Povežite se sa nama

DRUŠTVO

NASILJE NA POSLU: Funkcioneri prvaci mobinga

Objavljeno prije

na

,,Očekivao sam i da će Nataša Bošković podnijeti sama ostavku kada vidi kako je loše radila, da bude primjer drugim sudijama”, kazao je predsjednik Privrednog suda u Podgorici Blažo Jovanić nedavno pred Sudskim savjetom koji je razmatrao prigovor sutkinje Bošković na kaznu koja joj je izrečena zbog navodne neažurnosti u radu. Iako je Jovanić tražio njenu smjenu, Boškovićeva je kažnjena sa smanjenjem plate od 20 odsto u naredna tri mjeseca.

Boškovićeva je na sjednici Savjeta, kojoj je prisustvovala i predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, kazala da će protiv Jovanića podnijeti prijavu za mobing i upozorila prisutne: ,, Ako usvojite ovaj predlog aminovaćete njegov lični stav da me otjera iz pravosuđa”.

Sutkinja sa najdužim stažom u Privrednom sudu, koja iza sebe ima čiste presude u vrlo složenim procesima, novinarima je nakon sjednice izjavila da razmišlja da napusti pravosuđe. Boškovićeva se upitala: ako se ovako odnose prema sudijama koje bi trebalo da znaju svoja prava, kako se tek ponašaju prema ostalim službenicima u državnoj upravi.

Po definiciji mobing ima za cilj da zlostavljana osoba sama napusti posao. I do sada je bila praksa da se sudije nakon što se protiv njih pokrene disciplinski postupak same odriču sudijskih toga. Poznat je i slučaj iz juna 2013. kada je sutkinja Osnovnog suda Maja Zeković, podnijela ostavku na tu funkciju. Kao razloge navela je višestruki mobing i opstruiranje njenog rada i napredovanja od strane rukovodećih kadrova u pravosuđu. Zekovićeva je u ostavci Sudskom savjetu spočitala protekcionizam.

Isti scenario se ponavlja već godinama, i ne samo u sudstvu. Nakon što zaposleni u državnoj upravi imenom i prezimenom prozovu korumpirane šefove ili kolege, slijede disciplinski postupci, krivične prijave, a zatim i ostanak bez posla ,,zbog neispunjavanja radnih obaveza, zloupotrebe službenog položaja, viška zaposlenih…”, razlog se uvijek nađe.

Sjetimo se policajca Gorana Stankovića, koji je nakon što je progovorio o prebijanju Aleksandra Pejanovića, doživio torturu na poslu. Jedva je izborio penziju, oštećenog zdravlja zbog izolacije i stalnih pritisaka s porodicom je emigrirao. Pored Stankovića slične pritiske, kada su javno progovorili o korupciji i prozvali nadređene, pretrpjeli su i Marijana Mugoša, Nenad Čobeljić, Mirjana Drašković…

O mobingu u Crnoj Gori nema preciznih podataka niti valjanih istraživanja. Kako je država najveći poslodavac, preko 90 odsto slučajeva tzv. vertikalnog mobinga (kada nadređeni zlostavlja podređenog radnika) dešava se u organima državne uprave i javnih preduzeća. To potvrđuju i do sada javnosti poznati slučajevi prijavljenog mobinga: Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Klinički centar Crne Gore, Univerzitet Crne Gore, Agencija za zaštitu ličnih podataka, Željeznički prevoz, Ministarstvo odbrane, Pošta Crne Gore, Ministarstvo kulture, opštine, DPS…

Prezentujući nedavno svoj izvještaj u Skupštini, ombudsman Šućko Baković je kazao da preciznih podataka o mobingu nema jer se žrtve boje da prijave mobing zbog straha da ne izgube posao.

Ko se i usudi da prijavi maltretiranje na sudu ne prolazi dobro: ,,Nema ni jedne pravosnažne presude a da je usvojen tužbeni zahtjev osobe koja je mobingovana”, kazao je Baković.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja je 2011. sprovelo istraživanje o rasprostranjenosti i štetnosti mobinga na radnom mjestu. U tom istraživanju više od polovine ispitanika je kazalo da smatra da mobing ima političku pozadinu. Zanimljiv je profil mobera, koji se može naći u istraživanju Ministarstva: Nikad nijesu naučili da vole, daju i razumiju druge; Moberi su osobe koje izgledaju moćne; Mober je čovjek koji ima veliki strah; On je nesiguran, ima slabu ličnost; Često ima crte ličnosti psihopate ili sociopate.

Ovome treba dodati i to da su većinom žrtve žene, ali i da one, kod nas, više prijavljuju psihičko zlostavljanje od muškaraca.

S druge strane, NVO Vladavina prava je u svom istaživanju dala profil žrtava: Mobingovane osobe su najkvalitetniji, visoko pozicionirani kadrovi koji, najčešće zaposleni u državnim institucijama i javnim preduzećima, ne pristaju da budu nijemi svjedoci pljačke i korupcije. Dokaz ovoj tvrdnji je činjenica da najčešće uz tužbu

za mobing žrtva podnosi i krivičnu prijavu.

Nakon istraživanja Ministarstva donesen je i Zakon o zabrani zlostavljanja na radu u junu 2012. Dosadašnja praksa je pokazala da je to još jedan akt koji više služi za prikupljanje poena kod Brisela, a manje za domaću upotrebu. Naime, dosadašnje sudske presude u slučajevima mobinga često su padale jer nije dokazano da se psihičko zlostavljanje vršilo najmanje jednom sedmično, u periodu od najmanje šest mjeseci.

Zakon je definisao mobing kao ,,svako aktivno ili pasivno ponašanje u radu ili u vezi sa radom prema zaposlenom ili grupi zasposlenih, koje se ponavlja, a ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta zaposlenog i izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Pogoršava uslove rada i dovodi do toga da se zaposleni izoluje ili navede da na sopstvenu inicijativu otkaže ugovor o radu ili drugi ugovor”.

Po zakonu nasilnici se novčano kažnjavaju, ali to se u praksi ne dešava. Zakon je previdio i veoma komplikovanu proceduru dokazivanja mobinga. U slučaju mobinga predviđeno je da se postupak posredovanja između žrtve i mobera bira posrednik. Ukoliko posredovanje ne bude uspješno i ne završi se poravnanjem, žrtva može da se obrati Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova. Pravna lica bi trebala i da imaju savjetnike za mobing, ali ih uglavnom nemaju. I tako u krug dok sve ne dođe do suda.

NVO često ističu da se ovom problemu poklanja malo pažnje u medijima. ,,Imala sam brojne prijave zaposlenih u medijima koji se žale na mobing. To mi je dalo odgovor na pitanja: Zašto se mediji nesistematično i selektivno bave mobingom zaposlenih u Crnoj Gori”, kaže za Monitor Tatjana Jovović, izvršna direktorica NVO Vladavina prava.

Pored državne uprave, prema podacima Unije slobodnih sindikata, mobing je najčešće prisutan kod privatnika u malim i srednjim preduzećima. Iz Sindikata često ističu da se generalno nad svim kategorijama sprovodi ,,kolektivni” mobing u smislu neisplaćivanja zarada, doprinosa, rad na određeno vrijeme.

NVO, koje se bave ovim pitanjem, precizirale su da je mobing često prisutan i u bankama, velikim trgovačkim lancima i građevinskim firmama, u kojima poslodavci imaju veliku ekonomsku moć i zaštitu političkih krugova.

U praksi to izgleda ovako. Radnici Željezare u Nikšiću već mjesecima od državnih organa traže da ih zaštite. ,,Obaveza države je da zaštiti svoje građane, a ako su zaposleni u Željezari radnici, nijesu robovi. Zakon zabranjuje prijetnje otkazima, vrijeđanje radnika, psihičko i fizičko maltretiranje, pa je država dužna da kazni one koji to rade. Isto tako, ukoliko su naši navodi netačni, onda trebamo da snosimo zakonom predviđene posljedice”, poručeno je iz Sindikata Željezare.

Umjesto pomoći državni organi su ih upozorili da vlasnik Željezare Toščelik redovno izmiruje zarade, i podsjetili ih da su raniji vlasnici ostavili za sobom stotine miliona duga. Uz napomenu da je ,,Crna Gora prepoznata kao država koja u regionu najbolje štiti radna prava i ima najbolje radno zakonodavstvo i odnosi u tom dijalogu najbolji su u regionu”.

U prevodu ćuti i trpi, dobro je dok ne biju.

Ako je radnicima za utjehu neka se prisjete da je u Crnoj Gori mobing prisutan i na najvišem državnom nivou. Primjer za to je TV snimak na kome, nakon neregularnih predsjedničkih izbora, premijer Milo Đukanović bukvalno gura Filipa Vujanovića na ,,pobjedničko” postolje.

Samoobezvrijeđivanje

Termin mobing je prvi put 1984. upotrijebio švedski psiholog Hajnc Lejman. U našem jeziku riječi šikaniranje, maltretiranje itd. navodno nijesu bile adekvatan prevod pa je za ovu pojavu uzeta engleska kovanica mobbing koja znači nasrnuti na nekoga u masi, bučno navaliti na nekoga. Mobing se obično definiše kao psihičko maltretiranje na radnom mjestu. U EU postoje opsežna istraživanja o ovom problemu, pa je zaključeno da se i kod njih mobing najčešće dešava u državnoj upravi i odbrani (14%), te u školstvu i zdravstvu (12%). Primijećene su i velike razlike u evropskim zemljama u toleranciji na psihološko maltretiranje. Tako je u Švedskoj svakodnevno ponašanje pretpostavljenog koji zadaje zadatak radniku povišenim tonom i na autoritativan način, ocijenjeno kao neprihvatljivo i često je klasifikovano kao mobing. Drugačija je situacija u mediteranskim zemljama, gdje po istorijsko-kulturnoj tradiciji u radnim odnosima opisano ponašanje smatra uobičajeno. Kod nas u spoju mediteransko-balkanskog mentaliteta to izgleda ovako: na jednom od suđenja zbog mobinga optuženi je negirao da je žrtvi govorio „da je nemoralna”, „da je gledaju sa ološima”, „da nema ništa pošteno u sebi”, „da je lažulja”, „da ima dijagnozu manično-deprsivne osobe”, „da je prate razne službe”, „da nije poželjna”, i ustvrdio da je to što priča malo jačim tonalitetom, stvar genetike, i njegov način pojašnjavanja, a ne maltretiranje. Istraživanja pokazuju uobičajeni obrazac reagovanja na moralno zlostavljanje: početno samookrivljivanje, usamljenost, sopstveno obezvrijeđivanje. Dugotrajni mobing dovodi do ozbiljnih zdravstvenih problema.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo