Povežite se sa nama

FOKUS

NATO POZIV: Ko će nas braniti od nas

Objavljeno prije

na

U nekadašnjoj JNA, vojnici bi rekli sitno. Već se na prste ruke mogu prebrojati dani preostali do ministarskog sastanka NATO-a (Brisel, 1. i 2. decembar) sa koga će – ako se obistine prognoze koje stižu sa raznih strana – Crnoj Gori biti upućen poziv da postane sljedeća članica Sjevernoatlantskog saveza.

,,Budite sigurni da nećemo napustiti salu dok ne dobijete pozivnicu, zato što smo uvjereni da ste uradili domaći zadatak”, hrabrio je ovdašnje promotere Saveza šef mađarske diplomatije Peter Sijarto.

To čak nije bio najglasniji odgovor na prošlonedjeljnu Izjavu ruske Dume, u kojoj Putinova Jedinstvena Rusija ima dvotrećinsku većinu, a kojom se poslanici Crne Gore, skupštine država članica NATO-a i poslanici Parlamentarne skupštine OEBS-a pozivaju ,,na uzdržavanje od širenja Alijanse”. Podgorici je, upućeno i upozorenje da bi očekivani poziv sa NATO samita u Brisela mogao imati ,,negativne posljedice u oblasti turizma, investicija i ekonomske saradnje Rusije i Crne Gore”.

Početkom nedjelje, mogući ulazak Crne Gore u NATO problematizovao je i direktor moskovskog Odeljenja opšteevropske saradnje Andrej Kelin. Iako je, prema onome što je Kelin rekao agenciji Interfaks, ,,sada teško predvidjeti” kakva će biti odluka na samitu u Briselu, on upozorava da bi pozivnica Crnoj Gori bila udarac za evropsku bezbjednost. ,,To se tiče odnosa Rusije i NATO-a. To će biti još jedan udarac koji će još više pogoršati odnose, a šanse za njihovo poboljšanje biće još manje”.

Kelin navodi kako ,,nije sasvim jasno zašto se to radi”. Pa precizira: ,,Armija Crne Gore, koliko se sjećam, ima oko 2.000 vojnika. O tome koji dodatni doprinos bezbjednosti može dati Crna Gora, nemamo šta da pričamo”. Međutim, ostaje bez odgovora pitanje – zašto zvanična Moskva posvećuje toliku pažnju nečemu što se istovremeno predstavlja kao krajnje beznačajan problem.

Penzionisani general i geopolitički analitičar Blagoje Grahovac objašnjava da su poruke iz Moskve sastavni dio imperijalne politike koje se Rusija ne odriče. ,,Drugo, to je poruka, rekao bih i ucjena, nekim državama koje se još uvijek dvoume da li da podrže put Crne Gore u NATO”, navodi Grahovac u izjavi za RFE, ,,Treća dimenzija te priče je Srbija – što se na prvi pogled ne uočava. U Srbiji imamo sve više realnih procjena o potrebi Srbije za evroatlantskim integracijama. I ovo što oni upozoravaju Crnu Goru u suštini je više upućeno Srbiji”.

Konačno, i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg našao je za shodno da prokomentariše zahtjeve Moskve, pa je (baš) u Beogradu prošlog petka najavio kako miješanje Rusije može samo da pojača spremnost da se Crne Gora pozove u NATO. ,,Težnja Crne Gore da postane članica NATO saveza tiče se samo Crne Gore i NATO-a. Niko drugi nema pravo da se miješa”, tvrdi Stoltenberg. Stvari, ipak, nijesu tako jednostavne.

,,NATO je izgubio smisao postojanja nakon raspada istočnog vojnog saveza”, spremno naglašavaju njegovi kritičari. Pokazalo se, ipak, da interesovanje za članstvo o ovom vojno-političkom savezu ne opada već raste. U čemu prednjače zemlje bivšeg Varšavskog ugovora. Odnosno one nastale raspadom nekadašnjeg SSSR.

Priču o širenju NATO-a nakon rušenja Berlinskog zida možemo podijeliti na makar dvije faze: prvu kada se to proširenje odvijalo uz istovremeno partnerske odnose sa Rusijom, i drugu, započetu prije desetak godina kada je postalo jasno da će u okviru jednog od talasa proširenja u Savez ući i Baltičke države (Estonija, Letonija, Litvanija) na koje je Rusija do tada gledala kao na svoju interesnu sferu. Iako je NATO mnogo ranije izašao na njene granice (Norveška, Turska) to je pomjeranje prema ruskim granicama i interesnim zonama narušilo partnerske odnose.

Tako je ,,beskonačno” širenje NATO-a ruski predsjednik Vladimir Putin 2008. godine okvalifikovao kao ,,nesvrsishodno, štetno i kontraproduktivno”. Slična priča ponavlja se danas, u slučaju Crne Gore.

,,U mnogim napadima koje preduzima i bez saglasnosti Vijeća sigurnosti UN-a, NATO se dokazao kao čuvar kapitalizma, a ne ljudskih prava i demokratije”. Ovako glasi polazište koje u pitanje dovodi smisao postojanja NATO-a, a posebno potreba da se u taj vojni Savez uđe u 21. vijeku.

Ova argumentacija izgleda smisleno ako u razmatranje uzmemo ono što mi znamo o Avganistanu, Libiji, Siriji… Prije i poslije NATO intervencije. Međutim, pošto na Balkanu bolujemo od ,,viška istorije” ne moramo ići tako daleko, na nepoznate terene, da bismo čuli drugačiju verziju o ulozi NATO-a. Sjetimo se Bosne ili Kosova. To su mjesta gdje je NATO bacio svoje prve bombe nakon Drugog svjetskog rata. Neki analtičari danas ne zamjaruju Sjevernoatlantskom savezu što je preduzeo vazdušne napade na položaje Karadžićevih i Miloševićevih (para)formacija u BiH i na Kosovu, sprečavajući genocid i etničko čišćenje. Zamjeraju mu što to nije uradio ranije. Pošto bi tako spriječio mnogobrojne civilne žrtve – od Sarajeva i Srebrenice do Račka i Prištine.

Takođe legtimno je i pitanje ako je interes NATO-a odbrana kapitalizma, zašto se tome protivi Vladimir Putin kada se u njegovm neposrednom okruženju nalaze praktično svi ruski novobogataši – paradržavni tajkuni čija su bogatstva nastala preko noći, najprostijim prevođenjem državnog u privatno vlasništvo.

Očigledno ovdje se ne radi o idelogiji već o krupnim geostrateškim interesima moćnih, a fraze o demokratiji, ljudskim pravima, slovenskoj duši, služe za zamagljivanje suštine.

Pređimo na domaći teren. Potvrde li se najave i očekivanja o predstojećem NATO samitu u Briselu, premijer Milo Đukanović dobiće rijetku mogućnost da se pohvali kako su se njegove najave – obistinile.

On je, još početkom 2010. godine, tokom susreta sa Hilari Klinton, najavio da će ,,Crna Gora sigurno biti prva sljedeća članica NATO-a”. I to je, u neku ruku, bio očekivan nastavak politike koju je SRJ (kasnije SCG) započela ubrzo nakon 5. oktobra 2000. godine i rušenja režima Slobodana Miloševića.

Vrhovni savjet odbrane tadašnje SRJ preporučio je, u aprilu 2002, Saveznoj vladi da pokrene proces pristupanja programu Partnerstvo za mir. Već u maju iste godine SRJ je dobila status posmatrača u Parlamentarnoj skupštini NATO-a.

U junu naredne godine Ministarstvo spoljnih poslova SCG uputilo je zvaničan zahtjev NATO-u za prijem SCG u Partnerstvo za mir. Crna Gora je, nakon osamostaljenja, nastavila tu politiku. Zvanično je pozvana u Partnerstvo za mir već krajem novembra 2006. godine, nepunih pola godine nakon referenduma o nezavisnosti.

Od tada i danas aktuelna DPSDP vlast sa manje ili više uspjeha radi na učlanjenju Crne Gore u NATO. Zapravo, evo nekoliko godina to je, zvanično, jedina ili najvažnija kohezivna tačka vladajuće koalicije.

Istorija organizovanog protivljenja učlanjenju u NATO mnogo je kraća.

,,Značaj Crne Gore za NATO je čisto geopolitički”, objašnjavao je u maju prošle godine Filip Kovačević, osnivač NVO Pokreta za neutralnost, „NATO-u je potrebna crnogorska obala kako bi od Jadranskog mora napravio tzv. zatvoreno more. Visoki oficiri NATO-a, koji su u izjavama obično otvoreniji nego političari, jasno su u nekoliko navrata naznačili da je Crna Gora rupa na njihovim mapama koju oni moraju da popune kako bi se bolje pripremili za naredne globalne bezbjednosne sukobe”.

Kovačević je dao svoje viđenje i motiva za učlanjenje zvaničnika u Podgorici. „Gradeći bliskost sa imperijalističkim NATO interesima, crnogorska režimska elita kupuje opstanak na vlasti. Sedmostruki premijer Crne Gore Milo Đukanović odavno funkcioniše u međunarodnim kontaktima po principu zatvorite oči na korupciju i organizovani kriminal moje vlasti i ja ću uraditi sve što tražite”. Zato je Pokret za neutralnost, poput opozicionog Pokreta za promjene koji je za učlanjenje u NATO, insistirao na referendumu kao ,,sine qua non pravednog i demokratskog razrješenja”.

Vlast insistira na stavu da se pitanje učlanjenja u NATO (ratifikacija Protokola pristupanja) rješava u Skupštini. Pošto je parlament do sada u makar dva navrata potrebnom većinom podržao naum Vlade da Crnu Goru uvede u NATO, jasno je da na tom terenu DPSDP koalicija računa na dovoljnu podršku. Uostalom, za jesenas usvojenu Rezoluciju o podršci integracije Crne Gore u NATO glasalo je 50 od 81 poslanika u Skupštini.

Primjer iz najbližeg komšiluka: u martu 2009. godine, na dan kada je Vlada Hrvatske Saboru poslala prijedlog ratifikacije Sjevernoatlantskog ugovora, premijer Ivo Sanader kaže: ,,Zaboravit ću da su neki htjeli referendum. Da smo išli u tu avanturu, ne bi ovo ostvarili”. Hrvatski parlament je, prethodno, ignorisao peticiju o organizovanju referenduma koju je potpisalo 150 hiljada glasača.

Naknadno, u Saboru se pojavila ideja da se paralelno sa referendumskim izjašnjavanjem o pristupanju EU, organizuje referendum o – izlasku iz NATO-a. Podrazumijeva se da ni ova inicijativa nije naišla na podršku vladajuće većine.

To je, po svoj prilici, model koji kopira Crna Gora. Uostalom, na sličan ili identičan način su u NATO ulazile manje-više sve nove članice (poslije pada Berlinskog zida).

Izuzetak je bila Slovenija. Tadašnja izvršna vlast u Ljubljani nije željela da slobodnim tumačenjima gazi vlastiti Ustav pa je organizovala referendum za pristupanje NATO-u. Pošto im ankete nijesu išle u prilog, vlast je ovaj referendum organizovala skupa sa izjašnjavanjem o ulasku u EU. Tako je obezbijeđena dovoljna izlaznost, a istovremeno i pogurana opcija evroatlantskih integracija. Dovoljno, pokazalo se. Na referendumu je glasalo oko 60 odsto birača, skoro 90 odsto izašlih je podržalo ulazak u EU, dok je za NATO glasalo 66,02, a protiv 33,98 odsto izašlih birača. Ankete su, samo nekoliko mjeseci ranije, pokazivale da NATO opcija ima podršku manju od 45 odsto birača.

Toliko o referendumu. I da se zna: ne postoji primjer zemlje u kojoj je referendum o ulasku u NATO – propao. A ovdašnjim vlastima referendumi dođu kao neka vrsta specijalizacije.

Drugo je pitanje u kojoj mjeri eventualni poziv i ulazak u NATO može uticati na prekompoziciju na ovdašnjoj političkoj sceni.

EU ≠ NATO

Mnogi upotrebom termina ,,evroatlantske integracije” sugerišu da se između članstva u Evropskoj uniji i Sjevernoatlantskom savezu može staviti znak jednakosti. To nije tako. Bez obzira na preplitanja i podudarnosti, radi se o dvije priče.

Ne može se ispričati priča o organizaciji referenduma na kome bi se građani neke zemlje izjasnili o članstvu u međunarodnim savezima (organizacijama), a da se ne pomene slučaj Norveške. Norvežani su u dva navrata odbili članstvo u EU – na referendumima 1972. i 1995. godine. Norveška je jedna od zemalja osnivača NATO-a, u kome je član od 1949. godine.

I Island je članica NATO-a od 1949. Prije nekoliko godina su odustali od učlanjenja u EU i stopirali započetu proceduru pridruživanja. Mimo toga, Albanija i Turska su članice NATO-a koje, i pored iskazanog interesovanja, još nijesu dobile svoje mjesto među zemljama članicama EU.

Postoje i obrnuti primjeri: Irska, Austrija, Finska, Švedska, Kipar, Malta neke su od zemalja članica EU koje nijesu u Sjevernoatlantskom savezu.

Ne treba isključiti mogućnost da se među članicama Partnerstva za mir nalaze još neke zemlje koje će iskazati namjeru da postanu punopravne članice NATO-a. U Partnerstvu za mir su: Austrija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Bosna i Hercegovina, Finska, Gruzija, Irska, Jermenija, Kazahstan, Kirgistan, Ma­kedonija, Moldavija, Rusija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina, Uzbekistan, Srbija, Švedska i Švajcarska…

Procedura

Odluku o pozivu za članstvo moraju jednoglasno donijeti sve države članice NATO-a. Da to, ponekad, nije jednostavno pokazuje primjer Makedonije koja nije postala članica NATO-a, skupa sa Hrvatskom i Albanijom 2009. godine, zbog veta Grčke (poznati spor oko imena Makedonije).

Od ranije se spekuliše da, po pitanju proširenja, u Alijansi postoje dva bloka. Prema analitičarima, tzv. nova Evropa (zemlje iz nekadašnjeg Varšavskog ugovora) uz podršku SAD-a i Velike Britanije zagovara agresivnu politiku širenja. Oprezniju struju predvode Francuska i Njemačka. Te razlike do sada nijesu bitno poljuljale jedinstvo unutar Saveza. Realno je očekivati da do toga neće dovesti ni eventualni poziv za učlanjenje Crnoj Gori.

U tom slučaju, pregovori o pristupanju otpočeli bi odmah nakon samita u Briselu. Ti pregovori, u suštini, predstavljaju niz sastanaka između tima eksperata NATO-a i predstavnika pozvane države na kojima se razmatra i formalno potvrđuje interes, volja i sposobnost te zemlje da ispuni političke, pravne i vojne obaveze članstva u NATO.

Slijedi usvajanje Protokola pristupanja. To su, prema dostupnim definicijama, ,,formalni, pravni dokumenti koji omogućavaju pozvanim zemljama da pristupe Sjevernoatlantskom ugovoru, onda kada ih potpišu i ratifikuju sve države koje su datog trenutka članice NATO-a”.

Ni to ne mora biti sasvim jednostavna rabota. Poznat je primjer Skupštine Slovenije, koja je morala da odloži sjednicu o ratifikaciji NATO poziva upućenog Hrvatskoj, zbog toga što su parlament – zbog unutarpolitičkih nesuglasica – bojkotovali poslanici opozicije predvođeni bivšim premijerom Janezom Janšom.

Uglavnom, kada se proces ratifikacije završi i u zemlji pozvanoj u članstvo i među zemljama punopravnim članicama NATO-a, slijedi formalni poziva na potpisivanje Sjevernoatlantskog ugovora. Tim činom jedna država i zvanično postaje član Sjevernoatlantskog saveza.

,,Dobijanjem poziva za članstvo u NATO stvar nije završena”, objašnjavao je prije nekoliko godina tadašnji načelnik Generalštaba VCG, viceadmiral Dragan Samardžić: ,,Tek tada nas očekuje pravi posao. U tih godinu dana ogroman posao treba završiti u mnogim oblastima”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

HAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera Belivuk, koja se, između ostalog,  stavlja na teret Lazoviću i Katniću  nije samo, kako je svojevremeno o njoj pisao Njujork tajms – „priča o sječenju glava i kokainu“.  To je priča, kako ju je  prezentovao ovaj ugledni amerčki list –  priča o vezama vrha vlasti sa kriminalnim grupama. Suštinsko pitanje danas je, otuda,  po čijem je nalogu i za čije potrebe u Crnoj Gori prljave poslove obavljao kavački klan. Za Lazovića, Katnića, ili nekog iznad njih?

 

 

U nedjelju, 14 aprila, uhapšeni su bivši visoki funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović i bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić.  Oni su uhapšeni po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT),  nakon višemjesečne akcije koju su SDT i Specijalno policijsko odeljenje vodili uz saradnju sa Europolom.

Zoran Lazović je bio u ANB, a od 2019. do marta 2021. šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala pri Upravi policije. Milivoje Katnić bio je specijalni državni tužilac od 2015. do februara 2022. kada je, godinu i po nakon smjene Demokratske partije socijalista –  penzionisan. Katnić je u prijateljskim i kumovskim vezama sa Lazovićem.

Specijalno tužilaštvo tereti Lazovića i Katnića za stvaranje kriminalne organizacije i zlupotrebu službenog položaja. Prema SDT,  Lazović je formirao kriminalnu organizaciju, čiji su članovi Katnić, bivši zamjenik tužioca Saša Čađenović i Zoranov sin, Petar Lazović, bivši agent Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Čađenović i Petar Lazović od ranije su u pritvoru. Čađenović, koji je bio zamjenik Milivoja Katnića, uhapšen je u decembru 2022. zbog veza sa kavačkim klanom. Petar Lazović je uhapšen u julu 2022. pod optužbama za  stvaranje kriminalne organizacije i šverc droge.

Iako SDT nije precizirao šta se Zoranu Lazoviću i Milivoju Katniću tačno stavlja na teret, na osnovu izjava njihovih branioca, te napisa medija, tužilaštvo ih, između ostalog, tereti  za slučaj skidanja zabrana ulaska u Crnu Goru pripadnicima kriminalne grupe iz Srbije, Veljku Belivuku i Marku Miljkoviću, iz 2021. godine. Ono što povezuje ovu, kako je tužilaštvo vidi, organizovanu kriminalnu grupu je – kavački klan. I Lazoviću i Katniću određen je pritvor od 30 dana „zbog opasnosti od bjekstva i uticaja na svjedoke“. Odluku o pritvoru donio je sudija Goran Šćepanović. Kako nezvanično  saznaju Vijesti, u odluci o pritvoru Zorana Lazovića navodi se da bi mogao da utiče na vođe kavačkog klana Radoja Zvicera i Milana Vujotića.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BESKONAČNO TRAJANJE SUDSKIH PROCESA: Dok nas smrt ne rastavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neke istine odavno su jasne. Samo pravosuđe nije u stanju da ih saopšti. Usled beskonačnih istraga i sudskih procesa koji se pokatkad okončaju smrću okrivljenih ili zastarom

 

 

Objavljeno je ove sedmice – preminuo je Željko Vuković, optuženi za saučesništvo u ubistvu Srđana Vojičića i pokušaj ubistva književnika Jevrema Brkovića 2006. godine. To je na suđenju zakazanom za ovu sedmicu saopštila njegova advokatica Aleksandra Rogošić.  Sada se čeka od Ministarstva unutrašnjih poslova da po zahtjevu Višeg suda u Podgorici potvrdi ovu informaciju. Ukoliko ona bude tačna proces se obustavlja. U prevodu, nakon skoro 20 godina od ubistva Vojičića i napada na Brkovića, proces će se okončati ne presudom i rasvijetljenim slučajem, već smrću jedinog osumnjičenog. U međuvremenu je preminuo i književnik Jevrem Brković.

Na ovonedjeljnom  ročištu advokatica  Rogošić je saopštila da je od Vukovićeve majke dobila informaciju da je preminuo: “Dobila sam informaciju od majke okrivljenog da je preminuo 1. aprila. Istu informaciju je dobio sud od policije. Do narednog pretresa, sud će tu informaciju da potvrdi, kako bi se postupak obustavio”, kazala je Rogošić.

Puniša Vojičić, stric ubijenog Srđana,  saopštio je da sumnja da je Vuković “ubijen ili sklonjen u inostranstvo”. On je sudu predložio da zatraži ispitivanje da li je tijelo koje se nalazi u grobnici zaista Vukovićevo.  Vojićić smatra da je Vuković bio prijetnja nalogodavcima zločina.

Vijesti su u februaru ove godine objavile  transkript razgovora odbjeglog policajca Ljuba Milovića i šefa kavačkog kriminalnog klana Radoja Zvicera o tome “da je jedan podgorički biznismen” organizovao napad na književnika, kada je ubijen  Vojičić. Brković je više puta tvrdio da je motiv napada i likvidacije njegov roman Ljubavnik Duklje, u kojem je pisao o vezama bivše crnogorske vladajuće političke i poslovne klase s organizovanim  kriminalom.

Vuković je uhapšen u oktobru 2019., a suđenje je počelo naredne godine – četrnaest godina nakon ubistva. I istrage koja je tapkala u mjestu. A onda je nastavljeno tapkanje u sudnicama.

Viši sud je Vukovića u novembru 2022.godine proglasio krivim za saizvršilaštvo u pokušaju ubistva i osudio na tri i po godine zatvora. Međutim u aprilu prošle godine Apelacioni sud je  predmet vratio na ponovno suđenje. Vuković je pušten da se brani sa slobode.

Vuković nije jedini okrivljeni pred crnogorskim sudovima koji je pušten da se brani sa slobode, i ne zna se tačna njegova sudbina ili adresa.  Krajem prošlog mjeseca 15. put odloženo je suđenje dugogodišnjoj predsjednici Vrhovnog suda Vesni Medenici, njenom sinu Milošu i ostalim okrivljenima.  Razlog: jedan od okrivljenih Luka Bakoč i dalje je nedostupan pravosudnim organima i nije došao na glavni pretres. Nastavak suđenja zakazan je za 18.april.

Predsjednica specijalnog vijeća sudija Nada Rabrenović prihvatila je predlog Specijalnog državnog tužilaštva da se Bakoču sudi u odsustvu.  Odbrana smatra da se nijesu stekli uslovi za suđenje u odsustvu i najavljuje žalbu.  Bakoč se već duže vrijeme ne pojavljuje u sudnici. U međuvremenu je za njim raspisana nacionalna potjernica, a Specijalno tužilaštvo je zatražilo da mu se odredi pritvor. Ako ga nađu.

Da procesi traju u nedogled zbog odlaganja ročišta, ukazali su ove sedmice i iz Sudskog savjeta. Zbog toga su, kazali su, neophodne izmjene Zakona o krivičnom postupku.

Osim objektivnih ima i subjektivnih razloga odlaganja i zloupotreba procesnih pravila, saopštio je Radoje Korać, član Sudskog savjeta.  On smatra da bi se tome, planiranjem suđenja i boljom organizacijom, moglo stati na put.  Član Savjeta Dražen Medojević saopštio je da treba mijenjati procesna pravila tako da ne moraju svi okrivljeni doći na sud da bi se ročište održalo.

Savjet je nedavno objavio i Izvještaj o stanju u sudstvu za prethodnu godinu. Podaci su poražavajući.

Sudovi u Crnoj Gori počeli su 2023. godinu sa 51.541 neriješenih predmeta i završili je sa 67.558 neriješenih predmeta. To je ukupno povećanje od 16.017 neriješenih predmeta, odnosno  31,08 odsto, pokazao je redovni godišnji izvještaj Sudskog savjeta.

Izvještaj pokazuje da su  osnovni sudovi  u prošloj godini povećali broj neriješenih predmeta za 16, 36 odsto,  viši sudovi za 32, 90 odsto a Apelacioni sud za čak 64 odsto.

„Ovi podaci ukazuju na opšti trend povećanja broja neriješenih predmeta u pravosudnom sistemu, sa izuzetkom Privrednog suda. Apelacioni sud i Upravni sud zabilježili su porast broja neriješenih predmeta, uz napomenu da je najveći broj neriješenih predmeta povukao Upravni sud, zbog neuobičajeno velikog priliva predmeta u 2022. godini i 2023. godini, što je jedna od najvećih prijetnji efikasnom i efektivnom radu tog suda“, upozoravaju iz Sudskog savjeta.

„Analiza opšteg stanja sudstva u zemlji pokazuje da je povećanje za oko 31 odsto broja neriješenih predmeta samo u odnosu na prošlu godinu, što je indikator ozbiljnih problema u našem sudskom sistemu“, ukazali su iz Građanske alijanse. Naveli su  da to ozbiljno izaziva sumnje u vladavinu prava.

Ove sedmice odloženo je i ročište za kontrolu optužnice za ubistvo Miodraga  Kruščića i ranjavanje novinarke Olivere Lakić. Viši sud je konstatovao da optuženi Luka Bulatović nije primio optužnicu i sud je dao rok da bi spremio odbranu. Olivera Lakić je ranjena u nogu 8. maja 2018. godine ispred vrata zgrade u Podgorici, a 21. maja 2018. godine, ubijen je Miodrag Kruščić dok je sjedio u lokalu Palata  na Starom Aerodromu u Podgorici.

Prema dostupnim podacima, od podizanja optužnice do njene kontrole u sudovima, u prosjeku prođe oko dvije godine. Mnoga ročišta za kontrolu optužnice u važnim procesima koje je pokrenulo Specijalno državno tužilaštvo po rukovodstvom Vladimira Novovića, odlagana su nebrojeno puta. Neki od njih su  slučaj Plantaže, predmet Stanovi…

S druge strane, Akcija za ljudska prava upozorila je nedavno, nakon najave ministra pravde da će ukinuti institute kontrole optužnice, da država svake godine debelo plaća naknade za neosnovano držanje ljudi u pritvoru. Istraživanje Centra za građansko obrazovanje je pokazalo da je od 2009. do 2017. godine, Crna Gora isplatila preko 11 miliona eura na ime naknada za neosnovano lišenje slobode.

Evropski sud za ljudska prava je 2019. godine u slučaju Bigović protiv Crne Gore utvrdio da je država prekršila član 5 Konvencije jer se podnosilac predstavke nalazio u pritvoru preko pet godina.

Istovremeno, taj slučaj suđenja za ubistvo inspektora Slavoljuba Šćekića jedna je od najvećih mrlja crnogorskog pravosuđa.

Policijski inspektor Slavoljub Šćekić ubijen je u podgoričkom naselju Tološi, u neposrednoj blizini porodične kuće, 30. avgusta 2005. godine. U avgustu će se od ubistva Šćekića navršiti 19 godina, ali pravosnažne presude okrivljenima za ovaj zločin, još  nema. Sudski procesi se ređaju, ukidaju presude i kreće iznova.  Skoro dvije decenije.

U oktobru 2022. godine, Apelacioni sud Crne Gore je ukinuo presudu Višeg suda u Podgorici protiv okrivljenih Saše Borete, Ljuba Bigovića, Ljuba Vujadinovića, Milana Šćekića i Alana Kožara, optuženih  za ubistvo Ščekića. Predmet je ponovo vraćen prvostepenom Višem sudu na odlučivanje. Međutim, Viši sud se oglasio nenadležnim, tako da je sudski proces ponovo u toku pred Apelacionim sudom.

Osim smrću, neki od slučajeva okončavaju se – zastarom. Ove sedmice Uprava policije, objavila je da su identifikovali državljane Crne Gore M. D. i M. R. kao osobe koje su 24. septembra 2010. godine počinile krivično djelo ugrožavanje sigurnosti, na štetu Slavoljuba Šćekića, Milana Popovića, Željka Ivanovića, Ljubiše Mitrovića i Balše Brkovića.  Urednicima, novinarima i saradniku Vijesti  su u septembru 2010.  dostavljena pisma sa porukom: „Gotov si, ti si sledeći!!!“.

Televizija Vijesti objavila je da su poruke poslali Milenko RabrenovićDarko Mijović. Ipak, taj slučaj neće imati sudski epilog.

“Zbog protoka roka zastarjelosti krivičnog gonjenja, ovaj slučaj ne može biti procesuiran državnom tužiocu u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici, budući da se postupajući tužilac prilikom konstultacija u ovom predmetu, obavljenih u proteklom periodu, izjasnio da je slučaj zastario”, saopštili su iz UP.

Milenko Rabrenović bio je zadužen za obezbjeđenje nekadašnjeg šefa policije Veselina Veljovića, a protiv njega je vođen sudski proces zbog optužbi da je 2011. godine uputio monstruozne prijetnje tadašnjoj novinarki Vijesti Oliveri Lakić i njenoj porodici. Uhapšen je kada i bivši neformalni suvlasnik Bemaksa Aleksandar Mijajlović, zbog sumnje da je dio kriminalne grupe koja je švercovala cigarete.

Neke istine odavno su jasne. Samo pravosuđe nije u stanju da ih saopšti. Srećno dobijanje IBAR-a. I Evropi s nama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

FAMILIJA ĐUKANOVIĆ NAKON GUBITKA VLASTI: Manje moći, manje profita, ali poslovi traju 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Godinu dana od odlaska sa vlasti firme porodice Đukanović bilježe znatno manji profit, tako je dobit Blaža Đukanovića sa 14 miliona eura u 2022., prošle godine pala na manje od milion eura. Nije sve do biznisa, ima nešto i do politike

 

Kada se početkom aprila prošle godine Milo Đukanović povukao sa čela partije, mediji su objavili informaciju da su kompanije porodice Đukanović zaradile preko 27 miliona eura tokom 2022. Preciznije, taj novac prihodovale su firme Blaža Đukanovića, sina tada odlazećeg predsjednika.  Shodno učešću u tim firmama, dobit mlađeg Đukanovića je bila 14 miliona eura.

Neki su mislili da je to labudova pjesma nekrunisanih pobjednika tranzicije, nakon koje im predstoji povratak u realnost i sučeljavanje sa prošlošću. Sanaderizacija koju su prije skoro petnaest godina najavljivali nepopravljivi optimisti, sanjajući evropske snove Crne Gore. Pokazalo se da je stvarnost bitno drugačija. Istina je da su Milo, Aco i Blažo Đukanović, tokom 2023, zaradili tek, za njih skromnih, milion eura. Ali su ostali u igri. Možda čak i šireći najunosnije poslove.

Za tri decenije vladanja, Milo Đukanović nije krio svoj afinitet prema biznisu, najavljujući kako će mu se predano posvetiti po okončanju političke karijere. Već godinu dana Đukanović odmara od politike, a novih biznis poduhvata nema na vidiku. Ili su skriveni od očiju javnosti.

Od onoga za šta znamo i što donosi novac, Đukanović je suvlasnik, sa 25 odsto udjela u Univerzitats, kompanije koja upravlja Univerzitetom Donja Gorica. Pored njega, istovjetne udjele imaju Tomislav Čelebić, Dragan K. Vukčević i Veselin Vukotić. Ovo je jedina kompanija, u kojoj Đukanović ima udio, a koja godinama posluje stabilno i ima dobit od preko 250.000 eura.

Istina, Vukotić je među onima koji će, kao poluge bivšeg režima, izaći pred lice pravde zbog optužbi da su zloupotrebljavali pripalu moć. Čineći koristi sebi i ljudima iz svog okruženja. Skupa s njim, ili u drugim ali sličnim procesima, sudiće se Vesni Medenici, Blažu Jovaniću, Veselinu Veljoviću, Petru Ivanoviću, Dejanu Peruničiću, Slavku Stojanoviću, Verici Maraš… Ali mnogima, kako sada stoje stvari, neće. A para nastavlja da se vrti.

Sa svojim kumom Vukom Rajkovićem, Milo Đukanović je suvlasnik kompanije Global Montenegro. Od kraja 2020. ova kompanija je u blokadi, a do danas povjerioci potražuju 12,5 miliona eura. Global Montenegro bila je vlasnik atraktivne parcele u Budvi, koja je još u poslednjoj deceniji postala sinonim za urbanističke zloupotrebe vlasti i njenih partnera iz svijeta biznisa. Devastacija prostora, međutim, nije zaustavljena promjenom vlasti. Čak je i dobar dio zvaničnih investitora ostao isti. Samo su se okrenuli novim vlastima. Pod kojim uslovima, možda i saznamo jednog dana.

Đukanović  senior je svom sinu Blažu 2018. poklonio svoje poslovno prvorođenče na teritoriji Crne Gore – konsultantsku firmu Kapital invest. Dvije godine ranije na Kipru je osnovao ofšor kompaniju koja, prema dostupnim podacima, nije imala poslovnih aktivnosti. Tokom prošle godine dobit Kapital invest-a, u kojoj je Blaž Đukanović jedini vlasnik, bio je pola miliona. To je veliki pad u odnosu na 2022. Tada je dobit bila 5,6 miliona eura.

Nakon što je od oca dobio Kapital invest, Blažo Đukanović je iste godine za samo 40 centi kupio 39 odsto udjela u kompaniji koja se bavi informacionim tehnologijama Kodio. I posao je krenuo, pa je  ta kompanija tokom 2022. godine imala neto dobit od nestvarnih 21,4 miliona eura. Onda se, tokom prošle godine, dobit svela u mnogo razumljivije okvire – 71 hiljadu eura.

Blažo Đukanović je, skupa sa Igorom Burzanovićem, vlasnik firme BB Hidro, preko koje su ušli u posao sa malim hidroelektranama. Ova firma je tokom prošle godine ostvarila profit od 178 hiljada eura, što je uvećanje u odnosu na 2022. kada je dobit bila skromnih 25 hiljada. Ista firma, koja upravlja jednom mHe, tuži državu i traži naknadu štete i izmaklu dobit jer im je obustavljena gradnja male hidroelektrane Slatina.

Sa Burzanovićem, mlađi Đukanović je suvlasnik, i firme BB Solar koja je prošlu godinu završila sa 771 hiljada dobiti, što je bolji rezultat nego 2022. godine, kada su  bili u plusu 124,8 hiljada. Firma BB Invest Group, u kojoj je takođe suvlasnik sa Burzanovićem, prošlu godinu je završila sa minusom od 130 hiljada eura. Firma je osnovana početkom 2022. godine, djelatnost joj je izgradnja stambenih zgrada, a i tokom te godine je imala minus od 139 hiljada eura.

Blažo Đukanović je suvlasnik i u firmi Medeks elektrik, koja je osnovana krajem 2021. godine. I ova firma je u minusu od 948 hiljada eura.

Novi poslovi su na vidiku. U februaru ove godine Blažo Đukanović postao je suvlasnik u firmi Kolašin Valleys, koju su, krajem prošle godine, osnovali Marko Gvozdenović, sin dugogodišnjeg ministra Branimira Gvozdenovića, i Luka Bećirović, sin biznismena Zorana Ćoća Bećirovića. Baviće se prodajom stanova, apartmana i vila u luksuznom turističkom naselju na kolašinskim skijalištima. Obzirom na ekstremnu ekspanziju gradnje u Kolašinu, posao bi se mogao i proširiti. Pod uslovom da i ostali investitori zaključe kako su Blažo, Marko i Luka potencijalno najbolji prodavci njihovih nekretnina. Na osnovu minulog rada.

Aco, brat Mila Đukanovića, je većinski vlasnik Republičkog zavoda za urbanizam i projektovanje. Ova nekada državna institucija završila je prošlu godinu sa minusom od 27,5 hiljada eura, a tokom 2022. imala je dobit od 328 hiljada.. Prošlogodišnji pokušaj prodaje banke Poštanskoj štedionici iz Beograda nije okončan dogovorom. Navodno se potencijalnim kupcima nije svidjelo revizorsko mišljenje sa rezervom i procjena o dugoročnoj održivosti Prve banke.

Dok su poslovi na domaćem terenu u opadanju, makar što se ostvarenog profita tiče, Specijalno državno tužilaštvo bavi se poslovima Đukanovića  u inostranstvu. SDT je početkom oktobra 2021. formiralo predmet u vezi sa poslovima bivšeg predsjednika i njegovog sina.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) je, u okviru globalne istrage o of-šor kompanijama pod nazivom Pandora papiri, objavila da su Milo i Blažo 2012. godine sklopili tajne ugovore o upravljanju svojom imovinom, skrivajući se iza komplikovane mreže povezanih kompanija iz Velike Britanije, Švajcarske, Britanskih Djevičanskih Ostrva, Paname i Gibraltara.

Iz SDT-a još čekaju da im međunarodni partneri dostave dodatne podatke u predmetu protiv bivšeg predsjednika države i njegovog sina, nakon čega će donijeti odluku u slučaju Pandora papiri. Samo što i to nešto sporo ide.

 

Kumovi u blokadi

Kao i firma koju je osnovao sa kumom Đukanovićem i ostale mnogobrojne u kojima je Vuk Rajković imao udjela su propale ili su u blokadi. Podsjetimo, dok je Đukanović bio na vlasti, Rajković je bio direktor mnogih preduzeća – Jugopetrol, Solana, vlasnik festivala Sunčane skale, bio u Upravnom odboru Prve banke

Sjetimo se i da je posredstvom Eurofonda, Đukanovićev kum Veselin Barović, imao namjeru da preproda zemljište Solane. Eurofond je u blokadi od tri miliona eura od 2017.  godine, dok su atraktivne nekretnine iz portfolija nekada najvećeg privatizacionog fonda u Crnoj Gori, uglavnom, promijenile vlasnika. Sredinom prošle godine Barović je dospio na naslovne strane kada je objelodanjeno  da je sudija za istragu Osnovnog suda u Podgorici Miladin Pejović odbio da, na zahtjev policije,  potpiše nalog za pretres kuća Barovića i bivšeg policajca Duška Golubovića. Sudija je, prema informacijama ovdašnjih medija, zaključio da je zahtjev policije neosnovan, pošto nije potkrijepljen valjanim dokazima da bi u tim prostorijama moglo biti pronađeno nešto nezakonito.

Dragan Brković je još jedan kum koji  je dok je Đukanović bio na vlasti dobijao povlašćeno brojne firme, zemljište, kredite… Sada je sva ta, nekad državna imovina, u stečaju ili u blokadi. Prema dostupnim podacima Vektra-Jakić, u stečaju, je 2021. imala minus od 2,9 miliona eura, Vektra Boka – u blokadi, 2022. minus od 3,7 miliona… A Brkoviću, njegovim sinovima Borisu i Bojanu i saradniku Miliću Popoviću sudiće se zbog zloupotrebe ovlašćenja u privredi i pranje novca.

Dušan Ban vlasnik ProHouse koja je prošle godine imala dobit od 692 hiljade eura, što je bolje nego 2022. kada je iznosila 472 hiljade, ali neuporedivo sa 2021. kada je dobit ove kompanije bila 2,5 miliona eura. Pad prihoda je rezultat oduzimanja dugogodišnjeg monopola ove firme na trajektnoj liniji Kamenari-Lepetani. ProHouse je, uz Dejana Bana i ProHouse Montenegro (vlasnik Željko Mihailović) bila vlasnik Pomorskog saobraćaja kome je prije godinu dana oduzet unosan posao. Postoji pretpostavka da bi jednostrani raskid koncesije od strane Vlade Dritana Abazovića mogao završiti na sudu, ali su vlasnici Pomorskog saobraćaja, u međuvremenu, sa državnom Morskim dobrom, potpisali ugovor o prodaji svojih trajekata, pa je moguće da je time posao zatvoren na obostrano zadovoljastvo.

Zoran Bećirović preko svoje firme Caldero Trading sa Kipra ima vlasništvo u Ski resort Kolašin 1450, koja je 2022. imala neto rezultat od preko 20 miliona eura. Druga firma Ski resort 1600 prošle godine je bila u minusu od 236 hiljada eura. Treća firma Beppler development je godinama u blokadi.

Sa kumom Tomislavom Čelebićem, Milo Đukanović ima udio u Univerzitetu Donja Gorica. Sam Čelebić ima vlasničkog udjela u preko 20 aktivnih firmi. Kompanija Čelebić koja je 2020. imala profit od 1,2 miliona, u 2022. bilježi dobit od samo 24 hiljade. Čelebić agrar je 2022. bio u minusu 200 hiljada, minus od 297 hiljada zabilježila je i Čelebić city, Čelebić loyal, 2022, minus od osam hiljada, Čelebić recreativno minus od 157 hiljada. Dobit je 2022. imala firma Čelebić rent od 195 hiljada.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo