s Jermenskom crkvom, učinjen u junu 2025. godine, takođe nije imao praktičan učinak.
Čak su i autoritarni režimi Uzbekistana i Kazahstana značajno smanjili uticaj proruskih političkih grupa. Uprkos tome što je uzbekistanski predsjednik Šavkat Mirzijojev doveden na vlast 2016. godine uz rusku pomoć, a ruske snage su pomogle predsjedniku Kazahstana Kasimu-Žomartu Tokajevu da uguši ustanak u januaru 2022.

Drugo, Rusija više ne djeluje ekonomski privlačno. Za to postoje ozbiljni razlozi. Zapadne sankcije, koje nameću rizike zemljama koje prihvataju ruske investicije u industriju i infrastrukturu. Ogromni troškovi rata koji su Rusiju lišili slobodnih finansijskih resursa. Ekonomska ekspanzija Kine, koja je postala glavni trgovinski partner i strani investitor za neke od bivših sovjetskih republika.
Treće, Rusija se ne smatra jakom vojnom silom. Ukrajina nije poražena za dvije sedmice kako je Kremlj očekivao. Čak ni Donbas nije u potpunosti osvojen za četiri godine. Lideri postsovjetskih zemalja uspjeli su izvući zaključke o stvarnim vojnim sposobnostima Rusije. Ruska neaktivnost tokom rata između Azerbejdžana i Jermenije 2023. godine pokazala je da Moskva ne može pomoći svojim saveznicima jer su svi ruski napori koncentrisani na Ukrajinu.

Jermenija i Bjelorusija ostaju ekonomski ovisne o Rusiji, a Kazahstan ima značajan dio stanovništva, ruske i ukrajinske nacionalnosti, što zahtijeva vanjsku politiku orijentisanu na Rusiju. Ali čak i ove zemlje sada traže nove vanjske garante svoje nacionalne sigurnosti. Kazahstan je postao bliski saveznik Kine. Jermenija pokušava ojačati veze s EU. A predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko traži podršku američke administracije, koja je krajem marta ponovo ukinula neke sankcije protiv Bjelorusije.

Rusija je još zadržala dio nekadašnjeg uticaja na postsovjetskom prostoru. Ali će neizbježno izgubiti ako se rat s Ukrajinom nastavi. Kina, SAD i Turska će ostati glavni korisnici ruskih gubitaka.

Dmitri GALKIN

Zemlje Zaliva trpe zbog američkih akcija. Stručnjaci kažu da  nije jasno šta saveznici zemalja Zaliva  mogu da ponude. Naročito u situaciji u kojoj upravo oni naprave problem, koji nijesu u stanju da riješe

Nastavila se bura oko Irana i Hormuškog prolaza. Američki predsjednik bijesni na tradicionalne saveznike i u svom maniru tvrdi da će se akcije u Iranu završiti za par nedjelja, svijetom vlada nesigurnost.

Dvije trećine Amerikanaca smatra da bi SAD trebalo da rade na brzom okončanju učešća u ratu s Iranom, čak i ako to znači da ciljevi koje je postavila Trampova administracija neće biti ostvareni. Ovakvu sliku pokazalo je istraživanje koje su sproveli Reuters i Ipsos.

Prema istraživanju kompanije GeoPoll u Egiptu, Keniji, Nigeriji, Pakistanu, Saudijskoj Arabiji i Južnoafričkoj Republici, samo 18 posto ispitanika krivi Iran za sukob i njegove globalne posljedice, dok 29 posto krivi SAD, a 38 posto Izrael.

Ni američki predsjednik nije zadvoljan razvojem situacije. „Moraćete da naučite da se borite sami za sebe, SAD više neće biti tu da vam pomažu, kao što ni vi nijeste bili tu za nas. Iran je, praktično, razorena država. Težak dio je gotov. Idite sami po svoju naftu”, poručio je Tramp evropskim partnerima, posebno kritikujući Francusku zbog toga što nije dozvolila da avioni lete nad njenom teritorijom da bi vojne zalihe prevezli u Izrael. Ljut je i na druge saveznike, prvenstveno Englesku i Italiju. Španija je odavno na tapetu.

Zemlje Zaliva su najviše pogođene akcijama SAD-a i Izraela u Iranu.  Najvažniji američki partneri u Persijskom zalivu  su: Saudijska Arabija, UAE, Katar, Kuvajt, Bahrein i Oman. Ove države su dio Savjeta za saradnju u Zalivu (GCC), regionalne političke i ekonomske organizacije, osnovane 1981. godine, sa ciljem da sarađuju u oblastima kao što su: ekonomija, trgovina, bezbjednost, odbrana, politika i regionalna stabilnost. One čine i jezgro američkog bezbjednosnog sistema u regionu.

SAD imaju vojne objekte na najmanje devetnaest lokacija u Bahreinu, Egiptu, Iraku, Izraelu, Jordanu, Kuvajtu, Kataru, Saudijskoj Arabiji, Siriji i UAE. Od ovih baza osam se smatra  stalnim. Američka vojska koristi i velike baze u Džibutiju i Turskoj, koje pripadaju drugim regionalnim komandama, ali često značajno doprinose američkim operacijama na Bliskom istoku.

Sve zemlje domaćini imaju sporazume sa SAD o vojnom prisustvu, osim Sirije. Međutim, u maju 2025. godine, Sirija i SAD započele su normalizaciju odnosa nakon što je Tramp najavio ukidanje sankcija toj zemlji. U  Bahreinu boravi najveći broj stalno raspoređenog američkog osoblja. Tu se nalazi Peta flota američke mornarice. Katar se smatra strateški najvažnijim zbog najveće vojne baze Al Udeid, u kojoj je stacionirano oko 10.000 američkih vojnika. Ova baza osnovana 1996.  predstavlja istureni štab američke Centralne komande (CENTCOM), koja upravlja vojnim operacijama na ogromnom prostoru od Egipta do Kazahstana. Katar ima i tursku vojnu bazu, a sarađuje i s Ujedinjenim Kraljevstvom i Francuskom kroz zajedničke vježbe i nabavku oružja.

U Kuvajtu je logistički hub, posebno važan za Irak. Važna za protivraketnu odbranu i avijaciju je američka baza Princ Sultan u Saudijskoj Arabiji. Procjenjuje se da se danas u Zalivu nalazi između 40 i 50 hiljada američkih vojnika.

Baze ne pružaju samo bezbjednosni kišobran, već i pristup naprednim odbrambenim sistemima, obavještajnim kapacitetima i vojnoj tehnologiji. SAD ima vojno prisustvo u svim državama Zaliva osim Irana, što čini najgušću mrežu baza na svijetu.

Amerikanci uz pomoć svojih saveznika kontrolišu jednu stranu Zaliva. Druga strana u cjelokupnoj dužini je pod kontrolom Irana.

Od početka sukoba iranske snage su redovno raketirale američke baze u ovom dijelu svijeta, a projektili su stigli i do Kipra. Baze koje SAD imaju u Džibutiju, Egiptu i Turskoj za sada nijesu bile pogođene.

Stručnjaci kažu da nije jasno šta državama Zaliva njihovi saveznici zapravo mogu da ponude. Naročito u situaciji u kojoj upravo oni naprave problem, koji nijesu u stanju da riješe.

U petak je Saudijska Arabija presrela više talasa iranskih dronova, dok je kuvajtska Petroleum Corporation saopštila da je njena rafinerija Mina al-Ahmadi bila meta nekoliko napada dronovima, zbog čega su pojedini pogoni obustavili rad. Ove srijede potvrđeno je raketiranje tankera kompanije QatarEnergy. Iz Katara su javili da nema povrijeđenih i da su dva od tri iranska projektila presretnuta. Treći je napravio određenu štetu.

Katar je, inače, drugi najveći partner SAD-a u programu Foreign Military Sales (FMS), odmah nakon Saudijske Arabije. Riječ je o zvaničnom kanalu preko kojeg SAD prodaju oružje i vojnu opremu drugim državama. Američki State Department je naveo da su nedavne velike isporuke Kataru uključivale Patriot raketni sistem dugog dometa, sistem NASAMS, radare, sisteme ranog upozorenja i borbene helikoptere.

Sa Saudijskom Arabijom ne postoji formalni sporazum o uzajamnoj odbrani poput NATO-a, već sporazumi o vojnoj saradnji. Ova zemlja ima i bezbjednosno partnerstvo sa Pakistanom. Procjene su da je u ovoj zemlji raspoređeno između 1500 i 2000 tamošnjih vojnika.

Podaci govore da SAD odavno  dobro posluje u ovom komadu svijeta. U drugoj polovini marta SAD su najavile ugovor o prodaji oružja vrijedan 8,4 milijarde dolara UAE.

Prema podacima koje je tik pred COVID prikupio Forum on the Arms Trade iz američkog programa Foreign Military Sales, 2019. godine ugovoreno je oko 25,5 milijardi dolara poslova sa devet zemalja regiona Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. To se poredi sa svega 11,8 milijardi dolara u 2018. godini, što predstavlja rast od 118 odsto. I tada je prodaja naoružanja na Bliskom istoku rasla brže od ukupnog trenda i činila više od trećine ukupne svjetske prodaje.

Katar i Saudijska Arabija činili su po 6,8 odsto ukupnog svjetskog uvoza oružja u periodu 2020–2024., što ih čini trećim i četvrtim najvećim uvoznicima na globalnom nivou. UAE su 11. najveći uvoznik oružja, sa udjelom od 2,6 odsto globalnog uvoza u istom periodu. Prema Stockholm International Peace Research Institute, Saudijska Arabija je glavni primalac američkog oružja. Između 2020. i 2024. godine, ova zemlja je primila 12 odsto ukupnog američkog izvoza oružja. Oko 74 odsto uvoza oružja Saudijske Arabije dolazi iz SAD-a.

Kako sukob odmiče, Iran bi mogao pokušati razbiti jedinstvo GCC-a, iskorištavajući razlike u interesima i perspektivama između tamošnjih država, od kojih svaka ima različite odnose s Iranom, SAD-om, Izraelom, ali i međusobno. Države GCC-a nisu zaboravile zalivsku krizu tokom prvog mandata predsjednika Trampa, kada su Saudijska Arabija, UAE i Bahrein prekinule odnose, zatvorile vazdušni prostor i blokirale Katar zbog navodnog finansiranja terorizma i veza s Iranom.

Geostrateški značaj regiona prevazilazi njegove ogromne rezerve ugljovodonika koje su među najvećima na svijetu, i obuhvata kontrolu nad Hormuškim moreuzom, jednim od najvažnijih pomorskih uskih grla u globalnoj trgovini energentima. Američko vojno prisustvo nikada nije bilo privremeno taktičko rješenje; ono se postepeno oblikovalo u sastavni dio šire strategije upravljanja regionalnim odnosima i zaštite globalnih ekonomskih interesa. Uprkos namjeri da doprinese stabilnosti, ovaj bezbjednosni aranžman stvara složen skup političkih i strateških dilema. Prisustvo stranih vojnih baza, u regionu obilježenom trajnim tenzijama, zamišljen je kao faktor kakve takve bezbjednosti. Sada znamo, u isto vrijeme je i razlog za strah od odmazde.

Realan je i scenario da bi zemlje Zaliva mogle polako okretati svoj fokus drugim igračima, prvenstveno Kini i Rusiji. Nemogućnost kontrolisanja sukoba od strane Vašingtona i neka nova normalnost na koju će se očigledno morati privići, mogu dovesti i do radikalnijih poteza. Ekonomskih prije svega, a onda možda i strateških.

Ovaj region je očigledno težak za održavanje i u mirnodopskim uslovima. Neizvjesnost svih aktera uključenih u sukob sa Iranom donosi svakodnevne probleme u vrlo razjedinjeni GCC. Koherentan i jedinstven GCC nije samo težnja američkih kreatora politike, već osnovni stub njihovih interesa na Bliskom istoku.

Dio ove zamršene situacije je i demografska slika regiona. Ukupno u zemljama Zaliva živi oko 60 miliona stanovnika. Najviše u Saudijskoj Arabiji – 36 miliona. Međutim, domicilno stanovništvo čini svega polovinu ove brojke. Stranci u  Saudijskoj Arabiji čine oko 13 miliona populacije. Ukupno u svim zemljama ih je oko 50 posto. Umnogome ekonomije ovih zemalja zavise od stranih eksperata i radnika. Kako će rakete i dronovi iz Irana uticati na demografiju, samim tim i ekonomiju regiona, možemo samo naslućivati.

Bogati i neslobodni

Zemlje Zaliva, saveznice SAD,  su monarhije u kojima vladajuće porodice imaju dominantnu ili političku moć. Većina sistema se može opisati kao autoritarna ili hibridna, sa ograničenim institucionalnim mehanizmima za političko učešće građana. U nekim državama postoje parlamenti ili savjetodavna tijela, ali njihova uloga je često ograničena, bez stvarne kontrole nad izvršnom vlašću. Čak i tamo gdje postoje izbori, oni su tu da daju legitimitet sistemu.

U pogledu građanskih sloboda, region Zaliva bilježi brojna ograničenja, posebno u oblasti slobode izražavanja, udruživanja i političkog organizovanja. Prema analizama organizacija poput one Amnesty Internationala, vlasti u više zemalja koriste zakone o bezbjednosti i sajber kriminalu kako bi suzbile kritiku i ograničile javni prostor. Mediji i internet su pod snažnim nadzorom države.

Među zalivskim državama postoje određene razlike u stepenu političkih prava. Kuvajt se često izdvaja kao najotvoreniji sistem  sa relativno aktivnim parlamentom i višim nivoom političke participacije, iako spada u kategoriju djelimično slobodnih zemalja.

Širi kontekst objašnjenja ovakvih sistema često se vezuje za specifičan „socijalni ugovor”. Države obezbjeđuju visok životni standard, socijalne benefite i ekonomsku stabilnost, dok građani zauzvrat imaju ograničen politički uticaj.

Dragan LUČIĆ