Povežite se sa nama

INTERVJU

JANKO VUČINIĆ, POSLANIK DEMOKRATSKOG FRONTA: Ni fabrika, ni radnika

Objavljeno prije

na

janko-vucinic

MONITOR: Kako biste ukratko opisali položaj današnjih radnika u Crnoj Gori?

VUČINIĆ: U Crnoj Gori radnik više ne postoji u pravom smislu te riječi, njega više nema i nijesu ga pojeli skakavci nego ,,DPS aždaja”. Nije uzaludno rečeno da revolucija jede svoju djecu. AB revolucija je pojela crnogorske fabrike i njihove radnike, koji su tu revoluciju započeli, ne shvatajući tada, a neki ni dan danas, da su bili izmanipulisani i zloupotrijebljeni.

Riječ radnik odnosila se prvenstveno na čovjeka u plavom mantilu ili bluzi, koji je svojim radom stvarao novu vrijednosti za to primao odgovarajuću i poštenu novčanu nadoknadu za koju je mogao da pristojno preživi mjesec dana sa porodicom, prehrani se, obuče, pođe na utakmicu ili u bioskop, pa i kafanu na pivo. Bio je bio poštovan od svoje familije, jer su svi mogli da žive od njegovog rada. Danas u Crnoj Gori onih koji stvaraju novu vrijednost gotovo da više nema, postoje činovnici, prodavci, konobari, taksisti… Kako sve njih osloviti ako se ne mogu nazvati radnicima? Mnogo bolje im odgovara riječ najamnici ili zaposleni – kako ih je tranzicija transformisala od radnika. Kakav je položaj zaposlenih? Mučan! Život koji se može nazvati pukim preživljavanjem i u stalnom strahu od poslodavaca, stanodavaca, vlastodršaca i ostalih kriminalaca.

MONITOR: Da li je sindikat organizovan tako da može pomoći ugroženim radnicima?
VUČINIĆ: Kod nas postoje dvije sindikalne centrale na državnom nivou. Do pojave Unije slobodnih sindikata postojao je na državnom nivou samo Savez sindikata, koji je bio više kao Ministarstvo za održavanje socijalnog mira, a njegov dugogodišnji lider Danilo Popović važio je za najboljeg ministra Mila Đukanovića. Zaživljavanjem sindikalnog plularizma i kao potreba da se stvori organizovan, slobodan i nezavisan sindikat, koji će zaštiti radničke interese i zaustaviti uništavanje i srozavanje radnika nastala je Unija slobodnih sindikata. Između ostalih, i bivša sindikalna organizacija Željezare Nikšić bila je jedan od inicijatora i osnivača tog sindikata, a ona je na svaki način prednjačila u sindikalnoj borbi i u pružanju i pokazivanju radničke solidarnosti…

MONITOR: Zbog toga ste i sudski kažnjeni…
VUČINIĆ: Prije nepun mjesec, poslije trogodišnjeg naručenog i montiranog sudskog postupka, koji je otpočeo nakon poziva i davanja inspiracije državnim organima od strane tadašnjeg, a nažalost i sadašnjeg premijera Mila Đukanovića, zbog svojih sindikalnih aktivnosti bivši članovi Izvršnog odbora Željezarine sindikalne organizacije, njih šesnaest, koji su zajedno sa ostalim stvarali Uniju slobodnih sindikata, osuđeni su na kaznu zatvora od po deset mjeseci. Od rukovodstva Unije slobodnih sindikata nijesam nikog čuo da je javno osudio tu sramnu presudu iako su osuđeni bili u prvim redovima na svim sindikalnim protestima sa zastavama Unije. Nažalost, umjesto nade i želje da se stvori sindikat koji će vratiti radničko povjerenje, bivši sindikalci Željezare i svaraoci Unije slobodnih sindikata doživjeli se veliko razočarenje.

MONITOR: Kakav sindikat može zaštiti radnike?
VUČINIĆ: Za promjene i pomoć radnicima potrebna je energična i eksplozivna sindikalna akcija, koja će udružiti i omasoviti sindikalno članstvo i pružiti otpor kao odgovor poslodavcima i Vladi, odnosno svim nametnutim zakonskim rješenjima donesenim na štetu radnika i građana iza kojih nije postojao socijalni dijalog i dogovor. U tom dogovoru moraju da učestvuju provjereni, čvrsti i čisti predstavnici radnika.

MONITOR: Šta se dešava sa Željezarom?
VUČINIĆ: Iz Željezare nema nikakvih informacija. Od kada je preuzela turska kompanija Tosjali holding postala je misteriozna fabrika. Načuo sam da se realizuju neke investicije, vrše remonti i priprema se za nastavak proizvodnje, ali se sve to pretjerano odugovlači i izvodi pod velikim velom tajnosti. Uglavnom, sada se u Željezari ne proizvodi…

MONITOR: Javljaju li Vam se iz Sindikata Željezare?
VUČINIĆ: Ni od Sindikata Željezare nema nikakvog ,,avaza”. Kada su mi uručili otkaz i istjerali po drugi put iz Željezare tokom četvorogodišnjeg mandata, samo zbog toga što sam stao na stranu radnika i predvodio štrajk, mislio sam da će nakon mog protjerivanja iz Sindikata Željezare biti izabrano sindikalno rukovodstvo koje će nastaviti hrabro, iskreno i pošteno sindikalno djelovanje. Međutim, ,,služba” je odradila svoj posao i podmetnula u Željezari Toščelik – sindikalno ,,kukavičje jaje”.

MONITOR: Postoji li u Crnoj Gori jak sindikalni pokret i ima li radničke solidarnosti?
VUČINIĆ: Koliko je jak sindikalni pokret najbolje pokazuju posljednji radnički protesti Metalca Montevar u parku ispred zgrade Vlade, zatim protesti radnika Solane Bajo Sekulić, bivših radnika Vunarskog kombinata u Bijelom Polju, pa bivših radnika Gornjeg Ibra u Rožajama… Svim tim protestima nedostajala je radnička solidarnost i sindikalna organizovanost. Uzgredni poziv i blaga prijetnja putem medija je čisto fingiranje sindikalizma.

MONITOR: Pljačkaška privatizacija je uništila brojne poznate crnogorske firme i omogućila krugu novih biznismena bliskih vlasti da se obogate…
VUČINIĆ: Nijedna privatizacija nije odgovorila svome cilju, a to je da se u prvom redu fabrike, zatim hoteli, naravno i ostala privredna društva revitalizuju i modernizuju novim investicijama, spreme se za oštru tržišnu utakmicu i učine ekonomski održivim sistemima, da se zadrže postojeća i stvori mogućnost otvaranja novih radnih mjesta. Ništa od toga. Privatizacije su imale kontraefekat sa tragičnim posljedicama za privredu i radnike. Društveno bogatstvo se slilo u privatne džepove, ogroman broj radnika ostao je bez radnih mjesta, od fabrika ostale napuštene hale kao sablasti i svjedoci katastrofe koju su prouzrokovali neozbiljnost, neodgovornost, neznanje i koruptivnost onih koji su rukovodili procesima privatizacije u Crnoj Gori.

MONITOR: Kako komentarišete ovo što se dešava sa Kombinatom aluminijuma i Rudnicima boksita i njihovim radnicima?
VUČINIĆ: Sve privatizacije se mogu svrstati na jednu stranu, a privatizacija Kombinata aluminijuma na drugu. Sve ostale mogle su dosegnuti do svog najgoreg kraja – uništenja privatizovanih preduzeća, a privatizacija Kombinata je prijetila i još prijeti da sa sobom povuče u ponor i dovede do bankrota državu Crnu Goru. Posljedice krajnje štetnog privatizacionog ugovora o prodaji KAP-a podnijeli su crnogorski građani plativši više stotina miliona eura, i još ih plaćaju i snose proizvodne gubitke Kombinata u stečaju. Sve što je rađeno u KAP-u velikim dijelom je pravdano brigom za zaposlene i njihove porodice, a sada se Kombinat prodaje za 28 miliona eura, s tim što kupac nema nikakvu zakonsku obavezu prema radnicima koji su ostali u Kombinatu što se tiče njihovog zaposlenja.

MONITOR: Nezaposlenost je jedan od najveći problema u Crnoj Gori. Kako ga riješiti?
VUČINIĆ: Prvi korak je promjena vlasti. Tek onda možemo rješavati taj problem. Svih ovih godina sadašnja vlast se održavala velikim dijelom zloupotrbljavajući tešku materijalnu situaciju i ekonomsku ugroženost građana, prodajući im lažna obećanja i zaposlenja po principu ,,jedan zaposleni – četiri glasa”. Zašto bi oni danas otvarali nova radna mjesta, zapošljavali i činili građane ekonomski nezavisnim kada im je mnogo isplativije imati ,,rudnik” glasova u armiji od 40.000 korisnika socijalnih davanja?

MONITOR: Radnici su obespravljeni i ugroženi po raznim osnovama. Da li su zakoni uvijek na njihovoj strani?
VUČINIĆ: Zakoni su sve manje na strani radnika. Kako se koji zakon donosi da se urede prava radnika, tako im se umanjuju ta prava. Svijet kapitala, zahvaljujući svojoj moći i uticaju , iako u apsolutnoj manjini, lako pobjeđuje većinu i nameće joj svoje zakone.

Najubojitije sredstvo za ostvarivanje radničkih prava je sindikalna snaga koja se ogleda u sindikalnoj masovnosti, energičnosti i hrabrosti u cilju organizovnja sindikalnog protesta koji može u svako vrijeme da preraste u socijalni bunt koji predstavlja opasnost za bilo koju vlast. Samo se u takvom socijalnom ambijentu može očekivati da se zakoni ne donose na štetu radnika.

MONITOR: Pred nama je još jedan Prvi maj – šta mislite kakva je budućnost radničke klase, ako se o njoj uopšte može i govoriti?
VUČINIĆ: Budućnost radničke klase ili bolje rečeno onog što je ostalo od nje zavisi da li će se i kada promijeniti vlast u Crnoj Gori.

MONITOR: Devedesetih je u Nikšiću organizovan miting gladnih kad su radničke plate bile neuporedivo veće. Da li bi danas trebalo organizovati miting pod takvim imenom?
VUČINIĆ: Nijesam siguran da li bi bio masovan kao onaj organizovan devedesetih, ali bi mnogo bolje odgovarao tom nazivu. Aktuelna socijalna situacija, odnosno ekonomska ugroženost većine građana, u potpunosti opravdava organizovanje mitinga pod ovim nazivom.

„Džaba” barijera

MONITOR: Često se čuje da su radnici postali biznis barijera u Crnoj Gori.
VUČINIĆ: Koliko je to tačno najbolje pokazuje podatak da se radnik može zaposliti, odnosno ustupiti poslodavcu na određeno vrijeme preko Agencije za zapošljavanje, čime je vješto izbjegnuta odredba Zakona o radu kojim je bila obaveza poslodavca da radnika koji je kod njega duže od dvije godine u radnom odnosu mora zaposliti za stalno. Ne znam više što bi bila ta biznis barijera što se tiče radnika, osim da rade za džaba, pa da onda ne predstavljaju nikakvu barijeru.

Građani na strani opozicije

MONITOR: Da li Vam je bilo lakše u ulozi sindikalnog aktiviste i funkcionera ili sada u ulozi političara?
VUČINIĆ: Iz sindikata sam ušao u politiku sa ciljem da promijenim vlast, jer se u društvenom ambijentu kreiranom od strane aktuelne vlasti bilo nemoguće baviti sindikatom. To govorim na osnovu svega što sam preživio u sindikatu. U politici sam vrlo kratko da bih mogao odgovoriti na ovo pitanje, jer ne znam šta me sve čeka.

MONITOR: Kakve su šanse opozicije da na predstojećim lokalnim izborima osvoji vlast?
VUČINIĆ: Šanse su velike i promjena vlasti sasvim je izvjesna. Duboko sam ubijeđen da je slobodna izborna volja građana na strani opozicije.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo