Povežite se sa nama

DRUŠTVO

NASILJE, OBRAZOVANJE I VASPITANJE: Ćuti i trpi

Objavljeno prije

na

Niko se u Crnoj Gori neće iznenaditi kad pročita da je učenik pretučen u školskom toaletu ili kad novine objave da se osnovna škola može završiti za dva dana i petsto eura. Priče o školskim reformama i borbi protiv nasilja u školama vrate se, najčešće, kao pokvarena ploča; stvarni dometi ne samo da se precizno ne znaju nego se o njima uglavnom i ne raspravlja.

Svaki treći građanin Crne Gore zna neko dijete koje je bilo žrtva nasilja u školi. Većina građana smatra da postoje određene grupe djece koje su češće žrtve vršnjačkog nasilja, a to su najčešće pripadnici ugroženih grupa: siromašni, sa smetnjama u razvoju, nacionalne manjine, kao i oni fizički slabiji. To su neki od najvažnijih nalaza iz UNICEF-ovog istraživanja: ,,Nasilje nad djecom u Crnoj Gori – Istraživanje o znanju, stavovima i ponašanju, 2013”.

Prema ovom istraživanju većina od 92 odsto ispitanika vjeruje da su najčešći nasilnici u školi stariji dječaci, djeca iz problematičnih porodica, nevaspitana djeca. Zanimljivo je da devet odsto ljudi smatra da su nasilnici djeca iz bogatih porodica, dok je četiri odsto ispitanika kazalo da je riječ o djeci iz nasilnih porodica odnosno zlostavljanoj djeci.

U Crnoj Gori se od školske 2005/2006. godine u saradnji Ministarstva prosvjete, Zavoda za školstvo i Kancelarije UNICEF-a u Crnoj Gori sprovodi projekat Škola bez nasilja. On trenutno obuhvata 40 od 160 osnovnih škola u zemlji. Od tih 40, 25 škola je u program uključeno ove godine. Projekat je namijenjen učenicima, nastavnom i vannastavnom osoblju, roditeljima, kao i široj zajednici i za cilj ima da pomogne u smanjivanju i sprečavanju nasilja među školskom djecom. Djeca i odrasli uče različite tehnike rješavanja konflikata na nenasilan način.

Jedan od pedagoga sa kojima je Monitor razmatrao ovu temu smatra da je projekat Škola bez nasilja sjajan, ali da nije prijemčiv za naš mentalitet. „Naši ljudi u to ne vjeruju, njima je to strano”. Posebno ukazuje i na to da „restitucija”, kao jedan od veoma važnih djelova takozvanog „skandinavskog modela” kojem pripada i program Škola bez nasilja ne postoji u crnogorskom sistemu obrazovanja. Riječ je o metodskom postupku kojim se nasilniku pruža šansa da ispravi grešku prema onome prema kome je učinio. „Pravnici u Ministarstvu prosvjete umjesto da pravo prilagode obrazovanju, prilagođavaju obrazovanje pravu”, kaže naš sagovornik.

Ovako bi trebao da izgleda dio postupka: „U razgovoru sa djetetom koje je počinilo grešku ili napravilo štetu odjeljenjski starješina se prvo poziva na činjenicu koja je vrijednost prekršena i traži ideju za popravljanje greške pri čemu sam učenik ili učenica bira i odlučuje na koji način će to uraditi, odnosno šta će uraditi da se ponovo ponaša u skladi sa vrijednostima koje su uspostavljene u školi”. Nije lako zamisliti našu školu u kojoj se taj proces odvija.

Stručnjaci znaju da se pohvale kako se u školama u kojima je program sprovođen broj nasilnih učenika smanjuje – bio je nasilan svaki drugi, sad je svaki četvrti. No istovremeno priznaju kako je moguće da su škole ,,malo štimovale rezultate”. U sprovođenju programa Škola bez nasilja, kako trenutno stoje stvari, država sve manje može računati na finansijsku pomoć UNICEF-a. Kako će se tek tada odvijati program koji je često bio sveden samo na učešće školskih pedagoga i psihologa – ne zna se.

Prema mišljenju učenika iskazanom u istraživanju Položaj učenika u školi koje je 2012. uradio Zavod za školstvo najgore u školi je ocjenjivanje, slijedi učešće učenika u donošenju odluka, na trećem mjestu je nasilje u školi. Svaki četvrti učenik je kazao kako je sam pretrpio neku vrstu nasilja.

Dio stručnjaka sa kojima je Monitor razgovarao, međutim, smatra kako stanje nije dramatično i da nasilja nema više, nego je podignuta svijest o nasilju pa je postalo ,,vidljivije”.

Pravdajući se zašto ne mogu da izađu na kraj sa učenicima, prosvjetni radnici se najčešće žale kako su im zakonom „vezane ruke” i kako ne raspolažu mehanizmom kojim mogu obuzdati nasilne učenike.

Vaspitne mjere koje predviđa zakon su: pismena opomena odjeljenjskog starješine, ukor direktora, ukor nastavničkog vijeća, i premještaj u drugo odjeljenje ili drugu školu po pravilu u istom mjestu. Važe samo u školskoj godini u kojoj su izrečene.

Donošenje odluke o prebacivanju u drugu školu, „ako je zbog nastavnih ili vaspitnih razloga potrebno”, veoma je komplikovano, a da bi bila sprovedena potrebno je da ga prihvate roditelji i škola u koju učenik treba bude premješten. Osnovac ne može biti isključen iz škole.

Odgovor nastavnika na takvu situaciju je najčešće – žmurenje. Najlakše se pretvarati da problemi ne postoje, smanjiti njihov obim i značaj. U našim školama, umjesto da nasilan učenik bude, barem prebačen u drugo odjeljenje, škola odobri nekom od maltretiranih učenika da iz tog odjeljenja – pobjegne. Logičan ishod skandinavskog modela na Balkanu, reklo bi se.

Nije mnogo bolje ni u srednjim školama, iako iz njih đaci mogu biti izbačeni. Dešava se da učenik udari nastavnika, u martu bude izbačen iz škole, polaže razredni ispit i u septembru nastavi sa školom. Kao da ništa nije bilo.

Iako godinama primjenjuju sličan model obrazovanja, u Hrvatskoj ovih dana vode javnu raspravu o izmjenama zakona koje su

rigorozne za učenike teške nasilnike. Predviđa da srednjoškolci izbačeni iz škola zbog teškog nasilničkog ponašanja više nemaju pravo da na kraju godine polažu razredni ispit. Ubuduće bi, ako se usvoji ovaj predlog, takvi učenici gubili pravo školovanja, ne samo u svojoj dosadašnjoj srednjoj školi, već bilo kojoj. Mogli bi da nastave obrazovanje u sistemu obrazovanja odraslih.

Novi propisi o kojima se raspravlja u susjednoj zemlji Evropske unije takođe predviđaju da se, umjesto popravnog roka, za učenike koji imaju zaključene jedinice, u školama organizuje dopunska nastava. Vraća se obaveza koja se iz škola izgubila tokom devedesetih: svaki učenik koji ima zaključenu jedinicu iz jednog ili najviše dva predmeta, dobiće obvezu pohađanja dodatnih 10 do najviše 20 sati nastave.

Kod nas katkad izgleda ovako: dan prije održavanja nastavničkog vijeća koje zbog izostanaka treba da ga isključi iz škole, učenik se ispiše. Na ljeto položi razred, u jesen, eto ga u školskoj klupi barabar sa onima koji su cijelu godinu išli u školu.

Na pitanje da li je u Crnoj Gori bolje obrazovanje ili vaspitanje, pedagozi bez zadrške kažu: obrazovanje. O tome kakvo je obrazovanje svjedoče rezultati Međunarodnog programa procjene postignuća učenika PISA u kojem su prije dvije godine naši đaci ponovo pokazali ispodprosječne rezultate. U sve tri oblasti koje obuhvata PISA test: matematičkoj, čitalačkoj i prirodno-naučnoj pismenosti. Naši srednjoškolci su među 65 zemalja, zauzeli 54. poziciju.

Što bi rekla vlast – svuda u svijetu ima nasilja u školama. Ne tako davno, svaki peti nastavnik u Engleskoj izjasnio se da u škole treba vratiti šibe, u Njemačkoj i Austriji u jednom trenutku su se odlučili za povratak domara u škole. Na Novom Zelandu napravili su eksperiment tokom kojeg su djeci dozvolili da na školskim odmorima rade šta hoće, uključujući i penjanje na drveće, igru sa starim crijevima za vodu i slično i zaključili kako je povratak ,,pravim igrama”, djelovao blagotvorno na djecu te da su tako bila manje nasilna. U raspravama o tome šta je najbolje za djecu učestvuje čitavo društvo, i najliberalniji i najkonzervativniji glasno zastupaju svoje mišljenje – prosto zato što teško da postoji važnije pitanje.

Ništa od toga kod nas ne postoji. U učmaloj bari klima se glavama i oni koji moraju da trpe – trpe.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

RAMBO AMADEUS, NEPLANIRANO NASILJE: Čovječe,  posrami se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Producentkinja TV emisije Dnevnica  Lejla Kašić objavila je da je poznati muzičar Antonije Pušić seksualno uznemiravao i vrijeđao na snimanju posljednje epizode. Pusić se oglasio tek nekoliko dana kasnije i potvrdio priču Lejle Kašić.  Cijeli slučaj stavio je u kontekst neshvaćenog buntovnika, žrtvu kulturnog modela u kojem živimo. Onda su  gomile šovinista i seksista na društvenim mrežama vrijeđali i omalovažavali Lejlu Kašić. Podržale su je brojne NVO i građanski aktivisti

 

Seksualno uznemiravanje je, prema konvenciji Savjeta Evrope, svako neželjeno verbalno ili neverbalno, odnosno fizičko ponašanje seksualne prirode u svrhu, odnosno uz ishod povrede dostojanstva osobe, posebno kada se stvara zastrašujuća, neprijateljska, degradirajuća, ponižavajuća i uvredljiva atmosfera. U crnogorski Krivični zakonik tek treba da se uvede ovo krivično djelo.

U Crnoj Gori mnogi ne priznaju seksualno uznemiravanje kao vrstu nasilja nad (najčešće) ženom i dovođenje te osobe u ponižavajući položaj. U brojnim komentarima na ispad čuvenog muzičara Antonija Pusića, koji nastupa pod pseudonimom Rambo Amadeus, ta svijest je došla do punog izražaja.

„Šta treba, svaka cica kojoj si rekao da ti se sviđa njeno dupe i da bi je rado pojebao iz mesta, da skoči sa varijantom da je uznemiravaš….ma daj …pa onda smo svi manijaci i ajmo u zatvor….toliko mi ide na k….cela ova varijanta gde sve žene skaču da kamenuju nekog, a pri tome se žale da nema pravih muškaraca i zato su same, a pri tome imamo ekspanziju svih vrsta polova i trans budalaština“, navodi se u jednom od komentara.

Lejla Kašić,  voditeljica i producentkinja TV emisije Dnevnica, objavila  je da je Antonio Pusić,  u toku snimanja, seksualno uznemiravao i omalovažavao. Nije htjela da govori o detaljima. Slučaj je prijavila policiji.

Pusić se oglasio tek nekoliko dana kasnije i potvrdio priču Lejle Kašić.  Cijeli slučaj stavio je u kontekst neshvaćenog buntovnika,  žrtve kulturnog modela u kojem živimo.  U međuvremenu su  gomile šovinista i seksista na društvenim mrežama razuzdano vrijeđali i omalovažavali Lejlu Kašić.  Od toga da je sve zaslužila, do toga da namjerno diže paniku kako bi se proslavila preko popularnog muzičara iz Herceg Novog.

„Ona je ozbiljan bolesnik…ali kako da je kriviш jadnu kad niko živ ne zna za nju, a silno želi da postane poznata… Platiće ova Rambu nekoliko miliona i raznim valutama za ovo“, kazao je jedan od komentatora.

Rambo je u reagovanju ukazao da je sve skupa u stvari bila kulminacija njegove nervoze zbog  koncepta emisije.  Inače radi se o  emisiji koja se odavno emituje i čiji koncept nije nikakva tajna. Na učestvovanje u Dnevnici  Pušić je dragovoljno pristao.  Lejlu Kašić, on je i u reagovanju, objavljenom na svom fb profilu,  nazvao „ludačom“ i ustanovio „da treba da se liječi“. Odbio je da joj se izvini.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način

Objavljeno prije

na

Objavio:

Viši sud u Podgorici oslobodio je gradonačelnika Nikšića Marka Kovačevića optužbi da je negiranjem genocida u Srebrenici širio mržnju. Krivični zakon Crne Gore zabranjuje negiranje ili relativizaciju genocida, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom međunarodnog krivičnog suda. To krivično djelo naziva se izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, a zaprijećena je kazna od šest mjeseci do pet godina

 

Televizija Crne Gore prikazivala je u večeri 29. decembra 2021. godine bosanskohercegovački film Quo vadis, Aida. Riječ je kinematografskom ostvarenju Jasmile Žbanić, nominovanom za prestižnu američku nagradu – Oskar, a dobitnik je i više značajnih međunarodnih nagrada. Film obrađuje genocid u Srebrenici 1995. godine.

Iste večeri, pred prikazivanje filma, okupilo se nekoliko desetina, uglavnom, srednjovječnih muškaraca da protestuju protiv filma. Skup su, navodno, organizovali pripadnici pravoslavnih bratstava, koji svoje nacionalističke ideje i pokliče često kriju iza vjere i humanitarnog rada. Na glavnom ulazu u Radio-televiziju Crne Gore raširili su transparent – „Srebrenica nije genocid“. Riječi na transparentu obrazložio je i epski pjesnik Slavko Perošević, počasni član nikšićkog pravoslavnog bratstva Zavjetnici Tvrdoš. „Smatramo da zločin koji se dogodio u Srebrenici nikako ne može biti tretiran kao genocid… Može da se razmatra na nekim nivoima da li se u Srebrenici dogodio određeni zločin. Sigurno je da se i dogodio. Strijeljanje ratnih zarobljenika može da se tretira kao ratni zločin, ali nikako kao genocid“, kazao je tada on.

Krivični zakon Crne Gore zabranjuje negiranje ili relativizaciju genocida, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom međunarodnog krivičnog suda. To krivično djelo naziva se izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, a zaprijećena je kazna od šest mjeseci do pet godina.

„Kazniće se i ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, na način koji može dovesti do nasilja ili izazvati mržnju prema grupi lica ili članu takve grupe, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“, navodi se u Krivičnom zakoniku Crne Gore.

Više državno tužilaštvo u Podgorici u ovom događaju tada je pokrenulo izviđaj, ali je donijelo odluku da nije počinjeno nijedno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Oni su predmet proslijedili Upravi policije kako bi utvrdili da li u ovim radnjama ima prekršaja. Međutim, ni policija nije našla da je u radnjama ovih lica bilo nekih kršenja zakona.

Tužilaštvo je nastavilo da ignoriše širenje mržnje, koje se moglo čuti u pjesmama i vidjeti na transparentima koje su nosile ove grupe dok su demonstrirale na ulicama. Sve dok u Skupštini Crne Gore nije usvojena Rezolucija o Srebrenici.

Nakon toga je gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, član Glavnog odbora Demokratskog fronta (DF) i Nove srpske demokratije (NSD), koji je navodno blizak sa gorepomenutim pravoslavnim bratstvima, na jednoj srbijanskoj televiziji ponovio tezu da Srebrenica nije genocid. On je tada kazao da se u Skupštini vidjelo ko je izdajnik, da su Srbi napadnuti i da treba da se brane.

„Uostalom, mislim Kartaginu treba razoriti. Uostalom, mislim nije bio genocid u Srebrenici“, kazao je Kovačević.

Demokratska partija socijalista tada je podnijela krivičnu prijavu protiv Kovačevića. Više državno tužilaštvo u Podgorici je ovog puta podiglo optužni predlog protiv gradonačelnika Nikšića. Smatrali su da je javnim negiranjem genocida širio nacionalnu i vjersku mržnju.

„U predmetu formiranom u Višem državnom tužilaštvu u Podgorici, protiv M.K., zbog krivičnog djela – izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, nakon sprovedenog postupka izviđaja tokom kojeg je isti saslušan u svojstvu osumnjičenog, na okolnosti povodom iznijetog stava o genocidu u Srebrenici, koji je iznio u emisiji Usijanje dana na TV Kurir, dana 18. 06. 2021. godine, te prikupljenih drugih neophodnih dokaza, ovo tužilaštvo je protiv M.K. podnijelo optužni predlog Višem sudu u Podgorici zbog navedenog krivičnog djela“, objasnila je tada rukovoditeljka tog tužilaštva Lepa Medenica.

Međutim, sud je utvrdio da tužilaštvo nije dokazalo da je način negiranja genocida bio takav da može dovesti do nasilja ili izazivanja mržnje prema grupi lica ili članu neke takve grupe. U obrazloženju presude sud se pozvao i na presudu evropskog suda u Strazburu u predmetu Perinček protiv Švajcarske. Tužilaštvo je prošle sedmice uložilo žalbu na ovakvu odluku.

Dio pravnika sa kojima je razgovarao novinar Monitora, smatraju da ovaj slučaj nije mogao biti primijenjen u ovom predmetu jer je Perinček u Švajcarskoj negirao genocid Otomanske imperije nad Jermenima 1915. godine. Iako je Švajcarski nacionalni savjet ovaj događaj priznao kao genocid, on nije kao takav priznat međunarodnom presudom. A genocid je zločin koji mora utvrditi sud, što je bio i razlog presude Evropskog suda protiv Švajcarske. S druge strane, međunarodni sud u Hagu je donio presudu da je u Srebrenici počinjen genocid.

Drugi pravnici smatraju da, kao i u ovoj međunarodnoj presudu, tužilac Višeg tužilaštva nije dokazao kako je izjava Kovačevića izazvala ili mogla da izazove javne nerede i nemire. To je Evropski sud i naveo u svojoj presudi u korist Perinčeka.

Neki pravnici apostrofiraju dvostruke standarde tužilaštva kada je riječ o negiranju genocida u Srebrenici. Bivši ministar pravde Vladimir Leposavić, pravoslavna bratstva ili, pojedini predstavnici Srpske pravoslavne crkve, nijesu izvedeni pred sud zbog izjava sličnih Kovačevićevoj. Jedina razlika je što je protiv Kovačevića krivičnu prijavu podnijela partija za čijeg zemana je postavljena većina tužilaca.

Uglavnom, negiranje genocida u Crnoj Gori je i dalje nekažnjivo. A gradonačelnik Kovačević je javnosti pozat i po pjevanju pjesme u kojoj „kukaju bule“.

 

Deset mjeseci zbog poziva na klanje Cetinjana

Posljednji izvještaj državnog tužilaštva (za 2021) kaže da je zbog krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje prijavljeno 45 osoba. Najviše ih je gonjeno zbog govora mržnje na internetu.

Većinu prijava tužilaštvo je odbacilo. Tužioci su odlučili da ne gone 32 osobe.  Većina optuženih je završila u zatvoru.

„Sud je protiv šest lica donio osuđujuće presude, od čega je protiv pet lica izrečena kazna zatvora i protiv jednog lica uslovna osuda; protiv 3 lica donijete su oslobađajuće presude“, navodi se u izvještaju.

Uvidom u nekoliko javno dostupnih presuda može se vidjeti da su ljudi većinom pozivali na nasilje prema određenoj nacionalnoj ili vjerskoj grupi. U jednoj presudi navodi se da je okrivljeni podsticao na nasilje i mržnju u ime religije. Za to krivično djelo dobio je 10 mjeseci zatvora.

„Na svom profilu koji je registrovan pod imenom ’S.M.’ objavio govor sadržine ’Ja sam spreman za Cetinje. Malo mi se grb iskrivio, ali dobro. Drma mi se, drma mi se na šubari cveće, ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće. Svi na Cetinje, aloo! Nema, nema zajebancije, evo kapa se pripremila, jedno dva- tri noža da ponesemo i boli nas uvo’, piše u presudi.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ni nakon skoro 18 godina od ubistva inspektora Slavoljuba Šćekića nema pravosnažne presude

Slučaj ubistva visokog inspektora Slavoljuba Šćekića ni nakon skoro 18 godina nije makao dalje od početka. Nakon pravnog nadgornjavanja, slučaj protiv grupe koja se tereti za ovaj zločin našao se pred sudijama Apelacionog suda, gdje je nedavno na nedoređeno vrijeme odgođeno suđenje kako bi se vještaci mogli izjasniti o tome da li je drugooptuženi Ljubo Bigović zdravstveno u mogućnosti da prati sudski postupak i aktivno učestvuje u njemu.

Neizvjesno je kada će stići nalaz, a još neizvjesnije da li će i kada optuženi Bigović biti u mogućnosti da učestvuje u postupku.

Tokom ranijih sjednica, tačnije prije dvije godine, kada se slučaj ubistva Šćekića razmatrao nakon što je prvo Ustavni, a potom Vrhovni sud ukinuo osuđujuće presude, vještaci medicinske struke neposrednim pregledom optuženog Bigovića, ali i njegove dokumentacije ustanovili su da nije sposoban za suđenje ni u narednih šest mjeseci.

Kako su se konačno stekli uslovi za održavanje sjednica, sudije Apelacionog suda su ih i održale, a potom donijele odluku da presudu treba ukinuti i vratiti Višem sudu u Podgorici da ponovo sudi. Do suđenja ipak nije došlo jer je u novembru prošle godine Viši sud zatražio mišljenje od Vrhovnog suda Crne Gore – ko sada treba da sudi ovoj grupi.

Vrhovni sud je naglasio da suđenje i presudu u ovom slučaju moraju preuzeti sudije Apelacionog suda, koje su do sada dva puta ukidale odluku. Tako je vruć kromir vraćen sudijama Apelacionog suda koje će imati pred sobom težak posao – da urade ono što su u ukidnom rješenju sugerisale nižim kolegama da sprovedu kao dokaz – neposredno saslušanje Zorana Vlaovića zvanog Bohum, zaštićenog svjedoka u postupku za ubistvo policijskog funkcionera. Osim toga naloženo je da se u komunikaciji sa Upravom za izvršenje krivičnih sankcija (UIKS) utvrdi kako je i zbog čega usvojena njegova molba za prekid izdržavanja kazne zatvora.

Slavica Šćekić, sestra ubijenog inspektora, u razgovoru za Monitor ističe da je na ubistvo njenog brata Slavoljuba država zaboravila u potpunosti.

„Apsolutno ne mare za činjenicu da je Slavoljub život izgubio samo zato što je nju štitio od mafije i organizovanog kriminala. Zato što je štitio njen ustavni poredak i živote svih njenih građana. Na sve to država je zaboravila, potpuno svjesno, ne mareći za njenu odgovornost za Slavoljubovo ubistvo. Bez ikakve sumnje i dileme, država je odgovorna za Slavoljubovo ubistvo, jer ga nije zaštitila od mafije, kako one spolja, tako i one unutar nje same“, kaže ona.  „Možda je taj zaborav proizvod pritiska mafije? Sve na to ukazuje! Zaboravili su i obećanje dato 2005. godine, kada je ubijen moj brat. Kada su se zvaničnici prosto takmičili ko će više dati lažnih obećanja da će rasvijetliti ubistvo moga brata. Bila su im puna usta lažnih obećanja da će biti kažnjeni svi oni koji su izvršili zločin nad Slavoljubom. Ali, sve je ostalo samo na obećanjima“, kaže sestra ubijenog inspektora.

Za razliku od države, kaže ona, lik i djelo njenog brata, osim porodice, nijesu zaboravili građani koje je štitio od mafije.

„Narod nije zaboravio niti lik niti djelo moga brata Slavoljuba. I to je satisfakcija za tugu i bol njegove porodice, kaže Šćekić.

Otkriva i da za više od sedamnaest godina od ubistva, niko iz državnih organa, i Slavoljubovih kolega nije došao da posjeti mjesto gdje je on lišen života, niti da položi vijenac ispred biste u krugu Policijske akademije u Danilovgradu.

„Moj brat nije zaslužio ovakav odnos države prema njemu i njegovoj žrtvi. Država nije smjela da dozvoli da sudski postupak traje skoro dvije decenije. Država ne smije dozvoliti da ubistvo ostane nerasvijetljeno u potpunosti. Da ostanu nekažnjeni počinioci i nalogodavac ovog teškog zločina nad mojim bratom. Ali, kako stvari stoje, uzalud su svi vapaji porodice, država je to odavno već prećutno dozvolila po nalogu mafije i mafijaškog bosa“, kaže ona.

Dodaje da bez obzira na agoniju, muke i patnju koje trpi, porodica nikada neće odustati od pravde, sve dok ne budu kažnjeni svi koji su učestvovali u ubistvu, na direktan ili indirektan način.

Za ubistvo inspektora Šćekića, nepravosnažno su na po 30 godina zatvora osuđeni – Saša Boreta, Ljubo Bigović, Milan Čila Šćekić i Ljubo Vujadinović.

Bigović i Boreta optuženi su da su organizovali, a Čila Šćekić i Vujadinović da su izvršili zločin. Sada pokojni Alan Kožar osuđen je na šest godina zatvora za bombaški napad na Hotel Splendid.

Načelnik Uprave za opšti kriminalitet ubijen je 30. avgusta 2005. godine, sat iza ponoći, na svega 15-ak metara od porodične kuće u podgoričkom naselju Tološi.

 

Uzaludna posjeta

Baranin Ljubo Bigović, nakon što ga je tokom 2021. godine u spuškom zatvoru posjetio odlazeći premijer Dritan Abazović, dva puta je sprovođen u tužilaštvo kako bi dao svoja saznanja o tome ko je organizovao ubistva policijskog starješine Slavoljuba Šćekića, ali i ubistva bivšeg urednika Dana Duška Jovanovića. Bigović, navodno, tokom tih posjeta, tužiocima nije ništa značajno saopštio. Naprotiv odbio je da komentariše bilo šta.

O svojoj posjeti zatvoru, Abazović se, prije skoro dvije godine, javno „pohvalio“ medijima, uvjeravajući ih da će zločini biti rasvijetljeni.

„Ja sam posjetio visokopozicioniranog kriminalca u Spužu povodom jako važnog slučaja, kojeg izgleda neko želi da opstruira. Primio sam pismo i obavijestio sam nadležnog tužioca koji je preduzeo sve aktivnosti. Obavijestio sam Viši sud koji je morao da mi da odobrenje, a zatim posjetio i obavio razgovor sa jednim stanovnikom UIKS-a“, kazao je Abazović.

On je kazao da je posjeta bila u cilju „jednog velikog predmeta”, o kome nije htio da priča – „jer bi ga tako upropastili”. Samo par sati kasnije mediji su ipak saznali koji je to predmet, a Abazovićeve riječi do danas su ostale samo – obećanje.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo