Povežite se sa nama

INTERVJU

NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U TUZLI I KNJIŽEVNIK: Dragocjeno iskustvo pobune

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakva su iskustva i rezultati pobune u BiH?

IBRAHIMOVIĆ: U pitanju je nekako sadržan i odgovor. Doista, može se govoriti o jednom novostečenom iskustvu i o nekim praktičnim rezultatima protesta iz februara ove godine. Sasvim je jasno da je iskustvo ovdje važnije od trenutnih rezultata. Ono je neka vrsta potvrde i neka vrsta zaloga za eventualnu budućnost ove zemlje. Potvrda da, ipak, sve još nije otišlo k vragu, da u BH društvu/društvima još postoji neka vrsta socijalnoga nerva, istina, podobro oštećenoga, ali i stvarno postojećega. I, naravno, snaga i simbolika protesta, iskazani kroz njihovu vehementnost i violentnost moraju biti, i mislim da jesu, ozbiljno upozorenje ideološkim centrima kako se stvari još nisu sasvim izmjestile u sfere etničkih/nacionalnih politika, da još postoji neki nesvodivi, čitaj, socijalni višak u društvenoj energiji na koji treba ubuduće računati. Hoće li oni to upozorenje čuti, pitanje je.

MONITOR: A rezultati?
IBRAHIMOVIĆ: Rezultati su nekako u vezi sa svim rečenim. Velika se društvena energija sada troši oko definiranja pojmova na taj način kako ste vi to, tako sa strane, postavili kao pitanje. Šta je, sada preče, iskustvo ili eventualni rezultati? Ova, u biti, sasvim relevantna pitanja, mogu govoriti i o tome da su se stvari djelomično izmakle iz centara vladanja, a u BiH su to centri kojima suvereno upravljaju etničke interesne skupine, odnosno, kako se sasvim pogrešno govori ,,nacionalne elite” (?!) i da se sva diskurzivna kodifikacija protesta (njihovo ,,kanaliziranje”, mnogobrojne polemike, okrugli stolovi, bla, bla) sada pokazuje i kao popuštanje njihova prvotnoga pritiska i ponovno jačanje etničkih, ideoloških administracija. A to ponovno jačanje samo može biti gore i tvrđe nego što je bilo…

MONITOR: Šta je s Tuzlom, odakle je sve i počelo?
IBRAHIMOVIĆ: U Tuzlanskom kantonu je oformljena tzv. ,,ekspertna vlada” na čije čelo su došli relativno poznati ,,kadrovi”, uglavnom, profesori sa tuzlanskog univerziteta, koji nisu učestvovali u protestima, ili u radu tuzlanskoga Plenuma građana. Iako se zna da su svi postavljeni i potvrđeni od vladajućih parlamentarnih stranaka okupljenih oko SDP i SDA, oni javno ne istupaju kao stranački kadrovi. Nekako bi se moglo reći da mimikrijski ,,poštuju” zahtjeve građana. Teško je pričati o rezultatima (tu su tek mjesec dana), teško je reći i šta se od te vlade, u ovakvoj nesređenoj zemlji, može očekivati, ali, eto, oni su pošli od onoga što najviše bode oči javnosti, krenuli su tragovima tuzlanskih vatri i dimova: ukinuli su tzv. ,,bijeli hljeb”, (poslanici više neće dobijati plaće kada to više ne budu), krenuli su da krešu vozni park i telefonske račune – kao da pokušavaju uspostaviti drugačiju simboličku ravan doživljavanja vlasti.

MONITOR: Kakva se šanse da se protesti nastave?
IBRAHIMOVIĆ: Protesti će se nastaviti, jer Bosna i Hercegovina sada nema izlaza. Njeno dužničko ropstvo se nastavlja, proizvodnje novih vrijednosti nema, na štetu se redovnih uvećava broj privremenih radnika, socijalno i ideologijsko nasilje nije zaustavljeno, realnoga novca je sve manje, svi svima duguju… I kada se nastave, ako rata ne bude, za nekoliko godina će se bosanskohercegovačka ekonomija morati vratiti bonovima za hranu.

MONITOR: Šta je sa Plenumom građana?
IBRAHIMOVIĆ: Plenum je odradio svoj posao na najbolji mogući način u najgorim mogućim uvjetima. Bio je ugodno iznenađenje za sve koji ovoj zemlji žele dobro. Legitimirajući proteste, legitimirao je i legalizirao i samoga sebe, pacifizirao je violentnost protesta i sada polako, aktivno umire. Vođen relativno nezavisnim, građanskim, intelektualcima, funkcionirajući kao atinska Agora, bio je neka vrsta spoja tržnice ideja, izravne demokratije i socijalnoga psihijatrijskoga kauča za poželjnu i neophodnu društvenu katarzu. Budući da snagu i artikulaciju plenumi crpu iz protesta i potencijalne društvene vehemencije, utoliko će biti jači koliko opće nezadovoljstvo bude izraženije. Tu su, naravno, i po plenum i plenume i sasvim realne opasnosti – šta će na kraju pobijediti, izravnost plenumske demokracije kroz transferiranje potiskivane bujice društvenoga nezadovoljstva, ili bujica i nasilnost nezadovoljstva?

MONITOR: Da li postoji mogućnost da se neki smijenjeni ministri opet dokopaju vlasti?
IBRAHIMOVIĆ: Administrativnoj ideološkoj Hidri sada i ne mora biti cilj da se vrati na vlast sa svim svojim identičnim etničkim glavama. Mogu se na površini bosanske bare pojaviti i sasvim nova lica, jer je otrov koji je Hidra posijala po svim društvenim ćoškovima, zabitima i vododerinama, još uvijek ,,zdrav” i jak, tako da on i dalje radi svoje. Ono što političari sada nastoje, pa i Radončić preko svoga Dnevnog avaza, jeste prisvajanje simboličkoga kapitala protesta kroz promjenu dnevne političke retorike. Kao, građani su bili u pravu, društveno je stanje kolabirajuće, svi smo krivi, ili krivi su samo ovi trenutno vladajući.. Budući da se približavaju opći izbori, mislim da ovakva politička mimikrija neće imati vremena da okošta kao moguća društvena istina.

MONITOR: Na ovim prostorima često se može čuti da dobro sarađuju kriminalci i kontroverzni biznismeni, ali ne i nezadovoljni građani Je li se to potvrdilo i tokom protesta u BiH?
IBRAHIMOVIĆ: Da, ovo je tek bila bolna tačka naših spoznaja. Protesti i sve što se oko njih izdogađalo pokazali su kako Bosna nema radničku klasu, nema autentične radničke sindikate. Neko će reći: ,,Pa, naravno da nema”. Da, ali svima nama u Bosni je i dalje sveprisutni rat tu činjenicu bio temeljito skrivao. Dakle, sindikati su pokazali količinu i dubinu svoje parazitnosti i ovisnosti o ideološkim centrima , građani su pokazali averziju ka ,,radničkim” zahtjevima za ,,uravnilovkom” socijalne politike, prekarni radnici su pokazali patološku autarkičnost i autističnost. To je, meni se čini, tek posljedica nedostatka unutardruštvene komunikacije, te nužne posljedice radikalnih i rigidnih politika. Niveliranje društvenih interesa kroz njihovo svođenje na samo etničke/nacionalne impulse (simbole) i posljedično reduciranje socijalne stratifikacije na siromašne i siromašnije na jednoj, i bogate i prebogate, na dugoj strani, ugasilo je interes za drugoga i svaku mrvu realne socijalne solidarnosti i saradnje.

MONITOR: Mnogi nude razna rješenja za BIH. Šta će biti sa BiH i koje je to optimalno, makar prelazno rješenje za ovu državu ?
IBRAHIMOVIĆ: Bosanskohercegovačko društvo/društva, čitaj, zapravo, država, je na izdisaju. Društveno tijelo je rasparčano na bezvrijedne etničke komponente, po svemu jednake jedna drugoj, zadovoljne u svojim etničkim torovima, u kojima je ,,toplo, iako smrdi”, i svi oni koji su mu radili, ili rade o glavi, sada su na svom. Gdje je rješenje? Pa tamo gdje je bio i uzrok! U ,,međunarodnoj zajednici”! Kojoj? Pa toj! Takvoj, kakva jeste…

MONITOR: Kako teče proces suočavanja sa prošlošću, odnosno zločinima i kažnjavanje počinilaca zločina?
IBRAHIMOVIĆ: Sporo i teško, ali, paradoksalno, teče. Jedini oni koji se kontinuirano i temeljito suočavaju sa svojom prošlošću, svojom izistinskom prošlošću, jesu oni koje Sud BiH privede zbog počinjenih ratnih zločina. To treba stati, pa gledati! Oni sve priznaju, potpišu, kasnije i odleže. No, potom, eno ih tamo odakle su i krenuli (sjetimo se Biljane Plavšić) – eno ih u albumima i leksikonima etničkih elita kao borci za ,,našu stvar”.

Sa svojom se tragičnom prošlošću suočavaju i žene iz Srebrenice. Ne moramo spomenuti koliko se tek tu nalazi simboličkoga kapitala i kako i u kojoj se mjeri on troši unutar etnopolitičkih i svih drugih ideoloških trgovina!

MONITOR: Da Ii je veo zaborava prekrio kulturu stida i sjećanja na žrtve zločina?
IBRAHIMOVIĆ: Stid, sram, strah, briga (za drugoga), solidarnost – te imenice već dugo ne stanuju u bosanskohercegovačkim trojezičnim leksičkim korpusima. Postale su arhaične, prokazane i smatraju se patetičnima. Kao što udovice iz plemena Andamaneza (sliči Platonovim pojmovima amnezija, anaminezis, itd) tri godine sa sobom nose lubanje svojih muževa, tako se ,,tijela BH prošlosti” nosaju ulicama bosanskih gradova. I sve je to tako i toliko kolektivno koliko to jednu mitsku sliku svijeta može zadovoljiti. Samo po sebi je stoga razumljivo da tu više nema mjesta takvim građanskim i artificijelnim, vještačkim riječima i osjećanjima kao što su stid ili bol.

Etnički i ostali intelektualci

MONITOR: Kako reaguju bh intelektualci na dešavanja u BiH?
IBRAHIMOVIĆ: Ovi koje poznajem uglavnom ovako kao ja. Oni drugi, ,,etnički intelektualci” (nešto slično ,,etničkim zubarima” ili ,,etničkim ginekolozima”) reaguju drugačije. Oni, primjerice, tvrde da se po svemu, njima vidljivom, ovdje radi o novoj svjetskoj, vatikansko-muslimanskoj zavjeri protiv svega što na svijetu valja. I masonskoj! Možda i jesu u pravu?

Korupcija – posljednji dah umiruće ekonomije

MONITOR: Često ste govorili o korupciji, koja je inficirala cijeli region. Jednom ste rekli da je ona u nama, u društvu, u sistemu, u političkom poretku?
IBRAHIMOVIĆ: Jasno je da je korupcija postala zamjena za nekadašnju ,,kasu uzajamne pomoći”, za onaj ekonomski hibrid koji je bio karakterističan za jugoslavenske OUR-e, SOUR-e itd. Novac se pretače iz džepa u džep sistemom ja tebi sada, ti meni sutra, i posljednji je dah koji umiruća ekonomija još ispušta iz svoje lešine. Svi znamo da u takvom cirkuliranju tijela-novca ima nečega kanibalističkoga, ali, zar sve zajednice ne završavaju baš tako!? Budući da je tako, nemate nikakvu neutralnu referentnu tačku sa koje o korupciji uopće možete govoriti.

Haos u obrazovanju

MONITOR: Kada ste se kao kandidat za delegaciju Plenuma građana predstavljali rekli ste publici: ,,Ja sam učitelj i stidim se što sam učitelj, jer je obrazovanje sjebano”! Šta ste pod tim podrazumijevali?
IBRAHIMOVIĆ: Podrazumijevao sam da je sistemski uništeno zbog svoje inertnosti, svoje etničke isparcelisanosti, zbog odsustva humanističke komponente u njemu, zbog sistema aparthejda u tzv. ,,dvjema školama pod jednim krovom”, zbog pauperizacije odgojno-vaspitnoga i prosvjetnoga kadra… Nakon što se obrazovanje izdijelilo na trojezično/tropovijesno/tropolitičko, ostalo je potom prepušteno samo sebi. A poznato je kako se entropija (čitaj: ,,sjebanost”) zatvorenih sistema kontinuirano povećava. Dakle, kaos nam ne gine!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo