Povežite se sa nama

PARALELE

Neke perspektive reinterpretiranja

Objavljeno prije

na

Do sedamdesetih godina XX vijeka istoričari su manje pažnje poklanjali simboličkim aspektima hrane, odjeće, utočišta, materijalnim potrepštinama, kad su pisali o prošlosti, pa im je i pored ostalih zamjerki Mišel Fuko uputio kritiku o ,,osiromašenoj ideji o realnom”. Međutim, tokom osamdesetih istoričari sve više počinju dubinski analizirati predmete koji su u određenom trenutku predstavljali izraz udobnosti npr. ili položaja. Crkveni namještaj počeo se povezivati s promjenama u vjerskim stavovima; kafići i lokali s političkim diskusijama (o čemu je još ranije govorio Habermas), a Fukoove teze o prostornom planiranju škola i bolnica kao ,,zatvorima radi postizanja discipline” uticale su na istoriju arhitekture – istoričari su se sve više bavili unutrašnjim uređenjem institucija.

To nepregledno polje svakako nalazi pandan i u našoj prošlosti (i sadašnjosti). Morala bi se provocirati istraživanja u pravcu proučavanja materijalne kulture Crnogoraca u novovjekovnoj ili savremenijoj istoriji jer o tome postoji obimna heuristička osnova; bilo bi zanimljivo ispitati koliko već poslovično kvalitetan automobilski park sveštenika ima konekcije s pitanjima vjere ili koliko danas kafana igra ulogu u stvaranju političkih stereotipa; a kad smo kod enterijera, mislim da za to imamo svjetski presedan – morale bi se istražiti dubinske snage pojave ogromne pravoslavne ikone na Filozofskome fakultetu (!) u Nikšiću i otkriti njeno pozadinsko značenje? Kao logičan nastavak istorije materijalne kulture, javila se kasnije istorija tijela. Proučavao se fizički izgled robova, kolonizatora, gorštaka, ljudi iz nizije, muškarca/žena. Sve je to bilo povezano s okretanjem čovjeka prema sebi, a pojava savremenih bolesti poput prekomjerne tjelesne težine i dijabetisa imale su svoga udjela u tome.

Iz putopisne građe o Crnoj Gori bez većih problema mogla bi se skicirati tijela naših predaka, s posebnim akcentom na ženska tijela, jer je odveć poznato da su usljed teškoga fizičkoga rada crnogorske žene izgledale mnogo starije nego što su bile. Pošto je antropologija odigrala presudnu ulogu u ovim metodološkim preokretima u istoriografskoj rekonstrukciji, čak je bilo prijedloga da se istorija uvrsti u antropologiju. Zato valja pomenuti dva veoma značajna autora, čiji su radovi doprinijeli popularnosti istorijske antropologije a čiji bi se rezultat veoma lako mogao primijeniti na crnogorske teme. To su svakako Kliford Girc i Natali Zemon Dejvis. Girc je pored brojnih voluminoznih djela napisao i jedan po mnogo čemu specifičan članak o borbi kokota na ostrvu Bali u kojemu se trudio da pronikne u duboke i složene slojeve značenja ispod površinskih kulturnih događanja. Kokoti po njemu predstavljaju surogat za njihove vlasnike i njihova borba odražava odnose između socijalnih grupa i povezuje ih s kolonizacijom i stvaranjem države. Ko je čitao o tome članku ne može a da ne pomisli na tradicionalno ubijanje kokota u Perastu. Iz običnoga novinskoga izvještaja imamo sjajan materijal za obradu (dnevne novine Dan): ,,Titulu pobjednika u gađanju kokota u Perastu juče je osvojio Andro Radulović iz Perasta, koji je direktor Muzeja grada Perasta. On je na udaljenosti od oko 100 metara, hicem iz puške sa obale pogodio pijetla na bovi. Osvojio je i vezeni peškir-šugaman, a zatim sa pijetlom u rukama i u pratnji Gradske muzike Kotor prošetao priobalnom ulicom Perasta (…) U spomen pobjede nad Osmanlijama 1654. godine, a u čast Blažene Djevice Marije, Peraštani su juče proslavili zavjetni dan nizom svetih misa u župnoj crkvi Sv. Nikole”.

S druge strane Natali Zemon Dejvis napisala je rad o Martinu Gveru, francuskom seljaku iz XVI vijeka. ,,Jedan se varalica predstavio kao Martin Gvero, živio je sa njegovom ženom, pa je poslije povratka pravoga Gvera optužen da je varalica. Suština je u tome da je Dejvisova mnoge praznine usljed nedostatka istorijskih izvora domislila i što osporava postojanje granice između faktičkog i fiktivnog, jer tvrdi da postoji jedinstvena seljačka kultura i da se na osnovu saznanja o društvenim, ekonomskim i odnosima među polovima mogu vjerno rekonstruisati misli i osjećanja seljanke, Gverove žene”. (Šerbo Rastoder) Da li bi jedan tako maštovit pokušaj bio primjenjiv na crnogorskoga Gvera – Šćepana Maloga? Samo što naš Gvero nije varao da bi spavao sa ženom nekoga seljaka, već da bi vladao Crnom Gorom.

Boban BATRIĆEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Revolveri u naoružanju crnogorske vojske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je bajonet itekako bio popularan početkom XX vijeka u vježbama za blisku borbu, crnogorski vojnici nijesu voljeli da se puno oslanjaju na njega jer im je smetao pri ciljanju. Zbog toga je u vojnim krugovima crnogorske vojske odlučeno da je za blisku borbu najbolje koristiti revolver. Time se računalo da jedan dobar strijelac može da savlada pet do sedam neprijatelja u borbi prsa u prsa. Mnogi izvještaji, naročito oni iz Drugoga balkanskoga rata kazuju nam da su Crnogorci upravo zbog toga bili izuzetno opasni u jurišima kad se približe neprijatelju, što su dobro ośetili bugarski vojnici. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Njegoš na ratištu devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

O upotrebi velikog pjesnika u različite svrhe do sada je puno napisano. No, posebno zanimljivom čini se njegova epizoda u toku „rata za mir”. Slijepo slijedeći instrukcije Slobodana Miloševića, crnogorska vlast uzela je aktivnog učešća u raspadu Jugoslavije. Ljeta 1991. godine sprovedena je mobilizacija rezervnoga sastava JNA u Crnoj Gori, koja je septembra mjeseca raspoređena po istočnoj Hercegovini i okolini Dubrovnika. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Crnogorski internirci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je crnogorskoj javnosti prezentovana veoma zanimljiva knjiga istoričara Vukote Vukotića. Radi se o zborniku dokumenata Internacija stanovništva Crne Gore 1916 – 1918 u izdanju Državnoga arhiva Crne Gore koji predstavlja plod njegova višegodišnjeg studioznog i metodičnog istraživanja crnogorske ratne građe pohranjene u crnogorskoj riznici pamćenja. U njoj nalazimo pokušaj da se potomcima crnogorskih stradalnika, ali i čitavoj crnogorskoj javnosti prezentuju imena crnogorskih interniraca i okolnosti u kojima su proživljavali trenutke svoje povijesne drame. Spiskovi su sortirani prema izvještajima i heurističkoj bazi koja je ostala iza djelovanja Crnogorskoga Crvenoga krsta u Neiju, u Francuskoj, a koji je bio jedna od najznačajnijh naših institucija humanosti u toku Prvoga svjetskoga rata. Vukotić nastoji doći do konkretnih imena osoba koje su nasilno odvedene iz svoje domovine i rasute po tamnicama austrougarskoga okupatora. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo