Povežite se sa nama

SUSRETI

NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete

Objavljeno prije

na

Bila je jedna od pionirki nikšićkog ugostiteljstva. U svojoj porodičnoj kući u Manastirskoj, Koka Đukanović je davne 1963. godine otvorila kafanu. Kafana Kod Koke brzo je postala kultno mjesto. Pisci, glumci, slikari, boemi…

 

„Kažu vi ste ono što ostavite iza sebe, onaj trag koji ostane kada odete, a Koka je taj trag ostavila. Širokogruda, divna osoba, uvijek spremna da pomogne, da sasluša, da dočeka“. Ovim riječima počela je Jovanka Mijanović Golović, nikšićka advokatica, razgovor o Nataliji Koki Đukanović.

„Obožavali su je i kudili“, bilježila su novinarska pera, jer bila je „svoja i osobena, velika majka i domaćica, sjajna družbenica, pjesmom nadarena krčmarica. Ženski boem i bekrija. Neobična žena, neobične i kompleksne biografije. Ali, bome i legenda grada pod Trebjesom“.

Bila je jedna od pionirki nikšićkog ugostiteljstva. U svojoj porodičnoj kući u Manastirskoj, Koka Đukanović je davne 1963. g. otvorila kafanu. Kavaljerski je dočekivala, častila ali i ispraćala „podnapite“ goste.

Kod popularne Koke, žene plemenitog srca, česti gosti bili su članovi Zahumlja, gdje je bila dugogodišnji član i donator…“, bilježili su hroničari Nikšića.

Sve je počelo ratnih četrdesetih godina prošloga vijeka. Dvadesetogodišnja  Natalija Koka Đukanović je sa prijateljicama šetala kroz Muševinu, podno nikšićkog Bedema, kad im je pažnju privukla pjesma i gitara. Primakle su se žičanoj ogradi, a tamo četa italijanskih vojnika. Bio je to prvi Kokin susret sa omalenim gitaristom divnog glasa. Nije odoljela da slavujskim sopranom, melodijski otprati, jer tekst nije znala, mladog kaplara Enca Kopolu. Pjevali su par puta zajedno, izmijenili par pogleda. Toliko je, i pored strasti koju je ovo dvoje mladih ljudi osjetilo, bilo dopušteno sa italijanskim okupatorom. Neki joj ni to nisu oprostili.

Kokin život bio je inspirativan i scenaristi Željku Mijanoviću po kojem je  Božidara Bota Nikolića snimio film  Tri karte za Holivud.

„Nikad nije bila saradnik okupatora, niti osoba koja je na bilo koji način nekom nanijela zlo. Stavila je tačku na priču sa Encom, kako ne bi naudila ni sebi ni porodici. Ali, sjećam se, da je u nekim večerima u razgovorima uz vatricu, savjetovala mlade da izaberu svoju sudbinu kako se kasnije ne bi kajali. Imala sam osjećaj da je uvijek žalila što nije ostala u toj priči, što nije imala porodicu sa čovjekom u koga se zaljubila i koji se zaljubio u nju. Bila je nesebična i donijela je odluku kojom ne bi povrijedila ljude oko sebe…“, priča advokatica Jovanka Mijanović Golović.

Susrete sa crnokosom ljepoticom Enco nikada neće zaboraviti. Natalija Koka Đukanović ostala je u Nikšiću. Kaplar Enco Kopola, mjesec uoči kapitulacije Italije, septembra 1943. je pobjegao  iz vojske. Krio se u kući Slovenke Ane, koju će na kraju rata oženiti i vratiti se s njom rodnu Italiju. Dobili su sina. Koka se udala se za Arsa Radovića. Dobili su dvoje djece, sina Božidara Boba i ćerku Miru.

Sedamdesetih godina udala se i doselila u Manastirsku ulicu, pedesetak metara od Kokine kafane, Zećanka Ana. Na velikoj svadbi koja je priredjena u kući Vućića u koju je Ana došla,  Koka je bila prisutna kao prijateljica kuće i neprocjenjiva pomoć oko gostiju. Niko kao ona nije znao da zapjeva, zaigra i napravi atmosferu. Prelistavamo sa gospođom Vućić stare, crno-bijele fotografije dok ona priča o Nataliji Koki Đukanović.

„Ništa, govorili đeveri, koji su se od djetinjstva družili sa komšinicom Natalijom Kokom, nije bilo između mladog Talijana i nje, osim poneki zaljubljeni pogled i poneko veče uz muziku. Enca na gitari, pratio je Anin đever Stevan na harmonici, a Koka sve uljepsavala prisustvom i sjajnim sopranom“.

Kokin muž, kao vojni pilot, dobio je prekomandu i otišao na Vis. Tamo se zaljubio. Oženio se ponovo i dobio još jednu ćerku i sina. On i Koka su ostali u dobrim odnosima.

„Koka je sa velikim poklonima išla u Split. Vodila je i djecu da upoznaju polubrata i polusestru. Bila je gost i na svadbi kad je njen bivši muž ženio i udavao djecu…“

O Kokinim dobročinstvima i pomoći koju je  pružala svima kojima je bila potrebna, Ana priča sa oduševljenjem. „Mislim da u sirotištu u Bijeloj svi bi vam znali reći o Koki. Svake godine nosila je toj napuštenoj djeci i novac i kolače i poklone…“

Kafana Kod Koke brzo je postala kultno mjesto. Pisci, glumci, slikari, boemi… Kod Koke su dolazili, sjeća se advokatica Jovanka, i Vito Nikolić, a i njen brat Marko Golović Gaša, čovjek koji je napravio motel Montex na Glavi Zete. Pa je onda u taj motel smještao „našeg Vita“ da ga oporavi poslije liječenja u Brezoviku. Kod nje se skupljalo boemsko društvo. A ona, lafica. I da im spremi i da ih počasti, da kad vidi da su puno popili, napravi nešto da pojedu i da ih isprati kući. U svojoj kafani bila je više domaćica nego kafedžija“.

I danas je na mjestu gdje je bila Kokina kafana, opet kafana. I dalje Nikšićani ovaj lokal zovu Kod Koke iako decenijama kafana ima naziv Radovići. Enterijer je ostao isti kao u „njeno doba“ priča Zoran Božović, koji već 25 godina radi kao konobar u ovom prostoru. Isti šank, ista stara kredenca, ista kuhinja u kojoj je Koka spremala hranu. Pokazuje nam rukom sobe u kojima je živjela. Mnogi Kokini gosti su umrli. „Ali, sjećanje na Koku, ženu koja je znala s ljudima i poštovanje prema njoj nikad nije“.

A onda, ovoj posebnoj ženi, desila se i posve nesvakidašnja stvar. Ana, Encina žena, je umrla i on dolazi u Nikšić da prosi Nataliju Koku. Događaj je zaslužio medijsku pažnju i reportažni program Radio Titograda, te 1994. objavio je snimak razgovora sa Encom, a novinar Bratislav Bato Kokolj ga sačuvao. Onako kako je to Enco uspio da objasni na skromnom crnogorskom jeziku koji je govorio. „Onaj veče kad Ana umri, ja teško spava. Sanjam Koka. Slušaj… Sjutra ja opet sanjati kada opet vidjeti u Nikšić. I tako puno noć i puno dana. Poslije mjesec i po ja idi pravo Crna Gora da u Nikšić tražiti Koka. Niko ne zna. Taj što za mene bio prevodilac misli da ja traži kuvarica. A to talijanski se kaži „kuoka“. Onda jedna žena kaži, pa to nije kuvarica, to je Natalija Koka Džukanović. Onda pravo u njena kafana i zagrli se i tako puno minuti plakali… Ja kaži Koka da moja žena ne živa i ja hoću ženiti moja prva velika simpatija što sam dva tri puta vidio u moja život…“

Koka je Jovanki rekla da je uspostavila konatakt sa Encom, da će on doći po nju i da su odlučili da bar stare dane provedu zajedno.Vjenčali su se u šestoj deceniji života u italijanskom gradiću Kjetiju. Vjenčanje su ispratile brojne TV kamere.

Koka je nastavila je da pomaže. Humanitarna pomoć, lijekovi, ponajviše u  godinama sankcija, stizali su od Kjetija, preko Peskare, Barija, trajektom do Drača, potom Skadra, do odredišta – Kliničkog centra u Podgorici, Lučkog magacina u Zelenici, risanskog Doma starih, Dječijeg doma u Bijeloj…

Podnijela je Koka i najtežu bol. Nadživjela je oba svoja djeteteta. Nadživjela je i oba muža. I Koka je umrla. Dva dana „u slavu Koki“, vrata njene nekadašnje kafane bila su zatvorena.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

MOMIR KNEŽEVIĆ, OD PETROVIĆA, PREKO NIKŠIĆA I PRIŠTINE, DO EVROPSKIH METROPOLA: Slika ono što želi da vidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Počelo je slučajno. U manastiru Kosijerevo,  u neposrednoj blizini Kneževićevih Petrovića, sreo se sa Naumom Andrićem.Fresko slikarom i velikim poznavaocem fresko tehnike…. Preporuku za rad u manastiru dobio je  od Milana Kašanina, prvog srpskog istoričara umjetnosti, studenta Sorbone… „Freske su najbolje što ova zemlja ima iz likovne umjetnosti i što ima mjesto medju najvećim svjetskim djelima”, tvrdi Momir  Knežević

 

 

Crnogorsko selo Petrovići, smješteno  na pola puta izmedju Nikšića i Trebinja, u kojem se 1949.godine rodio,  odavno je ostavio. Ali, onu plodnu dolinu ugnijezdenu izmedju  brda Planike i  Stražišta, čistu Trebišnjicu i svjetski poznat arheološki lokalitet Crvena stijena u blizini njegovog doma , akademski slikar Momir Knežević, nikad zaboravio nije. „ U rodnom tlu svoje zemlje, u sebi, u precima, u iskonskoj ljepoti, surovosti, drami i tragizmu zavičaja iz kojeg je potekao, nalazi snagu za opstanak najsuptilnijih slojeva u stvaralaštvu.To je nešto, što mu je po prirodi, genetskim kodom dato i što je čekalo da se, vremenom, uobliči i izbije na belinu njegovih platana”  piše  Srdjan Marković, istoričar umjetnosti i autor monografije Momir Knežević.

Nije zaboravio Knežević ni one dane siromaštva i nepravde koji su obilježili njegove dječačke dane „’ U kući nismo imali struju,  ni zdrastveno osiguranje…Nastavnici su, sjećam se, bili surovi prema meni”, .Na tarasi smo nikšičkog hotela  Onogošt. Profesor i slikar priča tiho.  Bilježimo godine i važne datume jedne, bez sumnje, velike karijere.

A počelo je slučajno. U manastiru Kosijerevo,  u neposrednoj blizini Kneževićevih Petrovića, sreo se sa Naumom Andrićem.Fresko slikarom i velikim poznavaocem fresko tehnike , ikonopisa i ikonografskih pravila. Preporuku za rad u manastiru dobio je  od Milana Kašanina, prvog srpskog istoričara umjetnosti, studenta Sorbone, direktora Muzeja kneza Pavla, a pedesetih prošlog vijeka i prvog direktora Galerija fresaka „ Freske su najbolje što ova zemlja ima iz likovne umjetnosti i što ima mjesto medju najvećim svjetskim djelima”, tvrdi Momir Knežević.

Naum Andrić,  prepoznao je Kneževićev   interes  i uveo ga u slikarski svijet. Saradnja je trajala skoro sedam godina.

” Godinu i po dana radili smo i živjeli u  Donjem manastiru Ostrog, par godina u Pivskom manastiru, radili smo  i u manastiru Gorioč, pa jednu malu seosku crkvu u Markovu kod Svilajnca, manastir Rukumiju kod Požarevca.Crkvu Aleksandra Nevskog slikali smo tri godine. ..” sjeća  Knežević.

Naum Andrić umro je 1972.  Rad na Crkvi Aleksandra Nevskog,  Knežević će sam zavšiti. Sa velikim poštovanjem,  sjeća se, dragog učitelja. Radio je sa njim  i učio od njega. Tehnike srednjovjekovnog sakralnog slikarstva, tehnološke finese u seko i fresko tehnici,  ikonopis i što je veoma važno, radnu disciplinu. ” Shvatio sam da samo  uporan rad, do potpune  iscrpljenosti, stvara slikara.”

Po završetku radova  u manastiru Praskvica, iznad Sv Stefana, Knežević  upisuje studij slikarstva, na  Odsjeku za likovno vaspitanje Nastavničkog fakulteta u Nikšiću. Kod čuvenog  profesora Nikole Gvozdenovića, poznatog  po svojim slikarskim i pedagoškim kvalitetetima. Diplomirao 1981. i naučio da je crtež osnova konstrukcije slike i da slika počiva na njemu.  „ Ali , kako sam kasnije   učio  i svoje studente,  cio život je učenje, do poslednjeg daha. Profesor ne može nekoga da nauči da bude umjetnik, ali ga može voditi kroz proces rada…”

Studije Knežević nastavlja u Pragu,  na Odsjeku za restauraciju. Kao jedan od  mnogih koji se svake godine javljaju na konkurs česke Akademije za likovnu umjetnost. Tehnološko znanje i iskustvo koje je imao  radeći po manastirima, pomoglo mu je da bude  primljen. Ovdje se sreo sa velikom tradicijom i kulturom. Učeći principe restauracije i konzervacije slika starih majstotra, upoznavao je njihov način rada i usavršavao svoj.” Naučio sam tamo i ono što se ovdje naučiti ne može.Disciplinu.Ne možete doći u osam i pet, ako nastava počinje u osam.Dva puta sam zakasnio, oba puta bio kritikovan i znao sam da se posle trećeg puta mogu  vratiti kući”.

Iz Praga u Prištinu, na Akademiju umjetnosti i odsjek slikarstva. Primili su ga na treću godinu studija.Ovdje je, kod profesora Muslima Mulićija, diplomirao 1986. ” Kod Mulićija mi je bilo bolje nego u Pragu. Odgovarao mi je i svojom pojavom i načinom rada.Glavni predmet, slikanje, imao sam sa njim.Svaki dan od osam ujutro do podne. Ali, nije bilo rijetko da sjednemo i na piće. Sasvim sam se u Prištini dobro osjećao. Znao sam da sam privilegovan jer profesorovom stolu mogao je prići samo onaj kome on dopusti, a mnogima to nije dopuštao…”, sjeća se Knežević

Nemirni duh Momira Kneževića i želja za novim znanjima vodi ga u Zagreb. Ovdje, dvije godine provodi u majstorskim radionicama, kod  dva velika jugoslovenska i  hrvatska umjetnika, skluptora Stevana Luketića i slikara Eda Murtića.

„ Tokom boravka u Zagrebu družio sam se i upoznavao svijet drugačiji od ovog našeg. Akademike i umjetnike , Ferdinanda Kulmera , Branka Ružića, Dušana Džamonju, Stipu Sikiricu…I nikad, družeći se sa njima, nisam osjetio ni na tren, da me gledaju drugačije  jer sam došao iz Crne Gore”

”U atelje Eda  Murtića, u Martićevoj ulici  u Zagrebu,  dolazilo se kao na hodočašće“, priča Knežević, ”Bio je izuzetan gospodin. Svima koji dodju  u njegov atelje, a dolazili su i obični ljudi, prijatelji , umjetnici ili  političari tog doba, Edo je sam kuvao kafu, sipao viski ili pivo. za goste iz Dalmacije i Crne Gore čuvao je lozu.Bio je najveći umjetnik tog vremena.Ime koje je u Hrvatskoj značilo što i Lubarda kod nas”.

Naučio je i zapamtio  riječi Eda Murtića, da slika ne ono što drugi rade, nego ono što će ga kao autora veseliti. „ To što neko drugi radi je njegov rad i njegov način.Ti moraš pronaći svoj”, govorio je veliki majstor .Knežević ga je  pronašao. Poznavaoci njegovog rada tvrde da je od  Murtića naučio nešto što će mu biti od velike koristi u daljem stvaralaštvu.  „Da je vidljivi svijet ogromno djelo slika i znakova, ali je  bitno da im u procesu vizualizacije stvaraočeva mašta da odgovarajuće mjesto i vrijednosti, koristeći osoben slikarski rukopis.”

Kao stipendista španske vlade iz Zagreba odlazi u Madrid, te 1988. ” Uživao sam u Akedemiji lijepih umjetnosti. Na predavanja nije bilo obavezno dolaziti, pa je vremena za obilaske muzeja i upoznavanje radova starih majstora, bilo dovoljno. A u  muzejskim restoranima moglo se dobro i jeftino hraniti”, šaljivo dodaje Knežević.

Zvanje docenta i radno mjesto dobio je na Fakuletu umjetnosti u Prištini 1990. na tehnologiji slikarstva. Potom, 2001.godine je biran je za vanrednog profesora, a od 2012. imao je  zvanje redovnog profesora na ovom prištinskom fakultetu.

”  U Prištini  sam radio skoro 25 godina. Supruga je radila i živjela u Kragujevcu pa sam često putovao izmedju ova dva grada.Istovremeno, radio sam i kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, na predmetu zidno slikarstvo…”

Danas je Momir Knežević u penziji, ali u ateljeu je svakodnevno.I dalje ga rad veseli i dalje na bjelinu platna prenosi ono što voli i što želi da vidi.O plodnom radu ovog slikara govori činjenica da je imao 12 samostalnih izložbi fresaka, više od 60 puta samostalno izlagao i učestvovao na više od 300 kolektivnih izložbi. U zemlji i inostranstvu.

            Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŽELJKO ŠAPURIĆ, ČOVJEK SA FOTOAPARATOM: Kad nijemi svjedoci progovore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografiše ljude i njihove navike, oridjinale, ulice i kuće rodnog Nikšića. Svuda prisutan.Na protestima, nesrećama, utakmicama ili kulturnim dogadjajima…Čovjek blagog osmjeha i naravi. Omiljen. Razgovaramo sa Željkom u zgradi nekadašnjeg Instituta za crnu metalurgiju nikšićke Željezare. U dvije prostorije koje mu je grad dao na korištenje, dočekuje nas svetilište posvećeno fotografiji i foto aparatima, kojih iima  600, raznih marki

 

 

Željko Šapurić, jedno je od onih prepoznatljivih lica grada pod Trebjesom. Srešćete ga, gotovo uvijek,  sa nikon aparatom oko vrata. Spremnog da zabilježi svaki trenutak i svaki važan dogadjaj u gradu, da, kako kaže ” ljudima i stvarima  produži trajanje”. Fotografiše ljude i njihove  navike,  oridjinale, ulice i kuće njegovog rodnog Nikšića. Uvijek i svuda prisutan. Na protestima, nesrećama, utakmicama ili kulturnim dogadjajima…Čovjek blagog osmjeha i blage naravi. Omiljen medju sugradjanima.” Kad prolazim ulicom moram bježati da me ne svrate na piće”,  kaže.

.Razgovaramo sa Željkom u zgradi nekadašnjeg Instituta za crnu metalurgiju nikšićke Željezare. Ovdje, u dvije prostorije koje mu je grad dao na korištenje, dočekuje nas svetilište posvećeno fotografiji i foto aparatima. Pogled luta po izloženim eksponatima. Oni svjedoče koliko se  svijet izmijenio od  onog vremena kad smo u  fotoaparate ubacivali  celuloidne rolnice filma,  a onda nestrpljivo čekali da ih fotograf razvije. Željko je ovdje skupio, kao nijeme svjedoke, prošlog vremena  aparate i opremu sa kojom se nekad radila  fotografija.  Ukupno 600 aparata. ” Volio bih da ih mogu negdje izložiti, pokazati i pričati o tom vremenu i tom načinu rada.Mislim da će opštinski autoriteti imati razumijevanja za to i da će se ta moja želja ostvariti. Želim da napravim prostor gdje bi mogli da dodju i učenici i turisti i da svi ovi eksponati ispričaju svoje priče, a imali bi dosta toga da kažu…”

Većina skupljenih aparata proizvedeni su u Rusiji -.  zenit,  lajka, zorkin. Ali  dosta je i onih na kojima su oznake – canon, nikon … Koliko vrijedi ova kolekcija? Željko spremno odgovara: ”Za mene vrijedi mnogo’. Onda objašnjava da samo u Staroj Pazovi i Indjiji postoje njemu slični kolekcionari. Dodajmo i mi, da je kolekcionar iz Azije, na aukciji u Beču, za  lajku iz 1932. platio 1, 3 milion eura.

Aparate skuplja čitav život. Neke je kupovao i skupo plaćao,  neke dobijao na poklon. Najdraži su mu stari aparati, a posjeduje stotinjak starijih od jednog vijeka. Medju njima i  lajka. ” Lajku mi je poklonio  pokojni Slobo Živković, a njemu, nekad davno, nikšićki fotograf Veljko Tadić. Bombardovanje Nikšića, tokom Drugog svjetskog rata 1944. godine snimano je baš ovim aparatom” .Posjeduje   i dva salonska aparta iz 1905. a i dva  aparata  korištena u špijunske svrhe, proizvedena pedesetih godina prošlog vijeka,  ‘Kiev 30   i raritet, najmanji analogni aparat na svijetu.  Fotoaparat sa pločom i objektivom, napravljen je prije  120 godina. Prje petnaestak godina Šapurić ga je kupio kupio    od  Toma Lukovića iz Ivanjice. Stiglo je  pismo na kojem je pisalo:” Željko Šapurić, Nikšić, adresu ne znam, nadjite ga…” I našli su ga. U pismu je bio i broj  telefona i kontakt je uspostavljen…“

” Aparat  zenit  pripadao je vojsci. Kad se rasklopi dug je skoro metar i po. Liči na pušku i ima objektiv od 200 mm. Svi ovi aparati u funkciji su, sa svima bi se i danas moglo fotografisati, ali specijalne hemikalije i neohodni premazi nisu jeftini…” objašnjava  Šapurić.“  Sprava sa metalnom pločicom i potpisom Iskra, made in Yugoslavia  je   kinoprojektor. ” Prevozio se nekad autobusima do škola po selima. Imam ovdje i platno na kojem su u to vrijeme, filmovi prikazivani”, priča Šapurić

Rodio se na uglu ulica Vuka Mićunovića i Karadjordjeve. Iz dvorišta,  vidjela se fotografska radnja Branka Vujanovića.” Zurio sam neprestano u nju”, sjeća se Šapurić.  ” Pamtim svaki detalj te radnje. Sad bih je mogao nacrtati.  Veliki prozor, vrata, pa onda druga uža vrata, koja su vodila prema komori gdje su se slike radile.” Fotografija i kamera lagano  su ulazile u  svaku njegovu poru, vene i krvotok. ” Ulazio sam u njegovu radnju sa posebnim strahom i poštovanjem. Lako u sjećanje mogu vratiti  Brankov lik, strogi izraz i čvrsti stav, ali i ponoviti svaku njegovu riječ. Sve što sam od njega čuo i naučio važi za sve foto aparate i danas”.

Tu, u radnji Branka Vujanovića, dočekao je Željko da se ispuni njegov dječački san, da mu otac kupi fotoaparat, a meštar Branko  stavi prvi film u njega. Te davne 1969. napraviće Željko prvu i jedinu fotografiju nikšićkog oridjinala   Stevana Vukovića. Onog,  kojeg se sugradjani sjećaju iz dana bombardovanja Nikšića, aprila 1944.godine.  Bombe su padale po gradu, a neko veli: ‘Čiji su ovo avioni?’ Stevan je spremno odgovorio. ‘ Ne znam čiji su avioni, no su bombe naše”.

Jedinu fotografiju, koja je ostala kao sjećanje i na drugog nikšičkog oridjinala, Petra Stolicu, napravio je Željko.

”Svaki prijatan i manje prijatan dogadjaj, poslednjih 20 godina zabilježio sam fotoaparatom.Teško je kamerom bilježiti teške porodične tragedije, saobraćajne nesreće…Od mene se kao novinskog reportera očekuje da sve to  fotografišem. Ali, ima momenata kada ne mogu da podignem kameru i okrenem objektiv prema čovjeku. Da slikam ljude koje privode u policijsku stanicu i hapse. A mnoge od njih poznajem…”

Biti uspješan u ovome poslu znači voljeti ga – tvrdi  majstor fotografije .I napominje: „  Teško je objediniti ljubav prema ovom poslu i stvarni život.” Ipak, nadje vremena da sa objektivom svog aparata prodre u tajanstvenu i mističnu tamu crkvenih porti, fotografiše lica monahinja, napravi portrete monaha, slika unutrašnjost džamija, ili  fasade nikšićkih zgrada i bulevare prekrivene snijegom…” Najdraže mi je da, običnog dana u proljeće, slikam fasade, zgrade i ulice Nikšića jer tada je najmanje sjenki. Možda moje fotografije sada ne vrijede mnogo, ali za stotinjak godina one će biti svjedoci vremena u kojem  smo živjeli”.  Baš kao što su i one hiljade fotografija  i razglednica starog Nikšića  koje je Željko sakupio, svjedočanstva onog nekog davnog vremena.

Željko posjeduje i oko 600 knjiga i monografija svog grada i brojne dokumentarne zapise  iz nekih prošlih decenija. Na policama ukoričen komplet lista  Onogošt  koji je izlazio prije Drugog svjetskog rata, kolekcija fabričkih listova Željezare i Boksita, primjerci lista Poznanstva, koji su izdavale nikšićke osnovne škole… Katalozi  i plakati sa svih izložbi održanih u Nikšiću posljednjih  dvadeset godina. Čuva Željko  saobraćajnu dozvolu za bicikl izdatu 1937. , oružani list iz 1920. ,  njemački  ausvajs, i dozvolu za kretanje ovjerenu četničkim žigom.

Na zidovima brojne fotografije. Crno bijeli portreti  Stojana Cerovića i Miška Petkovića. Kod njih je usavšavao znanje o fotografiji. Njegovi idoli, Branko Šobajić i Milić Obrenović, prvi nikšićki fotografi na vidnom su mjestu. Tu je i fotografija  Željka Šapurića sa Emirom Kusturicom. Naparavljena u stanu doktora Mikija  Medenice, u vrijeme kada je ovaj  liječio Emirovu majku u bolnici Brezovik. Na isječku iz novina dvije lijepe mlade djevojke. Fotografija napravljena davne 1980. Sjećanje na slet koji se na Dan mladosti održao u slavu  preminulog predsjednika Tita. Jedna od djevojaka sa slike, Vesna , postala je  majka njihovo troje djece, a druga,  Dara,  njihova kuma.

Vrata ateljea zatvaraju se, a mi se sjećamo riječi slikara Miša Vemića, izgovorene tokom otvaranja Željkove 15. samostalne izložbe te 2017.            „ Onaj ko dodje u Nikšić ne mora poznavati ljude.Dovoljne su njegove fotografije da upozna i ljude i psihologiju ovog  kraja”..

Sin Milan naslijedio je i očev talenat i ljubav prema fotografiji. Ponosno Željko  priča o njemu najdražoj fotografiji,  koju je napravio njegov sin. Trebao je da za redakciju lista  Dan   fotografiše meč Sutjeska – Mladost, ali je ležao  u bolnici .Njegov, tada trinaestogodišnji Milan, otišao je na utakmicu, napravio fotografiju. Milanova fotografija objavljena je na naslovnoj strani.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MILAN  FILIPOVIĆ, ČOVJEK KOJI JE GUSLAO TITU, NIKSONU, BREŽNJEVU…: Gusle su dobile svoj dom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Muzej gusala i etno instrumenata, u Jugovićima u nikšičkoj Župi posveta je guslarskoj karijeri Milana Filipovića i njegovoj ljubavi prema guslama. „Nakon 70 godina pjevanja uz gusle poželio sam da za buduće generacije ostavim sjećanje na ovaj sveti instrumet i njegov značaj u crnogorskoj istoriji”, kaže. .  Danas posjetici  muzeja mogu vidjeti guslarske rekvizite  iz šest država regiona. Gusle stare skoro dva vijeka, ali i  novije izrade

 

 

”Ovo nije tek tako neki instrument koji ćes ponijeti u svoju daleku postojbinu, koja podjednako malo zna o nama, koliko mi o njoj. Okači ih na vidno mjesto u kući i ukaži im dužno poštovanje, jer gusle su raspjevana duša našeg naroda.Pet dugih vjekova borili smo se za svoju nezavisnost.Pet vjekova gusle su pratile tu borbu…”  Gusle je na dar dobio holandski pisac Den Dolard.Ponio ih je u svoju zemlju i zabilježio: ” Tako su gusle , koje sada vise kod mene u kući, postale posveta knjizi o Crnoj Gori, Zemlji iza Božijih ledja.”

Tako je i Muzej gusala i etno instrumenata, otvoren u Jugovićima u nikšičkoj Župi posveta guslarskoj karijeri Milana Filipovića i njegovoj ljubavi prema guslama.” Nakon  70 godina pjevanja uz gusle poželio sam da za buduće generacije ostavim sjećanje na ovaj sveti instrumet i njegov značaj u crnogorskoj istoriji”, kaže Milan Filipović. Rado i sa mnogo emocija govori i sjeća se: .” Gradnja muzeja trajala je 12 godina. Prof, dr Miro Blečić, profesor Slavenko Jovanović i ja, godinama smo pokušavali da realizujemo ideju ovakvog mjesta. Sponzore nismo lako nalazili, podršku opštinskih struktura nismo imali, ali ipak smo uspjeli. ..”

Danas posjetici  ovog muzeja mogu vidjeti guslarske rekvizite skupljene iz šest država regiona.Gusle stare skoro dva vijeka, ali i one novije izrade. Izložene su ovdje i gusle na kojima je izrezbareno šest buktinja, simbol jugoslovenske države i njenih republika.

Na svakom poklonjenom komadu  zakačena cedulja sa imenom donatora.”Gusle iz 1929.  godine darovao je muzeju Siniša Jokanović iz Njemače.” Ukrašene likom vladike  Njegoša. I svoje  gusle Milan je poklonio muzeju. Sa  njima je započeo profesionalnu karijeru, osvojio brojne nagrade, snimio ploče i kasete, a onda ih objesio na muzejski zid. Izložene su ovdje i narodne nošnje, fotografije, guslarske  ploče, kasete, etno instrumenti,  frule, dvojnice, gajde… Brojna Milanova  priznanja, zahvalnice i ordenje. Najdraže mu je priznanje  zlatni sat koji je dobio od predsjednika SFRJ Josipa Broza.

” Ovim muzejom ispunio sam svoj san. Gusle, instrument, svetinja i epska tradicija, dobile su svoj dom”,  kaže Filipović.

Zavolio je gusle kao dječak .I ona predvečerja kad bi otac, pored ognjišta, guslao. Dolazile su i komšije guslari. Od  starog, nepismenog Goluba Backovića, koji je  napamet znao  100 pjesama,  učio je narodne pjesme. Poželio je i on sa bratom Savom da zagudi. Strune na guslama su pokidali i bili dobro kažnjeni.

” Sjetimo se. Dovedemo konja  i primaknemo ga plotu da nas ne bi nogom udario, očupamo mu dlake.I napravimo  instrument…” smije se Filipović dok priča.

Stasao je u vrsnog guslara. Nastupao na brojnim jugoslovenskim guslarskim festivalima, osvajao nagrade. Na prvom održanom Festivalu Crne Gore osvojio je prvo mjesto, a prvi je bio i na Medjunarodnom festivalu 2008 u Albaniji.Na mjestu predsjednika guslarskog društva Vladika Danilo’  bio je 12 godina. Danas je predsjednik crnogorskih guslara  Sveti Petar Cetinjski  u Podgorici.

U prohladnim prostorijama Muzeja, guslar Milan sjeća se prošlih godina i svog života. ” Sa 16 godina išao sam da radim u rudnik, u jamu. Morao sam porodicu izdržavati. Dvije godine kasnije otišao sam na školovanje u vojnu školu u ‘ Kasarnu maršala Tita u Sarajevu.  Školovanje je trajalo tri godine, a ja sam bio, od ukupno 451 pitomca, po rezultatima četvrti…”

Prosjek 9,76 mladog pitomca Filipovića obezbijedio mu je mjesto u Gardi Jugoslovenske narodne armije, koja se nalazila u sarajevskom naselju Lukavica. Odatle, 1962. odlazi na Topčider .Ima čin mladjeg oficira i radi u obezbjedjenju predsjednika  Tita.

Sjeća se da je Tita sreo dok je bio na straži.” Pozdravim ga, druže maršale i predstavim se, a on me pita odakle sam i da li mi je teško.Spremno odgovorim da teško nije, a Tito se nasmiješi i pita,: ‘Jesu li vas tako učili da kažete’?. A teško je bilo, priznaje danas Filipović. Spartanski život i  velika odgovornost.” Jednu grešku nisi smio napraviti”

Predsjedniku je svirao tri puta. Volio je Tito da uz gusle čuje opjevanu pogibiju Iva i Jurice Ribar. A,  Milan je pjevao… ” Baš pred zoru istorijskog čina, tata Ribar dva izgubi sina, u razmaku od 30  dana, o drugovi neprebolnih rana…”.

Svirao je i predsjedniku Amerike  Ričardu Niksonu i ruskom, Leonidu Brežnjevu, darivan je ordenom od holanske kraljice Julijane…

Dobro  se sjeća tog istorijskog dana1970.  prve posjete predsjednika SAD komunističkoj Jugoslaviji. ” Mjesec dana pred Niksonov dolazak njegovo obezbjedjenje, došlo je  u Stari dvor. Izmijenili su sve telefonske kablove, pregledali sve instalacije. Mjere bezbjednosti bile su na najvišem nivou…”.Godinu kasnije u Beograd došao je i Brežnjev.

Guslao je i na proslavi 120 godina od rodjenja Nikole Tesle. Svečanost  održana u Teslinom rodnom mjestu Smiljanu kod Gospića, bila je sjeća se  Milan,  najteži nastup u njegovom životu.

” Te 1976.godine u Smiljanu su bili Tito i najviše jugoslovensko političko rukovodstvo. U publici 200.000 ljudi.Nastupaju najznačajnija estradna imena i ja na guslama. Noć uoči nastupa dobio sam tekst koji sutra treba da otpjevam .Dvadeset dva stiha.Vježbam ispod glasa čitavu noć,  probudim čovjeka iz susjedne hotelske sobe.Pita me jesam li lud, a ja mu objasnim da nisam,  no da sjutra moram da pjevam. ‘Ajd onda samo nastavite’  reče mi on. “

Tačno u deset zapjevao je Milan uz gusle:  Sto dvadeset već je prošlo ljeta, od rodjenja jednoga djeteta, kojeg svijet genijem nazvaše… „   U prvom redu sjedi Vidoje Žarković, smješka mi se, ali ja se ne usudjujem da pogledam u njega.Mislim budem li gledao u njega, gotov sam…”

Pjevao je i načelniku generalštaba Švedske i od njega dobio zlatni nož na poklon.Učestvovao  1994. godine  u Grčkoj na manifestaciji Dani kulture, u Šangaju je pjevao  San Vuka Mandušića,  primio čestitke kineskog ministra kulture. Pjevao o velikim i pred velikim, ali i  o običnim ljudima.

”Ostao sam narodni guslar”, kaže za sebe. „  U politiku ne želim da se miješam. Ali, razočaran sam  jer se uz gusle pjevalo i ono što nije svojstveno tom instrumentu.  Sjećam se nastupa u sarajevskoj Skenderiji osamdesetih. 6200 karta je prodato. Publika traži samo pjesme u kojima se  Turci kolju .Osjećao sam tu mržnju u publici i predosjećao sve one strahote koje su se nažalost i desile. ”, priča  s gorčinom Milan Filipović.

Za sebe kaže: Ja sam  Crnogorac.  Moja obaveza kao gradjanina je da čuvam Crnu Goru  kao svetinju.A moja obaveza kao narodnog guslara je da čuvam gusle. Nažalost, ovaj  tradicionalni instrument upisan je na UNESK- ovu listu nematerijalnog nasljedja, ali kao dio kulturne baštine Srbije. Crna Gora u kojoj su gusle integralni i autentični dio kulturne i istorijske baštine, to nije učinila. Šteta. Gusle su nas spajale, a mi smo dužni da tu svetinju sačuvamo od zaborava.”

Muzej gusala pomoći će da se gusle ne zaborave. Baš kao i škole guslara, koje na Cetinju vodi guslar Maksim Vojvodić, a u Podgorici guslar Željko Bugarin.

Gusle, iako nešto tiše, i dalje gude.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo