U kući u Milutinovićevoj ulici, koju Nikšićani nazivaju najljepšom kućom u gradu, sve je posebno. Antikvitetni namještaj, porodične fotografije, drvena preslica, komadi alata iz limarske radionice njenog djeda i oca, Miladini ručni radovi… Stara singer mašina koja je kilometre proštepala, prije no što je utihnula. Krevet koji je Milada od ostataka drvenog namještaja napravila i na kojem spava. Vilerovi gobleni po zidovima, heklani radovi na naslonima fotelja i kauča, poneka tapiserija, abažuri na lampama. U svakom detalju osjeća se pečat Milade Dobrilović. Svemu je morala da doda dio sebe. „Makar jednu crtu“, kaže

Otmena i elegantna, domaćica Milada Dobrilović dočekala nas je u svom domu. U kući u Milutinovićevoj ulici, koju Nikšićani među sobom nazivaju najljepšom kućom u gradu. Odnedavno, ovo prelijepo zdanje podignuto 1907. i zvanično je upisano kao spomenik od posebne važnosti. Sve u ovom domu, posebno je i lijepo je. Antikvitetni namještaj, stare porodične fotografije, drvena preslica, komadi alata iz limarske radionice njenog djeda i oca, Miladini ručni radovi… Stara singer mašina na kakvoj su naše bake šile, i koja je kilometre proštepala, prije no što je utihnula. Krevet koji je Milada od ostataka drvenog namještaja  napravila i na kojem i danas spava. Sve je, sama, spužvom i štofom obložila, ponosno priča. Preko kreveta  prebačen  prekrivač, urađen pačvork tehnikom, sašiven od precizno izrezanih i međusobno sastavljenih komadića raznobojnog platna. Vilerovi gobleni po zidovima, heklani radovi na naslonima fotelja i kauča, poneka tapiserija, abažuri na lampama. U stolici udobno smještena lutka, Miladinih ruku rad. Sa jutanim šeširićem na glavi, u trava zelenim pantalonicama, šeretski se osmjehuje. „To je moj prijatelj. Umije da se naljuti pa se onda ne smješka, nego spusti ruke“, šaljivo kaže naša domaćica. Ugodno i udobno je ovdje. Mnogo boje i različitog dizajna, jer sve je unikatno. U svakom detalju osjeća se pečat Milade Dobrilović. Drugačije nije mogla. Nikad nije voljela konfekcijske stvari. Svemu je morala da doda dio sebe. „Makar jednu crtu“, kaže.

Teška komoda iz nekih starih vremena, postolje je za brojne fotografije. Stari i mladi likovi koji se smješkaju iz ramova, sinovi, snahe, unuci, roditelji, braća, sestra, tetke, stričevi…

Na okruglom stoliću izdvojena od drugih, fotografija je Josipa Broza Tita. „Obožavala sam ga, a i dalje ga obožavam jer takvi ljudi ne umiru“, priča Milada. Baš je ova crno-bijela Brozova fotografija usmjerila tok razgovora. Italijani su okupirali grad, sjeća se Milada, a u limarskoj radionici njen otac Đorđije Kotri zvani Doko pravio je petokrake za partizanske kape. Noću, krijući, pod svjetlom svijeće. Zet Krsto Perišić onda bi ih farbao u crveno, a gdje je nalazio boju, pita se Milada i danas. Sjeća se i da je na poleđini tih petokraka otac vario male kukice, kako bi se limene zvijezde lakše pričvrstile na kape.

Na poziv strica, koji je bio direktor Solane i živio u Skadru Milada se sa familjom seli u Albaniju. Pamti da je u autu koji je njen otac vozio, ona sjedila naprijed držeći brata u krilu, a na zadnjem sjedištu bila je majka sa tek tek rođenom Miladinom  sestrom. Po oslobođenju familija Kotri vraća se u Nikšić. Otac osniva zadrugu Obnova u kojoj počinje da obučava mlade limarskom zanatu.Vještini koju je on od oca Marka naučio, a koju će kasnije nastaviti njegov sin Zoran.

Danas, Zoranov sin Pavle, nastavlja porodičnu tradiciju. Umijeće sa limom, vještinu u kojoj su Kotriji uvijek bili prvi i najbolji. Banjice za kupanje beba, rešeta, sudove za mlijeko, sve što se od lima pravilo… Za Miladinog oca govorilo se „da je mogao od lima da napravi cipelu koja ni nažuljala ne bi“. Vješt u radu rukama bio je bio i brat njenog oca. Stric Toni Kotri bio je čuveni nikšićki šnajder. Ne čudi što je i Milada imala zlatne i vješte ruke. „Ne znam da li su bile zlatne, ali su bile radne“, dodaje naša sagovornica. A onaj umjetnički nerv, vidljiv u svim njenim rukotvorinama, vjerovatno je nasljedje tetke Antoanete. Ona je prva Nikšićanka koja je u Zahumlju igrala lik Koštane. Umjetnički talenat naslijedili su Miladin sin Bobo, ali i unuci Dušan i Bojan. Sva trojica bave se muzikom.

„Ne radim ništa više, nekako me volja pustila“, kaže naša domaćica. U nastavku izgovara: „Imam puno godina, ali ih ne osjećam“. Oči joj blistaju dok govori o brojnim ukrasnim i upotrebnim predmetima, koje je napravila. Mnogo toga postoji samo još na slikama u  albumu koji zajedno prelistavamo. Prelijepe, tkane ženske torbe. Gledajući u njih Milada komentariše. „Kad vidim ženu koja nosi moju torbu, a mlati sa njom kao da krpu nosi, dođe mi da joj je uzmem. Nije to torba za nju. I novine treba umjeti držati…“

Brojne fotografije raznobojnih tapiserija i markame rada. Rad na njima počela je, objašnjava nam, kad je shvatila da je izrada goblena nedovoljno kreativan rad. Kopija unaprijed zadate šeme. „Moja ruka i oko, moje vrijeme, ali ne i moj kreativan rad“. Krojačku radnju, koju je držala sa prijateljicom Olgom Brković Jeretin krajem 60-ih, zatvorila je nakon godinu dana. Milada je imala potrebu da stvara. Raznobojnom vunom na postavljenom razboju ukrštala je boje i dizajnirala, vođena onim što zovu, talenat. Njen rad brzo je prepoznat, a njeni radovi nalazili kupce i van rodnog grada. Pamti da je jednom, tokom manifestacije Radničko stvaralaštvo u Rijeci, svih 40 tapiserija, koliko je izlagala, prodato.

Njene ruke nisu mirovale. Do zore, ako je nešto na čemu je radila, zainteresovalo. Usavršila je i makrame rad – vještinu pravljenja čvorova kanapom ili nekim drugim materijalom. Sve o tehnici rada naučila je iz knjige u kojoj je ova tehnika opisana. Tu je i pročitala da su je otkrili francuski mornari. Desetek dana i uputstva iz kupljene knjižice, bila su dovoljna da savlada tehniku, a onda je kaže, „mogla da napravi svašta“. Umjetnost makramea samo rijetki u Nikšiću su prepoznali. Arhitekta Slobodan Vukajlović nagovarao je Miladu da uradi neki rad u makrameu za nikšićki muzej, ali nije pristala. Rad kupac njenih makrame radova bio je i ***Šuto Milić, vlasnik pilane, pa je Milada trampila dva rada za stari razboj, koji je i danas u njenom domu.

Lutke i klovnove počela je slučajno. Krenulo je kao ideja da napravi lutku jednoj djevojčici, a rezultiralo sa preko stotinu napravljenih klovnova. Samo dva su i dalje u Miladinoj kući.

„Brat bi mi napravio žičani trup, stope i glavu od pločica lima, dodao žicu za ruke i noge. Onda je počinjao moj rad. Mnogo novina koje je toliko trebalo izgniječiti da postanu potpuno savitljive. Njima se oblagao žičani kostur klovnova, pričvršćivao selotejpom, a onda se preko toga postavljala nježno vata…“, objašnjava Milada.

Savitljive komade ženskih kombinezona punila je vatom i tako su nastajale glave klovnova. A potom izrezivala je u čohi oblike za oči, usta, obrve… Nijedan nije bio isti. Skoro metar visoke lutke oblačila je sa velikom pažnjom. Njihovi sakoi su bili besprijekorno skrojeni, postavljeni i pažljivo uklopljeni sa bojom odgovarajućih pantalonica. U kamionu koji je vozio gajbe sa pivom za Beograd, bilo je mjesta i za kutije sa Miladinim klovnovima. Tamo ih je njen sin vrlo brzo prodavao. Ali, prodavala je Milada svoje rukotvorine i u Rijeci, Dubrovniku…

Nažalost, nije sva svoja umijeća nikome prenijela. Interesa nije bilo. Pomalo se gubi i običaj katoličkih porodica, da se na Božić djevojčicama poklanjaju igle i započeto pletivo.

„Meni je baka svakog Božića poklanjala igle na kojima je par redova pletiva započeto. Sjećam se i sad njenog glasa, ‘pravo Miše’, dok mi objašnjava mustru. Podrazumijevalo se da ne ustanem dok i ja malo ne ispletem“, sjeća se Milada.

Igle i ručni rad odložila je. Bol u nozi ograničio je njene izlaske. Ali, sin Bobo i snaha Ljilja tu su da joj u svemu olakšaju starost. Često je kod nje i snaha Lola, da joj prekine tišinu svakodnevice…

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO  

Komentari

Tehnologija je napredovala, a mogućnosti koje su se otvarale, Veljko je rado prihvatao. „No, dobra fotografija zavisi od umijeća fotografa. Tehnika je samo alat koji taj postupak olakšava“, ubijeđen je ovaj Nikšićanin, majstor profesionalne fotografije

U kancalariji njegovog nikšičkog hotela,  Atrijum, razgovaramo sa Veljkom Vujanovićem. Dijelovi stare fotografske opreme, uz brojne monografije i publikacije opremljene njegovim foto zapisima,  diplome i priznanja,  dio su enterijera. Na zidu fotografije. Skijanje na Vučju, iz vremena kad skijaških staza tamo nije ni bilo, spust u kanjon Nevidio davne 1975.,  šetnja kroz pustinje Iraka iz doba Sadama Huseina, podvodni svijet Crvenog mora … Sve je ovdje ilustracija jednog bogatog, kreativnog i pomalo avanturističkog življenja. Dobar i vrijedan čovjek, reći će vam  za Veljka njegovi sugrađani, vrhunski majstor fotografije i umjetnik sa kamerom, poznavaoci njegovog rada, vječno vođen željom za istraživanjem i učenjem, opisaće on sam sebe.

Rođen je u Nikšiću, 1958. U fotografskoj radnji strica Branka, u Karađorđevićevoj ulici,  stiče prva iskustva. Počinje sa zanatskom fotografijom, radi slike za pasoše, lične karte …

,,Način kako se tada radila crno-bijela fotografija, izgleda danas kao davna prošlost. Retušom, koji je preteča današnjeg programa fotoshopa, crno-bijeli negativ premazivan je specijalnom emulzijom, matolejnom. Po tome su onda,  jako zašiljenom olovkom,  kružnim i laganim pokretima ruke fotografa, popravljane sjenke ispod očiju i peglalo lice”, sjeća se Vujanović.

Zanatska fotografija ne zadovoljava umjetnika u njemu. Krajem devedesetih nabavlja najbolju optiku za povećavanje i najbolje fotografske emulzije. Iz posuda sa ,,razređivačem” isplivavaju prve umjetničke fotografije.

Tehnologija je napredovala, a mogućnosti koje su se otvarale, Veljko je rado prihvatao. No, dobra fotografija ovisi od umijeća fotografa, ubijeđen je. Tehnika je samo alat koji taj postupak olakšava.

,,Stari način izrade fotografija  nikad neće biti zaboravljen. Ona  magija koja nastaje kada se latentna slika pojavljuje u razređivaču. Ali, meni je ipak privlačan napredak tehnologije i mogućnosti koje nudi. Želim da tehnikom obrade digitalne fotografije postignem dobre rezultate. Analogna fotografija je dio moje prošlosti, rado je se sjećam i dijelim iskustva sa onima koji su i danas zaljubljenici u nju…“

Rođen na asfaltu, prvi put će, tek kao petnaestogodišnjak, ,,izaći iz  ulice i upoznati prirodu i  široki prostor sela”.  Priroda ga osvaja i Veljko  postaje član Planinarskog društva Javorak. Izazov je kanjon  Komarnice Nevidio.Te 1975., sa još tri druga, i nepunih 18 godina,  uspjeće ono što su godinama prije njih bezuspješno pokušavale brojne ekspedicije.

,,Imao sam aparat Retina, poklon od strica. Tu su nastale i prve moje fotografije van ateljea. Trebale su poslužiti kao dokaz da smo zaista bili tamo na, tada posljednjem neosvojenom mjestu u Evropi. Aparat je upao u vodu, ali film sam uspio spasiti. Mislim da sam tog dana i prepoznao taj avanuristički duh u sebi. Želja da odeš na neko mjesto na koje ljudi obično ne idu i da to  kamerom zabilježiš’’.

Istraživački duh mladog Veljka privuklo je i ronilaštvo i podvodna fotografija. Još kao dječaka oduševljavale su ga crno-bijeli filmovi Žaka Kustoa, a onda su  snovi postali stvarnost. Podvodno snimanje učio je sam koristeći svu tada dostupnu literaturu. Prostor za praksu bio je blizu. Primorje. Ronio je, snimao i izlagao. Nikola Radošević, profesor Akademije za umjetnost, prepoznao je kvalitet njegovih zapisa i  slika.  Na ovoj Akademiji Vujanović  će steći diplomu  Majstor fotografije Akademije umjetnosti slike. Potvrdiće se i u ulozi  asistenta na  IVAS- u. Danas, među imenima velikog broja snimatelja ili direktora fotografije prepoznaje svoje bivše kolege i studente.

Kao podvodni snimatelj učestvovao je u brojnim projektima RTCG-a, između ostalog u okviru emisija Mitre Jakić, Natura Viva. Snimao je iskričavu svjetlost  Plave špilje, potopljene  brodove i amfore u Jadranu… Sredinom devedesetih inspirisan istraživanjima  Žaka Kustoa, ekologa, pronalazača i avanturiste, Veljko će  prvi put zaroniti  u Crveno more. Onoj posebnosti ovog mora, opisanoj  u Kustoovoj knjizi Tajne mora, par puta će se vraćati.

Poluostrvo Jukatan u Meksiku, gdje je 1995.,  otputovao sa prijateljem Vladanom Dubljevićem bilo najatraktivnije i najopasnije mjesto gdje je ronio i snimao. ,,To je posebno, takozvano  pećinsko ronjenje. Kada sam tamo ronio,  statistika je pokazivala da se samo jedan od 30.000 ronilaca usuđivao zaroniti. Izuzetno je teško, jer ne postoji mogućnost slobodnog izrona kao u moru. Rizik od klaustrofobije ili mogućnosti da put za povratak na površinu ne možete naći, veliki su“.  Ovdje je Vujanović snimio fim o Čaku Stivensu, svjetskom rekorderu u pećinskom ronjenju.

Iskustvo pećinskog ronjenja sticao je i po crnogorskim pećinama. Početkom devedesetih sa prijateljem Veskom Mijajlovićem, ronio je u ponoru  Obošničko oko na Glavi Zete. Ovdje su iskusili opasnost. Došlo je do urušavanja kamenja u pećini, a kako su TV ekipe bile prisutne, od svega je napravljena velika senzacija.

,,Kasnije,  radio sam serijal  za RTVCG,  sa Dragoljubom Ilićem Čarlijem pod naslovom  Putevi vode u kršu. U epizodi koja je tematski obrađivala Gornju i Donju Zetu, pozvao sam Veskovog sina  Danila, da sa kamerom opet snimi  ovu pećinu. U pećini, Danilo je našao  čak  naš konop koji smo tamo ostavili prije 30 godina’’.

Jednom je Veljko u pećini ostao bez vazduha. Drugi put na Maldivima, struje su bile jake i desio se, roniocima poznat postupak brzog izrona. Ovaj zahvat je vrlo rizičan jer može da uzrokuje invaliditet ili smrt ronioca. Ronio je i među ajkulama. Zavlačio se u pećine da bi ih što bolje snimio. ,,Za peraja su me izvlačili jer je prostor bio preuzak da bih se okrenuo”.

Upoznao je i podvodni  svijet Indijskog okeana, Karipskog mora… Avanture u egzotičnim morima objavljene su u televizijskim emisijama naslovljene kao  Sanote Chuck Stivensa (Podvodne pećine Jukatana), Boje Crvenog mora 1 i 2, Mykonos- Bijelo ostrvo,  Koraljni draulji Zanzibara, Fishing (Na Karibima, Maldives, Zumbawe ,  Victoria Falls i  Ribolov na dah’, snimljen u Jadranskom moru.

Fotografije pejsaža,  stalna i nepresušna  inspiracija  Veljka Vujanovića,  objavljene su u brojnim monografijama i udžbenicima. A čudesna ljepota njegove rodne zemlje, katuni, rijeke, jezera… na njegovim filmovima.

Početkom 2000.,  poželio je da snima divlje životinje. Izabrao je kanjon  Tare, kupio komad zemlje gdje niko prije kupovao nije. Vremenom pokrenuo je rafting, napravio kuću i restoran… Napravio je i film  Tara rijeka strasti i izazova. Tridesetominutnu priču koja prati tri kajakaša tokom spusta koji traje dva dana. Filmska traka bilježi ne samo raskošnu ljepotu kanjona Tare, nego je i promotivni film o aktivnostima poput sportskog ribolova.

Autor je i brojnih TV serijala, Putevi do svijeta tišine,  Prozor, sedam kratkih filmova crnogorskih pejsaža,  koji su se  dugo emitovali  kao intermeco na državnoj televiziji, filmovima  Gorske oči, Kiša.

Film Rijeka sa dva imena i sa dva lica završen je i uskoro će biti plasiran. Snimljen po scenariju Dragoljuba Ilića snažna je ekološka poruka. Dio rijeke, Matica,  na  Lješanskom polju, ispod Komana potpuno je bistar do mosta na magistrali Nikšić- Podgorica. Tu nastaje  rijeka Sitnica koju zatrpava građevinski i drugi otpad.

Veljko Vujanović je osnivač i predsjednik prvog Udruženja profesionalnih fotografa Crne Gore. Fotografije je izlagao na svjetskim kongresima profesionalnih fotografa. Poput WCPP Gmunden u Austriji i WCPP Orvietto 2000. u Italiji, Parizu, Budimpešti…U italijanskom gradu ***Orvieto dobio je i licencu majstora profesionalne fotografije. Potpisali su je njihova tri najbolja fotografa.

Danas, porodični hotel  Atrijum  vodi ćerka, po struci arhitektica. Druga ćerka je korepetitor na Muzičkoj akademiji. Sin je naslijedio poslove atraktivnog turizma raftinga na Tari, i očev avanturistički duh. Bavi se kajakom, turnim skijanjem, raftingom, vodi turiste kroz kanjon  Nevidio.

Slijedeći japansku izreku, da ako hoćeš da budeš sretan gaji cvijeće, Veljko Vujanović je posadio vinograde.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

„Šteta da se o ovakvoj ljepoti ne piše, pomislile smo i počele pisati“, kažu Ana i Jovanka. Za tri godine one su obišle preko stotinu napuštenih i nepristupačnih crnogorskih sela. Stizale su  do napuštenih pradjedovskih ognjišta,  u korov i bršljen potonulih kuća. Do škola u kojima je više nastavnika, nego učenika.  Ono što  su vidjele i čule zabilježile su u knizi  Zaboravljenim stazama

Tri godine obilazile su napuštena i teško pristupačna sela po Crnoj Gori. Ukupno njih 103.  Makadamskim, prašnjavim, kamenitim putevima,  ponekad blatnjavim stazama.  Stizale su do sela koja pamte ,,rimske kočije, turske karavane i stope mnogih junaka koji su tuda marširali”. Do pradjedovskih ognjišta, napuštenih, u korov i bršljen potonulih kuća.  Do škola  u kojima je više nastavnika nego učenika… Prolazile su kroz ‘,,guste šume  svih nijansi zelene, i vjetrom ustalasane poljane uokvirene mliječkom, kanjonima, rijekama…

Pustolovna radoznalost dovela ih je do Ponikvica i Javorka. „Mjesta koja danas  nazivaju divljinom, a nekad su ih zvali  katunima”.  Do  Bukovice.  ‘,,Ispod čijeg se mira i tišine skrivaju bezbrojne legende, mitovi i istorija…”. Drenoštice. „Gdje se  među drobnim i prkosnim stijenama planine Zagarač, nalaze ostaci kelije, koju je svojim čudotvornim rukama sebi ozidao Sveti Vasilije Otroški“. Pive. „Gdje smo bez daha posmatrale kanjon rijeke i družile se sa seljanima od čijeg gostoprimstva, nije se moglo pobjeći…”  Povija. „Sela koje je izrodilo brojne serdare, kapetane, državnike, slikare i pjesnike…”

„Pokušale smo,  u stvari,  da kažemo ljudima da,  iako se ne vratimo na selo da tamo živimo, ne smijemo zaboraviti odakle smo. Moramo otvoriti  teška vrata i ne dopustiti prirodi da sakrije sve tragove suživota sa ljudima”, kažu Ana Dragićević i Jovanka Komnenić.

Imale su tridesetak i nešto, te 2016. godine kada su krenule u pustolovinu. Ana Dragićević, diplomirana pravnica, i Jovanka Komnenić, profesorica  engleskog, shvatile su da osim priča koje su slušale od baka i rodbine u djetinjstvu, malo poznaju sela crnogorskog krša.

Autom, koliko se moglo, pješke kad se moralo, krenule su na put. Vođene idejom da ,,putnik, a ne putovanja imaju kraj”, ali da „i putnici mogu produžiti putovanje u sjećanju, u pamćenju, u pripovijedanju…”, putovale su i susretale se s ljudima. Bilježile priče koje su od njih slušale,  narodne legende ili sjećanja na istorijske događaje.  Pamte  osjećaj sjete koja ih je obuzimala na stanici  Viluse, pored koje se zaustavljao legendarni  ćiro  na putu za Bosnu. Pamte svoju zadivljenost ,,prevelikom ljepotom u dolinama Previša”. Učile su i naučile na ovom putu i lekcije iz istorije. One koje se u školama ne čuju.  Sve to zabilježile su u knjizi  Zaboravljenim stazama. Na 500 stranica dosta toga  je zapisano”. Ali, za opis nekih emocija, doživljaja, ili pejsaža, riječi su nedostajale“. One su ostale u njihovim uspomenama.

Uz kafu u nikšičkom hotelu  Onogošt, razgovaramo sa Anom Dragićević i Jovankom Komnenić. Autorke, ove po svemu posebne publikacije, su prijatne,  šarmatne mlade žene. Teku sjećanja. Prvo selo u koje su otišle bilo je Zaslap. Ana pamti  da joj je baka pričala kako je u to selo, nekad davno na konjima  gonila žito iz bezvodnih Vilusa. Ovdje, na obalama Zaslapnice, ,,kloparalo je nekad tridesetak mlinova i brojne stupe koje su bile svojevrsne fabrike suknene odjeće”. Mlinovi su u međuvremenu utihnuli, ali magija ovog mjesta očarala ih je.  „Prije nego što smo krenule na putovanja, nismo očekivale takve mostove, rijeke, stupe… Pomislile smo da je šteta  da se za ovo ne zna, da se o ovome ne piše“, kažu. I počele su bilježiti. Sve ono što ni u knjigama ni  na interenetu nisu mogle pronaći.

Jovanka je živjela u Bileći, ali je  ljeti dolazila u ujčevinu u selo Dubočke u Banjanima. Pamti kako se tu  radilo  i plastilo, čuvale krave… Okupljala se  familija iz Švedske, Bileće, Nikšića… U očevom selu Pilatovci, na granici sa Bilećom, manje se radilo. Ljeta tamo provedena pamti kao vrijeme bezbrižnosti.

I Ana je djetinjstvo provodila na selu. I voljela ga. U selu Dučice boravila je kod babe, djeda i tetke, a na Viluse je išla u ujakovu kuću… ,,Možda smo zato lakše nalazile zajednički jezik i bolje se razumijevale sa žiteljima po selima koja smo obilazile”, naglas  razmišljaju. Riječi, poput razlijevanje mlijeka,  slaka, kalica… nisu, naravno,  Ani i Jovanki bile nepoznate.  Ponešto su  naučile. Binjaš kamen, na primjer čemu služi?  Objašnjenje da je to onaj kamen na koji se stane kako bi se u jednom  omaru zajahalo na konja, tek su na ovom putovanju čule.

Po dolasku u selo, sjećaju se Ana i Jovanka, prvo bi potražile crkvu i crkveno groblje oko nje. Tako su upoznavale  koja su bratstva živjela u selu, ili još danas žive. „Kralj Nikola je, slušala sam od svojih,   parcele najbliže crkvi davao najčuvenijim porodicama“, objašnjava Ana.  Potom, bi se zaputile u seosku školu. To je bio najbolji način da ustanove koliko je neko selo napušteno.

Glavni sagovornici bili su im starine, djedovi i babe.  Zovu ih  pamtiše.  ,,Govorili su kao da čitaju.  Nekad je bilo malo više opreza, ali kad bi im objasnili da želimo da pišemo o njihovom selu, ostavljali bi sve poslove da bi pričali sa nama”.

,,Većinom su to ljudi bez škole. Izuzetno umni. Poznaju istoriju i rado pričaju o prošlim događajima. U selu Jabuke srele smo čovjeka, prezivao se  Bulajić,  čuvao je koze i govorio stihove znanih pjesnika. Njegoša je znao napamet. Pamtio je i sve bitne događaje u selu, ali strahovao da svo to znanje neće imati kome da preda“, sjećaju se Jovanka i Ana.  „Umnost polako izumire“, kažu naše sagovornice. U Pivi su im rekli,  da je nekad samo iz jedne kuće bilo  27 diploma. Sjećaju se  Ana i Jovanka i 97-godišnjeg Milisava Papića iz Koravlice. „Nikad u školu nije išao, a znao je 30.000 stihova. A   nakon smrti  seoskih  pamtiša poput Đoka Komnenića  mnogo toga će biti zaboravljeno, jer niko ono što su znali i govorili nije zabilježio“, kažu.

Iz nekih kuća izlazile su plačući. Na zahvalnost u pogledu staraca i starica,  jer su na trenutak prekinule njihovu dugu samoću, nije moguće ostati  ravnodušan. Topla  dobrodošlica pratila ih je svuda. „Kafa i torta na Goranskom kod Jovanke i Pera Rabrena; gozba dostojna kosaca u domu kod Miška na Bukovici; roštilj na Krstacu;  kalica ili liker od malina… Sve to Jovanka  i Ana pamte i čuvaju kao dragocjenost.

Njihove pohode nije zaustavljao ni snijeg ni vrućine.Vjerovale su da se dobrim ljudima vrata otvaraju. Ne bez straha, pješačile su uskom stazom kanjona Pive. Pobjegle su iz jedne pećine na katunu, kad su vidjeli otiske u zemlji, a na katunu nije bilo ni ljudi,  ni stoke.

Ana i Jovanka su postale majke i zasad završile pustolovinu. Nije se više moglo.  Svoju misiju neće, kažu,  prekinuti. Mnogo je toga još ostalo da se posjeti, da se osjeti, i o tome naparavi zapis. Trag. Čim njihova dječica malo poodrastu, vratiće se pradjedovskim ognjištima, napuštenim selima,  da onim rijetkim, koji još tamo žive tamo,  na tren razbiju samoću, vrate ih sjećanjima u davnu mladost ali vrate im i vjeru u ljude.

,,Oni su poslednji stubovi onog i onakvog sela koje izumire”, zaključuju ove divne žene. Nastaviće one i zbog svoje, ali i druge djece. Poručuju: ,,Ta sela koja se gase, važna su za odgoj djece. Za njihov dodir sa prirodom.  Kao što se dan po jutru poznaje, tako i čovjek po djetinjstvu”.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO  

Komentari