MONITOR: Kako biste ukratko opisali položaj današnjih radnika u Crnoj Gori?

VUČINIĆ: U Crnoj Gori radnik više ne postoji u pravom smislu te riječi, njega više nema i nijesu ga pojeli skakavci nego ,,DPS aždaja”. Nije uzaludno rečeno da revolucija jede svoju djecu. AB revolucija je pojela crnogorske fabrike i njihove radnike, koji su tu revoluciju započeli, ne shvatajući tada, a neki ni dan danas, da su bili izmanipulisani i zloupotrijebljeni.

Riječ radnik odnosila se prvenstveno na čovjeka u plavom mantilu ili bluzi, koji je svojim radom stvarao novu vrijednosti za to primao odgovarajuću i poštenu novčanu nadoknadu za koju je mogao da pristojno preživi mjesec dana sa porodicom, prehrani se, obuče, pođe na utakmicu ili u bioskop, pa i kafanu na pivo. Bio je bio poštovan od svoje familije, jer su svi mogli da žive od njegovog rada. Danas u Crnoj Gori onih koji stvaraju novu vrijednost gotovo da više nema, postoje činovnici, prodavci, konobari, taksisti… Kako sve njih osloviti ako se ne mogu nazvati radnicima? Mnogo bolje im odgovara riječ najamnici ili zaposleni – kako ih je tranzicija transformisala od radnika. Kakav je položaj zaposlenih? Mučan! Život koji se može nazvati pukim preživljavanjem i u stalnom strahu od poslodavaca, stanodavaca, vlastodršaca i ostalih kriminalaca.

MONITOR: Da li je sindikat organizovan tako da može pomoći ugroženim radnicima?
VUČINIĆ: Kod nas postoje dvije sindikalne centrale na državnom nivou. Do pojave Unije slobodnih sindikata postojao je na državnom nivou samo Savez sindikata, koji je bio više kao Ministarstvo za održavanje socijalnog mira, a njegov dugogodišnji lider Danilo Popović važio je za najboljeg ministra Mila Đukanovića. Zaživljavanjem sindikalnog plularizma i kao potreba da se stvori organizovan, slobodan i nezavisan sindikat, koji će zaštiti radničke interese i zaustaviti uništavanje i srozavanje radnika nastala je Unija slobodnih sindikata. Između ostalih, i bivša sindikalna organizacija Željezare Nikšić bila je jedan od inicijatora i osnivača tog sindikata, a ona je na svaki način prednjačila u sindikalnoj borbi i u pružanju i pokazivanju radničke solidarnosti…

MONITOR: Zbog toga ste i sudski kažnjeni…
VUČINIĆ: Prije nepun mjesec, poslije trogodišnjeg naručenog i montiranog sudskog postupka, koji je otpočeo nakon poziva i davanja inspiracije državnim organima od strane tadašnjeg, a nažalost i sadašnjeg premijera Mila Đukanovića, zbog svojih sindikalnih aktivnosti bivši članovi Izvršnog odbora Željezarine sindikalne organizacije, njih šesnaest, koji su zajedno sa ostalim stvarali Uniju slobodnih sindikata, osuđeni su na kaznu zatvora od po deset mjeseci. Od rukovodstva Unije slobodnih sindikata nijesam nikog čuo da je javno osudio tu sramnu presudu iako su osuđeni bili u prvim redovima na svim sindikalnim protestima sa zastavama Unije. Nažalost, umjesto nade i želje da se stvori sindikat koji će vratiti radničko povjerenje, bivši sindikalci Željezare i svaraoci Unije slobodnih sindikata doživjeli se veliko razočarenje.

MONITOR: Kakav sindikat može zaštiti radnike?
VUČINIĆ: Za promjene i pomoć radnicima potrebna je energična i eksplozivna sindikalna akcija, koja će udružiti i omasoviti sindikalno članstvo i pružiti otpor kao odgovor poslodavcima i Vladi, odnosno svim nametnutim zakonskim rješenjima donesenim na štetu radnika i građana iza kojih nije postojao socijalni dijalog i dogovor. U tom dogovoru moraju da učestvuju provjereni, čvrsti i čisti predstavnici radnika.

MONITOR: Šta se dešava sa Željezarom?
VUČINIĆ: Iz Željezare nema nikakvih informacija. Od kada je preuzela turska kompanija Tosjali holding postala je misteriozna fabrika. Načuo sam da se realizuju neke investicije, vrše remonti i priprema se za nastavak proizvodnje, ali se sve to pretjerano odugovlači i izvodi pod velikim velom tajnosti. Uglavnom, sada se u Željezari ne proizvodi…

MONITOR: Javljaju li Vam se iz Sindikata Željezare?
VUČINIĆ: Ni od Sindikata Željezare nema nikakvog ,,avaza”. Kada su mi uručili otkaz i istjerali po drugi put iz Željezare tokom četvorogodišnjeg mandata, samo zbog toga što sam stao na stranu radnika i predvodio štrajk, mislio sam da će nakon mog protjerivanja iz Sindikata Željezare biti izabrano sindikalno rukovodstvo koje će nastaviti hrabro, iskreno i pošteno sindikalno djelovanje. Međutim, ,,služba” je odradila svoj posao i podmetnula u Željezari Toščelik – sindikalno ,,kukavičje jaje”.

MONITOR: Postoji li u Crnoj Gori jak sindikalni pokret i ima li radničke solidarnosti?
VUČINIĆ: Koliko je jak sindikalni pokret najbolje pokazuju posljednji radnički protesti Metalca Montevar u parku ispred zgrade Vlade, zatim protesti radnika Solane Bajo Sekulić, bivših radnika Vunarskog kombinata u Bijelom Polju, pa bivših radnika Gornjeg Ibra u Rožajama… Svim tim protestima nedostajala je radnička solidarnost i sindikalna organizovanost. Uzgredni poziv i blaga prijetnja putem medija je čisto fingiranje sindikalizma.

MONITOR: Pljačkaška privatizacija je uništila brojne poznate crnogorske firme i omogućila krugu novih biznismena bliskih vlasti da se obogate…
VUČINIĆ: Nijedna privatizacija nije odgovorila svome cilju, a to je da se u prvom redu fabrike, zatim hoteli, naravno i ostala privredna društva revitalizuju i modernizuju novim investicijama, spreme se za oštru tržišnu utakmicu i učine ekonomski održivim sistemima, da se zadrže postojeća i stvori mogućnost otvaranja novih radnih mjesta. Ništa od toga. Privatizacije su imale kontraefekat sa tragičnim posljedicama za privredu i radnike. Društveno bogatstvo se slilo u privatne džepove, ogroman broj radnika ostao je bez radnih mjesta, od fabrika ostale napuštene hale kao sablasti i svjedoci katastrofe koju su prouzrokovali neozbiljnost, neodgovornost, neznanje i koruptivnost onih koji su rukovodili procesima privatizacije u Crnoj Gori.

MONITOR: Kako komentarišete ovo što se dešava sa Kombinatom aluminijuma i Rudnicima boksita i njihovim radnicima?
VUČINIĆ: Sve privatizacije se mogu svrstati na jednu stranu, a privatizacija Kombinata aluminijuma na drugu. Sve ostale mogle su dosegnuti do svog najgoreg kraja – uništenja privatizovanih preduzeća, a privatizacija Kombinata je prijetila i još prijeti da sa sobom povuče u ponor i dovede do bankrota državu Crnu Goru. Posljedice krajnje štetnog privatizacionog ugovora o prodaji KAP-a podnijeli su crnogorski građani plativši više stotina miliona eura, i još ih plaćaju i snose proizvodne gubitke Kombinata u stečaju. Sve što je rađeno u KAP-u velikim dijelom je pravdano brigom za zaposlene i njihove porodice, a sada se Kombinat prodaje za 28 miliona eura, s tim što kupac nema nikakvu zakonsku obavezu prema radnicima koji su ostali u Kombinatu što se tiče njihovog zaposlenja.

MONITOR: Nezaposlenost je jedan od najveći problema u Crnoj Gori. Kako ga riješiti?
VUČINIĆ: Prvi korak je promjena vlasti. Tek onda možemo rješavati taj problem. Svih ovih godina sadašnja vlast se održavala velikim dijelom zloupotrbljavajući tešku materijalnu situaciju i ekonomsku ugroženost građana, prodajući im lažna obećanja i zaposlenja po principu ,,jedan zaposleni – četiri glasa”. Zašto bi oni danas otvarali nova radna mjesta, zapošljavali i činili građane ekonomski nezavisnim kada im je mnogo isplativije imati ,,rudnik” glasova u armiji od 40.000 korisnika socijalnih davanja?

MONITOR: Radnici su obespravljeni i ugroženi po raznim osnovama. Da li su zakoni uvijek na njihovoj strani?
VUČINIĆ: Zakoni su sve manje na strani radnika. Kako se koji zakon donosi da se urede prava radnika, tako im se umanjuju ta prava. Svijet kapitala, zahvaljujući svojoj moći i uticaju , iako u apsolutnoj manjini, lako pobjeđuje većinu i nameće joj svoje zakone.

Najubojitije sredstvo za ostvarivanje radničkih prava je sindikalna snaga koja se ogleda u sindikalnoj masovnosti, energičnosti i hrabrosti u cilju organizovnja sindikalnog protesta koji može u svako vrijeme da preraste u socijalni bunt koji predstavlja opasnost za bilo koju vlast. Samo se u takvom socijalnom ambijentu može očekivati da se zakoni ne donose na štetu radnika.

MONITOR: Pred nama je još jedan Prvi maj – šta mislite kakva je budućnost radničke klase, ako se o njoj uopšte može i govoriti?
VUČINIĆ: Budućnost radničke klase ili bolje rečeno onog što je ostalo od nje zavisi da li će se i kada promijeniti vlast u Crnoj Gori.

MONITOR: Devedesetih je u Nikšiću organizovan miting gladnih kad su radničke plate bile neuporedivo veće. Da li bi danas trebalo organizovati miting pod takvim imenom?
VUČINIĆ: Nijesam siguran da li bi bio masovan kao onaj organizovan devedesetih, ali bi mnogo bolje odgovarao tom nazivu. Aktuelna socijalna situacija, odnosno ekonomska ugroženost većine građana, u potpunosti opravdava organizovanje mitinga pod ovim nazivom.

„Džaba” barijera

MONITOR: Često se čuje da su radnici postali biznis barijera u Crnoj Gori.
VUČINIĆ: Koliko je to tačno najbolje pokazuje podatak da se radnik može zaposliti, odnosno ustupiti poslodavcu na određeno vrijeme preko Agencije za zapošljavanje, čime je vješto izbjegnuta odredba Zakona o radu kojim je bila obaveza poslodavca da radnika koji je kod njega duže od dvije godine u radnom odnosu mora zaposliti za stalno. Ne znam više što bi bila ta biznis barijera što se tiče radnika, osim da rade za džaba, pa da onda ne predstavljaju nikakvu barijeru.

Građani na strani opozicije

MONITOR: Da li Vam je bilo lakše u ulozi sindikalnog aktiviste i funkcionera ili sada u ulozi političara?
VUČINIĆ: Iz sindikata sam ušao u politiku sa ciljem da promijenim vlast, jer se u društvenom ambijentu kreiranom od strane aktuelne vlasti bilo nemoguće baviti sindikatom. To govorim na osnovu svega što sam preživio u sindikatu. U politici sam vrlo kratko da bih mogao odgovoriti na ovo pitanje, jer ne znam šta me sve čeka.

MONITOR: Kakve su šanse opozicije da na predstojećim lokalnim izborima osvoji vlast?
VUČINIĆ: Šanse su velike i promjena vlasti sasvim je izvjesna. Duboko sam ubijeđen da je slobodna izborna volja građana na strani opozicije.

Veseljko KOPRIVICA