MONITOR: Kakva su iskustva i rezultati pobune u BiH?

IBRAHIMOVIĆ: U pitanju je nekako sadržan i odgovor. Doista, može se govoriti o jednom novostečenom iskustvu i o nekim praktičnim rezultatima protesta iz februara ove godine. Sasvim je jasno da je iskustvo ovdje važnije od trenutnih rezultata. Ono je neka vrsta potvrde i neka vrsta zaloga za eventualnu budućnost ove zemlje. Potvrda da, ipak, sve još nije otišlo k vragu, da u BH društvu/društvima još postoji neka vrsta socijalnoga nerva, istina, podobro oštećenoga, ali i stvarno postojećega. I, naravno, snaga i simbolika protesta, iskazani kroz njihovu vehementnost i violentnost moraju biti, i mislim da jesu, ozbiljno upozorenje ideološkim centrima kako se stvari još nisu sasvim izmjestile u sfere etničkih/nacionalnih politika, da još postoji neki nesvodivi, čitaj, socijalni višak u društvenoj energiji na koji treba ubuduće računati. Hoće li oni to upozorenje čuti, pitanje je.

MONITOR: A rezultati?
IBRAHIMOVIĆ: Rezultati su nekako u vezi sa svim rečenim. Velika se društvena energija sada troši oko definiranja pojmova na taj način kako ste vi to, tako sa strane, postavili kao pitanje. Šta je, sada preče, iskustvo ili eventualni rezultati? Ova, u biti, sasvim relevantna pitanja, mogu govoriti i o tome da su se stvari djelomično izmakle iz centara vladanja, a u BiH su to centri kojima suvereno upravljaju etničke interesne skupine, odnosno, kako se sasvim pogrešno govori ,,nacionalne elite” (?!) i da se sva diskurzivna kodifikacija protesta (njihovo ,,kanaliziranje”, mnogobrojne polemike, okrugli stolovi, bla, bla) sada pokazuje i kao popuštanje njihova prvotnoga pritiska i ponovno jačanje etničkih, ideoloških administracija. A to ponovno jačanje samo može biti gore i tvrđe nego što je bilo…

MONITOR: Šta je s Tuzlom, odakle je sve i počelo?
IBRAHIMOVIĆ: U Tuzlanskom kantonu je oformljena tzv. ,,ekspertna vlada” na čije čelo su došli relativno poznati ,,kadrovi”, uglavnom, profesori sa tuzlanskog univerziteta, koji nisu učestvovali u protestima, ili u radu tuzlanskoga Plenuma građana. Iako se zna da su svi postavljeni i potvrđeni od vladajućih parlamentarnih stranaka okupljenih oko SDP i SDA, oni javno ne istupaju kao stranački kadrovi. Nekako bi se moglo reći da mimikrijski ,,poštuju” zahtjeve građana. Teško je pričati o rezultatima (tu su tek mjesec dana), teško je reći i šta se od te vlade, u ovakvoj nesređenoj zemlji, može očekivati, ali, eto, oni su pošli od onoga što najviše bode oči javnosti, krenuli su tragovima tuzlanskih vatri i dimova: ukinuli su tzv. ,,bijeli hljeb”, (poslanici više neće dobijati plaće kada to više ne budu), krenuli su da krešu vozni park i telefonske račune – kao da pokušavaju uspostaviti drugačiju simboličku ravan doživljavanja vlasti.

MONITOR: Kakva se šanse da se protesti nastave?
IBRAHIMOVIĆ: Protesti će se nastaviti, jer Bosna i Hercegovina sada nema izlaza. Njeno dužničko ropstvo se nastavlja, proizvodnje novih vrijednosti nema, na štetu se redovnih uvećava broj privremenih radnika, socijalno i ideologijsko nasilje nije zaustavljeno, realnoga novca je sve manje, svi svima duguju… I kada se nastave, ako rata ne bude, za nekoliko godina će se bosanskohercegovačka ekonomija morati vratiti bonovima za hranu.

MONITOR: Šta je sa Plenumom građana?
IBRAHIMOVIĆ: Plenum je odradio svoj posao na najbolji mogući način u najgorim mogućim uvjetima. Bio je ugodno iznenađenje za sve koji ovoj zemlji žele dobro. Legitimirajući proteste, legitimirao je i legalizirao i samoga sebe, pacifizirao je violentnost protesta i sada polako, aktivno umire. Vođen relativno nezavisnim, građanskim, intelektualcima, funkcionirajući kao atinska Agora, bio je neka vrsta spoja tržnice ideja, izravne demokratije i socijalnoga psihijatrijskoga kauča za poželjnu i neophodnu društvenu katarzu. Budući da snagu i artikulaciju plenumi crpu iz protesta i potencijalne društvene vehemencije, utoliko će biti jači koliko opće nezadovoljstvo bude izraženije. Tu su, naravno, i po plenum i plenume i sasvim realne opasnosti – šta će na kraju pobijediti, izravnost plenumske demokracije kroz transferiranje potiskivane bujice društvenoga nezadovoljstva, ili bujica i nasilnost nezadovoljstva?

MONITOR: Da li postoji mogućnost da se neki smijenjeni ministri opet dokopaju vlasti?
IBRAHIMOVIĆ: Administrativnoj ideološkoj Hidri sada i ne mora biti cilj da se vrati na vlast sa svim svojim identičnim etničkim glavama. Mogu se na površini bosanske bare pojaviti i sasvim nova lica, jer je otrov koji je Hidra posijala po svim društvenim ćoškovima, zabitima i vododerinama, još uvijek ,,zdrav” i jak, tako da on i dalje radi svoje. Ono što političari sada nastoje, pa i Radončić preko svoga Dnevnog avaza, jeste prisvajanje simboličkoga kapitala protesta kroz promjenu dnevne političke retorike. Kao, građani su bili u pravu, društveno je stanje kolabirajuće, svi smo krivi, ili krivi su samo ovi trenutno vladajući.. Budući da se približavaju opći izbori, mislim da ovakva politička mimikrija neće imati vremena da okošta kao moguća društvena istina.

MONITOR: Na ovim prostorima često se može čuti da dobro sarađuju kriminalci i kontroverzni biznismeni, ali ne i nezadovoljni građani Je li se to potvrdilo i tokom protesta u BiH?
IBRAHIMOVIĆ: Da, ovo je tek bila bolna tačka naših spoznaja. Protesti i sve što se oko njih izdogađalo pokazali su kako Bosna nema radničku klasu, nema autentične radničke sindikate. Neko će reći: ,,Pa, naravno da nema”. Da, ali svima nama u Bosni je i dalje sveprisutni rat tu činjenicu bio temeljito skrivao. Dakle, sindikati su pokazali količinu i dubinu svoje parazitnosti i ovisnosti o ideološkim centrima , građani su pokazali averziju ka ,,radničkim” zahtjevima za ,,uravnilovkom” socijalne politike, prekarni radnici su pokazali patološku autarkičnost i autističnost. To je, meni se čini, tek posljedica nedostatka unutardruštvene komunikacije, te nužne posljedice radikalnih i rigidnih politika. Niveliranje društvenih interesa kroz njihovo svođenje na samo etničke/nacionalne impulse (simbole) i posljedično reduciranje socijalne stratifikacije na siromašne i siromašnije na jednoj, i bogate i prebogate, na dugoj strani, ugasilo je interes za drugoga i svaku mrvu realne socijalne solidarnosti i saradnje.

MONITOR: Mnogi nude razna rješenja za BIH. Šta će biti sa BiH i koje je to optimalno, makar prelazno rješenje za ovu državu ?
IBRAHIMOVIĆ: Bosanskohercegovačko društvo/društva, čitaj, zapravo, država, je na izdisaju. Društveno tijelo je rasparčano na bezvrijedne etničke komponente, po svemu jednake jedna drugoj, zadovoljne u svojim etničkim torovima, u kojima je ,,toplo, iako smrdi”, i svi oni koji su mu radili, ili rade o glavi, sada su na svom. Gdje je rješenje? Pa tamo gdje je bio i uzrok! U ,,međunarodnoj zajednici”! Kojoj? Pa toj! Takvoj, kakva jeste…

MONITOR: Kako teče proces suočavanja sa prošlošću, odnosno zločinima i kažnjavanje počinilaca zločina?
IBRAHIMOVIĆ: Sporo i teško, ali, paradoksalno, teče. Jedini oni koji se kontinuirano i temeljito suočavaju sa svojom prošlošću, svojom izistinskom prošlošću, jesu oni koje Sud BiH privede zbog počinjenih ratnih zločina. To treba stati, pa gledati! Oni sve priznaju, potpišu, kasnije i odleže. No, potom, eno ih tamo odakle su i krenuli (sjetimo se Biljane Plavšić) – eno ih u albumima i leksikonima etničkih elita kao borci za ,,našu stvar”.

Sa svojom se tragičnom prošlošću suočavaju i žene iz Srebrenice. Ne moramo spomenuti koliko se tek tu nalazi simboličkoga kapitala i kako i u kojoj se mjeri on troši unutar etnopolitičkih i svih drugih ideoloških trgovina!

MONITOR: Da Ii je veo zaborava prekrio kulturu stida i sjećanja na žrtve zločina?
IBRAHIMOVIĆ: Stid, sram, strah, briga (za drugoga), solidarnost – te imenice već dugo ne stanuju u bosanskohercegovačkim trojezičnim leksičkim korpusima. Postale su arhaične, prokazane i smatraju se patetičnima. Kao što udovice iz plemena Andamaneza (sliči Platonovim pojmovima amnezija, anaminezis, itd) tri godine sa sobom nose lubanje svojih muževa, tako se ,,tijela BH prošlosti” nosaju ulicama bosanskih gradova. I sve je to tako i toliko kolektivno koliko to jednu mitsku sliku svijeta može zadovoljiti. Samo po sebi je stoga razumljivo da tu više nema mjesta takvim građanskim i artificijelnim, vještačkim riječima i osjećanjima kao što su stid ili bol.

Etnički i ostali intelektualci

MONITOR: Kako reaguju bh intelektualci na dešavanja u BiH?
IBRAHIMOVIĆ: Ovi koje poznajem uglavnom ovako kao ja. Oni drugi, ,,etnički intelektualci” (nešto slično ,,etničkim zubarima” ili ,,etničkim ginekolozima”) reaguju drugačije. Oni, primjerice, tvrde da se po svemu, njima vidljivom, ovdje radi o novoj svjetskoj, vatikansko-muslimanskoj zavjeri protiv svega što na svijetu valja. I masonskoj! Možda i jesu u pravu?

Korupcija – posljednji dah umiruće ekonomije

MONITOR: Često ste govorili o korupciji, koja je inficirala cijeli region. Jednom ste rekli da je ona u nama, u društvu, u sistemu, u političkom poretku?
IBRAHIMOVIĆ: Jasno je da je korupcija postala zamjena za nekadašnju ,,kasu uzajamne pomoći”, za onaj ekonomski hibrid koji je bio karakterističan za jugoslavenske OUR-e, SOUR-e itd. Novac se pretače iz džepa u džep sistemom ja tebi sada, ti meni sutra, i posljednji je dah koji umiruća ekonomija još ispušta iz svoje lešine. Svi znamo da u takvom cirkuliranju tijela-novca ima nečega kanibalističkoga, ali, zar sve zajednice ne završavaju baš tako!? Budući da je tako, nemate nikakvu neutralnu referentnu tačku sa koje o korupciji uopće možete govoriti.

Haos u obrazovanju

MONITOR: Kada ste se kao kandidat za delegaciju Plenuma građana predstavljali rekli ste publici: ,,Ja sam učitelj i stidim se što sam učitelj, jer je obrazovanje sjebano”! Šta ste pod tim podrazumijevali?
IBRAHIMOVIĆ: Podrazumijevao sam da je sistemski uništeno zbog svoje inertnosti, svoje etničke isparcelisanosti, zbog odsustva humanističke komponente u njemu, zbog sistema aparthejda u tzv. ,,dvjema školama pod jednim krovom”, zbog pauperizacije odgojno-vaspitnoga i prosvjetnoga kadra… Nakon što se obrazovanje izdijelilo na trojezično/tropovijesno/tropolitičko, ostalo je potom prepušteno samo sebi. A poznato je kako se entropija (čitaj: ,,sjebanost”) zatvorenih sistema kontinuirano povećava. Dakle, kaos nam ne gine!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari