Bilo bi lijepo da se političari daju opomenuti književnošću. Ali ja ne pišem iz pozicije nekoga ko stoji iznad društva. Pišem da bih opomenuo sebe. Da budem svjestan trenutaka kada smo svi – i žrtve i zlostavljači

Roman Ciganin, ali najljepši, pisca Kristiana Novaka, ne nudi jednostavne odgovore niti pokušava da zauzme moralnu nadmoć. Čitaoca uvodi u svijet u kojem se istina ne otkriva iz jedne tačke, već nastaje u sudaru perspektiva. Polazeći od međimurskog prostora obilježenog dubokim nepovjerenjem između većinskog stanovništva i romske zajednice, autor se bavi pitanjima identiteta, institucionalne nemoći i granica političke korektnosti.

MONITOR: Roman Ciganin, ali najljepši ispisan je iz četiri različite perspektive. Kroz koju od njih se najviše razotkrivaju društvene predrasude, i da li vam je cilj bio iscjeljenje društva ili njegovo propitivanje?

NOVAK: Cilj je bio da se zapita. Ne mogu očekivati da će knjiga proizvesti neki direktan društveni učinak. Ušao sam u ovu priču jer mi mnoge stvari nisu bile jasne. Kada su mi stvari jasne, one stanu na jednu stranicu teksta. Kada nisu – trebaju mi likovi. Protagonisti koje ću staviti u svijet koji me zanima i onda promatrati šta im se događa.

Zato su mi trebala četiri pripovjedača. Nijedan od njih ne zna cijelu istinu. Tek čitatelj, prolazeći kroz sve četiri perspektive, može pokušati dokučiti šta se zaista dogodilo. Svako od njih priča iz svog svijeta, iz svog iskustva. Od početka mi je bilo jasno da mi trebaju sva četiri da bih ispričao cjelinu.

MONITOR: Šta Vam to u društvu nije bilo jasno, pa Vas je natjeralo da o tome pišete?

NOVAK: Ogromno nepovjerenje s obje strane. Odrastao sam u Međimurju, na sjeveru Hrvatske, gdje postoji duboko nepovjerenje između većinskog stanovništva i romske zajednice. Naravno, postoje i lijepe priče o suživotu. Ali postoji i ozbiljno trenje koje ide prema nasilju.

Ako sve to posmatramo samo kroz prizmu kulturnog relativizma – da Romi žive drugačije jer su „drugačiji“ i da to treba poštivati – ne rješavamo stvarne probleme. Ne smijemo dopustiti da djeca ne završavaju osnovnu školu, da se djevojčice prisiljavaju na brakove, da ljudi žive bez osnovnih uvjeta poput struje i grijanja. Dijete koje odrasta u takvom okruženju ne može misliti o zadaći iz matematike, već o tome kako preživjeti.

MONITOR: U romanu se policijska istraga često spotiče o predrasude. Da li je to pitanje nezainteresovanosti ili nesposobnosti institucija?

NOVAK: Nesposobnosti. Čini mi se da smo kao društvo došli do tačke gdje znamo da treba poštovati drugog, ali još uvijek nemamo usvojene mehanizme kako zaštititi najranjivije unutar tih „drugih“ zajednica, a da pritom ne narušimo njihovu autonomiju. To je vrlo sklisko područje.

I sam sam to osjetio dok sam pisao knjigu – stalno sam bio na ivici da skliznem ili u sterilnu političku korektnost, ili u pisanje koje bi moglo reproducirati negativne stereotipe. U tom smislu, i moje iskustvo pisanja odražava nemoć institucija.

MONITOR: Koji Vam je lik bio najteži za pisanje?

NOVAK: Onaj za kojeg sam mislio da će mi biti najlakši – Sandi, mladi Rom. Shvatio sam da tekst ne funkcionira jer sam od njega pokušavao napraviti „simpatičnog“ lika. Tek kad sam mu dopustio da izgubi neke vrline, da ne bude uvijek dobar i blagonaklon, on je postao uvjerljiv. On mora biti jednostavno čovjek, imati svoje dobre i loše strane i svoju točku pucanja. Kad sam ga tako postavio, tek je zaživio i tek tad sam ga zapravo zavolio.

A ovaj za kojeg mi se činilo da će biti najteže, to je Kurd Nuzat koji bježi iz Mosula prema Kalaju u Francusku i zapne u Međimurju na toj migrantskoj ruti. Činilo se da ću morati jako puno istraživati, a zapravo sam prilično brzo našao informacije, ljudi koji su na licu mjesta u iračkom Kurdistanu, koji su živjeli u Mosulu, i koji su mi opisivali vrlo detaljno što se tamo zbivalo.

MONITOR: Koliko Sandija određuju njegovo ime i porijeklo?

NOVAK: Kao i sve nas. Samo što se njemu, zbog imena i porijekla, neka vrata otvaraju bez da ih je tražio, a neka koja su mu nužna – ostaju zatvorena.  I to  je problem. Da na neki način otvaramo manjinskim i ugroženim skupinama nekakve mogućnosti da i zarade, da se obrazuju, ali pod uvjetom da oni ostanu u tim kućicama u koje smo ih smjestili i iz kojih ih onda vadimo da bismo pokazali koliko smo otvoreno društvo.  Ako se toga odreknu, često imaju manje mogućnosti nego prije. Pravo otvoreno društvo trebalo bi ljudima dopustiti da budu ono što jesu, ali i da se bave svim drugim stvarima koje to društvo nudi.

MONITOR: Naslov romana je posebno upečatljiv. Kako je nastao?

NOVAK: Naslov je izabrao mene.  Naravno to je iz naslova pjesme Ljube Aličića, “Ciganin sam, ali najlepši”. Čuo sam tu pjesmu,  sasvim slučajno, na jednom talent show.  Jedan stih kaže: “ako smeta tvome ocu, ako kaže kako grešiš, ti mu reci dušo moja, Ciganin je, ali najlepši“. I nekoliko dana je meni to bilo u glavi. I na neki način mi je bilo bolno. Osjetio sam da neki dio mene rezonira prema tom tekstu, pa prvo nisam znao zašto. Da bih na kraju došao do samog ovog zadnjeg stiha.“…Ciganin, ali najljepši..”

Zašto  “ali”?  Zašto bismo svaku pozitivnu pozitivnu kvalifikaciju odvajali od etnonima ciganin suprotnim veznikom? Zašto ne i? Ciganin je, i to najljepši. Tu mi se razotkrilo i to mi je bilo jezivo pomalo koliko se u jeziku često da ni ne primijetimo reflektiraju nekakvi stereotipovi koji postoje u društvu.

MONITOR: Zašto onda nijeste roman nazvali Ciganin i najljepši?

NOVAK: Zato što sam želio da čitatelj zajedno sa mnom dođe do te spoznaje. Kao autor, moj je zadatak reflektirati stvarnost, a ne pisati o idealnom svijetu kakav bi trebao biti.

MONITOR: Često pišete o temama o kojima se ćuti.  Koliko osjećate odgovornost prema zajednicama o kojima pišete,  i  kako doživljavate ulogu pisca?

NOVAK: Hrpu puta tijekom pisanja ove knjige mi se pojavilo to jedno pitanje „odakle ti pravo?“ Stalno se vraćalo dok sam pisao. Uvijek postoji rizik kulturne aproprijacije. Ali kada se lik suoči s dubokom, općeljudskom dilemom, identitet prestaje biti prepreka. Tada priča postaje univerzalna.

Ako tu priču ne napišeš ti – možda je neće napisati niko. A ako je napišeš pošteno, ona prestaje biti „priča o Romima“ i postaje priča o ljudima.

MONITOR: Jesu li Vaši romani opomena političarima?

NOVAK: Bilo bi lijepo da se političari daju opomenuti književnošću. Ali ja ne pišem iz pozicije nekoga ko stoji iznad društva. Pišem da bih opomenuo sebe. Da budem svjestan trenutaka kada smo svi – i žrtve i zlostavljači.

MONITOR: Kada znate da je roman završen?

NOVAK: Kada ga više ne mogu gledati. Pišem roman otprilike tri do četiri godine. Tekst prolazi kroz bezbroj verzija, a onda slijedi dug rad s urednikom. To je bolan, ali nužan proces.

MONITOR: Budući da radite sa mladim ljudima, studentima, postoji li interesovanje za čitanjem i pisanjem i šta je to što biste savjetovali nekog mladog pisca ?

NOVAK: Nedavno sam naišao na tekst u kojem se autor žali da mladi ništa ne čitaju, ili da čitaju samo „smeće“, i da to vodi propasti civilizacije. Tekst je napisan u 13. stoljeću. Dakle, ta priča o mladima koji ne čitaju očigledno je stalni refren kroz istoriju.

Ipak, čini mi se da danas imamo specifičan problem: knjizi ozbiljno konkurišu aplikacije i društvene mreže koje stvaraju iluziju čitanja i znanja. Čovjek ima osjećaj da je „nešto pročitao“, iako je riječ o sadržaju koji ni stilski ni misaono nema težinu.

Na fakultetu primjećujem i da je sve manje studenata koji upisuju filološke smjerove, što govori da se nalazimo u svojevrsnoj krizi. Za dio toga krivi smo i mi sami – filologija mora jasnije objasniti ostatku društva zašto su čitanje, istorija, književnost i jezici kao ideja važni.

Moj savjet  mladima  je vrlo jednostavan: pisati. Ne samo mladi, nego svi. Svijet bi bio mnogo bolje mjesto kada bi svako od nas svaki dan napisao makar jednu karticu teksta o onome što osjeća ili u šta vjeruje. Kada nešto stavimo na papir, često shvatimo koliko smo u zabludi.

I, naravno, čitati. Ono što čitamo u velikoj mjeri određuje kako pišemo. Mnogi talentirani pisci postaju zaista dobri upravo zato što su mnogo i pažljivo čitali.

Iz muške perspektive

MONITOR: Šta  trenutno čitate?

NOVAK: Najviše studijske radove, što me istovremeno zna i frustrirati i oduševljati. Puno čitam poeziju. S troje male djece ponekad je teško ući u veliki roman koji traži dugotrajnu koncentraciju, dok s poezijom u petnaestak minuta možeš dobiti svoj „fiks“ za taj dan.

U posljednje vrijeme čitam i dosta publicistike. Nedavno sam čitao izuzetnu knjigu Eva autorice Kat Bohannon, koja prati evoluciju ženskog tijela od samih početaka sisavaca do danas – kroz razvoj vida, osjeta i drugih ključnih funkcija. To je fascinantno štivo koje, između ostalog, jasno pokazuje koliko je istorija kakvu poznajemo često ispisivana iz pretežno muške perspektive.

Nina MARKOVIĆ

Bitne probleme  u EU valja tek očekivati- uspije li Trampovo nastojanje da se nametne zamrzavanje rata u Ukrajini (koje bi on nazvao „mirovnim sporazumom“)

MONITOR: U prazničnom intervjuu, premijer Andrej Plenković je rekao da su ambicije vlasti u 2026., da Hrvatska uđe u OECD i da se podigne nivo standarda stanovništva. „Slučaj Tompson“ ocjenio je nebitnim i kao poziv na cenzuru od strane zagrebačkih ljevičara.  Zašto je Plenkoviću toliko važan jedan pjevač-promoter proustaštva?

PUHOVSKI: Nije Plenkoviću važan Thompson, niti, po svemu sudeći, ima osobnih simpatija za njega. Ali mu  odgovara ploviti niz struju. Rečeni domobranski sindrom u Hrvatskoj je u ovome trenutku najvjerojatnije većinski, ali teško može nadići ono do čega je već prispio – relativnu većinu. Plenković ovu tendenciju teži pripitomiti, jer nastavi li se politički ustrojavati – na što na posljednjim koncertima upućuje sam Thompson – ugrozit će baš HDZ.

MONITOR: Da li je ponovno uvođenje vojnog roka, neka vrsta podrške jačanju EU nove strategije bezbjednosti, ali i pokazatelj da Hrvatska ima „narodnu“ vojsku spremnu da je brani i od nezgodnih susjeda koji nisu u NATO?

PUHOVSKI: Jedino dobro što vidim u uvođenju dvomjesečne vojne obveze jest mogućnost civilne kontrole vojnoga sektora iznutra. U modelu profesionalne vojske toga nema, ostaju samo – uvijek ograničeni – pogledi izvana. Inače, radi se, objektivno, o pristajanju uz opće militariziranje EU posljednjih mjeseci. Nakon teškoga poraza srpske vojske 1995., ne čini se vjerojatnim da bi s istoka prijetila ozbiljna opasnost, to više što je Srbija u mnogome sapeta unutrašnjim konvulzijama.

MONITOR: Da li je moguće da proširenje EU  bude samo prema „zaslugama“?

PUHOVSKI: Kriteriji su, načelno, u vladavini prava, političkome pluralizmu, tržišnoj ekonomiji i kompatibilnoj vanjskoj politici. U praksi to ovisi o konkretnim odnosima snaga. Rumunjska je, npr. svojevremeno ušla prije svega na insistiranje Francuske – Hrvatska, u završnoj fazi, jer je tadašnjoj Evropskoj komisiji trebao uspjeh na kraju mandata…Sada su kriteriji posve poremećeni požurivanjem ulaska Ukrajine koja je socijalno, ekonomski, (a posebice korupcijski) teško oštećena i daleko od osnovnih preduvjeta, ili nevjerojatnim nasiljem Grčke i Bugarske nad Makedonijom. No, pristupni proces jest značajna šansa za države kandidatkinje da poprave mnogo toga.

MONITOR: Najnovija neslaganja oko kredita za Ukrajinu iz zamrznutih fondova Rusije, ali i nepristajanja tri zemlje da podrže EU kredit Ukrajini-kada se pribeglo „hokus-pokus“ rješenju, pokazuju sve jaču snagu tzv. nacionalnih interesa. Da li ovakva EU može da ispuni imperative svojih osnivača?

PUHOVSKI: EU je i službeno odustala od jedinstva kao norme – kako zaobilaženjem pozicija Mađarske, Češke, pa i Slovačke kod odluka o financiranju Ukrajine, tako-prije svega, tretiranjem „Koalicije voljnih“ (u kojoj je i nečlanica EU, Ujedinjena kraljevina) kao oficijalnoga čimbenika u pregovorima o miru u Ukrajini. No, bitne probleme valja tek očekivati uspije li Trumpovo nastojanje da se nametne zamrzavanje rata u Ukrajini (koje bi on nazvao „mirovnim sporazumom“), jer će se tada barem ispuhati, ako ne i probušiti militaristički balon koji je zahvatio velik dio Evropa, osim, djelomice, južnoga krila. Tada će EU trebati iznova određivati ne samo odnose s Rusijom, nego i međusobne veze država članica.

Pravi je problem u tomu da je EU naveliko prerasla sva očekivanja (i imperative) osnivača. Od nje se  izvorno očekivalo da privrednim povezivanjem (počevši od ugljena i čelika, tada bazičnih resursa) osigura nemogućnost njemačko-francuske, a onda i šire evropske konflagracije. Politička je nadgradnja dodavana naknadno, i sada se pojavljuju – ne samo zbog jačanja „evropskoga duha“, već i zbog neuništive težnje svakoga administrativnog aparata za autonomijom – i sasvim jasne federalističke ideje. One izazivaju mučninu, pa i bijes kod suverenista – od krajnje desnice do političara poput Milanovića.

Svaka se odluka u posljednje vrijeme – osim nekih „kriznih“ – promatra kroz tu prizmu. Pritom se neprestance perpetuira konstitucijsko pitanje o tomu je li – i u kojoj mjeri – moguće ne-konsensusko odlučivanje. Odnosno, u drugim kategorijama postavljeno, pitanje o odnosima moći Parlamenta i Komisije.

MONITOR: Tvrdi se da je Vladimir Putin nezadovoljan najnovijim mirovnim predlogom Tramp-Zelenski. U ovakvoj situaciji, kakve su šanse EU da odbrani svoje interese?

PUHOVSKI: Nije jasno kakve interese EU ima u sadašnjoj situaciji. Logično bi bilo da joj je temeljni interes u prestanku rata, no-s obzirom na militarističku mobilizaciju posljednjih mjeseci, pa i djelomična proizvodna restrukturiranja koja su već započela, odjednom se čini da EU ima interes za odugovlačenje procesa prekida rata (koji, nikako, ne bi bio pravi mir, ali bi omogućio predah).

MONITOR: Kako vidite „mirotvornu“ dinamiku, da li Tramp gubi u njoj lidersku poziciju i izlazi iz MAGA imperativa?

PUHOVSKI: Trumpa vodi samo jedno načelo: MTGF – Make Trump Great Forever. Zemljopis ga uopće ne zanima – niti ga zna – ekonomija-djelomice, politički odnosi – samo ako su na smetnju. O pravednosti, dakako, ni riječi. No, pozitivno je to da on nastoji – iz ovih svojih razloga – zaustaviti rat, a bitno je pritom (što bi imala biti zadaća EU) postići da to ne bude ni nazvano mirovnim sporazumom, nego sporazumom o primirju. Prestanak ruske okupacije bit će zbilja moguć tek kada (jednom) dođe do bitnih unutrašnjih preobrazbi društva i države.

MONITOR: Trampov plan za mir u Gazi, pokazuje neostvarivost. Da li je mir neostvariva ambicija i koliko on danas zavisi od političkih aktera?

PUHOVSKI: Postmoderna se politika sve više vodi u medijima. Gaza je nestala  s naslovnica, što odgovara Trumpu i Izraelu, no nikako i pučanstvu Gaze, pa i čitava „Bliskoga istoka“  (ovu bi paleo-imperijalističku oznaku svakako već jednom trebalo zamijeniti terminom Mašrik). No, prestankom medijske pozornosti problemi najčešće ne nestaju iz stvarnosti. Primirje se obostrano krši – s neusporedivo većom odgovornošću Izraela kao  daleko moćnijega, ali barem se ovdje zna da je o primirju riječ. Ključni je problem u transgeneracijskome autoritetu koji je država Izrael zapravo ukrala na osnovi neusporedivih zločina nad Židovkama i Židovima u vrijeme Šoe (koju, na žalost, zovu pogrešno, holivudizirano,  holokaustom).

Nosivo pitanje narednih godina posve je jednostavno – može li se rehabilitirati međunarodno pravo, tretirati, recimo, Busha u Iraku kao Putina u Ukrajini, ili Netanyahua u Palestini? Odnosno, može li se zamisliti država koja bi danas na svojem teritoriju uhitila i Putina i Netanyahua, sukladno optužnici Međunarodnoga kaznenog suda? Ostane li se na navijačkim interpretacijama – npr. „Zapadnima“ koje smatraju da je međunarodno pravo izbacilo iz igre Putina, kao da SAD nisu prethodno napadale desetke država diljem svijeta – ili „Istočnima“ koje smatraju pravom (jačih) država ispravljati navodno pogrešne svjetonazorske sastojke u susjedstvu – svijet (p)ostaje pukom džunglom.

Marginalne,  ekstremne političke skupine su ohrabrene

MONITOR: U 2025., najviše pažnje izazvali su događaji na koncertima Marka Perkovića Tompsona. U potonjim mjesecima, uslijedio je talas incidenata uglavnom prema srpskoj manjini. Da li to govori o promjenama u društvu , koje se još nisu odrazile na partijsko-političkoj scjeni?

PUHOVSKI: Čini mi se vjerojatnijim da je riječ o promjenama na političkoj sceni koje su „razbuktale“ (zapravo, na svjetlo dana izvele) odavno postojeće društvene konstante. Jedna od njih, trenutno pojavno najizraženija, mogla bi se-iz lokalne tradicije, nazvati domobranskom formacijom. To je pozicija – malograđanska u najvišim izdancima, retro-agrarna u ostalima – koja nije ustaška (ustaše ni u svojim najboljim – za Hrvatsku najgorim – trenucima nisu imale većinu), ali ima razumijevanja za – ili je barem pripravna blagonaklono previdjeti – ustaški „folklor“. Politička klasa je,  u svojem pretežitom, hadezeovskom postavu, zaključila da je situacija u zemlji dostatno stabilna, a privredna situacija dovoljno dobra, da si može dopustiti jasno desno kretanje. Od koalicije sa Domovinskim pokretom, koji bi – da je intelektualno u stanju – bio ekstremno desna politička stranka.  Na to je HDZ, dijelom, bio natjeran nedomišljenim rubno histeričnim taktiziranjem oporbe na prošlim parlamentarnim izborima, koje je dovelo do tretiranja HDZ-a kao stranke oko koje treba izgraditi cordon sanitaire (u vrijeme u kojemu ta stranka nije pokazivala ovakve desničarske eskapade kakve posljednjih mjeseci postaju novom normalnošću).

Lijevo-liberalna sastavina političke elite traumatski je doživjela mase uz i oko Thompsona i jasne znakove njihova korištenja za potrebe neke od desnih opcija. Do te mjere da je najjača opozicijska stranka, SDP, iznenada skrenula u domoljublje kao svoj novi zaštitni znak, a uz to se – skupa s drugom eko-lijevo orijentiranom strankom, „Možemo“ – počela baviti pravima malih posjednika. Sve im to nije pomoglo protiv desničarskoga trabunjanja o „ekstremnim ljevičarima“ i „jugo-nostalgičarima“ koji se navodno nameću Hrvatskoj.

Uglavnom posve marginalne, doista ekstremne političke skupine razložno su ohrabrene podrškom više stotina tisuća Thompsonu, ali, ponajprije, marginalizirajućim toleriranjem crnokošuljaša koji su prije i poslije koncerta, marširali gradom u manjim „rojevima“ pozdravljajući ustaškim pozdravom, pjevajući originalne ustaške pjesme. Tako osnažene grupe u crnome počele su se ponašati u okvirima onoga što neuka desnica smatra genuino desničarskim aktivizmom – progonom pripadnik(c)a srpske etničke zajednice. Kako domaćih, tako i gostujućih. Sve do groteskne situacije napada na klince iz Novoga Sada u Splitu, u ime zaštite „čistoće hrvatske kulture“. A prve predstave hrvatskoga kazališta na „narodnome jeziku“ prije gotovo dvije stotine godina u Zagrebu su izvodile glumačke ekipe baš iz Novoga Sada, jer hrvatska kultura tada nije ima glumaca na svojem jeziku.

Hrvatskoj odgovara pristupanje poslijejugoslavenskih država u EU

MONITOR: Kako vidite odnos Hrvatske prema zemljama bivše SFRJ?

PUHOVSKI: U osnovi, riječ je, mislim, o hermafroditskome odnosu. Hrvatskoj odgovara pristupanje poslijejugoslavenskih država u EU. Primarno privredno, posebice turistički i prometno. Politički, odgovara joj integracija BiH – i zbog 1010 kilometara granice, kao i zbog olakšanoga kontakta  hrvatske populacije s obje strane granice. Odgovara joj i pristupanje ostalih, naročito ako Hrvatska može pritom igrati privilegiranu ulogu, pa i ušićariti ponešto u vrijeme pristupnih „pregovora“ (koji su zapravo ispiti u Bruxellesu). No, dobro je Hrvatskoj i sada, dok je u „višoj ligi“ od susjeda.

Nastasja RADOVIĆ

Nova vlast ideološki je gemišt zločina 90-ih.Kao takva,ona ne promoviše amneziju,nego reafirmiše ideologiju koja čini srž tih zločina. To se primjećuje i po tome što je jedino period vladavine DPS od 1991. do 1997. izvan pozornosti kritike ,,starog režima”. Jer bi to značilo da govore protiv sebe

MONITOR: Kakvo cijenite česte pozive na pomirenje i odavanje počasti svim žrtvama, prvenstveno II svjetskog rata? Pri tom, dijalog o tome uglavnom sklizne u rehabilitaciju idelogije.

RASTODER:Treba imati na umu da se ti pozivi oslanjaju na neke evropske prakse i  deklaracije koje su proistekle iz jednog konstrukta,koji je vrsta ideološkog nasilja. Izjednačavanje totalitarnih projekata: nacizma, fašizma i komunizma je u suštini proizvod jačanja desnice u Evropi i potreba ideološkog obračuna sa ,,pobjednikom”.Ovdje se ne radi o osudi totalitarizma, koji nedvosmisleno ima svoje ,,milionske žrtve” i tu nema spora. Nije izvršeno nasilje i silovanje posljedica, više nego sadržaja. Nije se branio ,,čovjek kao nevina žrtva”,nego je ,,žrtva” dobila ideološko obilježje,što u konačnom pledira na njegovu rehabilitaciju. Zato se i desilo da žrtve nijesu reahabilitovane ali su ideologije reanimirane.Opredjeljivanje u tom smislu dovelo je do konfuzije unutar koje ,,priča o pomirenju” u suštini ne znači ništa drugo, nego borba za reanimaciju poraženih ideologija.

Dnevno svjedočimo pokušajima kvazifilantropske brige o čovjeku kroz dehumanizaciju osnovnih ljudskih vrijednosti.U tome desnica vidi osnovni smisao svog političkog bitisanja. Dijalog nije moguć u uslovima izjednačavanja nespojivog,suprostavljenih ideologija i aktera koji su predmetom sjećanja-stvarnog, potisnutog, domišljenog i iskonstruisanog,svejedno.

Kada zapadnjak kaže ,,komunizam”,on misli na sovjetski,poljski,albanski,češki, mađarski, rumunski,ali izjednačavati te obrasce sa jugoslovenskim (koji nije bezgrešan) je čisto nasilje nad činjenicama. To mogu razumjeti samo oni koji su bili u Albaniji u vrijeme Envera Hodže ili u Rumuniji Čaušeskua.To su bila dva neuporediva svijeta.

MONITOR: Kao opravdanje za postavljanje spomenika Pavlu Đurišiću, čule su se i kritike povodom pokušaja rehabilitacije Osmana Rastodera. Kakva je Vaš stav o tome?

RASTODER:Mnogo puta sam već rekao, dovođenje u vezu ove dvije ličnosti je neosnovano. I po značaju, i po djelu. Pavle Đurišić je bio glavnokomandujući limsko-sandžačkih četničkih odreda, oficir kraljevske vojske,  ,,izdajnik” po tvrdnjama glavnokomandujućeg Draže Mihailovića, kada je odbio njegovu naredbu. Umjesto da se povlači prema Srbiji, kreće preko NDH da stigne do ,,zapadnih” saveznika. Đurišić je osoba koju je Hitler odlikovao. Kompleksna i protivurječna istorijska ličnost,kojem se ne može oduzeti atribut hrabrog čovjeka,ali daleko od toga da se radi o filantropu,patrioti i antifašisti.Sve možete falsifikovati,pa čak i retuširati brojne fotografije sa nacističkim i fašističkim glavarima,ali zaista treba biti mnogo slijep da bi u njemu neko mogao vidjeti ,,pozitivnu istorijsku ličnost”. Njegov dosije o (ne)djelu sadrži hiljade imena nevinih ljudi.

Osman Rastoder je bio komandant muslimanske milicije. Šta je ,,muslimanska milicija”? Ad hoc organizacija lokalnog stanovništva u cilju odbrane golih života stanovništva. Je li imala komandu? Nije! Je li imala ideologiju? Ne! Zato i pričamo o lokalnim komandantima tih formacija,koji su bili ili nijesu bili ,,veliki” onoliko koliko su uspjeli da zaštite narod. Zašto je Osman Rastoder iznad mnogih drugih? Pa,zbog toga,što,po mnogim mišljenjima, Gornji Bihor nije doživio sudbinu Donjeg Bihora u kojem je januara 1943. hiljade ljudi pobijeno,stotine kuća popaljeno i desetine sela uništeno.O tome najiskrenije govore ,,četnički dokumenti” od kojih je na hiljade publikovano. U dosijeu svojih (ne)djela Osman Rastoder ima tri imena. Ali razumijem infantilnu logiku koja u želji da rehabilituje ,,zločin” traži pandana.U ovom slučaju je pogrešan izbor,jer silovanje činjenica je moguće samo dotle dok ih silovatelj kontroliše.

Šokiran sam činjenicom da neki guslarski ravnogorski naratori u porti jednog hrama demonstriraju toliku količinu neznanja da diviziju ,,Skenderbeg” dovode u vezu sa muslimanskom milicijom,što nije posljedica samo infantilnosti i neznanja, nego potreba za uspostavljanjem simetrije tamo gdje ona nije moguća.

Na svaku ravnogorsko-guslarsku besmislicu, odgovorit ćemo organizacijom naučnog skupa. Ukoliko se onda pokaže da korpus činjenica kojima danas raspolažemo nije dovoljan za utemeljenje neupitnih stavova,nama nije problem promijeniti ih. S tim u vezi, najavljen međunarodni skup Bihor 1939-1948. , između mita i naracije će se održati na ljeto 2026. i dati konačan i utemeljen odgovor,da li nekoga treba ,,rehabilitovati ili satanizovati”.

Sigurno je jedno – svako upoređivanje Pavla Đurišića i Osmana Rastodera je svjesno silovanje činjenica.Sljedbenike Đurišića mogu donekle i razumjeti jer jedino što su uspjeli je da mu zakolju sina jedinca na mostu u Beranama,dok  je Pavle svaki put kada bi napao Petnjicu bio isprašen i dočekan onako kako je zasluživao.

MONITOR: Često kažete da se ne radi o revizionizmu, nego borbi za interpretaciju.

RASTODER:Moji stavovi o revizionizmu razlikuju se od stavova brojnih kolega,koji ovaj pojam posmatraju kao ,,konstrukciju nove naracije protivno činjenicama”.Istorija istoriografije nije ništa drugo nego istorija revizionizma, ako bi se ta pojava shvatila kao proces ponovnog razmatranja već poznatih činjenica ili postavljanja novih pitanja.Ona je legitimni metod ako je usaglašen sa osnovnim postulatima metodologije istorije.Međutim, ako se ,,revizionizam” posmatra kao ideološka konstrukcija ,,novih činjenica” zasnovana na prevrednovanju postojećih,bez uporišta u saznanju i novim dokazima,tu se ne radi o revizionizmu, nego o političkom nasilju nad istorijom kao naukom.

Revizionisti se po prirodi množe sa svakom promjenom ideološke paradigme i njih  će uvijek biti.Oni nijesu nikada bili opasnost za istorijsku nauku i u tom smislu ne zavređuju pažnju.Zato njih prepoznaju kao ,,opasnost” prisutnu u javnom prostoru i to je polje sukoba ideologija.Oni ne mogu biti opasnost za istorijsku nauku, jer jednostavno ,,nauka” ne počiva na toj matrici,iako se teško oslobađa iste. U konačnom,trajno opstaju samo potvrđene i provjerljive činjenice.Nasilje nad činjenicama nije moguće, iako se čini ponekad da je u njihovom oblikovanju dominatno uticala ideologija.Ideologije se po pravilu mijenjaju, a činjenice opstaju.

To što je Cezar prešao Rubikon jeste potvrđena istorijska činjenica,dok to što ovaj  ,,potoćić” samo u jednom danu pređe nekoliko stotina hiljada ljudi- nije.Čak ni to,ukoliko bi ja svoj prelazak preko Rubikona pokušao predstaviti činjenicom, značilo bi samo nesuvisli i neuspjeli pokušaj zloupotrebe te činjenice a ne njenu reviziju.

MONITOR:  Kako vidite odnos nove vlasti prema prema ratnim zločinima i učešću Crne Gore u ratovima ’90-ih?

RASTODER: ,,Nova vlast” je ideološki gemišt zločina 90-ih.Kao takva,ona ne promoviše amneziju,nego reafirmiše ideologiju koja čini srž tih zločina. To se primjećuje i  po tome što je jedino period vladavine DPS od 1991. do 1997. izvan pozornosti kritike ,,starog režima”. Jer bi to značilo da govore protiv sebe.To mnoge dovodi u kvazikomotnu poziciju i podstiče opštu amneziju.  Po meni,to je privid koji ne može dugo trajati.

MONITOR: Koliko revizionizam u okruženju, prije svega Srbiji, utuče na takve težnje u Crnoj Gori?

RASTODER: Treba i u tome praviti razliku između Srbije i Crne Gore. U Srbiji broj partizana do 1944. rijetko prelazi 1000,da bi rat završilo njih 250.000,dok Crna Gora ima najmasovniji antifašistički ustanak u Evropi, 257 narodnih heroja, preko 50 ratnih generala. Crnogorski četnici ili četnici iz Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije imaju,mnogo više ,,krvavih ruku” nego oni iz Šumadije ili Zapadne Srbije. Nekada to može izgledati kao stanovište blisko revizionizmu, ali u suštini je to permanetni proces preispitivanja činjenica.U tom procesu,silovanje se pravi u nivelaziciji, odnosno istim naočarima posmatrati procese u Srbiji i Crnoj Gori.

Inferiorni intelektualni potencijal Crne Gore poziva često na ,,mobu” eksperte ili stručnjake iz Srbije,koji o tome ne samo da malo znaju, nego svoje neznanje ,,prodaju” kao nauku.Prošlo je vrijeme kada je takva roba imala veliku intelektualnu cijenu u vremenu plejade velikih znalaca (Petranović, Marjanović, Dedijer i dr),da bi danas ona bila svedena na priču ,,autista” koja više nigdje nije ozbiljno shvaćena.Dakle, njen uticaj u Crnoj Gori postoji,ali su to ideje koje nemaju budućnost. Sve više bivaju kompromitovane u poređenju sa činjenicama.

MONITOR: Mijenjaju li se udžbenici  na bolje i rade li institucije svoj posao, kako bi istorijske konfuzije bilo što manje?

RASTODER:Ovdje  moram da vas podsjetim da je krajem 90-ih godina krenula reforma crnogorskog obrazovnog sistema po ugledu na evropske. Proces je vodio slovenački ekspert Slavko Gaber.Ne znam koliki su dometi i rezultati te reforme, jer sam dosta davno ,,udaljen” iz tog procesa. Ono što znam je da je u tom vremenu stvorena prva generacija autora udžbenika iz Crne Gore u njenoj istoriji. Ne znam, gdje su danas ti ljudi,ali me ne bi čudilo da ih je partitokratija i partijska pamet sklonila negdje drugo. Znam samo da su kao rezultat rada te prve generacije autora objavljeni udžbenici koji su imali pozitivne ocjene iz Evrope. Da li je taj potencijal sačuvan, njihova znanja iskorišćena,institucionalno unaprijeđena,ne mogu sa sigurnošću potvrditi. Skloniji sam tvrdnji da je i sve to bagatelisano potrebom partijskog nadzora i kratkovidom politikom partijske koristi.

Ono što je bilo možete ignorisati, ali ne i promijeniti

MONITOR: Kao jedan od autora udžbenika istorije za maturante prije 15 godina oštro ste reagovali kada su cenzurisane stranice o raspadu Jugoslavije. Upozorili ste tada da takav način žmurenja pred novijom istorijom ,,učenike prepušta političkim, ideološkim i drugim ubjeđenjima nastavnika, što može kod njih da stvori vrijednosnu konfuziju”.  Da li društvo sada ubira plodove te ciljane konfuzije?

RASTODER:Tačno  je da sam kao koautor tog udžbenika‚solidarišući se sa autorom, mlađim kolegom koji je ubrzo nakon toga postao poslanik partije koja je stajala iza povlačenja (zabrane) udžbenika, branio stav koji sam nedavno ponovio i na raspravi upriličenoj povodom 34 godine napada na Dubrovnik, kada se jasno pokazalo koliko je ideološko-političko sljepilo pogubno  za jedno društvo. To je i bio razlog da se podsjetim na sramne sekvence iz javnog života Crne Gore.

Prvi su na najavu i sadržaj novog udžbenika reagovali dr Novica Stanić i dr Šefket Krcić. Potom je Savjet za školstvo (predsjednik Radovan Damjanović) raspravljao o sadržaju tog udžbenika,posebno dijelu koji se ticao ratova 90-ih. Od mene je traženo,iako nijesam bio autor tog dijela udžbenika,da izostavim dio u kojem je stajalo da je ,,Crna Gora učestvovala u ratu napada na Dubrovnik”. Naravno da smo to odbili.Lično sam tada zastupao stav da odbijam pisati po narudžbini,te da na tu glupost ne mogu pristati,ako zbog ničeg drugog,onda zbog toga što mi nije jasno – ako navodno ,,Crna Gora nije bila u ratu“,kako to da sam ja lično bježao da ne budem mobilisan u taj rat.

Savjet je donio odluku ,,da se udžbenik privremeno povuče iz upotrebe”,što je bio rezultat političkog pritiska ,,odozgo”.Neki članovi Savjeta su mi se naknadno žalili na ,,neke pozive iz Beograda”.Više sam to razumio kao intelektualni kukavičluk,nego kao stvarni razlog. Jer upravo je ,,zabrana” izazvala veliko interesovanje za udžbenik, brzo je rasprodat, a pojedini nastavnici su ga  ,,ilegalno” koristili u nastavnom procesu.

Suština je: ono što je bilo možete ignorisati,ali ne možete promijeniti. Iluziju  da možete silovati činjenice ima samo silovatelj koji to ne razumije. S obzirom da je u konkretnom slučaju ,,silovatelj“država, jer su prosvjeta, udžbenik i nastavni  proces isključivo u njenoj nadležnosti,to je svjesno stvorena konfuzija samo usložila probleme.

Ogroman broj činjenica, koje su u međuvremenu produkovane o tom ratu i sjećanju na njega je pokazao da ,,crnogorsko suočavanje sa prošlošću” može privremeno biti odloženo i da je to odlaganje nanijelo ogromnu štetu društvu.

Predrag NIKOLIĆ