Povežite se sa nama

INTERVJU

NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U TUZLI I KNJIŽEVNIK: Dragocjeno iskustvo pobune

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakva su iskustva i rezultati pobune u BiH?

IBRAHIMOVIĆ: U pitanju je nekako sadržan i odgovor. Doista, može se govoriti o jednom novostečenom iskustvu i o nekim praktičnim rezultatima protesta iz februara ove godine. Sasvim je jasno da je iskustvo ovdje važnije od trenutnih rezultata. Ono je neka vrsta potvrde i neka vrsta zaloga za eventualnu budućnost ove zemlje. Potvrda da, ipak, sve još nije otišlo k vragu, da u BH društvu/društvima još postoji neka vrsta socijalnoga nerva, istina, podobro oštećenoga, ali i stvarno postojećega. I, naravno, snaga i simbolika protesta, iskazani kroz njihovu vehementnost i violentnost moraju biti, i mislim da jesu, ozbiljno upozorenje ideološkim centrima kako se stvari još nisu sasvim izmjestile u sfere etničkih/nacionalnih politika, da još postoji neki nesvodivi, čitaj, socijalni višak u društvenoj energiji na koji treba ubuduće računati. Hoće li oni to upozorenje čuti, pitanje je.

MONITOR: A rezultati?
IBRAHIMOVIĆ: Rezultati su nekako u vezi sa svim rečenim. Velika se društvena energija sada troši oko definiranja pojmova na taj način kako ste vi to, tako sa strane, postavili kao pitanje. Šta je, sada preče, iskustvo ili eventualni rezultati? Ova, u biti, sasvim relevantna pitanja, mogu govoriti i o tome da su se stvari djelomično izmakle iz centara vladanja, a u BiH su to centri kojima suvereno upravljaju etničke interesne skupine, odnosno, kako se sasvim pogrešno govori ,,nacionalne elite” (?!) i da se sva diskurzivna kodifikacija protesta (njihovo ,,kanaliziranje”, mnogobrojne polemike, okrugli stolovi, bla, bla) sada pokazuje i kao popuštanje njihova prvotnoga pritiska i ponovno jačanje etničkih, ideoloških administracija. A to ponovno jačanje samo može biti gore i tvrđe nego što je bilo…

MONITOR: Šta je s Tuzlom, odakle je sve i počelo?
IBRAHIMOVIĆ: U Tuzlanskom kantonu je oformljena tzv. ,,ekspertna vlada” na čije čelo su došli relativno poznati ,,kadrovi”, uglavnom, profesori sa tuzlanskog univerziteta, koji nisu učestvovali u protestima, ili u radu tuzlanskoga Plenuma građana. Iako se zna da su svi postavljeni i potvrđeni od vladajućih parlamentarnih stranaka okupljenih oko SDP i SDA, oni javno ne istupaju kao stranački kadrovi. Nekako bi se moglo reći da mimikrijski ,,poštuju” zahtjeve građana. Teško je pričati o rezultatima (tu su tek mjesec dana), teško je reći i šta se od te vlade, u ovakvoj nesređenoj zemlji, može očekivati, ali, eto, oni su pošli od onoga što najviše bode oči javnosti, krenuli su tragovima tuzlanskih vatri i dimova: ukinuli su tzv. ,,bijeli hljeb”, (poslanici više neće dobijati plaće kada to više ne budu), krenuli su da krešu vozni park i telefonske račune – kao da pokušavaju uspostaviti drugačiju simboličku ravan doživljavanja vlasti.

MONITOR: Kakva se šanse da se protesti nastave?
IBRAHIMOVIĆ: Protesti će se nastaviti, jer Bosna i Hercegovina sada nema izlaza. Njeno dužničko ropstvo se nastavlja, proizvodnje novih vrijednosti nema, na štetu se redovnih uvećava broj privremenih radnika, socijalno i ideologijsko nasilje nije zaustavljeno, realnoga novca je sve manje, svi svima duguju… I kada se nastave, ako rata ne bude, za nekoliko godina će se bosanskohercegovačka ekonomija morati vratiti bonovima za hranu.

MONITOR: Šta je sa Plenumom građana?
IBRAHIMOVIĆ: Plenum je odradio svoj posao na najbolji mogući način u najgorim mogućim uvjetima. Bio je ugodno iznenađenje za sve koji ovoj zemlji žele dobro. Legitimirajući proteste, legitimirao je i legalizirao i samoga sebe, pacifizirao je violentnost protesta i sada polako, aktivno umire. Vođen relativno nezavisnim, građanskim, intelektualcima, funkcionirajući kao atinska Agora, bio je neka vrsta spoja tržnice ideja, izravne demokratije i socijalnoga psihijatrijskoga kauča za poželjnu i neophodnu društvenu katarzu. Budući da snagu i artikulaciju plenumi crpu iz protesta i potencijalne društvene vehemencije, utoliko će biti jači koliko opće nezadovoljstvo bude izraženije. Tu su, naravno, i po plenum i plenume i sasvim realne opasnosti – šta će na kraju pobijediti, izravnost plenumske demokracije kroz transferiranje potiskivane bujice društvenoga nezadovoljstva, ili bujica i nasilnost nezadovoljstva?

MONITOR: Da li postoji mogućnost da se neki smijenjeni ministri opet dokopaju vlasti?
IBRAHIMOVIĆ: Administrativnoj ideološkoj Hidri sada i ne mora biti cilj da se vrati na vlast sa svim svojim identičnim etničkim glavama. Mogu se na površini bosanske bare pojaviti i sasvim nova lica, jer je otrov koji je Hidra posijala po svim društvenim ćoškovima, zabitima i vododerinama, još uvijek ,,zdrav” i jak, tako da on i dalje radi svoje. Ono što političari sada nastoje, pa i Radončić preko svoga Dnevnog avaza, jeste prisvajanje simboličkoga kapitala protesta kroz promjenu dnevne političke retorike. Kao, građani su bili u pravu, društveno je stanje kolabirajuće, svi smo krivi, ili krivi su samo ovi trenutno vladajući.. Budući da se približavaju opći izbori, mislim da ovakva politička mimikrija neće imati vremena da okošta kao moguća društvena istina.

MONITOR: Na ovim prostorima često se može čuti da dobro sarađuju kriminalci i kontroverzni biznismeni, ali ne i nezadovoljni građani Je li se to potvrdilo i tokom protesta u BiH?
IBRAHIMOVIĆ: Da, ovo je tek bila bolna tačka naših spoznaja. Protesti i sve što se oko njih izdogađalo pokazali su kako Bosna nema radničku klasu, nema autentične radničke sindikate. Neko će reći: ,,Pa, naravno da nema”. Da, ali svima nama u Bosni je i dalje sveprisutni rat tu činjenicu bio temeljito skrivao. Dakle, sindikati su pokazali količinu i dubinu svoje parazitnosti i ovisnosti o ideološkim centrima , građani su pokazali averziju ka ,,radničkim” zahtjevima za ,,uravnilovkom” socijalne politike, prekarni radnici su pokazali patološku autarkičnost i autističnost. To je, meni se čini, tek posljedica nedostatka unutardruštvene komunikacije, te nužne posljedice radikalnih i rigidnih politika. Niveliranje društvenih interesa kroz njihovo svođenje na samo etničke/nacionalne impulse (simbole) i posljedično reduciranje socijalne stratifikacije na siromašne i siromašnije na jednoj, i bogate i prebogate, na dugoj strani, ugasilo je interes za drugoga i svaku mrvu realne socijalne solidarnosti i saradnje.

MONITOR: Mnogi nude razna rješenja za BIH. Šta će biti sa BiH i koje je to optimalno, makar prelazno rješenje za ovu državu ?
IBRAHIMOVIĆ: Bosanskohercegovačko društvo/društva, čitaj, zapravo, država, je na izdisaju. Društveno tijelo je rasparčano na bezvrijedne etničke komponente, po svemu jednake jedna drugoj, zadovoljne u svojim etničkim torovima, u kojima je ,,toplo, iako smrdi”, i svi oni koji su mu radili, ili rade o glavi, sada su na svom. Gdje je rješenje? Pa tamo gdje je bio i uzrok! U ,,međunarodnoj zajednici”! Kojoj? Pa toj! Takvoj, kakva jeste…

MONITOR: Kako teče proces suočavanja sa prošlošću, odnosno zločinima i kažnjavanje počinilaca zločina?
IBRAHIMOVIĆ: Sporo i teško, ali, paradoksalno, teče. Jedini oni koji se kontinuirano i temeljito suočavaju sa svojom prošlošću, svojom izistinskom prošlošću, jesu oni koje Sud BiH privede zbog počinjenih ratnih zločina. To treba stati, pa gledati! Oni sve priznaju, potpišu, kasnije i odleže. No, potom, eno ih tamo odakle su i krenuli (sjetimo se Biljane Plavšić) – eno ih u albumima i leksikonima etničkih elita kao borci za ,,našu stvar”.

Sa svojom se tragičnom prošlošću suočavaju i žene iz Srebrenice. Ne moramo spomenuti koliko se tek tu nalazi simboličkoga kapitala i kako i u kojoj se mjeri on troši unutar etnopolitičkih i svih drugih ideoloških trgovina!

MONITOR: Da Ii je veo zaborava prekrio kulturu stida i sjećanja na žrtve zločina?
IBRAHIMOVIĆ: Stid, sram, strah, briga (za drugoga), solidarnost – te imenice već dugo ne stanuju u bosanskohercegovačkim trojezičnim leksičkim korpusima. Postale su arhaične, prokazane i smatraju se patetičnima. Kao što udovice iz plemena Andamaneza (sliči Platonovim pojmovima amnezija, anaminezis, itd) tri godine sa sobom nose lubanje svojih muževa, tako se ,,tijela BH prošlosti” nosaju ulicama bosanskih gradova. I sve je to tako i toliko kolektivno koliko to jednu mitsku sliku svijeta može zadovoljiti. Samo po sebi je stoga razumljivo da tu više nema mjesta takvim građanskim i artificijelnim, vještačkim riječima i osjećanjima kao što su stid ili bol.

Etnički i ostali intelektualci

MONITOR: Kako reaguju bh intelektualci na dešavanja u BiH?
IBRAHIMOVIĆ: Ovi koje poznajem uglavnom ovako kao ja. Oni drugi, ,,etnički intelektualci” (nešto slično ,,etničkim zubarima” ili ,,etničkim ginekolozima”) reaguju drugačije. Oni, primjerice, tvrde da se po svemu, njima vidljivom, ovdje radi o novoj svjetskoj, vatikansko-muslimanskoj zavjeri protiv svega što na svijetu valja. I masonskoj! Možda i jesu u pravu?

Korupcija – posljednji dah umiruće ekonomije

MONITOR: Često ste govorili o korupciji, koja je inficirala cijeli region. Jednom ste rekli da je ona u nama, u društvu, u sistemu, u političkom poretku?
IBRAHIMOVIĆ: Jasno je da je korupcija postala zamjena za nekadašnju ,,kasu uzajamne pomoći”, za onaj ekonomski hibrid koji je bio karakterističan za jugoslavenske OUR-e, SOUR-e itd. Novac se pretače iz džepa u džep sistemom ja tebi sada, ti meni sutra, i posljednji je dah koji umiruća ekonomija još ispušta iz svoje lešine. Svi znamo da u takvom cirkuliranju tijela-novca ima nečega kanibalističkoga, ali, zar sve zajednice ne završavaju baš tako!? Budući da je tako, nemate nikakvu neutralnu referentnu tačku sa koje o korupciji uopće možete govoriti.

Haos u obrazovanju

MONITOR: Kada ste se kao kandidat za delegaciju Plenuma građana predstavljali rekli ste publici: ,,Ja sam učitelj i stidim se što sam učitelj, jer je obrazovanje sjebano”! Šta ste pod tim podrazumijevali?
IBRAHIMOVIĆ: Podrazumijevao sam da je sistemski uništeno zbog svoje inertnosti, svoje etničke isparcelisanosti, zbog odsustva humanističke komponente u njemu, zbog sistema aparthejda u tzv. ,,dvjema školama pod jednim krovom”, zbog pauperizacije odgojno-vaspitnoga i prosvjetnoga kadra… Nakon što se obrazovanje izdijelilo na trojezično/tropovijesno/tropolitičko, ostalo je potom prepušteno samo sebi. A poznato je kako se entropija (čitaj: ,,sjebanost”) zatvorenih sistema kontinuirano povećava. Dakle, kaos nam ne gine!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo