Povežite se sa nama

FOKUS

NATO POZIV: Ko će nas braniti od nas

Objavljeno prije

na

milo-djukanovic-jens-stolte

U nekadašnjoj JNA, vojnici bi rekli sitno. Već se na prste ruke mogu prebrojati dani preostali do ministarskog sastanka NATO-a (Brisel, 1. i 2. decembar) sa koga će – ako se obistine prognoze koje stižu sa raznih strana – Crnoj Gori biti upućen poziv da postane sljedeća članica Sjevernoatlantskog saveza.

,,Budite sigurni da nećemo napustiti salu dok ne dobijete pozivnicu, zato što smo uvjereni da ste uradili domaći zadatak”, hrabrio je ovdašnje promotere Saveza šef mađarske diplomatije Peter Sijarto.

To čak nije bio najglasniji odgovor na prošlonedjeljnu Izjavu ruske Dume, u kojoj Putinova Jedinstvena Rusija ima dvotrećinsku većinu, a kojom se poslanici Crne Gore, skupštine država članica NATO-a i poslanici Parlamentarne skupštine OEBS-a pozivaju ,,na uzdržavanje od širenja Alijanse”. Podgorici je, upućeno i upozorenje da bi očekivani poziv sa NATO samita u Brisela mogao imati ,,negativne posljedice u oblasti turizma, investicija i ekonomske saradnje Rusije i Crne Gore”.

Početkom nedjelje, mogući ulazak Crne Gore u NATO problematizovao je i direktor moskovskog Odeljenja opšteevropske saradnje Andrej Kelin. Iako je, prema onome što je Kelin rekao agenciji Interfaks, ,,sada teško predvidjeti” kakva će biti odluka na samitu u Briselu, on upozorava da bi pozivnica Crnoj Gori bila udarac za evropsku bezbjednost. ,,To se tiče odnosa Rusije i NATO-a. To će biti još jedan udarac koji će još više pogoršati odnose, a šanse za njihovo poboljšanje biće još manje”.

Kelin navodi kako ,,nije sasvim jasno zašto se to radi”. Pa precizira: ,,Armija Crne Gore, koliko se sjećam, ima oko 2.000 vojnika. O tome koji dodatni doprinos bezbjednosti može dati Crna Gora, nemamo šta da pričamo”. Međutim, ostaje bez odgovora pitanje – zašto zvanična Moskva posvećuje toliku pažnju nečemu što se istovremeno predstavlja kao krajnje beznačajan problem.

Penzionisani general i geopolitički analitičar Blagoje Grahovac objašnjava da su poruke iz Moskve sastavni dio imperijalne politike koje se Rusija ne odriče. ,,Drugo, to je poruka, rekao bih i ucjena, nekim državama koje se još uvijek dvoume da li da podrže put Crne Gore u NATO”, navodi Grahovac u izjavi za RFE, ,,Treća dimenzija te priče je Srbija – što se na prvi pogled ne uočava. U Srbiji imamo sve više realnih procjena o potrebi Srbije za evroatlantskim integracijama. I ovo što oni upozoravaju Crnu Goru u suštini je više upućeno Srbiji”.

Konačno, i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg našao je za shodno da prokomentariše zahtjeve Moskve, pa je (baš) u Beogradu prošlog petka najavio kako miješanje Rusije može samo da pojača spremnost da se Crne Gora pozove u NATO. ,,Težnja Crne Gore da postane članica NATO saveza tiče se samo Crne Gore i NATO-a. Niko drugi nema pravo da se miješa”, tvrdi Stoltenberg. Stvari, ipak, nijesu tako jednostavne.

,,NATO je izgubio smisao postojanja nakon raspada istočnog vojnog saveza”, spremno naglašavaju njegovi kritičari. Pokazalo se, ipak, da interesovanje za članstvo o ovom vojno-političkom savezu ne opada već raste. U čemu prednjače zemlje bivšeg Varšavskog ugovora. Odnosno one nastale raspadom nekadašnjeg SSSR.

Priču o širenju NATO-a nakon rušenja Berlinskog zida možemo podijeliti na makar dvije faze: prvu kada se to proširenje odvijalo uz istovremeno partnerske odnose sa Rusijom, i drugu, započetu prije desetak godina kada je postalo jasno da će u okviru jednog od talasa proširenja u Savez ući i Baltičke države (Estonija, Letonija, Litvanija) na koje je Rusija do tada gledala kao na svoju interesnu sferu. Iako je NATO mnogo ranije izašao na njene granice (Norveška, Turska) to je pomjeranje prema ruskim granicama i interesnim zonama narušilo partnerske odnose.

Tako je ,,beskonačno” širenje NATO-a ruski predsjednik Vladimir Putin 2008. godine okvalifikovao kao ,,nesvrsishodno, štetno i kontraproduktivno”. Slična priča ponavlja se danas, u slučaju Crne Gore.

,,U mnogim napadima koje preduzima i bez saglasnosti Vijeća sigurnosti UN-a, NATO se dokazao kao čuvar kapitalizma, a ne ljudskih prava i demokratije”. Ovako glasi polazište koje u pitanje dovodi smisao postojanja NATO-a, a posebno potreba da se u taj vojni Savez uđe u 21. vijeku.

Ova argumentacija izgleda smisleno ako u razmatranje uzmemo ono što mi znamo o Avganistanu, Libiji, Siriji… Prije i poslije NATO intervencije. Međutim, pošto na Balkanu bolujemo od ,,viška istorije” ne moramo ići tako daleko, na nepoznate terene, da bismo čuli drugačiju verziju o ulozi NATO-a. Sjetimo se Bosne ili Kosova. To su mjesta gdje je NATO bacio svoje prve bombe nakon Drugog svjetskog rata. Neki analtičari danas ne zamjaruju Sjevernoatlantskom savezu što je preduzeo vazdušne napade na položaje Karadžićevih i Miloševićevih (para)formacija u BiH i na Kosovu, sprečavajući genocid i etničko čišćenje. Zamjeraju mu što to nije uradio ranije. Pošto bi tako spriječio mnogobrojne civilne žrtve – od Sarajeva i Srebrenice do Račka i Prištine.

Takođe legtimno je i pitanje ako je interes NATO-a odbrana kapitalizma, zašto se tome protivi Vladimir Putin kada se u njegovm neposrednom okruženju nalaze praktično svi ruski novobogataši – paradržavni tajkuni čija su bogatstva nastala preko noći, najprostijim prevođenjem državnog u privatno vlasništvo.

Očigledno ovdje se ne radi o idelogiji već o krupnim geostrateškim interesima moćnih, a fraze o demokratiji, ljudskim pravima, slovenskoj duši, služe za zamagljivanje suštine.

Pređimo na domaći teren. Potvrde li se najave i očekivanja o predstojećem NATO samitu u Briselu, premijer Milo Đukanović dobiće rijetku mogućnost da se pohvali kako su se njegove najave – obistinile.

On je, još početkom 2010. godine, tokom susreta sa Hilari Klinton, najavio da će ,,Crna Gora sigurno biti prva sljedeća članica NATO-a”. I to je, u neku ruku, bio očekivan nastavak politike koju je SRJ (kasnije SCG) započela ubrzo nakon 5. oktobra 2000. godine i rušenja režima Slobodana Miloševića.

Vrhovni savjet odbrane tadašnje SRJ preporučio je, u aprilu 2002, Saveznoj vladi da pokrene proces pristupanja programu Partnerstvo za mir. Već u maju iste godine SRJ je dobila status posmatrača u Parlamentarnoj skupštini NATO-a.

U junu naredne godine Ministarstvo spoljnih poslova SCG uputilo je zvaničan zahtjev NATO-u za prijem SCG u Partnerstvo za mir. Crna Gora je, nakon osamostaljenja, nastavila tu politiku. Zvanično je pozvana u Partnerstvo za mir već krajem novembra 2006. godine, nepunih pola godine nakon referenduma o nezavisnosti.

Od tada i danas aktuelna DPSDP vlast sa manje ili više uspjeha radi na učlanjenju Crne Gore u NATO. Zapravo, evo nekoliko godina to je, zvanično, jedina ili najvažnija kohezivna tačka vladajuće koalicije.

Istorija organizovanog protivljenja učlanjenju u NATO mnogo je kraća.

,,Značaj Crne Gore za NATO je čisto geopolitički”, objašnjavao je u maju prošle godine Filip Kovačević, osnivač NVO Pokreta za neutralnost, „NATO-u je potrebna crnogorska obala kako bi od Jadranskog mora napravio tzv. zatvoreno more. Visoki oficiri NATO-a, koji su u izjavama obično otvoreniji nego političari, jasno su u nekoliko navrata naznačili da je Crna Gora rupa na njihovim mapama koju oni moraju da popune kako bi se bolje pripremili za naredne globalne bezbjednosne sukobe”.

Kovačević je dao svoje viđenje i motiva za učlanjenje zvaničnika u Podgorici. „Gradeći bliskost sa imperijalističkim NATO interesima, crnogorska režimska elita kupuje opstanak na vlasti. Sedmostruki premijer Crne Gore Milo Đukanović odavno funkcioniše u međunarodnim kontaktima po principu zatvorite oči na korupciju i organizovani kriminal moje vlasti i ja ću uraditi sve što tražite”. Zato je Pokret za neutralnost, poput opozicionog Pokreta za promjene koji je za učlanjenje u NATO, insistirao na referendumu kao ,,sine qua non pravednog i demokratskog razrješenja”.

Vlast insistira na stavu da se pitanje učlanjenja u NATO (ratifikacija Protokola pristupanja) rješava u Skupštini. Pošto je parlament do sada u makar dva navrata potrebnom većinom podržao naum Vlade da Crnu Goru uvede u NATO, jasno je da na tom terenu DPSDP koalicija računa na dovoljnu podršku. Uostalom, za jesenas usvojenu Rezoluciju o podršci integracije Crne Gore u NATO glasalo je 50 od 81 poslanika u Skupštini.

Primjer iz najbližeg komšiluka: u martu 2009. godine, na dan kada je Vlada Hrvatske Saboru poslala prijedlog ratifikacije Sjevernoatlantskog ugovora, premijer Ivo Sanader kaže: ,,Zaboravit ću da su neki htjeli referendum. Da smo išli u tu avanturu, ne bi ovo ostvarili”. Hrvatski parlament je, prethodno, ignorisao peticiju o organizovanju referenduma koju je potpisalo 150 hiljada glasača.

Naknadno, u Saboru se pojavila ideja da se paralelno sa referendumskim izjašnjavanjem o pristupanju EU, organizuje referendum o – izlasku iz NATO-a. Podrazumijeva se da ni ova inicijativa nije naišla na podršku vladajuće većine.

To je, po svoj prilici, model koji kopira Crna Gora. Uostalom, na sličan ili identičan način su u NATO ulazile manje-više sve nove članice (poslije pada Berlinskog zida).

Izuzetak je bila Slovenija. Tadašnja izvršna vlast u Ljubljani nije željela da slobodnim tumačenjima gazi vlastiti Ustav pa je organizovala referendum za pristupanje NATO-u. Pošto im ankete nijesu išle u prilog, vlast je ovaj referendum organizovala skupa sa izjašnjavanjem o ulasku u EU. Tako je obezbijeđena dovoljna izlaznost, a istovremeno i pogurana opcija evroatlantskih integracija. Dovoljno, pokazalo se. Na referendumu je glasalo oko 60 odsto birača, skoro 90 odsto izašlih je podržalo ulazak u EU, dok je za NATO glasalo 66,02, a protiv 33,98 odsto izašlih birača. Ankete su, samo nekoliko mjeseci ranije, pokazivale da NATO opcija ima podršku manju od 45 odsto birača.

Toliko o referendumu. I da se zna: ne postoji primjer zemlje u kojoj je referendum o ulasku u NATO – propao. A ovdašnjim vlastima referendumi dođu kao neka vrsta specijalizacije.

Drugo je pitanje u kojoj mjeri eventualni poziv i ulazak u NATO može uticati na prekompoziciju na ovdašnjoj političkoj sceni.

EU ≠ NATO

Mnogi upotrebom termina ,,evroatlantske integracije” sugerišu da se između članstva u Evropskoj uniji i Sjevernoatlantskom savezu može staviti znak jednakosti. To nije tako. Bez obzira na preplitanja i podudarnosti, radi se o dvije priče.

Ne može se ispričati priča o organizaciji referenduma na kome bi se građani neke zemlje izjasnili o članstvu u međunarodnim savezima (organizacijama), a da se ne pomene slučaj Norveške. Norvežani su u dva navrata odbili članstvo u EU – na referendumima 1972. i 1995. godine. Norveška je jedna od zemalja osnivača NATO-a, u kome je član od 1949. godine.

I Island je članica NATO-a od 1949. Prije nekoliko godina su odustali od učlanjenja u EU i stopirali započetu proceduru pridruživanja. Mimo toga, Albanija i Turska su članice NATO-a koje, i pored iskazanog interesovanja, još nijesu dobile svoje mjesto među zemljama članicama EU.

Postoje i obrnuti primjeri: Irska, Austrija, Finska, Švedska, Kipar, Malta neke su od zemalja članica EU koje nijesu u Sjevernoatlantskom savezu.

Ne treba isključiti mogućnost da se među članicama Partnerstva za mir nalaze još neke zemlje koje će iskazati namjeru da postanu punopravne članice NATO-a. U Partnerstvu za mir su: Austrija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Bosna i Hercegovina, Finska, Gruzija, Irska, Jermenija, Kazahstan, Kirgistan, Ma­kedonija, Moldavija, Rusija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina, Uzbekistan, Srbija, Švedska i Švajcarska…

Procedura

Odluku o pozivu za članstvo moraju jednoglasno donijeti sve države članice NATO-a. Da to, ponekad, nije jednostavno pokazuje primjer Makedonije koja nije postala članica NATO-a, skupa sa Hrvatskom i Albanijom 2009. godine, zbog veta Grčke (poznati spor oko imena Makedonije).

Od ranije se spekuliše da, po pitanju proširenja, u Alijansi postoje dva bloka. Prema analitičarima, tzv. nova Evropa (zemlje iz nekadašnjeg Varšavskog ugovora) uz podršku SAD-a i Velike Britanije zagovara agresivnu politiku širenja. Oprezniju struju predvode Francuska i Njemačka. Te razlike do sada nijesu bitno poljuljale jedinstvo unutar Saveza. Realno je očekivati da do toga neće dovesti ni eventualni poziv za učlanjenje Crnoj Gori.

U tom slučaju, pregovori o pristupanju otpočeli bi odmah nakon samita u Briselu. Ti pregovori, u suštini, predstavljaju niz sastanaka između tima eksperata NATO-a i predstavnika pozvane države na kojima se razmatra i formalno potvrđuje interes, volja i sposobnost te zemlje da ispuni političke, pravne i vojne obaveze članstva u NATO.

Slijedi usvajanje Protokola pristupanja. To su, prema dostupnim definicijama, ,,formalni, pravni dokumenti koji omogućavaju pozvanim zemljama da pristupe Sjevernoatlantskom ugovoru, onda kada ih potpišu i ratifikuju sve države koje su datog trenutka članice NATO-a”.

Ni to ne mora biti sasvim jednostavna rabota. Poznat je primjer Skupštine Slovenije, koja je morala da odloži sjednicu o ratifikaciji NATO poziva upućenog Hrvatskoj, zbog toga što su parlament – zbog unutarpolitičkih nesuglasica – bojkotovali poslanici opozicije predvođeni bivšim premijerom Janezom Janšom.

Uglavnom, kada se proces ratifikacije završi i u zemlji pozvanoj u članstvo i među zemljama punopravnim članicama NATO-a, slijedi formalni poziva na potpisivanje Sjevernoatlantskog ugovora. Tim činom jedna država i zvanično postaje član Sjevernoatlantskog saveza.

,,Dobijanjem poziva za članstvo u NATO stvar nije završena”, objašnjavao je prije nekoliko godina tadašnji načelnik Generalštaba VCG, viceadmiral Dragan Samardžić: ,,Tek tada nas očekuje pravi posao. U tih godinu dana ogroman posao treba završiti u mnogim oblastima”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo