Povežite se sa nama

DRUŠTVO

NASILJE NA POSLU: Funkcioneri prvaci mobinga

Objavljeno prije

na

,,Očekivao sam i da će Nataša Bošković podnijeti sama ostavku kada vidi kako je loše radila, da bude primjer drugim sudijama”, kazao je predsjednik Privrednog suda u Podgorici Blažo Jovanić nedavno pred Sudskim savjetom koji je razmatrao prigovor sutkinje Bošković na kaznu koja joj je izrečena zbog navodne neažurnosti u radu. Iako je Jovanić tražio njenu smjenu, Boškovićeva je kažnjena sa smanjenjem plate od 20 odsto u naredna tri mjeseca.

Boškovićeva je na sjednici Savjeta, kojoj je prisustvovala i predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, kazala da će protiv Jovanića podnijeti prijavu za mobing i upozorila prisutne: ,, Ako usvojite ovaj predlog aminovaćete njegov lični stav da me otjera iz pravosuđa”.

Sutkinja sa najdužim stažom u Privrednom sudu, koja iza sebe ima čiste presude u vrlo složenim procesima, novinarima je nakon sjednice izjavila da razmišlja da napusti pravosuđe. Boškovićeva se upitala: ako se ovako odnose prema sudijama koje bi trebalo da znaju svoja prava, kako se tek ponašaju prema ostalim službenicima u državnoj upravi.

Po definiciji mobing ima za cilj da zlostavljana osoba sama napusti posao. I do sada je bila praksa da se sudije nakon što se protiv njih pokrene disciplinski postupak same odriču sudijskih toga. Poznat je i slučaj iz juna 2013. kada je sutkinja Osnovnog suda Maja Zeković, podnijela ostavku na tu funkciju. Kao razloge navela je višestruki mobing i opstruiranje njenog rada i napredovanja od strane rukovodećih kadrova u pravosuđu. Zekovićeva je u ostavci Sudskom savjetu spočitala protekcionizam.

Isti scenario se ponavlja već godinama, i ne samo u sudstvu. Nakon što zaposleni u državnoj upravi imenom i prezimenom prozovu korumpirane šefove ili kolege, slijede disciplinski postupci, krivične prijave, a zatim i ostanak bez posla ,,zbog neispunjavanja radnih obaveza, zloupotrebe službenog položaja, viška zaposlenih…”, razlog se uvijek nađe.

Sjetimo se policajca Gorana Stankovića, koji je nakon što je progovorio o prebijanju Aleksandra Pejanovića, doživio torturu na poslu. Jedva je izborio penziju, oštećenog zdravlja zbog izolacije i stalnih pritisaka s porodicom je emigrirao. Pored Stankovića slične pritiske, kada su javno progovorili o korupciji i prozvali nadređene, pretrpjeli su i Marijana Mugoša, Nenad Čobeljić, Mirjana Drašković…

O mobingu u Crnoj Gori nema preciznih podataka niti valjanih istraživanja. Kako je država najveći poslodavac, preko 90 odsto slučajeva tzv. vertikalnog mobinga (kada nadređeni zlostavlja podređenog radnika) dešava se u organima državne uprave i javnih preduzeća. To potvrđuju i do sada javnosti poznati slučajevi prijavljenog mobinga: Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Klinički centar Crne Gore, Univerzitet Crne Gore, Agencija za zaštitu ličnih podataka, Željeznički prevoz, Ministarstvo odbrane, Pošta Crne Gore, Ministarstvo kulture, opštine, DPS…

Prezentujući nedavno svoj izvještaj u Skupštini, ombudsman Šućko Baković je kazao da preciznih podataka o mobingu nema jer se žrtve boje da prijave mobing zbog straha da ne izgube posao.

Ko se i usudi da prijavi maltretiranje na sudu ne prolazi dobro: ,,Nema ni jedne pravosnažne presude a da je usvojen tužbeni zahtjev osobe koja je mobingovana”, kazao je Baković.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja je 2011. sprovelo istraživanje o rasprostranjenosti i štetnosti mobinga na radnom mjestu. U tom istraživanju više od polovine ispitanika je kazalo da smatra da mobing ima političku pozadinu. Zanimljiv je profil mobera, koji se može naći u istraživanju Ministarstva: Nikad nijesu naučili da vole, daju i razumiju druge; Moberi su osobe koje izgledaju moćne; Mober je čovjek koji ima veliki strah; On je nesiguran, ima slabu ličnost; Često ima crte ličnosti psihopate ili sociopate.

Ovome treba dodati i to da su većinom žrtve žene, ali i da one, kod nas, više prijavljuju psihičko zlostavljanje od muškaraca.

S druge strane, NVO Vladavina prava je u svom istaživanju dala profil žrtava: Mobingovane osobe su najkvalitetniji, visoko pozicionirani kadrovi koji, najčešće zaposleni u državnim institucijama i javnim preduzećima, ne pristaju da budu nijemi svjedoci pljačke i korupcije. Dokaz ovoj tvrdnji je činjenica da najčešće uz tužbu

za mobing žrtva podnosi i krivičnu prijavu.

Nakon istraživanja Ministarstva donesen je i Zakon o zabrani zlostavljanja na radu u junu 2012. Dosadašnja praksa je pokazala da je to još jedan akt koji više služi za prikupljanje poena kod Brisela, a manje za domaću upotrebu. Naime, dosadašnje sudske presude u slučajevima mobinga često su padale jer nije dokazano da se psihičko zlostavljanje vršilo najmanje jednom sedmično, u periodu od najmanje šest mjeseci.

Zakon je definisao mobing kao ,,svako aktivno ili pasivno ponašanje u radu ili u vezi sa radom prema zaposlenom ili grupi zasposlenih, koje se ponavlja, a ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta zaposlenog i izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Pogoršava uslove rada i dovodi do toga da se zaposleni izoluje ili navede da na sopstvenu inicijativu otkaže ugovor o radu ili drugi ugovor”.

Po zakonu nasilnici se novčano kažnjavaju, ali to se u praksi ne dešava. Zakon je previdio i veoma komplikovanu proceduru dokazivanja mobinga. U slučaju mobinga predviđeno je da se postupak posredovanja između žrtve i mobera bira posrednik. Ukoliko posredovanje ne bude uspješno i ne završi se poravnanjem, žrtva može da se obrati Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova. Pravna lica bi trebala i da imaju savjetnike za mobing, ali ih uglavnom nemaju. I tako u krug dok sve ne dođe do suda.

NVO često ističu da se ovom problemu poklanja malo pažnje u medijima. ,,Imala sam brojne prijave zaposlenih u medijima koji se žale na mobing. To mi je dalo odgovor na pitanja: Zašto se mediji nesistematično i selektivno bave mobingom zaposlenih u Crnoj Gori”, kaže za Monitor Tatjana Jovović, izvršna direktorica NVO Vladavina prava.

Pored državne uprave, prema podacima Unije slobodnih sindikata, mobing je najčešće prisutan kod privatnika u malim i srednjim preduzećima. Iz Sindikata često ističu da se generalno nad svim kategorijama sprovodi ,,kolektivni” mobing u smislu neisplaćivanja zarada, doprinosa, rad na određeno vrijeme.

NVO, koje se bave ovim pitanjem, precizirale su da je mobing često prisutan i u bankama, velikim trgovačkim lancima i građevinskim firmama, u kojima poslodavci imaju veliku ekonomsku moć i zaštitu političkih krugova.

U praksi to izgleda ovako. Radnici Željezare u Nikšiću već mjesecima od državnih organa traže da ih zaštite. ,,Obaveza države je da zaštiti svoje građane, a ako su zaposleni u Željezari radnici, nijesu robovi. Zakon zabranjuje prijetnje otkazima, vrijeđanje radnika, psihičko i fizičko maltretiranje, pa je država dužna da kazni one koji to rade. Isto tako, ukoliko su naši navodi netačni, onda trebamo da snosimo zakonom predviđene posljedice”, poručeno je iz Sindikata Željezare.

Umjesto pomoći državni organi su ih upozorili da vlasnik Željezare Toščelik redovno izmiruje zarade, i podsjetili ih da su raniji vlasnici ostavili za sobom stotine miliona duga. Uz napomenu da je ,,Crna Gora prepoznata kao država koja u regionu najbolje štiti radna prava i ima najbolje radno zakonodavstvo i odnosi u tom dijalogu najbolji su u regionu”.

U prevodu ćuti i trpi, dobro je dok ne biju.

Ako je radnicima za utjehu neka se prisjete da je u Crnoj Gori mobing prisutan i na najvišem državnom nivou. Primjer za to je TV snimak na kome, nakon neregularnih predsjedničkih izbora, premijer Milo Đukanović bukvalno gura Filipa Vujanovića na ,,pobjedničko” postolje.

Samoobezvrijeđivanje

Termin mobing je prvi put 1984. upotrijebio švedski psiholog Hajnc Lejman. U našem jeziku riječi šikaniranje, maltretiranje itd. navodno nijesu bile adekvatan prevod pa je za ovu pojavu uzeta engleska kovanica mobbing koja znači nasrnuti na nekoga u masi, bučno navaliti na nekoga. Mobing se obično definiše kao psihičko maltretiranje na radnom mjestu. U EU postoje opsežna istraživanja o ovom problemu, pa je zaključeno da se i kod njih mobing najčešće dešava u državnoj upravi i odbrani (14%), te u školstvu i zdravstvu (12%). Primijećene su i velike razlike u evropskim zemljama u toleranciji na psihološko maltretiranje. Tako je u Švedskoj svakodnevno ponašanje pretpostavljenog koji zadaje zadatak radniku povišenim tonom i na autoritativan način, ocijenjeno kao neprihvatljivo i često je klasifikovano kao mobing. Drugačija je situacija u mediteranskim zemljama, gdje po istorijsko-kulturnoj tradiciji u radnim odnosima opisano ponašanje smatra uobičajeno. Kod nas u spoju mediteransko-balkanskog mentaliteta to izgleda ovako: na jednom od suđenja zbog mobinga optuženi je negirao da je žrtvi govorio „da je nemoralna”, „da je gledaju sa ološima”, „da nema ništa pošteno u sebi”, „da je lažulja”, „da ima dijagnozu manično-deprsivne osobe”, „da je prate razne službe”, „da nije poželjna”, i ustvrdio da je to što priča malo jačim tonalitetom, stvar genetike, i njegov način pojašnjavanja, a ne maltretiranje. Istraživanja pokazuju uobičajeni obrazac reagovanja na moralno zlostavljanje: početno samookrivljivanje, usamljenost, sopstveno obezvrijeđivanje. Dugotrajni mobing dovodi do ozbiljnih zdravstvenih problema.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

DRAŠKO VUKOVIĆ, BIVŠI ČLAN KARTELA DARKA ŠARIĆA, PONOVO UHAPŠEN: Bjegunac koji se godinama slobodno šetao Crnom Gorom  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zagrebačka policija uhapsila je Draška Vukovića po Interpolovoj potjernici iz Argentnine, raspisanoj 2009. godine. Vuković je bio svjedok saradnik u postupku koji se vodio protiv grupe Darka Šarića i ostalih optuženih za šverc 5,7 tona kokaina. Vuković je 2016. godine platio 1.700 eura kazne jer je priznao da je lažnom izjavom istragu napada na novinara Tufika Softića iz 2007. skrenuo u pogrešnom pravcu, da bi ona bila završena zbog nedostatka dokaza

 

Gotovo trinaest godina nakon međunarodne akcije Balkanski ratnik, u kojoj su uhapšeni članovi narko klana Darka Šarića, ponovo se pominje ime Draška Vukovića. On je nedavno uhapšen u Zagrebu, jer se nalazi na Interpolovoj potjernici od 2009. godine. Za njim je potjernicu raspisala Argentina zbog pokušaja dilovanja gotovo pola tone kokaina u toj južnoameričkoj zemlji.

Vuković se šetao centrom Zagreba, kada su mu pripadnici hrvatske policije stavili lisice na ruke. Smješten je u ekstradicioni pritvor i čeka suđenje po tom zahtjevu za izručenje.

U Crnoj Gori je poznat otkad je pobjegao iz zatvora u Danskoj. On je sredinom februara 2007. godine uhapšen u Kopenhagenu sa 38 kilograma kokaina, vrijednog nekoliko miliona eura, zajedno s još dvojicom državljana Srbije, a svi su kod sebe imali hrvatske pasoše. Krajem marta 2007. godine uspio je pobjeći danskoj policiji tokom prebacivanja u zatvor. Vuković je pobjegao u sačekuši automobila u kojem je bio, a akciju su navodno organizovali njegovi saradnici iz narko kartela koji su napravili zasjedu policijskog vozila.

Draško Vuković je bio svjedok saradnik u drugostepenom postupku koji se vodio protiv grupe Darka Šarića i ostalih optuženih za šverc 5,7 tona kokaina iz Južne Amerike u Evropu. Uhapšeni su u velikoj akciji kodnog imena Balkanski ratnik. Svjedočio je o tome kako su švercovali velike količine kokaina, da je sarađivao s Draganom Dudićem Fricom i Anatazijem Martinićem, ali ne i Šarićem, iako je ranije dao iskaz u kojem je tvrdio da je Šarić bio neprikosnoveni vođa.

Vuković je 2016. godine platio 1.700 eura kazne jer je priznao da je lažnom izjavom istragu napada na novinara Tufika Softića iz 2007. skrenuo u pogrešnom pravcu, da bi ona zatim bila završena zbog nedostatka dokaza. Istraga pokušaja ubistva Softića je obustavljena jer policija i tužilaštvo za osam godina nijesu obezbijedili dokaze.

Policija je, na osnovu iskaza Vukovića, podnijela krivičnu prijavu protiv Dragana Labudovića, Ivana Asanovića i Vladana Labudovića 2014, sedam godina nakon napada na Softića. To je učinjeno samo na osnovu usmenog iskaza Vukovića, bez ijednog materijalnog dokaza, što su potvrdili spisi predmeta.

Vuković je prethodno, kako se navodi u spisima, samoinicijativno policiji dao informaciju da mu je Dragan Labudović, prilikom posjete Argentini, ispričao da je za isnoz od po 500 eura angažovao Berance Vladimira Labudovića i Ivana Asanovića da fizički napadnu Softića. To je, navodno, urađeno jer je novinar pisao o kriminalu u Beranama, dovodeći u vezu sa tim Dragana Labudovića. Te navode Vuković je ponovio i pred ODT Berane, nakon čega je otvorena istraga protiv njih pred Višim tužiocem u Bijelom Polju i naložene mjere tajnog nadzora. Te mjere, međutim, nijesu obezbijedile dokaze za krivičnu prijavu.

Vuković je naknadno pred višim tužiocem rekao da nikada nije dao te izjave, te da je njegov potpis falsifikovan. On je to objasnio navodima da je zapisnik potpisan latinicom, a da on piše samo ćirilicom.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ NAPADA NA PREDRAGA SPASOJEVIĆA: Opšta opasnost ili pokušaj ubistva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužilaštvo uhapšene za napad na Predraga Spasojevića, bivšeg načelnika Istražnog zatvora Spuž, terete za „izazivanje opšte opasnosti“  i „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija“. Spasojević smatra da nadležno tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, i da se u konkretnom slučaju može raditi jedino o teškom ubistvu u pokušaju

 

Nekadašnji načelnik Istražnog zatvora Spuž Predrag Spasojević, na čiju je kuću prije dva mjeseca bačena bomba, poručio je da će svjedočiti u korist Željka Lakušića (34) i Filipa Popovića (21), uhapšenih u tom slučaju. On smatra da tužilaštvo nije na pravi način okvalifikivalo djela za koja tereti Lakušića i Popovića.

Iz tog tužilaštva Monitoru su odgovorili da je protiv Lakušića i Popovića podnijet optužni predlog zbog krivičnog djela  – „izazivanje opšte opasnosti“  i „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija“.

,,Ako će odgovarati za izazivanje opšte opasnosti, odbijam da svjedočim protiv njih, svjedočiću u njihovu korist jer smatram da nijesu počinili to krivično djelo, i treba ih odmah osloboditi“, ogorčeno poručuje Spasojević.

Ističe da nadležno tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, i da se u konkretnom slučaju može raditi jedino o teškom ubistvu u pokušaju.

,,Šta bi bilo da je prva bomba eksplodirala ili druga? Da li bi to bilo ubistvo ili izazivanje opšte opasnosti kvalifikovano težom posljedicom. Zna se šta je bomba i da je njena namjena uništenje neprijateljske žive sile. Ako se djelo koje je počinjeno na moju štetu i pored toga kvalifikuje kao izazivanje opšte opasnosti, onda ne znam u kojoj zemlji živimo. Smatram da tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, jer ja ovu dvojicu koja se terete i protiv kojih je podignut optužni prijedlog u životu nijesam vidio. Motiv se nalazi u Istražnom zatvoru i isključivo je vezan za moj rad. Djelo je naručeno direktno iz Istražnog zatvora, ističe Spasojević.

On dodaje da su kazne za djelo koje se Lakušiću i Popoviću stavlja na teret male, te da samim tim sistem nije pokazao ozbiljnost da se suprostavi kriminalu i ozbiljno kazni  počinioce koji vrše  krivična djela na štetu policijskih službenika.

Bivši načelnik Istražnog zatvora, pojašnjava da je na jednoj od sjednica Vlade označen kao štićena ličnost nakon čega mu je dodijeljena policijska pratnja odnosno obezbjeđenje.

„Do kada će to trajati zavisi od procjene bezbjednosti koju će uraditi Agencija za nacionalnu bezbjednost“, kazao je Spasojević.

Spasojević je saopštio da je kao načelnik imao prijetnji od određenog broja pritvorenika, samo zbog toga što je radio svoj posao.

Osnovno državno tužilaštvo podiglo je optužni prijedlog protiv pritvorenika Marija Miloševića zbog napada na Spasojevića.  S druge strane i Milošević je podnio prijavu protiv Spasojevića, optužujuži ga za lažno prijavljivanje. I ovaj predmet se nalazi kod podgoričkog Osnovnog tužilaštva.

Prvog dana decembra na kapiju od porodične kuće Spasojevića aktivirana je bomba. Tom prilikom pričinjena je manja materijalna šteta. Motiv, makar zvanično, ni do danas nije utvrđen.

Uporedo sa sudskim postupcima čeka se i odluka Disciplinke komisije koja je pokrenula postupak protiv Spasojevića i to zbog toga jer je tokom gostovanja u televizijskoj emisiji neovlašćeno iznio određene podatke koji se tiču bezbjednosti u zatvoru, uz činjenicu da za određene medijske nastupe nije tražio, niti dobio saglasnost starješine organa.

„Povodom medijskih istupa službenika Predraga Spasojevića, donijeta je Odluka o pokretanju disciplinskog postupka protiv imenovanog zbog težih povreda službene dužnosti. Zakonom o državnim službenicima i namještenicima propisano je da disciplinksi postupak za težu povredu službene dužnosti protiv državnog službenika vodi i Disciplinska komisija. U skladu sa navedenim, odluka o pokretanju disciplinskog postupka protiv službenika Predraga Spasojevića, dostavljena je Disciplinksoj komisiji na dalje postupanje, saopštio je Monitoru pomoćnik direktora UIKS-a Nebojša Janković.

Na sve ovo Spasojević ponavlja da nije kriv i da će to dokazati.

Spasojević je gostujući u istoj televizijskoj emisiji kazao i da vrlo brzo očekuje predsjednika Crne Gore i DPS-a Mila Đukanovića „kod njega i da će mu spremiti ćeliju po svim standardima“.

Povodom te izjave, reagovali su iz DPS-a i Kabineta predsednika države, ističući da je Spasojević na krajnje neprimjeren način nasrnuo na najvišu državnu instituciju, na predsjednika Crne Gore, te da se mora pokrenuti odgovarajući postupak pred državnim organima.

Menadžmet Uprave za izvršenje krivičnih sankcija odmah se ogradio od svih njegovih izjava, posebno onih koje sadrže bilo koji politički segment, a koje nijesu spojive sa poslovima i radnim zadacima državnog službenika i namještenika UIKS-a, kako su saopštili

Spasojević je smijenjen samo dva dana kasnije.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ UBISTVA RADOMIRA ĐURIČKOVIĆA: Klanovi ratuju transkriptima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na posljednjem ročištu u podgoričkom Višem sudu, kada je tužilaštvo predalo transkripte Skaj komunikacije, pala je sumnja na čitav slučaj, ali i advokaticu odbrane Nataliju Karadžić Perković i ključnog svjedoka Milorada Radulovića. Transkripti svjedoče kako pripadnici kavačkog klana pronalaze lažne svjedoke da bi se optuženi Mario Milošević proglasio nevinim

 

Ubistvo Cetinjanina Radomira Đuričkovića je među prvim likidacijama počinjenim u višegodišnjem sukobu dva zaraćena kotorska kriminalna klana. I pored činjenice da je za ovaj zločin, za razliku od više desetina sličnih slučajeva, došlo do podizanja optužnice, na posljednjem održanom ročištu u podgoričkom Višem sudu, pala je sumnja na čitav slučaj, ali i na same aktere događaja, počev od advokata odbrane do ključnog svjedoka Milorada Radulovića, na osnovu čijeg iskaza je tužlac u konačnom i zasnovao svoj optužni akt.

Sumnja je otvorena kada je tužilac Željko Tomković, s ciljem da dokaže umiješanost Podgoričanina Marija Miloševića u ovaj zločin, predao transkripte Skaj komunikacije, koji svjedoče kako pripadnici kavačkog klana pronalaze lažne svjedoke da bi se ovaj optuženi proglasio nevinim.

S druge strane i odbrana Miloševića je došla do transkripta komunikacije, ali suprotstavljenog škaljarskog klana, u kojima se govori o pokušaju da se namjeste dokazi koji će teretiti Miloševića za ubistvo. Tako je i počeo „rat“ komunikacija u ovom procesu.

Advokatica Miloševića Natalija Karadžić Perković 11. novembra prošle godine od suda zatražila je da se istraži ko je osoba koja pod šifrom ,,B20712“ putem Skaj aplikacije saopštava sagovorniku da će sve napraviti da njen klijent bude osuđen na 40 godina robije.

U toj komunikaciji između Miloša Đuričkovića i Milija Bajramovića preko Skaj komunikacije 6. marta 2020. godine se eksplicitno navodi: ,,Samo čekam suđenje da počne i kopam ga 40 godina samo ne spominji nikome“, ,,ma idu oni po 20 godina a mario 40“, ,,napraviću ja da je mario puca sve sam spremio ja“, „zabetoniraću ga“, ,,ma svi su zabetonirani“, ,,kraj je njima“, ,,neće ga kosti iznositi vidjećes“…

Postupajući tužilac Željko Tomković je nakon toga kontaktirao nadležne policijske organe od kojih je zatražio dostavljanje materijala koji se odnosi na optuženog Miloševića. Ali je dobio neočekivano. Sredinom decembra umjesto komunikacije Đuričkovića i Bajramovića dostavljene su mu komunikacije Marija Miloševića sa Slobodanom Kašćelanom iz perioda od početka decembra 2020. godine do sredine februara 2021. godine. U tim kominukacijama, a koje su javno objavljene, njih dvojica dogovaraju obezbjeđivanje lažnih svjedoka i lažnog alibija za Miloševića za dan kada je ubijen Đuričković. Tako Milošević saopštava Kašćelanu plan da pred sudom tvrdi da je u vrijeme ubistva Đuričkovića bio na Kosovu.

Ono što ovaj slučaj čini specifičnim je to da je, prema istoj komunikaciji, Milošević u čitavu priču oko sređivanja alibija uključio i svoju advokaticu Nataliju Karadžić Perković.

Iz prepiske proizilazi da je advokatica Karadžić Perković početkom februara 2021. godine išla u Prištinu gdje se susrela sa Miloševićevim kosovskim advokatom Arsimom Bilalijem, pripadnikom kavačkog klana Srđanom Juriševićem i lažnim svjedocima.

Poslovi za račun klijenta, sudeći prema komunikaciji, tu se ne završavaju. Advokatica preko Skaj aplikacije javlja da su lažni svjedoci i kolega advokata Bilalija prošli testiranje i da su spremni pred sudom da tvrde da su spornog dana bili sa Miloševićem. Na sugestiju advokatice Karadžić Perković, Milošević i Kašćelan obezbjeđuju i dokaze koji bi sudu potvdili da je večerao u jednom hotelu na Kosovu.

– Važno da se sve odradi perfektno, jer Viši sud može da traži službenim putem da se sve to provjeri – kaže u jednoj od poruka advokatica Karadžić Perković, koju su prenijeli mediji.

Reakcije na objavljene komunikacije, očekivano, bile su ekspresne, pa je tako Osnovno tužilaštvo saopštilo da će utvrđivati da li je u radnjama advokatice i drugih lica koja se pominju u Skaj komunikaciji vezano za dogovor oko obezbjeđivanja lažnog alibija Mariju Miloševiću, ostvareno obilježje nekog od krivičnih djela koja su u nadležnosti tog tužilaštva.

Skaj komunikacija dostavljena je i Advokatskoj komori Crne Gore na ocjenu da li je advokatica Karadžić Perković prilikom obavljanja predmetnih komunikacija postupala u skladu sa Zakonom o advokaturi, drugim zakonskim propisima, Kodeksom profesionalne etike advokata i Statutom Advokatske komore, odnosno da li ima osnova za pokretanje disciplinskog postupka protiv nje zbog teže povrede dužnosti advokata.

Advokatica Karadžić Perković na prošlom ročištu kažnjena je sa 1.000 eura jer se bez obrazloženja nije pojavila. Njen klijent Milošević nije prihvatio da ga po zamjeni brani advokat Srđan Lješković pa je sudija Veljko Radovanović odložio suđenje i sljedeće ročište zakazao za 23. januar.

Optužnica je u ovom predmetu nekoliko puta vraćana na dopunu istrage, a dokazi tužilaštva prihvaćeni su tek nakon nepune četiri godine od počinjenog zločina. Prvom optužnicom u kojoj je Milošević ,,samo“ bio zadužen za kupovinu automobila korišćenog u napadu, a hice ispalio Igor Mašanović, izmijenjena je nakon što je Milorad Radulović poslije tri i po godine od događaja, 12. marta 2020. godine, otišao u tužilaštvo i promijenio prvobitni iskaz koji je, sa nekim izmjenama, ponovio i pred sudom krajem oktobra prošle godine.

Radulović je pred sudom označio Miloševića za direktnog izvršioca ubistva Đuričkovića dok je Mašanović, kako je kazao, vozio automobil iz kojeg je pucano. Ustvrdio je da u autu nije vidio optuženog Vukana Vujačića, ali se na kraju suđenja ipak pridružio krivičnom gonjenju i protiv njega.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo