Povežite se sa nama

INTERVJU

NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U TUZLI I KNJIŽEVNIK: Dragocjeno iskustvo pobune

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakva su iskustva i rezultati pobune u BiH?

IBRAHIMOVIĆ: U pitanju je nekako sadržan i odgovor. Doista, može se govoriti o jednom novostečenom iskustvu i o nekim praktičnim rezultatima protesta iz februara ove godine. Sasvim je jasno da je iskustvo ovdje važnije od trenutnih rezultata. Ono je neka vrsta potvrde i neka vrsta zaloga za eventualnu budućnost ove zemlje. Potvrda da, ipak, sve još nije otišlo k vragu, da u BH društvu/društvima još postoji neka vrsta socijalnoga nerva, istina, podobro oštećenoga, ali i stvarno postojećega. I, naravno, snaga i simbolika protesta, iskazani kroz njihovu vehementnost i violentnost moraju biti, i mislim da jesu, ozbiljno upozorenje ideološkim centrima kako se stvari još nisu sasvim izmjestile u sfere etničkih/nacionalnih politika, da još postoji neki nesvodivi, čitaj, socijalni višak u društvenoj energiji na koji treba ubuduće računati. Hoće li oni to upozorenje čuti, pitanje je.

MONITOR: A rezultati?
IBRAHIMOVIĆ: Rezultati su nekako u vezi sa svim rečenim. Velika se društvena energija sada troši oko definiranja pojmova na taj način kako ste vi to, tako sa strane, postavili kao pitanje. Šta je, sada preče, iskustvo ili eventualni rezultati? Ova, u biti, sasvim relevantna pitanja, mogu govoriti i o tome da su se stvari djelomično izmakle iz centara vladanja, a u BiH su to centri kojima suvereno upravljaju etničke interesne skupine, odnosno, kako se sasvim pogrešno govori ,,nacionalne elite” (?!) i da se sva diskurzivna kodifikacija protesta (njihovo ,,kanaliziranje”, mnogobrojne polemike, okrugli stolovi, bla, bla) sada pokazuje i kao popuštanje njihova prvotnoga pritiska i ponovno jačanje etničkih, ideoloških administracija. A to ponovno jačanje samo može biti gore i tvrđe nego što je bilo…

MONITOR: Šta je s Tuzlom, odakle je sve i počelo?
IBRAHIMOVIĆ: U Tuzlanskom kantonu je oformljena tzv. ,,ekspertna vlada” na čije čelo su došli relativno poznati ,,kadrovi”, uglavnom, profesori sa tuzlanskog univerziteta, koji nisu učestvovali u protestima, ili u radu tuzlanskoga Plenuma građana. Iako se zna da su svi postavljeni i potvrđeni od vladajućih parlamentarnih stranaka okupljenih oko SDP i SDA, oni javno ne istupaju kao stranački kadrovi. Nekako bi se moglo reći da mimikrijski ,,poštuju” zahtjeve građana. Teško je pričati o rezultatima (tu su tek mjesec dana), teško je reći i šta se od te vlade, u ovakvoj nesređenoj zemlji, može očekivati, ali, eto, oni su pošli od onoga što najviše bode oči javnosti, krenuli su tragovima tuzlanskih vatri i dimova: ukinuli su tzv. ,,bijeli hljeb”, (poslanici više neće dobijati plaće kada to više ne budu), krenuli su da krešu vozni park i telefonske račune – kao da pokušavaju uspostaviti drugačiju simboličku ravan doživljavanja vlasti.

MONITOR: Kakva se šanse da se protesti nastave?
IBRAHIMOVIĆ: Protesti će se nastaviti, jer Bosna i Hercegovina sada nema izlaza. Njeno dužničko ropstvo se nastavlja, proizvodnje novih vrijednosti nema, na štetu se redovnih uvećava broj privremenih radnika, socijalno i ideologijsko nasilje nije zaustavljeno, realnoga novca je sve manje, svi svima duguju… I kada se nastave, ako rata ne bude, za nekoliko godina će se bosanskohercegovačka ekonomija morati vratiti bonovima za hranu.

MONITOR: Šta je sa Plenumom građana?
IBRAHIMOVIĆ: Plenum je odradio svoj posao na najbolji mogući način u najgorim mogućim uvjetima. Bio je ugodno iznenađenje za sve koji ovoj zemlji žele dobro. Legitimirajući proteste, legitimirao je i legalizirao i samoga sebe, pacifizirao je violentnost protesta i sada polako, aktivno umire. Vođen relativno nezavisnim, građanskim, intelektualcima, funkcionirajući kao atinska Agora, bio je neka vrsta spoja tržnice ideja, izravne demokratije i socijalnoga psihijatrijskoga kauča za poželjnu i neophodnu društvenu katarzu. Budući da snagu i artikulaciju plenumi crpu iz protesta i potencijalne društvene vehemencije, utoliko će biti jači koliko opće nezadovoljstvo bude izraženije. Tu su, naravno, i po plenum i plenume i sasvim realne opasnosti – šta će na kraju pobijediti, izravnost plenumske demokracije kroz transferiranje potiskivane bujice društvenoga nezadovoljstva, ili bujica i nasilnost nezadovoljstva?

MONITOR: Da li postoji mogućnost da se neki smijenjeni ministri opet dokopaju vlasti?
IBRAHIMOVIĆ: Administrativnoj ideološkoj Hidri sada i ne mora biti cilj da se vrati na vlast sa svim svojim identičnim etničkim glavama. Mogu se na površini bosanske bare pojaviti i sasvim nova lica, jer je otrov koji je Hidra posijala po svim društvenim ćoškovima, zabitima i vododerinama, još uvijek ,,zdrav” i jak, tako da on i dalje radi svoje. Ono što političari sada nastoje, pa i Radončić preko svoga Dnevnog avaza, jeste prisvajanje simboličkoga kapitala protesta kroz promjenu dnevne političke retorike. Kao, građani su bili u pravu, društveno je stanje kolabirajuće, svi smo krivi, ili krivi su samo ovi trenutno vladajući.. Budući da se približavaju opći izbori, mislim da ovakva politička mimikrija neće imati vremena da okošta kao moguća društvena istina.

MONITOR: Na ovim prostorima često se može čuti da dobro sarađuju kriminalci i kontroverzni biznismeni, ali ne i nezadovoljni građani Je li se to potvrdilo i tokom protesta u BiH?
IBRAHIMOVIĆ: Da, ovo je tek bila bolna tačka naših spoznaja. Protesti i sve što se oko njih izdogađalo pokazali su kako Bosna nema radničku klasu, nema autentične radničke sindikate. Neko će reći: ,,Pa, naravno da nema”. Da, ali svima nama u Bosni je i dalje sveprisutni rat tu činjenicu bio temeljito skrivao. Dakle, sindikati su pokazali količinu i dubinu svoje parazitnosti i ovisnosti o ideološkim centrima , građani su pokazali averziju ka ,,radničkim” zahtjevima za ,,uravnilovkom” socijalne politike, prekarni radnici su pokazali patološku autarkičnost i autističnost. To je, meni se čini, tek posljedica nedostatka unutardruštvene komunikacije, te nužne posljedice radikalnih i rigidnih politika. Niveliranje društvenih interesa kroz njihovo svođenje na samo etničke/nacionalne impulse (simbole) i posljedično reduciranje socijalne stratifikacije na siromašne i siromašnije na jednoj, i bogate i prebogate, na dugoj strani, ugasilo je interes za drugoga i svaku mrvu realne socijalne solidarnosti i saradnje.

MONITOR: Mnogi nude razna rješenja za BIH. Šta će biti sa BiH i koje je to optimalno, makar prelazno rješenje za ovu državu ?
IBRAHIMOVIĆ: Bosanskohercegovačko društvo/društva, čitaj, zapravo, država, je na izdisaju. Društveno tijelo je rasparčano na bezvrijedne etničke komponente, po svemu jednake jedna drugoj, zadovoljne u svojim etničkim torovima, u kojima je ,,toplo, iako smrdi”, i svi oni koji su mu radili, ili rade o glavi, sada su na svom. Gdje je rješenje? Pa tamo gdje je bio i uzrok! U ,,međunarodnoj zajednici”! Kojoj? Pa toj! Takvoj, kakva jeste…

MONITOR: Kako teče proces suočavanja sa prošlošću, odnosno zločinima i kažnjavanje počinilaca zločina?
IBRAHIMOVIĆ: Sporo i teško, ali, paradoksalno, teče. Jedini oni koji se kontinuirano i temeljito suočavaju sa svojom prošlošću, svojom izistinskom prošlošću, jesu oni koje Sud BiH privede zbog počinjenih ratnih zločina. To treba stati, pa gledati! Oni sve priznaju, potpišu, kasnije i odleže. No, potom, eno ih tamo odakle su i krenuli (sjetimo se Biljane Plavšić) – eno ih u albumima i leksikonima etničkih elita kao borci za ,,našu stvar”.

Sa svojom se tragičnom prošlošću suočavaju i žene iz Srebrenice. Ne moramo spomenuti koliko se tek tu nalazi simboličkoga kapitala i kako i u kojoj se mjeri on troši unutar etnopolitičkih i svih drugih ideoloških trgovina!

MONITOR: Da Ii je veo zaborava prekrio kulturu stida i sjećanja na žrtve zločina?
IBRAHIMOVIĆ: Stid, sram, strah, briga (za drugoga), solidarnost – te imenice već dugo ne stanuju u bosanskohercegovačkim trojezičnim leksičkim korpusima. Postale su arhaične, prokazane i smatraju se patetičnima. Kao što udovice iz plemena Andamaneza (sliči Platonovim pojmovima amnezija, anaminezis, itd) tri godine sa sobom nose lubanje svojih muževa, tako se ,,tijela BH prošlosti” nosaju ulicama bosanskih gradova. I sve je to tako i toliko kolektivno koliko to jednu mitsku sliku svijeta može zadovoljiti. Samo po sebi je stoga razumljivo da tu više nema mjesta takvim građanskim i artificijelnim, vještačkim riječima i osjećanjima kao što su stid ili bol.

Etnički i ostali intelektualci

MONITOR: Kako reaguju bh intelektualci na dešavanja u BiH?
IBRAHIMOVIĆ: Ovi koje poznajem uglavnom ovako kao ja. Oni drugi, ,,etnički intelektualci” (nešto slično ,,etničkim zubarima” ili ,,etničkim ginekolozima”) reaguju drugačije. Oni, primjerice, tvrde da se po svemu, njima vidljivom, ovdje radi o novoj svjetskoj, vatikansko-muslimanskoj zavjeri protiv svega što na svijetu valja. I masonskoj! Možda i jesu u pravu?

Korupcija – posljednji dah umiruće ekonomije

MONITOR: Često ste govorili o korupciji, koja je inficirala cijeli region. Jednom ste rekli da je ona u nama, u društvu, u sistemu, u političkom poretku?
IBRAHIMOVIĆ: Jasno je da je korupcija postala zamjena za nekadašnju ,,kasu uzajamne pomoći”, za onaj ekonomski hibrid koji je bio karakterističan za jugoslavenske OUR-e, SOUR-e itd. Novac se pretače iz džepa u džep sistemom ja tebi sada, ti meni sutra, i posljednji je dah koji umiruća ekonomija još ispušta iz svoje lešine. Svi znamo da u takvom cirkuliranju tijela-novca ima nečega kanibalističkoga, ali, zar sve zajednice ne završavaju baš tako!? Budući da je tako, nemate nikakvu neutralnu referentnu tačku sa koje o korupciji uopće možete govoriti.

Haos u obrazovanju

MONITOR: Kada ste se kao kandidat za delegaciju Plenuma građana predstavljali rekli ste publici: ,,Ja sam učitelj i stidim se što sam učitelj, jer je obrazovanje sjebano”! Šta ste pod tim podrazumijevali?
IBRAHIMOVIĆ: Podrazumijevao sam da je sistemski uništeno zbog svoje inertnosti, svoje etničke isparcelisanosti, zbog odsustva humanističke komponente u njemu, zbog sistema aparthejda u tzv. ,,dvjema školama pod jednim krovom”, zbog pauperizacije odgojno-vaspitnoga i prosvjetnoga kadra… Nakon što se obrazovanje izdijelilo na trojezično/tropovijesno/tropolitičko, ostalo je potom prepušteno samo sebi. A poznato je kako se entropija (čitaj: ,,sjebanost”) zatvorenih sistema kontinuirano povećava. Dakle, kaos nam ne gine!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

 

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo