Povežite se sa nama

FOKUS

NATO POZIV: Ko će nas braniti od nas

Objavljeno prije

na

U nekadašnjoj JNA, vojnici bi rekli sitno. Već se na prste ruke mogu prebrojati dani preostali do ministarskog sastanka NATO-a (Brisel, 1. i 2. decembar) sa koga će – ako se obistine prognoze koje stižu sa raznih strana – Crnoj Gori biti upućen poziv da postane sljedeća članica Sjevernoatlantskog saveza.

,,Budite sigurni da nećemo napustiti salu dok ne dobijete pozivnicu, zato što smo uvjereni da ste uradili domaći zadatak”, hrabrio je ovdašnje promotere Saveza šef mađarske diplomatije Peter Sijarto.

To čak nije bio najglasniji odgovor na prošlonedjeljnu Izjavu ruske Dume, u kojoj Putinova Jedinstvena Rusija ima dvotrećinsku većinu, a kojom se poslanici Crne Gore, skupštine država članica NATO-a i poslanici Parlamentarne skupštine OEBS-a pozivaju ,,na uzdržavanje od širenja Alijanse”. Podgorici je, upućeno i upozorenje da bi očekivani poziv sa NATO samita u Brisela mogao imati ,,negativne posljedice u oblasti turizma, investicija i ekonomske saradnje Rusije i Crne Gore”.

Početkom nedjelje, mogući ulazak Crne Gore u NATO problematizovao je i direktor moskovskog Odeljenja opšteevropske saradnje Andrej Kelin. Iako je, prema onome što je Kelin rekao agenciji Interfaks, ,,sada teško predvidjeti” kakva će biti odluka na samitu u Briselu, on upozorava da bi pozivnica Crnoj Gori bila udarac za evropsku bezbjednost. ,,To se tiče odnosa Rusije i NATO-a. To će biti još jedan udarac koji će još više pogoršati odnose, a šanse za njihovo poboljšanje biće još manje”.

Kelin navodi kako ,,nije sasvim jasno zašto se to radi”. Pa precizira: ,,Armija Crne Gore, koliko se sjećam, ima oko 2.000 vojnika. O tome koji dodatni doprinos bezbjednosti može dati Crna Gora, nemamo šta da pričamo”. Međutim, ostaje bez odgovora pitanje – zašto zvanična Moskva posvećuje toliku pažnju nečemu što se istovremeno predstavlja kao krajnje beznačajan problem.

Penzionisani general i geopolitički analitičar Blagoje Grahovac objašnjava da su poruke iz Moskve sastavni dio imperijalne politike koje se Rusija ne odriče. ,,Drugo, to je poruka, rekao bih i ucjena, nekim državama koje se još uvijek dvoume da li da podrže put Crne Gore u NATO”, navodi Grahovac u izjavi za RFE, ,,Treća dimenzija te priče je Srbija – što se na prvi pogled ne uočava. U Srbiji imamo sve više realnih procjena o potrebi Srbije za evroatlantskim integracijama. I ovo što oni upozoravaju Crnu Goru u suštini je više upućeno Srbiji”.

Konačno, i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg našao je za shodno da prokomentariše zahtjeve Moskve, pa je (baš) u Beogradu prošlog petka najavio kako miješanje Rusije može samo da pojača spremnost da se Crne Gora pozove u NATO. ,,Težnja Crne Gore da postane članica NATO saveza tiče se samo Crne Gore i NATO-a. Niko drugi nema pravo da se miješa”, tvrdi Stoltenberg. Stvari, ipak, nijesu tako jednostavne.

,,NATO je izgubio smisao postojanja nakon raspada istočnog vojnog saveza”, spremno naglašavaju njegovi kritičari. Pokazalo se, ipak, da interesovanje za članstvo o ovom vojno-političkom savezu ne opada već raste. U čemu prednjače zemlje bivšeg Varšavskog ugovora. Odnosno one nastale raspadom nekadašnjeg SSSR.

Priču o širenju NATO-a nakon rušenja Berlinskog zida možemo podijeliti na makar dvije faze: prvu kada se to proširenje odvijalo uz istovremeno partnerske odnose sa Rusijom, i drugu, započetu prije desetak godina kada je postalo jasno da će u okviru jednog od talasa proširenja u Savez ući i Baltičke države (Estonija, Letonija, Litvanija) na koje je Rusija do tada gledala kao na svoju interesnu sferu. Iako je NATO mnogo ranije izašao na njene granice (Norveška, Turska) to je pomjeranje prema ruskim granicama i interesnim zonama narušilo partnerske odnose.

Tako je ,,beskonačno” širenje NATO-a ruski predsjednik Vladimir Putin 2008. godine okvalifikovao kao ,,nesvrsishodno, štetno i kontraproduktivno”. Slična priča ponavlja se danas, u slučaju Crne Gore.

,,U mnogim napadima koje preduzima i bez saglasnosti Vijeća sigurnosti UN-a, NATO se dokazao kao čuvar kapitalizma, a ne ljudskih prava i demokratije”. Ovako glasi polazište koje u pitanje dovodi smisao postojanja NATO-a, a posebno potreba da se u taj vojni Savez uđe u 21. vijeku.

Ova argumentacija izgleda smisleno ako u razmatranje uzmemo ono što mi znamo o Avganistanu, Libiji, Siriji… Prije i poslije NATO intervencije. Međutim, pošto na Balkanu bolujemo od ,,viška istorije” ne moramo ići tako daleko, na nepoznate terene, da bismo čuli drugačiju verziju o ulozi NATO-a. Sjetimo se Bosne ili Kosova. To su mjesta gdje je NATO bacio svoje prve bombe nakon Drugog svjetskog rata. Neki analtičari danas ne zamjaruju Sjevernoatlantskom savezu što je preduzeo vazdušne napade na položaje Karadžićevih i Miloševićevih (para)formacija u BiH i na Kosovu, sprečavajući genocid i etničko čišćenje. Zamjeraju mu što to nije uradio ranije. Pošto bi tako spriječio mnogobrojne civilne žrtve – od Sarajeva i Srebrenice do Račka i Prištine.

Takođe legtimno je i pitanje ako je interes NATO-a odbrana kapitalizma, zašto se tome protivi Vladimir Putin kada se u njegovm neposrednom okruženju nalaze praktično svi ruski novobogataši – paradržavni tajkuni čija su bogatstva nastala preko noći, najprostijim prevođenjem državnog u privatno vlasništvo.

Očigledno ovdje se ne radi o idelogiji već o krupnim geostrateškim interesima moćnih, a fraze o demokratiji, ljudskim pravima, slovenskoj duši, služe za zamagljivanje suštine.

Pređimo na domaći teren. Potvrde li se najave i očekivanja o predstojećem NATO samitu u Briselu, premijer Milo Đukanović dobiće rijetku mogućnost da se pohvali kako su se njegove najave – obistinile.

On je, još početkom 2010. godine, tokom susreta sa Hilari Klinton, najavio da će ,,Crna Gora sigurno biti prva sljedeća članica NATO-a”. I to je, u neku ruku, bio očekivan nastavak politike koju je SRJ (kasnije SCG) započela ubrzo nakon 5. oktobra 2000. godine i rušenja režima Slobodana Miloševića.

Vrhovni savjet odbrane tadašnje SRJ preporučio je, u aprilu 2002, Saveznoj vladi da pokrene proces pristupanja programu Partnerstvo za mir. Već u maju iste godine SRJ je dobila status posmatrača u Parlamentarnoj skupštini NATO-a.

U junu naredne godine Ministarstvo spoljnih poslova SCG uputilo je zvaničan zahtjev NATO-u za prijem SCG u Partnerstvo za mir. Crna Gora je, nakon osamostaljenja, nastavila tu politiku. Zvanično je pozvana u Partnerstvo za mir već krajem novembra 2006. godine, nepunih pola godine nakon referenduma o nezavisnosti.

Od tada i danas aktuelna DPSDP vlast sa manje ili više uspjeha radi na učlanjenju Crne Gore u NATO. Zapravo, evo nekoliko godina to je, zvanično, jedina ili najvažnija kohezivna tačka vladajuće koalicije.

Istorija organizovanog protivljenja učlanjenju u NATO mnogo je kraća.

,,Značaj Crne Gore za NATO je čisto geopolitički”, objašnjavao je u maju prošle godine Filip Kovačević, osnivač NVO Pokreta za neutralnost, „NATO-u je potrebna crnogorska obala kako bi od Jadranskog mora napravio tzv. zatvoreno more. Visoki oficiri NATO-a, koji su u izjavama obično otvoreniji nego političari, jasno su u nekoliko navrata naznačili da je Crna Gora rupa na njihovim mapama koju oni moraju da popune kako bi se bolje pripremili za naredne globalne bezbjednosne sukobe”.

Kovačević je dao svoje viđenje i motiva za učlanjenje zvaničnika u Podgorici. „Gradeći bliskost sa imperijalističkim NATO interesima, crnogorska režimska elita kupuje opstanak na vlasti. Sedmostruki premijer Crne Gore Milo Đukanović odavno funkcioniše u međunarodnim kontaktima po principu zatvorite oči na korupciju i organizovani kriminal moje vlasti i ja ću uraditi sve što tražite”. Zato je Pokret za neutralnost, poput opozicionog Pokreta za promjene koji je za učlanjenje u NATO, insistirao na referendumu kao ,,sine qua non pravednog i demokratskog razrješenja”.

Vlast insistira na stavu da se pitanje učlanjenja u NATO (ratifikacija Protokola pristupanja) rješava u Skupštini. Pošto je parlament do sada u makar dva navrata potrebnom većinom podržao naum Vlade da Crnu Goru uvede u NATO, jasno je da na tom terenu DPSDP koalicija računa na dovoljnu podršku. Uostalom, za jesenas usvojenu Rezoluciju o podršci integracije Crne Gore u NATO glasalo je 50 od 81 poslanika u Skupštini.

Primjer iz najbližeg komšiluka: u martu 2009. godine, na dan kada je Vlada Hrvatske Saboru poslala prijedlog ratifikacije Sjevernoatlantskog ugovora, premijer Ivo Sanader kaže: ,,Zaboravit ću da su neki htjeli referendum. Da smo išli u tu avanturu, ne bi ovo ostvarili”. Hrvatski parlament je, prethodno, ignorisao peticiju o organizovanju referenduma koju je potpisalo 150 hiljada glasača.

Naknadno, u Saboru se pojavila ideja da se paralelno sa referendumskim izjašnjavanjem o pristupanju EU, organizuje referendum o – izlasku iz NATO-a. Podrazumijeva se da ni ova inicijativa nije naišla na podršku vladajuće većine.

To je, po svoj prilici, model koji kopira Crna Gora. Uostalom, na sličan ili identičan način su u NATO ulazile manje-više sve nove članice (poslije pada Berlinskog zida).

Izuzetak je bila Slovenija. Tadašnja izvršna vlast u Ljubljani nije željela da slobodnim tumačenjima gazi vlastiti Ustav pa je organizovala referendum za pristupanje NATO-u. Pošto im ankete nijesu išle u prilog, vlast je ovaj referendum organizovala skupa sa izjašnjavanjem o ulasku u EU. Tako je obezbijeđena dovoljna izlaznost, a istovremeno i pogurana opcija evroatlantskih integracija. Dovoljno, pokazalo se. Na referendumu je glasalo oko 60 odsto birača, skoro 90 odsto izašlih je podržalo ulazak u EU, dok je za NATO glasalo 66,02, a protiv 33,98 odsto izašlih birača. Ankete su, samo nekoliko mjeseci ranije, pokazivale da NATO opcija ima podršku manju od 45 odsto birača.

Toliko o referendumu. I da se zna: ne postoji primjer zemlje u kojoj je referendum o ulasku u NATO – propao. A ovdašnjim vlastima referendumi dođu kao neka vrsta specijalizacije.

Drugo je pitanje u kojoj mjeri eventualni poziv i ulazak u NATO može uticati na prekompoziciju na ovdašnjoj političkoj sceni.

EU ≠ NATO

Mnogi upotrebom termina ,,evroatlantske integracije” sugerišu da se između članstva u Evropskoj uniji i Sjevernoatlantskom savezu može staviti znak jednakosti. To nije tako. Bez obzira na preplitanja i podudarnosti, radi se o dvije priče.

Ne može se ispričati priča o organizaciji referenduma na kome bi se građani neke zemlje izjasnili o članstvu u međunarodnim savezima (organizacijama), a da se ne pomene slučaj Norveške. Norvežani su u dva navrata odbili članstvo u EU – na referendumima 1972. i 1995. godine. Norveška je jedna od zemalja osnivača NATO-a, u kome je član od 1949. godine.

I Island je članica NATO-a od 1949. Prije nekoliko godina su odustali od učlanjenja u EU i stopirali započetu proceduru pridruživanja. Mimo toga, Albanija i Turska su članice NATO-a koje, i pored iskazanog interesovanja, još nijesu dobile svoje mjesto među zemljama članicama EU.

Postoje i obrnuti primjeri: Irska, Austrija, Finska, Švedska, Kipar, Malta neke su od zemalja članica EU koje nijesu u Sjevernoatlantskom savezu.

Ne treba isključiti mogućnost da se među članicama Partnerstva za mir nalaze još neke zemlje koje će iskazati namjeru da postanu punopravne članice NATO-a. U Partnerstvu za mir su: Austrija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Bosna i Hercegovina, Finska, Gruzija, Irska, Jermenija, Kazahstan, Kirgistan, Ma­kedonija, Moldavija, Rusija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina, Uzbekistan, Srbija, Švedska i Švajcarska…

Procedura

Odluku o pozivu za članstvo moraju jednoglasno donijeti sve države članice NATO-a. Da to, ponekad, nije jednostavno pokazuje primjer Makedonije koja nije postala članica NATO-a, skupa sa Hrvatskom i Albanijom 2009. godine, zbog veta Grčke (poznati spor oko imena Makedonije).

Od ranije se spekuliše da, po pitanju proširenja, u Alijansi postoje dva bloka. Prema analitičarima, tzv. nova Evropa (zemlje iz nekadašnjeg Varšavskog ugovora) uz podršku SAD-a i Velike Britanije zagovara agresivnu politiku širenja. Oprezniju struju predvode Francuska i Njemačka. Te razlike do sada nijesu bitno poljuljale jedinstvo unutar Saveza. Realno je očekivati da do toga neće dovesti ni eventualni poziv za učlanjenje Crnoj Gori.

U tom slučaju, pregovori o pristupanju otpočeli bi odmah nakon samita u Briselu. Ti pregovori, u suštini, predstavljaju niz sastanaka između tima eksperata NATO-a i predstavnika pozvane države na kojima se razmatra i formalno potvrđuje interes, volja i sposobnost te zemlje da ispuni političke, pravne i vojne obaveze članstva u NATO.

Slijedi usvajanje Protokola pristupanja. To su, prema dostupnim definicijama, ,,formalni, pravni dokumenti koji omogućavaju pozvanim zemljama da pristupe Sjevernoatlantskom ugovoru, onda kada ih potpišu i ratifikuju sve države koje su datog trenutka članice NATO-a”.

Ni to ne mora biti sasvim jednostavna rabota. Poznat je primjer Skupštine Slovenije, koja je morala da odloži sjednicu o ratifikaciji NATO poziva upućenog Hrvatskoj, zbog toga što su parlament – zbog unutarpolitičkih nesuglasica – bojkotovali poslanici opozicije predvođeni bivšim premijerom Janezom Janšom.

Uglavnom, kada se proces ratifikacije završi i u zemlji pozvanoj u članstvo i među zemljama punopravnim članicama NATO-a, slijedi formalni poziva na potpisivanje Sjevernoatlantskog ugovora. Tim činom jedna država i zvanično postaje član Sjevernoatlantskog saveza.

,,Dobijanjem poziva za članstvo u NATO stvar nije završena”, objašnjavao je prije nekoliko godina tadašnji načelnik Generalštaba VCG, viceadmiral Dragan Samardžić: ,,Tek tada nas očekuje pravi posao. U tih godinu dana ogroman posao treba završiti u mnogim oblastima”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo