Povežite se sa nama

INTERVJU

JANKO VUČINIĆ, POSLANIK DEMOKRATSKOG FRONTA: Ni fabrika, ni radnika

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako biste ukratko opisali položaj današnjih radnika u Crnoj Gori?

VUČINIĆ: U Crnoj Gori radnik više ne postoji u pravom smislu te riječi, njega više nema i nijesu ga pojeli skakavci nego ,,DPS aždaja”. Nije uzaludno rečeno da revolucija jede svoju djecu. AB revolucija je pojela crnogorske fabrike i njihove radnike, koji su tu revoluciju započeli, ne shvatajući tada, a neki ni dan danas, da su bili izmanipulisani i zloupotrijebljeni.

Riječ radnik odnosila se prvenstveno na čovjeka u plavom mantilu ili bluzi, koji je svojim radom stvarao novu vrijednosti za to primao odgovarajuću i poštenu novčanu nadoknadu za koju je mogao da pristojno preživi mjesec dana sa porodicom, prehrani se, obuče, pođe na utakmicu ili u bioskop, pa i kafanu na pivo. Bio je bio poštovan od svoje familije, jer su svi mogli da žive od njegovog rada. Danas u Crnoj Gori onih koji stvaraju novu vrijednost gotovo da više nema, postoje činovnici, prodavci, konobari, taksisti… Kako sve njih osloviti ako se ne mogu nazvati radnicima? Mnogo bolje im odgovara riječ najamnici ili zaposleni – kako ih je tranzicija transformisala od radnika. Kakav je položaj zaposlenih? Mučan! Život koji se može nazvati pukim preživljavanjem i u stalnom strahu od poslodavaca, stanodavaca, vlastodršaca i ostalih kriminalaca.

MONITOR: Da li je sindikat organizovan tako da može pomoći ugroženim radnicima?
VUČINIĆ: Kod nas postoje dvije sindikalne centrale na državnom nivou. Do pojave Unije slobodnih sindikata postojao je na državnom nivou samo Savez sindikata, koji je bio više kao Ministarstvo za održavanje socijalnog mira, a njegov dugogodišnji lider Danilo Popović važio je za najboljeg ministra Mila Đukanovića. Zaživljavanjem sindikalnog plularizma i kao potreba da se stvori organizovan, slobodan i nezavisan sindikat, koji će zaštiti radničke interese i zaustaviti uništavanje i srozavanje radnika nastala je Unija slobodnih sindikata. Između ostalih, i bivša sindikalna organizacija Željezare Nikšić bila je jedan od inicijatora i osnivača tog sindikata, a ona je na svaki način prednjačila u sindikalnoj borbi i u pružanju i pokazivanju radničke solidarnosti…

MONITOR: Zbog toga ste i sudski kažnjeni…
VUČINIĆ: Prije nepun mjesec, poslije trogodišnjeg naručenog i montiranog sudskog postupka, koji je otpočeo nakon poziva i davanja inspiracije državnim organima od strane tadašnjeg, a nažalost i sadašnjeg premijera Mila Đukanovića, zbog svojih sindikalnih aktivnosti bivši članovi Izvršnog odbora Željezarine sindikalne organizacije, njih šesnaest, koji su zajedno sa ostalim stvarali Uniju slobodnih sindikata, osuđeni su na kaznu zatvora od po deset mjeseci. Od rukovodstva Unije slobodnih sindikata nijesam nikog čuo da je javno osudio tu sramnu presudu iako su osuđeni bili u prvim redovima na svim sindikalnim protestima sa zastavama Unije. Nažalost, umjesto nade i želje da se stvori sindikat koji će vratiti radničko povjerenje, bivši sindikalci Željezare i svaraoci Unije slobodnih sindikata doživjeli se veliko razočarenje.

MONITOR: Kakav sindikat može zaštiti radnike?
VUČINIĆ: Za promjene i pomoć radnicima potrebna je energična i eksplozivna sindikalna akcija, koja će udružiti i omasoviti sindikalno članstvo i pružiti otpor kao odgovor poslodavcima i Vladi, odnosno svim nametnutim zakonskim rješenjima donesenim na štetu radnika i građana iza kojih nije postojao socijalni dijalog i dogovor. U tom dogovoru moraju da učestvuju provjereni, čvrsti i čisti predstavnici radnika.

MONITOR: Šta se dešava sa Željezarom?
VUČINIĆ: Iz Željezare nema nikakvih informacija. Od kada je preuzela turska kompanija Tosjali holding postala je misteriozna fabrika. Načuo sam da se realizuju neke investicije, vrše remonti i priprema se za nastavak proizvodnje, ali se sve to pretjerano odugovlači i izvodi pod velikim velom tajnosti. Uglavnom, sada se u Željezari ne proizvodi…

MONITOR: Javljaju li Vam se iz Sindikata Željezare?
VUČINIĆ: Ni od Sindikata Željezare nema nikakvog ,,avaza”. Kada su mi uručili otkaz i istjerali po drugi put iz Željezare tokom četvorogodišnjeg mandata, samo zbog toga što sam stao na stranu radnika i predvodio štrajk, mislio sam da će nakon mog protjerivanja iz Sindikata Željezare biti izabrano sindikalno rukovodstvo koje će nastaviti hrabro, iskreno i pošteno sindikalno djelovanje. Međutim, ,,služba” je odradila svoj posao i podmetnula u Željezari Toščelik – sindikalno ,,kukavičje jaje”.

MONITOR: Postoji li u Crnoj Gori jak sindikalni pokret i ima li radničke solidarnosti?
VUČINIĆ: Koliko je jak sindikalni pokret najbolje pokazuju posljednji radnički protesti Metalca Montevar u parku ispred zgrade Vlade, zatim protesti radnika Solane Bajo Sekulić, bivših radnika Vunarskog kombinata u Bijelom Polju, pa bivših radnika Gornjeg Ibra u Rožajama… Svim tim protestima nedostajala je radnička solidarnost i sindikalna organizovanost. Uzgredni poziv i blaga prijetnja putem medija je čisto fingiranje sindikalizma.

MONITOR: Pljačkaška privatizacija je uništila brojne poznate crnogorske firme i omogućila krugu novih biznismena bliskih vlasti da se obogate…
VUČINIĆ: Nijedna privatizacija nije odgovorila svome cilju, a to je da se u prvom redu fabrike, zatim hoteli, naravno i ostala privredna društva revitalizuju i modernizuju novim investicijama, spreme se za oštru tržišnu utakmicu i učine ekonomski održivim sistemima, da se zadrže postojeća i stvori mogućnost otvaranja novih radnih mjesta. Ništa od toga. Privatizacije su imale kontraefekat sa tragičnim posljedicama za privredu i radnike. Društveno bogatstvo se slilo u privatne džepove, ogroman broj radnika ostao je bez radnih mjesta, od fabrika ostale napuštene hale kao sablasti i svjedoci katastrofe koju su prouzrokovali neozbiljnost, neodgovornost, neznanje i koruptivnost onih koji su rukovodili procesima privatizacije u Crnoj Gori.

MONITOR: Kako komentarišete ovo što se dešava sa Kombinatom aluminijuma i Rudnicima boksita i njihovim radnicima?
VUČINIĆ: Sve privatizacije se mogu svrstati na jednu stranu, a privatizacija Kombinata aluminijuma na drugu. Sve ostale mogle su dosegnuti do svog najgoreg kraja – uništenja privatizovanih preduzeća, a privatizacija Kombinata je prijetila i još prijeti da sa sobom povuče u ponor i dovede do bankrota državu Crnu Goru. Posljedice krajnje štetnog privatizacionog ugovora o prodaji KAP-a podnijeli su crnogorski građani plativši više stotina miliona eura, i još ih plaćaju i snose proizvodne gubitke Kombinata u stečaju. Sve što je rađeno u KAP-u velikim dijelom je pravdano brigom za zaposlene i njihove porodice, a sada se Kombinat prodaje za 28 miliona eura, s tim što kupac nema nikakvu zakonsku obavezu prema radnicima koji su ostali u Kombinatu što se tiče njihovog zaposlenja.

MONITOR: Nezaposlenost je jedan od najveći problema u Crnoj Gori. Kako ga riješiti?
VUČINIĆ: Prvi korak je promjena vlasti. Tek onda možemo rješavati taj problem. Svih ovih godina sadašnja vlast se održavala velikim dijelom zloupotrbljavajući tešku materijalnu situaciju i ekonomsku ugroženost građana, prodajući im lažna obećanja i zaposlenja po principu ,,jedan zaposleni – četiri glasa”. Zašto bi oni danas otvarali nova radna mjesta, zapošljavali i činili građane ekonomski nezavisnim kada im je mnogo isplativije imati ,,rudnik” glasova u armiji od 40.000 korisnika socijalnih davanja?

MONITOR: Radnici su obespravljeni i ugroženi po raznim osnovama. Da li su zakoni uvijek na njihovoj strani?
VUČINIĆ: Zakoni su sve manje na strani radnika. Kako se koji zakon donosi da se urede prava radnika, tako im se umanjuju ta prava. Svijet kapitala, zahvaljujući svojoj moći i uticaju , iako u apsolutnoj manjini, lako pobjeđuje većinu i nameće joj svoje zakone.

Najubojitije sredstvo za ostvarivanje radničkih prava je sindikalna snaga koja se ogleda u sindikalnoj masovnosti, energičnosti i hrabrosti u cilju organizovnja sindikalnog protesta koji može u svako vrijeme da preraste u socijalni bunt koji predstavlja opasnost za bilo koju vlast. Samo se u takvom socijalnom ambijentu može očekivati da se zakoni ne donose na štetu radnika.

MONITOR: Pred nama je još jedan Prvi maj – šta mislite kakva je budućnost radničke klase, ako se o njoj uopšte može i govoriti?
VUČINIĆ: Budućnost radničke klase ili bolje rečeno onog što je ostalo od nje zavisi da li će se i kada promijeniti vlast u Crnoj Gori.

MONITOR: Devedesetih je u Nikšiću organizovan miting gladnih kad su radničke plate bile neuporedivo veće. Da li bi danas trebalo organizovati miting pod takvim imenom?
VUČINIĆ: Nijesam siguran da li bi bio masovan kao onaj organizovan devedesetih, ali bi mnogo bolje odgovarao tom nazivu. Aktuelna socijalna situacija, odnosno ekonomska ugroženost većine građana, u potpunosti opravdava organizovanje mitinga pod ovim nazivom.

„Džaba” barijera

MONITOR: Često se čuje da su radnici postali biznis barijera u Crnoj Gori.
VUČINIĆ: Koliko je to tačno najbolje pokazuje podatak da se radnik može zaposliti, odnosno ustupiti poslodavcu na određeno vrijeme preko Agencije za zapošljavanje, čime je vješto izbjegnuta odredba Zakona o radu kojim je bila obaveza poslodavca da radnika koji je kod njega duže od dvije godine u radnom odnosu mora zaposliti za stalno. Ne znam više što bi bila ta biznis barijera što se tiče radnika, osim da rade za džaba, pa da onda ne predstavljaju nikakvu barijeru.

Građani na strani opozicije

MONITOR: Da li Vam je bilo lakše u ulozi sindikalnog aktiviste i funkcionera ili sada u ulozi političara?
VUČINIĆ: Iz sindikata sam ušao u politiku sa ciljem da promijenim vlast, jer se u društvenom ambijentu kreiranom od strane aktuelne vlasti bilo nemoguće baviti sindikatom. To govorim na osnovu svega što sam preživio u sindikatu. U politici sam vrlo kratko da bih mogao odgovoriti na ovo pitanje, jer ne znam šta me sve čeka.

MONITOR: Kakve su šanse opozicije da na predstojećim lokalnim izborima osvoji vlast?
VUČINIĆ: Šanse su velike i promjena vlasti sasvim je izvjesna. Duboko sam ubijeđen da je slobodna izborna volja građana na strani opozicije.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo