Povežite se sa nama

INTERVJU

JANKO VUČINIĆ, POSLANIK DEMOKRATSKOG FRONTA: Ni fabrika, ni radnika

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako biste ukratko opisali položaj današnjih radnika u Crnoj Gori?

VUČINIĆ: U Crnoj Gori radnik više ne postoji u pravom smislu te riječi, njega više nema i nijesu ga pojeli skakavci nego ,,DPS aždaja”. Nije uzaludno rečeno da revolucija jede svoju djecu. AB revolucija je pojela crnogorske fabrike i njihove radnike, koji su tu revoluciju započeli, ne shvatajući tada, a neki ni dan danas, da su bili izmanipulisani i zloupotrijebljeni.

Riječ radnik odnosila se prvenstveno na čovjeka u plavom mantilu ili bluzi, koji je svojim radom stvarao novu vrijednosti za to primao odgovarajuću i poštenu novčanu nadoknadu za koju je mogao da pristojno preživi mjesec dana sa porodicom, prehrani se, obuče, pođe na utakmicu ili u bioskop, pa i kafanu na pivo. Bio je bio poštovan od svoje familije, jer su svi mogli da žive od njegovog rada. Danas u Crnoj Gori onih koji stvaraju novu vrijednost gotovo da više nema, postoje činovnici, prodavci, konobari, taksisti… Kako sve njih osloviti ako se ne mogu nazvati radnicima? Mnogo bolje im odgovara riječ najamnici ili zaposleni – kako ih je tranzicija transformisala od radnika. Kakav je položaj zaposlenih? Mučan! Život koji se može nazvati pukim preživljavanjem i u stalnom strahu od poslodavaca, stanodavaca, vlastodršaca i ostalih kriminalaca.

MONITOR: Da li je sindikat organizovan tako da može pomoći ugroženim radnicima?
VUČINIĆ: Kod nas postoje dvije sindikalne centrale na državnom nivou. Do pojave Unije slobodnih sindikata postojao je na državnom nivou samo Savez sindikata, koji je bio više kao Ministarstvo za održavanje socijalnog mira, a njegov dugogodišnji lider Danilo Popović važio je za najboljeg ministra Mila Đukanovića. Zaživljavanjem sindikalnog plularizma i kao potreba da se stvori organizovan, slobodan i nezavisan sindikat, koji će zaštiti radničke interese i zaustaviti uništavanje i srozavanje radnika nastala je Unija slobodnih sindikata. Između ostalih, i bivša sindikalna organizacija Željezare Nikšić bila je jedan od inicijatora i osnivača tog sindikata, a ona je na svaki način prednjačila u sindikalnoj borbi i u pružanju i pokazivanju radničke solidarnosti…

MONITOR: Zbog toga ste i sudski kažnjeni…
VUČINIĆ: Prije nepun mjesec, poslije trogodišnjeg naručenog i montiranog sudskog postupka, koji je otpočeo nakon poziva i davanja inspiracije državnim organima od strane tadašnjeg, a nažalost i sadašnjeg premijera Mila Đukanovića, zbog svojih sindikalnih aktivnosti bivši članovi Izvršnog odbora Željezarine sindikalne organizacije, njih šesnaest, koji su zajedno sa ostalim stvarali Uniju slobodnih sindikata, osuđeni su na kaznu zatvora od po deset mjeseci. Od rukovodstva Unije slobodnih sindikata nijesam nikog čuo da je javno osudio tu sramnu presudu iako su osuđeni bili u prvim redovima na svim sindikalnim protestima sa zastavama Unije. Nažalost, umjesto nade i želje da se stvori sindikat koji će vratiti radničko povjerenje, bivši sindikalci Željezare i svaraoci Unije slobodnih sindikata doživjeli se veliko razočarenje.

MONITOR: Kakav sindikat može zaštiti radnike?
VUČINIĆ: Za promjene i pomoć radnicima potrebna je energična i eksplozivna sindikalna akcija, koja će udružiti i omasoviti sindikalno članstvo i pružiti otpor kao odgovor poslodavcima i Vladi, odnosno svim nametnutim zakonskim rješenjima donesenim na štetu radnika i građana iza kojih nije postojao socijalni dijalog i dogovor. U tom dogovoru moraju da učestvuju provjereni, čvrsti i čisti predstavnici radnika.

MONITOR: Šta se dešava sa Željezarom?
VUČINIĆ: Iz Željezare nema nikakvih informacija. Od kada je preuzela turska kompanija Tosjali holding postala je misteriozna fabrika. Načuo sam da se realizuju neke investicije, vrše remonti i priprema se za nastavak proizvodnje, ali se sve to pretjerano odugovlači i izvodi pod velikim velom tajnosti. Uglavnom, sada se u Željezari ne proizvodi…

MONITOR: Javljaju li Vam se iz Sindikata Željezare?
VUČINIĆ: Ni od Sindikata Željezare nema nikakvog ,,avaza”. Kada su mi uručili otkaz i istjerali po drugi put iz Željezare tokom četvorogodišnjeg mandata, samo zbog toga što sam stao na stranu radnika i predvodio štrajk, mislio sam da će nakon mog protjerivanja iz Sindikata Željezare biti izabrano sindikalno rukovodstvo koje će nastaviti hrabro, iskreno i pošteno sindikalno djelovanje. Međutim, ,,služba” je odradila svoj posao i podmetnula u Željezari Toščelik – sindikalno ,,kukavičje jaje”.

MONITOR: Postoji li u Crnoj Gori jak sindikalni pokret i ima li radničke solidarnosti?
VUČINIĆ: Koliko je jak sindikalni pokret najbolje pokazuju posljednji radnički protesti Metalca Montevar u parku ispred zgrade Vlade, zatim protesti radnika Solane Bajo Sekulić, bivših radnika Vunarskog kombinata u Bijelom Polju, pa bivših radnika Gornjeg Ibra u Rožajama… Svim tim protestima nedostajala je radnička solidarnost i sindikalna organizovanost. Uzgredni poziv i blaga prijetnja putem medija je čisto fingiranje sindikalizma.

MONITOR: Pljačkaška privatizacija je uništila brojne poznate crnogorske firme i omogućila krugu novih biznismena bliskih vlasti da se obogate…
VUČINIĆ: Nijedna privatizacija nije odgovorila svome cilju, a to je da se u prvom redu fabrike, zatim hoteli, naravno i ostala privredna društva revitalizuju i modernizuju novim investicijama, spreme se za oštru tržišnu utakmicu i učine ekonomski održivim sistemima, da se zadrže postojeća i stvori mogućnost otvaranja novih radnih mjesta. Ništa od toga. Privatizacije su imale kontraefekat sa tragičnim posljedicama za privredu i radnike. Društveno bogatstvo se slilo u privatne džepove, ogroman broj radnika ostao je bez radnih mjesta, od fabrika ostale napuštene hale kao sablasti i svjedoci katastrofe koju su prouzrokovali neozbiljnost, neodgovornost, neznanje i koruptivnost onih koji su rukovodili procesima privatizacije u Crnoj Gori.

MONITOR: Kako komentarišete ovo što se dešava sa Kombinatom aluminijuma i Rudnicima boksita i njihovim radnicima?
VUČINIĆ: Sve privatizacije se mogu svrstati na jednu stranu, a privatizacija Kombinata aluminijuma na drugu. Sve ostale mogle su dosegnuti do svog najgoreg kraja – uništenja privatizovanih preduzeća, a privatizacija Kombinata je prijetila i još prijeti da sa sobom povuče u ponor i dovede do bankrota državu Crnu Goru. Posljedice krajnje štetnog privatizacionog ugovora o prodaji KAP-a podnijeli su crnogorski građani plativši više stotina miliona eura, i još ih plaćaju i snose proizvodne gubitke Kombinata u stečaju. Sve što je rađeno u KAP-u velikim dijelom je pravdano brigom za zaposlene i njihove porodice, a sada se Kombinat prodaje za 28 miliona eura, s tim što kupac nema nikakvu zakonsku obavezu prema radnicima koji su ostali u Kombinatu što se tiče njihovog zaposlenja.

MONITOR: Nezaposlenost je jedan od najveći problema u Crnoj Gori. Kako ga riješiti?
VUČINIĆ: Prvi korak je promjena vlasti. Tek onda možemo rješavati taj problem. Svih ovih godina sadašnja vlast se održavala velikim dijelom zloupotrbljavajući tešku materijalnu situaciju i ekonomsku ugroženost građana, prodajući im lažna obećanja i zaposlenja po principu ,,jedan zaposleni – četiri glasa”. Zašto bi oni danas otvarali nova radna mjesta, zapošljavali i činili građane ekonomski nezavisnim kada im je mnogo isplativije imati ,,rudnik” glasova u armiji od 40.000 korisnika socijalnih davanja?

MONITOR: Radnici su obespravljeni i ugroženi po raznim osnovama. Da li su zakoni uvijek na njihovoj strani?
VUČINIĆ: Zakoni su sve manje na strani radnika. Kako se koji zakon donosi da se urede prava radnika, tako im se umanjuju ta prava. Svijet kapitala, zahvaljujući svojoj moći i uticaju , iako u apsolutnoj manjini, lako pobjeđuje većinu i nameće joj svoje zakone.

Najubojitije sredstvo za ostvarivanje radničkih prava je sindikalna snaga koja se ogleda u sindikalnoj masovnosti, energičnosti i hrabrosti u cilju organizovnja sindikalnog protesta koji može u svako vrijeme da preraste u socijalni bunt koji predstavlja opasnost za bilo koju vlast. Samo se u takvom socijalnom ambijentu može očekivati da se zakoni ne donose na štetu radnika.

MONITOR: Pred nama je još jedan Prvi maj – šta mislite kakva je budućnost radničke klase, ako se o njoj uopšte može i govoriti?
VUČINIĆ: Budućnost radničke klase ili bolje rečeno onog što je ostalo od nje zavisi da li će se i kada promijeniti vlast u Crnoj Gori.

MONITOR: Devedesetih je u Nikšiću organizovan miting gladnih kad su radničke plate bile neuporedivo veće. Da li bi danas trebalo organizovati miting pod takvim imenom?
VUČINIĆ: Nijesam siguran da li bi bio masovan kao onaj organizovan devedesetih, ali bi mnogo bolje odgovarao tom nazivu. Aktuelna socijalna situacija, odnosno ekonomska ugroženost većine građana, u potpunosti opravdava organizovanje mitinga pod ovim nazivom.

„Džaba” barijera

MONITOR: Često se čuje da su radnici postali biznis barijera u Crnoj Gori.
VUČINIĆ: Koliko je to tačno najbolje pokazuje podatak da se radnik može zaposliti, odnosno ustupiti poslodavcu na određeno vrijeme preko Agencije za zapošljavanje, čime je vješto izbjegnuta odredba Zakona o radu kojim je bila obaveza poslodavca da radnika koji je kod njega duže od dvije godine u radnom odnosu mora zaposliti za stalno. Ne znam više što bi bila ta biznis barijera što se tiče radnika, osim da rade za džaba, pa da onda ne predstavljaju nikakvu barijeru.

Građani na strani opozicije

MONITOR: Da li Vam je bilo lakše u ulozi sindikalnog aktiviste i funkcionera ili sada u ulozi političara?
VUČINIĆ: Iz sindikata sam ušao u politiku sa ciljem da promijenim vlast, jer se u društvenom ambijentu kreiranom od strane aktuelne vlasti bilo nemoguće baviti sindikatom. To govorim na osnovu svega što sam preživio u sindikatu. U politici sam vrlo kratko da bih mogao odgovoriti na ovo pitanje, jer ne znam šta me sve čeka.

MONITOR: Kakve su šanse opozicije da na predstojećim lokalnim izborima osvoji vlast?
VUČINIĆ: Šanse su velike i promjena vlasti sasvim je izvjesna. Duboko sam ubijeđen da je slobodna izborna volja građana na strani opozicije.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo