Povežite se sa nama

FOKUS

Narko dileri ostaju korektni momci

Objavljeno prije

na

saric

Vijeće specijalizovanog odjeljenja Višeg suda u Bijelom Polju je 3. maja izreklo nepravosnažne kazne Dušku Šariću na osam i Jovici Lončaru na šest godina robije. Zbog protivpravno pribavljene imovinske koristi uplatiće Budžetu Crne Gore iznos od ukupno 21,35 miliona eura. Iako se Šariću sudilo i po tačkama optužnice za pripadništvo organizovanom kriminalu (čl. 401a Krivičnog zakonika – stvaranje kriminalne organizacije) i za neovlašćenu proizvodnju, držanje i stavljanje u promet opojnih droga (čl. 300 st. 1 KZ), krivica mu za ta djela nije dokazana. Četiri dana po izricanju presude, Vesna Medenica, predsjednica Vrhovnoga suda, okupila je ambasadore u Podgorici u cilju upoznavanja sa rezultatima rada crnogorskih sudova koji, kako tvrdi, preporučuju Crnu Goru za otvaranje poglavlja 23 i 24 sa Evropskom unijom narednog mjeseca. Medenica je ambasadore, mudro se uzdržavši, ostavila u zabludi da je Šarić osuđen i za organizovani kriminal – mada je morala znati da su dvojica Pljevljaka kažnjeni po drugom osnovu.

Naime, Serđo Brabanti, ambasador Italije, zemlje iz koje je stigao dio dokaznog materijala protiv Duška Šarića, kako prenosi Portal Analitika, tom prilikom je Medenici „ukazao na značaj saradnje crnogorskog i italijanskog tužilaštva” a što je rezultiralo „i presudom za organizovani kriminal”. Ambasador Njemačke Pius Fišer je podsjetio na odluku Evropskoga savjeta da sa Crnom Gorom otvori uslovne pregovore. „U tom svjetlu je jako važan uspjeh, presuda koja je donesena u oblasti organizovanog kirminala”, kazao je Fišer. Ništa od toga nije se desilo – sud nije donio osuđujuću presudu za organizovani kriminal.

Krivični postupak protiv Duška Šarića je Specijalno tužilaštvo Crne Gore preuzelo po zamolnici italijanskoga tužilaštva pri sudu u Milanu koje je vodilo akciju Loptice. Šarića su Italijani okrivili da je, sa osobama protiv kojih se vode postupci u drugim državama, od oktobra 2007. do maja 2009. bio dio kriminalne organizacije starijeg brata Darka Šarića. Kupovali su kokain u Južnoj Americi, prodavali ga, prenosili i rasturali.

Upravo taj „italijanski” dio optužnice – zastupao ga zamjenik specijalne tužiteljke Milosav Veličković – oboren je pred Višim sudom u Bijelom Polju. U presudi koju je pročitao predsjednik vijeća sudija Šefkija Đešević stoji da „tokom postupka nijesu dokazani navodi optužnice da je optuženi Šarić Duško pripadnik kriminalne organizacije, koja se bavila duže vrijeme i u međunarodnim razmjerama kupovinom i prodajom droge, a čiji je organizator Šarić Darko, polovinom januara 2009. u mjestu Livinjo, opština Piza – Italija”.

Mlađi Šarić i Lončar su osuđeni po drugom osnovu – za pranje novca, tj. krivično djelo protiv platnog prometa i privrednog poslovanja (čl. 268 st. 4 a u vezi st. 1 KZ). Tu istragu je, zbog proširenog oduzimanja finansijske koristi, vodila i pred bjelopoljskim Višim sudom na pretresima zastupala specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović.

Dvojica Pljevljaka se terete da su finansijskim i bankarskim poslovanjem od 24. decembra 2007, do kraja 2010. (prvobitna optužnica je navodila da se radi o intervalu od 27. jula 2006. do 28. februara 2011) preko Mat kompani (osnivači Šarići i Lončar, izvršni direktor Duško Šarić, Lončar i Muhamed Dalagija), zatim preko of-šor firmi Kamarila korporejšen na Sejšelima (Afrika) i Mateniko LCC u Delavaru (SAD), depozitima i simulovanim ugovorima, preko banaka u platni promet Crne Gore unijeli 21,35 miliona eura za koje su znali da su pribavljeni krivičnim djelom – i uložili ih u kapital Mat kompani.

Đurđina Ivanović i njen istražni tim u optužnici su reprodukovali navode nekoliko tekstova Monitora u kojima su identifikovane novčane transakcije kokainske mafije sa Prvom bankom i filijalom austrijske Hipo Alpe-Adria banke (HAAB). Ali, Ivanovićeva i njeni saradnici su potpuno ignorisali činjenice o netvorku kokainske mafije i naših zvaničnika, povezanih lica i pojedinih državnih organa.

Dubravka Popović, šefica Sektora za sumnjive transakcije Uprave za sprečavanje pranje novca i finansiranje terorizma (USPNiFT), kao svjedokinja u procesu protiv Šarića i Lončara je na pretresu 1. decembra 2011. utvrdila da ove banke nijesu prijavile sumnjive transakcije, bez obzira što im je to izričita obaveza. Precizirala je da je USPNiFT tek 19. januara 2010. tražila od Prve banke i HAAB-a podatke o poslovanju sa Mat kompani – upravo tog datuma je Srbija raspisala poćernicu za Darkom Šarićem, koji je dva dana kasnije zbrisao iz Pljevalja u nepoznatom pravcu.

Za nadzor nad činjenjem i nečinjenjem USPNiFT-a, čiji je direktor Predrag Mitrović, u periodu koji je naznačen u tački optužnice za pranje novca protiv Šarića i Lončara zakonski je bio odgovoran Igor Lukšić, tadašnji ministar finansija. Lukšić je nedavno imao glavnu ulogu ili su mu podvalili oko navodnih telefonskih razgovora iz jula i avgusta 2008. sa Darkom Šarićem u aferi Listnig.

Krivični zakonik precizira u čl. 268, po kojem su osuđeni Šarić mlađi i Lončar, da ko putem bankarskog, finansijskog ili drugog privrednog poslovanja prikrije način pribavljanja novca ili druge imovine za koje zna da imaju porijeklo od krivičnog djela, slijedi mu zatvor – čak i ako je djelo učinjeno iz nehata.

Novac i imovina, propisano je, u tom slučaju se oduzimaju. I Prva banka i HAAB su imale profit od nezakonitog poslovanja sa Šarićima, ali Specijalno tužilaštvo, koliko je poznato, nije pokrenulo postupak za odgovorne u njima, niti je podnijelo zahtjev da se ovim bankama oduzmu novac i imovina stečeni pranjem kokainskih miliona.

Prva praonica

Kamarila korporejšen na Sejšelima osnovana je 23. marta 2006. i ta of-šor firma je bila prvi inostrani punkt preko kojeg je Prva banka za fratele iz Pljevalja oprala najmanje 7.405.250,23 eura.

U sudske spise procesa protiv Šarića mlađeg i Lončara kao dokaz je uvršćen i neosporen prihvaćen akt Prve banke od 9. decembra 2009. izdat firmi Mat kompani, kojim se potvrđuje da su novcem Kamarile korporejšen izmirene kreditne obaveze prema toj banci. Uprkos toj činjenici, Prva banka i dalje pod hipotekom drži brojne nekretnine Mat kompani.

Prema sudskom uvidu u poslovnu dokumentaciju, pravo da raspolaže nerezidentnim računom Kamarila korporejšen u Prvoj banci imao je Nebojša Jestrović, osoba koja povezuje krupne ribe – Darka Šarića, Stanka Subotića i ubijenog Dragana Frica Dudića, ali ne samo njih. Na koji način?

Vlasnik Kamarile korporejšen je u stvarnosti bio Dudić, kazao je Jovica Lončar 19. jula 2011. na pretresu u bjelopoljskom Višem sudu. Preko nerezidentnog računa te Dudićeve of-šor firme u Prvoj banci, kojim je raspolagao Jestrović, uplaćeno je – prema analitičkoj karti te banke u koju je izvršio uvid sudski vještak Vlajko Milićević – najmanje 9.162.563,92 eura i isto toliko do kraja 2008. isplaćeno.

Jestrović je Pljevljak, školski drug Darka Šarića, direktor pljevaljske firme Municipijum S i glavno povjerljivo lice u njegovim brojnim sofisticiranim investicijama, ukljućujući kupovinu 2006. velikog lanca kioska Štampa sistem u Srbiji. Njemački VAC, sa kojim je Subotić imao tijesne poslovne veze, 2008. je izašao iz Future plus i kupio od Šarića Štampa sistem. Jestrović je marta 2009. postao generalni direktor Subotićeve Future plus čija se imovina svojevremeno procjenjivala na nekoliko stotina miliona eura.

Tokom postupka pred Specijalnim sudom u Srbiji zbog pranja novca, Jestrović je 16. februara 2011. kazao da je sa Darkom Šarićem 15. oktobra 2009. otputovao u Ženevu na sastanak sa Stankom Subotićem, koji se tada već nalazio na poćernici Interpola. Šarić stariji i Subotić su taj sastanak održali istog dana kada je na brodu Maui u Urugvaju zaplijenjeno 2.2 tone kokaina u akciji Balkanski ratnik. Poslije čega su uslijedila hapšenja i krivični postupci protiv Darka Šarića i njegovih ortaka u Srbiji, Italiji, Sloveniji, Brazilu, Urugvaju, BiH.

O čemu su Šarić stariji i Subotić tada razgovarali? O još jednom liku iz crnogorske tranzicije – Olegu Deripaski, vlasniku KAP-a. Jestrović je rekao da je preduzeće ruskog biznismena namjeravalo da kupi Futuru plus, ali da to nije bilo moguće, jer je bila pod stečajem i u blokadi. Poput braće Šarića i Jestrovića, Subotić je takođe bio ili je još uvijek ugledni klijent Prve banke od koje je 2007. dobio kredit od 15 miliona eura za kupovinu dijela ostrva Havaji kod Budve.

Akcionar Milo Đukanović nije samo krajem 2008. u svojstvu premijera i predlagača lex specialisa spasio Prvu bankrota, već je tumačio i nevinost klijenata bratovljeve banke – Stanka Subotića i Darka Šarića.

,,To što je taj čovjek osumnjičen”, izjavio je Đukanović o Subotiću u Skupštini Crne Gore, 27.oktobra 2009, ,,za mene ne znači da treba da prekinemo prijateljstvo”. Subotić je kasnije osuđen.

Đukanović se izjasnio i o Darku Šariću: ,,Imamo vrlo precizno uvid u kvalitet sumnji koje se ispostavljaju u odnosu na to i na druga lica. Sumnje su, da kažem, jedan kvalitet. Međutim, jako dobro znamo da na bazi sumnji, bez argumenata, ne možemo suditi ljudima. I posebno, ne možemo im uskraćivati elementarna građanska prava”, kazao je 19. februara 2010. za TV B92.

Darko Šarić ni sada u Crnoj Gori nije optužen za bilo kakvo krivično djelo.

Velika tajna

Na glavnom pretresu 21. jula 2011. specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović je postavila pitanje koji je pravni interes da Maks prestiž, firma koja ima istoimeni hotel u Budvi, ponudi svoju imovinu kao hipoteku Prvoj banci za ostvarivanje jednog od kredita za Mat kompani?

Od okrivljenog Lončara nije dobila precizan odgovor. Potom je Ivanovićeva, prenijele su Vijesti, ,,odustala od izvještaja, tj. hronološkog prezentovanja papirologije načina dobijanja kredita Mat kompani kod Prve banke”.

Maks prestiž bio je, u nekim medijima, označen kao tajno boravište Darka Šarića nakon što je za njim raspisana međunarodna poćernica. Uprava policije takve navode je demantovala, ali je objavila da je na dan hapšenja Duška Šarića pretresla taj luksuzni hotel.

Ko su vlasnici Maks prestiža koje Đurđina Ivanović, skupa sa brojnim saradnicima, nije mogla identifikovati i prepoznati saradnike Šarića? Radi se o Bojanu Stanojkoviću, osnivaču, i Nebojši Miličkoviću, izvršnom direktoru i zastupniku. Obojica su prijavljeni na adresi u Podgorici i podaci o njima nijesu tajni – niti činjenica da su povezani sa Šarićima.

Stanojković je u grupi sada optuženih saradnika Darka Šarića pred Specijalnim sudom u Srbiji. Sredinom 1990-ih učesnik je pucnjave u Ulcinju. U periodu od 1998. do 2004. imali su Stanojković i Šarić stariji zajedničku prijavljenu adresu u Slovačkoj. Trenutno je Stanojković u bjekstvu.

Nebojša Miličković je 2007, skupa sa drugim jaranima iz Pljevalja, uključujući i nepravosnažno osuđenog Jovicu Lončara, postao deseti po broju akcija u Pobjedi.

Maks prestiž se ne nalazi na popisu imovine Šarića koja će, kako se tvrdi, biti prodata na licitaciji.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo