Povežite se sa nama

FOKUS

POSLIJE NATO POZIVNICE: Šta nas čeka

Objavljeno prije

na

Pozivnica je stigla u srijedu, 2. decembra. Ministri inostranih poslova 28 zemalja članica NATO saveza jednoglasno su (drugačije, uostalom, nije ni moglo biti) pozvale Crnu Goru da im se pridruži kao 28 članica Alijanse.

Slavljenička žurka u Vili Gorica, u organizaciji čelnika vladajuće DPSDP koalicije, počela je samo koji sat kasnije. Dok su Milo Đukanović, Ranko Krivokapić i Filip Vujanović primali i dijelili čestitke, počeli su da pristižu i prvi komentari odluke sa Samita u Briselu.

,,Crna Gora pozvana da se priključi NATO-u, potez koji će sigurno naljutiti Rusiju”, naslov je sa portala Vašington posta. U sličnom tonu je izvještavao i njemački radio Dojče vele: ,,NATO pozvao Crnu Goru da se pridruži Alijansi uprkos navodima Rusije da će to biti provokacija”. Iz Moskve je dominiralo nezadovoljstvo. Poput onoga manifestovanog sa naslovne strane Ruske Gazete: ,,Crna Gora u kavezu NATO-a”.

U dubokoj sjenci ostali su drugačiji tonovi poput komentara iz Komersanta u kome se, pored ostalog, zapaža kako se ,,paradoks anticrnogorske kampanje, koja postaje sve jača, sastoji i u tome što će ta zemlja ulazeći u NATO i EU najverovatnije postati jedan od lobista Rusije, protivnik sankcija i oštrog poljsko-pribaltičkog pristupa”. Istovremeno, komentator se čudi agresivnosti i brzopletosti ruskih parlamentaraca koji ,,bez potrebe stvaraju sebi (i svima nama) novog neprijatelja. U ovom slučaju iz zemlje koja je maltene najrusofilnija na svijetu. Samo je pitanje: radi čega?”.

Nije teško primijetiti da su oni što su hvalili odluku Samita u Briselu, baš kao i oni koji su je kudili, na Crnu Goru gledali onako kako se, tokom neke važne međunarodne utakmice, gleda na loptu. Od koje ništa ne zavisi, nego leti tamo gdje je najjače šutnu.

To nije remetilo slavljeničku atmosferu među čelnicima ovdašnjeg političkog establišmenta i njihovim sljedbenicima i pomagačima. Tako nas jedan elektronski medij, pod komandom DPS-a, egzaltirano obavještava: ,,Upućivanjem pozivnice potvrđeno je da je naša zemlja demokratska, stabilna, sigurna, dobro razvijena, da dijeli iste vrijednosti kao i najnaprednije zemlje svijeta i da ima standardno pravno okruženje baš kako treba”. Da se čovjek zapita da li se ova naša, baš kako treba država, nalazi u Skandinaviji ili na Balkanu. Šalu na stranu, neće biti mali broj onih koji će poziv iz Brisela interpretirati na ovaj način.

Prije godinu dana, kada je na Samitu u Velsu dogovoreno da se poziv Crnoj Gori odloži, navedeno je kako se to radi zbog nedovoljnog progresa u okviru četiri ključne oblasti: vladavine prava, borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, reforme bezbjednosnog sektora i dijaloga sa javnošću usmjerenog ka boljem razumijevanju ciljeva i politika NATO-a.

Od tada do danas, Crna Gora je dobila vrhovnog i specijalnog tužioca za organizovani kriminal i korupciju. Izabran je direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost i izvršena tzv. ,,smjena generacija” čelnika i glavnih operativaca ANB-a, kako bi se odagnale sumnje NATO partnera da bi odatle povjerljive informacije curile na rusku stranu. Nekoliko NVO dobilo je novac poreskih obveznika da izradi propagandni materijal kojim se afirmiše proces pristupanja Savezu. Neki mediji su plaćeni da sve to objave, a registrovane su i imitacije javne rasprave na temu NATO integracija.

Policija i tužilaštvo duže od šest mjeseci ne mogu da formiraju policijski tim koji će, pod komandom specijalnog tužioca, krenuti u obećanu borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. Tri čina javne rasprave o vladinom Prijedlogu zakona o vjerskim organizacijama (Bijelo Polje, Kotor, Podgorica) pokazala su koliko malo treba da se ovdašnje društvo – osiromašeno, podijeljeno i netolerantno – međusobno popljuje i(li) pohvata za revere. Dešavanja tokom i nakon nedavnih opozicionih (građanskih) protesta potvrdili su da su i državni organi bezbjednosti, a posebno djelovi ,,elitne” antiterorističke jedinice, skloni postupati po jednako nasilnoj i nezakonitoj matrici.

Teško da je sve to promaklo posmatračima iz Alijanse. Na neki način to je potvrdio i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg riječima da ,,Crnoj Gori tek predstoji važan dio posla”. Poziv je, ipak, stigao. Pokušajmo da predvidimo dalji niz poteza.

Prevedeno sa jezika diplomatije, zemlje članice NATO-a su 2. decembra Crnu Goru pozvale da počne pregovore o pristupanju Alijansi. ,,Pregovori o pristupanju će trajati najmanje godinu dana i to će biti prvo proširenje saveza od 2009. godine”, podsjeća BBC. I objašnjava. ,,I građani CG su podijeljeni oko članstva u Alijansi. Mnogi od njih još sa prijekorom gledaju na bombardovanje 1999. godine ali NATO diplomate tvrde da su nedavna istraživanja javnog mnjenja pokazala rastuću podršku članstvu u Alijansi”.

Zvanična procedura nalaže da, nakon jednoglasne odluke Savjeta ministara, generalni sekretar NATO-a u narednih nedjelju dana uputi formalni poziv crnogorskom šefu diplomatije Igoru Lukšiću o počinjanju pregovora za učlanjenje. Potom Lukšić odgovara pismom kojim potvrđuje da Crne Gora prihvata obaveze članstva u Alijansi.

Nakon toga počinju pregovori o pristupanju. Prema dostupnoj literaturi, riječ je ,,o nizu sastanaka između tima eksperata NATO-a i predstavnika pozvane države na kojima se razmatra i formalno potvrđuje interes, volja i sposobnost te zemlje da ispuni političke, pravne i vojne obaveze članstva u NATO”.

U praksi, hrvatsko pregovaračko iskustvo kazuje da se prvo pregovaralo o političkim i vojnim pitanjima koja su trebala da potvrde kako je pozvana zemlja „spremna sudjelovati u kolektivnoj odbrani i doprinijeti miru i sigurosti u euroatlantskoj zajednici”. Potom su na red došli pregovori o finansijskim i pravnim pitanjima. Tada se, pored ostalog, utvrđuje i novčani iznos (doprinos) koji će nova članica uplaćivati u budžet NATO-a.

Po završetku pregovora sve zemlje članice NATO-a potpisuju Protokol o pristupanju nove članice Alijansi. Protokol se mora retifikovati u svim parlamentima zemalja članica, dok je novopozvanoj zemlji ostavljeno da sama odluči da li će svoj iskaz o pristupanju Alijansi potvrditi na referendumu, u parlamentu, ili na bilo koji drugi način.

O širini tog izbora svjedoči, takođe, hrvatski primjer koji navodimo zbog ozbiljnih indicija da će se ovdašnje vlasti voditi upravo tim modelom. Dakle, u Ustavu RH piše da se ,,odluke o udruživanju Hrvatske u saveze s drugim državama donose na referendumu…”. Međutim, tadašnje hrvastke vlasti (premijer je bio Ivo Sanader) su odlučile da NATO nije savez država, već je odluka o pristupanju ,,običan” međunarodni ugovor koji je dovoljno potvrditi u parlamentu. Tako je i bilo.

Uglavnom, zvanično se postupak pristupanja završava tako što se potvrđen (ratifikovan) Protokol predaje Stejt departmentu, gdje se čuvaju svi dokumenti Alijanse. Prema dosadašnjim iskustvima, nove članice bi kroz proces inicijalizacije prošle do sljedećeg NATO samita (godinu dana). Eventualno do onog koji slijedi za dvije godine.

Šta biva ukoliko neka od zemalja članica ne ratifikuje sporazum sa novopozvanom državom? Šta ako potencijalna članica ne obezbijedi potrebnu referendumsku ili skupštinsku većinu za potvrdu namjere učlanjenja, a šta ukoliko se neka članica ,,predomisli” i odluči da napusti Savez? To su pitanja na koja – kako sada stvari stoje – provjerljiv odgovor ne postoji. Nikad se nije desilo.

Baze

Dane uoči poziva iz Brisela, kao i prve sate nakon što je taj poziv ozvaničen, u Podgorici je obilježila i priča o navodnim namjerama Alijanse da u lukama Bar i Kotor, ili makar jednoj od njih, u bliskoj budućnosti napravi vojnu bazu. Nijesu ponuđeni argumenti koji potvrđuju tu priču. NATO do sada nije pokazivao pretjeran interes da neku od jadranskih luka pretvori u svoju vojnu bazu.

Italija je članica NATO-a od njegovog osnivanja 1949. godine, ali NATO, odnosno SAD, nemaju vojnu bazu na italijanskoj obali Jadranskog mora. Zato pamtimo Aviano, aerodrom-bazu na sjeveru Italije iz koje su NATO avioni 1999. godine kretali u borbene misije iznad tadašnje SRJ.

Hrvatska i Albanija su u Savezu od kraja prošle decenije. Do danas nije bilo govora o korišćenju neke od njihovih trgovačkih luka u vojne svrhe. A one bi i veličinom i postojećom infrastrukturom bile za tu svrhu mnogo podesnije od bilo koje od tri crnogorske luke. Na drugoj strani, neposredno nakon što su Bugarska i Rumunija postale članice NATO-a (2004. godine, skupa sa Slovenijom, Slovačkom, Letonijom, Estonijom i Litvanijom) crnomorske luke Konstanca i Varna stavljene su na popis ,,punktova zajedničke bezbjednosti”.

Prema podacima iz medija, danas u Grčkoj postoji samo jedna pomorska vojna baza koju koriste SAD – na ostrvu Krit u Egejskom moru. Baza Suda zaliv operativna je duže od 60 godina. NATO ili SAD kao predvodnik i najveća armija ovog Saveza imaju svoje baze u BiH, Makedoniji i na Kosovu, iako nijedna od pomenutih zemalja nije članica Alijanse.

Ako se, makar za sada, ne može potvrditi naum NATO stratega da instaliraju svoje vojne baze na crnogorskoj obali, nije tajna da je Rusija koliko 2013. godine pokušavala da uradi nešto slično. Zvanična Podgorica je tada prečula zahtjev Moskve da se omogući stacioniranje ruskih ratnih brodova u lukama Bar i Kotor (tu bi se radili potrebni remonti i dopuna zaliha na vojnim brodovima). Koji mjesec kasnije na tu temu progovorio je tadašnji ruski ambasador u Crnoj Gori Andrej Nesterenko. On je potvrdio da je ,,Moskva bila zainteresovana” da razgovara o mogućnosti da ruski ratni brodovi pristaju u luke Bar i Kotor, ali da crnogorsko Ministarstvo odbrane ,,nije htjelo ni da čuje za to”.

O nekadašnjim interesima NATO saveza za jadransku obalu medijima u regionu govorio je, prije nekih 4-5 godina, penzionisani admiral Branko Mamula, nekadašnji načelnik Generalštaba JNA. ,,Poslije Rezolucije Informbiroa (1948. godine) u vode Visa stigla je u službenu posjetu grupa brodova američke ratne mornarice kojom je komandovao admiral Džon Kasadi. Zajedno s Titom obišli smo nosač aviona, gde nas je admiral Kasadi pozdravio…”, prisjeća se Mamula, ,,Godinu dana kasnije mi smo u Vašingtonu tražili da nam SAD isporuče žito. Pregovarač sa američke strane bio je već penzionisani admiral Kasadi. Doslovno nam je rekao: „Može žito, ali morate u NATO”. Beograd je obaviješten o uslovu. Tito je Amerikancima poručio da se s Jugoslavijom tako ne može razgovarati i pregovori su prekinuti. Ipak, kasnije, Ajzenhauer (Dvajt Ajzenhauer, bivši general i predsjednik SAD-a) nam je isporučio žito. A nismo ušli u NATO”.

Tako je to nekad bilo.

Koliko košta članstvo

Pravila nalažu da svaka nova članica NATO-a mora da pokrije troškove prijema i članstva. Minimalan ceh koji mora da se plati su članarina za funkcionisanje administracije NATO-a i plate svog vojnog i civilnog osoblja zaposlenog u njoj. Pokazalo se da su sve nove članice (primljene nakon 1999) morale da snose i troškove modernizacije sistema veza i uvođenja procedura zapadne vojne alijanse. ,,Ono što svaka nova članica mora da ima, i plati, jesu sistem veza i uvođenje procedura po NATO standardu. Svi plaćaju troškove administracije, kao što se plaća za UN ili OEBS-u”, objašnjavao je Hrvatima Danijel Šunter, predsednik nevladine organizacije Evroatlantska inicijativa. Izgleda da zemlje članice nijesu dužne da kupuju zapadno naoružanje i opremu ako posjeduju adekvatnu opremu i oružje po nekadašnjim sovjetskim standardima. Tako se tvrdi da su neke članice NATO-a, nekadašnje potpisnice Varšavskog ugovora, zadržale lično naoružanje kalibra 7,62 mm (NATO standard je 5,56 mm). Prema istim izvorima, Mađari i dalje koriste ruske kamione, a Česi helikoptere. Uglavnom, na osnovu analize podataka iz regionalnih medija, može se pretpostaviti da za pokrivanje osnovnih troškovi članstva u Alijansi godišnje treba izdvojiti otprilike jedan euro po stanovniku. Slovenci su, tako, prve godine članstva platili 1,5 a Bugari oko sedam miliona eura. Tek treba da vidimo da li će ta proporcija biti primjenljiva za Crnu Goru, s obzirom na mali broj stanovnika ali i naglašenu megalomaniju ovdašnjih zvaničnika. Nije na odmet pomenuti da su praktično sve istočnoevropske zemlje, po pitanju troškova, otišle dalje od plaćene članarine. I konačno: vlasti Slovenije i Hrvatske su se suočile sa ozbiljnim korupcionaškim aferama koje su bile nusproizvod odluke da se njihove armije modernizuju oružjem po NATO standardima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

HAPŠENJE ALEKSANDRA MIJAJLOVIĆA I NJEGOVIH PARTNERA U KRIMINALNIM DUVANSKIM POSLOVIMA: Novović ušao u Grand

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola

 

Po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva, ove sedmice uhapšeno je više crnogorskih biznismena i policajaca zbog kriminalnog udruživanja i šverca cigareta međunarodnih razmjera.  Jedno ime među njima posebno se ističe.  Aleksandar Mijajlović je često  povezivan sa građevinskom kompanijom Bemax, koja je svoj rast doživjela u vrijeme Đukanovićevog režima, poslujući sa državom u milionskim obrtima.

Osim Mijajlovića, uhapšeni su vlasnici podgoričke kompanije DG group Golub Vojinović i Dejan Jokić, te policajci Dragan Backović, Mirko Mijušković i Radoje Rabrenović. Narednog dana u okviru iste istrage, uhapšeni su u Nikšiću  Zoran Đukanović, vlasnik kompanije Đukanović company , Mileta Simanić i Milan Rogač. Takođe. U Nikšiću je uhapšen i Milenko Rabrenović, dugogodišnji šef obezbjeđenja Veselina Veljovića. Rabrenoviću je ranije suđeno zbog prijetnji  novinarki  Oliveri Lakić, dok je u Vijestima pisala o švercu cigareta, ali je na kraju oslobođen.

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola.

Mijajlović nije zvanično suvlasnik Bemaxa, iako ga javnost tako percipira. Ipak, brojne su i zvanične njegove veze sa tom moćnom građevinskom firmom. Prema podacima Registra privrednih kompanija, Mijajlović ima funkcije u tri kompanije čiji je osnivač Bemax –   direktor je Alec Montenegro,  član  Upravnog odbora  Arena B i ovlašćeni  zastupnik  S & I INVEST.  Osim Mijajlovića kao stvarni suvlasnik Bemaxa javnost percipira Ranka Ubovića, još jednog podgoričkog biznismena. Zvanično, njegov sin Ivan Ubović, vlasnik je kompanije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BORBA AFERAMA ZA BEZBJEDNOSNI SEKTOR: Reče mi jedan čoek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer i SDT su dužni da se odrede o daljem statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i  javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. Javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito

 

I bi Odbor za bezbjednost i odbranu. Umjesto najavljivanog razrješenje detalja iz afere Do Kwon, dobili smo dvije nove. Zapravo tri, nakon naknadne odluke većine članova Odbora  da podnesu krivičnu prijavu protiv N.N. lica zbog iznošenja tajnih podataka („bez obzira da li su oni tačni, netačni ili polutačni“) sa dijela sjednice koji je bio zatvoren za javnost. Odnosno tajan.

U razmjeni vatre ministra pravde i šefa Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO), tokom javnog dijela sjednice, saznali smo da je ministru Andreju Miloviću registrovano druženje, javno i privatno (intimno) sa bezbjednosno interesantnim licima (BIL). A šefu SPO Predragu  Šukoviću sumnjive kupoprodaje stanova u Budvi, u čemu su, navodno, učestvovale i osobe ranije sudski procesuirane i povezane sa organizovanim kriminalnim grupama (OKG).

Nijesmo, dakle, bili u prilici da saznamo obećano: kako je Južnokoreanac Do Kwon, kao lice sa Interpolove potjernice, došao u Crnu Goru sa lažnim dokumentima (Milović je tvrdio da bivši ministar MUP-a Filip Adžić zna ko ga je dovezao); Ko ga je prijavio nadležnima i tako spriječio njegovo bjekstvo (premijer Milojko Spajić je tvrdio da je on taj); Da li su optužbe o poslovnim vezama Južnokoreanca, kome se na teret stavlja kripto-prevara teška 40 milijardi dolara. sa Spajićem i njegovim PES-om predizborna izmišljotina ili tvrdnja utemeljena na dokazima; Da li je neko manipulisao sa laptopovima koji su oduzeti Do Kwonu nakon njegovog hapšenja na aerodromu u Golubovcima (mijenjao ih ili brisao/dodavao podatke); Jesu li Šuković, Adžić i bivši premijer Dritan Abazović pokušavali da uhapse Milojka Spajića u finišu prošlogodišnje predizborne kampanje…;

Navodno su odgovori izostali pošto je Specijalni državni tužilac Vladimir Novović insistirao da se ne iznose detalji iz istrage SDT-a koja je u toku.

Umjesto toga, dobili smo nova sumnjičenja i optužbe.

Milović je ustvrdio da je Predrag Šuković  u Budvi kupio stan po cijeni od 1.034 eura za kvadratni metar, da bi ga dvije godine kasnije prodao, bivšem vlasniku – neidentifikovanom Rusu – po cijeni od 2.413 eura za m2. Istog dana kupio je novi, veći stan. Njega je platio po 1.337 eura za metar kvadratni. To je, ako kupljena nekretnina nema ozbiljnu manu, cijena daleko manja od ustaljenih na budvanskom tržištu nekretnina.

Sve transakcije su obaveljene u kešu za koji je Šuković ustvrdio da je dio nasljeđa njegove supruge. U imovinskom kartonu prijavio je kako je do nove nekretnine došao „razmjenom“.

Na Milovićev račun  stigle su optužbe da je u Sarajevu, u automobilu koji se vodilo kao njegovo vlasništvo,  pronađena droga. SDT Novović potvrdio da je taj slučaj riješen i da ministar pravde nema veza sa švercom u vozilu koje je prethodno prodao; Da u hotelima na sjeveru Crne Gore kontaktira sa tamošnjim BIL i pripadnicima OKG. Bio je na slavi, njegovo obezbjeđenje je o tom odlasku obavijestilo nadležne ali nije dobilo upozorenje o nepoželjnim gostima, odgovorio je ministar, inače štićeno lice sa stalnim službenim obezbjeđenjem;

Milović je u vezi sa  bivšom partnerkom ubijenog vođe jednog od kotorskih narko klanova i pokušao je da joj izdejstvuje skidanje sa interpolove plave potjernice – obznanio je Šuković. Ministar je to  demantovao da bi, nakon zatvorenog dijela sjednice Odbora za bazbjednost  izjavio Vijestima: „Šukovićevo bavljenje mojim privatnim životom i da li je neko moja djevojka ili ne uopšte ne želim da komentarišem, pogotovu kada se radi o ženskoj osobi koja ne postoji u krivičnoj i prekršajnoj evidenciji naše države, a koja je po Šukovicu BIL, što je još jedna podmetačina…”

Inače, plava potjernica služi „za lociranje, identifikovanje ili nalaženje informacija o osobi od značaja u krivičnoj istrazi“. Kada je neka krupna zvjerka iz svijeta kriminala u bjekstvu, policija ga pokušava locirati praćenjem članova porodice i bliskih prijatelja/saradnika. Kako smo imali priliku da saznamo tokom rata kotorskih narko klanova, isto rade i njegovi protivnici.

Onda je Šuković  iznio da je Milović iz Budimpešte putovao skupa sa bezbjednosno interesantnom osobom i osuđivanim pripadnikom OKG. Ministar je odgovorio da je u pitanju njegov srodnik (suprugin rođak) koji je u Mađarskoj odležao kaznu zbog šverca marihuane, pa je on išao da ga vrati kući.

Ponovljena je i priča o odbijenim izručenjima stranih državljana. Šuković je optuživao Milovića za moguću korupciju u slučaju Binalij, a ovaj uzvraćao istom mjerom, samo na račun Dritana Abazovića i slučaja Telman.

Koliko god bili zatečeni onim što smo vidjeli i čuli, ne smijemo reći da je to iznenađenje. Andreja Milovića i Predraga Šukovića javnost je i prije nego su stupili na sadašnje funkcije, upoznala na stranicama crne hronike.

„Šuković je bio jedan od rukovodilaca istrage, koja je 2014. godine rezultirala hapšenjem i procesuiranjem sadašnjeg direktora policije Zorana Brđanina, za zloupotrebu službenog položaja. Ispostavilo se – neosnovano. Godinu kasnije, pravosnažnom sudskom odlukom Brđanin je oslobođen optužbi“, pisala je Pobjeda.

Naredne 2015. godine Vijesti su objavile intervju şa Šukovićem u kome on tvrdi da od 2012, sa svojim policijskim timom istražuje nezakonite duvanske poslove tzv. mojkovačkog klana kome, po njegovoj tvrdnji, pripadaju i tadašnji premijer Duško Marković i bivši i budući direktor UP Veseline Veljović (u tom trenutku savjetnik predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića). Marković ga je onda tužio zbog prijetnji koje je, pod pseudonimom boss, iznosio u komentarima na ovdašnjim portalima. Šuković je  osuđen na tri mjeseca zatvora, uslovno na godinu dana.

Kasnije je ranjen u centru Podgorice. Za to je osumnjičen i uhapšen nekadašnji šef kontraobavještajne službe Vojske Jugoslavije Radovan Aleksić. Optužnica protiv njega do danas nije podignuta.

Jedni kažu da je taj napad dokaz kako je riječ o poštenom i sposobnom policajcu koji smeta kriminalcima. Drugi ukazuju da  ranjavanje Šukovića nije razriješeno ni nakon što je on došao na mjesto šefa Specijalnog policijskog odjeljenja pri SDT-u. Kao što ni pripadnici mojkovačkog duvanskog klana još nijesu procesuirani, osim onih koji su (skupa sa Veljovićem) pali na osnovu materijala dobijenih iz skaj aplikacije.

Prije prošlonedjeljne razmjene afera, Šuković je bio aktuelan zbog zapisa iz plave sveske kojima je pripremao uhapšenog predsjednika opštine Budva Mila Božovića za nastupe u prošlom sazivu Odbora za bezbjednost i odbranu. I opet kontroverze. Dok dio zvaničnika predvođenih ministrom unutrašnjih poslova Danilom Šaranovićem u plavoj svesci „ne vidi ništa inkriminišuće“, drugi tvrde da je Šuković u njoj, poimenice, odao pripadnike partnerskih službi bezbjednosti (navodno CIA) koju su službovali u Crnoj Gori.

Ni Andreju Miloviću nije novina da se pojavljuje u medijima u krajnje neobičnom kontekstu. Nakon što je, kao sekretar Ministarstva pravde, angažovan u Vladi Zdravka Krivokapića i postao član Tužilačkog savjeta, dio medija je objavio pismeno obraćanje iz 2017. godine  kojim iz Advokatske kancelarije Jovović, Mugoša i Vuković obavještavaju Advokatsku komoru da je njihov pripravnik Andrej Milović prekršio Kodeks profesionalne etike advokata.

“Andrej Milović, pripravnik na radu u ovoj advokatskoj kancelariji (kod advokata Vanje Mugoše), direktno je ugrozio interese klijenata naše kancelarije, na način što je u ime i za potrebe suprotne stranke pisao i predavao podneske nadležnom sudu i Poreskoj upravi Crne Gore, koristeći pri tome podatke i činjenice u vezi sa tim sporom koji su mu, kao zaposlenom, bili dostupni”, navodi se u tom dokumentu.

Milović je priznao učinjeno, a tadašnji predsjednika Advokatske komore Crne Gore Zdravko Begović izjavio je portalu Standard da mu advokatska licenca nije oduzeta jer se “izvinio za svoje propuste”. Tako  je ovaj postupak zatvoren.

SDT Vladimir Novović stojički je, tokom prošlonedjeljne sjednice Odbora, istrpio sve ono što su jedan o drugome ispripovijedali Milović i Šuković. Prethodno je izjavio da šef SPO ne može biti smijenjen ili izabran bez njegove saglasnosti, a na sjednici Odbora  je napomenuo kako Šuković „još uvijek“ ima njegovo povjerenje.

Premijer Milojko Spajić kaže da nije pratio sjednicu Odbora na kojoj je njegova afera Do Kwon trebala biti glavna tema. „Loše ponašanje i iznošenje raznih takozvanih operativnih podataka bez dokaza. To priliči muškoj svlačionici iz IVa, IVb… To nije za Vladu, Skupštinu, ozbiljnu državu. Egoistično prepucavanje ne podržavam. Nisam ni sa kim o tome razgovarao”, prilično je precizno Spajić opisao ono što nije vidio.

Na tome ne bi smjelo da se završi. Javnost ima pravo da nagađa da li iza Milovića stoje Spajić i PES, a iza Šukovića URA, koalicija ZBCG, Demokrate ili svi skupa. Pa da pretpostavlja šta je od iznijetog tačno ili netačno.

Premijer i Specijalni državni tužilac nemaju taj luksuz. Oni su dužni da se odrede o statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. I u jednom i u drugom slučaju javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito.

 

Šta je kome tajna

Zakon o parlamentarnom nadzoru u oblasti bezbjednosti i odbrane predviđa (član 6) da su sjednice Odbora za bezbjednost „po pravilu“ zatvorene za javnost, a mogu biti i otvorene, odlukom većine prisutnih članova Odbora, u skladu sa zakonom. „Stavove i zaključke Odbora Skupštini i javnosti iznosi predsjednik Odbora ili član ovlašćen od strane Odbora. Član Odbora može u javnosti iznijeti izdvojeno mišljenje, poštujući pri tome ograničenja, u skladu sa Zakonom“.

U Poslovniku o radu Skupštine nalazimo bitno drugačije definicije. “Rad Skupštine i njenih odbora je javan. Sjednica Skupštine i sjednica odbora zatvorena je za javnost u slučaju kada se razmatra akt ili materijal koji je označen kao ‘državna tajna.’”, propisuje Poslovnik u članu 211.

Nema naznaka da su na prošlonedjeljnoj sjednici Odbora razmatrana bilo kakva dokumenta ili podaci sa naznakom „državna tajna“. Možda su, samo, korišćena saznanja iz istraga koje SDT vodi o jednoj ili drugoj konfrontiranoj strani u ovom sukobu. To su, po pravilima Tužilaštva, tajni podaci.

Nije prvi put da su mediji, pozivajući se na nezvanične izvore, prenosili detalje sa zatvorenih sjednica Odbora. Novina je to što je u ovom slučaju „curenje informacija“ problematizovano do najave podnošenja krivične prijave protiv neidentifikovanih „špijuna“. Uz zahtjev da članovi Odbora dobrovoljno odu na testiranje na poligraf. (tzv. detektor laži). Samo nam još to treba.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STO DANA VLADE: Paf, Milojko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Spajić i njegov kabinet dali su dovoljno razloga za oprez  i onda kada izgleda da se stvari kreću u dobrom smjeru. Premijerov paf, paf pristup može  odvesti crnogorsko društvo na razne strane

 

Nakon sto dana mandata, stiglo je vrijeme za prvo svođenje računa Vlade premijera Milojka Spajića. Za konkretniju ocjenu urađenog ne jagme se ni iz pozicije ni iz opozicije. Dijelom što, svako iz svojih razloga, ne želi da pretjerano hvali ili kudi premijera i njegov tim. Dijelom i zato što se još ne zna šta su stvarni naumi Vlade oko mnogih tema iz nadležnosti izvršne vlasti.

Komotna i za sada, uglavnom, zadovoljna većina u parlamentu; Uspješno riješen problem kontrole i bojkota popisa; Usvojen budžet uz uračunato povećanje minimalnih penzija; Konačno  izabran VDT u punom mandatu; Oživljeni pristupni pregovori sa EU… To je dio onoga čime se premijer i njegovi saradnici mogu pohvaliti. Uz mnogo, mnogo optimističkih najava i obilje  obećanja.

Sve medalje imaju i  drugu stranu.  Vlada još nema program rada za ovu godinu; troši više novca nego što dozvoljavaju budžetski prihodi; Ekonomski program Evropa sad 2 i dalje je tajna ili fikcija; Partijske frakcije unutar izvršne vlasti sve teže prikrivaju međusobnu borbu za kontrolu bezbjednosnog sektora; ZBCG sve glasnije traži rekonstrukciju vlade i imenovanje ministara iz njihovih redova prije (krajnjih) dogovorenih rokova; I dalje varniči na relaciji predsjednik države – predsjednik vlade, odnosno, prvi i drugi čovjek najjače partije u parlamentu; Štrajkove su formalno najavili, ili njima prijete, sindikati prosvjete, javne uprave i pravosuđa, zdravstva i policije; Vlastite zamisli ministri ne provode u najavljenim rokovima, a neki započeti poslovi su zaustavljeni zbog nepoštovanja zakona i propisanih procedura; Mnogo toga odrađuje se u tajnosti (netransparentno)…

Spajićeva Vlada koju, uz premijera, čine tri potpredsjednika, dva potpredsjednika-ministra i 17 ministara iz PES-a, Demokrata, SNP-a, CIVIS-a, Albanskog foruma i Albanske alternative izabrana je pred svitanje, 31. oktobra, uz manjinsku podršku poslanika koalicije ZBCG. Prema postizbornom sporazumu, ministri iz partija Andrije Mandića i Milana Kneževića (četiri + jedan potpredsjednik) ući će u vladu najkasnije prije usvajanja  budžeta za 2025.

Pravdajući se potrebom da vlada bude izabrana što prije, mandatar je odbio da, u skladu sa obavezom koju nalaže Ustav, u parlamentu pročita svoj ekspoze. Takođe zbog žurbe, voljom predsjednika parlamenta Andrije Mandića, sjednica Skupštine nije održana na Cetinju, kao što to propisuje Zakon o Prijestonici, već u Podgorici.

Manje obaviješteni su, tako, ostali bez prilike da shvate kako se u Spajićevom ekspozeu obećano povećanje plata, penzija i zaposlenosti (najavljeni program Evropa sad 2) pominje u samo u jednom pasusu od ukupno 22 stranice teksta. „Ova Vlada ima konkretan cilj koji se odnosi na unapređenje standarda naših građana i to kroz sprovođenje programa Evropa sad 2.0. Navedeni cilj postići ćemo oslobađanjem investicionog potencijala, razvojnim projektima koji će dati zamajac novim poslovnim prilikama, sveobuhvatnom poreskom reformom, oslobađanjem poslodavca dijela troškova rada kao najznačajnijeg fiksnog troška, što će pospješiti otvaranje novih radnih mjesta, kao i eliminisanjem biznis barijera, uz drastično smanjenje sive ekonomije.”

Sto dana kasnije sve je više onih koji sumnjaju da program Evropa sad 2,  barem u pisanom obliku, uopšte postoji. Tim prije što se neka od obećanja, kako vrijeme prolazi, čine sve nerealnija.  Sve su glasnija upozorenja o ogromnim rizicima eventualnog provođenja tog programa po modelu Evropa sad 1 po javne (budžetski prihodi) i lične finansije građana Crne Gore (održivost penzionog sistema).

Možda premijer i njegovi najbliži saradnici, Generalni sekretar Vlade Branko Krvavac i ministar finansija Novica Vuković, u glavi imaju taj program, ali javnost o tome još ništa ne zna. Ne znaju ni poslanici koji bi morali imati odlučujuću riječ, pošto Spajić kaže da program ES2 podrazumijeva usvajanje ili izmjene 50-tak zakona.

Idemo dalje. Istog dana  kada je izabrana, Vlada je donijela  odluku o odlaganju popisa zakazanog za 1. novembar prošle godine. Spajić je u nekoliko narednih dana uspio da izbalansira suprotstavljene zahtjeve zagovornika neodložnog održavanja popisa i njegovog bojkota, pa je on održan bez ozbiljnijih tenzija i primjedbi na terenski rad popisivača.  Današnje stanje u  Crnoj Gori bilo bi mnogo drugačije, gore, da je popis upriličen onako kako je bila naumila Abazovićeva vlada.

Ovih sto dana  iza nas predstavljaju, čini se, period sa najmanje tenzija i manifestovanih podjela u društvu po osnovu vjere i nacije  od usvajanja DPS-ovog Zakona o slobodi vjeroispovijesti u decembru 2019. godine. Vlada i njen predsjednik dali su tome značajan doprinos.

Spajić može biti zadovoljan načinom na koji je tokom pregovora o formiranju vlade i održavanju popisa pacifikovao najveći dio sebi nenaklonjenih kolaicionih partnera (ZBCG, dijelom i Demokrate) ali i iz opozicije. Ona, sa izuzetkom URA, živi u nadi – od BS do DPS – da bi “uskoro” mogla postati dio vladajuće većine. Skupa sa koalicijom ZBCG. Ili umjesto nje.

Spajić je tako tolerisao iskakanja Andrije Mandića iz zakonskih i okvira definisanih koalicionim sporazumom koji se tiču državnosti Crne Gore i poštovanja njenih međunarodnih obaveza i prioriteta (igra sa zastavama u parlamentu, izborni dan u Srbiji u Vučićevom štabu, čestitke i delegacija ZBCG na neustavnom danu RS). “Svim zastavama želim sve najbolje i da svako svoju zastavu zakači – koju god misli da treba”, lakonski je premijer prokomentarisao nezakoito postupanje predsjednika Skupštine. Onda se povrnuo:  “Naravno uz državnu koja je obavezna zakonom”. Na sličan način je previdio sukob ministra odbrane Dragana Krapovića sa njegovim kolegom iz Hrvatske Ivanom Anušićem i otkazivanje dogovorenog sastanka u Tivtu.

Zato je u Briselu, na sastanku sa Generalnim sekretarom NATO-a Jensom Stoltenbergom, saopštio i ono što je moralo zaparati uši pobornicima srpskog sveta, u Beogradu i kod kuće. “U našem dubokom nacionalnom interesu je da održimo mir na Kosovu. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu. Naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne je od najveće važnosti za Crnu Goru”, izjavio je Spajić.

Analitičari primjećuju  kako je aktuelni premijer, za sada, napravio poslovnu  distancu od zvaničnika SPC. Posebno ako se stvari posmatraju u odnosu na njegove prethodnike Dritana Abazovića i Zdravka Krivokapića.

Sindikati su postali najveća opozicija aktuelnoj Vladi. PES je  došao na vlast na talasu obećanja o većim platama i penzijama, kraćem radnom vremenu i punoj zaposlenosti. Poslije sto dana mandata Spajićeve Vlade to su i dalje  obećanja na dugom štapu. Prosvjetni radnici i zaposleni u javnoj upravi i pravosuđu nijesu dobili povišice koje im pripadaju po Granskom kolektivnom ugovoru potpisanom sa prethodnom Vladom, pa najavljuju štrajk. Zapravo, prosvjetari su svoju obustavu rada već i formalno zakazali.

Nezadovoljnih ima i među penzionerima koji nijesu obuhvaćeni selektivnim povećanjem penzija do iznosa od 450 eura. Sve češće i glasnije gunđaju poljoprivrednici i farmeri. Glas privrednika tek treba da čujemo, kada bude jasnije šta tačno podrazumijevaju reforme koje najavljuju iz Vlade. Počev od ograničenja trgovačkih marži na prilično široku paletu životnih potrebština i usluga koju je, istina kao mogućnost o kojoj se razmišlja u kontekstu suzbijanja inflacije, najavio potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj.

Iako Crna Gora nema prostorni plan, krovni strateški dokument razvoja države, Vlada najavljuje ubrzane aktivnosti za pripremu i izgradnju dva autoputa i četiri brze ceste, ukupne vrijednosti “šest do osam milijardi eura”.

“U januaru će biti raspisano šest javnih tendera za izradu idejnih rješenja za sve preostale dionice autoputa Bar – Boljare, za jadransko-jonski autoput, za brze autoceste Bijelo Polje – Pljevlja – Sarajevo, Bar – Ulcinj – Albanija, od obilaznice oko Budve – Luštica – Hrvatska, Andrijevica – Peć”, najavio je premijer krajem prošle godine. Za sada je, kazao je nedavno, napravljen devet od neophodih 45 koraka kako bi sve te ceste bile završene do 2030. godine.

Žurba je, kažu, tolika da će se država odreći pomoći EU za izgradnju dionice autoputa Mateševo – Andrijevica (oko 220 – 240 miliona eura, odnosno, 40 odsto troškova gradnje). To nije mali novac. Javnosti nije prezentovano koliko bi nas usporila EU procedura i kada se planira da, građen o našem trošku, taj dio autoputa bude gotov. Otud brojne spekulacije. Sažeto, sumnjičavi misle da učešće EU u finansiranju dionice eutoputa nije sporno zbog vremena potrebnog da se taj novac dobije, nego zbog obaveze da se, ukoliko se on koristi, autoput ugovara i gradi po EU procedurama i standardima. A to, kažu, možda remeti neke ranije dogovorene aranžmane.        

Problemi sa poštovanjem procedura (razmirice oko novog razrješenja direktora UP Zorana Brđanina, zahtjevi da Skupština većinu vladinih zakona usvaja po skraćenoj procedure bez javne rasprave, kontroverzan pokušaj rušenja lamele c u Podgorici, tajno decembarsko zaduženje veće od 150 miliona, ) pokazali su se kao jedan od većih hendikepa vlade u prvih 100 dana mandata. Uz konstantno prepucavanje Spajića i ministra pravde Andreja Milovića sa čelnicima URA o (ne)zakonitosti rada bivših i sadašnjih čelnika izvršne vlasti,  nedefinisan plan rada i netransparentno (tajno) donošenje odluka…

U u svakom slučaju dovoljno je razloga za  oprez i onda kada izgleda da se stvari kreću u dobrom smjeru. Premijerov paf, paf pristup može nas odvesti na razne strane.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo