Povežite se sa nama

INTERVJU

JANKO VUČINIĆ, POSLANIK DEMOKRATSKOG FRONTA: Ni fabrika, ni radnika

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako biste ukratko opisali položaj današnjih radnika u Crnoj Gori?

VUČINIĆ: U Crnoj Gori radnik više ne postoji u pravom smislu te riječi, njega više nema i nijesu ga pojeli skakavci nego ,,DPS aždaja”. Nije uzaludno rečeno da revolucija jede svoju djecu. AB revolucija je pojela crnogorske fabrike i njihove radnike, koji su tu revoluciju započeli, ne shvatajući tada, a neki ni dan danas, da su bili izmanipulisani i zloupotrijebljeni.

Riječ radnik odnosila se prvenstveno na čovjeka u plavom mantilu ili bluzi, koji je svojim radom stvarao novu vrijednosti za to primao odgovarajuću i poštenu novčanu nadoknadu za koju je mogao da pristojno preživi mjesec dana sa porodicom, prehrani se, obuče, pođe na utakmicu ili u bioskop, pa i kafanu na pivo. Bio je bio poštovan od svoje familije, jer su svi mogli da žive od njegovog rada. Danas u Crnoj Gori onih koji stvaraju novu vrijednost gotovo da više nema, postoje činovnici, prodavci, konobari, taksisti… Kako sve njih osloviti ako se ne mogu nazvati radnicima? Mnogo bolje im odgovara riječ najamnici ili zaposleni – kako ih je tranzicija transformisala od radnika. Kakav je položaj zaposlenih? Mučan! Život koji se može nazvati pukim preživljavanjem i u stalnom strahu od poslodavaca, stanodavaca, vlastodršaca i ostalih kriminalaca.

MONITOR: Da li je sindikat organizovan tako da može pomoći ugroženim radnicima?
VUČINIĆ: Kod nas postoje dvije sindikalne centrale na državnom nivou. Do pojave Unije slobodnih sindikata postojao je na državnom nivou samo Savez sindikata, koji je bio više kao Ministarstvo za održavanje socijalnog mira, a njegov dugogodišnji lider Danilo Popović važio je za najboljeg ministra Mila Đukanovića. Zaživljavanjem sindikalnog plularizma i kao potreba da se stvori organizovan, slobodan i nezavisan sindikat, koji će zaštiti radničke interese i zaustaviti uništavanje i srozavanje radnika nastala je Unija slobodnih sindikata. Između ostalih, i bivša sindikalna organizacija Željezare Nikšić bila je jedan od inicijatora i osnivača tog sindikata, a ona je na svaki način prednjačila u sindikalnoj borbi i u pružanju i pokazivanju radničke solidarnosti…

MONITOR: Zbog toga ste i sudski kažnjeni…
VUČINIĆ: Prije nepun mjesec, poslije trogodišnjeg naručenog i montiranog sudskog postupka, koji je otpočeo nakon poziva i davanja inspiracije državnim organima od strane tadašnjeg, a nažalost i sadašnjeg premijera Mila Đukanovića, zbog svojih sindikalnih aktivnosti bivši članovi Izvršnog odbora Željezarine sindikalne organizacije, njih šesnaest, koji su zajedno sa ostalim stvarali Uniju slobodnih sindikata, osuđeni su na kaznu zatvora od po deset mjeseci. Od rukovodstva Unije slobodnih sindikata nijesam nikog čuo da je javno osudio tu sramnu presudu iako su osuđeni bili u prvim redovima na svim sindikalnim protestima sa zastavama Unije. Nažalost, umjesto nade i želje da se stvori sindikat koji će vratiti radničko povjerenje, bivši sindikalci Željezare i svaraoci Unije slobodnih sindikata doživjeli se veliko razočarenje.

MONITOR: Kakav sindikat može zaštiti radnike?
VUČINIĆ: Za promjene i pomoć radnicima potrebna je energična i eksplozivna sindikalna akcija, koja će udružiti i omasoviti sindikalno članstvo i pružiti otpor kao odgovor poslodavcima i Vladi, odnosno svim nametnutim zakonskim rješenjima donesenim na štetu radnika i građana iza kojih nije postojao socijalni dijalog i dogovor. U tom dogovoru moraju da učestvuju provjereni, čvrsti i čisti predstavnici radnika.

MONITOR: Šta se dešava sa Željezarom?
VUČINIĆ: Iz Željezare nema nikakvih informacija. Od kada je preuzela turska kompanija Tosjali holding postala je misteriozna fabrika. Načuo sam da se realizuju neke investicije, vrše remonti i priprema se za nastavak proizvodnje, ali se sve to pretjerano odugovlači i izvodi pod velikim velom tajnosti. Uglavnom, sada se u Željezari ne proizvodi…

MONITOR: Javljaju li Vam se iz Sindikata Željezare?
VUČINIĆ: Ni od Sindikata Željezare nema nikakvog ,,avaza”. Kada su mi uručili otkaz i istjerali po drugi put iz Željezare tokom četvorogodišnjeg mandata, samo zbog toga što sam stao na stranu radnika i predvodio štrajk, mislio sam da će nakon mog protjerivanja iz Sindikata Željezare biti izabrano sindikalno rukovodstvo koje će nastaviti hrabro, iskreno i pošteno sindikalno djelovanje. Međutim, ,,služba” je odradila svoj posao i podmetnula u Željezari Toščelik – sindikalno ,,kukavičje jaje”.

MONITOR: Postoji li u Crnoj Gori jak sindikalni pokret i ima li radničke solidarnosti?
VUČINIĆ: Koliko je jak sindikalni pokret najbolje pokazuju posljednji radnički protesti Metalca Montevar u parku ispred zgrade Vlade, zatim protesti radnika Solane Bajo Sekulić, bivših radnika Vunarskog kombinata u Bijelom Polju, pa bivših radnika Gornjeg Ibra u Rožajama… Svim tim protestima nedostajala je radnička solidarnost i sindikalna organizovanost. Uzgredni poziv i blaga prijetnja putem medija je čisto fingiranje sindikalizma.

MONITOR: Pljačkaška privatizacija je uništila brojne poznate crnogorske firme i omogućila krugu novih biznismena bliskih vlasti da se obogate…
VUČINIĆ: Nijedna privatizacija nije odgovorila svome cilju, a to je da se u prvom redu fabrike, zatim hoteli, naravno i ostala privredna društva revitalizuju i modernizuju novim investicijama, spreme se za oštru tržišnu utakmicu i učine ekonomski održivim sistemima, da se zadrže postojeća i stvori mogućnost otvaranja novih radnih mjesta. Ništa od toga. Privatizacije su imale kontraefekat sa tragičnim posljedicama za privredu i radnike. Društveno bogatstvo se slilo u privatne džepove, ogroman broj radnika ostao je bez radnih mjesta, od fabrika ostale napuštene hale kao sablasti i svjedoci katastrofe koju su prouzrokovali neozbiljnost, neodgovornost, neznanje i koruptivnost onih koji su rukovodili procesima privatizacije u Crnoj Gori.

MONITOR: Kako komentarišete ovo što se dešava sa Kombinatom aluminijuma i Rudnicima boksita i njihovim radnicima?
VUČINIĆ: Sve privatizacije se mogu svrstati na jednu stranu, a privatizacija Kombinata aluminijuma na drugu. Sve ostale mogle su dosegnuti do svog najgoreg kraja – uništenja privatizovanih preduzeća, a privatizacija Kombinata je prijetila i još prijeti da sa sobom povuče u ponor i dovede do bankrota državu Crnu Goru. Posljedice krajnje štetnog privatizacionog ugovora o prodaji KAP-a podnijeli su crnogorski građani plativši više stotina miliona eura, i još ih plaćaju i snose proizvodne gubitke Kombinata u stečaju. Sve što je rađeno u KAP-u velikim dijelom je pravdano brigom za zaposlene i njihove porodice, a sada se Kombinat prodaje za 28 miliona eura, s tim što kupac nema nikakvu zakonsku obavezu prema radnicima koji su ostali u Kombinatu što se tiče njihovog zaposlenja.

MONITOR: Nezaposlenost je jedan od najveći problema u Crnoj Gori. Kako ga riješiti?
VUČINIĆ: Prvi korak je promjena vlasti. Tek onda možemo rješavati taj problem. Svih ovih godina sadašnja vlast se održavala velikim dijelom zloupotrbljavajući tešku materijalnu situaciju i ekonomsku ugroženost građana, prodajući im lažna obećanja i zaposlenja po principu ,,jedan zaposleni – četiri glasa”. Zašto bi oni danas otvarali nova radna mjesta, zapošljavali i činili građane ekonomski nezavisnim kada im je mnogo isplativije imati ,,rudnik” glasova u armiji od 40.000 korisnika socijalnih davanja?

MONITOR: Radnici su obespravljeni i ugroženi po raznim osnovama. Da li su zakoni uvijek na njihovoj strani?
VUČINIĆ: Zakoni su sve manje na strani radnika. Kako se koji zakon donosi da se urede prava radnika, tako im se umanjuju ta prava. Svijet kapitala, zahvaljujući svojoj moći i uticaju , iako u apsolutnoj manjini, lako pobjeđuje većinu i nameće joj svoje zakone.

Najubojitije sredstvo za ostvarivanje radničkih prava je sindikalna snaga koja se ogleda u sindikalnoj masovnosti, energičnosti i hrabrosti u cilju organizovnja sindikalnog protesta koji može u svako vrijeme da preraste u socijalni bunt koji predstavlja opasnost za bilo koju vlast. Samo se u takvom socijalnom ambijentu može očekivati da se zakoni ne donose na štetu radnika.

MONITOR: Pred nama je još jedan Prvi maj – šta mislite kakva je budućnost radničke klase, ako se o njoj uopšte može i govoriti?
VUČINIĆ: Budućnost radničke klase ili bolje rečeno onog što je ostalo od nje zavisi da li će se i kada promijeniti vlast u Crnoj Gori.

MONITOR: Devedesetih je u Nikšiću organizovan miting gladnih kad su radničke plate bile neuporedivo veće. Da li bi danas trebalo organizovati miting pod takvim imenom?
VUČINIĆ: Nijesam siguran da li bi bio masovan kao onaj organizovan devedesetih, ali bi mnogo bolje odgovarao tom nazivu. Aktuelna socijalna situacija, odnosno ekonomska ugroženost većine građana, u potpunosti opravdava organizovanje mitinga pod ovim nazivom.

„Džaba” barijera

MONITOR: Često se čuje da su radnici postali biznis barijera u Crnoj Gori.
VUČINIĆ: Koliko je to tačno najbolje pokazuje podatak da se radnik može zaposliti, odnosno ustupiti poslodavcu na određeno vrijeme preko Agencije za zapošljavanje, čime je vješto izbjegnuta odredba Zakona o radu kojim je bila obaveza poslodavca da radnika koji je kod njega duže od dvije godine u radnom odnosu mora zaposliti za stalno. Ne znam više što bi bila ta biznis barijera što se tiče radnika, osim da rade za džaba, pa da onda ne predstavljaju nikakvu barijeru.

Građani na strani opozicije

MONITOR: Da li Vam je bilo lakše u ulozi sindikalnog aktiviste i funkcionera ili sada u ulozi političara?
VUČINIĆ: Iz sindikata sam ušao u politiku sa ciljem da promijenim vlast, jer se u društvenom ambijentu kreiranom od strane aktuelne vlasti bilo nemoguće baviti sindikatom. To govorim na osnovu svega što sam preživio u sindikatu. U politici sam vrlo kratko da bih mogao odgovoriti na ovo pitanje, jer ne znam šta me sve čeka.

MONITOR: Kakve su šanse opozicije da na predstojećim lokalnim izborima osvoji vlast?
VUČINIĆ: Šanse su velike i promjena vlasti sasvim je izvjesna. Duboko sam ubijeđen da je slobodna izborna volja građana na strani opozicije.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo