Povežite se sa nama

INTERVJU

NEMANJA BEČANOVIĆ, REDITELJ: Najgore bi bilo da je publika ravnodušna

Objavljeno prije

na

Film Posljednje poglavlje – debitantsko ostvarenje Nemanje Bečanovića imalo je krajem jula zvaničnu premijeru na jednoj od najznačajnijih regionalnih manifestacija – Sarajevo film festivalu. Nedavno je film imao i crnogorsku premijeru na Hercegnovskom festivalu. Scenario filma potpisuju Aleksandar i Nemanja Bečanović, kostime je osmislila Natalija Vujošević, scenografiju Stanislav Nikičević, direktor fotografije je Jure Verovšek, a dizajner zvuka Aleksandar Protić. Posljednje poglavlje producirali su Artikulacija production (Podgorica), Jump Cut (Bar) i Arkadena studio (Ljubljana). U filmu igraju Amar Selimović, Vlado Jovanovski, Ana Vučković, Inti Šraj, Dejan Ivanić i Varja Đukić. MONITOR: „Posljednje poglavlje” razlikuje se od ranijih filmova rađenih u Crnoj Gori. Definitivno se ne obraća široj publici, niti joj daje odgovore na bilo koje aktuelno pitanje. Da li vam je namjera bila da baš u Crnoj Gori uradite jedan film atipičan za nas?
BEČANOVIĆ: Svi me pitaju da li je Posljednje poglavlje namjerno necrnogorski film. Ovo je crnogorski film – u smislu da sam ja iz Crne Gore i da su producenti, Ivan Đurović i Sehad Čekić, iz Crne Gore. Nije nam primarni interes bio da po svaku cijenu napravimo necrnogorski film. Stvar je u tome što sam ja, kao autor, odrastao na nekim drugim filmovima, a ne na ex Yu kinematografiji. Moja intencija je bila da napravim film, a što se on ne poklapa sa trenutnim tokovima, kao ni sa nekadašnjim tokovima to je možda slučajnost. Jedan od razloga je što moji uzori nisu iz Crne Gore, niti iz ex Yu kinematografije, već sa prostora Evrope i Amerike.

MONITOR: Je li hrabrost uraditi debitantsko ostvarenje koje uopšte nije angažovano? Da li je postojao rizik što se tiče prijema kod naše publike?
BEČANOVIĆ: Film jeste sa jedne strane hrabar, ali ja nisam razmišljao o toj dimenziji. Htio sam da snimim ovakav film, ali sam unaprijed znao da neće naići na neki odziv tokom pravljenja i nakon filma. Prvi od tih razloga je što film nije politički angažovan, a to može da bude veliki plus za strane fondove. S druge strane, film nije pravljen za crnogorsku publiku. Više je za inostranu. Pa možda i jeste hrabro… Možda ima problem za neke ljude, a to je problem jezičkog identiteta, zbog toga što ta porodica ne priča kao da je iz Đekne. S druge strane, likovi su drugačije koncipirani nego što se to radi u domaćim filmovima. Konačno, sam pejzaž, koji je eto klasično crnogorsko selo kakvo je snimano kod Živka Nikolića, ovdje izgleda potpuno drugačije.

MONITOR: U filmu ste veoma zanimljivo predstavili porodicu koja nema nikakvog kontakta s civilizacijom. Iako oni kao žive bez ikakvog uticaja spoljnog svijeta, niste ih oslikali kao idealnu zajednicu.
BEČANOVIĆ: U ovoj porodici nisu striktno definisani odnosi. Oni mogu biti porodica koja živi u nekom incestu, ili da nisu krvno vezani. Sva pitanja koja se postavljaju u vezi sa porodicom su iz dva razloga. Jedan je što njihove krvne relacije nisu bitne za priču, a pod dva što su neka od tih pitanja vezana za semantičko objašnjenje kraja filma. Sve te relacije su meni bile interesantne, jer sam htio da napravim zajednicu koja je izolovana, što je vrlo izazovno jer živimo u 21. vijeku i to je vrlo nekarakteristično za ovaj prostor. Možda jeste za prašume Južne Amerike ili Srednji Zapad. Htio sam da pravim neki civilizacijski džep koji je praktično i moguć. S druge strane, iako porodica izgleda dosta bizarno i ti nekakvi odnosi njenih članova su veoma kompleksni, meni su oni na neki način pozitivci u filmu, jer imaju neku vrstu dječje naivnosti. Oni prvi put u filmu čuju priču, dožive pisano djelo. Njihove reakcije su zapravo istovjetne fascinaciji djeteta koje prvi put čuje bajku. Upravo zbog toga što oni ne žive u prostoru imaginacije, nego suve realnosti seoskih poslova, meni je interesantno kako sve to ima snažan impakt na njih.

MONITOR: Scenario ste pisali zajedno sa bratom – Aleksandrom Bečanovićem. Kako je nastala ideja i sa kojim ste se sve problemima susretali tokom pisanja?
BEČANOVIĆ: Prije nego što sam odlučio da radim film i nakon što sam uradio sinopsis i tritment, odlučio sam da sa Aleksandrom napišem scenario. Scenario je imao nekoliko draftova i razvijao se. Meni je interesantno da scenario, što je možda problematično nekim gledaocima, koketira sa dvije filmske struje – B hororom i art hausom. Upravo ta neka mješavina autorskog pristupa u kojem se miješaju žanrovi i nežanrovski film meni je bio interesantan u scenariju. Ipak, mislim da se on mnogo preciznije čita kao art haus koji ima elemente horora, jer priča nadilazi potrebu filma da ostavi na publiku prosti utisak anksioznosti i iščekivanja.

MONITOR: Film je imao premijeru na Sarajevo film festivalu, a kasnije je prikazan i na Hercegnovskom festivalu, gdje ste dobili i nagradu za doprinos crnogorske kinematografije. Kakve su bile reakcije na film na ovim festivalima?
BEČANOVIĆ: To su potpuno dva različita festivala. Potpuno različite publike… U Sarajevu su bile generalno dobre reakcije. Čak je screendaily.com – poznati kritičarski filmski sajt napisao tekst o filmu, koji je zapravo jedina prava kritika. Bile su pozitivne reakcije i napravili smo kontakte sa dosta stranih festivala. Sad smo u fazi slanja skrinera. Sarajevski filmski festival bio je za nas odskočna daska za evropske festivale. To nam omogućava da malo izađemo sa balkanske scene, tako da sad stvari teku kako treba. Hercegnovski festival je zatvoren festival, koji ima više značaja u Crnoj Gori nego u regionu. Prve prave reakcije smo dobili od obične publike, koja nije festivalska i one su bile podijeljene. Najgore bi bilo da je publika ravnodušna. Ako imate pozitivne i negativne kritike, to znači da je film uspio nešto da uradi, makar da podijeli tu publiku.

MONITOR: Film je snažan u vizuelnom smislu. Na početku ste rekli da vaši uzori nisu bili iz Crne Gore, niti iz Jugoslavije. Ko je uticao na vas?BEČANOVIĆ: Dosta sam koristio tehnniku sa farom. Uzor mi je klasični Holivud, u smislu kadriranja i pokreta. Što se tiče likovnosti uzor mi je američki slikar Endrju Vajat, posebno njegova slika Kristinin svijet. Taj pejzaž sam našao na Durmitoru, gdje sam i snimio film. Upravo ta melanholična paleta jesenje slike se uklopila u moj stil. A kasnije sam saznao da je Terensu Maliku za film Dani raja likovni uzor bio Vajat.

MONITOR: Mnogi kažu da crnogorska kinematografija danas doživljava renesansu. Mislite li da je to baš tako ili su filmovi koji su snimljeni ove godine samo pozitivan eksces?
BEČANOVIĆ: Veliki uspjeh je što su ove godine završena tri crnogorska filma. Ali, bojim se da je to više eksces, nego neka dalja praksa. Imamo problema sa filmskom infrastrukturom. Ovakve stvari su vrlo sporadične i one se dešavaju zahvaljujući dobroj volji ljudi iz Ministarstva kulture, i naravno mojih saradnika, a ne sistema koji je napravljen. Neophodno bi bilo za našu kinematografiju da se otvori kooprodukcijski fond kako bi se ostvarila regionalna integracija. U ovome trenutku se crnogorski film, u tom produkcijskom smislu, ponaša veoma autistično.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo