Povežite se sa nama

FOKUS

NATO POZIV: Ko će nas braniti od nas

Objavljeno prije

na

U nekadašnjoj JNA, vojnici bi rekli sitno. Već se na prste ruke mogu prebrojati dani preostali do ministarskog sastanka NATO-a (Brisel, 1. i 2. decembar) sa koga će – ako se obistine prognoze koje stižu sa raznih strana – Crnoj Gori biti upućen poziv da postane sljedeća članica Sjevernoatlantskog saveza.

,,Budite sigurni da nećemo napustiti salu dok ne dobijete pozivnicu, zato što smo uvjereni da ste uradili domaći zadatak”, hrabrio je ovdašnje promotere Saveza šef mađarske diplomatije Peter Sijarto.

To čak nije bio najglasniji odgovor na prošlonedjeljnu Izjavu ruske Dume, u kojoj Putinova Jedinstvena Rusija ima dvotrećinsku većinu, a kojom se poslanici Crne Gore, skupštine država članica NATO-a i poslanici Parlamentarne skupštine OEBS-a pozivaju ,,na uzdržavanje od širenja Alijanse”. Podgorici je, upućeno i upozorenje da bi očekivani poziv sa NATO samita u Brisela mogao imati ,,negativne posljedice u oblasti turizma, investicija i ekonomske saradnje Rusije i Crne Gore”.

Početkom nedjelje, mogući ulazak Crne Gore u NATO problematizovao je i direktor moskovskog Odeljenja opšteevropske saradnje Andrej Kelin. Iako je, prema onome što je Kelin rekao agenciji Interfaks, ,,sada teško predvidjeti” kakva će biti odluka na samitu u Briselu, on upozorava da bi pozivnica Crnoj Gori bila udarac za evropsku bezbjednost. ,,To se tiče odnosa Rusije i NATO-a. To će biti još jedan udarac koji će još više pogoršati odnose, a šanse za njihovo poboljšanje biće još manje”.

Kelin navodi kako ,,nije sasvim jasno zašto se to radi”. Pa precizira: ,,Armija Crne Gore, koliko se sjećam, ima oko 2.000 vojnika. O tome koji dodatni doprinos bezbjednosti može dati Crna Gora, nemamo šta da pričamo”. Međutim, ostaje bez odgovora pitanje – zašto zvanična Moskva posvećuje toliku pažnju nečemu što se istovremeno predstavlja kao krajnje beznačajan problem.

Penzionisani general i geopolitički analitičar Blagoje Grahovac objašnjava da su poruke iz Moskve sastavni dio imperijalne politike koje se Rusija ne odriče. ,,Drugo, to je poruka, rekao bih i ucjena, nekim državama koje se još uvijek dvoume da li da podrže put Crne Gore u NATO”, navodi Grahovac u izjavi za RFE, ,,Treća dimenzija te priče je Srbija – što se na prvi pogled ne uočava. U Srbiji imamo sve više realnih procjena o potrebi Srbije za evroatlantskim integracijama. I ovo što oni upozoravaju Crnu Goru u suštini je više upućeno Srbiji”.

Konačno, i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg našao je za shodno da prokomentariše zahtjeve Moskve, pa je (baš) u Beogradu prošlog petka najavio kako miješanje Rusije može samo da pojača spremnost da se Crne Gora pozove u NATO. ,,Težnja Crne Gore da postane članica NATO saveza tiče se samo Crne Gore i NATO-a. Niko drugi nema pravo da se miješa”, tvrdi Stoltenberg. Stvari, ipak, nijesu tako jednostavne.

,,NATO je izgubio smisao postojanja nakon raspada istočnog vojnog saveza”, spremno naglašavaju njegovi kritičari. Pokazalo se, ipak, da interesovanje za članstvo o ovom vojno-političkom savezu ne opada već raste. U čemu prednjače zemlje bivšeg Varšavskog ugovora. Odnosno one nastale raspadom nekadašnjeg SSSR.

Priču o širenju NATO-a nakon rušenja Berlinskog zida možemo podijeliti na makar dvije faze: prvu kada se to proširenje odvijalo uz istovremeno partnerske odnose sa Rusijom, i drugu, započetu prije desetak godina kada je postalo jasno da će u okviru jednog od talasa proširenja u Savez ući i Baltičke države (Estonija, Letonija, Litvanija) na koje je Rusija do tada gledala kao na svoju interesnu sferu. Iako je NATO mnogo ranije izašao na njene granice (Norveška, Turska) to je pomjeranje prema ruskim granicama i interesnim zonama narušilo partnerske odnose.

Tako je ,,beskonačno” širenje NATO-a ruski predsjednik Vladimir Putin 2008. godine okvalifikovao kao ,,nesvrsishodno, štetno i kontraproduktivno”. Slična priča ponavlja se danas, u slučaju Crne Gore.

,,U mnogim napadima koje preduzima i bez saglasnosti Vijeća sigurnosti UN-a, NATO se dokazao kao čuvar kapitalizma, a ne ljudskih prava i demokratije”. Ovako glasi polazište koje u pitanje dovodi smisao postojanja NATO-a, a posebno potreba da se u taj vojni Savez uđe u 21. vijeku.

Ova argumentacija izgleda smisleno ako u razmatranje uzmemo ono što mi znamo o Avganistanu, Libiji, Siriji… Prije i poslije NATO intervencije. Međutim, pošto na Balkanu bolujemo od ,,viška istorije” ne moramo ići tako daleko, na nepoznate terene, da bismo čuli drugačiju verziju o ulozi NATO-a. Sjetimo se Bosne ili Kosova. To su mjesta gdje je NATO bacio svoje prve bombe nakon Drugog svjetskog rata. Neki analtičari danas ne zamjaruju Sjevernoatlantskom savezu što je preduzeo vazdušne napade na položaje Karadžićevih i Miloševićevih (para)formacija u BiH i na Kosovu, sprečavajući genocid i etničko čišćenje. Zamjeraju mu što to nije uradio ranije. Pošto bi tako spriječio mnogobrojne civilne žrtve – od Sarajeva i Srebrenice do Račka i Prištine.

Takođe legtimno je i pitanje ako je interes NATO-a odbrana kapitalizma, zašto se tome protivi Vladimir Putin kada se u njegovm neposrednom okruženju nalaze praktično svi ruski novobogataši – paradržavni tajkuni čija su bogatstva nastala preko noći, najprostijim prevođenjem državnog u privatno vlasništvo.

Očigledno ovdje se ne radi o idelogiji već o krupnim geostrateškim interesima moćnih, a fraze o demokratiji, ljudskim pravima, slovenskoj duši, služe za zamagljivanje suštine.

Pređimo na domaći teren. Potvrde li se najave i očekivanja o predstojećem NATO samitu u Briselu, premijer Milo Đukanović dobiće rijetku mogućnost da se pohvali kako su se njegove najave – obistinile.

On je, još početkom 2010. godine, tokom susreta sa Hilari Klinton, najavio da će ,,Crna Gora sigurno biti prva sljedeća članica NATO-a”. I to je, u neku ruku, bio očekivan nastavak politike koju je SRJ (kasnije SCG) započela ubrzo nakon 5. oktobra 2000. godine i rušenja režima Slobodana Miloševića.

Vrhovni savjet odbrane tadašnje SRJ preporučio je, u aprilu 2002, Saveznoj vladi da pokrene proces pristupanja programu Partnerstvo za mir. Već u maju iste godine SRJ je dobila status posmatrača u Parlamentarnoj skupštini NATO-a.

U junu naredne godine Ministarstvo spoljnih poslova SCG uputilo je zvaničan zahtjev NATO-u za prijem SCG u Partnerstvo za mir. Crna Gora je, nakon osamostaljenja, nastavila tu politiku. Zvanično je pozvana u Partnerstvo za mir već krajem novembra 2006. godine, nepunih pola godine nakon referenduma o nezavisnosti.

Od tada i danas aktuelna DPSDP vlast sa manje ili više uspjeha radi na učlanjenju Crne Gore u NATO. Zapravo, evo nekoliko godina to je, zvanično, jedina ili najvažnija kohezivna tačka vladajuće koalicije.

Istorija organizovanog protivljenja učlanjenju u NATO mnogo je kraća.

,,Značaj Crne Gore za NATO je čisto geopolitički”, objašnjavao je u maju prošle godine Filip Kovačević, osnivač NVO Pokreta za neutralnost, „NATO-u je potrebna crnogorska obala kako bi od Jadranskog mora napravio tzv. zatvoreno more. Visoki oficiri NATO-a, koji su u izjavama obično otvoreniji nego političari, jasno su u nekoliko navrata naznačili da je Crna Gora rupa na njihovim mapama koju oni moraju da popune kako bi se bolje pripremili za naredne globalne bezbjednosne sukobe”.

Kovačević je dao svoje viđenje i motiva za učlanjenje zvaničnika u Podgorici. „Gradeći bliskost sa imperijalističkim NATO interesima, crnogorska režimska elita kupuje opstanak na vlasti. Sedmostruki premijer Crne Gore Milo Đukanović odavno funkcioniše u međunarodnim kontaktima po principu zatvorite oči na korupciju i organizovani kriminal moje vlasti i ja ću uraditi sve što tražite”. Zato je Pokret za neutralnost, poput opozicionog Pokreta za promjene koji je za učlanjenje u NATO, insistirao na referendumu kao ,,sine qua non pravednog i demokratskog razrješenja”.

Vlast insistira na stavu da se pitanje učlanjenja u NATO (ratifikacija Protokola pristupanja) rješava u Skupštini. Pošto je parlament do sada u makar dva navrata potrebnom većinom podržao naum Vlade da Crnu Goru uvede u NATO, jasno je da na tom terenu DPSDP koalicija računa na dovoljnu podršku. Uostalom, za jesenas usvojenu Rezoluciju o podršci integracije Crne Gore u NATO glasalo je 50 od 81 poslanika u Skupštini.

Primjer iz najbližeg komšiluka: u martu 2009. godine, na dan kada je Vlada Hrvatske Saboru poslala prijedlog ratifikacije Sjevernoatlantskog ugovora, premijer Ivo Sanader kaže: ,,Zaboravit ću da su neki htjeli referendum. Da smo išli u tu avanturu, ne bi ovo ostvarili”. Hrvatski parlament je, prethodno, ignorisao peticiju o organizovanju referenduma koju je potpisalo 150 hiljada glasača.

Naknadno, u Saboru se pojavila ideja da se paralelno sa referendumskim izjašnjavanjem o pristupanju EU, organizuje referendum o – izlasku iz NATO-a. Podrazumijeva se da ni ova inicijativa nije naišla na podršku vladajuće većine.

To je, po svoj prilici, model koji kopira Crna Gora. Uostalom, na sličan ili identičan način su u NATO ulazile manje-više sve nove članice (poslije pada Berlinskog zida).

Izuzetak je bila Slovenija. Tadašnja izvršna vlast u Ljubljani nije željela da slobodnim tumačenjima gazi vlastiti Ustav pa je organizovala referendum za pristupanje NATO-u. Pošto im ankete nijesu išle u prilog, vlast je ovaj referendum organizovala skupa sa izjašnjavanjem o ulasku u EU. Tako je obezbijeđena dovoljna izlaznost, a istovremeno i pogurana opcija evroatlantskih integracija. Dovoljno, pokazalo se. Na referendumu je glasalo oko 60 odsto birača, skoro 90 odsto izašlih je podržalo ulazak u EU, dok je za NATO glasalo 66,02, a protiv 33,98 odsto izašlih birača. Ankete su, samo nekoliko mjeseci ranije, pokazivale da NATO opcija ima podršku manju od 45 odsto birača.

Toliko o referendumu. I da se zna: ne postoji primjer zemlje u kojoj je referendum o ulasku u NATO – propao. A ovdašnjim vlastima referendumi dođu kao neka vrsta specijalizacije.

Drugo je pitanje u kojoj mjeri eventualni poziv i ulazak u NATO može uticati na prekompoziciju na ovdašnjoj političkoj sceni.

EU ≠ NATO

Mnogi upotrebom termina ,,evroatlantske integracije” sugerišu da se između članstva u Evropskoj uniji i Sjevernoatlantskom savezu može staviti znak jednakosti. To nije tako. Bez obzira na preplitanja i podudarnosti, radi se o dvije priče.

Ne može se ispričati priča o organizaciji referenduma na kome bi se građani neke zemlje izjasnili o članstvu u međunarodnim savezima (organizacijama), a da se ne pomene slučaj Norveške. Norvežani su u dva navrata odbili članstvo u EU – na referendumima 1972. i 1995. godine. Norveška je jedna od zemalja osnivača NATO-a, u kome je član od 1949. godine.

I Island je članica NATO-a od 1949. Prije nekoliko godina su odustali od učlanjenja u EU i stopirali započetu proceduru pridruživanja. Mimo toga, Albanija i Turska su članice NATO-a koje, i pored iskazanog interesovanja, još nijesu dobile svoje mjesto među zemljama članicama EU.

Postoje i obrnuti primjeri: Irska, Austrija, Finska, Švedska, Kipar, Malta neke su od zemalja članica EU koje nijesu u Sjevernoatlantskom savezu.

Ne treba isključiti mogućnost da se među članicama Partnerstva za mir nalaze još neke zemlje koje će iskazati namjeru da postanu punopravne članice NATO-a. U Partnerstvu za mir su: Austrija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Bosna i Hercegovina, Finska, Gruzija, Irska, Jermenija, Kazahstan, Kirgistan, Ma­kedonija, Moldavija, Rusija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina, Uzbekistan, Srbija, Švedska i Švajcarska…

Procedura

Odluku o pozivu za članstvo moraju jednoglasno donijeti sve države članice NATO-a. Da to, ponekad, nije jednostavno pokazuje primjer Makedonije koja nije postala članica NATO-a, skupa sa Hrvatskom i Albanijom 2009. godine, zbog veta Grčke (poznati spor oko imena Makedonije).

Od ranije se spekuliše da, po pitanju proširenja, u Alijansi postoje dva bloka. Prema analitičarima, tzv. nova Evropa (zemlje iz nekadašnjeg Varšavskog ugovora) uz podršku SAD-a i Velike Britanije zagovara agresivnu politiku širenja. Oprezniju struju predvode Francuska i Njemačka. Te razlike do sada nijesu bitno poljuljale jedinstvo unutar Saveza. Realno je očekivati da do toga neće dovesti ni eventualni poziv za učlanjenje Crnoj Gori.

U tom slučaju, pregovori o pristupanju otpočeli bi odmah nakon samita u Briselu. Ti pregovori, u suštini, predstavljaju niz sastanaka između tima eksperata NATO-a i predstavnika pozvane države na kojima se razmatra i formalno potvrđuje interes, volja i sposobnost te zemlje da ispuni političke, pravne i vojne obaveze članstva u NATO.

Slijedi usvajanje Protokola pristupanja. To su, prema dostupnim definicijama, ,,formalni, pravni dokumenti koji omogućavaju pozvanim zemljama da pristupe Sjevernoatlantskom ugovoru, onda kada ih potpišu i ratifikuju sve države koje su datog trenutka članice NATO-a”.

Ni to ne mora biti sasvim jednostavna rabota. Poznat je primjer Skupštine Slovenije, koja je morala da odloži sjednicu o ratifikaciji NATO poziva upućenog Hrvatskoj, zbog toga što su parlament – zbog unutarpolitičkih nesuglasica – bojkotovali poslanici opozicije predvođeni bivšim premijerom Janezom Janšom.

Uglavnom, kada se proces ratifikacije završi i u zemlji pozvanoj u članstvo i među zemljama punopravnim članicama NATO-a, slijedi formalni poziva na potpisivanje Sjevernoatlantskog ugovora. Tim činom jedna država i zvanično postaje član Sjevernoatlantskog saveza.

,,Dobijanjem poziva za članstvo u NATO stvar nije završena”, objašnjavao je prije nekoliko godina tadašnji načelnik Generalštaba VCG, viceadmiral Dragan Samardžić: ,,Tek tada nas očekuje pravi posao. U tih godinu dana ogroman posao treba završiti u mnogim oblastima”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo