Povežite se sa nama

FOKUS

POSLIJE NATO POZIVNICE: Šta nas čeka

Objavljeno prije

na

Pozivnica je stigla u srijedu, 2. decembra. Ministri inostranih poslova 28 zemalja članica NATO saveza jednoglasno su (drugačije, uostalom, nije ni moglo biti) pozvale Crnu Goru da im se pridruži kao 28 članica Alijanse.

Slavljenička žurka u Vili Gorica, u organizaciji čelnika vladajuće DPSDP koalicije, počela je samo koji sat kasnije. Dok su Milo Đukanović, Ranko Krivokapić i Filip Vujanović primali i dijelili čestitke, počeli su da pristižu i prvi komentari odluke sa Samita u Briselu.

,,Crna Gora pozvana da se priključi NATO-u, potez koji će sigurno naljutiti Rusiju”, naslov je sa portala Vašington posta. U sličnom tonu je izvještavao i njemački radio Dojče vele: ,,NATO pozvao Crnu Goru da se pridruži Alijansi uprkos navodima Rusije da će to biti provokacija”. Iz Moskve je dominiralo nezadovoljstvo. Poput onoga manifestovanog sa naslovne strane Ruske Gazete: ,,Crna Gora u kavezu NATO-a”.

U dubokoj sjenci ostali su drugačiji tonovi poput komentara iz Komersanta u kome se, pored ostalog, zapaža kako se ,,paradoks anticrnogorske kampanje, koja postaje sve jača, sastoji i u tome što će ta zemlja ulazeći u NATO i EU najverovatnije postati jedan od lobista Rusije, protivnik sankcija i oštrog poljsko-pribaltičkog pristupa”. Istovremeno, komentator se čudi agresivnosti i brzopletosti ruskih parlamentaraca koji ,,bez potrebe stvaraju sebi (i svima nama) novog neprijatelja. U ovom slučaju iz zemlje koja je maltene najrusofilnija na svijetu. Samo je pitanje: radi čega?”.

Nije teško primijetiti da su oni što su hvalili odluku Samita u Briselu, baš kao i oni koji su je kudili, na Crnu Goru gledali onako kako se, tokom neke važne međunarodne utakmice, gleda na loptu. Od koje ništa ne zavisi, nego leti tamo gdje je najjače šutnu.

To nije remetilo slavljeničku atmosferu među čelnicima ovdašnjeg političkog establišmenta i njihovim sljedbenicima i pomagačima. Tako nas jedan elektronski medij, pod komandom DPS-a, egzaltirano obavještava: ,,Upućivanjem pozivnice potvrđeno je da je naša zemlja demokratska, stabilna, sigurna, dobro razvijena, da dijeli iste vrijednosti kao i najnaprednije zemlje svijeta i da ima standardno pravno okruženje baš kako treba”. Da se čovjek zapita da li se ova naša, baš kako treba država, nalazi u Skandinaviji ili na Balkanu. Šalu na stranu, neće biti mali broj onih koji će poziv iz Brisela interpretirati na ovaj način.

Prije godinu dana, kada je na Samitu u Velsu dogovoreno da se poziv Crnoj Gori odloži, navedeno je kako se to radi zbog nedovoljnog progresa u okviru četiri ključne oblasti: vladavine prava, borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, reforme bezbjednosnog sektora i dijaloga sa javnošću usmjerenog ka boljem razumijevanju ciljeva i politika NATO-a.

Od tada do danas, Crna Gora je dobila vrhovnog i specijalnog tužioca za organizovani kriminal i korupciju. Izabran je direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost i izvršena tzv. ,,smjena generacija” čelnika i glavnih operativaca ANB-a, kako bi se odagnale sumnje NATO partnera da bi odatle povjerljive informacije curile na rusku stranu. Nekoliko NVO dobilo je novac poreskih obveznika da izradi propagandni materijal kojim se afirmiše proces pristupanja Savezu. Neki mediji su plaćeni da sve to objave, a registrovane su i imitacije javne rasprave na temu NATO integracija.

Policija i tužilaštvo duže od šest mjeseci ne mogu da formiraju policijski tim koji će, pod komandom specijalnog tužioca, krenuti u obećanu borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. Tri čina javne rasprave o vladinom Prijedlogu zakona o vjerskim organizacijama (Bijelo Polje, Kotor, Podgorica) pokazala su koliko malo treba da se ovdašnje društvo – osiromašeno, podijeljeno i netolerantno – međusobno popljuje i(li) pohvata za revere. Dešavanja tokom i nakon nedavnih opozicionih (građanskih) protesta potvrdili su da su i državni organi bezbjednosti, a posebno djelovi ,,elitne” antiterorističke jedinice, skloni postupati po jednako nasilnoj i nezakonitoj matrici.

Teško da je sve to promaklo posmatračima iz Alijanse. Na neki način to je potvrdio i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg riječima da ,,Crnoj Gori tek predstoji važan dio posla”. Poziv je, ipak, stigao. Pokušajmo da predvidimo dalji niz poteza.

Prevedeno sa jezika diplomatije, zemlje članice NATO-a su 2. decembra Crnu Goru pozvale da počne pregovore o pristupanju Alijansi. ,,Pregovori o pristupanju će trajati najmanje godinu dana i to će biti prvo proširenje saveza od 2009. godine”, podsjeća BBC. I objašnjava. ,,I građani CG su podijeljeni oko članstva u Alijansi. Mnogi od njih još sa prijekorom gledaju na bombardovanje 1999. godine ali NATO diplomate tvrde da su nedavna istraživanja javnog mnjenja pokazala rastuću podršku članstvu u Alijansi”.

Zvanična procedura nalaže da, nakon jednoglasne odluke Savjeta ministara, generalni sekretar NATO-a u narednih nedjelju dana uputi formalni poziv crnogorskom šefu diplomatije Igoru Lukšiću o počinjanju pregovora za učlanjenje. Potom Lukšić odgovara pismom kojim potvrđuje da Crne Gora prihvata obaveze članstva u Alijansi.

Nakon toga počinju pregovori o pristupanju. Prema dostupnoj literaturi, riječ je ,,o nizu sastanaka između tima eksperata NATO-a i predstavnika pozvane države na kojima se razmatra i formalno potvrđuje interes, volja i sposobnost te zemlje da ispuni političke, pravne i vojne obaveze članstva u NATO”.

U praksi, hrvatsko pregovaračko iskustvo kazuje da se prvo pregovaralo o političkim i vojnim pitanjima koja su trebala da potvrde kako je pozvana zemlja „spremna sudjelovati u kolektivnoj odbrani i doprinijeti miru i sigurosti u euroatlantskoj zajednici”. Potom su na red došli pregovori o finansijskim i pravnim pitanjima. Tada se, pored ostalog, utvrđuje i novčani iznos (doprinos) koji će nova članica uplaćivati u budžet NATO-a.

Po završetku pregovora sve zemlje članice NATO-a potpisuju Protokol o pristupanju nove članice Alijansi. Protokol se mora retifikovati u svim parlamentima zemalja članica, dok je novopozvanoj zemlji ostavljeno da sama odluči da li će svoj iskaz o pristupanju Alijansi potvrditi na referendumu, u parlamentu, ili na bilo koji drugi način.

O širini tog izbora svjedoči, takođe, hrvatski primjer koji navodimo zbog ozbiljnih indicija da će se ovdašnje vlasti voditi upravo tim modelom. Dakle, u Ustavu RH piše da se ,,odluke o udruživanju Hrvatske u saveze s drugim državama donose na referendumu…”. Međutim, tadašnje hrvastke vlasti (premijer je bio Ivo Sanader) su odlučile da NATO nije savez država, već je odluka o pristupanju ,,običan” međunarodni ugovor koji je dovoljno potvrditi u parlamentu. Tako je i bilo.

Uglavnom, zvanično se postupak pristupanja završava tako što se potvrđen (ratifikovan) Protokol predaje Stejt departmentu, gdje se čuvaju svi dokumenti Alijanse. Prema dosadašnjim iskustvima, nove članice bi kroz proces inicijalizacije prošle do sljedećeg NATO samita (godinu dana). Eventualno do onog koji slijedi za dvije godine.

Šta biva ukoliko neka od zemalja članica ne ratifikuje sporazum sa novopozvanom državom? Šta ako potencijalna članica ne obezbijedi potrebnu referendumsku ili skupštinsku većinu za potvrdu namjere učlanjenja, a šta ukoliko se neka članica ,,predomisli” i odluči da napusti Savez? To su pitanja na koja – kako sada stvari stoje – provjerljiv odgovor ne postoji. Nikad se nije desilo.

Baze

Dane uoči poziva iz Brisela, kao i prve sate nakon što je taj poziv ozvaničen, u Podgorici je obilježila i priča o navodnim namjerama Alijanse da u lukama Bar i Kotor, ili makar jednoj od njih, u bliskoj budućnosti napravi vojnu bazu. Nijesu ponuđeni argumenti koji potvrđuju tu priču. NATO do sada nije pokazivao pretjeran interes da neku od jadranskih luka pretvori u svoju vojnu bazu.

Italija je članica NATO-a od njegovog osnivanja 1949. godine, ali NATO, odnosno SAD, nemaju vojnu bazu na italijanskoj obali Jadranskog mora. Zato pamtimo Aviano, aerodrom-bazu na sjeveru Italije iz koje su NATO avioni 1999. godine kretali u borbene misije iznad tadašnje SRJ.

Hrvatska i Albanija su u Savezu od kraja prošle decenije. Do danas nije bilo govora o korišćenju neke od njihovih trgovačkih luka u vojne svrhe. A one bi i veličinom i postojećom infrastrukturom bile za tu svrhu mnogo podesnije od bilo koje od tri crnogorske luke. Na drugoj strani, neposredno nakon što su Bugarska i Rumunija postale članice NATO-a (2004. godine, skupa sa Slovenijom, Slovačkom, Letonijom, Estonijom i Litvanijom) crnomorske luke Konstanca i Varna stavljene su na popis ,,punktova zajedničke bezbjednosti”.

Prema podacima iz medija, danas u Grčkoj postoji samo jedna pomorska vojna baza koju koriste SAD – na ostrvu Krit u Egejskom moru. Baza Suda zaliv operativna je duže od 60 godina. NATO ili SAD kao predvodnik i najveća armija ovog Saveza imaju svoje baze u BiH, Makedoniji i na Kosovu, iako nijedna od pomenutih zemalja nije članica Alijanse.

Ako se, makar za sada, ne može potvrditi naum NATO stratega da instaliraju svoje vojne baze na crnogorskoj obali, nije tajna da je Rusija koliko 2013. godine pokušavala da uradi nešto slično. Zvanična Podgorica je tada prečula zahtjev Moskve da se omogući stacioniranje ruskih ratnih brodova u lukama Bar i Kotor (tu bi se radili potrebni remonti i dopuna zaliha na vojnim brodovima). Koji mjesec kasnije na tu temu progovorio je tadašnji ruski ambasador u Crnoj Gori Andrej Nesterenko. On je potvrdio da je ,,Moskva bila zainteresovana” da razgovara o mogućnosti da ruski ratni brodovi pristaju u luke Bar i Kotor, ali da crnogorsko Ministarstvo odbrane ,,nije htjelo ni da čuje za to”.

O nekadašnjim interesima NATO saveza za jadransku obalu medijima u regionu govorio je, prije nekih 4-5 godina, penzionisani admiral Branko Mamula, nekadašnji načelnik Generalštaba JNA. ,,Poslije Rezolucije Informbiroa (1948. godine) u vode Visa stigla je u službenu posjetu grupa brodova američke ratne mornarice kojom je komandovao admiral Džon Kasadi. Zajedno s Titom obišli smo nosač aviona, gde nas je admiral Kasadi pozdravio…”, prisjeća se Mamula, ,,Godinu dana kasnije mi smo u Vašingtonu tražili da nam SAD isporuče žito. Pregovarač sa američke strane bio je već penzionisani admiral Kasadi. Doslovno nam je rekao: „Može žito, ali morate u NATO”. Beograd je obaviješten o uslovu. Tito je Amerikancima poručio da se s Jugoslavijom tako ne može razgovarati i pregovori su prekinuti. Ipak, kasnije, Ajzenhauer (Dvajt Ajzenhauer, bivši general i predsjednik SAD-a) nam je isporučio žito. A nismo ušli u NATO”.

Tako je to nekad bilo.

Koliko košta članstvo

Pravila nalažu da svaka nova članica NATO-a mora da pokrije troškove prijema i članstva. Minimalan ceh koji mora da se plati su članarina za funkcionisanje administracije NATO-a i plate svog vojnog i civilnog osoblja zaposlenog u njoj. Pokazalo se da su sve nove članice (primljene nakon 1999) morale da snose i troškove modernizacije sistema veza i uvođenja procedura zapadne vojne alijanse. ,,Ono što svaka nova članica mora da ima, i plati, jesu sistem veza i uvođenje procedura po NATO standardu. Svi plaćaju troškove administracije, kao što se plaća za UN ili OEBS-u”, objašnjavao je Hrvatima Danijel Šunter, predsednik nevladine organizacije Evroatlantska inicijativa. Izgleda da zemlje članice nijesu dužne da kupuju zapadno naoružanje i opremu ako posjeduju adekvatnu opremu i oružje po nekadašnjim sovjetskim standardima. Tako se tvrdi da su neke članice NATO-a, nekadašnje potpisnice Varšavskog ugovora, zadržale lično naoružanje kalibra 7,62 mm (NATO standard je 5,56 mm). Prema istim izvorima, Mađari i dalje koriste ruske kamione, a Česi helikoptere. Uglavnom, na osnovu analize podataka iz regionalnih medija, može se pretpostaviti da za pokrivanje osnovnih troškovi članstva u Alijansi godišnje treba izdvojiti otprilike jedan euro po stanovniku. Slovenci su, tako, prve godine članstva platili 1,5 a Bugari oko sedam miliona eura. Tek treba da vidimo da li će ta proporcija biti primjenljiva za Crnu Goru, s obzirom na mali broj stanovnika ali i naglašenu megalomaniju ovdašnjih zvaničnika. Nije na odmet pomenuti da su praktično sve istočnoevropske zemlje, po pitanju troškova, otišle dalje od plaćene članarine. I konačno: vlasti Slovenije i Hrvatske su se suočile sa ozbiljnim korupcionaškim aferama koje su bile nusproizvod odluke da se njihove armije modernizuju oružjem po NATO standardima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo