Povežite se sa nama

FOKUS

NATO POZIV: Ko će nas braniti od nas

Objavljeno prije

na

U nekadašnjoj JNA, vojnici bi rekli sitno. Već se na prste ruke mogu prebrojati dani preostali do ministarskog sastanka NATO-a (Brisel, 1. i 2. decembar) sa koga će – ako se obistine prognoze koje stižu sa raznih strana – Crnoj Gori biti upućen poziv da postane sljedeća članica Sjevernoatlantskog saveza.

,,Budite sigurni da nećemo napustiti salu dok ne dobijete pozivnicu, zato što smo uvjereni da ste uradili domaći zadatak”, hrabrio je ovdašnje promotere Saveza šef mađarske diplomatije Peter Sijarto.

To čak nije bio najglasniji odgovor na prošlonedjeljnu Izjavu ruske Dume, u kojoj Putinova Jedinstvena Rusija ima dvotrećinsku većinu, a kojom se poslanici Crne Gore, skupštine država članica NATO-a i poslanici Parlamentarne skupštine OEBS-a pozivaju ,,na uzdržavanje od širenja Alijanse”. Podgorici je, upućeno i upozorenje da bi očekivani poziv sa NATO samita u Brisela mogao imati ,,negativne posljedice u oblasti turizma, investicija i ekonomske saradnje Rusije i Crne Gore”.

Početkom nedjelje, mogući ulazak Crne Gore u NATO problematizovao je i direktor moskovskog Odeljenja opšteevropske saradnje Andrej Kelin. Iako je, prema onome što je Kelin rekao agenciji Interfaks, ,,sada teško predvidjeti” kakva će biti odluka na samitu u Briselu, on upozorava da bi pozivnica Crnoj Gori bila udarac za evropsku bezbjednost. ,,To se tiče odnosa Rusije i NATO-a. To će biti još jedan udarac koji će još više pogoršati odnose, a šanse za njihovo poboljšanje biće još manje”.

Kelin navodi kako ,,nije sasvim jasno zašto se to radi”. Pa precizira: ,,Armija Crne Gore, koliko se sjećam, ima oko 2.000 vojnika. O tome koji dodatni doprinos bezbjednosti može dati Crna Gora, nemamo šta da pričamo”. Međutim, ostaje bez odgovora pitanje – zašto zvanična Moskva posvećuje toliku pažnju nečemu što se istovremeno predstavlja kao krajnje beznačajan problem.

Penzionisani general i geopolitički analitičar Blagoje Grahovac objašnjava da su poruke iz Moskve sastavni dio imperijalne politike koje se Rusija ne odriče. ,,Drugo, to je poruka, rekao bih i ucjena, nekim državama koje se još uvijek dvoume da li da podrže put Crne Gore u NATO”, navodi Grahovac u izjavi za RFE, ,,Treća dimenzija te priče je Srbija – što se na prvi pogled ne uočava. U Srbiji imamo sve više realnih procjena o potrebi Srbije za evroatlantskim integracijama. I ovo što oni upozoravaju Crnu Goru u suštini je više upućeno Srbiji”.

Konačno, i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg našao je za shodno da prokomentariše zahtjeve Moskve, pa je (baš) u Beogradu prošlog petka najavio kako miješanje Rusije može samo da pojača spremnost da se Crne Gora pozove u NATO. ,,Težnja Crne Gore da postane članica NATO saveza tiče se samo Crne Gore i NATO-a. Niko drugi nema pravo da se miješa”, tvrdi Stoltenberg. Stvari, ipak, nijesu tako jednostavne.

,,NATO je izgubio smisao postojanja nakon raspada istočnog vojnog saveza”, spremno naglašavaju njegovi kritičari. Pokazalo se, ipak, da interesovanje za članstvo o ovom vojno-političkom savezu ne opada već raste. U čemu prednjače zemlje bivšeg Varšavskog ugovora. Odnosno one nastale raspadom nekadašnjeg SSSR.

Priču o širenju NATO-a nakon rušenja Berlinskog zida možemo podijeliti na makar dvije faze: prvu kada se to proširenje odvijalo uz istovremeno partnerske odnose sa Rusijom, i drugu, započetu prije desetak godina kada je postalo jasno da će u okviru jednog od talasa proširenja u Savez ući i Baltičke države (Estonija, Letonija, Litvanija) na koje je Rusija do tada gledala kao na svoju interesnu sferu. Iako je NATO mnogo ranije izašao na njene granice (Norveška, Turska) to je pomjeranje prema ruskim granicama i interesnim zonama narušilo partnerske odnose.

Tako je ,,beskonačno” širenje NATO-a ruski predsjednik Vladimir Putin 2008. godine okvalifikovao kao ,,nesvrsishodno, štetno i kontraproduktivno”. Slična priča ponavlja se danas, u slučaju Crne Gore.

,,U mnogim napadima koje preduzima i bez saglasnosti Vijeća sigurnosti UN-a, NATO se dokazao kao čuvar kapitalizma, a ne ljudskih prava i demokratije”. Ovako glasi polazište koje u pitanje dovodi smisao postojanja NATO-a, a posebno potreba da se u taj vojni Savez uđe u 21. vijeku.

Ova argumentacija izgleda smisleno ako u razmatranje uzmemo ono što mi znamo o Avganistanu, Libiji, Siriji… Prije i poslije NATO intervencije. Međutim, pošto na Balkanu bolujemo od ,,viška istorije” ne moramo ići tako daleko, na nepoznate terene, da bismo čuli drugačiju verziju o ulozi NATO-a. Sjetimo se Bosne ili Kosova. To su mjesta gdje je NATO bacio svoje prve bombe nakon Drugog svjetskog rata. Neki analtičari danas ne zamjaruju Sjevernoatlantskom savezu što je preduzeo vazdušne napade na položaje Karadžićevih i Miloševićevih (para)formacija u BiH i na Kosovu, sprečavajući genocid i etničko čišćenje. Zamjeraju mu što to nije uradio ranije. Pošto bi tako spriječio mnogobrojne civilne žrtve – od Sarajeva i Srebrenice do Račka i Prištine.

Takođe legtimno je i pitanje ako je interes NATO-a odbrana kapitalizma, zašto se tome protivi Vladimir Putin kada se u njegovm neposrednom okruženju nalaze praktično svi ruski novobogataši – paradržavni tajkuni čija su bogatstva nastala preko noći, najprostijim prevođenjem državnog u privatno vlasništvo.

Očigledno ovdje se ne radi o idelogiji već o krupnim geostrateškim interesima moćnih, a fraze o demokratiji, ljudskim pravima, slovenskoj duši, služe za zamagljivanje suštine.

Pređimo na domaći teren. Potvrde li se najave i očekivanja o predstojećem NATO samitu u Briselu, premijer Milo Đukanović dobiće rijetku mogućnost da se pohvali kako su se njegove najave – obistinile.

On je, još početkom 2010. godine, tokom susreta sa Hilari Klinton, najavio da će ,,Crna Gora sigurno biti prva sljedeća članica NATO-a”. I to je, u neku ruku, bio očekivan nastavak politike koju je SRJ (kasnije SCG) započela ubrzo nakon 5. oktobra 2000. godine i rušenja režima Slobodana Miloševića.

Vrhovni savjet odbrane tadašnje SRJ preporučio je, u aprilu 2002, Saveznoj vladi da pokrene proces pristupanja programu Partnerstvo za mir. Već u maju iste godine SRJ je dobila status posmatrača u Parlamentarnoj skupštini NATO-a.

U junu naredne godine Ministarstvo spoljnih poslova SCG uputilo je zvaničan zahtjev NATO-u za prijem SCG u Partnerstvo za mir. Crna Gora je, nakon osamostaljenja, nastavila tu politiku. Zvanično je pozvana u Partnerstvo za mir već krajem novembra 2006. godine, nepunih pola godine nakon referenduma o nezavisnosti.

Od tada i danas aktuelna DPSDP vlast sa manje ili više uspjeha radi na učlanjenju Crne Gore u NATO. Zapravo, evo nekoliko godina to je, zvanično, jedina ili najvažnija kohezivna tačka vladajuće koalicije.

Istorija organizovanog protivljenja učlanjenju u NATO mnogo je kraća.

,,Značaj Crne Gore za NATO je čisto geopolitički”, objašnjavao je u maju prošle godine Filip Kovačević, osnivač NVO Pokreta za neutralnost, „NATO-u je potrebna crnogorska obala kako bi od Jadranskog mora napravio tzv. zatvoreno more. Visoki oficiri NATO-a, koji su u izjavama obično otvoreniji nego političari, jasno su u nekoliko navrata naznačili da je Crna Gora rupa na njihovim mapama koju oni moraju da popune kako bi se bolje pripremili za naredne globalne bezbjednosne sukobe”.

Kovačević je dao svoje viđenje i motiva za učlanjenje zvaničnika u Podgorici. „Gradeći bliskost sa imperijalističkim NATO interesima, crnogorska režimska elita kupuje opstanak na vlasti. Sedmostruki premijer Crne Gore Milo Đukanović odavno funkcioniše u međunarodnim kontaktima po principu zatvorite oči na korupciju i organizovani kriminal moje vlasti i ja ću uraditi sve što tražite”. Zato je Pokret za neutralnost, poput opozicionog Pokreta za promjene koji je za učlanjenje u NATO, insistirao na referendumu kao ,,sine qua non pravednog i demokratskog razrješenja”.

Vlast insistira na stavu da se pitanje učlanjenja u NATO (ratifikacija Protokola pristupanja) rješava u Skupštini. Pošto je parlament do sada u makar dva navrata potrebnom većinom podržao naum Vlade da Crnu Goru uvede u NATO, jasno je da na tom terenu DPSDP koalicija računa na dovoljnu podršku. Uostalom, za jesenas usvojenu Rezoluciju o podršci integracije Crne Gore u NATO glasalo je 50 od 81 poslanika u Skupštini.

Primjer iz najbližeg komšiluka: u martu 2009. godine, na dan kada je Vlada Hrvatske Saboru poslala prijedlog ratifikacije Sjevernoatlantskog ugovora, premijer Ivo Sanader kaže: ,,Zaboravit ću da su neki htjeli referendum. Da smo išli u tu avanturu, ne bi ovo ostvarili”. Hrvatski parlament je, prethodno, ignorisao peticiju o organizovanju referenduma koju je potpisalo 150 hiljada glasača.

Naknadno, u Saboru se pojavila ideja da se paralelno sa referendumskim izjašnjavanjem o pristupanju EU, organizuje referendum o – izlasku iz NATO-a. Podrazumijeva se da ni ova inicijativa nije naišla na podršku vladajuće većine.

To je, po svoj prilici, model koji kopira Crna Gora. Uostalom, na sličan ili identičan način su u NATO ulazile manje-više sve nove članice (poslije pada Berlinskog zida).

Izuzetak je bila Slovenija. Tadašnja izvršna vlast u Ljubljani nije željela da slobodnim tumačenjima gazi vlastiti Ustav pa je organizovala referendum za pristupanje NATO-u. Pošto im ankete nijesu išle u prilog, vlast je ovaj referendum organizovala skupa sa izjašnjavanjem o ulasku u EU. Tako je obezbijeđena dovoljna izlaznost, a istovremeno i pogurana opcija evroatlantskih integracija. Dovoljno, pokazalo se. Na referendumu je glasalo oko 60 odsto birača, skoro 90 odsto izašlih je podržalo ulazak u EU, dok je za NATO glasalo 66,02, a protiv 33,98 odsto izašlih birača. Ankete su, samo nekoliko mjeseci ranije, pokazivale da NATO opcija ima podršku manju od 45 odsto birača.

Toliko o referendumu. I da se zna: ne postoji primjer zemlje u kojoj je referendum o ulasku u NATO – propao. A ovdašnjim vlastima referendumi dođu kao neka vrsta specijalizacije.

Drugo je pitanje u kojoj mjeri eventualni poziv i ulazak u NATO može uticati na prekompoziciju na ovdašnjoj političkoj sceni.

EU ≠ NATO

Mnogi upotrebom termina ,,evroatlantske integracije” sugerišu da se između članstva u Evropskoj uniji i Sjevernoatlantskom savezu može staviti znak jednakosti. To nije tako. Bez obzira na preplitanja i podudarnosti, radi se o dvije priče.

Ne može se ispričati priča o organizaciji referenduma na kome bi se građani neke zemlje izjasnili o članstvu u međunarodnim savezima (organizacijama), a da se ne pomene slučaj Norveške. Norvežani su u dva navrata odbili članstvo u EU – na referendumima 1972. i 1995. godine. Norveška je jedna od zemalja osnivača NATO-a, u kome je član od 1949. godine.

I Island je članica NATO-a od 1949. Prije nekoliko godina su odustali od učlanjenja u EU i stopirali započetu proceduru pridruživanja. Mimo toga, Albanija i Turska su članice NATO-a koje, i pored iskazanog interesovanja, još nijesu dobile svoje mjesto među zemljama članicama EU.

Postoje i obrnuti primjeri: Irska, Austrija, Finska, Švedska, Kipar, Malta neke su od zemalja članica EU koje nijesu u Sjevernoatlantskom savezu.

Ne treba isključiti mogućnost da se među članicama Partnerstva za mir nalaze još neke zemlje koje će iskazati namjeru da postanu punopravne članice NATO-a. U Partnerstvu za mir su: Austrija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Bosna i Hercegovina, Finska, Gruzija, Irska, Jermenija, Kazahstan, Kirgistan, Ma­kedonija, Moldavija, Rusija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina, Uzbekistan, Srbija, Švedska i Švajcarska…

Procedura

Odluku o pozivu za članstvo moraju jednoglasno donijeti sve države članice NATO-a. Da to, ponekad, nije jednostavno pokazuje primjer Makedonije koja nije postala članica NATO-a, skupa sa Hrvatskom i Albanijom 2009. godine, zbog veta Grčke (poznati spor oko imena Makedonije).

Od ranije se spekuliše da, po pitanju proširenja, u Alijansi postoje dva bloka. Prema analitičarima, tzv. nova Evropa (zemlje iz nekadašnjeg Varšavskog ugovora) uz podršku SAD-a i Velike Britanije zagovara agresivnu politiku širenja. Oprezniju struju predvode Francuska i Njemačka. Te razlike do sada nijesu bitno poljuljale jedinstvo unutar Saveza. Realno je očekivati da do toga neće dovesti ni eventualni poziv za učlanjenje Crnoj Gori.

U tom slučaju, pregovori o pristupanju otpočeli bi odmah nakon samita u Briselu. Ti pregovori, u suštini, predstavljaju niz sastanaka između tima eksperata NATO-a i predstavnika pozvane države na kojima se razmatra i formalno potvrđuje interes, volja i sposobnost te zemlje da ispuni političke, pravne i vojne obaveze članstva u NATO.

Slijedi usvajanje Protokola pristupanja. To su, prema dostupnim definicijama, ,,formalni, pravni dokumenti koji omogućavaju pozvanim zemljama da pristupe Sjevernoatlantskom ugovoru, onda kada ih potpišu i ratifikuju sve države koje su datog trenutka članice NATO-a”.

Ni to ne mora biti sasvim jednostavna rabota. Poznat je primjer Skupštine Slovenije, koja je morala da odloži sjednicu o ratifikaciji NATO poziva upućenog Hrvatskoj, zbog toga što su parlament – zbog unutarpolitičkih nesuglasica – bojkotovali poslanici opozicije predvođeni bivšim premijerom Janezom Janšom.

Uglavnom, kada se proces ratifikacije završi i u zemlji pozvanoj u članstvo i među zemljama punopravnim članicama NATO-a, slijedi formalni poziva na potpisivanje Sjevernoatlantskog ugovora. Tim činom jedna država i zvanično postaje član Sjevernoatlantskog saveza.

,,Dobijanjem poziva za članstvo u NATO stvar nije završena”, objašnjavao je prije nekoliko godina tadašnji načelnik Generalštaba VCG, viceadmiral Dragan Samardžić: ,,Tek tada nas očekuje pravi posao. U tih godinu dana ogroman posao treba završiti u mnogim oblastima”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SRPSKI SVET U KOMŠIJSKOJ AVLIJI: Joanikije kao izvidnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija bilježi: na skupu Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, Bratislav Gašić i, pomalo stiješnjen među njima, mitropolit MCP-a Joanikije Mićović. Bilo bi bespredmetno pitati šta je on , toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Ne mislimo na molitvu

 

Postao je običaj da, nakon proslave dva Božića i dočeka Nove godine, s neizvjesnošću čekamo 9. januar. Dan kada se u BiH entitetu, Republici Srpskoj, a bogme i šire, obilježava njen Dan.

Neustavan, ne propuštaju da naglase oni koji drže do zakona, skupa sa svima kojima, možda, i nije toliko do prava koliko ih je strah neskrivenih težnji  da se  nastavi sa realizacijom projekta stvaranja tzv. velike Srbije. Odnosno, srpskog sveta. Uz sve ono što takve rabote neizbježno prati, a o čemu smo svjedočili u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Ustavni sud BiH je, u novembru 2015, presudio da je obilježavanje dana RS 9. januara diskriminišuće prema nesrbima. Taj datum se vezuje za 1992, kada je   samoproglašena  Skupština srpsakog naroda, donijela odluku o stvaranju srspskih  oblasti u BiH,  što je bio uvod u kasnije etničko čišćenje, masovne zločine i genocid u Srebrenici.

Vlasti u Banjaluci, predvođene Miloradom Dodikom, ne mare za tu odluku. I slave, pogleda uprtog preko Drine, ka Beogradu.

,,Svečani defile ni ovaj put nije mogao da prođe bez pjesme”, čitamo i slušamo na portalu srpskainfo. ,,Za to su zaduženi pripadnici SAJ-a MUP-a Srpske, koji su bez muzike otpjevali Za krst.’Za krst, za krsta Nemanjića, za slavu, za slavu Obilića. Banjaluko, naša diko’, glase stihovi ove pjesme, u kojoj se još kaže ‘stasala je naša dika, nova Srpska Republika’“, prenosi nam dio atmosfere razdragani izvještač.

Dio. Priču upotpunjuje Dragan Bursać, nagrađivani novinar iz Banjaluke. ,,Svi oni koji su imali tu nesreću da gledaju obilježavanje neustavnog Dana RS, mogli su vidjeti kako pripadnici specijalne antiterorističke jedinice MUP-a RS-a pjevaju ultranacionalističku pjesmu sa stihovima ‘Srba ima kao lista, nema više komunista; Za krst, za krst…’”, svjedoči Bursać u kolumni na poratlu Aljazeera. ,,Specijalne jedinice se tako jasno i nadasve glasno legitimišu i svojom pjesmom poručuju da nisu tu da bi štitile ‘sve građane Republike Srpske’, a pogotovo ne nesrbe. Na koncu, budimo iskreni, nije RS pravljena niti je nastajala za neke druge. Ti drugi, dakle nesrbi  su ništeni, protjerivani, ustavom tog entiteta odijeljeni i na koncu u zločinima i u genocidu ubijani”.

O ovonedjeljnom banjalučkom hepeningu svjedoče i fotografije. Na jednoj od njih, na svečanoj pozornici sa koje su zvanice pratile defile sigurnosnih snaga RS, iza Milorada Dodika stoji čovjek sijede kose i brade. Ratni zločinac Vinko Pandurević, u Hagu pravosnažno osuđen na 13 godina zatvora. Penzionisani general-major vojske RS bio je komandant Zvorničke brigade. Na teritoriji pod njenom kontrolom bilo je nekoliko stratišta na kojima su strijeljani Bošnjaci iz Srebrenice. Pandurević je osuđen za više ubistava, istrjebljivanje i progon ,,putem ubistava ili okrutnog i nečovječnog postupanja”. Ima ih što komentarišu ,,pravi čovjek na pravom mjestu”.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLAST ISTRGOVALA OKRNJENI BUDŽET: Evropo sad, sačekaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Mi smo (Vlada) rekli da će otprilike 40 miliona eura amandmana da bude prihvaćeno. Imamo dogovor da po poslaniku (vladajuće većine – prim. Monitora) to bude oko milion eura”, obznanio je Spajić na sjednici Odbora za budžet, finansije i ekonomiju. Rečeno učinjeno. I eto nama reforme. I Evrope

 

Vlada je, uz dosta muke, kroz parlament „progurala” Zakon o budžetu za 2022. Skupština, međutim, nije usvojila dio vladinih zakona koji su neophodni da bi se tokom naredne godine ostvarili planirani prihodi i rashodi iz državne kase. Ali je, trgujući s Vladom, u taj paket umetnula nekoliko zakona koji će značajno povećeti državne troškove. Bez ozbiljnije ideje kako bi se oni mogli nadomjestiti od prihoda. Osim novim kreditima. Povećanjem poreza. Ili prodajom preostale državne imovine.

Sve to, možda, neće biti toliko primjetno tokom naredne godine, pošto se usvojeni zakoni neće primjenjivati od januara (dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina, tzv. obeštećenje majkama, povećanje minimalne penzije). Ali će budžet za 2023. godinu, već je izvjesno, na strani troškova biti znatno veći od ovog koji je usvojen posljednjih dana 2021. Pod uslovom da većina onoga što je usvojeno u srijedu ostane na snazi do tada.

I, šta sad?

Vladin program Evropa sad dobio je neophodnu, formalnu, podršku parlamentarne većine, ali je njegova realizacija krajnje neizvjesna. Zapravo, neuspjeh programa veće plate svima izvjestan je ukoliko u najskorije vrijeme (već se pominje mart) ne dođe do rebalansa budžeta. Koja god da bude vlada koja će ga predložiti. I skupštinska većina koja će ga prihvatiti. Pošto je to, sada, jedini način da se uskladi evidentna nesrazmjera između državnih prihoda koji se moraju nabrati i rashoda koji su obećani građanima, da bi program Evropa sad donio najavljeno povećanje zarada. I trajao.

Oči većine uprte su u taj program, odnosno, najavaljeno povećanje neto zarada u procentu od 80 (za sve one koji primaju minimalnu zaradu) do 12 odsto (zaposleni sa sadašnjom neto platom većom od 1.500 eura). U zadnji čas, ispostavilo se da funkcioneri zakonodavne, izvršne i sudske vlasti neće dobiti povišicu u obećanom iznosu (oko 200 eura) već, otprilike, samo trećinu te sume. To će za koju stotinu ljudi povećati broj nezadovoljnih novom preraspodjelom u kojoj su znanje (stručna sprema) i radno iskustvo, uglavnom, poprilično potcijenjeni. Barem kada su u pitanju zaposleni koji platu primaju iz državnog i budžeta lokalnih samouprava.

Pod uslovom, naravno, da se u međuvremenu još nešto ne promijeni, pa da i državni funkcioneri dobiju povišicu srazmjernu onome čemu se nadaju ostali zaposleni. A izgleda da jeste, pošto su sva 74 poslanika koja su glasala za taj vladin prijedlog bila – uzdržana. Kako ono glasi vladina pitalica: da vidimo ko će glasati protiv povećanja (svoje) plate? Eto, neće niko.

Stidljivi glasovi nezadovoljstva počinju da dolaze s druge strane. Od onih koji uvećane zarade treba da isplate. Plaćajući, istovremeno, sve ono što država od njih  traži kako bi izmirila sopstvene obaveze.

Suprotno vladinim računicama da će njihov program olakšati poziciju privrednika iz legalne zone poslovanja i dovesti do novog zapošljavanja, osnivač kompanije Voli Dragan Bokan „otkriva” kako program Evropa sad „neće pasti lako velikom  broju privrednika”. I da ga je, zato, trebalo uvoditi postepeno.

Ovako, najavljuje Bokan, „do zatvaranje određenog broja privrednih subjekata doći će postepeno, a neki će izlaz tražiti u sivoj ekonomiji”. Mogući su, dakle, i scenariji bitno drugačiji od onih koje je najavljivala Vlada.

U dvije prethodne godine porezi i doprinosi na zarade zaposlenih činili su 35–40 odsto ukupnih prihoda države. U 2022. godini taj udio će biti manji, ali danas niko sa sigurnošću ne može da kaže – za koliko.

Ostalo je previše nepoznanica vezanih za početna polazišta i provođenje programa Evropa sad da bi se mogle praviti precizne računice o njegovom uticaju na državu (i sa prihodne i sa rashodne strane), zapošljene, poslodavce. I armiju onih koje ovakva Evropa sad ne dotiče. Ogromnu većinu penzionera, nezaposlene, zaposlene u sivoj ekonomiji i neformalno zaposlene.

Premijer Zdravko Krivokapić, i pored toga, isijava optimizam. „Godinu završavamo trijumfalno”, kaže. Ne mareći za upozorenja koja stižu od strane onih koji, bez dileme, stvarno stanje crnogorske privrede poznaju bolje od njega. „Program Evropa sad je prava mjera između privrednika i radnika. Nema toga mikro, malog i srednjeg preduzeća koje taj najniži iznos od 450 eura ne može da isplati”, insistira premijer, „ovaj program je program za građanina i on će da uspije…”

Krivokapić se, na ovonedjeljnom sastanku u Privrednoj komori, osvrnuo i na najave da će oni poslodavci koji ne mogu ili neće da isplaćuju minimalne zarade uvećane sa 250 (do oktobra je bilo 225) na 450 eura, sa zaposlenima potpisati aneks ugovora kako bi ih prebacili na pola radnog vremena. Ukoliko to već nijesu uradili. A mnogi, može se čuti, jesu. I to ne samo na sjeveru države, već i u Podgorici.

Zvanično skraćenje radnog vremena sa osam na četiri sata dnevno usloviće i upola manju platu. I manje poreze i doprinose. Premijer za tako nešto neće ni da čuje. „Kakva je to praksa? Kakav je to način razmišljanja? Da li je to fer odnos? Da li je to odnos prema čovjeku koji vam doprinosi da i vaš profit bude veći. Nema prelaska sa osam na četiri sata“, poručio je.

Ali, šta ako do epidemije skraćenja radnog vremena, ipak, dođe? Nema naznaka da se Vlada predvođena resornim Ministarstvom finansija i socijalnog staranja, postarala da ojača nadležne institucije, prije svega inspekcijske službe, koje će se na terenu starati o adekvatnoj primjeni usvojenih mjera. Pa, recimo, u kontinuitetu kontrolisati koliko će vremena na radnom mjestu provesti radnici sa skraćenim radnim vremenom. Četiri, osam ili, kao do sada, još neki sat više?

I koliko je, uopšte, zapošljenih u ovoj zemlji.

Premijer, u ponedjeljak kaže da od 220.000 radnika  u Crnoj Gori, njih 20 odsto (gotovo 45.000) prima minimalnu zaradu. Prema Evropa sad računici, oni će od februara kući svakog mjeseca nositi devet miliona više. Njihova zbirna neto plata biće 20,25 umjesto sadašnjih 11,25 miliona.

Ali: u programu Evropa sad koji su jesenas predstavili Krivokapić i njegovi ministri finansija i ekonomskog razvoja Milojko Spajić i Jakov Milatović, piše da je u aprilu bilo 153.000 zaposlenih. I da je 23,6 odsto njih primalo minimalnu zaradu. Razlika je u 70.000 osoba. Ili skoro dva miliona eura mjesečno, potrebnih za isplatu minimalnih neto plata.

Kako će se ta razlika reflektovati na prihode i rashode budžeta, ne znamo. Kao što ne znamo kada su se čelni ljudi Vlade frljakali brojem zaposlenih, jesenas ili sad. Krivokapić kaže da njihov projekat nije nastao bez provjera i analiza. „Na projektu je radilo 7–15 ljudi. Držali smo to u tajnosti jer smo znali da će svi imati problem sa takvim projektom”.

Svi će imati problem!? Makar to bi se moglo pokazati kao potpuno tačno.

Poslanici nijesu prihvatili izmjene Zakona o akcizama kojima je Vlada, povećavajući postojeće i uvodeći nove akcize, naumila uvećati prihode budžeta za 22,5 miliona. Neusvajanjem predloženih izmjena Zakona o PDV-u država je uskraćena za još 10 miliona planiranih prihoda. Prethodno je iz procedure povučen prijedlog Zakona o podizanju gotovine za pravna lica i preduzetnike, koji je, prema vladinim projekcijama, u budžet trebalo da donese pet miliona. Ima toga još. Na strani troškova, uvećanje u odnosu na inicijalni prijedlog teško je i izračunati. Makar dok Zakon o budžetu za 2022. ne bude objavljen u Službenom listu. Riječ je, orijentaciono, o nekih 200 miliona dodatnih rashoda u ovoj godini.

Krajem prošle nedjelje, vladajući zastupnici su riješili da Vladi uskrate mogućnost novih zaduženja (500 + 900 miliona). Ministar Spajić je odgovorio najavom da će Vlada, zbog toga, odbiti sve ponuđene amandmane. Do ponedjeljka, stvari su se još jednom preokrenule naglavačke. Vlada, ova ili neka druga, moći će da se zaduži – malo. A poslanici vladajuće većine dobili su pravo da delegiraju amandmane, približno, do iznosa jedan milion po poslaniku. Pa su tako i uradili.

Ministar Spajić je javno potvrdio taj aranžman. Koji mnogo liči na ono što je ista ta većina, prije 15-20 dana, nazivala pokušajem političke korupcije i trgovinom poslanicima. „Mi smo (Vlada) rekli da će otprilike 40 miliona eura amandmana da bude prihvaćeno. Imamo dogovor da po poslaniku (vladajuće većine – prim.autora) to bude oko million eura”, obznanio je Spajić na sjednici Odbora za budžet, finansije i ekonomiju.

Dogovoreno je, potom, potvrđeno u praksi.

Poslanik Marko Milačić je, primjera radi, svoju kvotu potrošio na amandman kojim se obezbjeđuju sredstva za isplatu zarada asistentima u nastavi za vrijeme ljetnjeg raspusta (država im je do sada „krala” plate za jul i avgust). Pola miliona. Još pola miliona namijenio je finansiranju izgradnje zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita Amfilohija u manastiru Stanjevići. Izgleda da SPC nema para koliko se to nama čini. Ili imaju drugačije prioritete.

Potom su iz PzP-a saopštili da pet miliona eura kojima, u amandmanima, raspolaže njihov poslanički klub (pet poslanika) preusmjeravaju za zdravstvo ili povećanje penzija. Đuture. Amandmani su, tako, postali ozbiljna valuta u crnogorskom parlamentu. Nešto kao domaći bitkoini.

Ministar Spajić je, zamislite, sve to prihvatio. I planirani budžetski deficit povećao za trećinu. A budžet je dobio podršku 42 poslanika. Jedan gratis.

Onda je aktuelna većina (41) odlučila da se država, ipak, može zadužiti tokom naredne godine za nekih 70-ak miliona. Da pokrije troškove usvojenih amandmana. A nešto će preteći i za opštine, čiji su budžeti poharani projektom Evropa sad.

Vidjećemo ko je u toj trgovini bolje prošao. Ko će platiti eventualni (blago rečeno) neuspjeh – znamo. Imajte to na umu dok nazdravljate Novoj godini i novim, većim, platama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

AMANDMANSKO RATOVANJE OKO BUDŽETA: Milioni za gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimalna plata 450 ili 650 eura? Najmanja penzija 147 ili 250? Sa ili bez dječijeg dodatka … Borba za budžet, i glasače, traje. U skupštinskim kuloarima se spekuliše kako će on ipak biti usvojen do kraja godine. A šta će dalje biti – to se niko ne usuđuje da prognozira

 

Rasprava u skupštinskim odborima o prijedlogu budžeta za 2022. godinu počela je tako što su poslanici aktuelne većine pred Vladine predstavnike istovarili stotinak amandmana. Gotovo bez izuzetka, njihovi su se prijedlozi/zahtjevi odnosili na budžetske rashode. U rasponu od uvođenja sveobuhvatnog dječjeg dodatka i povećanja minimalne penzije do novih kapitalnih investicija.

To je poprilično razljutilo premijera Zdravka Krivokapića. ,,Svako prekrajanje budžeta remeti osnovni koncept (Vladinog) ekonomskog razmišljanja. Budžet je projektovan sa minimalnim deficitom koji je održiv, a to je 3,8 odsto. Sve drugo remeti taj balans. Taj koji radi to u ovom trenutku ne misli dobro građaninu”, odbrusio je Krivokapić parlamentarnoj većini. Kojoj su iz Vlade već stavili do znanja da od nje očekuju, praktično, bezuslovnu podršku za program Evropa sad, predloženi budžet i paket pratećih zakona. I pored činjenice da se sa poslanicima vladajućih partija nijesu konsultovali tokom pripreme tih dokumenata.

,,Projekat Evropa sad je preslikan u predlog budžeta i preispitan sa Svjetskom bankom i Međunarodnim monetarnim fondom“, poručio je premijer. „Vlada je poslala svoj predlog i sad je odgovornost na poslanicima”.

Da bi se razumjela Krivokapićeva reakcija, treba pomenuti makar dio onoga što su od Vlade tražili poslanici vladajuće koalicije. Nakon što su neki od njih (Demokratski front) unaprijed najavili da neće glasati za budžet koji predloži Vlada.

Naknadu od sto eura mjesečno za 55 hiljada nezaposlenih tražio je SNP. To bi bio dodatni godišnji trošak od nekih 60 miliona. Povećanje minimalne penzije sa 147 na 200 eura mjesečno predložile su Demokrate. Novi izdatak bi Fond PIO, odnosno državu, koštao oko 1,5 miliona eura mjesečno (17-18 miliona godišnje).

Iz DF-a su, potom, predložili da se ljestvica za minimalnu penziju podigne na 250 eura. To bi godišnje izdatke, samo po osnovu uvećanja minimalne penzije, primaklo iznosu od 50 miliona eura. Sa iste adrese (DF) stigao je i amandman po kome minimalna zarada od naredne godine ne bi bila najavljenih 450, već 650 eura. Ideja je da se minimalna zarada izjednači sa minimalnom potrošačkom korpom, objasnili su iz Fronta. Nijesu  se potrudili da izračunaju koliko bi taj rashod koštao državu, a koliko privatne poslodavce. Ni sami, valjda, ne vjerujući da bi njihov zahtjev mogao biti prihvaćen.

Zato su novinari, na osnovu ranije objavljenih podataka Uprave prihoda, napravili kalkulaciju prema kojoj bi tražena povišica poslodavce koštala više od 120 miliona godišnje. Računica je, međutim, napravljena prije „korekcije“ zvanične statistike o broju zaposlenih u Crnoj Gori. A novi podaci kažu da u Crnoj Gori nema 150 nego 200 hiljada zaposlenih!? Taj podatak, ukoliko je tačan, dramatično mijenja prethodnu računicu. Ali i sve kalkulacije na osnovu kojih su Ministarstvo finansija i Ministarstvo ekonomskog razvoja projektovali program Evropa sad.

Dalje, Demokrate su zatražile da se dječji dodatak isplaćuje svoj djeci mlađoj od 18 godina. Statistika kaže da u tu kategoriju spada oko 130 hiljada stanovnika Crne Gore. Sada država dječiji dodatak obezbjeđuje  samo za mlađe od šest godine, pa bi dodatni trošak tog socijalnog programa bio 47 miliona eura. Godišnje.

Iz partije Alekse Bečića stigao je i amandman o obeštećenju nekadašnjih korisnica naknade za majke sa troje (i više) djece. Taj izdatak Vlada je planirala i u ovogodišnjem budžetu, ali Skupština nije raspravljala o predloženom zakonu čije usvajanje je bilo neophodno da bi program zaživio. Vlada je, u međuvremenu, „zaboravila“ na proljetošnje obećanje, pa je obeštećenje majkama izostavljeno iz njenog prijedloga budžeta za 2022. Demokrate su ih, zato, podsjetile na predizbornu obavezu koja bi državu koštala, računa se, oko 50 miliona eura. Pod uslovom da isplata obeštećenja krene od početka naredne godine.

Stavku po stavku, svaki od pomenutih prijedloga zaslužuju pažnju. I, bez bilo kakve sumnje, ima opravdanje u ekonomskoj situaciji u kojoj se nalaze potencijalni korisnici novih budžetskih izdataka. Ali, jedno su želje a drugo mogućnosti. Neko je izračunao da su predloženi amandmani težili između dvije i četiri milijarde eura računajući, doduše, period do kraja 2024.  i (redovnog) okončanja mandata aktuelne Vlade. I nove kapitalne projekte koje su predlagali pojedini poslanici.

Onda je Vlada obavijestila Skupštinu da je, na osnovu zahtjeva poslanika, lokalnih samouprava i potrošačkih jedinica,  suprotno javnom zahtjevu premijera da se predloženi budžet ne mijenja, prihvatila uvećanje državnih rashoda tokom naredne godine za 38 miliona eura.

Zato je, saopštili su iz Ministarstva finansija, planirani deficit budžeta za 2022. godinu povećan sa 205 na 243 miliona eura. Ponovo naglašavajući kako to ne podrazumijeva nova zaduženja namijenjena za finansiranje potrošnje, već će nedostajući novac biti obezbijeđen iz državnih depozita. Za koje je, ne tako davno, govoreno da će biti korišćeni isključivo za vraćanje kredita i nove investicije (kapitalne projekte).

Vlada je prihvatila zahtjev Demokrata o uvođenju dječjeg dodatka za sve mlađe od 18 godina, povećala planirani budžet za MUP, ANB i Zavod za zapošljavanje. Usvojila zahtjev Zajednica opština da se budžetska rezerva poveća za 15 miliona koje će biti na raspolaganju lokalnim samoupravama u slučaju da realizacija projekta Evropa sad dovede do pada njihovih prihoda po osnovu poreza i doprinosa na zarade.

Konačno, i Skupštini su, dodatno, opredijeljena dva miliona eura za modernizaciju informacionog sistema, adaptaciju prostorija i rasvjetu. Mora se. Penzioneri i nezaposleni ostavljeni  su na čekanje. Da se snađu sami, kao i do sada.

Potom su iz DF-a saopštili da će oni glasati za predloženi budžet, zbog najavljenog povećanja minimalne i prosječne zarade. Ali ne žele da preuzmu političku odgovornost za realizaciju projekta Evropa sad. U koji, kažu, ne vjeruju.

Neuporedivo oštriji bio je Nebojša Medojević. „Poslije ovoga populističkog i samoubilačkog plana nema nam spasa. Čeka nas bankrot i oštri planovi štednje. Rezanje plata i penzija i otpuštanja”, najavio je predsjednik Pokreta za promjene. Uz poruku neznavenim, neobaviještenim, neobrazovanim, neinformisanim, nesvjesnim: „Nemojte da mi se obraćate za pomoć kada krenu rezanja plata i penzija i otpuštanja. Tražili ste – gledajte. Sami pali, sami se ubili”.

Medojevićeva alarmantna objava, međutim, ne znači da njegov Pokret za promjene neće glasati za usvajanje ponuđenog budžeta. (Medojević je proljetos podnio ostavku na poslaničku funkciju). Odnosi unutar te partije su, da tako kažemo, neobični a poslanici aktuelne većine već su nas navikli da glasaju za Vladine prijedloge koje prethodno dobro popljuju.

**Uglavnom izgledalo je  da će vladajuća koalicija podržati predloženi budžet, uz minimalne korekcije koje je prihvatila Vlada. Onda je  u Odboru za finansije otvorena rasprava o mogućem zaduženju države tokom naredne godine. Burna.

Vlada je od Skupštine zatražila odobrenje da se u slučaju potrebe, odnosno, za jačanje depozita, zaduži 500 miliona. A još 900 miliona ukoliko se stvore uslovi za refinansiranje postojećih kredita pod povoljnijim uslovima. To je, pomenimo, uobičajana praksa kojom Vlada, uz prijedlog budžeta, od Skupštine zatraži i dobije i saglasnost za potencijalna kreditna zaduženja. Koje može, a ne mora realizovati.

To, takođe, podrazumijeva da Vlada ima makar elementarnu podršku parlamentarne većine. Što kod nas, u ovom trenutku, nije slučaj. Zato su DF i SD od ministra finansija Milojka Spajića zatražili da odustane od najavljenih zaduženja. Ukoliko mu taj novac nije neophodan za realizaciju projekta Evropa sad. Što je Spajić, još jednom, demantovao. Onda je poslanik Slaven Radunović, u ime DF-a, Vladi spočitao da želi da se zaduži kako bi najavljenim povećanjem zarada „kupila popularnost“ za partiju čije osnivanje pripremaju premijer i njegovi najbliži saradnici.

Slijedio je novi preokret. Vlada će iz predloženog Zakona o budžetu brisati dva stava koja se odnose na moguća zaduženja tokom naredne godine, saopštio je Spajić. Da bi onda dogovore o budžetu vratio na početak: ,,Istovremeno Vlada povlači sve svoje amandamane i neće prihvatiti druge amandmane koji su predloženi na Zakon o budžetu. To radimo da bismo imali izbalansiranu prihodnu i rashodnu stranu”.

Uzvratio je DF. Odnijeli smo veliku pobjedu sprječavajući novo zaduženje države, pohvalio se Andrija Mandić, da bi javnost i Vladu obavijestio kako DF ne odustaje od svojih amandmana. I da će u parlamentarnoj raspravi „pred crnogorskom javnošću“ pokazati da to što predlažu (minimalna plata 650, minimalna penzija 250…)  „može da se obezbijedi na uštrb nekih elemenata za koje procjenjujemo da u ovom trenutku nijesu važni za građane Crne Gore“.

Borba za budžet, i glasače, se nastavlja. U skupštinskim kuloarima se spekuliše kako će, uz sve što smo čuli i vidjeli, on ipak biti usvojen do kraja godine. Šta će dalje biti – to se niko ne usuđuje da prognozira.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo