Povežite se sa nama

INTERVJU

NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U TUZLI I KNJIŽEVNIK: Dragocjeno iskustvo pobune

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakva su iskustva i rezultati pobune u BiH?

IBRAHIMOVIĆ: U pitanju je nekako sadržan i odgovor. Doista, može se govoriti o jednom novostečenom iskustvu i o nekim praktičnim rezultatima protesta iz februara ove godine. Sasvim je jasno da je iskustvo ovdje važnije od trenutnih rezultata. Ono je neka vrsta potvrde i neka vrsta zaloga za eventualnu budućnost ove zemlje. Potvrda da, ipak, sve još nije otišlo k vragu, da u BH društvu/društvima još postoji neka vrsta socijalnoga nerva, istina, podobro oštećenoga, ali i stvarno postojećega. I, naravno, snaga i simbolika protesta, iskazani kroz njihovu vehementnost i violentnost moraju biti, i mislim da jesu, ozbiljno upozorenje ideološkim centrima kako se stvari još nisu sasvim izmjestile u sfere etničkih/nacionalnih politika, da još postoji neki nesvodivi, čitaj, socijalni višak u društvenoj energiji na koji treba ubuduće računati. Hoće li oni to upozorenje čuti, pitanje je.

MONITOR: A rezultati?
IBRAHIMOVIĆ: Rezultati su nekako u vezi sa svim rečenim. Velika se društvena energija sada troši oko definiranja pojmova na taj način kako ste vi to, tako sa strane, postavili kao pitanje. Šta je, sada preče, iskustvo ili eventualni rezultati? Ova, u biti, sasvim relevantna pitanja, mogu govoriti i o tome da su se stvari djelomično izmakle iz centara vladanja, a u BiH su to centri kojima suvereno upravljaju etničke interesne skupine, odnosno, kako se sasvim pogrešno govori ,,nacionalne elite” (?!) i da se sva diskurzivna kodifikacija protesta (njihovo ,,kanaliziranje”, mnogobrojne polemike, okrugli stolovi, bla, bla) sada pokazuje i kao popuštanje njihova prvotnoga pritiska i ponovno jačanje etničkih, ideoloških administracija. A to ponovno jačanje samo može biti gore i tvrđe nego što je bilo…

MONITOR: Šta je s Tuzlom, odakle je sve i počelo?
IBRAHIMOVIĆ: U Tuzlanskom kantonu je oformljena tzv. ,,ekspertna vlada” na čije čelo su došli relativno poznati ,,kadrovi”, uglavnom, profesori sa tuzlanskog univerziteta, koji nisu učestvovali u protestima, ili u radu tuzlanskoga Plenuma građana. Iako se zna da su svi postavljeni i potvrđeni od vladajućih parlamentarnih stranaka okupljenih oko SDP i SDA, oni javno ne istupaju kao stranački kadrovi. Nekako bi se moglo reći da mimikrijski ,,poštuju” zahtjeve građana. Teško je pričati o rezultatima (tu su tek mjesec dana), teško je reći i šta se od te vlade, u ovakvoj nesređenoj zemlji, može očekivati, ali, eto, oni su pošli od onoga što najviše bode oči javnosti, krenuli su tragovima tuzlanskih vatri i dimova: ukinuli su tzv. ,,bijeli hljeb”, (poslanici više neće dobijati plaće kada to više ne budu), krenuli su da krešu vozni park i telefonske račune – kao da pokušavaju uspostaviti drugačiju simboličku ravan doživljavanja vlasti.

MONITOR: Kakva se šanse da se protesti nastave?
IBRAHIMOVIĆ: Protesti će se nastaviti, jer Bosna i Hercegovina sada nema izlaza. Njeno dužničko ropstvo se nastavlja, proizvodnje novih vrijednosti nema, na štetu se redovnih uvećava broj privremenih radnika, socijalno i ideologijsko nasilje nije zaustavljeno, realnoga novca je sve manje, svi svima duguju… I kada se nastave, ako rata ne bude, za nekoliko godina će se bosanskohercegovačka ekonomija morati vratiti bonovima za hranu.

MONITOR: Šta je sa Plenumom građana?
IBRAHIMOVIĆ: Plenum je odradio svoj posao na najbolji mogući način u najgorim mogućim uvjetima. Bio je ugodno iznenađenje za sve koji ovoj zemlji žele dobro. Legitimirajući proteste, legitimirao je i legalizirao i samoga sebe, pacifizirao je violentnost protesta i sada polako, aktivno umire. Vođen relativno nezavisnim, građanskim, intelektualcima, funkcionirajući kao atinska Agora, bio je neka vrsta spoja tržnice ideja, izravne demokratije i socijalnoga psihijatrijskoga kauča za poželjnu i neophodnu društvenu katarzu. Budući da snagu i artikulaciju plenumi crpu iz protesta i potencijalne društvene vehemencije, utoliko će biti jači koliko opće nezadovoljstvo bude izraženije. Tu su, naravno, i po plenum i plenume i sasvim realne opasnosti – šta će na kraju pobijediti, izravnost plenumske demokracije kroz transferiranje potiskivane bujice društvenoga nezadovoljstva, ili bujica i nasilnost nezadovoljstva?

MONITOR: Da li postoji mogućnost da se neki smijenjeni ministri opet dokopaju vlasti?
IBRAHIMOVIĆ: Administrativnoj ideološkoj Hidri sada i ne mora biti cilj da se vrati na vlast sa svim svojim identičnim etničkim glavama. Mogu se na površini bosanske bare pojaviti i sasvim nova lica, jer je otrov koji je Hidra posijala po svim društvenim ćoškovima, zabitima i vododerinama, još uvijek ,,zdrav” i jak, tako da on i dalje radi svoje. Ono što političari sada nastoje, pa i Radončić preko svoga Dnevnog avaza, jeste prisvajanje simboličkoga kapitala protesta kroz promjenu dnevne političke retorike. Kao, građani su bili u pravu, društveno je stanje kolabirajuće, svi smo krivi, ili krivi su samo ovi trenutno vladajući.. Budući da se približavaju opći izbori, mislim da ovakva politička mimikrija neće imati vremena da okošta kao moguća društvena istina.

MONITOR: Na ovim prostorima često se može čuti da dobro sarađuju kriminalci i kontroverzni biznismeni, ali ne i nezadovoljni građani Je li se to potvrdilo i tokom protesta u BiH?
IBRAHIMOVIĆ: Da, ovo je tek bila bolna tačka naših spoznaja. Protesti i sve što se oko njih izdogađalo pokazali su kako Bosna nema radničku klasu, nema autentične radničke sindikate. Neko će reći: ,,Pa, naravno da nema”. Da, ali svima nama u Bosni je i dalje sveprisutni rat tu činjenicu bio temeljito skrivao. Dakle, sindikati su pokazali količinu i dubinu svoje parazitnosti i ovisnosti o ideološkim centrima , građani su pokazali averziju ka ,,radničkim” zahtjevima za ,,uravnilovkom” socijalne politike, prekarni radnici su pokazali patološku autarkičnost i autističnost. To je, meni se čini, tek posljedica nedostatka unutardruštvene komunikacije, te nužne posljedice radikalnih i rigidnih politika. Niveliranje društvenih interesa kroz njihovo svođenje na samo etničke/nacionalne impulse (simbole) i posljedično reduciranje socijalne stratifikacije na siromašne i siromašnije na jednoj, i bogate i prebogate, na dugoj strani, ugasilo je interes za drugoga i svaku mrvu realne socijalne solidarnosti i saradnje.

MONITOR: Mnogi nude razna rješenja za BIH. Šta će biti sa BiH i koje je to optimalno, makar prelazno rješenje za ovu državu ?
IBRAHIMOVIĆ: Bosanskohercegovačko društvo/društva, čitaj, zapravo, država, je na izdisaju. Društveno tijelo je rasparčano na bezvrijedne etničke komponente, po svemu jednake jedna drugoj, zadovoljne u svojim etničkim torovima, u kojima je ,,toplo, iako smrdi”, i svi oni koji su mu radili, ili rade o glavi, sada su na svom. Gdje je rješenje? Pa tamo gdje je bio i uzrok! U ,,međunarodnoj zajednici”! Kojoj? Pa toj! Takvoj, kakva jeste…

MONITOR: Kako teče proces suočavanja sa prošlošću, odnosno zločinima i kažnjavanje počinilaca zločina?
IBRAHIMOVIĆ: Sporo i teško, ali, paradoksalno, teče. Jedini oni koji se kontinuirano i temeljito suočavaju sa svojom prošlošću, svojom izistinskom prošlošću, jesu oni koje Sud BiH privede zbog počinjenih ratnih zločina. To treba stati, pa gledati! Oni sve priznaju, potpišu, kasnije i odleže. No, potom, eno ih tamo odakle su i krenuli (sjetimo se Biljane Plavšić) – eno ih u albumima i leksikonima etničkih elita kao borci za ,,našu stvar”.

Sa svojom se tragičnom prošlošću suočavaju i žene iz Srebrenice. Ne moramo spomenuti koliko se tek tu nalazi simboličkoga kapitala i kako i u kojoj se mjeri on troši unutar etnopolitičkih i svih drugih ideoloških trgovina!

MONITOR: Da Ii je veo zaborava prekrio kulturu stida i sjećanja na žrtve zločina?
IBRAHIMOVIĆ: Stid, sram, strah, briga (za drugoga), solidarnost – te imenice već dugo ne stanuju u bosanskohercegovačkim trojezičnim leksičkim korpusima. Postale su arhaične, prokazane i smatraju se patetičnima. Kao što udovice iz plemena Andamaneza (sliči Platonovim pojmovima amnezija, anaminezis, itd) tri godine sa sobom nose lubanje svojih muževa, tako se ,,tijela BH prošlosti” nosaju ulicama bosanskih gradova. I sve je to tako i toliko kolektivno koliko to jednu mitsku sliku svijeta može zadovoljiti. Samo po sebi je stoga razumljivo da tu više nema mjesta takvim građanskim i artificijelnim, vještačkim riječima i osjećanjima kao što su stid ili bol.

Etnički i ostali intelektualci

MONITOR: Kako reaguju bh intelektualci na dešavanja u BiH?
IBRAHIMOVIĆ: Ovi koje poznajem uglavnom ovako kao ja. Oni drugi, ,,etnički intelektualci” (nešto slično ,,etničkim zubarima” ili ,,etničkim ginekolozima”) reaguju drugačije. Oni, primjerice, tvrde da se po svemu, njima vidljivom, ovdje radi o novoj svjetskoj, vatikansko-muslimanskoj zavjeri protiv svega što na svijetu valja. I masonskoj! Možda i jesu u pravu?

Korupcija – posljednji dah umiruće ekonomije

MONITOR: Često ste govorili o korupciji, koja je inficirala cijeli region. Jednom ste rekli da je ona u nama, u društvu, u sistemu, u političkom poretku?
IBRAHIMOVIĆ: Jasno je da je korupcija postala zamjena za nekadašnju ,,kasu uzajamne pomoći”, za onaj ekonomski hibrid koji je bio karakterističan za jugoslavenske OUR-e, SOUR-e itd. Novac se pretače iz džepa u džep sistemom ja tebi sada, ti meni sutra, i posljednji je dah koji umiruća ekonomija još ispušta iz svoje lešine. Svi znamo da u takvom cirkuliranju tijela-novca ima nečega kanibalističkoga, ali, zar sve zajednice ne završavaju baš tako!? Budući da je tako, nemate nikakvu neutralnu referentnu tačku sa koje o korupciji uopće možete govoriti.

Haos u obrazovanju

MONITOR: Kada ste se kao kandidat za delegaciju Plenuma građana predstavljali rekli ste publici: ,,Ja sam učitelj i stidim se što sam učitelj, jer je obrazovanje sjebano”! Šta ste pod tim podrazumijevali?
IBRAHIMOVIĆ: Podrazumijevao sam da je sistemski uništeno zbog svoje inertnosti, svoje etničke isparcelisanosti, zbog odsustva humanističke komponente u njemu, zbog sistema aparthejda u tzv. ,,dvjema školama pod jednim krovom”, zbog pauperizacije odgojno-vaspitnoga i prosvjetnoga kadra… Nakon što se obrazovanje izdijelilo na trojezično/tropovijesno/tropolitičko, ostalo je potom prepušteno samo sebi. A poznato je kako se entropija (čitaj: ,,sjebanost”) zatvorenih sistema kontinuirano povećava. Dakle, kaos nam ne gine!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo