Povežite se sa nama

INTERVJU

NEMANJA BEČANOVIĆ, REDITELJ: Najgore bi bilo da je publika ravnodušna

Objavljeno prije

na

Film Posljednje poglavlje – debitantsko ostvarenje Nemanje Bečanovića imalo je krajem jula zvaničnu premijeru na jednoj od najznačajnijih regionalnih manifestacija – Sarajevo film festivalu. Nedavno je film imao i crnogorsku premijeru na Hercegnovskom festivalu. Scenario filma potpisuju Aleksandar i Nemanja Bečanović, kostime je osmislila Natalija Vujošević, scenografiju Stanislav Nikičević, direktor fotografije je Jure Verovšek, a dizajner zvuka Aleksandar Protić. Posljednje poglavlje producirali su Artikulacija production (Podgorica), Jump Cut (Bar) i Arkadena studio (Ljubljana). U filmu igraju Amar Selimović, Vlado Jovanovski, Ana Vučković, Inti Šraj, Dejan Ivanić i Varja Đukić. MONITOR: „Posljednje poglavlje” razlikuje se od ranijih filmova rađenih u Crnoj Gori. Definitivno se ne obraća široj publici, niti joj daje odgovore na bilo koje aktuelno pitanje. Da li vam je namjera bila da baš u Crnoj Gori uradite jedan film atipičan za nas?
BEČANOVIĆ: Svi me pitaju da li je Posljednje poglavlje namjerno necrnogorski film. Ovo je crnogorski film – u smislu da sam ja iz Crne Gore i da su producenti, Ivan Đurović i Sehad Čekić, iz Crne Gore. Nije nam primarni interes bio da po svaku cijenu napravimo necrnogorski film. Stvar je u tome što sam ja, kao autor, odrastao na nekim drugim filmovima, a ne na ex Yu kinematografiji. Moja intencija je bila da napravim film, a što se on ne poklapa sa trenutnim tokovima, kao ni sa nekadašnjim tokovima to je možda slučajnost. Jedan od razloga je što moji uzori nisu iz Crne Gore, niti iz ex Yu kinematografije, već sa prostora Evrope i Amerike.

MONITOR: Je li hrabrost uraditi debitantsko ostvarenje koje uopšte nije angažovano? Da li je postojao rizik što se tiče prijema kod naše publike?
BEČANOVIĆ: Film jeste sa jedne strane hrabar, ali ja nisam razmišljao o toj dimenziji. Htio sam da snimim ovakav film, ali sam unaprijed znao da neće naići na neki odziv tokom pravljenja i nakon filma. Prvi od tih razloga je što film nije politički angažovan, a to može da bude veliki plus za strane fondove. S druge strane, film nije pravljen za crnogorsku publiku. Više je za inostranu. Pa možda i jeste hrabro… Možda ima problem za neke ljude, a to je problem jezičkog identiteta, zbog toga što ta porodica ne priča kao da je iz Đekne. S druge strane, likovi su drugačije koncipirani nego što se to radi u domaćim filmovima. Konačno, sam pejzaž, koji je eto klasično crnogorsko selo kakvo je snimano kod Živka Nikolića, ovdje izgleda potpuno drugačije.

MONITOR: U filmu ste veoma zanimljivo predstavili porodicu koja nema nikakvog kontakta s civilizacijom. Iako oni kao žive bez ikakvog uticaja spoljnog svijeta, niste ih oslikali kao idealnu zajednicu.
BEČANOVIĆ: U ovoj porodici nisu striktno definisani odnosi. Oni mogu biti porodica koja živi u nekom incestu, ili da nisu krvno vezani. Sva pitanja koja se postavljaju u vezi sa porodicom su iz dva razloga. Jedan je što njihove krvne relacije nisu bitne za priču, a pod dva što su neka od tih pitanja vezana za semantičko objašnjenje kraja filma. Sve te relacije su meni bile interesantne, jer sam htio da napravim zajednicu koja je izolovana, što je vrlo izazovno jer živimo u 21. vijeku i to je vrlo nekarakteristično za ovaj prostor. Možda jeste za prašume Južne Amerike ili Srednji Zapad. Htio sam da pravim neki civilizacijski džep koji je praktično i moguć. S druge strane, iako porodica izgleda dosta bizarno i ti nekakvi odnosi njenih članova su veoma kompleksni, meni su oni na neki način pozitivci u filmu, jer imaju neku vrstu dječje naivnosti. Oni prvi put u filmu čuju priču, dožive pisano djelo. Njihove reakcije su zapravo istovjetne fascinaciji djeteta koje prvi put čuje bajku. Upravo zbog toga što oni ne žive u prostoru imaginacije, nego suve realnosti seoskih poslova, meni je interesantno kako sve to ima snažan impakt na njih.

MONITOR: Scenario ste pisali zajedno sa bratom – Aleksandrom Bečanovićem. Kako je nastala ideja i sa kojim ste se sve problemima susretali tokom pisanja?
BEČANOVIĆ: Prije nego što sam odlučio da radim film i nakon što sam uradio sinopsis i tritment, odlučio sam da sa Aleksandrom napišem scenario. Scenario je imao nekoliko draftova i razvijao se. Meni je interesantno da scenario, što je možda problematično nekim gledaocima, koketira sa dvije filmske struje – B hororom i art hausom. Upravo ta neka mješavina autorskog pristupa u kojem se miješaju žanrovi i nežanrovski film meni je bio interesantan u scenariju. Ipak, mislim da se on mnogo preciznije čita kao art haus koji ima elemente horora, jer priča nadilazi potrebu filma da ostavi na publiku prosti utisak anksioznosti i iščekivanja.

MONITOR: Film je imao premijeru na Sarajevo film festivalu, a kasnije je prikazan i na Hercegnovskom festivalu, gdje ste dobili i nagradu za doprinos crnogorske kinematografije. Kakve su bile reakcije na film na ovim festivalima?
BEČANOVIĆ: To su potpuno dva različita festivala. Potpuno različite publike… U Sarajevu su bile generalno dobre reakcije. Čak je screendaily.com – poznati kritičarski filmski sajt napisao tekst o filmu, koji je zapravo jedina prava kritika. Bile su pozitivne reakcije i napravili smo kontakte sa dosta stranih festivala. Sad smo u fazi slanja skrinera. Sarajevski filmski festival bio je za nas odskočna daska za evropske festivale. To nam omogućava da malo izađemo sa balkanske scene, tako da sad stvari teku kako treba. Hercegnovski festival je zatvoren festival, koji ima više značaja u Crnoj Gori nego u regionu. Prve prave reakcije smo dobili od obične publike, koja nije festivalska i one su bile podijeljene. Najgore bi bilo da je publika ravnodušna. Ako imate pozitivne i negativne kritike, to znači da je film uspio nešto da uradi, makar da podijeli tu publiku.

MONITOR: Film je snažan u vizuelnom smislu. Na početku ste rekli da vaši uzori nisu bili iz Crne Gore, niti iz Jugoslavije. Ko je uticao na vas?BEČANOVIĆ: Dosta sam koristio tehnniku sa farom. Uzor mi je klasični Holivud, u smislu kadriranja i pokreta. Što se tiče likovnosti uzor mi je američki slikar Endrju Vajat, posebno njegova slika Kristinin svijet. Taj pejzaž sam našao na Durmitoru, gdje sam i snimio film. Upravo ta melanholična paleta jesenje slike se uklopila u moj stil. A kasnije sam saznao da je Terensu Maliku za film Dani raja likovni uzor bio Vajat.

MONITOR: Mnogi kažu da crnogorska kinematografija danas doživljava renesansu. Mislite li da je to baš tako ili su filmovi koji su snimljeni ove godine samo pozitivan eksces?
BEČANOVIĆ: Veliki uspjeh je što su ove godine završena tri crnogorska filma. Ali, bojim se da je to više eksces, nego neka dalja praksa. Imamo problema sa filmskom infrastrukturom. Ovakve stvari su vrlo sporadične i one se dešavaju zahvaljujući dobroj volji ljudi iz Ministarstva kulture, i naravno mojih saradnika, a ne sistema koji je napravljen. Neophodno bi bilo za našu kinematografiju da se otvori kooprodukcijski fond kako bi se ostvarila regionalna integracija. U ovome trenutku se crnogorski film, u tom produkcijskom smislu, ponaša veoma autistično.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo