Povežite se sa nama

FOKUS

POSLIJE NATO POZIVNICE: Šta nas čeka

Objavljeno prije

na

fokus-crna-gora-nato-luksic

Pozivnica je stigla u srijedu, 2. decembra. Ministri inostranih poslova 28 zemalja članica NATO saveza jednoglasno su (drugačije, uostalom, nije ni moglo biti) pozvale Crnu Goru da im se pridruži kao 28 članica Alijanse.

Slavljenička žurka u Vili Gorica, u organizaciji čelnika vladajuće DPSDP koalicije, počela je samo koji sat kasnije. Dok su Milo Đukanović, Ranko Krivokapić i Filip Vujanović primali i dijelili čestitke, počeli su da pristižu i prvi komentari odluke sa Samita u Briselu.

,,Crna Gora pozvana da se priključi NATO-u, potez koji će sigurno naljutiti Rusiju”, naslov je sa portala Vašington posta. U sličnom tonu je izvještavao i njemački radio Dojče vele: ,,NATO pozvao Crnu Goru da se pridruži Alijansi uprkos navodima Rusije da će to biti provokacija”. Iz Moskve je dominiralo nezadovoljstvo. Poput onoga manifestovanog sa naslovne strane Ruske Gazete: ,,Crna Gora u kavezu NATO-a”.

U dubokoj sjenci ostali su drugačiji tonovi poput komentara iz Komersanta u kome se, pored ostalog, zapaža kako se ,,paradoks anticrnogorske kampanje, koja postaje sve jača, sastoji i u tome što će ta zemlja ulazeći u NATO i EU najverovatnije postati jedan od lobista Rusije, protivnik sankcija i oštrog poljsko-pribaltičkog pristupa”. Istovremeno, komentator se čudi agresivnosti i brzopletosti ruskih parlamentaraca koji ,,bez potrebe stvaraju sebi (i svima nama) novog neprijatelja. U ovom slučaju iz zemlje koja je maltene najrusofilnija na svijetu. Samo je pitanje: radi čega?”.

Nije teško primijetiti da su oni što su hvalili odluku Samita u Briselu, baš kao i oni koji su je kudili, na Crnu Goru gledali onako kako se, tokom neke važne međunarodne utakmice, gleda na loptu. Od koje ništa ne zavisi, nego leti tamo gdje je najjače šutnu.

To nije remetilo slavljeničku atmosferu među čelnicima ovdašnjeg političkog establišmenta i njihovim sljedbenicima i pomagačima. Tako nas jedan elektronski medij, pod komandom DPS-a, egzaltirano obavještava: ,,Upućivanjem pozivnice potvrđeno je da je naša zemlja demokratska, stabilna, sigurna, dobro razvijena, da dijeli iste vrijednosti kao i najnaprednije zemlje svijeta i da ima standardno pravno okruženje baš kako treba”. Da se čovjek zapita da li se ova naša, baš kako treba država, nalazi u Skandinaviji ili na Balkanu. Šalu na stranu, neće biti mali broj onih koji će poziv iz Brisela interpretirati na ovaj način.

Prije godinu dana, kada je na Samitu u Velsu dogovoreno da se poziv Crnoj Gori odloži, navedeno je kako se to radi zbog nedovoljnog progresa u okviru četiri ključne oblasti: vladavine prava, borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, reforme bezbjednosnog sektora i dijaloga sa javnošću usmjerenog ka boljem razumijevanju ciljeva i politika NATO-a.

Od tada do danas, Crna Gora je dobila vrhovnog i specijalnog tužioca za organizovani kriminal i korupciju. Izabran je direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost i izvršena tzv. ,,smjena generacija” čelnika i glavnih operativaca ANB-a, kako bi se odagnale sumnje NATO partnera da bi odatle povjerljive informacije curile na rusku stranu. Nekoliko NVO dobilo je novac poreskih obveznika da izradi propagandni materijal kojim se afirmiše proces pristupanja Savezu. Neki mediji su plaćeni da sve to objave, a registrovane su i imitacije javne rasprave na temu NATO integracija.

Policija i tužilaštvo duže od šest mjeseci ne mogu da formiraju policijski tim koji će, pod komandom specijalnog tužioca, krenuti u obećanu borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. Tri čina javne rasprave o vladinom Prijedlogu zakona o vjerskim organizacijama (Bijelo Polje, Kotor, Podgorica) pokazala su koliko malo treba da se ovdašnje društvo – osiromašeno, podijeljeno i netolerantno – međusobno popljuje i(li) pohvata za revere. Dešavanja tokom i nakon nedavnih opozicionih (građanskih) protesta potvrdili su da su i državni organi bezbjednosti, a posebno djelovi ,,elitne” antiterorističke jedinice, skloni postupati po jednako nasilnoj i nezakonitoj matrici.

Teško da je sve to promaklo posmatračima iz Alijanse. Na neki način to je potvrdio i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg riječima da ,,Crnoj Gori tek predstoji važan dio posla”. Poziv je, ipak, stigao. Pokušajmo da predvidimo dalji niz poteza.

Prevedeno sa jezika diplomatije, zemlje članice NATO-a su 2. decembra Crnu Goru pozvale da počne pregovore o pristupanju Alijansi. ,,Pregovori o pristupanju će trajati najmanje godinu dana i to će biti prvo proširenje saveza od 2009. godine”, podsjeća BBC. I objašnjava. ,,I građani CG su podijeljeni oko članstva u Alijansi. Mnogi od njih još sa prijekorom gledaju na bombardovanje 1999. godine ali NATO diplomate tvrde da su nedavna istraživanja javnog mnjenja pokazala rastuću podršku članstvu u Alijansi”.

Zvanična procedura nalaže da, nakon jednoglasne odluke Savjeta ministara, generalni sekretar NATO-a u narednih nedjelju dana uputi formalni poziv crnogorskom šefu diplomatije Igoru Lukšiću o počinjanju pregovora za učlanjenje. Potom Lukšić odgovara pismom kojim potvrđuje da Crne Gora prihvata obaveze članstva u Alijansi.

Nakon toga počinju pregovori o pristupanju. Prema dostupnoj literaturi, riječ je ,,o nizu sastanaka između tima eksperata NATO-a i predstavnika pozvane države na kojima se razmatra i formalno potvrđuje interes, volja i sposobnost te zemlje da ispuni političke, pravne i vojne obaveze članstva u NATO”.

U praksi, hrvatsko pregovaračko iskustvo kazuje da se prvo pregovaralo o političkim i vojnim pitanjima koja su trebala da potvrde kako je pozvana zemlja „spremna sudjelovati u kolektivnoj odbrani i doprinijeti miru i sigurosti u euroatlantskoj zajednici”. Potom su na red došli pregovori o finansijskim i pravnim pitanjima. Tada se, pored ostalog, utvrđuje i novčani iznos (doprinos) koji će nova članica uplaćivati u budžet NATO-a.

Po završetku pregovora sve zemlje članice NATO-a potpisuju Protokol o pristupanju nove članice Alijansi. Protokol se mora retifikovati u svim parlamentima zemalja članica, dok je novopozvanoj zemlji ostavljeno da sama odluči da li će svoj iskaz o pristupanju Alijansi potvrditi na referendumu, u parlamentu, ili na bilo koji drugi način.

O širini tog izbora svjedoči, takođe, hrvatski primjer koji navodimo zbog ozbiljnih indicija da će se ovdašnje vlasti voditi upravo tim modelom. Dakle, u Ustavu RH piše da se ,,odluke o udruživanju Hrvatske u saveze s drugim državama donose na referendumu…”. Međutim, tadašnje hrvastke vlasti (premijer je bio Ivo Sanader) su odlučile da NATO nije savez država, već je odluka o pristupanju ,,običan” međunarodni ugovor koji je dovoljno potvrditi u parlamentu. Tako je i bilo.

Uglavnom, zvanično se postupak pristupanja završava tako što se potvrđen (ratifikovan) Protokol predaje Stejt departmentu, gdje se čuvaju svi dokumenti Alijanse. Prema dosadašnjim iskustvima, nove članice bi kroz proces inicijalizacije prošle do sljedećeg NATO samita (godinu dana). Eventualno do onog koji slijedi za dvije godine.

Šta biva ukoliko neka od zemalja članica ne ratifikuje sporazum sa novopozvanom državom? Šta ako potencijalna članica ne obezbijedi potrebnu referendumsku ili skupštinsku većinu za potvrdu namjere učlanjenja, a šta ukoliko se neka članica ,,predomisli” i odluči da napusti Savez? To su pitanja na koja – kako sada stvari stoje – provjerljiv odgovor ne postoji. Nikad se nije desilo.

Baze

Dane uoči poziva iz Brisela, kao i prve sate nakon što je taj poziv ozvaničen, u Podgorici je obilježila i priča o navodnim namjerama Alijanse da u lukama Bar i Kotor, ili makar jednoj od njih, u bliskoj budućnosti napravi vojnu bazu. Nijesu ponuđeni argumenti koji potvrđuju tu priču. NATO do sada nije pokazivao pretjeran interes da neku od jadranskih luka pretvori u svoju vojnu bazu.

Italija je članica NATO-a od njegovog osnivanja 1949. godine, ali NATO, odnosno SAD, nemaju vojnu bazu na italijanskoj obali Jadranskog mora. Zato pamtimo Aviano, aerodrom-bazu na sjeveru Italije iz koje su NATO avioni 1999. godine kretali u borbene misije iznad tadašnje SRJ.

Hrvatska i Albanija su u Savezu od kraja prošle decenije. Do danas nije bilo govora o korišćenju neke od njihovih trgovačkih luka u vojne svrhe. A one bi i veličinom i postojećom infrastrukturom bile za tu svrhu mnogo podesnije od bilo koje od tri crnogorske luke. Na drugoj strani, neposredno nakon što su Bugarska i Rumunija postale članice NATO-a (2004. godine, skupa sa Slovenijom, Slovačkom, Letonijom, Estonijom i Litvanijom) crnomorske luke Konstanca i Varna stavljene su na popis ,,punktova zajedničke bezbjednosti”.

Prema podacima iz medija, danas u Grčkoj postoji samo jedna pomorska vojna baza koju koriste SAD – na ostrvu Krit u Egejskom moru. Baza Suda zaliv operativna je duže od 60 godina. NATO ili SAD kao predvodnik i najveća armija ovog Saveza imaju svoje baze u BiH, Makedoniji i na Kosovu, iako nijedna od pomenutih zemalja nije članica Alijanse.

Ako se, makar za sada, ne može potvrditi naum NATO stratega da instaliraju svoje vojne baze na crnogorskoj obali, nije tajna da je Rusija koliko 2013. godine pokušavala da uradi nešto slično. Zvanična Podgorica je tada prečula zahtjev Moskve da se omogući stacioniranje ruskih ratnih brodova u lukama Bar i Kotor (tu bi se radili potrebni remonti i dopuna zaliha na vojnim brodovima). Koji mjesec kasnije na tu temu progovorio je tadašnji ruski ambasador u Crnoj Gori Andrej Nesterenko. On je potvrdio da je ,,Moskva bila zainteresovana” da razgovara o mogućnosti da ruski ratni brodovi pristaju u luke Bar i Kotor, ali da crnogorsko Ministarstvo odbrane ,,nije htjelo ni da čuje za to”.

O nekadašnjim interesima NATO saveza za jadransku obalu medijima u regionu govorio je, prije nekih 4-5 godina, penzionisani admiral Branko Mamula, nekadašnji načelnik Generalštaba JNA. ,,Poslije Rezolucije Informbiroa (1948. godine) u vode Visa stigla je u službenu posjetu grupa brodova američke ratne mornarice kojom je komandovao admiral Džon Kasadi. Zajedno s Titom obišli smo nosač aviona, gde nas je admiral Kasadi pozdravio…”, prisjeća se Mamula, ,,Godinu dana kasnije mi smo u Vašingtonu tražili da nam SAD isporuče žito. Pregovarač sa američke strane bio je već penzionisani admiral Kasadi. Doslovno nam je rekao: „Može žito, ali morate u NATO”. Beograd je obaviješten o uslovu. Tito je Amerikancima poručio da se s Jugoslavijom tako ne može razgovarati i pregovori su prekinuti. Ipak, kasnije, Ajzenhauer (Dvajt Ajzenhauer, bivši general i predsjednik SAD-a) nam je isporučio žito. A nismo ušli u NATO”.

Tako je to nekad bilo.

Koliko košta članstvo

Pravila nalažu da svaka nova članica NATO-a mora da pokrije troškove prijema i članstva. Minimalan ceh koji mora da se plati su članarina za funkcionisanje administracije NATO-a i plate svog vojnog i civilnog osoblja zaposlenog u njoj. Pokazalo se da su sve nove članice (primljene nakon 1999) morale da snose i troškove modernizacije sistema veza i uvođenja procedura zapadne vojne alijanse. ,,Ono što svaka nova članica mora da ima, i plati, jesu sistem veza i uvođenje procedura po NATO standardu. Svi plaćaju troškove administracije, kao što se plaća za UN ili OEBS-u”, objašnjavao je Hrvatima Danijel Šunter, predsednik nevladine organizacije Evroatlantska inicijativa. Izgleda da zemlje članice nijesu dužne da kupuju zapadno naoružanje i opremu ako posjeduju adekvatnu opremu i oružje po nekadašnjim sovjetskim standardima. Tako se tvrdi da su neke članice NATO-a, nekadašnje potpisnice Varšavskog ugovora, zadržale lično naoružanje kalibra 7,62 mm (NATO standard je 5,56 mm). Prema istim izvorima, Mađari i dalje koriste ruske kamione, a Česi helikoptere. Uglavnom, na osnovu analize podataka iz regionalnih medija, može se pretpostaviti da za pokrivanje osnovnih troškovi članstva u Alijansi godišnje treba izdvojiti otprilike jedan euro po stanovniku. Slovenci su, tako, prve godine članstva platili 1,5 a Bugari oko sedam miliona eura. Tek treba da vidimo da li će ta proporcija biti primjenljiva za Crnu Goru, s obzirom na mali broj stanovnika ali i naglašenu megalomaniju ovdašnjih zvaničnika. Nije na odmet pomenuti da su praktično sve istočnoevropske zemlje, po pitanju troškova, otišle dalje od plaćene članarine. I konačno: vlasti Slovenije i Hrvatske su se suočile sa ozbiljnim korupcionaškim aferama koje su bile nusproizvod odluke da se njihove armije modernizuju oružjem po NATO standardima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo